Anazarb je bio metropola druge Cilikije; kod Ptolemeja u 3. knjizi Geograph; 8. poglavlje. Καιτάρεια πρὸς 'Αναζάρβω, Cæsarea uz Anazarb: kod Plinija se čini da se zove Cæsaraugusta; jer u 3. knjizi, 27. poglavlju kaže: Unutra, veli, treba navesti Anazarbene koji se sada zovu Cæsaraugustani. Taj je grad, dok je Dioklecijan progonio Crkvu, dao slavne mučenike: Teodulu, Heladija, Boeta, Evagrija, Makarija i druge. Oni, nepoznati svi latinskim kalendarima, spominju se u grčkim menejima 5. veljače: osim što Heladije pripada 24. siječnju, gdje smo o njemu raspravljali. Boet (što znači pomoćnik) zadobio je mučenički vijenac dan prije nego što je Teodula dovršila mučeništvo; ali budući da u nijednom martirologiju ne nalazimo njegovo ime, radije smo ga ovdje pridružili Teoduli, od koje je poučen u vjeri. Mnogo je drugdje mučenika Evagrija i Makarija; nijednoga zajedno, nijednoga u Anazarbu.
2 Teodulu meneji ponovno slave 17. siječnja ovim pohvalnim zapisom:
Da je Teodula pogubljena mačem, tvrde sluge lažnih bogova.
Ona je potekla iz grada Anazarbana, za vladavine Dioklecijana. Zbog ispovijedanja Krista dovedena pred namjesnika Pelagija i snažno izudarana, učinila je čudesna djela i mnoge privukla kršćanskoj vjeri: među kojima su bili komentarist Heladije i Boet, kojima su odsječeni vratovi: a Teoduli su užarenim šilima probodena prsa. Zatim je za kosu obješena o čempres i noge su joj probodene željeznim čavlima. Naposljetku je bačena u goruću peć s drugim svecima te je nakon duge molitve, pružajući ruke prema nebu i zahvaljujući, predala duh.
Opširnije se cijela njezina borba pripovijeda 5. veljače, gdje ipak nema nikakva spomena čavala probodenih kroz noge. A grad koji se u veljači zove "Αζαρβον, Azarb, ovdje se zove 'Αναζαρβίον πόλις, grad Anazarbana. Njega naš Franjo Lahierius naziva Azarab u velikomu Menologium Virginum; jer i nju čini Djevicom, kao i naš Matija Rader u latinskom prijevodu meneja koji još nije tiskan. Ali u menejima nema nijedne riječi iz koje bi se to zaključilo.
Djela iz meneja.
Nije se bojala suroboga ognja Teodula, koja je svoje nade u Bogu ponizno položila.
1 Za vladavine Dioklecijana i Maksimijana neki Pelagije poslan je u grad Anazarb da istraži kršćane. Uskoro uhićena sv. Teodula postavljena je pred Pelagijevo sudište: gdje je, ispovjedivši pred svima Krista kao pravoga Boga, obješena za kosu o čempres i prsa su joj probodena željeznim šilima usijanima na vatri. Tada ona, obraćajući se namjesniku: Gdje su, kaže, bogovi tvoji? Pokaži mi ih, da ih, koliko god budem mogla napregnuti svu svoju snagu, štujem. Odmah skinuta, upućena je u hram Hadrijana, osobito glasovit i čuven. Ušavši u njega, izlijeva molitve Bogu; i samim dahom obara na zemlju Hadrijanov kip, razbijen na tri dijela. Zatim, izišavši k namjesniku: Uđi, kaže, i pruži ruku pomoći Hadrijanu, bogu svomu, jer je razmrskan teškim padom. On hitro dotrči i, vidjevši kip razbijen na tri dijela, provali u riku i jadikovanje.
2 Nakon što je to car doznao, zapovijeda da prvak dvorjana krene u grad Anazarb, kako bi, ako bude istinito ono što je javljeno o kipu, čim to otkrije, bacio namjesnika zvijerima. Kada je to doznao namjesnik, pade pred noge sv. Teoduli, moleći je s mnogim suzama da zamoli svoga Boga da obnovi razbijeni kip i vrati ga na prijašnje mjesto: učini li to, da će postati kršćanin. Dok je dakle svetica molila Boga, odmah je po Božjoj volji kip koji je bio razbijen, potpuno cjelovit, ponovno postavljen na svoje mjesto.
3 Kad je to saznao poslanik, odlazeći odatle javlja caru. Car pismom naređuje namjesniku da sveticu najprije izmrcvarenoga raznim i oštrim mukama, naposljetku usmrti okrutnom smrću. A namjesnik zapovijeda da joj se ponovno razdire tijelo željeznim užarenim šilima. Kad se to događalo i kad je onaj nesretnik i propalica teško podnosio što tolikim mukama ništa ne postiže, tada komentarist reče: Daj meni vlast da je mučim, i ako je ne uvjerim da prinese žrtvu Hadrijanu, meni samomu odsijeci vrat. Kad mu je dakle Pelagije dao pravo nad sveticom, zapovijeda da se pripravi pet čavala, te dva zabija u uši, treći u čelo, a ostale u prsa svetice. Kad su oni bili duboko zabijeni, ona, podižući oči uma k nebu, pomolila se Bogu da joj udijeli snagu i postojanost da podnese ovu nepodnošljivu vrstu mučenja. I nije prošlo dugo kad je komentarist, opazivši njezinu plemenitu hrabrost, kojom je najokrutnija mučenja smatrala za ništa, znajući da je ugovorio pogibelj svoje glave ako plan ne uspije, dovodi je u svoju kuću i nagovara je da zajedno s njim prinese tamjan kipovima. Ona, pomolivši se Bogu za njega, omekšavajući ga pobožnim govorima, naposljetku ga uvjerava da pristupi Kristu. Sljedećega jutra komentarist dolazi s njom pred namjesnikovo sudište i ovako mu se obraća: Nisam uistinu mogao izopačiti službenicu pravoga Boga i odvesti je s dobra i pravoga puta. Ona je radije mene izvukla iz tmine neznanja i rasvijetlila razumne oči moga srca, te me dovela k Gospodinu mojemu Isusu Kristu, pravomu Bogu. Namjesnik, čuvši to, silno razgnjevši se u duhu, zapovijeda da mu se glava odsiječe mačem, a tijelo baci u more. I tako je svoje svjedočanstvo komentarist Heladije (jer to mu je bilo ime) dovršio 24. dana siječnja.
4 A Teodulu namjesnik zapovijeda da bace u sredinu ognja najužarenije peći. Ali ona je stajala neozlijeđena usred peći, moleći i hvaleći Boga. Tada namjesnik, doveden u očaj, uzvikuje: Ne znam što da učinim s ovom koja je podložna nasilnoj smrti. Tada netko od nazočnih, po imenu Boet, reče: Meni predaj nju. Nisam toliko bezuman da dopustim da me ona, kao komentarist, prevari i odvede u zabludu. Kad je on pristao, uze je i odvede sa sobom kući. I on sam, primivši u srce riječi blažene žene, kao prije komentarist, promijenio se u mislima: te sutradan s Teodulom pristupi namjesniku: A što se tiče nas, o vojvodo, kaže, i ja stojim pred tobom, i sam također ispovijedajući da je Krist pravi Bog, i da sam ti svojim obećanjima stvorio isprazne nade. Bolje je naime da, iznevjerivši obećanje, postanem subaštinik Kristov, nego da, ispunivši ono što sam rekao, budem osuđen na ognjeve gehenne. A ti, koji si trebao zahvaliti našemu pravomu Bogu, koji te je izbavio iz sadašnje pogibelji, i, kako si bio obećao, pristupiti k njemu, ne samo da ništa od toga nisi učinio, nego si, očito nezahvalan, ovu koja je toliko zaslužna za tebe predao nepodnošljivim mukama. Tako je on govorio.
5 A glavu mu je namjesnik zapovjedio da odsijeku mačem: a sveticu, ispruženu na rešetki koja se sasvim užarila, da zaliju kipućom smolom, uljem i voskom, kako bi se i sama rešetka još više rasplamsala. I Boet je, dovršivši mučeništvo mačem, preselio k Kristu. A blažena Teodula, pomolivši se Bogu, pope se na rešetku: koja je, čim je primila sveto tijelo, iznenada pukla te, izbacivši česte iskre na nazočne, opržila mnoge od njih. Vraćena u tamnicu, svetica je sljedećega dana, kad je ponovno bila naložena velika lomača, bačena u nju, s Evagrijem i Makarijem i ne malim brojem drugih, te je zadobila blažen svršetak. a Igra je riječi u izrazima, Θιδοδούη službenica Božja, ευδούλος surob, δουλεῖς služiš kao rob, d Naime, kako piše Spartijan, Antonin je Hadrijanu podigao hram umjesto grobnice kod Puteola, i petogodišnje natjecanje, i flamine i sodale, i mnogo drugo što je pripadalo časti kao nekoga božanstva. Zbog toga... mnogi misle da je zbog toga nazvan Antonin Pobožni. I drugdje je također (da se odavde vidi) podignut njemu hram i kip., c Rijeka možda ili jezero; jer Anazarb nije na moru: ili je zasigurno zapovjedio da se odatle tijelo mučenika preveze k moru:, d Βιοθεν naziva, kao što često drugi kršćani Biothanatos i Bireothanatos, kao što iz starih pisaca pokazuje Baronije, 2. svezak Annal., pod 138. godinom, br. 5.
Revokat, satur, feliks, saturnin, gelazije.
Gola imena ovih boraca donose neki stari martirologiji, izostavivši vrijeme i način borbe. Tako stari rimski martirologij, koji zovemo sv. Jeronima: Revokata, Satura, Feliksa, Saturnina, Gelazija. Trojicu ima obični Beda: I svetih, kaže, Feliksa, Fortunata i Saturnina. Ali Fortunata smo izostavili jer je nedostajao u dvama bavarskim rukopisima, premda je otisnut u baselskom izdanju 1363. i antwerpenskom 1364. godine.
1364. Herman Greven, kartuzijanac iz Kölna, u Addit. ad Usuardum: Istoga dana Satura, Avita, Feliksa. Izostavili smo Avita, možda od drugdje ubačenoga zbog istoimenoga Avita, biskupa Beča. Više je drugdje usputno Feliksa, Revokata, Saturnina itd. Ali nigdje ih ne nalazimo spojene zajedno. Rukopis iz Reichenaua naznačuje u kojoj su pokrajini zadobili pobjedu, dok o dvojici izričito tumači: U Africi Feliksa i Saturnina.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.