KRALJICA SVIH SVETIH · BOGORODICA I MAJKA CRKVE
Blažena Djevica Marija
- Spomendan
- 1. siječnja
- Razdoblje
- 1. stoljeće
Opći rimski kalendarSveci iz Svetoga pisma
Među najštovanijima: Najštovaniji na hrvatskom području, Najštovaniji na engleskom području, Najštovaniji na njemačkom području, Najštovaniji na talijanskom području, Najštovaniji na španjolskom području, Najštovaniji na francuskom području, Najštovaniji na poljskom području, Najštovaniji na portugalskom području, Najštovaniji na slovenskom području
Život
Blažena Djevica Marija, Bogorodica i Majka Crkve, zauzima jedinstveno i najuzvišenije mjesto u povijesti spasenja ljudskoga roda. Cjelokupni Stari zavjet svojim proroštvima, slikama i pralikovima upućuje na njezin dolazak i na plod njezine utrobe, Spasitelja svijeta Isusa Krista. Već na samim početcima ljudske povijesti, nakon pada praroditelja, Bog je izrekao Prvoevanđelje, obećanje pobjede nad zlom: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu« (Post 3,15Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.”). Ta žena koja stoji u trajnome i potpunome neprijateljstvu sa starom zmijom, đavlom, jest Blažena Djevica Marija, a njezin rod Krist Gospodin koji je svojom smrću i uskrsnućem zauvijek slomio vlast grijeha i pakla. Prorok Izaija stoljećima unaprijed navijestio je njezino djevičansko majčinstvo kralju Ahazu: »Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel« (Iz 7,14Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!). Prorok Mihej označio je mjesto Spasiteljeva rođenja i Marijinu ulogu u dovršenju obećanja: »A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena. Zato će ih Gospodin ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi« (Mih 5,1-2A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.). Starozavjetni pralikovi, poput gorućega grma koji gori a ne izgara (Izl 3,2Anđeo mu se Jahvin ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara.), Gideonova runa natopljenoga nebeskom rosom (Suc 6,37-38evo ću metnuti ovčje runo na gumno: ako bude rose samo na runu, a zemlja ostane suha, tada ću znati da ćeš mojom rukom izbaviti Izraela, kao što si obećao.”) i Kovčega Saveza optočena čistim zlatom u kojem je prebivala Božja prisutnost, živo su naviještali njezinu netaknutu čistoću, svetost i bogomajčinstvo.
Prema postojanoj crkvenoj predaji, koju bilježe rani oci i sveti pisci poput Ivana Damašćanskog i Grgura Nisenskog, Marijini roditelji bili su sveti Joakim i sveta Ana, pobožni supružnici iz Davidova kraljevskog roda. Dugo su bili bez poroda te su u poodmakloj dobi, ustrajnom molitvom, postom i suzama, izmolili od Boga dar djeteta. Iz njihova svetog braka rođena je Marija, unaprijed očuvana od svake ljage istočnoga grijeha radi zasluga budućega Otkupitelja ljudskoga roda. U dobi od tri godine roditelji su je doveli u jeruzalemski Hram i ondje je prikazali Gospodinu, gdje je u molitvi, skrovitosti i posvećenju rasla pred licem Svevišnjega do svoje zrelosti. Po Božjem promislu zaručena je za pravednoga Josipa, također potomka slavne loze Davidove, kako bi Djevica i njezino začeto Dijete imali zakonskoga zaštitnika i hranitelja (Lk 1,27k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija.; Mt 1,18-25A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom.).
U punini vremena poslao je Bog arkanđela Gabriela u galilejski grad Nazaret k Djevici Mariji. Anđeo je stupio k njoj i pozdravio je riječima koje odjekuju vječnošću: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« (Lk 1,28Anđeo uđe k njoj i reče: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!”). Na anđeoski navještaj da će po osjenjenju Duha Svetoga začeti i roditi Sina Svevišnjega, Marija je u dubokoj poniznosti i potpunoj poslušnosti vjere odgovorila: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1,38Nato Marija reče: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” I anđeo otiđe od nje.). U tome je trenutku Vječna Riječ Božja postala tijelom u njezinoj djevičanskoj utrobi. Sveta Djevica potom se žurno uputila u judejsko gorje posjetiti svoju rođakinju Elizabetu, koja je u starosti začela Ivana Krstitelja (Lk 1,39-40Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin.). Čim je Elizabeta čula Marijin pozdrav, zaigralo joj je čedo u utrobi, a ona se napunila Duhom Svetim i povikala: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! I otkuda meni da k meni dođe majka Gospodina mojega?« (Lk 1,42-43i povika iz svega glasa: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!). Na te riječi Marija je izrekla svoj veličanstveni hvalospjev Bogu: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom« (Lk 1,46-48Tada Marija reče: “Veliča duša moja Gospodina,).
Zbog carske naredbe o popisu pučanstva, Marija je sa svetim Josipom pošla iz Nazareta u Davidov grad Betlehem (Lk 2,1-5U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta.). Ondje, budući da za njih nije bilo mjesta u svratištu, u siromašnoj pastirskoj špilji rodila je svoga Prvorođenca, povila ga i položila u jasle (Lk 2,6-7I dok se bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi.). Anđeli su pastirima navijestili slavu Božju, a s istoka su stigli mudraci privučeni zvijezdom kako bi se poklonili novorođenome Kralju i prinijeli mu darove: zlato, tamjan i plemenitu mast (Mt 2,1-11Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu). Kada se navršilo četrdeset dana, sveta Obitelj pošla je u Hram u Jeruzalemu prikazati Dijete Gospodinu (Lk 2,22Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu -). Ondje ih je dočekao pravedni starac Šimun, koji je uzeo Isusa u naručje i blagoslovio Boga, a Mariji prorekao njezino suobličenje sa Spasiteljevom žrtvom: »Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan, a i tebi će samoj mač probosti dušu, da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« (Lk 2,34-35Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan -).
Ubrzo nakon toga zli kralj Herod odlučio je ubiti Dijete, pa je anđeo u snu naložio Josipu da uzme Dijete i njegovu Majku te bježi u Egipat (Mt 2,13-14A pošto oni otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: “Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.). Sveta je Obitelj podnijela tegobe tuđine i progonstva sve do Herodove smrti, nakon čega su se vratili u Nazaret (Mt 2,19-23Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu:). Kada je Isusu bilo dvanaest godina, o blagdanu Pashe pošli su u Jeruzalem (Lk 2,41-42Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem.). Na povratku dječak je ostao u gradu bez znanja roditelja; Marija i Josip tražili su ga tri dana s bolom u srcu, dok ga napokon nisu pronašli u Hramu gdje je sjedio posred učitelja, slušao ih i ispitivao (Lk 2,43-46Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji.). Na Marijino pitanje zašto im je to učinio, Isus je odgovorio: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« (Lk 2,49A on im reče: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?”). Marija je sve te događaje i riječi brižno pohranjivala i prebirala u svome srcu, dok je Isus rastao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi (Lk 2,51-52I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.).
Na početku Spasiteljeva javnoga djelovanja Marija je prisustvovala svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2,1-2Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka.). Primijetivši stisku mladenaca, majčinskim je posredovanjem rekla svome Sinu: »Vina nemaju« (Iv 2,3Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: “Vina nemaju.”). Potom se obratila poslužiteljima riječima koje ostaju trajna oporuka svakom kršćaninu: »Što god vam rekne, učinite!« (Iv 2,5Nato će njegova mati poslužiteljima: “Što god vam rekne, učinite!”). Na njezinu molbu Isus je pretvorio vodu u najbolje vino i objavio svoju božansku slavu, te povjerovaše u njega njegovi učenici (Iv 2,11Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.).
Marija je vjerno pratila Isusov otkupiteljski put, slušajući njegov navještaj i svjedočeći njegovim djelima. Vrhunac njezina zemaljskog trpljenja zbio se na Kalvariji. Dok su se učenici razbježali, Marija je nepokolebljivo stajala pod križem svoga raspetoga Sina, sjedinjujući svoju majčinsku bol s njegovom beskrajnom žrtvom pomirenja za grijehe svijeta (Iv 19,25Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena.). U tim najtežim trenucima Isus je s križa pogledao svoju Majku i ljubljenoga učenika Ivana, rekavši Majci: »Ženo, evo ti sina!«, a potom učeniku: »Evo ti majke!« (Iv 19,26-27Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: “Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku: “Evo ti majke!”). Tim riječima Gospodin je u osobi apostola Ivana povjerio Mariji cijeli ljudski rod i svoju Crkvu, učinivši je duhovnom Majkom svih vjernika.
Nakon Kristova slavnog uskrsnuća i uzašašća na nebo, Marija je u dvorani Posljednje večere u Jeruzalemu bila okupljena s apostolima: »Svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i s Marijom, majkom Isusovom, i s braćom njegovom« (Dj 1,14svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.). Svojom molitvom i majčinskom ljubavlju podržavala je mladu Crkvu u iščekivanju Obećanja Očeva, sve dok na dan Pedesetnice Duh Sveti nije sišao u ognjenim jezicima nad prisutne (Dj 2,1-4Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu.).
Nakon Pedesetnice Marija je živjela pod sinovskom skrbi apostola Ivana u Jeruzalemu, a prema predaji boravila je neko vrijeme i u Efezu. Kada se približio svršetak njezina zemaljskoga života, u Jeruzalemu su se prema apostolskoj predaji čudesno sabrali apostoli sa svih strana svijeta da je isprate. Blažena Djevica blago je usnula u Gospodinu, a njezino djevičansko tijelo položeno je u grob u Getsemanskom vrtu. Kada su apostoli naknadno otvorili grobnicu na molbu apostola Tome koji je stigao kasnije, našli su prazan grob iz kojega se širio miomiris cvijeća. Bogorodica je po dovršetku svoga zemaljskoga života dušom i tijelom uznesena na nebesku slavu, gdje je okrunjena za Kraljicu neba i zemlje, stojeći zdesna svome Sinu kao trajna zagovornica ljudskoga roda.
Čuda
Čudesna djela Božje svemoguće milosti pratila su Blaženu Djevicu Mariju od samoga časa njezina začeća. Najveće čudo povijesti spasenja dogodilo se u njezinu krilu, kada je po Duhu Svetome na sasvim natprirodan način začela utjelovljenoga Sina Božjega, ostavši prije poroda, u porodu i zauvijek poslije poroda netaknutom Djevicom. Prvo javno čudo Gospodina našega Isusa Krista, pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj, dogodilo se upravo na njezinu majčinsku molbu i posredovanje (Iv 2,1-11Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka.). Time je Gospodin već na zemlji posvjedočio snagu zagovora svoje Presvete Majke.
Kroz dugu povijest Crkve Bogorodica se neprestano očitovala kao brižna Majka, tješiteljica i pomoćnica kršćanskoga puka, pohodeći zemlju u brojnim ukazanjima koja je Crkva pomno ispitala i potvrdila kao autentična vrela milosti. Godine 1531. ukazala se u Meksiku na brdu Tepeyac siromašnom domorocu svetom Juanu Diegu kao Gospa od Guadalupea. Kao trajan znak i neobjašnjivo čudo na njegovu je plaštu od agavinih vlakana ostala utisnuta njezina nebeska slika koja se i danas potpuno očuvana časti u tamošnjoj bazilici, a to je ukazanje dovelo do čudesnoga i munjevitog obraćenja milijuna domorodaca na katoličku vjeru.
Godine 1858. u francuskome gradu Lourdesu, u špilji Massabielle, Presveta se Djevica osamnaest puta ukazala svetoj Bernardici Soubirous, objavivši svoje ime riječima: »Ja sam Bezgrješno Začeće«. Na Gospin nalog Bernardica je rukama raskopala tlo iz kojega je potekao izvor vode na kojemu su se do danas dogodila nebrojena čudesna tjelesna ozdravljenja od neizlječivih bolesti, kao i bezbrojna duhovna obraćenja, koja stroga liječnička povjerenstva i crkvene vlasti potvrđuju kao nadnaravna djela Božja.
Godine 1917. u portugalskoj Fatimi Gospa se ukazala pastirčićima Luciji, Franji i Jacinti, pozivajući čovječanstvo na molitvu krunice, pokoru i posvetu njezinu Bezgrješnom Srcu radi mira u svijetu i obraćenja grešnika. Prigodom posljednjega ukazanja, 13. listopada 1917., pred više od sedamdeset tisuća svjedoka zbilo se čuveno Čudo sunca, kada je sunce zaplesalo na nebu, mijenjalo boje i munjevito se spuštalo prema zemlji, osušivši u trenu do kože pokisle ljude i blatnu zemlju, što su potvrdili čak i protuvjerski novinari toga doba.
Crkva je priznala i druga velika ukazanja, poput onih u La Saletteu 1846. godine, ukazanja Čudotvorne medaljice svetoj Katarini Labouré u Parizu 1830. godine, te ukazanja u Beauraingu i Banneuxu u Belgiji tridesetih godina dvadesetoga stoljeća. U svim marijanskim svetištima diljem svijeta i u hrvatskome narodu stoljećima se bilježe nebrojena čudesa: slijepi progledaju, hromi prohodaju, umirući ozdravljaju od neizlječivih bolesti, a okorjeli se grešnici u suzama kaju i vraćaju svetim sakramentima po njezinu moćnom zagovoru.
Štovanje i zaštitništvo
Katoličko štovanje Blažene Djevice Marije počiva na nepokolebljivim temeljima Svetoga pisma i apostolske predaje, a Crkva ga je svečano zapečatila s četiri velike marijanske dogme. Prva je dogma o Božanskom majčinstvu, kojom je na Efeškom saboru 431. godine svečano definirano da je Presveta Djevica uistinu Bogorodica (Theotokos), jer je u svojoj utrobi začela i rodila drugu božansku osobu, utjelovljenoga Sina Božjega. Druga je dogma o njezinu Vazda Djevičanstvu, koja ispovijeda da je Marija ostala djevica prije poroda, u porodu i nakon poroda. Treću dogmu, o Bezgrješnom Začeću, svečano je proglasio papa Pio IX. bulom Ineffabilis Deus 8. prosinca 1854. godine, potvrdivši da je Blažena Djevica Marija od prvoga trenutka svoga začeća, posebnom Božjom milošću i povlasticom, s obzirom na zasluge Isusa Krista, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha. Četvrtu dogmu, o Marijinu Uznesenju na nebo dušom i tijelom, proglasio je papa Pio XII. apostolskom konstitucijom Munificentissimus Deus 1. studenoga 1950. godine, čime je potvrđena vjekovna vjera Crkve u proslavu Bogomajke. Sveti papa Pavao VI. proglasio je Mariju i Majkom Crkve, naglašavajući njezino trajno majčinsko bdjenje nad cjelokupnim narodom Božjim.
Liturgijska godina Rimokatoličke Crkve protkana je blagdanima u čast Blažene Djevice Marije. Najsvečanija svetkovina slavi se 1. siječnja, u osmini Božića, kao Svetkovina Svete Bogorodice Marije. Tijekom godine Crkva s velikom pobožnošću slavi Blagovijest 25. ožujka, Pohođenje Blažene Djevice Marije 31. svibnja, Veliku Gospu ili Uznesenje 15. kolovoza, Malu Gospu ili Rođenje Marijino 8. rujna, te Bezgrješno Začeće 8. prosinca. Posebno se slave i spomendani Majke Božje Lurdske 11. veljače, Gospe Fatimske 13. svibnja, Gospe Karmelske 16. srpnja, Gospe Snježne 5. kolovoza, Bezgrješnog Srca Marijina, Imena Marijina 12. rujna, Gospe od Žalosti 15. rujna te Kraljice svete Krunice 7. listopada.
Među najomiljenijim molitvama kršćanskoga puka ističe se sveta krunica, razmatranje radosnih, svjetlosnih, žalosnih i slavnih otajstava Kristova i Marijina života, kojom su izmoljene tolike pobjede nad zlom u povijesti kršćanstva. Svakodnevno ujutro, u podne i navečer zvona s katoličkih crkava pozivaju vjerne na molitvu Anđeoskog pozdravljenja (Anđeo Gospodnji), prisjećajući se trenutka Utjelovljenja. U Lauretanskim litanijama vjernici stoljećima kliču Gospi najuzvišenijim naslovima, nazivajući je Majkom prebistrom, Majkom dobroga savjeta, Ogledalom pravde, Prijestoljem mudrosti, Posudom duhovnom, Ružom otajstvenom, Kulom Davidovom, Kućom zlatnom, Škrinjom zavjetnom, Vratima nebeskim, Zvijezdom jutarnjom, Zdravljem bolesnih, Utočištem grešnika, Utjehom žalosnih, Pomoćnicom kršćana i Kraljicom mira.
Diljem svijeta podignuta su velebna marijanska svetišta kamo hrle milijuni hodočasnika, poput bazilike Santa Maria Maggiore u Rimu, svetišta u Guadalupeu u Meksiku, Lourdesu u Francuskoj, Fatimi u Portugalu, Częstochowi u Poljskoj, Loretu u Italiji i Aparecidi u Brazilu.
Hrvatski je narod na sasvim poseban način privržen Majci Božjoj, koju od davnina iz milja i s neizmjernim poštovanjem zove jednostavno Gospa. Kroz stoljeća teških stradanja, ratova, turskih provala i progona vjere, Hrvati su u Gospi nalazili svoju najsigurniju obranu i utočište, dajući joj prastari počasni naziv: »Advocata Croatiae, fidelissima Mater« (Odvjetnica Hrvatske, najvjernija Majka). Gotovo da nema hrvatskoga grada, sela ili brijega gdje se ne uzdiže crkva ili kapela posvećena Majci Božjoj.
Središnje nacionalno marijansko svetište jest Marija Bistrica u Hrvatskome zagorju, gdje se časti drevni čudotvorni kip crne Gospe od Marije Bistrice, pred kojim su hrvatski biskupi i narod kroz povijest polagali zavjete vjernosti Bogu i Crkvi. Na jadranskoj obali ponosno stoji drevno proštenište na Trsatu iznad Rijeke, Gospa Trsatska, gdje je prema predaji 1291. godine boravila nazaretska Sveta kuća. U Dalmaciji blista svetište Čudotvorne Gospe Sinjske, pod čijim su čudesnim zagovorom branitelji Sinja 1715. godine pobijedili nadmoćnu osmanlijsku vojsku, a njezina slika okrunjena je zlatnom krunom u znak vječne zahvalnosti. U Slavoniji vjerni puk s ljubavlju hodočasti u Aljmaš Gospi od Utočišta, u Voćin Gospi Voćinskoj u podnožju Papuka, te u druga drevna prošteništa poput svetišta Gospe od Otoka u Solinu, Gospe od Suza u Pleternici, Gospe Krasnarske na Velebitu, Gospe Remetske u Zagrebu, zvane Zagovornicom Hrvatske, te Gospe od Zečeva u Ninu.
Posebno mjesto u srcu hrvatskoga katoličkog puka ima Međugorje u Hercegovini, gdje se od 24. lipnja 1981. Gospa časti kao Kraljica mira. Na Brdu ukazanja i na Križevcu, na koji su župljani 1933. godine podigli veliki križ, te u župnoj crkvi svetoga Jakova milijuni hodočasnika iz cijeloga svijeta mole krunicu, pristupaju svetoj ispovijedi i klanjaju se pred Presvetim oltarskim sakramentom, pa se Međugorje s pravom naziva ispovjedaonicom svijeta. Sveta Stolica je 19. rujna 2024. notom Dikasterija za nauk vjere „Kraljica mira” dala pozitivnu ocjenu duhovnom iskustvu Međugorja (nihil obstat), istaknuvši njegove obilne plodove: obraćenja, povratak sakramentima, mnoga duhovna zvanja i obnovu obiteljske molitve, te potaknula vjernike da ondje hodočaste i mole za mir. Za Hrvate je Međugorje dom molitve i mira, mjesto gdje Majka okuplja svoju djecu.
U kršćanskoj umjetnosti Bogorodica se prikazuje na bezbroj načina: kao mlada Djevica u trenutku Navještenja, kao Majka s malim Isusom u naručju koji blagoslivlja svijet, kao Žalosna Gospa (Pieta) koja u krilu drži mrtvo tijelo svoga božanskog Sina skinutog s križa, ili pak kao Bezgrješna i Kraljica neba odjevena u sunce, s mjesecom pod nogama i s krunom od dvanaest zvijezda na glavi, dok nogom gazi glavu paklene zmije (Otk 12,1I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.). Njezine su boje tradicionalno bijela, simbol djevičanske čistoće, i plava, simbol nebeske slave i milosti.
Blažena Djevica Marija zaštitnica je čitavoga ljudskoga roda, sveopće Crkve, bezbrojnih biskupija, država, gradova i naroda, kršćanskih obitelji, majki, trudnica, djece, redovničkih zajednica, misionara, putnika, mornara, zrakoplovaca, bolesnika i umirućih. Njezinu majčinskom zagovoru kršćani se utječu u svakoj životnoj potrebi, uvjereni u istinitost vjekovne molitve svetoga Bernarda da se još nikada nije čulo da je itko k njoj pritekao, njezinu pomoć zatražio i njezin zagovor zaprosio, a da je ostao nepouslišan.
Isti dan, 1. siječnja, slave se i
- Blaženi Marijan Konopiński, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Blaženi Ugolino iz Gualdo Cattanea, pustinjak 13. stoljeće
- Blaženi Valentin Paquay, prezbiter 20. stoljeće
- Blaženi Zigmund Gorazdowski, prezbiter 20. stoljeće
- Sveta Zdislava iz Lemberka, majka obitelji 13. stoljeće
- Sveti Almahije, mučenik 5. stoljeće
- Sveti Bazilije Veliki, biskup i crkveni naučitelj 4. stoljeće
- Sveti Frodobert od Troyesa, opat 7. stoljeće
- Sveti Fulgencije iz Ruspa, biskup 6. stoljeće
- Sveti Josip Marija Tomasi, kardinal 18. stoljeće
- Sveti Justin iz Chietija, biskup 5. stoljeće
- Sveti Klar od Viennea, opat 7. stoljeće
- Sveti Odilon iz Clunyja, opat 11. stoljeće
- Sveti Ojend (Eugend), opat 6. stoljeće
- Sveti Vincent Marija Strambi, biskup 19. stoljeće
- Blaženi Ivan i Renato Lego, prezbiteri i mučenici 18. stoljeće
- Sveti Vilim iz Dijona, opat 11. stoljeće