§ I. Crkva i moći sv. Agate u Rimu u Suburi.
Što se nakon mučeništva sv. Agate, na njezinu slavu, dijelom Božjim dobročinstvom, dijelom pobožnošću smrtnika, dogodilo u Kataniji kroz mnoga stoljeća, u kratkim crtama sažima Pavao Emilije Santorio pri kraju svoga pripovijedanja o njoj, i naposljetku ovako zaključuje: Dodaj usred barbarske okrutnosti, sile oružja, pošasti vremena, baklji i mača, u propasti stvari, među najratobornijim i najokrutnijim narodima Italije, podignute tvrđave, uspravljene spomenike, zidine i gradove posvećene Agati. Sve to ne možemo podrobno nabrojiti: o njezinim moćima i čudesima sakupit ćemo ono što naiđe, kao i o crkvama njoj posvećenim u nekim glavnim gradovima.
2 I najprije, u Rimu postoji njezin najstariji F hram, smješten na kraju Kvirinalskoga brežuljka prema ravnoj Suburi. Naime tri se brežuljka vide na istočnom dijelu Grada: Eskvilin, Viminal i Kvirinal, koji, završavajući kod Rimskoga foruma, među sobom ostavljaju dolinu koja se nekoć zvala Subura, a isprva je ravna, zatim strmija, kao što je očito iz Marlianova i našega Donatova djela. I onaj u 3. knjizi, 18. poglavlju ovako označava smještaj hrama: Viminalni brežuljak na zapadu ima dio suprotstavljen Kvirinalu, a dolina između njih zvala se Ravna Subura, gdje je ipak u podnožju Viminala, gotovo nasuprot sv. Agati, bio hram Silvana itd.
3 Got Rikimer, koji je godine 467. od zapovjednika vojske postao patricij, zatim godine 469. bio konzul, i preminuo godine 481. za konzulata Festa i Marcijana, pošto je malo prije barbarskom nevjerom ubio cara Antemija, svoga tasta: taj je dakle Rikimer, kako u Bilješkama uz Martirologij piše Baronije, crkvu sv. Agate najveličanstvenije uresio mramornim oblogama i plemenitim slikama tkanima u mozaiku, kojima se prikazuju presveti likovi Spasitelja i dvanaestorice apostola. To naime pokazuje stari natpis koji se ondje u apsidi čita ovim riječima: FL. RICIMER V. I. MAGISTER VTRIYSQVE MILITILE, PATRICIVS ET EXCONS.
A CONS. ORD. PRO VOTO SVO ADORNAVIT. Nakon toga pak, kad su gotski kraljevi, ujedno i arijanci, vladali u Rimu, njihovi su svećenici prisvojili tu istu crkvu kao svoju, tobože nasljednim pravom, i zadržali je dok nisu protjerani iz Rima i Italije. Tako piše Baronije. O toj crkvi sv. Agate ovako piše Anastazije u Životu sv. Grgura: Posvetio je crkvu Gota, koja je bila u Suburi, u ime blažene Agate Mučenice. Platina u Grguru tu crkvu naziva djelom Fl. Rikimerija, konzularnoga muža, kao što pokazuju mozaička slova. Štoviše, mozaička slova, već navedena iz Baronija, pokazuju da je taj hram stariji od Rikimera, a da ga je on samo uresio.
4 Kako je očišćena od sv. Grgura, spominje on sam u 3. knjizi Dialogi, 30. poglavlju, pišući ovako: Ali neću prešutjeti ni ono što je na osudu te iste arijanske hereze i u ovom gradu prije dvije godine pokazala višnja pobožnost. Od onoga naime što pripovijedam jedno je spoznao narod, a drugo svećenik i čuvari crkve svjedoče da su čuli i vidjeli. Budući da je arijanska crkva u četvrti ovoga Grada koja se zove Subura ostala zatvorena sve do prije dvije godine, bilo je zgodno da se u katoličkoj vjeri, unijevši onamo moći blaženih mučenika Sebastijana i sv. Agate, mora posvetiti: što je i učinjeno. Jer došavši s velikim mnoštvom naroda i pjevajući hvale svemogućemu Gospodinu, ušli smo u tu istu crkvu. I dok su se u njoj već slavila misna otajstva i zbog tjesnoće toga mjesta mnoštvo naroda tiskalo jedno uz drugo, neki od onih koji su stajali izvan svetišta osjetili su da svinja iznenada trči među njihovim nogama amo-tamo. Dok je to svatko osjećao i pokazivao onima koji su stajali uz njega, ta ista svinja krenula je prema vratima crkve i pobudila čuđenje u svima kroz koje je prošla, ali nitko je nije mogao vidjeti, premda se mogla osjetiti. To je Božanska dobrostivost pokazala zato da bi svima postalo očito da s toga istoga mjesta izlazi nečisti stanar.
5 Pošto je dakle završeno slavljenje misa, otišli smo: ali već iste noći nastala je velika buka na krovu te iste crkve, kao da po njemu netko lutajući trči. Sljedeće noći pak pojačala se teža buka i iznenada je odjeknula s tolikim užasom kao da je sva ona crkva srušena do temelja, i odmah je prestala, i ondje se više nije pojavio nikakav nemir staroga neprijatelja; nego je po zvuku užasa koji je proizveo postalo poznato da prisiljen napušta mjesto koje je dugo držao.
6 Nakon nekoliko pak dana, u velikoj vedrini zraka, nad oltar te iste crkve spustio se oblak s neba i pokrio ga svojim velom; i ispunio je svu crkvu tolikim užasom i mirisom ugodnosti da se, iako su vrata bila otvorena, nitko nije usudio onamo ući. I svećenik i čuvari i oni koji su došli slaviti misna otajstva gledali su događaj, nisu mogli nikako ući i udisali su ugodnost čudesnoga mirisa. Drugi dan pak, kad su u njoj visjele svjetiljke bez svjetla, upalile su se božanski poslanim svjetlom. Nakon nekoliko dana opet, kad je, pošto su završena misna otajstva i ugašene svjetiljke, čuvar izašao iz te iste crkve, nakon kratka vremena ušao je i našao upaljene svjetiljke koje je bio ostavio ugašenima: misleći da ih je nemarno ugasio, sada ih je brižno ugasio i izlazeći zatvorio crkvu. Ali vrativši se nakon razdoblja od tri sata, ponovno je našao upaljene svjetiljke koje je bio ugasio: da bi naime po samomu svjetlu bilo jasno da je to mjesto došlo iz tmine u svjetlo.
7 Koje su to moći svetih mučenika Sebastijana i Agate koje se pripovijeda da su unesene u tu crkvu, većina izdanja sv. Grgura predaje da su bile svetih Stjepana i Marte: ali kao što smo već objavili, ima naš rukopis, a i Ivan Gilotije je zabilježio da se u drugim primjercima navodi. I papa sv. Zaharija u grčkom prijevodu Dialogi izričito ima: toû maxæriou Σεβαστιανοῦ D xai της άγιας Μάρτυρος Αγάθης λείψαν kao što smo 19. siječnja uz Acta SS. Marii et Marthæ, § I., br. 4, i u... uz Acta S. Sebastiani, § 4., br. 19 napomenuli. I tako čita Ivan Đakon, koji u Vita S. Gregorii, 2. knjiga, 31. poglavlje, piše ovako: Osim toga, budući da je arijanska bazilika u četvrti ovoga grada koja se zove Subura ostala zatvorena sve do vremena Grgurova pontifikata, svidjelo mu se da se u katoličkoj vjeri, unijevši onamo moći blaženih mučenika Sebastijana i sv. Agate, mora posvetiti: što je i učinjeno. Jer došavši s velikim mnoštvom naroda, Grgur je, pjevajući hvale, ušao u spomenutu baziliku. A ostalo, što je već izneseno, pripovijeda gotovo samim Grgurovim riječima. I Gracijan u De consecratione, 1. distinkcija, 22. poglavlje, predaje da su ondje položene moći sv. Sebastijana i Agate, kao i sv. Antonin u 2. dijelu, 12. naslov, 3. poglavlje, § 9.
8 Nije sv. Grgur samo očistio tu crkvu, nego je učinio da joj se vrate prihodi koje je nekoć imala, za održavanje krova i zidova te također za brigu o svetim stvarima. Tako on sam u Registrum, 3. knjiga, 19. pismo, koje je upućeno akolitu Leonu: Budući da je dakle, kaže, crkva sv. Agate smještena u Suburi, koja je nekoć bila spilja heretičke opačine, uz Božju pomoć vraćena štovanju katoličke vjere: stoga, opomenut sadržajem ovoga ovlaštenja, ne propuštaj svake godine prikupljati najamnine svih kuća smještenih u ovom gradu za koje se utvrdi da ih je spomenuta crkva imala u vremena Gota, i nastoj na sve načine utrošiti onoliko koliko bude potrebno za održavanje krova i zidova, ili za svjetiljke i ostali popravak te iste crkve. A ono što bude moglo preteći, naređujemo da sretno uneseš u crkvene račune.
9 Tu istu crkvu sv. Agate izvanredno je isti Grgur uresio oslikanim likovima. Svjedoči to papa Hadrijan I. pri kraju opsežnoga pisma franačkomu kralju Karlu, kojim se pobijaju prigovori protiv VII. sinoda, i ujedno potvrđuje ono što smo rekli o moćima sv. Agate, pišući ovako: Ali i arijanska crkva, koju spominje sam sv. Grgur u svojim Dialogi, svidjela se istomu sv. Grguru da se u katoličkoj vjeri, unijevši onamo moći blaženih mučenika Sebastijana i sv. Agate, mora posvetiti, što je i učinjeno. I nakon čuda koje se dogodilo u toj istoj crkvi, sam blaženi Grgur dao je da se ona oslika različitim prizorima, kako u mozaiku tako i u bojama, i ondje je podigao časne likove, i od tada sve do sada se štuju.
10 Onima koji posjećuju tu crkvu 5. veljače, naime na same blagdanske dane sv. Agate, pape su podijelile sveti oprost, kao što svjedoči Oktavije Pancirolo u Index festorum et Indulgentiarum perpetuarum, dodanu djelu Thesauri absconditi almæ Urbis. Isti pisac u drugoj četvrti Monti, crkva 49., a to je ova ista Suburska, svjedoči da se ondje čuva prst sv. Agate. Je li ga ondje položio sv. Grgur ili su druge moći ili pohranjene u oltaru ili skrite drugdje, ne znamo.
§ II. Druge crkve sv. Agate, groblje, moći u Rimu.
Postoji u Rimu i druga crkva posvećena u čast sv. Agate, sa samostanom, koju je podigao sv. Grgur II., koji je upravljao Crkvom od 22. svibnja godine 1094. do 11. veljače 1091. Anastazije u njegovu Životopisu: Jer u to je vrijeme, po običajima svakako Čestita, a po imenu majka Papina bila uzeta iz ovoga života. Nakon njezine smrti Grgur je od temelja nanovo sagradio svoju vlastitu kuću u čast svete Kristove mučenice Agate, dodavši blagovaonice, ili ono što je bilo potrebno za samostan: ondje je priložio gradska ili seoska imanja za potrebe redovnika. A u istoj crkvi blažene Agate načinio je ciborij od srebra, koji teži sedam stotina i dvadeset libara, šest srebrnih lukova, od kojih svaki teži po xv. libara, deset košara od kojih svaka teži po xii. libara, i udijelio je mnoge druge darove. Da se Čestitina smrt dogodila godine 1217., pokazuje Baronije. Koliko su dugo tu crkvu posjedovali redovnici, nije jasno. Dao ju je papa Klement VIII. Družbi koja se naziva Kršćanski nauk. Nalazi se pak u viii. četvrti Transtiberniji, kao što piše Pancirolo.
12 Nekoć je na Via Aurelia postojao i drugi hram sv. Agate, koji spominje Donat u 4. knjizi de urbe Roma u 3. poglavlju. Sagradio ga je papa sv. Simah, koji je stolovao od 22. studenoga 498. do 19. srpnja 1067. U njegovu Životopisu Anastazije: Ovaj je sagradio baziliku svete mučenice Agate na Via Aurelia na imanju Lardarium, i izgradio ju je od temelja sa zdencem, gdje je postavio dva srebrna luka. O tom imanju i crkvi iz jedne bule Lava IX., izdane u njegovoj petoj godini, vi. indikciji, 21. ožujka, godine dakako Kristove 1054., ovo se navodi u 2. knjizi Romæ Subterraneæ u 12. poglavlju. Dopuštamo također jedno imanje u cijelosti, koje se zove Cleandris, s crkvom svete mučenice Agate smještenom na brežuljku Pino. Osim toga kuću Lardarium na drugoj milji od Rima, i imanje Adtalianum s kućama, vinogradima, zemljama, kao što se vidi da je označeno, s termama, kriptama, spomenicima, smješteno izvan vrata bl. Petra apostola na Via Aurelia. I isti prijepisi navode se iz starije bule pape Lava IV., izdane godine 1354., indikcije n. Ona je sada srušena: vide se ipak ruševine i neki tragovi starih slika, kod imanja koje se zove Casale S. Agathæ, a prilazi se i od vrata sv. Petra i Aurelije, smještenog ondje gdje se te dvije ceste spajaju.
13 Ispod te crkve nalazi se groblje, ali sada zatvoreno, koje se naziva grobljem sv. Agate, prije možda sv. Lucine, ili sv. Procesa i Martinijana; jer su ondje njihova tijela pokopana od sv. Lucine. Tako njihova Djela 2. srpnja: A car Neron je zapovjedio govoreći: Neka se ne odgađa, nego neka se brže pogube. Pompinije pak, sin Paulina, upravitelja službe, počeo je snažno navaljivati na gradskog prefekta Cezarija. Tada je prefekt, izrekavši presudu protiv njih, po njegovoj zapovijedi dao da ih izbace iz pritvora, i odvedeni izvan zidina grada Rima, na cesti koja se zove Aurelija, ondje su mačem odsječene glave. A preblažena Lucina, kad je to vidjela, pratila ih je sa svojom obitelji, sve dok nisu stigli uz vodovod; gdje su također i obezglavljeni, i njihova su tijela ostavljena osakaćena, da ih psi proždru. Tada je presveta žena Lucina sakupila njihova tijela, i balzamirala ih skupocjenim mirisima, i pokopala ih na svom imanju u pješčaniku, blizu mjesta gdje su obezglavljeni, dana 2. srpnja, na Via Aurelia. Ondje im je podignuta crkva, slavna po čudesima koja je po njihovim zaslugama činio Bog, kao što svjedoči sv. Grgur u 32. homiliji, koja je održana u istoj crkvi.
14 Sv. Grgur III., koji je stolovao od 16. veljače 1231. do 29. studenoga 1242., nanovo je sagradio krov bazilike sv. Procesa i Martinijana, podmetnuvši stup od najčvršće građe iza časnih tijela tih istih svetaca, za učvršćenje zidova svete bazilike. Tako Anastazije; koji također predaje da je Paskal I. ta presveta tijela prenio u Rim, i časno ih pohranio u oratoriju unutar crkve sv. Petra. Petar Malije u 2. knjizi Romæ Subterraneæ u 12. poglavlju predaje da su spomenuta tijela prenesena iz groblja sv. Agate u crkvu bl. Petra. To je ime groblje dobilo od crkve sv. Agate, koja je bila najbliža crkvi sv. Procesa i Martinijana, ako ne i ista. Nazvano je pak Grobljem bl. Agate kod Girola; bilo da se tim izrazom označava kakav potok, ili vodovod, ili možda mlin. Ali prilaz tom groblju, kao što smo rekli, sada je zatvoren.
13 I ono također pripada na čast sv. Agate što je bratovština tkalaca, koja se nalazi u tom istom pitomom Rimu, štuje kao svoju zaštitnicu i braniteljicu: iako su staru crkvu sv. Marka, koju drže i koju su od temelja obnovili i proširili, smještenu u drugoj četvrti Montium, na Via Alexandrina, nazvali crkvom sv. Marije od Anđela. Braća te bratovštine nose bijelu haljinu od platna: a na njoj sliku Bogorodice Djevice okružene anđelima. Tako Pancirolo u 26. crkvi 2. četvrti. A da sv. Agatu posvoje kao svoju zaštitnicu, potaknuti su možda onim pučkim mišljenjem koje tvrdi da je ona u djevojačkoj dobi naučila tkalačku vještinu, i da je tkajući i rasplićući veo za sebe izigrala nasrtljivost majke koja ju je prisiljavala na udaju.
§ III. Moći sv. Agate drugdje u Italiji, Španjolskoj, Belgiji, Njemačkoj.
I drugdje se u Italiji moći sv. Agate pobožno čuvaju. Naime, u Volterri u Etruriji (o čijoj smo postojanoj i veličanstvenoj pobožnosti govorili kod 3. veljače kad smo raspravljali o mučeniku sv. Kandidu), u Volterri, kažem, u crkvi Manje braće konventualaca nalazi se dio lubanje sv. Agate djevice i mučenice s mnogim drugim moćima svetaca: za koje se predaje da ih je sve papa Aleksandar II. darovao Piškoj Crkvi. Bio je on, kako kažu, najprije župnik gradića Pescije, zatim biskup Lucce, i naposljetku izabran za rimskog papu potkraj godine 1061., a preminuo je 22. travnja 1074., xi. indikcije. On je dakle glavnoj crkvi toga gradića, koju je sam posvetio, darovao moći raznih svetaca: od kojih je poslije dio Julijan Antonijev, župnik Pescije, uz pristanak biskupa Lucce, udijelio volterranskim plemićima prezimenom de Guidis. Guidiji su godine 1068. u crkvi sv. Franje, gdje su sebi podigli veličanstvenu kapelu i častan sarkofag, položili te moći, zatvorene u pozlaćenu škrinjicu, osiguranu dvama ključevima, čiji se ključevi čuvaju kod najstarijeg člana obitelji Guidi.
18 Imao je nekoć i Sipont, grad u Apuliji, neke ostatke sv. Agate, kao što se može pročitati 7. veljače u Životopisu sv. Lovre biskupa sipontskog. Jer prije nego što je isplovio iz Carigrada da upravlja tom Crkvom, kaže se da je od cara Zenona dobio ruku sv. Stjepana i dojku svete Agate. Ali kad ih je, pristavši u Sipont, htio časno prenijeti u stolnu crkvu Bogorodice Djevice, nikakvim trudom nisu se odatle mogle pomaknuti: sve dok nije zavjetovao da će na tom samom mjestu sagraditi hram u čast tih istih svetaca. Tada su doista u svečanoj povorci njihove moći prenesene u njihovu papinsku baziliku: ondje njihove kreposti obiluju sve do današnjega dana, kao što se nalazi u prvom vrlo starom Životopisu u 2. poglavlju u 7. broju. Spominju se u 1. poglavlju u 6. broju drugoga Životopisa, a također i u pjesničkom. A ono što se naziva dojkom, ili dijelom dojke, danim tom svetom biskupu od cara prije godine 1., prisiljeni smo pretpostaviti da su te dvije dojke, koje su krvnici odrezali od djevičanskih grudi, poslije bile odnesene u Carigrad, možda sv. Pulheriji ili kojoj drugoj carici. A one dojke za koje se pripovijeda da su iz Carigrada u Tarent i odatle u Cataniju prenesene godine 1126. s ostalim tijelom, to su možda one koje joj je apostol sv. Petar vratio, ne one koje su bile otrgnute, nevidljivim anđeoskim posredovanjem primijenivši ih na njezine grudi, nego stvorivši nove Božanskom snagom i kao sastavivši ih od njezine najčišće krvi. Jer kako se to ozdravljenje može smatrati učinjenim na oba načina, ovdje se čini prikladnim za potvrdu vjerodostojnosti tim povjestima.
19 U Capuu su oko godine 1080. prenesene neke moći sv. Agate iz Carigrada. Tako piše salernski pisac anonimni ljetopisac kojega je izdao Camillo Pellegrino u Historia Principum Longobardorum, a prije toga pod imenom Herempert objavio Antonio Caracciolo: Crkva, kaže, blaženoga prvomučenika Stjepana, koja se nalazi u najstarijem gradu Capui, od cara Helenina sina Konstantina, i odredio je da se posveti u čast apostola, iako je poslije od preblaženoga Germana, biskupa istoga grada, zbog moći blaženoga prvomučenika Stjepana koje je donio car, kao i bl. Agate djevice, zapovjedio da se stoga naziva u čast prvomučenika Stjepana. Životopis sv. Germana biskupa kapuanskog donijet ćemo 30. listopada, u kojem ćemo izvijestiti kako je kao poslanik od pape sv. Hormizda bio poslan caru Justinu i koje je poslove obavio u Carigradu. Redovnik Mihael u Sanctuarium Capuanum predaje da su se sv. Stjepan i Agata od toga vremena smatrali zaštitnicima stolne bazilike; dok je ime apostola, kojima je bila posvećena u Konstantinovo vrijeme, kod puka izlazilo iz uporabe: jer je uistinu konstantinska bazilika, koja se sada naziva crkvom sv. Stjepana, i jest i uvijek je bila stolna, a ne ona koja se zove sv. Petra ad corpus smještena u središtu grada.
BQ A koje je to moći sv. Agate primio od cara Justina sv. German, kako piše navedeni pisac, tvrdi isti redovnik da je to bradavica te svete djevice; i da je dugo čuvana u zvoniku, prema nekoć prihvaćenom običaju, te da je protokom vremena izblijedjelo sjećanje na nju; sve dok udarom groma nije srušen na zemlju vrh zvonika, i pronađen je te prepoznat taj sveti zalog, i pohranjen u Riznici crkve. Tako se prenosi sigurnom predajom. Piše isti redovnik da se brdo sv. Nikole, blizu Capue, u starini nazivalo Brdom sv. Agate, zbog toga što je na njemu posvećena njoj crkva; premda nije pouzdano tko ju je ili kada podigao. Vidi se i danas, kaže, stara crkva blizu crkve sv. Nikole, i u njoj slike djevice i mučenice, premda se zbog starosti jedva koja od njih može raspoznati: najbolje se raspoznaje ona koja prikazuje djevicu golu u prsima i na leđima, bičevanu volovskim remenjem. Naposljetku nabraja i druge crkve posvećene sv. Agati u kapuanskoj biskupiji.
C21 Druge moći sv. Agate prenesene su u iste krajeve Kampanije u istom stoljeću. Očito je to iz 32. pisma 1. knjige sv. Grgura, koje je izdano u IX. indikciji, prve godine njegova ređenja, Kristove 591., gdje ovo piše Ivanu, biskupu Sorrenta. Budući da nam je Savin, opat samostana sv. Stjepana na otoku Capriju, predložio da već odavno kod sebe ima dopuštene moći mučenice sv. Agate, i želi da se te iste svetinje polože u njegovu samostanu; stoga ti zapovijedamo da odeš u spomenuti samostan, i ako je ondje utvrđeno da nije pokopano nijedno tijelo, svečano ćeš položiti spomenute svetinje, kako bi postigao ispunjenje svoje pobožnosti. Ivan Gilotije u izdanju djela sv. Grgura priređenom godine 1581. ima da je samostanom na otoku Cabis upravljao Savin: druga izdanja imaju na Capriju, i ispravnije. Jer to je otok koji se naziva Capreæ, na talijanskom i dalje Capri, udaljen tri milje od rta Minerve, a osam od Sorrenta, proslavljen Tiberijevim povlačenjem.
22 U Bologni u Emiliji nalazi se crkva nekoć sv. Agate, sada zvana sv. Marije od Castiglionea, sagrađena, kako se predaje, od sv. Petronija, a obnovljena kad joj je prijetilo rušenje, od biskupa Gerarda oko godine 1196. Tako predaju Celso Faleoni i Antonio di Paolo Masini u Bononia perlustrata, koji također piše da se njezine moći nalaze u crkvama sv. Stjepana, sv. Petra i sv. Julijana. Izostavljam gradove i utvrde u toj istoj Italiji, te sela i u našoj Belgiji koji su dobili imena po imenu sv. Agate, jer mi nije poznat povod toga naziva: kao i hramove njoj posvećene, kao što smo naveli 7. siječnja kod Životopisa sv. Krispina I. u 5. broju i što ćemo niže spomenuti, prema Bernardu Saccu, sagrađen u Paviji: i što smo 3. veljače u 2. Životopisu sv. Anatolija u 3. broju u Salinsu u Burgundiji posvetili u čast sv. Simforijana, Anatolija i Agate, te uresili zborom kanonika.
23 Da se neke moći sv. Agate nalaze u Piacenzi u Španjolskoj predaje Ivan Tamayo Salazar u knjizi de S. Epitacio u 6. poglavlju. A u 5. poglavlju kaže da se na njezin blagdan u Božanskom časoslovu moli ova molitva: Udijeli nam, molimo, svemogući i milosrdni Bože, da s blaženom Agatom zadobijemo sveti duh i tebi iskažemo dragovoljnu čast; i da po njezinim zagovorima, koja je isposlovala i oslobođenje domovine, slobodni uđemo u domovinu vječnoga blaženstva. po Gospodinu itd. Gil González Dávila, povjesničar Katoličkog kralja, u Teatro Eclesiástico Crkve u Oviedu pripovijeda da je Ere 1101., ili godine Kristove 1063., u samostanu sv. Vincenta u istom gradu posvećen oltar u čast sv. Marine, u kojem su pohranjene moći sv. Marije Magdalene, sv. Agate, sv. Agneze, sv. Eulalije itd.
24 Više mjesta u našoj Belgiji ponosi se moćima sv. Agate: ponajprije Arras, kao što smo naveli 12. siječnja kod Životopisa bl. Heldemara u 10. poglavlju. U Douaiju u zbornoj crkvi sv. Amata svjedoči Arnold Rayssius u Hierogazophylacio Belgico da se čuva dio ruke te iste svetice: u samostanu Bellipratum cistercitskih redovnica u istom gradu velika kost te iste svete djevice i mučenice: od njezinih kostiju u Cambraiju u crkvi sv. Auberta: glava u cistercitskom samostanu u Cambronu kod Hainauta: dio rebra u samostanu Forest benediktinskoga reda blizu Bruxellesa. Naposljetku među moćima zavjetne kuće Družbe Isusove u Antwerpenu nalaze se neki ulomci moći sv. Agate dj. i m. nekoć onamo preneseni iz grada Wesela, kad je njega zauzeo markiz Spinola.
23 Imala je i Prag, prijestolnica Češke, neki dio toga svetog blaga: jer se u praškom rukopisnom martirologiju, nakon pohvale iz Adona gore navedene, dodaje ovo: Od njezinih moći najpobožniji knez Karlo IV., rimski car uvijek uzvišeni i kralj Češke, darovao je Praškoj Crkvi one koje je dobio u Piškoj Crkvi u Toskani.
26 U Kölnu kod Ubija u raznim se crkvama pokazuju moći sv. Agate, neke naše, a više možda kojih drugarica sv. Uršule, jer se poneke od njih čitaju nazvane Agatama. Jer ono što u uglednoj crkvi sv. Gereona svjedoči Egidije Gelenije da se čuva zatvoreno u srebrnoj i pozlaćenoj hermi glava sv. Agate dj. i m; to on sam vjeruje da je glava jedne iz družbe sv. Uršule, doista s pravom, budući da naš Crombach pripovijeda da je uz tu glavu spojeno željezno koplje, za koje je Gelenije ili pisar napisao da je željezni natpis uvelike izjeden hrđom. U istoj crkvi, u moćniku xv. i xxiv. kod istoga Gelenija spominju se drugi djelići moći sv. Agate. U opatiji sv. Pantaleona nalazi se, po istom svjedoku, moćnik xx. Donja čeljust sv. Agate sa zubom, i u xix. moćniku prst iste: jedna kost u crkvi kaptolskih kanonica: dvije koščice ruke u kartuziji: lubanja i prst iz ruke, unutar srebrne herme u samostanu sv. Agate benediktinskih djevica: neke moći u katedrali, i u zbornoj crkvi sv. Kuniberta, u župnoj crkvi sv. Pavla, kod otaca augustinaca i križara, i u crkvi sv. Maksimina djevica redovnica koje žive po Pravilu sv. Augustina. Ono naposljetku dodaje Gelenije, da je u čast te iste djevice posvećeno brdo sv. Agate iznad prijelaza rijeke Wupper u vojvodstvu Berg.
§ IV. Ploča položena na grob sv. Agate, prenesena u Cremonu.
Osim onih moći sv. Agate koje se smatraju dijelovima njezina presvetog tijela, kao što su djelići kostiju i komadi drugih udova, postoje dva njezina zaloga,
A i kao spomenici posebne počasti, veo, koji nazivaju Grympa, i mramorna ploča, položena uz tijelo unutar groba po anđelu, o kojoj ćemo ovdje, a o velu niže, raspravljati. O ploči općenito predaje Vilim Durand, biskup Mendea ili Gévaudana u Francuskoj, u Rationali Divinorum officiorum u 7. knjizi u 6. poglavlju. Blažena Agata umrla je u tamnici nakon mnogih mučenja: uz njezinu glavu u grobu položena je vidljivo ploča po anđeoskom posredovanju, na kojoj je bilo napisano: Sveti duh, dragovoljan, čast Bogu i oslobođenje domovine. I stoga se ukorijenio običaj da se s pločom koja sadrži njezin lik ide u ophod. Tako on, govoreći o obredu onih mjesta koja općenito štuju sv. Agatu, premda ne posjeduju nikakve njezine ostatke.
28 Ali u Cremoni kod Insubra ta ista ploča, svake godine na blagdan sv. Agate, u svečanoj molitvenoj povorci nosi se oko grada, dok je prati brojno mnoštvo građana, osobito žena, čija je pobožnost prema svetoj mučenici osobita. Kroz osam pak dana koji prethode toj svečanosti, i kroz isto toliko sljedećih dana, ta ista ploča javno se izlaže na čašćenje, uz mnoga svjetla upaljena kod nje.
29 U koje pak vrijeme i na koji način je ta ploča, kao i nadlaktična kost te iste svetice i dio vela (jer predaje da se i to ondje čuva pisac u Sanctuarium Cremonense Pellegrino Merula), kada, kažem, i od koga su preneseni u Cremonu, nije dovoljno pouzdano. Neki smatraju da se to dogodilo otprilike u ono doba u koje smo rekli da su neke moći dospjele i na Capri. Jer Ludovico Cavitelli u Annales Cremonenses, spomenuvši prodor Langobarda u Italiju, koji se dogodio godine 1068., dodaje: Iz grada Catanije na Siciliji po jednom svećeniku iz Cremone ploča svete Agate, s njezinom nadlaktičnom kosti, odnesena je u Cremonu i položena u hram tada podignut u njezinu čast blizu vrata Pertusio. To potvrđuje Merula, svjedočanstvom Sicarda, biskupa Cremone, za kojega se predaje da je preminuo godine 410215., prema izvješću drugoga pisca: a da je od te kapelice, koja je bila posvećena njoj u predgrađu izvan vrata Pertusia, poslije prenesena u onu baziliku u kojoj se sada čuva, neizvjesno je u koje vrijeme.
30 Tu baziliku piše isti Merula da su je pobožni muževi i žene, koji su je sagradili, ponudili Bogu i sv. Petru oko godine 41078., dok je rimski papa bl. Grgur VII. prihvatio darovanje, i da je to jasno iz njegova apostolskog brevea: a da u nekoj povelji svjedoči car Henrik IV. da su je sagradili Kremoňani za okajavanje svojih prijestupa, i ponudili je Prvaku apostola, na čast Bogu, za cjelovitost Rimskoga Carstva i iz poštovanja prema Apostolskoj Stolici. Dodaje Merula da su njome najprije upravljali svjetovni klerici, zatim ju je Urban II. oko godine Kristove 1190. povjerio lateranskim kanonicima, i naposljetku svjetovnim prepoštima: u međuvremenu je više puta obnavljana i ukrašavana, i ponovno ju je posvetio biskup Cesare Speciano 30. kolovoza godine 1101. Naposljetku da je ona jedna od vii. crkava koje je, kao u gradu Rimu, odredio da se posjećuju, uz duhovni dobitak oprosta, na molbu kardinala Camporija, biskupa Cremone, godine 110221. vrhovni svećenik Grgur XV.
31 Domenico Bordigallo u rukopisnoj kronici, kako ga navodi isti Merula, svjedoči da je izravno u tu crkvu donesena iz Catanije ta sveta ploča, ali nije naznačeno ni vrijeme ni način na koji je to učinjeno. Bordigallove riječi glase: U ovom hramu sv. Agate nalazi se također ploča s poviješću sv. Agate koju je nekoć jedan prepošt spomenute crkve donio iz grada Catanije na Siciliji u ovaj grad i hram. Svojstvo ima, uz Božje dopuštenje i zasluge sv. Agate, da gasi vatru od kuća koje gore, ako se postavi nasuprot njoj. Svjedočanstvo o tome dajem, po pouci iskustva i viđenja.
32 Otac Julije Mazarin, naš subrat, u 4. govoru na Psalam D 30 piše da je ta ploča od najsjajnijega mramora, i da su na njoj u kratkom sažetku urezane vrline i pohvale sv. Agate. Agustín Inveges kod godine Kristove 254. u 1. broju kaže da su na toj ploči urezana slova M. S. S. H. D. E. P. L., koja gore navedena Djela i drugi pisci tumače: Sveti duh, dragovoljnu čast Bogu i oslobođenje domovine.
33 Pripovijeda zatim prema Pietru Carreri da je, kad je sv. Karlo Boromejski, nadbiskup milanski, pohodio Crkvu u Cremoni (iako pogrešno stavlja Veronu umjesto Cremone) i razgledao sve moći svetaca otkrivene, kad je bila iznesena ova anđeoska ploča, nije htio da se ona otkrije, nego ju je, kleknuvši na tlo, pobožno počastio. Po njegovu primjeru isto je učinio Niccolò Sfondrati, tada biskup Cremone, koji je poslije postao vrhovni svećenik Grgur XIV. Taj pohod Cremonskoj Crkvi od strane sv. Karla dogodio se godine 11075., kao što spominju Karlo, biskup Novare, i Giovanni Pietro Giussano u 3. knjizi njegova Životopisa, te Giuseppe Ripamonti u historiar. Eccl. Mediol. u 3. dijelu u 3. knjizi. Dodaje Inveges prema nekom anonimnom piscu da se, ako zabljesne munja ili zagrmi, iznosi taj nebeski mramor, i njime se raspršuju i odbijaju bljeskovi i gromovi.
34 Protivi se onome što je ovdje ispripovijedano Antonio Filoteo pišući o toj ploči u Ætnæ topographia ovako: Taj kamen (kako prenosi predaja prenošena iz ruke u ruku ljudi) najpobožnije se čuva u Cataniji sve do današnjega dana. Ali mislim da se vara.
§ V. Moći sv. Agate u Palermu i Cataniji, odatle odnesene u Carigrad oko godine 1111. po Jurju Manijaku.
Vratimo se na Siciliju, koja je urešena izvanrednim vrlinama sv. Agate, proslavljena najhrabrijim mučeništvom, a zatim osvijetljena najvećim čudesima. Jer ona i pokazuje posvuda mnoge crkve njoj posvećene, i znamenite moći gotovo cijeloga tijela. Nije mi u nakani nabrojiti sve crkve: glavne su u ona dva grada za koje smo prije izvijestili da sebi prisvajaju čast njezina rođenja, to jest Palermo i Cataniju. I u Palermu su doista dvije unutar zidina, obje, kako građani tvrde da su čuli od svojih predaka, prema svjedočanstvu Invegesa, nekoć palače svete djevice, ili prostrana boravišta. Postoji i druga u predgrađu nedaleko od vrata, i ona čuva onaj kamen na koji je djevica, spremajući se privezati remen, stavila nogu i duboko utisnula trajan trag.
36 Nadalje, dio je moći u stolnoj bazilici, a dio u palatinskoj crkvi sv. Petra. O objema Inveges u Indice, a o ovoj ovako Rocco Pirro u 2. sv. Notit. 1. Eccl. Catanen. Njezinu ruku sam ja vidio u riznici moći svetaca kod kraljevskoga hrama sv. Petra od Palače u Palermu, iskazao joj poštovanje i zatvorio je, pohranjenu u srebrnim kutijama, kao rizničar.
37 Ali Catanija, kao što u Notat. ad Martyrol. 5. veljače piše Pietro Galesini, dok je znamenita po spomenicima drugih stvari, osobito je slavna po mučeništvu, grobu i najpobožnijem hramu koji je za pape Urbana II. podigao biskup Angerio, blaženoj djevice Agate. Bio je Angerio, ili Ansgerij, nakon što je Catanija ponovno osvojena od Saracena, prvi njezin biskup, oko godine Kristove 1191. posvećen od samoga Urbana, pobožan čovjek. Njega je naslijedio Mauricije godine 11194., u čijoj je trećoj godini tijelo sv. Agate vraćeno iz Carigrada u Cataniju.
38 Kako je ono prije bilo odneseno u Carigrad, sam Mauricije niže spominje ovim riječima: Čuvši carigradski car za pokolj vjernih Sicilijanaca, poslao je u Siciliju egzarha, za kojega je znao da je najiskusniji u ratnim stvarima, po imenu Manijaka, s naoružanom četom; koji je za kratko vrijeme obišavši cijeli otok, pokorio ga mačem i ognjem te primio pod svoju vlast. Taj Manijak je tijelo Bogu mile djevice Agate, s mnogim tijelima drugih svetaca, poslao u Carigrad, koji se prije zvao Bizant, vjerujući da se Istočno Carstvo, koje je već-već imalo propasti, po njihovim molitvama i zaslugama može podići u prijašnju snagu. Tako je dakle preneseno tijelo preblažene djevice i mučenice Agate iz grada Catanije u Bizant, i ondje je dostojno pokopano od nekih stanovnika toga mjesta, i najpobožnije čašćeno. To on. Ali treba istražiti vrijeme prijenosa.
39 Juraj Manijak, protospatar, sin Gudelija Manijaka, nakon uspješno vođenoga rata protiv Arapa, godine Kristove 1030., xii. indikcije, imenovan je od cara Romana Argira vojvodom donje Medije. Isti je u i. indikciji, godine 1033., zapovijedajući gradovima smještenima uz Eufrat i boraveći u Samosati, preuzeo Edesu od Arapa, dok je Salamon bio turski vladar, te je pronađeno pismo pisano rukom Gospodina Krista Augaru poslao u Bizant caru, a zatim mu je poslao i pedeset libara, godišnji danak od Edese. Sljedeće godine postavljen je od cara Mihajla Paflagonca za upravitelja Asprakanije, ili gornje Medije. Godine 1047., vi. indikcije, već kao patricij, poslan je s vojskom u Siciliju da zaštiti Apolafara, emira Saracena na tom otoku, protiv brata Apohapsa. Ali ta su braća, sklopivši mir, pokušala istjerati ga s otoka, pozvavši pomoćne čete iz Afrike: od kojih je Manijak učinio toliki pokolj da je krv koja je tekla sve preplavljivala. Zatim je zauzeo xiii. gradova na Siciliji, i napredujući pomalo pokorio je cijeli otok.
B istjerao Saracene,
40 Godine 1021., VIII. indikcije, ponovno je u znamenitoj bitki razbio Kartažane koji su se vratili s većim snagama. Ali kad je Stjepana, careva šurjaka, zapovjednika brodovlja, jer je zbog nemara čuvara dopustio da vođa barbara umakne u čunu, oštro dočekao riječima pa i udarcima; bio je od njega optužen da snuje prevrat protiv cara, te je kao zarobljenik odveden u Carigrad i bačen u tamnicu. Stjepanu je povjerena uprava otoka, koji ga je ubrzo u cjelini izgubio svojom nebrigom i mlitavošću, osim Mesine, koja je dotle sačuvana za Carstvo. Zatim je car umro 10. prosinca, x. indikcije, godine Kristove 1022. Naslijedio ga je ranije spomenuti Stjepanov sin Mihajlo Kalafat: i kad je vladao iv. mjeseca i v. dana, carica Zoja je dana 21. travnja, x. indikcije, godine 1022. zapovjedila da mu se iskopaju oči i da se zatvori u samostan. Ista je patricija Jurja Manijaka, kojega je već prije Mihajlo pustio iz zatočeništva, uresila čašću magistra i poslala ga u Italiju s najširom vlašću: ondje je on, premda nije bio opremljen sasvim dostatnim snagama, ipak carskim vještinama nekako obnovio stanje.
41 Ali kad je Roman Skler, s kojim su mu neprijateljstva bila stara, uzdignut na najveće časti od cara Konstantina Monomaha, nanio Manijaku i njegovim posjedima u Istoku mnoge štete, te oskvrnuo bračnu ložnicu, i isposlovao da mu se oduzme vlast; ovaj je, obuzet bijesom, potkupivši italske vojnike, ubio protospatara Parda, kojemu je bilo naređeno da preda pokrajinu, te je sam uzeo dijadem i ostala obilježja Carstva i bio pozdravljen od vojske kao car: ali kad je razbio čete koje je protiv sebe poslao car, usred radosnih poklika svih, iznenada je pao s konja i izdahnuo, a nije se našao počinitelj rane koju je smrtonosnu primio u prsa. Glava, odsječena od vrata, donesena je u Carigrad, u XI. indikciji, potkraj godine 1022. ili početkom sljedeće.
§ VI. O vremenu odnošenja i vraćanja tijela sv. Agate, opovrgnuto pripovijedanje nekih Sicilijanaca.
Ovo se moralo izvesti iz opširnijih navoda Kedrena i drugih pisaca, kako bi bilo pouzdano u koje je vrijeme živio Manijak i prenio tijelo svete djevice. Jer Sicilijanci to smještaju u vremena Mihajla Mucavca, koji je prigrabio Carstvo xxxv. prosinca godine 1420., i držao ga viii. godina i ix. mjeseci. Tako o Manijaku Rocco Pirro u 2. sv. Notit. i Eccl. Catanen. Juraj Manijak, kaže, vršio je službu cara Mihajla: on je pak da bi zaslužio carevu naklonost, iz Catanije tijela sv. Agate, a iz Sirakuze sv. Lucije, dj. i m; prenio u Bizant, i poklonio ih caru godine Spasenja 1422., prema većini naših. Ugodan bi doista dar donio caru ikonoklastu i hagiomahu Juraj, ostatke svetih djevica, kojih se on gnušao.
43 Što pak Tommaso Fazello osim toga pripovijeda da o Manijaku govore Sicilijanci, posve strano istini, opisuje ovako u 2. dekadi, 6. knjizi, 1. poglavlju. Posve bajkovito i smiješno neko mišljenje, nastavljano kroz mnoga prijašnja stoljeća, držalo je Sicilijance; da je Juraj Manijak, namjesnik carigradskoga cara na Siciliji, izdajom odvraćen od vjernosti, zauzeo otok za sebe, i na njemu ponajprije stvorio barune i grofove: i da bi car osvetio njegovu nevjeru, glumeći da je mrtav, smislio da kraljica pozove Manijaka na novu ženidbu. Odatle je Manijak, privučen više žudnjom za carstvom nego za ženom, otišao u Carigrad; ostavivši u međuvremenu na Siciliji sina kao upravitelja poučena ovim oprezom, da, ako bi ispod toga bila kakva prijevara, odmah preda otok Saracenima koji su u Africi. I tako da je Manijak u Carigradu uhvaćen i ispaštao kaznu za izdaju: a sin da je, kao što mu je bilo naređeno, odmah pozvavši u velikom broju Saracene iz Afrike, predao njima vlast nad Sicilijom. To je mišljenje toliko rašireno kod Sicilijanaca, i u dušama svih je tako duboko pustilo korijenje, da ako ga tko pokuša iščupati, prije će Etiopljanina pobijeliti nego što će njih odvratiti od mišljenja: osobito jer ga drže potvrđenim najstarijim spomenicima ljetopisa i autoritetom Capitulorum Regni. Tako Fazello, koji iznosi i više toga da opovrgne tu bajku.
44 Pouzdano je naime iz Kedrena i drugih pisaca da se neki Eufemije, pošto je iz samostana izveo djevicu od nježne dobi posvećenu Bogu i protiv njezine volje je odveo k sebi, da bi odvratio kaznu koju je protiv njega odredio car Mucavac, sklopivši urotu s drugim zapovjednicima turma, oružanom silom odupro namjesniku Sicilije koji je dolazio ispitati slučaj: zatim poslavši poslanike afričkom emiru, obećao da će mu, ako ga ovaj proglasi carem, podložiti svu Siciliju. Da je emir došao s jakim četama, kojima opskrbljenog je Eufemija odlikovao naslovom rimskog cara, i njegovim djelovanjem provalio u svu Siciliju. I doista je Eufemije ubrzo dao zadovoljštinu za svoju pohotu i veleizdaju; ali je Sicilija pala u vlast barbara, godine Kristove 1918., pretposljednje Mucavčeve, sve do trećeg stoljeća, do god. 828.
45 Onu pučku sicilijansku bajku koju pobija Fazello, u onome što se tiče Manijakove pobune i odnošenja svetih moći, doduše bez ikakva spominjanja Saracena, ali ipak napuhanu mnogim besmislicama, prepričava Pietro de' Natalibus u 2. knjizi u 99. poglavlju. Budući da ga mnogi nepromišljeno slijede, vrijedno je truda čuti ga i ukratko opovrgnuti. Ovako dakle glasi: Prijenos tijela sv. Lucije u grad Mletke dogodio se oko godine Gospodnje 1021. Jer dok je carigradski car Rogerije oko godine Gospodnje 1020. vladao u Romaniji i na Siciliji, poslao je Manijaka, kneza sebi dragog i razboritog, kao namjesnika na Siciliju: koji se lukavo pobunivši protiv cara, zauzeo Siciliju tiranijom. Kad je to čuo car, ožalostio se, i po savjetu kraljice pretvarao se da je bolestan i zatim mrtav: dao je također da se neki umrli siromah, zatvoren u lijes, na njegovo mjesto kraljevski pokopa: a on se sam dvije godine skrivao; tako da su ga svi smatrali uistinu mrtvim. Nakon dvije godine kraljica je po svečanim glasnicima zatražila Manijaka za svoj brak: koji je, davši pristanak, kad je svadba bila ugovorena, svečano stigao u Carigrad s darovima, i sa sobom iz Sicilije odnio tijela sv. Agate i Lucije. Kad je on stigao u Carigrad, ubija ga car koji je izašao iz skrovišta, i kraljevstvo Sicilije biva ponovno osvojeno, a tijela djevica se u Carigradu časno pohranjuju. Nakon toga godine Gospodnje 1019., dok su Mlečani sa Sicilijancima zauzeli Carigrad, odnoseći tijela dviju djevica, međusobno su se dogovorili da Sicilijanci ponovno dobiju tijelo sv. Agate, a Mlečani da sa sobom ponesu tijelo sv. Lucije; što je i učinjeno.
A Tako Petar, kojega ovako slijedi Maurolico u Martyrologio 18. siječnja: Također prijenos tijela bl. Lucije djevice, iz Carigrada u mletački grad, godine spasenja 1019. Pošto je naime zauzet Carigrad, tako su se Sicilijanci nagodili s Mlečanima da su, dobivši od moći dviju djevica, koje je prije car Mihajlo pošto je ubio Manijaka odvezao iz Sicilije u Bizant, tijelo Agate, prepustili ostatak. Iste godine 1019. da je iz Carigrada u Mletke preneseno tijelo sv. Lucije pišu Galesini, Ferrari, Canisius, Felicius. Ali tek te godine, ili svakako prethodne, odneseno je u Carigrad tijelo sv. Agate i možda neke moći sv. Lucije.
47 Ali raspravimo Petrovo pripovijedanje: Prvo, nikakav car Rogerije nije postojao ni na Zapadu ni na Istoku; osim što neki Fridrika II. nazivaju Rogerijem: ali je on živio dvjesto godina poslije. Vladao je godine 1020. u Carigradu Bazilije, sin Romana Mlađega i unuk Konstantina Porfirogeneta, već trideset petu godinu: koji je zatim godine 1085., kao što piše Kedren, pokrenuvši pohod na Siciliju, unaprijed poslao nekog Oresta, jednoga od svojih najvjernijih eunuha, s velikim snagama: a sam, presretnut sudbinom, nije mogao slijediti. Jer u mjesecu prosincu, IX. indikcije... iznenada pogođen bolešću preminuo je. A na Siciliji protospatar Orest, kao što isti poslije predaje Kedren, neiskusan u ratnoj stvari, kad je nespretno krenuo u pothvat, Saraceni su iskoristivši priliku iznenada napali Rimljane, od kojih su mnogi zbog raskoši navukli trbušnu bolest, i nanijeli im ne baš malen poraz. Da to nadoknadi, car je u Italiju poslao izvrsnu vojsku prikupljenu iz Grčke i Makedonije: ali ni ona sama nije mogla postići ništa sjajno, zbog vojskovođina neznanja i pokvarenosti. Zatim je poslan Manijak kao što smo prije rekli.
49 Povijest prijenosa i čudesa učinjenih te godine napisao je Mauricije, kojega smo gore spomenuli, drugi biskup Catanije nakon protjeranih Saracena. Nju smo, u izdanju Pietra Carrere, primili iz Sicilije, a dio nje prije je bio objavio Rocco Pirro u 2. sv. Notit. 1. Ecclesiæ Catanensis. Upisana je u martirologije spomen toga prijenosa na dan xvn. kolovoza po Franciscu Maurolycu, Ottaviju Caetaniju, Ferrariju. Čudesa koja su se povrh toga dogodila sljedećih nekoliko godina, opisana od redovnika Blandina, očevica većine njih, i nedavno objavljena, pridodat ćemo.
50 Mnogo je zatim smrtnika pohrlilo u Cataniju da počasti moći sv. Agate. Među ostalima sv. Silvestar iz Troine, čiji 2. Životopis 2. siječnja u 2. broju ovako glasi: Željan hodočašća, uz dopuštenje opata 9. veljače (možda treba čitati none veljače) došao je u Cataniju da počasti tijelo bl. Agate djevice i mučenice. U čemu je ono čudesno što, iako je Catanija udaljena od Troine XL. tisuća koraka, što bi tko na konju u ljetno doba jedva prevalio za jedan dan, Silvestar je ipak pješice u zimsko doba pošao u Cataniju, i obavivši molitve kod djevičina groba, vratio se kući istoga dana. Nimalo doista ne sumnjamo da je to onaj isti koji se niže u pripovijesti biskupa Mauricija u 5. poglavlju u 26. broju naziva opatom: došao je on zasigurno kao onaj iz Troine, i jednakom brzinom.
81 A tijelo sv. Agate, kao što piše ozbiljni pisac Santorio, zatvoreno u srebrni kovčežić, svake se godine u velikoj svečanosti blagdana, i uz vrlo brojno okupljanje pobožnih koji onamo hrle, izlaže očima da izmami suze (...) i pobožnost. Pokazuju se i ruke, još sjajna tijela, duguljaste i lijepe, koje ne sramote ostali izgled tijela: ujedno i dojke.
52 Kakav je bio izgled svetoga tijela i glave prije CII. godine, kad je to promotrio biskup Catanije Jakov Ramirez, spominje kod Rocca Pirra u Notit. Eccl. Catani. Giovanni de Falco iz Neta iz Reda propovjednika, ovim riječima: Dana 18. travnja, IV. indikcije 10101., u ponedjeljak, u drugi sat noći, prečasni Jakov Raymeres de Gosman, biskup Catanije, zajedno s velemožnim Alvarom de Paternione, kao patricijem... bio je u čuvaonici preblažene djevice i mučenice Agate: i spomenuti naš biskup, želeći vidjeti glavu spomenute djevice, dao je otvoriti nekakav poklopac na glavi spomenute djevice, i tako su izvadili ondje položenu glavu i našli glavu čistu i neokaljanu. Kosa ponešto boje lješnjaka, oči su joj bile zatvorene, uši osušene, usta joj malo otvorena, zubi vrlo bijeli, koža lica neozlijeđena ili osušena, nos je bio zdrav i najljepši: i glava je bila pokrivena nekakvim svilenim velom vrlo bijelim, zdravim i novim. O čudesne li stvari! jer već je mnogo godina, da nema ljudskoga sjećanja, da takva glava nikad nije bila otvorena od vremena prečasnoga Ivana Pixitella, biskupa Catanije; od čega je već još LX. godina ili tu negdje. I tako su poslije vidjeli unutra njezino tijelo, i utrobu te nutrina suhu i kao neozlijeđenu, koja je mirisala svakim čudesnim miomirisom, i odavala ugodan miris Božanskoga mirisa. Tako su svi koji su ondje stajali poljubili glavu, i vratili je na njezino mjesto: i zadivljeni svi su otišli pobožno, i očiju punih suza itd. Spomen Ivana Pixitella bit će niže, kad se bude govorilo o ognjevima Etne. Oznake ovdje iskazane prikladno se međusobno slažu: God. 1013. nedjeljnim slovom D, IV. indikcije, Uskrs je bio 11. travnja: stoga je taj pohod moćima učinjen treći dan nakon Bijele nedjelje.
53 Inveges u 2. dijelu na 228. stranici piše da se ruka sv. Agate i noga otkrivene izlažu na čašćenje pukovima. Stoga se možda u pjesmama Bartolomea Petraccia gore navedenima čita poseban epigram na Ruku sv. Agate, a drugi na Nogom.
POVIJEST PRIJENOSA TIJELA SV. AGATE DJ. I M. IZ CARIGRADA U CATANIJU po autoru Mauriciju biskupu Catanije. Odrješenje gospodina Mauricija, poglavara Katanjana.
Mauricije, po zaštiti Božanske milosti poglavar Katanjana
A poglavar sa svim a svojim subraćom u samostanu, svim biskupima, opatima, redovnicima, klericima, vojnicima, muškarcima i ženama, koji u Kristu pobožno žive, pozdrav.
Radost koja nam se u sadašnje vrijeme dogodila ne želeći vam zatajiti, ovim pismom objavljujemo, kako bi se zajedno s nama radovala vaša srca. Stoga neka zna vaša Ljubav, najdraža braćo, da je tijelo preblažene djevice i mučenice Agate dovedeno svojimb pitomcima, stoga od strane svemogućega Boga Oca i Sina i Duha Svetoga, umjesto bl. Petra apostola, kojemu je od Gospodina dana vlast vezanja i odrješivanja, od svih grijeha koje su ispovjedili, onima koji dolaze da iskreno poklone svom presvetom tijelu opraštamo treći dio. A ako tko slučajno na započetom putovanju umre preteknut smrću i ispovjedi svoje grijehe, opraštamo mu sve, po daru Gospodina našega Isusa Krista, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova, Amen.
U ime Gospodina našega Isusa Krista, Amen. a Tako se Ansgerij, Mauricijev prethodnik, naziva izabranim za opata i biskupa u nekoj povelji grofa Rogera kod Rocca Pirra: Jer od početka, kaže isti Pirro, pod redovničkom stegom Reda sv. Benedikta uspostavljena je Crkva u Cataniji, u kojoj je potrajala gotovo do naših vremena., b Odatle Katanjani zaključuju da je sv. Agata kod njih rođena ili odgojena.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.