§ VII. Govor sv. Metodija, patrijarha carigradskog, o sv. Agati.
Ovim trima Aktima pridružit ćemo govor sv. Metodija: ne onoga o kojemu smo govorili u veljači u raspravi De Hypapante, biskupa Patare i zatim Tira i mučenika, kojega postoje mnoga djela, nego drugoga, gotovo pet stotina i pedeset godina mlađega, a nešto starijega od Metafrasta, kao što smo prije rekli. Bio je pak taj Metodije učenošću, pobožnošću prema Bogu, čistoćom, revnošću za katoličku vjeru, podnošenjem progonstva i drugih nevolja te obavljenim poslanstvima daleko najglasovitiji, te je stoga, čim je iz života preminuo car Teofil i upravu nad državom za maloljetnoga sina Mihajla preuzela carica Teodora, njezinim i vijećem prvaka uzdignut na patrijarhalno prijestolje, pošto je svrgnut Ivan, čovjek svetogrdan, početkom godine kršćanske ere 842. I ubrzo je njegovom marljivošću iskorijenjeno do samoga korijena hereza ikonoboraca, koju je prije 120 godina uveo Leon Izaurijski i koja je, ne samo jednom posječena, iznova nicala, kao što ćemo opširnije reći uz Život istoga Metodija 14. lipnja. Mnogo je napisao,
47 Hvale se također njegova djela. Jer kao što je bio povezan uskim prijateljstvom s najsvetijim i najmudrijim ljudima Teodorom i Teofanom, tako im je bio ravan i po uljudbi duha. Dokaz su stihovi koje im je po ribaru poslao iz grobnice u koju je bio zatvoren s dvojicom razbojnika po Teofilovu nalogu. Te stihove navodi Kedren. I Meneji prenose da je on učenim govorima i napisanim besjedama iskorijenio herezu ikonoboraca. Kod Teodora Balsamona nalazi se odredba istoga najsvetijega patrijarha Metodija o primanju palih, ili o onima koji su se zatajili na različite načine i u različitim dobima. Tu je odredbu, zajedno s raznim molitvama i drugim obredima koji se odnose na primanje palih, izdao i bilješkama popratio najučeniji Jakov Goar u Euchologio Græcorum. Kod navedenoga Balsamona nalazi se drugi odgovor ili kanon istoga Metodija o isključenjima ili izopćenjima, i to, kako se može zaključiti iz naslova, redovničkima.
B
48 Izdao je Jakov Gretser, naš subrat, u 2. svesku De Cruce ulomke dvaju govora, od kojih je jedan protiv onih koji kažu: „Kakva je korist od Križa?”, a drugi onima koji se stide Križa Kristova. Oba ulomka nose ime biskupa Metodija: da je to isti ovaj čovjek, možda se ne bi nepromišljeno smjelo nagađati već iz ovih riječi: 'Εντεύθεν ὁι τῆδε βασιλείς, πάσης πονηρᾶς ἔξεως ἐπι σειδασμῆ, τὸ σταυροειδὺς παραλαμβυνεσθαι αισθόμενοι χήμα, τὸ καλούμενα τῆ ρώμανῇ διαλέκτω βέξιλλα ἐμκηχανῆσαντο. Koje ovako prevodi Gretser: „Otuda su naši kraljevi, da bi raspršili svako zlo, smatrali da treba preuzeti oblik Križa i načinili su stjegove, kako se zovu na latinskom jeziku.” Jer se ni ne može smatrati da ih je napisao drugi sv. Metodije, biskup Tira, budući da u njegovo vrijeme carevi nisu toliko daleko od toga da bi oblikovali Križ na stjegovima, nego su ga progonili i svakom uvredom i sramotom. I uistinu ovaj pisac pokazuje da je taj govor održao ili napisao u kraljevskom gradu onim riječima ὁι τῆδε βασιλείς ἐμκηχανῆσαντο, „načinili su carevi koji su ovdje vladali”. Bio je doduše i drugi patrijarh Metodije godine 1241., ali niti je predsjedao bogoslužjima u Carigradu, koji su držali Latini, niti je bio tolike učenosti da bi mogao sastaviti ovaj tako otmjeni pohvalni govor. Ovako naime o njemu piše Juraj Akropolit u 42. poglavlju Povijesti: 'Εγένετο δε με' αυτὸν Μεθοδιός τις καλούμενος μοναχός, ήγούμενος δὸν τῆς κατα Νίκαιαν Υακίνθου μονῆς, ανῆρ αυχῶν μὲν ειδέναι ποιλὰ, ὁλιγῶν καὶ ἰδρις δὸν. ἄλλ' οὐτος τρείς καὶ μόνους μῆνας ἐπαπολαύσας τοῦ θρόνου τετελεύτηκεν. „Nakon njega bio je neki monah po imenu Metodije, poglavar samostana Hijacinta koji je u Nikeji, čovjek koji je doduše tvrdio da zna mnogo toga, ali je uistinu znao vrlo malo, no taj je, uživavši prijestolje samo tri mjeseca, preminuo.” Ali vratimo se Metodiju Ispovjedaocu.
49 Zbog toga što su, kao i ikonoklasti našega vremena, tako i oni stari napadali svete slike tako da su poduzimali daleko okrutniji rat protiv samih svetaca i Djevice Bogorodice, sveti ljudi koji su branili slike još su revnije govorima i spisima branili čast samih Svetaca. Tako je sv. Teodor Studit sastavio pohvalu sv. Platonu i razne himne o svecima. I Metodije je, kako za štovanje slika, kao što je preneseno iz Meneja, tako i o djelima svetaca izdao razna djela. Od njih postoje dva: naime Život sv. Dionizija Areopagita, koji je grčko-latinski izdao naš Baltazar Corderius. O njemu knjižničar Anastazije u pismu Karlu Ćelavom: „Tekst pak ove Muke izdao je blaženi Metodije, koji je kao prezbiter poslan od Apostolske Stolice u Carigrad i držao biskupsku čast istoga grada, te se od tada među svima istinito časti i štuje među svecima zbog svoga ispovijedanja i borbe podviga, izabirući malo od mnogih prethodnih spisa.” Flodoard u 3. knj. Histor. Remen. pogl. 18., nabrajajući spise biskupa Hinkmara, kaže: „Isto tako o muci sv. Dionizija koju je na grčkom izdiktirao Metodije Carigradski, a na latinskom napisao Anastazije, knjižničar Rimske Stolice.” Opširnije ćemo o tom Dionizijevu Životu govoriti 9. listopada, u kojem neki smatraju da je Metodije, izabirući malo od mnogih prethodnih spisa, kako kaže Anastazije, pomiješao mnogo toga po sudu i mišljenju onih koji su tada cvjetali slavom učenosti u Galiji, a možda i u Rimu, dok ono što pripada dvojici pripisuje jednome Dioniziju. Ali o tome drugdje.
50 Napisao je isti govor u pohvalu sv. Agate i u njemu je obuhvatio kako latinska Acta tako je dodao i drugo, dijelom iz grčkih Akata za koje smo u § V. smatrali da su napisana prije njegova doba, a dijelom ono što je sam na Siciliji, bilo iz stare predaje bilo iz drugih spomenika, već davno saznao. Jer da je i sam bio Sicilijanac, rođen u Sirakuzi, doznali smo od Leona Allacija, najučenijega kao i najuljudnijega čovjeka. Svakako već navedeni knjižničar Anastazije, koji je živio u isto doba kad i sam Metodije, pišući da je kao prezbiter poslan od Apostolske Stolice u Carigrad, čini se da nagovješćuje da nije rođen u Trakiji ili kojoj drugoj susjednoj pokrajini.
E i govor o sv. Agati: odakle je on ovdje izdan?
51 Taj nam je govor poslao isti Allacije, preveden na latinski po Leonardu Pateu, profesoru iz Messine, a prijašnji njegov dio, sve do br. 10. na grčkom, prepisan iz najstarijega kodeksa ispisanoga na pergameni, koji se nalazi u Knjižnici Otaca Oratorija u Rimu, te je upozorio da su ostatak rastrgali neki Sicilijanci koji su pretraživali tu Knjižnicu, jer je govorio o rodnom mjestu Svete. Ipak je prije odatle prepisan cijeli i nalazi se u Messini kod istoga Leonarda.
52 Žestoko taj Govor napada Augustin Inueges kao podmetnut, i stoga da se ne navodi odakle je izašao. Nalazi se doduše u Rimu u knjižnici Otaca Oratorija njegov početak ili kakav ulomak, sa stavljenim imenom Metodijevim, ali su tome prišiveni ostaci uz veliku raznolikost umijeća, stila, izraza i riječi, tako da se čini da ga je iskrivio neki suvremeni pisac, a možda i ne jedan, te se ne objavljuje gdje se nalazi vlastoručni rukopis, nego je samo iz Rima poslan Vincenciju Raimundu, svećeniku Družbe Isusove, ali Katanjaninu. Zašto nije iznesen kad je u Rimu bila parnica o domovini sv. Agate, osim zato što se ili smatralo da neće donijeti nikakve obrane, jer još nije bilo dodano ono što bi išlo u prilog stvari Katanjana, ili, ako je već bilo prišiveno, sucima se nije mogla predočiti autentična isprava iz koje bi bilo očito da je prepisan iz nekoga drevnog kodeksa?
F nekima odbačen kao podmetnut: tko bi povjerovao?
53 Meni se nikada nije moglo učiniti vjerojatnim da bi ozbiljni i pobožni ljudi smišljali takvu prijevaru da bi iz zla namjera krivotvorili spomenike starih pisaca, osobito svetaca. Jer to nije jednostavan zločin laži, nego teška bezbožnost, budući da se oni, za koju su nekoć podnosili napore i smrt, sada na nebesima promatrajući najčistiju istinu Stvoritelja i drugih stvari, kao da zazivaju u život da bi nju napadali i obarali. Ali sasvim odlučno tu optužbu obara svjedočanstvo koje smo naveli, najozbiljnijega čovjeka Leona Allacija, koji je i dodao da nikome ne može biti dvojbe da je taj govor napisao sv. Metodije, zbog stila i nauka koji ovdje i u ostalim njegovim djelima sasvim jednako sjaji, dok je inače stil mnogih njegovih drugih spisa oštar i nimalo sličan ovome. I nama se, čim smo ga pročitali, taj govor učinio učenim i ozbiljnim, i posve takvim kakva se ne bi trebao s pravom stidjeti ni sv. Metodije ni koji drugi pisac njegova doba i stupnja.
autentičnost potvrđena po Leonu Allaciju.
i uistinu izvrstan.
A § VIII. Drugi spisi kasnijih pisaca o sv. Agati:
Suvremenik sv. Metodija i Metafrasta bio je sv. Adon, nadbiskup u Beču u Galiji, kao što je naznačeno u § 4, nešto mlađi od prvoga, a stariji od drugoga: on je u knjizi o blagdanima iznio latinske Aktove zadržavši izričaj, ali malo sažeto. Tristo godina nakon Metafrasta živio je u Galiji Vincencije, iz Reda propovjednika, pisac na velikom glasu, obično nazivan Bellovacensis, bilo da je bio rođen kod Belovaka ili odatle podrijetlom ili ondje dugo boravio, bilo da je taj nadimak stekao iz kojega drugog razloga, budući da ga većina smatra Burgundcem: biskup Bellovacensis svakako nije bio, što su prenijeli Possevino, Miraeus, Vossius i drugi. On u Speculum historiale, knj. 11, pogl. 42, 43, 44, donosi iste Aktove, većinom drukčijim izričajem: jer ono što je pripisano u izdanju iz Douaija, da se ova Djela sv. Agate slažu s onima koje donosi Surije prema Metafrastu, istinito je samo utoliko ukoliko se u mnogome s latinskim Aktovima slaže Metafrast. Jakov de Voragine iz istoga Reda propovjednika, imenovan genoveškim biskupom oko 1292. godine, učen i svet čovjek, kao što smo pokazali na drugom mjestu, u Historia Lombardica ili Legenda Aurea donosi iste latinske Aktove sv. Agate, gotovo cijele. Iste je prije 150 godina priredio i Klaudije Rota, profesor teologije istoga Reda. Sv. Antonin, pitomac iste ustanove, zatim nadbiskup firentinski, koji je preminuo 1459. godine, u 1. dijelu Chronicon, pogl. 7, nasl. 7, § 5, također navodi te Aktove prema Bellovacensisu, kao i gotovo ostalo. Stotinjak godina stariji od Antonina bio je, a ne njegov suvremenik kako smo drugdje mislili, Petar de Natalibus, biskup ekvilinski, koji također pripovijeda te Aktove u 3. knjizi Catalogi SS., pogl. 84.
Između vremena ovih dvojice pisaca, Petra i Antonina, čini se da su sabrani, iako nam to još nije posve pouzdano, veliki grčki Meneji, o kojima smo govorili u našem spomenutom predgovoru za siječanj. U njima se nalazi i sažetak Aktova koje je sastavio Metafrast, te se dodaje ono o godišnjem slavlju sv. Agate u Carigradu: Τελείται δὲ ἡ ἀυτῆς σύναξις ἐν τῷ μαρτυρίῳ ἀυτῆς, τῷ ὅντι ἐν τῷ τριχόγχῳ. Slavi se njezin blagdan u njezinu mučeništvu, to jest u njezinu hramu koji se nalazi u Trikonhu, ili na mjestu u gradu Carigradu zvanom Kod triju školjaka. Ono što je u Menejima, isto se nalazi u Anthologium Arcudii, doslovno isto, sažetak Aktova nalazi se i u Cytheraeus.
Augustin Inveges navodi druge latinske Aktove sv. Agate iz rukopisa Senata u Palermu. Kad su napisani, tko ih je napisao i koliko ih treba cijeniti, ne bih lako odredio, jer iz njih uzima samo vrlo malo: takvo je ono o podrijetlu presvete Djevice: Blažena Agata bila je kći nekoga vrlo plemenitog poganina iz vojničkoga reda, koji se zvao Agatonije, iz kuće i obitelji Altiflori. Kad se plemeniti Agatonije, iako bogat i obilno opskrbljen svim dobrima sreće, ipak mučio u duši jer nije imao baštinika, budući da je u cvatu mladosti pošao u vojnu službu daleko od supruge i domovine. A kad se vratio kući, slomljen starošću i naporima, potaknuo je suprugu da zajedno s njim zaziva Apolona, čijem je štovanju kroz sav život bio najodaniji, molitvama i zavjetima, da im podari baštinika, ako još ima ikakva načina. Ona je tvrdila da zavjete radije treba prinijeti Junoni, zaštitnici rodilja. Napokon se dogovore da muž zaziva Apolona, a žena Junonu, i od kojega božanstva isprose potomstvo, njemu će osobito iskazivati čast. Dok su dakle klečeći molili, odjednom je zadrhtao sav njihov dvor i iz nutrine kuće začuo se ovaj glas: Istiniti Bog, koji je stvorio nebo i zemlju i sve što je u njima, kojega vi ne poznajete, dat će vam kćer koja će po svoj Siciliji razoriti hramove Apolona i Junone. Najprije su se prestrašili na taj glas, a zatim, kad su se pribrali, ipak su se dvoumili trebaju li se više radovati obećanom potomstvu ili tugovati zbog naviještene propasti idola. Dva mjeseca poslije žena je spoznala da je začela i rodila je kćer kojoj je nadjenuto ime Agata prema imenu njezina oca Agatonija. Zatim je, kad je izbila pobuna među građanima Palerma, Agatonije silno ogorčen napustio Palermo sa svom svojom obitelji i otišao u Kataniju, ugledan grad te pokrajine.
Zatim obraćenje Djevice na Krista pripovijeda, tko god bio taj pisac, na ovaj način: Kad je prošlo deset godina od rođenja djevojčice, u kojima je uvijek sa svom skromnošću i strpljivošću slušala roditelje, i tako dalje. Bila je pak uvijek nesklona besposlici i sama je svojim rukama obavljala kućne poslove, zbog čega ju je majka često korila: a skromna i mudra Djevica odgovarala joj je da nije korisno da se ovaj život provodi u besposlici, nego da ljudi uvijek moraju raditi neki posao kako ih ne bi mogle oslabiti nevaljale misli koje padaju na pamet. Tim i sličnim razlozima isposlovala je od majke da u kuću primi neku staricu od koje bi sama naučila vještinu tkanja. Ta je starica bila potajna kršćanka: opazivši sklonost Djevice prema kreposti, tumačila joj je Kristov život, muku, čudesa i slavu, dodajući da će, ako ga bude ljubila svim srcem, steći ne vremenita i prolazna dobra, nego vječni život, neizmjerna bogatstva i neizrecivu slavu. Slušajući sve to, sveta je djevojka počela otada prezirati idole i korila je praznovjerne poganske obrede svojih roditelja.
Protive se ovim Aktovima neki i navode drugo ime oca, pa i majke, prema spisima nekih novijih Katanjana, prilagođenim onoj predaji koja ondje vlada. Nadalje, Aktovi iz Palerma, budući da nisu potvrđeni nikakvim starim svjedočanstvom, vjerojatno su sastavljeni prema pučkoj predaji nakon što je Sicilija oslobođena od ropstva barbara, a možda i dugo nakon toga. Iz sličnoga pripovijedanja pobožnoga puka čini se da potječe ono što naš Kornelije a Lapide piše o bijegu sv. Agate na otok Maltu radi izbjegavanja braka na koji ju je majka nastojala nagnati: da je dvaput pobjegla iz Katanije, najprije da ne bude prisiljena na udaju protiv svoje volje, a zatim da izbjegne zamkama pokvarenoga čovjeka Kvintijana koji je dolazio u Kataniju. Na prvi bijeg može se činiti da je aludirao Metafrast kad je u 1. pogl., br. 4, uveo Djevicu koja pripovijeda da je najprije imala borbu za čistoću, u kojoj je pobijedila đavla koji je ubacivao sjeme požude, još prije nego što je bila predana Afrodisiji. Premda se ta pobjeda može shvatiti kao izvojevana nad tijelom i đavlom, jer se oduprla požudnom podražaju i osujetila njegova prijevarna nagovaranja. Ali o tom bijegu iz grada u kojem je imala prebivalište, je li bio dvostruk ili jednostruk, ili ga uopće nije ni bilo, neka prosude drugi. Latinski Aktovi ne spominju bijeg, nego imaju samo ovo: Blaženu Agatu dao je stisnuti svojim službenicima. Svakako Kvintijan, kao da je bila uhvaćena u Kataniji. Pavao Emilije Santorio piše da se Agata u Kataniji zadržavala unutar kućnih zidova i da je odatle odvedena kad su poslani liktori.
Kornelijeve su riječi ove u Comment. in Acta Apostolorum, pogl. 28, r. 1, gdje među dobročinstvima koja su potekla od apostola Pavla prema Malti i Maltežanima kao peto postavlja to da je sv. Pavao često štitio Maltu od navale neprijatelja. Da ne spominjem drugo, kaže, godine Gospodnje 1370., kad su Mauri s brodovljem od osamnaest tisuća vojnika navalili na nju i već postavljali sprave za razaranje staroga grada, trećega se dana ukazao sv. Pavao u zvjezdanoj haljini, kakav se viđa naslikan u katedralnoj crkvi, te mašući mačem, jašući na konju i okružen nebrojenim mnoštvom, činio se da napada turske čete: a kad su Turci na njega odapeli mnoge strijele, sve su se odbile i vratile na njih same te su ih ranile i zatrle. Isto su tako viđena i druga dva zaštitnika otoka, sv. Juraj i sv. Agata, za koju predaja kaže da se ondje sklonila bježeći od sicilijanskoga progona
I tu zemaljsku domovinu, podložnu propasti, sveci nisu smatrali toliko svojom da bi bježali, prezirali je velikodušnim duhom i svim silama nastojali pobjeći, i da je ondje istkala onaj čuveni veo koji smiruje požare Etne, i to poput Penelope onom vještinom da je ono što je tkala po danu noću rasparala, jer je majci koja ju je silila na udaju, odbijajući je, odgovarala da najprije mora dotkati taj veo. Zbog toga su tada postavili na zid mramorni kip sv. Agate, ali okrenuta lica od Turaka i upravljena prema gradu: ali on je vlastitom snagom okrenuo lice prema Turcima, uz toliku tutnjavu kolika je tutnjava velikih bombardâ, tako da su prestrašeni od toga Turci prekinuli opsadu i dali se u bijeg.
To piše Kornelije, ne navodeći nijednoga autora. Franjo Abela u Melitæ descriptione, knj. 1, bilj. 4, pripovijeda isto prema njemu, ali kaže da se dogodilo u starije doba: kao i I. Baudoin, koji u histor. Ord. S. Joannis, knj. 13, pogl. 10, piše da je neka pobožna redovnica javila upravitelju staroga grada Malte da joj je božanski objavljeno kako će grad doduše biti opsjednut, ali ako se kip sv. Agate postavi u obrambeni toranj blizu vrata, tako da ga neprijatelji mogu vidjeti, i ako se ondje pobožno jednom obavi sveta misa, da će izbjeći pogibelji. Što je bilo izvedeno sa sjajnom svečanošću kako bi se udovoljilo pobožnosti puka i ohrabrili vojnici. Zatim je zamijećeno da, iako su Turci neprestano gađali obrambeni toranj gdje je bio lik Svetice, nikad nije bio pogođen, i ne spominje nikakvo drugo čudo. Svjedoči Abela na navedenom mjestu da Petar Carrera u svojim komentarima o katanjskim stvarima pobija Kornelijevo pripovijedanje i poriče da je na Malti staro štovanje sv. Agate, ali to sam potvrđuje time što se ondje i kripta može vidjeti i vrlo prostrano podzemno groblje pod imenom sv. Agate, sa starim slikama nje i drugih svetaca naslikanima u grčkom stilu, kamo se svake godine na Svetičin blagdan obično okupljaju kanonici katedralne crkve i obavljaju službu uz nazočnost gradskih čelnika i daju miraz nekim siromašnim djevojkama za udaju, a sav se narod ondje tada slijeva radi čašćenja te iste svete Djevice.
§ IV. Je li sv. Agata iz Palerma ili iz Katanije, o tome se sami gradovi međusobno raspravljaju.
Dvostruka je domovina svetaca: jedna koja ih je rodila u smrtni život, ako se i ne treba nazvati prije progonstvom nego domovinom jer je pretrpana tolikim nevoljama, a druga blaženija i, što je tko od njih bio mudriji i pobožniji, tražena ustrajnim i žarkim molitvama, u kojoj nismo samo rođeni, nego smo i upisani, kako govori sveti Beda, i proglašeni građanima. I tako posvuda čitamo da su mučenici, kad su ih tirani ispitivali o domovini, odgovarali da su građani nebeskoga Jeruzalema. Tako također u Životu sv. Atanazija, biskupa metonskoga, 31. siječnja, pogl. 2, br. 3, govori Petar, biskup argivski: Domovina je dakle ovoga blaženoga oca Atanazija, kojega sada moram hvaliti, prva i prava ona nebeska, gdje je zajedno sa svecima bio upisan od vječnosti i od najranije mladosti nije otpao od izabranja, a druga domovina, toliko udaljena od prve koliko je od svjetla istine udaljena tama noći i isprazne slike stvari, jest Katanija. Čini se da je ovaj pisac oponašao sv. Andriju Kretskoga, koji u Govoru o sv. Patapiju govori ovako: A ovomu krepkom i plemenitom čovjeku, čija je domovina onaj nebeski Jeruzalem, majka Petra i Pavla. I malo dalje: Pokušat ću naime, koliko god budem imao mogućnosti, ili suprotstavljajući i suprotnom usporedbom pokazati vama marljivima njegovu dvostruku domovinu: jednu čiji je početak sa zemlje i rastvaranje u zemlju, a drugu s neba, vječnu i besmrtnu.
I tu zemaljsku domovinu, podložnu propasti, sveci nisu smatrali toliko svojom da bi bježali, prezirali je velikodušnim duhom i svim silama nastojali pobjeći, kamoli da bi htjeli da im se od nje pripisuje ikakva čast i ures ili da se njome na bilo koji način vežu. I to ne samo iz onoga razloga zbog kojega Ciceron u Tuscul. quæst; knj. 5, piše da je Sokrat, kad su ga pitali odakle je, odgovorio da je građanin svijeta, jer se smatrao stanovnikom i građaninom svega svijeta, ili zbog onoga zbog kojega se ondje kaže da je Teuker izjavio da je domovina ondje gdje je dobro, nego su sveti ljudi u preziru ili svojevrsnom odricanju od domovine, ili u dragovoljnom zaboravu, gledali na to da se njihov duh slobodnije kreće u tuđini i da se svakako mišlju i voljom uzdiže u nebo, sjećajući se da su obdareni najblaženijim gradom i da je ondje već njihovo druženje s najčistijim umovima.
Ne treba ipak misliti da su oni svukli ljubav prema domovini i prenijeli je u nebo tako da svojim sugrađanima ne žele dobra, osobito ona prava i kojima je plod vječan. Jer oni koji su i poštenim nagonom naravi i najtežom Božjom zapovijedi bili pozvani, kao i mi, iskazivati roditeljima ljubav i čast, nisu mogli ne ljubiti ni domovinu koja je zajednička roditeljica, kad i mudraci propisuju i urođeni nam razum nalaže da joj se duguje veća zahvalnost nego roditeljima. I u svecima koji su sada primljeni u nebo postoji taj najčasniji osjećaj ljubavi da žele dobro onima koji su im krvno srodni i da domovini koja ih je rodila ili othranila žele sve najbolje. Jer iako više svojim naklonošću i zaštitom štite one koji ili umnažaju njihovu čast ili oponašaju njihova dobra djela, premda nisu vezani nikakvom vezom ni rodnoga tla ni obitelji, nego oni koji su s njima povezani samo zajedništvom domovine ili čak krvi, a niti slave njihove zasluge niti slijede njihove primjere, ipak kad se oboje udruži da zasluži njihovu ljubav, naime domovina ili rod i oponašanje spojeno s pobožnim štovanjem, tek tada pokazuju neku osobitu dobrohotnost i naklonost. I zaista se zauzvrat događa da se u dušama smrtnika rađa veći žar da štuju one za koje pamte da su potekli iz iste loze ili da su stanovali pod istim krovom, molili u istim hramovima i kretali se unutar istih zidina, te veće pouzdanje da će postići ono što su od njih ponizno zatražili.
Zato se zasluženo mogu ponositi oni gradovi koji su svece iznijeli na ovaj smrtni život i kao poslali na borilište na kojem su sebi izvojevali najplemenitiju pobjedu i vječni trijumf. Pravo naime kaže sv. Metodije niže u pogl. 3, br. 28: Mučenici, dok trpe muke i mučenja za Krista, ne pletu samo sebi vijenac slave, ne donose hvalu Crkvi i iskazuju čast Bogu, nego i dok potiču svoje sugrađane na oponašanje svojih kreposti, stječu im nebeske naklonosti ne cijenom zlata i srebra, nego blagom prolivene krvi. Nisu pak ni tijela svetih djevica, rastrgana za Krista i ležeća u prostom mramoru, manje korisna srodnicima, sugrađanima i domovini gdje su rođene u smrtni život nego vojske najhrabrijih ljudi koji se bore za domovinu.
Zbog toga se nipošto ne čini dostojnim prijekora nastojanje onih gradova koji se natječu kako bi sebi mogli prisvojiti slavno rođenje svetaca, budući da i nastoje proširiti slavu i štovanje samih svetaca i u svojim građanima čuvaju stegu ćudoređa, a osobito način odgajanja mladeži u onim umijećima kojima su oni stigli do savršenstva svetosti. Tako smo 22. siječnja izvijestili da se za kolijevku mučenika sv. Vincencija nadmeću neki gradovi u Španjolskoj. Drugi se bore za podrijetlo drugih nebesnika. Ipak ne znam je li se ikada o nečijem rodnom mjestu žustrije i pobožnije raspravljalo nego o mjestu rođenja sv. Agate. Jer dva grada na Siciliji, najčuvenija po starini, bogatstvu i pobožnosti, Katanija i Palermo, potvrđuju da je ona njihova građanka. Nije ta rasprava nova: jer Fazello, dek. 1, knj. 3, pogl. 1, gdje govori o Kataniji i sv. Agati, priznaje da o njezinoj domovini tri stvari tvrde Palermitanci. Da je to nadmetanje sjajno, samo ako nema onoga što može razdvojiti ljubav, izjavljuje u Idea operis de SS. Siciliæ, str. 60, naš Oktavije Kajetan ovim riječima: Primijetio si, kako mislim, dragi čitatelju, da sam u Indeksu topografskom sv. Agatu pripisao dvama gradovima: to je učinjeno namjerno kako bi bili potaknuti na dolično nadmetanje. I dostojna je ona da se za nju ne bore dva grada, niti, kao za najplemenitijega pjesnika, sedam gradova Grčke, nego svi gradovi gorljivim nastojanjima.
Nije se ta rasprava vodila samo u napisanim knjigama obiju strana, nego je iznesena na sam sud rimskoga prvosvećenika i vodila se pred tim najsvetijim sudištem. Opširno cijeli tijek te parnice izlaže Augustin Inveges prema spisima protivnika Marijana Valguarnera. Jer kad je papa Klement VIII. naložio da se preispita Brevijar javnih molitava koje se obično mole u Rimskoj Crkvi, i kad je za tu svrhu ustanovljen poseban zbor biskupa i drugih učenih ljudi, koji se nazivao Zbor za preuređenje Brevijara, predložio je Stjepan Tuccio, svećenik Družbe Isusove, čovjek najupućeniji u teološke nauke i crkvenu starinu te ujedno najsvetiji čovjek, da se čini kako treba ispraviti ono što se u Brevijaru izdanom vlašću Pija V. nalazi za 5. veljače:
Djevica Agata rođena u Kataniji na Siciliji od plemenitih roditelja: jer da Šimun Metafrast, stari pisac, prenosi da je rođena u Palermu. Najprije su dakle zapovjedili da se izbrišu one riječi, rođena u Kataniji, a nakon toga su umjesto njih stavljene, rođena u Palermu.
Kad je Bernardo Colnagus iz Katanije iz iste Družbe, i sam glasovit glasinom o rijetkoj učenosti, a osobito svetosti, budući da je Tuccio već ranije umro, doznao da će uskoro biti objavljen novi Brevijar u kojem su te riječi o domovini sv. Agate na taj način promijenjene, smatrao je da mora pokrenuti svaki kamen kako bi se usprotivio toj odluci i obranio rođenje svoje zaštitnice u svojoj domovini. Bio je tada u Rimu Marijan Valguarnera, vitez iz Palerma, obdaren iznimnom učenošću: on se plemenito suprotstavio Colnagu. Parnica je dakle pokrenuta. Glavni zastupnici bili su Colnagus i Valguarnera: s njim je udružio nastojanja i trud Berlingerio Ventimiglia, također vitez iz Palerma. Obje su stranke podupirali različiti velikaši, a Palermitance je osobito štitio ugled kardinala Šimuna Talliavije od Terranove, za koji Colnagus u nekome pismu, iz kojega ovaj ulomak navodi Inveges, daje naslutiti da mu veoma smeta: Napokon, prejasni kardinal Terranova jest kardinal, a ja sam siromašan svećenik. Ta je parnica trajala puna tri mjeseca. Pregledane su sve stare knjige i drugi spomenici, a suci su bili, uz druge uglednike, osobito dvojica kardinala najpoznatija po mudrosti i cjelovitosti života, Robert Bellarmino i Silvio Antoniano: čini se da je za razmatranje slučaja bio pozvan i Cezar Baronije.
Napokon je Papa na temelju njihova suda donio presudu, ne onakvu kakvu su možda očekivale stranke, nego takvu koja je bila u skladu s dostojanstvom Rimske Crkve, da se u Brevijar vrati ovako: Agata, Djevica rođena na Siciliji od plemenitih roditelja, za koju Palermitanci i Katanjani kažu da je njihova građanka. Tome se naime pape osobito obično i trebaju čuvati, da se u knjige Božanskoga časoslova ne unosi i javno u javnim molitvama ne moli ništa ne samo lažno, nego ni sporno. Zato je naime papa sv. Gelazije odredio da su Aktovi mnogih mučenika apokrifni i da se nikako ne trebaju javno čitati u Crkvi jer je u njima bilo nečega što nije u svemu posve provjerene istine. A koja je domovina bila pojedinim svecima, Crkva možda ne smatra da je jednako važno ni istraživati ni određivati.
Ovu sjajnu presudu najmudrijega Pape s pravom hvali Inveges. Želio bih ipak da je nije usporedio s presudom koju je izrekao Salomon u 3. knjizi o Kraljevima, pogl. 3, među ženama koje su se prepirale, kao da je Papa podijelio slavu rođenja svete Mučenice i naredio da se nijednoj ne da cijela, nego svakoj polovica, kao što je onaj naredio za dijete. Lako je naime da ono što ondje slijedi zgrabe protivnici: Ova je majka, što je ali manje prihvatljivo Katanjanima. Priznaje naime sam da već pedeset godina, koliko je prošlo od te papinske presude, Katanjani ne ostavljaju netaknutom nijednu vrstu spisa, bilo tiskanih bilo pisanih rukom, ne bi li odakle iskopali nešto čime bi se vratili u prijašnji posjed. A Rocco Pirro ovako hvali kardinale suce: U toj stvari volim razboritost mudrih ljudi koji su tako glasovali za grad Palermo da nisu posve opljačkali ni Kataniju, najčuveniji grad, onoga prava koje je ona sebi prisvajala i koje je uvelike služilo pobožnosti građana i čašćenju Djevice Agate.
Upozorili su me prijašnjih godina prijatelji iz Italije da ne raspirujem te nekako ugasle vatre i da ne ulazim u onu borbu iz koje se nikako ne bih mogao izvući bez uvrede drugoga grada. Ta kakva uvreda može biti u istraživanju istine? Jer ako iznesemo kakav dokaz kojim se istina otkriva i izlazi na vidjelo, tko je taj, osim ako koga veseli nepravedno posjedovanje, tko neće rado što prije priznati istinu? A ako bude nesigurno ono što iznesemo, to neće nimalo naškoditi posjedniku u dobroj vjeri. Kome bi pak moglo izgledati uvjerljivo da ti najplemenitiji gradovi ne žele da ono što je učinjeno i odlučeno na javnom sudu cijeloga svijeta spominjemo u razgovorima i predajemo pismu za naše sjećanje i sjećanje potomaka? I kad je Papa proglasio da Palermitanci i Katanjani kažu da je ona njihova građanka, mogu li zabraniti da istražujemo zašto to oboji kažu? Štoviše, kojim pravom žele da o tome posve šutimo mi, stranci i toliko udaljeni prostranstvom kopna i mora, kad svojim građanima dopuštaju, pa čak i zapovijedaju da objavljuju u izdanim knjigama kako bi, ako je moguće, došlo do znanja svih naroda? Jer Augustin Inveges prenosi da je Katanjanin Petar Carrera u opširnom i učenom djelu obuhvatio razloge koje je i čitao u spisima protivnika našega Colnaga i koje je i sam mogao smisliti da dokaže kako je bila iz Katanije. Rocco Pirro, a nakon drugih i sam Inveges, prvi iz Termija, drugi iz Neta, obojica privrženi Palermitancima, iznijeli su ono što ide u prilog pravu Palermitanaca i ono što prigovaraju Katanjani, te su to također brižljivo pobili i opovrgnuli.
Od ove dvojice, jer Carreru nisam vidio, uzet ću i prosuditi dokaze iznesene s obiju strana. I neću uopće iznijeti ništa zbog čega bi Katanjani ili oni čije ćemo dokaze iznijeti Tko bi naime htio da se meni propiše tako nepravedan zakon da mi, ako mi se podvali mjedena pločica umjesto zlatnoga lima, ne bude dopušteno povikati da je to mjed? Izjavljujem pak da u cijeloj ovoj raspravi neću reći ništa za što ne bih imao povjerenja da će biti ugodno i svetoj njihovoj Zaštitnici i njima samima, jer želim da mi i ona bude naklonjena i da oni budu prijatelji. Štoviše, da već nisu izišla na vidjelo djela koja sam spomenuo, usudio bih se obojicu zamoliti ono što je 1617. godine u Idea operis de SS. Siciliæ, prije navedenoj, na str. 61 rekao naš Oktavije Kajetan: Da nam oba grada, prema svojoj ljubavi ili radije pobožnosti prema Svetici, pišu na čemu se oslanjajući brane svoje pravo i da to opširno izlože, usrdno molimo: zatim ćemo, pošto razloge promotrimo i ispitamo, iznijeti svoj sud, posve daleko od svake pristranosti. Tako on.
A § X. Glavni dokaz Palermitanaca, iz autoriteta Šimuna Metafrasta.
Prvo mjesto u ovoj raspravi s pravom sebi prisvaja Palermo, sretan i glasovit grad, plemenit i slavan, glava kraljevstva, uzor vjere, domovina knezova, sjedište kraljeva, kao što mu se navodno obratila sama Katanija u nekome pismu prije tristo i nešto godina. I nije on opremljen manjim brojem svjedoka i zagovornika, jer dobro zna da svjedočanstva treba mjeriti i vagati, a ne brojiti, i da ne treba prvenstveno gledati koliko ljudi nešto tvrdi, nego koliko su mudri i ozbiljni, niti snaga vojske počiva u neuređenom mnoštvu. Ipak ću sve što se iznosi pregledati u najboljoj vjeri i ništa neću ni umanjiti ni preuveličati, osim ukoliko to bude nužno radi objašnjenja same stvari.
73 Prvi je dakle i najjači dokaz kojim se za Palermo prisvaja rođenje sv. Agate autoritet ŠIMUNA LOGOTETA, koji se obično naziva METAFAST. Njega toliko cijene oni koji su pisali u prilog Palermu da smatraju da se samo njime mogu srušiti svi razlozi protivnika. Ali kad ga nastoje previše učvrstiti, iznose neke stvari koje učeni ljudi ne mogu lako odobriti. Jer, kažu, budući da su nekoć grčki govorili Katanjani i većina Sikilijaca, stoga grčki spisi moraju pretegnuti nad ostalima, a time i onaj koji je u grčkim spisima prvi, Metafrast. Pa ipak smo iz sudskih Aktova sv. Eupla gore pokazali da u vrijeme sv. Agate nisu nipošto svi Sikilijci govorili grčki, barem ne na sudovima. No čak i ako im to dragovoljno priznamo, kako će dokazati da grčki spisi, napisani najmanje 960 godina nakon mučeništva sv. Agate, trebaju imati prednost pred latinskima, koji su u samo to vrijeme zapisani u službenim ispravama od onih koji su ono što se zbilo ili sami gledali ili čuli od očevidaca i slušatelja, i koje navode stari oci i uvršteni su u Rimski brevijar? Pitam jesu li zato što su Rimljani govorili latinski više vrijedne kakve povijesti Punskih ratova napisane latinski nakon petstote godine kršćanske ere nego grčki spisi Polibija, koji je mnogo od onoga što je napisao ili vidio da se događa ili je bio nazočan dok se događalo i pružao pomoć i savjet? Ili ako tko naše doba Belgijske ratove na teutonskom jeziku zabilježi nakon 960 godina, hoće li samo zbog toga imati prednost pred našim Stradom zato što je taj jezik već vlastit Belgijcima?
74 Ne treba prvenstveno gledati na kojem je jeziku napisana neka povijest, nego jesu li je pisali oni koji su vidjeli ili su čuli od drugih koji su sami vidjeli, ili ako je proteklo dugo vremensko razdoblje između događaja i njegova opisa, je li barem onaj tko to zapisuje čovjek učen, pošten i točan, koji može i običava pretresti sve spomenike prošloga doba tako da mu se s pravom mora pokloniti vjera: kakvi su pisci rimske povijesti bili T. Livije i Dionizije Halikarnašanin. Nije dakle samo zato što je bio Grk Metafrast pretpostavljen ostalima koji su pisali o sv. Agati, nego zato što je i slavan plemenitošću roda, i moćan bogatstvom i ugledom, i obdaren iznimnom pobožnošću i učenošću, mogao doći do mnogih starih spomenika i želio ih je marljivo istražiti i uresiti stilom. Takvim je čovjekom bio Metafrast, kao što smo pokazali na drugom mjestu, iako treba priznati da zbog najvećih poslova nije uvijek postigao ono što je želio. A da je njegov autoritet bio smatran toliko velikim da su mu zbog njega suci odmah dosudili parnicu Palermitancima, neka povjeruje onaj tko ne zna što su o njemu ostavili napisano Bellarmino i Baronije, koji su bili među sucima. Mi mislimo o njemu ne samo blaže, nego i mnogo časnije.
78 Gledajmo sada što je napisao o domovini sv. Agate. 'Iun oñn h̄ ἄσια καὶ μεγαλόφρων 'Αγάθη ὁρμωμένη μέν ἐκ τῆς πανορμητῶν πόλεως, ἐπισήμου δὲ καὶ χαμπροῦ γένους ὑπάρχουσα. Bila je dakle sveta i velikodušna Agata, podrijetlom iz grada Palerma, a iz glasovita i ugledna roda. Preveo je Gentian Hervet: Sveta dakle Agata velika i uzvišena duha, koja je doduše bila rođena iz grada Palerma, a bila je rodom iz ugledna i slavna roda. Žestoko to tumačenje Gentiana pobijaju Katanjani i poriču da se riječ ὁρμώμενος, budući da znači mnogo toga, rabi za rođena ili podrijetlom, nego za onu koja potječe. To je doduše obično i izvornije značenje, tako da znači isto što i podrijetlom i kao da je krenula iz nekoga mjesta gdje su rođeni njezini roditelji ili preci, kao što su oni kod Livija, dek. 3, knj. 4, Hipokrat i Epikid, rođeni u Kartagi, ali podrijetlom iz Sirakuze, jer im je djed bio prognanik, a sami su po majčinu rodu Kartažani, ali treba priznati da je gotovo ὁρμώμενος isto što i rođen. Tako Meneji 26. listopada o mučeniku sv. Demetriju: 'Ουτος ἡν ἐπὶ Διοκλητιανοῦ καὶ Μαξιμιανοῦ τῶν βασιλέων, ἐκ τῆς Θεσσαλονικέων ὁρμωμένης πόλεως. On je bio za careva Dioklecijana i Maksimijana, rođen iz grada Solunjana. To je očito iz njegova Života, gdje se kaže ὁν ἡνεγκε μέν ἡ μεγάλη πόλις Θεσσαλονικη. kojega je rodio veliki grad Solun. O djevici i mučenici sv. Justini govore tako isti Meneji 2. listopada: ὁρμωμένης καὶ ὁυτῆς ἐἔ 'Αντιοχείας. koja je i sama bila rođena u Antiohiji. To je očito iz grčkoga Života: ταύτη πατρίς μέν, ἡν ἐδήλωσαμεν, 'Αντιόχεια. Njoj je domovina, kako smo pokazali, bila Antiohija. Slaganje imaju latinski Aktovi iste Justine i Ciprijana: Dodavala se pak djevica Justina, čiji je otac bio, imenom Edezij, u gradu Antiohiji. Mnogo bi drugih primjera tako rabljene riječi ὁρμώμενος bilo moguće navesti.
76 Drugo pribjegavanje traže Katanjani: naime da Palermo, odakle se kaže da je sv. Agata podrijetlom ili gdje je rođena, nije onaj najčuveniji grad, nego selo udaljeno od Katanije oko tri tisuće koraka, koje se sada zove Galermo. Potvrđuju to autoritetom nekoga Teodoncija, meni nepoznata pisca, kojega navodi Ivan Boccaccio u knj. 11 de genealogia Deorum, pogl. 10, gdje pripovijeda o Taliji, Jupiterovoj priležnici, da je, kad je trudnu progutala zemlja kako je sama željela iz straha pred Junonom, zatim kad se ona već zrelim plodom otvorila, rodila blizance, nazvane Palici prema događaju, ἀπὸ τοῦ πόλιν ιξίσβα, kao da su se ponovno vratili i koje su Sikilijci štovali kao bogove, te da postoje i jezera neizmjerne dubine koja neprestano ključaju čudesnim vrelom toplih voda, koja su nekoć susjedi zvali Dellima i smatrali ih braćom Palikâ, pokraj grada Mene, gdje se također kažu da se vide tragovi grada Palike: o tim stvarima pišu mnogi pisci. Kad je to iznio Boccaccio, dodaje ovo: A zašto se zovu Jupiterovim sinovima i zašto je majka progutana, daje Teodoncije ovakav razlog, te kaže da je nedaleko od Palerma bila ne beznačajna jama na mjestu koje se zvalo Talija, u koju se ulijevala sva voda koja je zbog kiše padala s onoga dijela planine Etne, i što god je tada bilo bačeno u špilju, činilo se da nedugo zatim izbija u jezera ili izvore Palikâ. Po čemu se pokazivalo da se kiša, za koju žele da je nastala djelovanjem Jupitera, to jest zraka, na tom mjestu skriva pod zemljom i napokon ponovno rađa kod jezera Palikâ, i tako su od Jupitera rođeni Palici. Tako Teodoncije kod Boccaccia.
77 Nadalje, budući da je grad Palermo vrlo daleko od Etne, tako da voda koja se slijeva s nje ne može dotjecati u jamu koja je njoj blizu, Katanjani nagađaju da je to Galermo, koje se selo možda nekoć zvalo Τένορμος, kao ugodna luka ili sidrište lađa, koje je ime starina dugoga vremena mogla promijeniti u Galermo, jednako kao i u Palermum za Palermo. A što ako je bilo napisano Τένορμος, a Metafrast ili njegov pisar pročitao Πένορμος, zaveden sličnošću dvaju slova Τ i Π? Pobija to nagađanje Inveges, ali priznaje da se čini da je kod Teodoncija, a možda i kod Boccaccia, napisano Ganormus, a zašto to isto ime nije moglo biti i u rukopisu kojim se služio Metafrast, ne navodi nikakva razloga.
Dvostruk bijeg ipak sugeriraju ne samo Aktovi Metafrasta nego i drugi raniji grčki spisi: oba naime daju naslutiti, a osobito ovi, da se najrazboritija Djevica povukla u Palermo kako bi izbjegla požudu najpokvarenijega Kvintijana koji je tada boravio u Kataniji, u koji su grad roditelji donijeli malu Agatu i ondje je odrasla, priznaju Palermitanci. Ali da je Agata otišla samo u obližnje selo, nipošto ne bi bila sigurna, niti bi sama kod sv. Metodija govorila da je daleko od domovine i očinske kuće živjela u miru. Povukla se dakle u Palermo, odakle je barem bila podrijetlom i gdje je možda imala moćne rođake. Drugi je razlog to što je isti Kvintijan nakon smrti Djevice krenuo prema Palermu da opljačka njezina dobra, a ne prema Galermu ili Ganormu, jer između toga sela i Katanije ne teče rijeka Simeto, nego lako osam rimskih milja od toga grada, dok je Galermo udaljen samo tri, a da je ipak u Simetu poginuo, prenose i latinski Aktovi. Presječeno je dakle to uzmicanje.
78 Drugo zgrabe na ovaj način: Iz Metafrastovih riječi ne proizlazi sa sigurnošću da je rođena u Palermu, nego samo da je odatle potekla, budući da riječ ὸρμωρένη νω kojom se služi manje točno znači ono prvo nego ovo drugo. Jer ono što smo iznijeli da je Kvintijan krenuo prema Palermu da zauzme njezina dobra, to prenose i raniji grčki Aktovi, koji ipak tvrde da je rođena u Kataniji. Imala je ona možda u Palermu kuću, kako kaže Metafrast, bilo vlastitu bilo unajmljenu za novac: ondje je tiranin, kad je ona priznala da je rođena iz ugledna roda, povjerovao da je pohranjeno mnogo odjeće, srebra, slika, kipova i drugih skupocjenih stvari, bilo da ga je zavaravala njegova lakomost bilo da je Agata doista ono što su joj ostavili roditelji ondje držala spremljeno jer nije bilo nikakve potrebe da sve odmah razdijeli siromasima, dok je Crkva za kršćanskih careva Filipa imala miran spokoj. A to što Pirro piše da su, kad se u Rimu vodila ova rasprava, bili doneseni neki rukopisni kodeksi od kojih je svaki bio napisan prije 100 ili čak 200 godina i da se u njima vrlo često navodi da je Agata rođena u Palermu, to Katanjani poriču da je istinito: jer da je bilo samo više prijepisa istoga Života koji je napisao Metafrast, kako mi doduše tvrdimo, a oni jedva priznaju, ali da u svima nema ničega drugoga osim onoga što je izneseno o domovini sv. Agate, i to dvosmislena tumačenja. Ako su pak tada bili kodeksi od 200 godina, oni bi morali biti napisani mnogo prije nego što se Metafrast posvetio pisanju Aktova svetaca: kako onda da budu Metafrastovi? Kao što iznemogli starci obično govore da su stariji nego što jesu, bilo da ih vara pamćenje bilo da im se to čini lijepim, te daleko preskoče uobičajenu granicu, tako i za knjige misle da im se preuveličanom starinom pribavlja autoritet.
§ XI. Drugi dokazi Palermitanaca.
Drugi je dokaz iz grčkih Meneja ili opisa Božanskih časoslova po pojedinim mjesecima, gdje se o sv. Agati čita ovo: ”Αυτη ἦν ἐκ πόλως Πανόρμου τῆς χατα Συχελίαν, ona je bila iz grada Palerma na Siciliji. Preveo je naš Matija Rader: Ova je bila rođena u Palermu na Siciliji. I nema razloga da tko izvrće ovaj dokaz izvučen iz riznice raskolničkih Grka, budući da se tim Menejima, kao što smo pokazali na drugom mjestu, služe i pravovjerni. I to je kao tisuću svjedoka, budući da tisuće to javno čitaju i potvrđuju u Božanskim časoslovima.
III. Iz Anthologium istih Grka, koje je tiskano u Rimu u samoj Vatikanskoj tiskari godine 1598., koje je sastavio Antonio Arcudio i posvetio Klementu VIII., gdje, kao što su većinom ista Čitanja koja su u većim Menejima, tako se i o sv. Agati spominje posve istim riječima.
A IV. Iz knjige Maksima, biskupa Kiterâ, koja se nosi naslov: Bio: ἀγίων, Životi svetaca, koje je iz Meneja gotovo doslovno prepisao i preveo na pučki jezik Grka te dao tiskati u Veneciji, gdje se nalazi ovo: ”Αυτη ἦτον ἀπὸ τὴν χόραν τῆς Συχελίας χαλουρένην Πάνορμον. Ova je bila iz mjesta na Siciliji koje se zove Palermo.
V. Iz grčkoga Menologija za koji kažu da je sastavljen po nalogu cara Bazilija Makedonca, da sadrži pohvale samih svetaca i da je urešen njihovim slikama, a čuva se u Vatikanskoj knjižnici. Taj Menologij, budući da se navodi u prilog Palermitancima, mislim da je isti onaj iz kojega Pirro iznosi ovo: Agata, Djevica i Mučenica iz grada Palerma kod Sicilije. Ali o njemu, jer ga nisam vidio, ne mogu ništa izreći osim da ga hvali Baronije i da se razlikuje od onoga koji je, preveden od kardinala Sirleta, izdao Henrik Canisius: jer se u ovome sv. Agata spominje samo ovim riječima: I svete Mučenice Agate.
VI. Jest svjedočanstvo samih Katanjana u pismu koje, kako prenosi Pirro, a prema njemu Inveges, postoji u nekome rukopisnom Chronicon Crkve u Agrigentu, datiranom 1415. godine, u kojem se ovako obraćaju gradu Palermu: Nemoj zaboraviti među svim djelima svoje kreposti dostojnima hvale podići stijeg braniteljima, za zaštitu svojih, one posvećene Djevice Agate, za koju predaja tvrdi da je u tebi rođena i pismo očituje da je u Kristu Isusu okrunjena mučeništvom E izmolila oslobođenje domovine. Ni pouzdanost ovoga svjedočanstva ne mogu potvrditi. Neka ona ostane kod Pirra koji ga navodi.
VII. Iz spisa protivnika Marijana Valguarnera, gdje je upotrijebljeno ovo govorničko izostavljanje: Puštamo na stranu sve naše predaje da se kome možda ne bi učinile preslabima, jer Palermitanci tvrde da je sv. Agata njihova građanka: Kuću u kojoj je ona rođena, zemljište vinograda gdje je sada podignuta crkva njezina imena, Kamen koji pokazuje njezine tragove, božanski urezane kad je iz Palerma bila prenošena u Kataniju. Da to nitko ne bi osporio, dodaje kao dokaz ovo: Za veću vjerodostojnost tih predaja, jer su poricali da one žive u Palermu, Palermitanci su u Rim poslali ovjerovljeno svjedočanstvo 70 staraca grada, kako građana tako i stranaca, pa čak i Katanjana, koji su pred našim nadbiskupom položili prisegu. Tako Marijan, a to bi imalo nešto veću snagu kad bi potvrđivalo predaju ranijih stoljeća, a ne samo posljednjega.
O tome tragu Svetice, jer je samo jedan premda se Marijan služi množinom, piše Pirro ovako: Svjedok je onaj kamen s kojega je skočila na konja kad je namjeravala otići, u kojem Palermitanci još i sada štuju utisnuti trag Djevice, u crkvi blizu Južnih gradskih vrata, koja nosi ime po sv. Agati. Iz toga kamena, u staro doba, na dan posvećen sv. Agati, da je potekla tekućina ljekovita za bolesti, rekao je mnogima Marijan Valguarnera da je vidio i pročitao u spomenutom rukopisnom kodeksu Vatikanske knjižnice. Odakle je Pirro doznao da je ovdje Djevica skočila na konja, kad Metafrast i raniji Aktovi prenose samo da je stavila nogu na kamen da priveže remen? Inveges pod godinom Kristovom 234., br. 8, piše da je ondje uzjahala konja, a pod godinom 252., br. 16, tvrdi da preostali dio toga puta nikako nije prošla pješice. A ono što prigovaraju Katanjani, da taj trag nije sličan onima koji se vide utisnuti u kamenu u Kataniji, štoviše da se čini da nije ni ljudski nego gotovo okrugla oblika, sjajno pobija isti Inveges: jer da je to trag stopala obuvena u djevojačku obuću, po veličini i obliku vrlo sličan onima u Kataniji, budući da je, čim je dobio knjigu Petra Carrere u kojoj su oni prikazani, odmah otišao u tu crkvu, prislonio na nj njihov otisnuti lik i ustanovio da je posve jednak. Da je pak kamen u kojem se vidi taj trag neobrađen i neuglačan, dug tri pedlja, a širok dva. Ali čak i ako to priznamo, kažu Katanjani, o čemu nema spomena kod Metafrasta ni kod ikojega drugoga pisca koji je živio prije 150 godina, čemu to služi da se Palermo smatra domovinom? Još manje ono što slijedi.
VIII. Divlja maslina koja je na molitve sv. Agate iznenada niknula pokraj onoga mjesta gdje je privezala remen. Ona se još i sada pokazuje u vrtu crkve u kojoj se, kako smo rekli, čuva onaj kamen obilježen otiskom noge svete Djevice, debela i visoka, ali cijepljenjem pretvorena u pitomu maslinu. Ali ne vidim kako ona označava domovinu. Metafrast piše da se time τὸς γνώμας τῶν Πανορμητῶν στηλιτέωσθαι, da se bilježe misli ili duh i osjećaj Palermitanaca. Bolje drugi grčki Aktovi to ne odnose tako općenito na sve građane, nego samo na one koji su, prativši Agatu dotle, otišli natrag: Παραχρήμα άνῆλθεν ἐλαία ἀκαρπος ἐξελέγγουσα τὰς γνώμας τῶν ἀπίστων ἐκείνων ἀποδήμειν. Odmah je iznikla neplodna maslina, razobličujući misli onih nevjernika koji su otišli.
IX. Dokaz se traži iz nekoga latinskoga Života sv. Agate o kojem govori Inveges pod godinom Kristovom 234. Mi smo gore u § 8, br. 38, rekli da se čini da je sastavljen nakon što je Sicilija bila oslobođena od tiranije Saracena, više prema predaji nego prema ikakvim pouzdanim spomenicima, i tim manje možemo odrediti koliko se na njega treba oslanjati jer ga nismo vidjeli cijeloga. Iz onoga što ipak navodi Inveges imamo da je rođena u Palermu, još vrlo mlada preselila s roditeljima u Kataniju i ondje se u desetoj godini pridružila Kristu. I time se barem potvrđuje predaja starija od one koja je prije bila dokazana.
X. Učeno nagađanje Marijana Valguarnera, izvedeno kako iz drugih znakova tako osobito po tome što je među glavnim molitvenim ophodima, koje su, kaže, naši preci odredili samo za svete zaštitnike ili građane, onaj koji se na dan sv. Agate od pamtivijeka najsvečanije obavlja.
XI. Što je iznio isti Valguarnera, da u Palermu već od davnine ima veoma mnogo crkava posvećenih sv. Agati. Jer ono što neki nagađaju, da nisu osobito stare, nego da su podignute u ono vrijeme kad je možda Ivan Paterno bio biskup u Palermu, od godine ιιδεκεκλεξικὸς do ιιδ ιωξι, ωδιφικας, i to od Katanjana, kao što je i sam, također Katanjanin, zakonom odredio da se svečano slavi blagdan sv. Agate, to pobija Inveges svjedočanstvom pape sv. Grgura I. i Tome Fazella. Ali čini se da je imao drugo izdanje Fazella od onoga koje je kod nas, wechelskoga izdanja iz 1589. godine. Jer ono što se u našemu nalazi, dek. 1, knj. 8, pogl. 1, str. 169, zadnji redak: Treća vrata dobila su ime po sv. Agati, čija je ωδικυλα udaljena od njih oko 200 koraka, to on piše da se na str. 171 navodi ovako: Četvrta vrata, na istoj strani grada, sjevernoj, u doba sicilijanskih kraljeva Ruđera i Vilimâ, kao što čitamo u njihovim Poveljama, nose ime sv. Agate od Vile, po njezinoj obližnjoj ωδε. U našoj knjizi ni na toj stranici nema ničega sličnoga, a za Četvrta vrata se kaže da imaju ime po gradu Mazari, ali na stranici 170. Sveti Grgur u Registrum, knj. 7, ind. 2, pismo 27, ima ovo: O posjedima Fajana, Nasuzijana i Labinijana, smještenima u pokrajini Siciliji, na području Palerma, o kojima se dugo vodio spor između upravitelja samostana sv. Maksima i Agate, koji se zove Lukuzijanov, i s druge strane upravitelja ubožnice ustanovljene u ovom gradu, koja se naziva Valerijevom, i tako dalje. Taj Lukuzijanov samostan sv. Maksima i Agate bio je, piše isti Inveges, udaljen šest rimskih milja od grada Palerma.
XII. Ista predaja Palermitanaca tvrdi da je Svetica u Palermu imala očinski dvor i vilu, možda u predgrađu, te prostrana imanja u onom kraju koji se zove Zisa. Slično pokazuju kod sebe i Katanjani.
XIII. Pirro, branitelj iste stvari, navodi Adona, koji u knjižici o blagdanima, koju smo prije spomenuli u § 8, br. 54, doduše ne spominje Palermo, ali ima ovo: Kvintijan je nakon toga krenuo na put da istraži imanja blažene Agate i da uhvati sve iz njezine rodbine. Odakle slijedi da ni jedni ni drugi nisu bili u Kataniji: jer zašto najprije ne bi stavio ruku na njih nego da traga za udaljenima? A prenosi se da nije uopće zauzeo ništa od njezinih dobara u Kataniji i da nikome od Svetičinih krvnih srodnika nije zadao nevolju. Je li se pobojao pobune puka? Štoviše, neki hoće da je iz Katanije otišao samo da to izbjegne, što Aktovi očito pobijaju. I to je dokaz ne male težine.
XIV. Rimski brevijar prije vremena Pija V. nikad nije naznačio da je ona rođena u Kataniji, ali ni u Palermu. Imamo onaj tiskan u Veneciji 1479., 1490., 1524. i u Strasbourgu 1508., u kojima se nalazi samo ovo: Rođendan sv. Agate, djevice i mučenice, na Siciliji u gradu Kataniji, za prokonzula Kvintijana, za cara Decija. Taj je konzularni muž želeći, i tako dalje. Ono što je zatim sastavio kardinal Quiñones, imamo kod nas peterostruko njegovo izdanje, glasi ovako: Za cara Decija, Kvintijan, upravitelj Sicilije, obuzet ljubavlju prema plemenitoj i iznimnom ljepotom obdarenoj Djevici Agati u gradu Kataniji, i tako dalje. Ono što u stranim izvorima ide u prilog Kataniji, vidjet ćemo niže. Brevijar u Speyeru godine ιιδ ιω ικ glasi ovako: Agata, katanjska Djevica, rođena u Palermu od ugledna podrijetla. Isto ima onaj u Mainzu godine ιιδ ιωλξκ, osim što u njemu umjesto rođena stoji podrijetlom, a tu riječ Palermitanci σπειος pokazuju da se u istom Brevijaru rabi za rođena ili potekla.
XV. Ako neki pisci pišu da je Agata iz Katanije, Palermitanci kažu da se to govori zato što se u Kataniji čuvaju njezine moći i što je ondje zadobila lovoriku mučeništva. Ako neki tvrde da je rođena u Kataniji ili da je Katanija njezina domovina. Naime, kažu, zato što ju je Katanija vratila nebu i kao rodila, naziva se njezinom domovinom. Ali mogu se upitati Katanjani kojim izričajem ljudi odsada trebaju govoriti kad je riječ o nečijoj domovini: je li uvijek nužan okoliš da se kaže kako je u smrtni zrak došla na jednome mjestu, a u besmrtno svjetlo odletjela na drugome, budući da žele da riječ rođenja i domovine, barem za nas kršćane, bude dvosmislena značenja?
XVI. Svjedočanstva učenih ljudi, kakvih mnogo skupljaju Katanjani, trebalo bi ovdje navesti, ali nam se nisu našla pri ruci, niti su se Palermitanci, oslanjajući se ponajviše na samoga Metafrasta, oko njih mnogo trudili, ali nisu prešutjeli ni Julija Mazarina, iz Družbe Isusove, i samoga rođenoga u Palermu. On u 43. govoru na Miserere piše ovako: Nešto slično nalazi se napisano prema Metafrastu u Životu sv. Agate i kod biskupa Ada. Pozvana iz Palerma, svoga rodnoga tla, u Kataniju, iz razloga vjere. Ono što zatim dodaje, nalazi se doduše kod Ada, ali se bez razloga navodi za domovinu. Isti Mazarin u 106. govoru: Prebacivala je tiraninu Kvintijanu plemenita palermanska Mučenica i Djevica govoreći: Najveća je plemenitost ona kojom se potvrđuje služenje Kristu. Petar Ribadeneira iz iste Družbe u Vitis SS. piše ovako: Bila je rođena u gradu Palermu, kako tvrdi Metafrast. Da je rođena u Palermu prenosi i Silvano Razzi u 1. sv. de sæminis sanctitate illustribus, gdje obećava da će Život sv. Agate opisati prema Metafrastu, kao i u francuskim Životima svetaca René Benoist.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.