Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 5. veljače

O sv. Agati, djevici i mučenici, u Katanii na Siciliji

DE S. AGATHA VIRG. MART. CATANÆ IN SICILIA,

Sadržaj (39)
  1. Uvodni komentar uz Djela.
  2. § II. Slava sv. Agate iz spisa svetih otaca.
  3. § IV. Latinska Acta sv. Agate, daleko pretpostavljiva onima koja se nalaze u Metafrastu i Menejima. Odakle su ovdje izdana?
  4. A § V. Grčka Acta sv. Agate, starija od Metafrasta.
  5. § VI. Acta sv. Agate po Šimunu Metafrastu.
  6. § VII. Govor sv. Metodija, patrijarha carigradskog, o sv. Agati.
  7. A § VIII. Drugi spisi kasnijih pisaca o sv. Agati:
  8. § IV. Je li sv. Agata iz Palerma ili iz Katanije, o tome se sami gradovi međusobno raspravljaju.
  9. A § X. Glavni dokaz Palermitanaca, iz autoriteta Šimuna Metafrasta.
  10. § XI. Drugi dokazi Palermitanaca.
  11. § XII. Catanensium argumenta ex PP. Et scriptoribus ante annum Chr. Cm.
  12. Djela sv. Agate
  13. Sv. Agata, mučena na spravi za mučenje i odsijecanjem dojke, čudesno se liječi.
  14. Sv. Agata, ponovno mučena, izdiše, pokapa se, čuva Kataniju.
  15. Druga djela
  16. Postojanost sv. Agate, kušana laskanjima i mučenjima.
  17. Posljednja borba sv. Agate. Njezina smrt i smrt tiranina. Katanija spašena njezinom pomoći.
  18. S. Methodii archiepisc. Cp.
  19. Oratio in s. Agatham
  20. Žar sv. Agate koja hita u mučeništvo, ojačan zazivanjem Božanske pomoći i čudesima, u prvoj borbi s niskom svodnicom.
  21. C poglavlje III.
  22. O moćima i crkvama
  23. Sv. Agate
  24. Povijesni komentar.
  25. § I. Crkva i moći sv. Agate u Rimu u Suburi.
  26. § II. Druge crkve sv. Agate, groblje, moći u Rimu.
  27. § IV. Ploča položena na grob sv. Agate, prenesena u Cremonu.
  28. POVIJEST PRIJENOSA TIJELA SV. AGATE DJ. I M. IZ CARIGRADA U CATANIJU po autoru Mauriciju biskupu Catanije. Odrješenje gospodina Mauricija, poglavara Katanjana.
  29. Pčinje poslanica Mauricija, biskupa Catanije, o prijenosu sv. Agate djevice.
  30. Tijelo sv. Agate odneseno u Carigrad, odatle vraćeno u Italiju ne bez čudesa.
  31. Tijelo sv. Agate preneseno u Kataniju, čudesa učinjena toga dana.
  32. Okupljanje uz tijelo sv. Agate, neki na putu obranjeni, ozdravljeni.
  33. A poglavlje IV.
  34. Čudesa sv. Agate
  35. Opsjednute čudesno izliječene kod tijela sv. Agate.
  36. Sylloge miscellaneorum miraculorum s. Agathæ.
  37. Etnini ognjevi god. Kr. 252. suzbijeni velom sv. Agate; kakav je to veo?
  38. Etnini ognjevi suzbijeni po sv. Agati u XII., XIV. I XV. Stoljeću.
  39. Etnini ognjevi u 16. stoljeću više puta obuzdani po sv. Agati.

Uvodni komentar uz Djela.

§ I. Rođendan sv. Agate, vrijeme mučeništva.

Katanija, grad na Siciliji, smješten uz Jonsko more i podnožje strašne gore Etne, koji su osnovali Grci i u kojem su dugo stanovali oni, a zatim i Kampanjci, ali je naposljetku proširen kao kolonija rimskih građana, kako svjedoči Plinije, knj. 3, pogl. 8, i napučeniji od same Messine u doba geografa Strabona, to jest u vrijeme Augusta i Tiberija, još se i danas ubraja među tri najznamenitija grada cijeloga otoka, uz Palermo i Messinu. I doista ona pokazuje mnoge slave starine, ali nijednu sjajniju od djevice i mučenice Agate, koju stoga grčki menologij i meneji s pravom nazivaju Κατάνης τὸ καύχημα, slavom Katanije, Rocco Pirro u djelu Sicilia sacra, sv. 2, Notitia

1 Eccl. Catanen; br. 3, besmrtnim ponosom i resom cijele Sicilije, a njezino najsvetije tijelo Mauricije, biskup, u povijesti prijenosa niže, br. 1, zalogom i ljubljenim pokroviteljstvom cijele Sicilije.

2 Njezino ime, kako govori Tommaso Fazello u djelu De rebus Siculis, dekada 1, knj. 3, pogl. 1, kao zaštitnice grada Katanije, 5. veljače najpobožnije se štuje uz najveći skup muškaraca i žena cijele Sicilije. I ne slavi se njezin rođendan toga dana samo u Kataniji, nego, kako je prije 200 godina napisao u općem crkvenom kalendaru Radulphus de Rivo iz Tongeresa u
štuje se ondje i posvuda, 5. veljače.

A Belgiji, dekan, posvuda iz Sicilije Agate, djevice, i AUTOR J. B. M. IX Lect. U najstarijim je martirologijima njezino ime upisano uz taj dan. Tako najstariji rimski, koji smo više puta citirali pod imenom sv. Jeronima: Na Siciliji, u gradu Kataniji, rođendan djevice Agate. Slaže se drugi koji je objavio naš Heribert Rosweyde: Sv. Agate, djevice, kod grada Katanijana. I Reichenauski ili Bogatoga otoka: Sicilija, u gradu Kataniji, muka sv. Agate, djevice, kao što je očito iz latinskih martirologija.

3 Opširnije Uzard: Kod Sicilije, u gradu Katanijana, rođendan djevice i mučenice sv. Agate, koja je nakon pljusaka i tamnice, nakon sprave za mučenje i mučila, nakon odsijecanja dojki, nakon valjanja po krhotinama i žeravici, naposljetku pod sucem Kvintijanom dovršila mučeništvo. Adon, biskup Viennea, u knjižici o blagdanima svetih apostola i ostalih koji su bili učenici ili bliski nasljednici apostola, iznosi Djela sv. Agate, koja ćemo dati niže, pomalo sažeta, a u martirologiju doista ima ono što se čita i u raznim rukopisima koji nose čak ime Bedino: Kod Sicilije, u gradu Katanijana, muka djevice sv. Agate za cara Decija i prokonzula Kvintijana, koja je nakon pljusaka i tamnice, nakon sprave za mučenje i mučila, nakon odsijecanja dojki, ali ozdravljenja od Gospodina, nakon valjanja po krhotinama i žeravici, naposljetku dovršila u tamnici. Ono što iznose Adon i Uzard, isto izražavaju mnogi drugi martirologiji, čak i novijih, neki sažetije, a drugi opširnije. Wandelbert iz Prüma, koji je živio prije 1000 godina, o njoj pjeva ovo:

Narode Sikanije na none sebi podvrgava Agatina vrlinom proslavljena ljepota. i Grka. Nju istoga dana navode grčki meneji, menologij, antologij. nije podnijela muku pod Dioklecijanom,

4 U općem Bedinu martirologiju, kao i kod Rabana i u rukopisima samostana Lobbes, Sv. Martina u Tournaiju, Sv. Kirijaka u Rimu te u Aachenu i nekih drugih, te u knjizi sv. Aldhelma o pohvalama djevičanstva, kaže se da je zadobila palmu ne pod Decijem, nego pod Dioklecijanom. To ovako bilježi i pobija prastari rukopisni martirologij samostana Sv. Maksimina, u ostalome uglavnom sukladan s Rabanom: Kod Sicilije, u gradu Katanijana, muka djevice sv. Agate za cara Decija, prokonzula Kvintijana. (Drugi imaju pod Dioklecijanom, ali da je to pogrešno, pokazuje sam tekst muke:)

C u njezinim Djelima, prihvaća isti treći konzulat Decija, premda u njemu pogrešno kaže da to pripada 154. godini Kristovoj. Više se još od nas, a ponekad i od samih sebe, razilaze oni koji, ne slijedeći nikakve sigurne oznake, mučeništvo ove svete djevice pripisuju čas ovoj čas onoj godini Kristovoj. ili 251. godini Kristovoj. 3 Evo kako valja ukratko poredati Decijeve konzulate. On je preuzeo vlast za konzulstva Emilijana II. i Akvilina, godine opće ere 249., te je iste godine pridodan kao zamjenski konzul jednomu od dvojice konzula. Godine 250., za konzulstva Decija II. i Grata, kao što smo rekli iz knjige o rimskim papama uz 20. siječnja, ubijen je papa sv. Fabijan, na samom početku progonstva. Treći konzulat stoga pada u godinu Kristovu 251., koji se obično označava konzulstvom Decija II. i Etruska, a drugdje konzulstvom dvojice Decija. Te je godine, kada je treći put bio konzul Decije August, kao što smo gore rekli uz 1. veljače, sv. Pionije zadobio lovoriku mučeništva. Drugdje se također spominje četvrti konzulat oca Decija i drugi cezara Decija, koji su naime započeli 252. godine Kristove, kada su obojica poginula, nakon što je otac vladao trideset mjeseci, kako piše Aurelije Viktor. navodi se ponovno 12. srpnja. 6 Toliko o godini mučeništva sv. Agate; o danu se svi slažu da se dogodio 5. veljače. Ipak, stari rimski martirologij koji smo već citirali, ili sv. Jeronima, ponovno 12. srpnja ima ovo: Sicilija, grad Cathena, Agate. Je li to možda neka druga, mlađa? Ili se radije tada dogodilo kakvo nekadašnje prijenos relikvija sv. Agate ili kakvo drugo slavlje? Kasniji prijenos, koji se dogodio godine 1126., slavi se 17. kolovoza, kao što ćemo reći niže.

§ II. Slava sv. Agate iz spisa svetih otaca.

Sveti Damaz, koji je u četvrtom Kristovu stoljeću, za vladavine Valentinijana, upravljao Rimskom Crkvom, spjevao je ovaj himan u čast sv. Agate, kojim je ukratko obuhvatio njezina Djela.

Mučenice evo dan Agate djevice sja izvanredne, Krist nju sebi kojim pridružuje, I dvostruka kruna resi. Rodom ugledna, ljupka stasa, Ali više djelima i vjerom, Zemaljska dobra nimalo ne cijeneći, Božje zapovijedi u srcu vežući, Jača ova i od okrutnih ljudi, Izložila je svoje udove bičevima. Koliko je bila čvrstoga srca Mučena dojka pokazuje otvorena. Užitak kojoj je bila tamnica, Pastir ovcu Petar nju okrepljuje: Radosnija otada i više plamteći Sve bičeve pretrčala je kličući. Poganska gomila bježeći od ognja, Njezinu i sama zaslužuje pomoć: Koje naslov vjere resi, Njima Veneru još više neka satre. Već sjajeći poput zaručnice na nebu, Za jadnoga moli Damaza: Tako da se njezini blagdani daju slaviti, Tako da onima koji slave bude naklonjena.

8 Svetomu Damazu bio je suvremenik sv. Ambrozije. Njegov se nalazi u 1. sv. djela Liturgica Latina, uz ostalo, ovaj Predgovor za sv. Agatu. Dostojno je i spasonosno. Da te mi na ovaj osobiti dan, dostojnom hvalom naviještanja, opjevamo u kojem je Agata pobjeđujući prinesena kao žrtva tvome veličanstvu. Njoj si podario toliku pobjedu da su sama okrutna i surova mučila drhtala pred pobjednicom. Njezina svjetiljka blista sjajnim bljeskovima, tako da može ući kroz otvorena vrata neba. O sretna i slavna djevice, koja si zaslužila da za hvalu Gospodnju vjerno proslaviš svoje mučeništvo svojom krvlju! O sjajna i slavna, dvostrukim sjajem obasjana, koja si usred surovih mučenja, slavna po svim čudesima i moćna otajstvenim zagovorom,

9 Ondje je i Lekcionar, pripisan sv. Jeronimu, u kojem se nalazi ovo: None velj. rođendan djevice sv. Agate. Čitanje iz knjige Mudrosti: Ispovijedat ću tebi, Gospodine Kralju. Zatim sv. Evanđelje po Mateju: Slično je kraljevstvo nebesko x djevica. Isto evanđelje dodjeljuje ovome blagdanu Rimski kalendar devet stotina godina stariji, nedavno u Parizu objavljen iz rukopisnog kodeksa samostana Sv. Genoveve po Ivanu Frontonu, regularnom kanoniku istoga samostana i kancelaru Pariškog sveučilišta. Homiliju je promijenio papa Pio V. zajedno s evanđeljem, koje se sada čita iz pogl. XIX. sv. Mateja: Pristupiše Isusu farizeji. Zbog sjajnih pak Agatinih zasluga, govore se psalmi u cijelom oficiju kao za zajednički blagdan svetih muževa, što je zabilježio Bart. Gavanto. Spominje također blagdan sv. Agate sv. Grgur u knjizi sakramentarija i u antifonariju, a isti je uvrstio njezino ime u Kanon mise.

A

10 U knjizi Soliloquia animae ad Deum, koja se nalazi u 9. sv. Djela sv. Augustina, a (po sudu Belarmina u knjizi o crkvenim piscima) pobožna je i učena te nije nedostojna Augustinova duha, premda je niti Posidije ne ubraja među njegova djela niti se nalazi citirana kod Bede, u toj se dakle knjizi u pogl. 12 spominje sv. Agata, iako se njezino ime ne izriče: „Ovu tvoju neizrecivu slatkoću”, kaže, „okusila je i ona djevica za koju čitamo da je najradosnije i slavno išla u tamnicu kao pozvana na gozbu.” Isto se nalazi u latinskim Djelima, Pitanje 1., br. 6. Nju ovako spominje Venancije Fortunat u knj. 8, pjesma 4, koja je o djevičanstvu:
sv. Venanciju Fortunatu,

11 Sveti Aldhelm, biskup Sherbornea u Engleskoj, u knjizi koju je u stihovima napisao o pohvali djevica, pogl. 32, slavi borbu sv. Agate, i nešto uglađenije u knjizi o pohvalama djevičanstva, pogl. 22. A u 23. poglavlju piše ovako: Meni se također čini vrijednim truda da pohvale prečiste djevice Lucije slijede iza glasova o sv. Agati, koje je naš učitelj i odgojitelj Grgur u svakodnevnom Kanonu, kada se slave svečanosti misa, očito zajedno spojio, stavljajući ih na ovaj način u katalog mučenika B: FELICITATE, ANASTASIA, AGATHA, LUCIA, kako se nipošto ne bi odvajale u nizu slova one koje su, rođene u istome narodu na Siciliji, zajedno raduju nebeskoj slavi. Smisao tih riječi nije ispravno shvatio Rocco Pirro u cit. Notit. Eccl. Catan; br. 4, pa ovako piše o Aldhelmu: Koji je od sv. Grgura (kako sam kaže) poučen u naučavanjima vjere i primio sakrament krštenja. Nije to nipošto htio reći sv. Aldhelm, nego je, kao i drugi na mnogim mjestima, priznao sv. Grgura zajedničkim učiteljem engleskoga naroda, koji je prvi poslao k njemu navjestitelje evanđelja.
100 godina mlađi od njega,

12 Uostalom, umro je sv. Aldhelm godine 709., nakon što je najrevnije upravljao Crkvom u Sherborneu četiri godine, kako svjedoči Beda, knj. 5, pogl. 19. A opatom je bio postavljen godine 675. samostana koji se tada zvao Maildulfesburch, poslije Malmesbury, u kojem je mjestu naime od najranijega djetinjstva i od samoga početništva u počecima bio poučavan u slobodnim književnim naukama i živio odgojen u krilu svete majke Crkve, kao što je očito iz povelje biskupa Leutherija kod Williama od Malmesburyja, knj. 1 djela De gestis Regum Angl; pogl. 2. I uistinu, ako je u vrijeme sv. Grgura, koji je umro godine 604., Aldhelm bio one dobi u kojoj je mogao prihvatiti nauk vjere, zašto tako ugledan muž u učenosti i svetosti nije ranije, nego tek navršivši najmanje sto deset godina, uzdignut na biskupsku čast, premda je tada bila velika oskudica prikladnih biskupa i učitelja? Pod sv. Maildulphom od najranijega djetinjstva poučavan je Aldhelm, ne prije godine 626. Kristove, kao što se da zaključiti iz citiranoga Williama. On naime kaže da su te godine, četrdeset godina nakon dolaska bl. Augustina, apostola Engleza, prvi obraćeni Cinegils i Quicelm, kraljevi Zapadnih Saksonaca, po sv. Birinu, tako da se ne čini da je toliko ranije u kraljevstvu njihova ili njihova prethodnika Ceolfa postojao samostan kao javno učilište svetih znanosti. O sv. Aldhelmu govorit ćemo 25. svibnja, o sv. Maildulphu 17. travnja, a 3. prosinca o sv. Birinu.
§ III. Sv. Izidora Seviljskoga, kako se vjeruje. Dvostruki himan u pohvalu sv. Agate.
Svjedoči Baronije u bilješkama uz martirologij da se u Toledskom brevijaru sv. Izidora čitaju napisana dva himna kojima se opjevaju pobjede sv. Agate. Umro je sv. Izidor najmanje sedamdeset godina prije sv. Aldhelma, pod kraj vremena cara Heraklija. Njegove spise različiti nabrajaju: tiskani su također, a među njima su mu možda pripisana i neka tuđa djela. Ni u jednoj skupini nije onaj Toledski veljače, Sv. 1.
Himni sv. Izidora o sv. Agati:
D brevijar koji nazivaju mozarapskim, ili himni za koje se kaže da se u njemu mole. Taj brevijar mi još nismo vidjeli. Himne o sv. Agati koji se njemu pripisuju dobili smo od drugdje, tiskane i rukopisne, koje ovdje dajemo pod njegovim imenom, kako smo primili, doduše neuglađene, ali ugodne po starinskoj i svetoj jednostavnosti.
Pristupi, najvjerniji puče:
Lijep blagdan po milosti
Iznesi pjesme hvale,
I Kristu najveće zavjete.
Blažena djevica Agata
Vjerom i ugledna rodom,
Odbacujući štetnosti svijeta,
Zadobila je nebesko.
Ona, marljivo ljubeći Krista
I njega jedinoga naviještajući,
Ispružena po nalogu namjesnika
Stišće se u dnu tamnice.
Bijesom okrutnoga suca
Kristova se djevojka satire:
Ali sveta djevica bezbožnim
Odbija žrtvovati na žrtvenicima.
Tada napokon mučenica još žešće
Biva pogođena udarcima:
Resica na prsima se uklanja,
I čisto se tijelo udara.
Vraća resicu čitavu,
I liječi sve rane
Veliki pak Kristov starješina,
Razbio je zasune tamnice.
Tako, tako djevojka svetija,
Zadobivši toliku nagradu,
Koljeno moleći prigiba,
I ispušta nebu duh.
Ubrzo naime sjajan mladić,
Noseći napisanu pločicu,
Svetim umom naviješta
Obranu domovine.
Jer požar gore Etne
Dok se najbržim tokom
Nagnut okreće prema gradu,
Očituje se zasluga djevojke.
Tada s groba mučenice
Puk noseći sveti veo,
Čija pobožna prisutnost
Ubrzo gasi požare.
Već sada, najuzvišenija djevice,
Vjernomu puku udijeli
Oproštenje grijeha,
Vraćajući dobra mira:
Ti koja si nekoć sugrađane svoje
Od velikoga ognja izbavila,
Ti nas sada učini slobodnima,
Pošto je uklonjen najpogubniji jaram.
Tako svim vjernicima
Mjesto neka bude ugodno u miru,
Zaštitu pruži siročadi,
I pomoć udovicama.
Udijeli, najpobožniji Oče,
Jedini ravan Ocu,
S Duhom Utješiteljem
Koji kraljuješ u sve vijeke. Amen.
Sjajan blagdan iziđe,
Dok zbor glasove u dvorani odjekuje,
Sav puk posvećen Bogu izmjenično
Sav iznesite zavjete.
Ova sveta djevica i rodom slavna
Sve prolazno ovoga svijeta odbaci,
Slijedivši Krista, oštrijoj kazni
Podložila je udove.
HIMAN I.
AUTOR J. B. koji nisu objavljeni s njegovim djelima.
HIMAN II.

A Nepravedni sudac, sam Kvintijan, AUTOR J. E. kada je ugledao svetu djevicu Agatu, naredio je da se preda deset opakih, sramotnih žena. Kada su je one ugledale, laskaju joj riječima: Poslušaj nalog suca koji te opominje. Štuj bogove i zadobij život, i mnoge nagrade. Ali vjerom puna plemenita djevojka proklinje sve riječi ispraznosti i čvrstu nadu zadržava u Kristu, uvijek nepobijeđena. Nju Kvintijan zapovijeda da privedu, prisiljava da štuje isprazne idole. Hrabra djevojka ispovjedila je Krista savršenom vjerom. Razgnjevljeni sudac sikće okrutan, potiče svoje mučitelje, na dojkama zapovijeda da se muči nježno tijelo svete djevojke. Nanesene muke hrabro podnosi, tijelo netaknuto čuva Gospodinu, vjerom kojom vjeruje sva mučenja hrabro pobjeđuje. Dodaje se kazna okrutna i surova, muči se dojka svete djevice, i dugo mučena zapovijedi da se odsijeku svete grudi. Tada sveta djevica, gurnuta u tamnicu, postala je hrabra borkinja u Kristu, kojoj s nebesa anđeoska briga liječi dojku. Sveti sjaj rasvjetljuje tmine, kroz svu noć svjetlost s neba sjaji, velikim strahom prestrašeni čuvari bježe svi. Pun bijesa, samovoljni mučitelj zapovijeda da se oštre krhotine i užareno ugljevlje, sveto tijelo valja po golome boku. Gle, dogodio se strašan potres, a tjeskoba je prestrašila sve mučitelje, jednoga je, po imenu Silvan, pritisnuo dio zida. Sav onaj gradski zbor, vidjevši potres, tako svi potrče želeći da se ubije okrutni sudac: pobjegne on sam. Poslije radosna djevica, zatvorena u tamnici, raširi ruke moleći Gospodina, ispusti sveti duh na nebu zajedno sa svetom haljom. Anđeo Božji silazi s neba i časno sahranjuje sveto tijelo, pločicu označava zlatnim slovima, svetu. Nepravedni sudac, nikada se ne stideći, želeći istražuje njezina dobra. Najgorom smrću, ugrizima konja, biva pogubljen u propasti. Dovoljno čudesni znakovi iziđoše, potvrđujući djela godine koja se okreće. Sama gora Etna izbljuje plameni oganj. Vidjevši svi kako oganj dolazi, raširivši zajedno veo grobnice, oganj stade iskazujući čast blaženomu tijelu. Bože, koji si podario tolika dobra svojoj djevici, nebeska kraljevstva, nama nedostojnima zbog njezine časti izbriši krivnje. Zbog čije hvale ovdje pjevajući kler, po njezinim molitvama neka ti bude ugodan i neka učvrsti opskrbu tvoga puka svetom čašću. Svećenik neka se smatra sjajnim životom, dobrim običajima neka ti bude urešen, da može dostojno žrtvovati tvoje blaženo tijelo. Čiji blagdan u godišnjim krugovima slavimo zavjet hvale i časti, po njezinu zauzimanju radujmo se s tvojim svecima na nebu. Ove pjesme u čast koje rekoh, ispripovjedila je zasluge svete djevice, po tvome daru neka bude baštinik na nebu u zboru svetih. Slava tebi, slavni Oče, i Isusu Kristu, Otkupitelju našemu, koji s tobom kraljuje s Duhom Svetim u vijek vjekova. Amen.

16 Navode se i himni sv. Josipa Himnografa u čast sv. Agate, te druge pohvale. Nama nije pouzdano kojega je to Josipa: onoga li koji je bio brat sv. Teodora Studita, a slavi se u menejima 15. srpnja, u Kanizijevu menologiju 24. istoga mjeseca, ili radije nekoga drugoga, koji je nešto mlađi, a štuje se u travnju. Ispovjedalac je bio obojica: onaj doduše zbog obrane svetih slika, a ovaj prognan po bezbožnom Plociju; bio je pak ovaj Sicilianac, rođen od roditelja Plotina i Agate. Imamo četiri druga himna, ali mnogo uglađenija, koje je nedavno spjevao Mihael redovnik, doktor dekreta, kanonik i svećenik iz Capue, kojega postoji znamenito i pobožno djelo koje je naslovio Sanctuarium Capuanum. Njih je, nakon preminuća svoga ujaka redovnika, k nama poslao najučeniji i ujedno najuljudniji Silvestar Aiossa. Ali nije bilo potrebno ovdje ih donijeti u cijelosti. Izostavljamo također šest himana, prilično uglađenih, koje treba pjevati na večernjoj, jutarnjoj, hvalama na dan rođendana i prijenosa, a koje je nekoć sastavio i u Messini, uz pomoć Lorenza Valle, objavio godine 1705. naš Bartol Petraccio, kojega će se autoritet također navesti niže.

§ IV. Latinska Acta sv. Agate, daleko pretpostavljiva onima koja se nalaze u Metafrastu i Menejima. Odakle su ovdje izdana?

Slavna Acta sv. Agate, kaže Baronije u Notat. ad Martyrol., bila su i Latinima i Grcima vrlo poznata... Sama pak latinska izdanja nalaze se u drevnim kodeksima koji su služili Crkvama, a obično su se nazivali Passionaria ili Sanctoralia. O tim Aktima Ivan Hesselije iz Leuvena, doktor svetog bogoslovlja, čovjek inače stroga suda, u Censura de quibusdam Sanctorum historiis koju je izdao Molanus, ovako izriče sud: „Vita sv. Agate posve se sviđa, počinje: Quintianus Consularis Siciliæ.” I sam sv. Augustin, ili zasigurno drevni i pobožni pisac Soliloquiorum animæ ad Deum, navodi ista latinska Acta, kao što smo izvijestili u § 2 br. 10. Jer ni ono da je u tamnicu pošla najradosnije i slavno, kao pozvana na gozbu, ne čita se u grčkim Aktima koja su nam pri ruci, nego se čita u onim starijim latinskim, a iz njih kod sv. Adona, biskupa Beča, u knjizi De festivitatibus. Adon je pak umro godine 875., dok je mladić bio Šimun Metafrast, koji je, kao što smo pokazali u Prælat. ad Acta SS. mensis Januarii, tek dvadeset i druge godine poslije počeo sabirati djela svetaca. Kod Heriberta Rosweydea, učenoga čovjeka, uz sama ta Acta sv. Agate pronašao sam na nekom listiću općenito zabilježeno ovo: „Ja u povjestima svetaca ovako određujem: ondje gdje stoje na raspolaganju drevni latinski primjerci, njih se treba držati, ostavljajući po strani novije grčke.”

18 Čini se pak da su ta Acta zapisali oni koji su u samo to vrijeme u Kataniji vlastitim očima gledali borbu Djevice. To se može zaključiti iz quæst. 3 br. 13, gdje se nalaze ove riječi: „napisali gledatelji,” „odakle smo posumnjali da je to bio njegov anđeo.” Augustin Inueges u 2. dijelu Annal. Panormit. pod godinom Kristovom 234. br. 23 tvrdi da, budući da je Sicilija bila grčka, daleko veću vjerodostojnost moraju imati grčka Acta (ona koja se, dakako, nalaze u Menejima i Metafrastu) nego latinska. Stoga svoje mišljenje potvrđuje, ili zasigurno proširuje: „Kome, kaže, treba više vjerovati, grčkom Menologiju, grčkom Martirologiju, grčkom Brevijaru, grčkoj povijesti?” ili tako dalje. Kaže se da se neki Menologij nalazi u Vatikanskoj knjižnici, sabran po nalogu cara Bazilija Makedonca. Njega nismo vidjeli. Ono pak što se prenosi latinski prevedeno od kardinala Sirleta, a izdao ga je Henrik Canisius i sažetak je Meneja, to Inueges ne navodi: jer o onome što on nastoji dokazati ondje nema nikakva spomena, kao što ćemo dolje pokazati, niti u drugome što se nalazi u grčkom Horologiju, a kamoli u njegovu sažetku po Kristoforu Patriciju i prokonzulu Mitilene, ili u manjem Horologiju Maksima Kiteranina. Koji je to grčki Martirologij, različit od Menologija? Možda Meneji. Koji je dakle Brevijar? Je li to novi Anthologium koji je Antun Arcudius posvetio Klementu VIII.? Grčka povijest koju on hvali jest pripovijest Metafrastova. Arcudius je iz Meneja od riječi do riječi prepisao pohvalu sv. Agate: sastavljači Meneja slijede Metafrasta pri slavljenju svetaca čija se djela kod njega opširnije pripovijedaju, a ponekad zadržavaju i same njegove riječi.

Mk 4, 11 R: radosno je otišao u smrt kao na svadbu:

C

19 Što bi nas dakle napokon pokrenulo da Meneje i Metafrasta pretpostavimo latinskim Aktima? Ne starina Metafrastova, koja iznosi oko 700 godina. Jer koliki je njegov autoritet zbog učenosti, čestitosti života i obilja drevnih kodeksa kojima se služio (sjaj roda i veličina službe koju je obnašao ne donose tome veliku težinu), pokazali smo u Općem predgovoru stavljenom ispred Acta SS. za mjesec siječanj, pogl. 1 § 3, gdje smo, kako smo god umjeli, izgladili ono što je o njemu oštrije izrekao kardinal Belarmin, priznajući u međuvremenu da mu je nedostajala mogućnost pregledati ono što je sabrao ili izdiktirao. To u njegovoj pohvali priznaje Psel, kao što se može vidjeti kod Surija pod 27. studenoga, a ljupko je to iz Psela ovako prenio naš Šimun Wangnereck u Prolegomenima uz knjigu koju je naslovio Pietas Mariana Græcorum, br. 28. „Napokon bih ozbiljno pomislio,” kaže (što mi sada prvi put pada na pamet dok pažljivije čitam one pohvale Metafrastove koje je sastavio Psel), „da je u Živote svetaca, po onom silnom mnoštvu Šimunovih pisara, bilo namjerno ili slučajno utkano ponešto što slabije stoji.” Psel naime prenosi da je Šimun upotrijebio tri razreda pisara: i najprije da je prvi krug pisara (za koji kaže da nije bio malen) bilježio diktirano znakovima pisma, da su pak drugi pisari iz bilježaka prvih prepisivali nove primjerke, te napokon da su treći pisari preuzeli uloge cenzora i promijenili sve što se činilo dostojnim ispravka. Tome se pridružilo da je bilo toliko mnoštvo tih Šimunovih djela da ih ni on sam nije mogao nešto marljivije pregledati. Otuda već nije nikakvo čudo što se čini da se u Živote koje je sastavio Metafrast uvuklo ponešto manje prikladno: jer nije mogao zapaziti sve pogreške tako zauzet pisac (budući da je bio veliki carski logotet ili kancelar), proizašle bilo iz neukosti bilo iz drskosti prepisivača. To on. Onome tko to čita manje će čudno izgledati što Baronije u svojim Analima toliko puta piše da Metafrast griješi i bunca, a na drugom mjestu sumnja treba li mu ikako vjerovati.

20 Ali ovdje treba dati primjerak tako iskrivljenih zakonitih Akata, bilo po samom Metafrastu bilo po njegovim pisarima, i to iz iste Sicilije i samoga grada Katanije. Ondje je godine uobičajene ere 303., 12. siječnja kolovoza, mučeništvom okrunjen sv. Euplije ili Euplus, đakon, čiju borbu iz javnih namjesničkih Akata navodi Baronije u 2. sv. pod god. 303. br. 146, a mi ćemo je, uspoređenu s drugim rukopisima, izdati cjelovitu 12. kolovoza. Ovdje se činilo prikladnim okusiti dio i usporediti ga s pripoviješću Metafrastovom. Ovako dakle glase: „Za osmog konzulata Dioklecijana i sedmog Maksimijana, 10. kolovoza, u gradu Katanjanā, dok je blaženi Euplus bio izvan zastora tajnog vijeća, povikao je govoreći: Kršćanin sam i želim umrijeti za ime Kristovo. Čuvši to, konzular Kalvizijan reče: Neka uđe onaj koji je vikao. I kada je blaženi Euplus ušao u tajno vijeće suca noseći Evanđelja, tada jedan od Kalvizijanovih prijatelja, po imenu Maksimijan, reče: Ne priliči da on drži takve spise protiv zakona carskih odredaba. Konzular Kalvizijan reče blaženom Eupliju: Odakle su ovi i jesu li izašli iz tvoje kuće? Blaženi Euplus odgovori: Nemam kuće ovdje, zna Gospodin moj Isus Krist. Konzular Kalvizijan reče: Ti si ih ovamo donio? Blaženi Euplus odgovori: Po sebi sam ih ovamo donio, kao što i sam vidiš. Konzular Kalvizijan reče: Evo, kao što si ih sada donio, čitaj u mojoj nazočnosti pred mojim licem i reci mi, da i ja znam. I kada je blaženi Euplus otvorio Evanđelja, čitao je po Mateju govoreći: Reče Gospodin Isus: Blago onima koji trpe progonstvo zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko. Isto tako otvorio je po Marku govoreći: Svima koji vjeruju u mene, njima je dano spoznati kraljevstvo Božje. Isto tako po Luki: Reče Gospodin Isus mnoštvu: Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, uzme svoj križ i ide za mnom. Isto po Ivanu: Svaki koji dolazi k meni, neće ogladnjeti, i tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. I kada je blaženi Euplus zatvorio Evanđelja, konzular Kalvizijan reče: Što ovo treba značiti? Blaženi Euplus odgovori: Zakon Gospodina moga, koji mi je predan. Konzular Kalvizijan reče: Od koga? Blaženi Euplus odgovori: Od Isusa Krista, Sina Boga živoga. Konzular Kalvizijan reče: Kako se pronijelo njegovo ispovijedanje, neka bude javno predan.”

21 „Za konzula Dioklecijana po osmi put i Maksimijana po sedmi put, 10. kolovoza, kada je u sredinu bio predan blaženi Euplus, konzular Kalvizijan reče blaženom Eupliju: Ono što si danas rekao svojim ispovijedanjem, što kažeš o tome? Tada blaženi Euplus, načinivši znak Kristov na svom čelu, reče: Ono što sam tada rekao, i sada to ispovijedam. Konzular Kalvizijan reče: Jesi li ikada imao spise koje su zabranili najpobožniji carevi? Blaženi Euplus odgovori: Imao sam. Konzular Kalvizijan reče: I gdje su? Njemu blaženi Euplus odgovori: Kod mene su. Konzular Kalvizijan reče: Imaš li ih? Blaženi Euplus odgovori: Imam. Konzular Kalvizijan reče: Neka se muči Euplus sve dok ne ispovjedi da štuje prave svemoguće bogove... Tada Kalvizijan, čuvši to, potaknut srdžbom, naredi da se on još više muči. I dok je bio najdulje mučen, izdržao je borbu pravovjerne vjere. Tada bezbožni konzular Kalvizijan izreče presudu govoreći:.. Euplija, jer su spisi bezbožnosti od njega pokazani, naređujem da se po našoj presudi pogubi mačem. Tada blaženi Euplus zahvali Gospodinu našemu Isusu Kristu što je došlo vrijeme da primi vijenac. Dok je pak išao s radošću, sav je puk slijedio njegove stope diveći se jakosti njegova duha. Njega je pak, dok ga je okrepljivala Kristova milost, sjalo lice i radosna je i pouzdana duha hodio kao da ide na svadbu.”

22 Neka sada usporedi, tko god želi, ista ta Acta izdana iz Metafrasta po Lipomanu i Suriju, pa će uvidjeti koliko su ona razvučena, štoviše nespretno sastavljena, uz dodane ne samo različite vrste mučenja nego i mnoga čudesa. Već samo uhićenje Euplijevo i prvo ispitivanje, kako su mlaki!

A mlaki! Spomenuvši dolazak nekoga Pentagura u Siciliju i grad Kataniju s novim carskim proglasima, o Kalvizijanu (kojega, dok ga latinska Acta nazivaju konzularom, on sam kaže da je u tom gradu bio samo namjesnik i da ga je u tom namjesništvu potvrdio Pentagur) zatim dodaje ovo: „U međuvremenu Kalvizijan, uzdignut od svoga oca đavla i potaknut bezbožnim proglasima careva, silno se nadimao pokazujući golem ponos i oholost. Pozvavši dakle sluge: Hajdete, reče, izađite na gradske trgove i okolne krajeve, pa ako koga nađete da ispovijeda Krista, dovedite ga meni svezana. Jer ako to učinite, javno će vam se pribavljati žito i hrana, a povrh toga primit ćete od mene mnoge počasti.”

Optuženoga,

23 Dok je on to govorio, jedan od onih koji su stajali uz njega reče: „U ovom gradu nalazi se neki čovjek, po imenu Euplije, koji ima sa sobom knjigu kojom zavodi puk i samo mnoštvo tvrdeći da je velik Bog kršćana.” Čuvši to, veoma se uznemirio Kalvizijan i reče: „Dovedite mi svezana toga čovjeka, dovedite.” Odmah stražari, tražeći Euplija po gradskim trgovima, nađoše ga gdje boravi u nekoj sobici i naučava Evanđelje Božje. Iznenada ga uhitivši, svezavši mu ruke na leđima, dovedoše ga pred sudište namjesnika Kalvizijana. Tada bezbožni i zlikovački Kalvizijan, dajući da mu se obje ruke i jedna noga svežu uz njegovo koljeno, reče: „Ti li si odmetnik od naših bogova i preziratelj careva, koji se niti pokoravaš njihovim proglasima niti štuješ premogućne bogove?” i tako dalje.

Zar je itko toliki obožavatelj Grka i prijatelj Metafrastov da misli kako su ovo, naspram latinskih koje smo naveli, prava i zakonita Acta? Ili ne možemo posumnjati da je isto učinjeno u djelima sv. Agate od istoga Metafrasta ili njegovih pisara, to jest da je iz vlastite dosjetke dodano ono čega nema u latinskima? Premda se ovdje nešto čvršće držao latinskih nego u Eupliju, a ono što je dodano dijelom su preuzeli iz govora sv. Metodija, kao što ćemo poslije reći, i iz grčkih Akata možda starijih od Metodija, koja ćemo dati.

A li autoritet koji ova Acta nipošto nemaju u potpunosti od Metafrasta, moraju steći od Menologija ili Meneja, to jest knjiga svetih molitava kojima se pri slavljenju božanskih službi grčke Crkve služe od svakog pamćenja unatrag. Jer da je ono što se u njima pjeva sastavljeno i predano od najstarijih Otaca, Haritona, Eutimija, Teoktista, Save i drugih, očito je iz istih Wangnereckovih Prolegomena.

Odakle su ovdje izdana latinska Acta R: po njegovu nalogu pretraženo itd.

Mnogo su doista ti Oci preuzeli i možda sastavili, ali i mnogi drugi koji nisu jednako stari, od kojih su neki bili suvremenici sv. Metodija kojega smo spomenuli. Ali cijeli niz Meneja sastavljen je tek nedavno, a ne u njihovu dobu. Jer oni iznose čak i himne koje je sastavio Filotej, carigradski patrijarh raskolnik, štoviše i krivovjernik, za kojega se prenosi da je tu Stolicu držao oko godine Kristove 1462., kao što je zabilježeno u istim Prolegomenima br. 28. Nije li to izvanredna preporuka zbog te starine i pobožnosti pisca? Budući da se ipak istim Menejima služe i oni Grci koji su pomireni s Rimskom Crkvom, a kaže se da je novi Anthologium Arcudijev odobrio Klement VIII., koji je kao neki brevijar Meneja, mi ih nikako ne odbacujemo. Ali ono što je odatle preuzeto poričemo da se mora pretpostavljati drevnim latinskim Aktima, štoviše da se s njima može i usporediti, osobito budući da se ova u svim latinskim Crkvama obično čitaju od nepamtljiva vremena, a i vlastite antifone koje se i sada čitaju u Rimskom brevijaru na blagdan sv. Agate sastavljene su iz istih latinskih Akata, kao i čitanja. koju treba uspostaviti, nema nikakve težine. Prvo, ako je tako, neka iznesu Acta sv. Agate napisana na grčkom u ono vrijeme koje su slijedila kao što su naša latinska. Meneji se na drevne Crkve Sicilije, naime u svetim stvarima Sicilije, nimalo ne odnose, jer su se one uvijek služile rimskim obredima, budući da su ovisile o rimskom Prvosvećeniku, kao što je jasno iz sv. Grgura i drugih Otaca. Neka bude da su možda ponešto pogrčili kad su, pošto je propalo Zapadno Carstvo, slušali grčke careve, ili kad su, pošto su otok zauzeli Saraceni, mnogi pobjegli k Grcima i od njih dugo uzalud očekivali pomoć. Ali tko dokazuje da su u vrijeme sv. Agate svi Sicilijanci općenito govorili grčki? Zar zato što su podrijetlom od Grka i nazvani Grcima? Po tom bi razlogu mnogi gradovi u Italiji, a neki u Galiji i Hispaniji, koje su osnovali Grci, zadržali grčki govor do tih vremena, i zato bi dokazivali da se sada u Aktima svetaca koji su ondje živjeli i u ostalim spomenicima, da bi se smatrali zakonitima, treba utjecati grčkome, s čime se mi nipošto ne slažemo. Jer kad su Rimljani uveli uporabu latinskog jezika u Afriku i Hispanije, te u najudaljeniju našu Galiju Belgiku, pa i u samu Britaniju odijeljenu od čitava svijeta, što treba suditi o Siciliji, koja je mnogo prije bila povezana savezima s rimskim narodom, toliko puta i u toliko dugom vremenu s toliko vojski ili pokorena ili branjena, kojom je upravljalo toliko rimskih pretora kroz gotovo 13 godina prije doba sv. Agate? A što to da su stanovnici nekih gradova Kampanci? Nadalje, kolonije dovedene u mnoge gradove, a imenom u Kataniju, zar su se odmah odrekle govora vladajućeg Grada?

A27 Ali čemu ti dokazi kad imamo latinska Acta sv. Euplija, onako kako su prepisana iz javnih spisa namjesničkih bilježnika? Iz toga se zaključuje da je barem na sudovima bio na snazi latinski jezik, kao i kod uglednijih osoba koje su prisustvovale sudovima, premda je puk i rijetki drugi u privatnom životu zadržao prvotni jezik, kao što vidimo da to obično čine Irci, koji se gnušaju i vlasti i jezika Engleza, te u nekim pokrajinama Velike Germanije i Ilirika, gdje se germanski govor posve ukorijenio u gradovima i obiteljima plemića, dok seljaci još govore slavenski. Ali ni to se nije dogodilo u Kataniji, ako je istina ono što pod godinom 254. br. 13 piše isti Inueges. Kaže naime da ono što se kaže da je urezano u pločici koju je anđeo pohranio unutar sarkofaga sv. Agate nije bilo izraženo drukčije nego ovom kraticom slova: M. S. S. H. D. E. P. L. Pa ipak su i građani Katanije i poganski susjedi razumjeli da to znači: „mens sancta, spontaneum honorem Dei, et patriæ liberationem”. Znali su dakle latinski, jer se ni ne spominje tumač koji bi protumačio skrivena otajstva. Je li pak tim slovima bio oblikovan onaj natpis, ne mogu ustvrditi: služim se priznanjem autora koji za to doba na Siciliji brani uporabu grčkog jezika.

A28 Nadalje, ova smo latinska Acta, nekoć izdana po Boninu Mombritiju, usporedili sa 16 rukopisnih primjeraka, naime onim koji je Ivan Ulimerius, redovnički kanonik kod sv. Martina u Leuvenu, nekoć prepisao vlastitom rukom, onim koji je poslao Silvester Aiossa iz Kapue, onim iz Monasteria u Vestfaliji po Stjepanu Sckenckingiju, onim iz Kaiserswertha po Ivanu Wilmiusu, ondje dekanu Crkve sv. Sviberta, iz najstarijega kodeksa, kao i iz rukopisa Crkava sv. Audomara, sv. Martina u Utrechtu, sv. Marije Velike u Rimu, Otaca Oratorija ondje, koji je naveo kard. Baronije, te samostana Rebdorf u Germaniji, sv. Maksimina u Trieru, sv. Martina ondje, sv. Marije Bonfontaine u Galiji, Marchiennesa u Belgiji, Bolnice sv. Nikole kod Kuesa, Zavjetne kuće Družbe Isusove u Antwerpenu. Bilo je pri ruci još primjeraka kod prijatelja, kojima nipošto nismo smatrali potrebnim pristupiti, budući da su se u početku i završetku slagali s većinom ovih.

A § V. Grčka Acta sv. Agate, starija od Metafrasta.

Da i grčkim Aktima sv. Agate (za koja smo jedino prije tvrdili da se ne moraju smatrati boljima od mnogo starijih latinskih) vratimo njihovu čast, iznijet ćemo trostruki komentar o njoj napisan na grčkom: najprije grčka Acta, nešto sažetija od latinskih, sastavljena od nepoznata autora i izvađena iz arhiva grada Messine, zatim ona koja su već dugo svima u rukama pod imenom Metafrastovim, i napokon pohvalni govor sv. Metodija, patrijarha carigradskog, o njoj. Kad bi se oni morali poredati prema starosti pisaca, Metafrastovo bismo djelo stavili iza Metodijeva Govora, budući da je mlađi od Metodija. Ali da čitatelji mogu međusobno uspoređivati sama Acta i usporediti ih s latinskima, spojili smo ih, a Metodijev govor, jer nije jednostavno pripovijedanje nego je vješto ukrašen svim bojama govornika, stavili smo na posljednje mjesto. A o samom ćemo Metodiju govoriti u sedmom poglavlju i o tom njegovu govoru.

30 Prva smo pak grčka Acta primili iz Katanije, vjerno prepisana iz drevnog kodeksa iz Messine, kao što proizlazi iz svjedočanstva Senata iz Messine i Katanije koje ću priložiti. I ona su doduše prilično uredno ispisana, ali ne bez nekih pogrešaka protiv pravopisa, koje ipak nimalo ne narušavaju smisao. Prvo svjedočanstvo glasi ovako: „Senat najplemenitijega grada Messine i veliki kancelar pitomog učilišta istoga grada svjedoče i potvrđuju da je u njegovoj skrivenoj riznici (gdje se čuvaju vlastoručni spisi rimskih konzula, careva i drevnih povlastica kraljeva Sicilije, kao i mnoga grčka i latinska rukopisna sveska, kako sveta tako i svjetovna) pronađen Život Djevice Agate, te da je njegov prijepis poslan Presvijetlom Senatu najslavnijega grada Katanije kao najdragocjeniji dar riznice, da se jednako čuva pohranjen u arhivu senatorskog vijeća u Kataniji: jer se u tom Životu jasno iskazuje prava i istinita domovina blažene Djevice Agate. Natpis dakle ovoga našega drevnog vlastoručnog rukopisa jest: Βιος τῆς Λγάτης παρθένου. Povijest pak ovako govori: Βασιλένοντος Δεκίου Καίσαρος, ήγεμονένοντος τε τῆς Συκελίας Κυντιανου, πρός τόν καλούμενον χριστιανόν πικρή θανάτω παραδίδονται. τό τε ποίνην πολλόι μεν καί ἄλλοι ἀποθανεῖν γενέσται παρεσκένησαν, καί ή μεγαλόφρων άγια Λ'γάθη, πατρίδος μεν Κατάνης, γονέων επισήμον καί λαμπρών ύπάρχουσα. 'Λυτή πάντων καταφρονήσασα, είς τούς ύπερ χριετού άγωνας ώπλιξετο. Περί ῆς καί πρότερον ετυχεν ἀκούσας ὁ ήγεμων Κυντιανός. ώς κάλλει καί ευγενεία καί πλούτω τάς ἄλλας πρόθεν νενίκηε, καί αι τίαν επιτίθη συλλαβών τὴν παρθένον, καί τό δοκούν αὐτῆς επιτελέσας. Ευρων δὲ πρόφασιν τό ἀσεδέν πρόσταγμα, ώς χριστιανήν ἀυτὴν σνλλαβεῖν προσεταξε τοῖς δημίοις, εξω Κατάνης εν πανόρμω διατρίβουσαν ποιουμένην. Te je riječi odmah preveo prečasni otac Hortenzije Scammacca iz Lentinija, svećenik Družbe Isusove, profesor Svetog pisma i vrstan poznavatelj svake učenosti i grčkog jezika u učilištu našega kolegija u Messini, kao i u Palermu, te ih je ovako izrazio na latinskom: Vita B. Agathæ Virginis. Imperante Decio Cæsare, Præside autem Siciliæ Quintiano, exiit edictum, ut qui Christo nomen dedisset, crudeli morti tradetur. Tunc autem ad poenas multi quidem atque alii ad mortem obeundam se compararunt: magnanima etiam Virgo S. Agatha in patria quidem Catana nobilibus illustribusque parentibus orta: hæc cum omnia despexisset, ad certamina pro Christo subeunda armata fuit. De qua cum prius forte audiisset Præses Quintianus, quod pulcritudine et nobilitate et divitiis longe alias superaret, et caussam componere studuit, ut Virginem in manibus haberet, et suum de illa decretum perficeret. Nactus autem prætextum, id est, impium Decii Imp. edictum, jussit satellites illam, quippe Christianam, comprehendere, cum extra Catanam Panormi ea moram faceret etc. Stoga se prednjemu najvjernijem prijepisu iste drevne povijesti (kao što se može zaključiti po starini slova i zadimljenih i istrošenih stranica), kao autentičnoj i vjerodostojnoj, može dati neupitna vjera. Za svjedočanstvo tih stvari izdali smo ove isprave osigurane na dnu našim uobičajenim gradskim pečatom. U Messini, 22. travnja, 11. indikcija, 1622. Franjo Costa za tajnika. Bio je priložen gradski pečat: u njegovu okružju, ili gotovo istrošenu, nalaze se ove riječi: † S. P. G. R. DECRETO MESSANA NOBILIS ET REGNI CAPUT.”

31 Evo drugoga svjedočanstva najslavnijega grada Katanije. „Mi, Senat najslavnijega grada Katanije, svjedočimo i potvrđujemo da je gore spomenuti prijepis Života sv. Agate, Djevice i velike mučenice Kristove, rođene kod nas od plemenitih i uglednih roditelja, bio i jest vjerno prepisan iz vlastoručnog rukopisa, nekoć pronađenog u riznici i muzeju najplemenitijega grada Messine, koji je po nalogu njegova Presvijetlog Senata godine 1622. s pismima potpisanim javnom vjerodostojnošću poslan nama, te je po našem nalogu umetnut u veliki kodeks u kojem su prepisane drevne isprave i bule rimskih prvosvećenika, sve kraljevske povlastice i stari spomenici naših znamenitih djela, koji se s najvećom pomnjom čuvaju u skrivenom arhivu. Stoga se prepisanom prijepisu kao autentičnom mora pokloniti svaka vjera. I za svjedočanstvo gore navedenoga dali smo da se ove isprave sastave pod velikim pečatom našega Senata i potpišu našom rukom i rukom glavnog bilježnika, dane u Kataniji prvoga svibnja, 14. indikcija, tisuću šesto pedeset i prve. D. Alfons Paternò, prisegnutik. D. Hijacint Tudisco, prisegnutik. Don Josip Marija a Valle, prisegnutik. Don Franjo Ramondetta, prisegnutik. Don Hijacint Paternò, vitez reda Alkantare. Don Cezar Ansalone stariji, glavni bilježnik. Bio je utisnut veliki gradski pečat.”

32 Čak i u onih nekoliko grčkih riječi koje su umetnute u svjedočanstvo Messinaca može se uočiti ono što smo prije rekli, da je ponešto pogrešno napisano, kao što su obično i najstariji latinski primjerci Života svake vrste. Jer, da ostavim ostalo, stavljeno je ώπλιξετο umjesto ώπλιξετο, ἐυρων umjesto ἐυρών, ἀσεβίν umjesto ἀσεβές, a na početku ispušteno ἐξήλθε πρόσταγμα ili nešto slično. Zatim poiñen koje kao da je poiñenai, ili είς poiñen uzima onaj tumač, a mi smatramo da je pogrešno napisano umjesto toiñen: tako je shvatio Konstantin Laskaris: „Tada pak,” kaže, „odmah mnogi i drugi pripraviše se da podnesu smrt, a i velikodušna Djevica” i tako dalje.

33 Jer taj je najučeniji čovjek u cijelosti preveo taj Život na latinski, bilo da je pronađen u Messini bilo da je od drugdje onamo donesen: jer je pred smrt oporučeno ostavio za javnu uporabu Messinaca bogatu i odabranu knjižnicu koju je sebi s velikom revnošću pribavio iz Grčke, kao što svjedoči Pavao Belli iz Družbe Isusove, učen i ozbiljan čovjek, na kraju knjige koju je naslovio Gloria Messanensium, ili Dissertatio de Epistola B. Mariæ Virginis ad Messanenses, gdje je, da bi odbio nepravednost i žestinu nekoga koga naziva Aristarhom, izričito sastavio Pohvalu istoga Laskarisa. U njoj piše da je on rođen od ugledna roda, te da je, kad su Turci zauzeli Carigrad, pobjegao u Italiju, kao i mnogi drugi, gdje je tada, da ne bi bio nikakav plod njegove izvanredne učenosti i da bi možda imao od čega uzdržavati život u progonstvu, započeo podučavati mladež književnosti, osobito grčkoj. U toj je službi boravio časno nekoliko godina u Milanu, a poslije u Napulju, te je napokon oko godine 1465. došao u Messinu, gdje je imao mnoge vrsne učenike, a među njima Petra Bemba, mletačkog patricija, koji je poslije bio kardinal Svete rimske Crkve. Od njega postoji dvostruka pohvala svome učitelju Laskarisu: prva u Epistolarum familiarium knj. 1. pismo 4., gdje ocu Bernardu Bembou piše ovako 1. lipnja 1492.: „Desetoga dana dotaknuli smo Siciliju puni mučnine. Ali svu nam je nelagodu uklonio najljubazniji razgovor Konstantina Laskarisa. On nas je primio najdragovoljnije i velikodušno obećao, a to i ispunjava djelom. Jer se poučavamo njegovom čudesnom marljivošću i ljubavlju gotovo očinskom. Uopće nema ničega čovječnijeg, ničega svetijeg od toga starca.” Bembo je tada navršavao dvadeset i drugu ili dvadeset i treću godinu života. On je zatim godine 1586., tri godine prije nego što ga je Pavao uvrstio u kardinalski zbor, napisao Franji Maurolycu ovako u knj. 6.: „Jer i ono vrijeme koje sam u Messini proveo učeći grčka slova nije bilo samo ugodnije od svih drugih vremena koja sam poslije proživio, nego zasigurno i plodnije, a probudio si uspomenu na Konstantina Laskarisa, najboljeg i najsvetijeg čovjeka koji me poučio, prizvanu u moje osjećaje i duh najljupkijim spominjanjem.”

A drugih, od kojega je tako pohvaljen Laskaris, napisao je ponešto što nabraja Belli i preveo s grčkog više djela, a među njima i Život sv. Agate. I možda ne samo onaj čiji smo početak već naveli, nego (ako istinu pripovijeda Inueges) i drugi koji se obično pripisuje Metafrastu. Doista se u Messini nalazi prijevod onoga koji smo dobili kao grčki, a priredio ga je Laskaris. Ipak Inueges pod godinom Kristovom 234. br. 24., str. 211., kaže da se taj isti grčki Pasional iz Messine koji je preveo Laskaris danas čuva u arhivu Senata u Palermu i da se u njemu čita ovo: „Blažena Agata rođena u gradu Palermu.” Odakle kaže da mu se javlja nimalo dvojbene prijevare, nego da je sastavljen drugdje, a ne u Palermu. Jer u spomenu koji je Marijan Valguarnera podnio Klementu VIII. nalazi se ovo: „Imamo u Messini grčki kodeks, odakle nam je poslan prepisan Život i zapečaćen javnim gradskim pečatom.” Ali Belli (kojemu s pravom pridajemo najveću važnost, kao najmudrijem čovjeku koji nije vezan obranom nijedne stranke) kaže da je ono što drugi govore da je Agata rođena u Palermu, i da je to napisao Laskaris, sasvim lažno, nego da je rodom iz Palerma napisao Laskaris. Ali toga nema u onom Životu o kojemu ovdje raspravljamo, nego u Metafrastovu. I doista nije novo da se dva Života jednoga sveca, napisana od različitih autora, nalaze u uglednoj knjižnici, a često i u jednom te istom kodeksu. Mnogo bi se primjera te stvari moglo iznijeti čak i iz onih Života koje smo u siječnju izdali iz latinskih i grčkih rukopisa, pa i u veljači. Može se dakle posumnjati da je onaj Život koji je napisao Metafrast, a možda ga preveo Laskaris, u Valguarnarino doba bio prepisan iz nekoga kodeksa u Messini i poslan njemu. Da je drugi, za koji mislimo da je stariji od Metafrasta, tada pronađen, čini se da nagovješćuje pismo Senata iz Messine kad je poslan Katanjanima, to jest oko godine Kristove 1622. To nas uvjerenje o oba Života istoga najplemenitijega grada, ali napisana u različito vrijeme, navodi na nagađanje svjedočanstvo. U privatnom pismu nas je isti Belli poučio da se onaj Život nalazi u arhivu u Messini, ali ne onako kako ga navodi Inueges, a grčki Metafrastov u knjižnici samostana sv. Spasitelja bazilijanaca u Messini.

Šimun Metafrast, R: koje je kard. Petar Bembo, njegov učenik, pohvalio;

35 Taj se pak Život, koji je kasnije iznesen, nama čini učenim, jasnim i ozbiljnim te da pokazuje sigurnu starinu. Štoviše, ako nas ne vara nagađanje, smatramo da je sastavljen i prije doba samoga sv. Metodija, u ono možda vrijeme kad je Sicilija bila pod carigradskim carevima, ali ipak kasnije nego latinska Acta, za koja smo rekli da su napisana ne dugo nakon mučeništva sv. Agate. Čini se da je autor grčkog Života bio Sicilijanac ili da je živio među Sicilijancima, ako ne i u Kataniji, budući da pri kraju ima ove riječi: πανσάμενον δὲ (τὸ τὸρ) ἡμερὸ πένη τοῦ ἀντοῦ μηνός, ἐν ἡ τελοῦμεν τὴν ἐαυτής πανεύσημον ἐορτὴν. „utihnuo je (požar) petoga dana istoga mjeseca, na koji slavimo njezinu najslavniju svetkovinu.” Taj smo Život, jer nismo dobili cijeli Laskarisov prijevod, preveli sami, ali tako da grčke riječi izrazimo što je moguće bliže.

§ VI. Acta sv. Agate po Šimunu Metafrastu.

Oko godine Kristove 867., kada je vlast preuzeo Bazilije Makedonac, a dvadeset godina nakon smrti patrijarha sv. Metodija, rodio se u Carigradu Šimun Metafrast, koji se za vladavine Konstantina Porfirogeneta, usred dvorskih poslova, latio vrloga djela o djelima svetaca. Mnogo smo o njemu i pohvali njegova djela iznijeli u Općem predgovoru stavljenom ispred Acta Sanctorum za mjesec siječanj, pogl. 1 § 3. Tome se može dodati ono što je na E Firentinskom saboru na 7. sjednici o njemu rekao Andrija, nadbiskup Kolosa ili Roda, obraćajući se Grcima: καὶ ἀναγνωσβήτω ἐκείνος, ον ὑμείς ἐκάστοτε ἐν ταίς ἐκλησίαις ἀναγνώσκετε, τὸν Σιμείων λέγω τὸν Μεταφραστὴν. „I neka se najprije pročita onaj kojega vi svakodnevno čitate u crkvama, Šimun, kažem, Metafrast.” Što se mnogo časnije iznosi u latinskom izdanju Sabora, samim (kako držim) riječima nadbiskupa Andrije, budući da se čini da su već navedene bile riječi grčkog prevoditelja: „Ponajprije dakle,” kaže, „neka pristupi Šimun Metafrast, u vašim Crkvama najčuveniji.” I malo zatim: „Iz mišljenja toga sveca, preodlični Oci, očito je da Duh izlazi i od Sina, kao što Rimska Crkva ispovijeda da je istinito.”

37 Ovaj je dakle opisao i Acta svete Agate, gotovo ona ista koja su sadržana u latinskima, ali iskrivljena na svoj način, pri čemu je možda ponešto preuzeo iz onoga Života za koji smo rekli da je prepisan iz kodeksa u Messini. Što ako je pročitao i govor sv. Metodija i odatle također ponešto okusio, kao što je djela i čudesa sv. Patapija izrazio iz prvoga govora sv. Andrije Kretskog njemu posvećenog? Kad sam prvi put pogledao onaj Život iz Messine, koji počinje istim riječima kojima i drugi Metafrastov, posumnjao sam nije li to samo Metafrastovo djelo, ali prošireno ponečim prišivenim, kao što se povremeno događa od prepisivača. Ali F čitajući otkrio sam da je češće sažetiji. Što ako je onda sažet iz Metafrasta? kažem. Da to ne pomislim, učinio je stil, očito drukčiji od Metafrastova, premda su riječi povremeno iste.

38 Razmotrivši dakle pomno u sebi cijelu stvar, ovako određujem: ono što je pod Metafrastovim imenom objavljeno radije je odavde izrađeno i iz latinskih Akata, bilo samim stilom Metafrastovim bilo kojega pisara, iz onoga broja onih koje smo prije naveli iz Psela i Wangnerecka, koji su dijelom zapisivali ono što je on diktirao ili naređivao da se prepiše sa starih pergamena, a dijelom pregledavali ono što su drugi prepisali i ondje gdje je bilo potrebno mijenjali. Jer otkrivamo da u onim svescima koji sadrže grčke Živote svetaca postoje otprilike četiri vrste komentara. Prva je onih koji su preuzeti od starijih pisaca, samim njihovim riječima, uz ponekad dodano ime autora, ili negdje izraženo u tijeku govora, a često i izostavljeno. I Živote koje takve nađemo otprilike ovako navodimo: „Po onome ili onome autoru, ili po nepoznatom autoru, kod Metafrasta.” U same te Živote ipak on sam ponekad umeće sada imena careva, sada kakvu vremensku oznaku, i ne uvijek OPASKA PAP. 74. R: B 40 Sada vidim da se od nas traži da izreknemo u koji razred treba smjestiti ova Acta Agatina. U drugi ili treći. Jer su dotjerana bilo samim Šimunovim stilom bilo njegovih pisara. Stil dovoljno pokazuje da su izvađena iz te radionice, ali nema razloga da tvrdimo da su izrađena više njegovim radom nego radom pisara koji su mu služili.

39 Druga vrsta Života jest onih koje je on sam cijele ili napisao ili izdiktirao, i oni su sastavljeni sjajno, ozbiljno i kićeno, tako da prepoznaješ plod najrječitijega i najsvetijega čovjeka. I ponajviše zbog toga djela čini se da je nazvan Μεταφραστής, to jest Tumač ili Prevodioc, koji se inače kod grčkih povjesničara obično naziva Logotet, po onoj časti koju je obnašao u državi. Treću vrstu izradili su njegovi pisari, i sami obdareni otmjenim stilom i odobreni od toga najmudrijeg čovjeka, ali ipak ne s tolikom učenošću i poznavanjem starine da ne bi mnogo toga sam ispravio da mu je preostalo toliko slobodna vremena da može pregledati sve. Četvrta je napokon sasvim dodana vrsta Života, onih naime koje su, pronašavši ih drugdje, potomci dodali svescima Metafrastovim, a koje on možda nije ni vidio niti bi ih, da ih je vidio, sve odobrio. Koliko se daleko pruža ta vrsta i što sve k njoj pripada, nije posvuda lako odrediti, budući da su mnoga bila možda o njegova trošku sabrana ili čak prepisana da bi se poslije pregledala njegovim ili trudom njegovih, što se ipak poslije nije moglo učiniti.

Na raspolaganju nam je bio ono što je prije dvije godine na latinski preveo, uredno kao i vjerno, Ivan David Henzlovius iz Antwerpena, sin najčuvenijega liječnika Ivana Fortunata Henzlovija, tada petnaestogodišnjak, ali pjesničkim i govorničkim naukama te grčkim pismom iznad dobi izvanredno prožet. Mi smo njegov prijevod pomno usporedili s izvornikom, da nitko ne bi mogao ugrabiti povod za zlonamjerno prigovaranje, a po svome smo običaju dodali i Bilješke. Predaje se da na drugim mjestima, osobito u Rimu i na Siciliji, ima više grčkih primjeraka, ali, kako svjedoče oni navodi koji se odatle navode, većinom se slažu s ovim.

42 Sada se čini da treba, budući da smatramo da je Metafrast slijedio prijašnja grčka Acta, te da je njima ponešto dodao, a drugo proširio ili promijenio, da to dokažemo uspoređujući nekoliko mjesta jednih i drugih Akata. Potpunije će se čitatelj zadovoljiti usporedbom jednih i drugih ako kada iznesemo na svjetlo cjelovita grčka djela. Ono dakle što Acta iz Messine jednostavno kažu: 'Ηγεμονέυστός τε τής Συκελίας. Κυντιανοῦ, „I dok je Sicilijom vladao Kvintijan”, to Metafrast učeno proširuje: 'Ηγεμονέυστος δὲ Κυντιανοῦ τής Συκελῶν νήσου τής Ιταλῶν ἐπαρχίας. „Dok je pak Kvintijan upravljao otokom Sicilijom koji pripada upravnom području Italije.” Možda je malo prije Metafrastova doba, prije nego što je otok izgubljen, onaj tko je njime upravljao ipak bio podložan onome tko je držao ostatke Carstva u Italiji. Ali vjerojatnije je da je taj učeni čovjek pogledao u drevnu Notitiam Imperii, u kojoj su „Pod upravom slavnoga muža prefekta pretorija Italije” bile dijeceze Italija, Ilirik, Afrika, a „Pokrajina Italije sedamnaest: Venecija, Emilija... Kampanija, Sicilija, Apulija i Kalabrija, Lukanija i Bruttium...” A onaj tko je upravljao Sicilijom zvao se konzular, jedan od 22 koja ista Notitia smješta u zapadne krajeve.

43 Ono što je u primjerku iz Messine, proès τον καλούμενον χριστιανῶν πυρῶ θανάτω παραδιδοσθαι, „da tko god se naziva kršćaninom bude predan gorkoj smrti”, drugi proširuje gotovo djetinjom elegancijom: ωστε πάνταςτόνθρησκευοντα τὴν ἐυσεβῆ τοῦ θεούθρησκειαν πυρῶ θανάτω παραδιδοσθαι, „da tko god vrši pobožno štovanje pravoga Boga bude pogubljen gorkom smrću”. Izostavlja pak ono što se nalazi u drugome: „Tada se dakle i mnogi drugi pripraviše da podnesu smrt.” Zatim ono Μεγαλόφρων άγια 'Λγάθη, πατρίδος μὲν Κατάνης, γονέων δὲ ἐπισήμον καὶ λαμπρῶν, „Velikodušna Djevica sv. Agata, kojoj je domovina doduše Katanija, a roditelji glasoviti i ugledni”, ovako dijelom ispravlja, a dijelom proširuje: ή όσια καὶ μεγαλόφρων 'Λγάθη, όρμωμένη μὲν ἐκ τής Πλυνορμητῶν πόλεως, ἐπισήμον δὲ καὶ λαμπροῦ γένους ὑπάρχουσα, „Sveta i velikodušna Agata, rodom iz grada Palerma, a od najplemenitijega i glasovitoga roda”. Ono što zatim slijedi, πάντων καταφρονήσκα εἰς τούς ὑπὲρ Χριστού άγωνας ωπλίζετο, „prezrevši sve, naoružavala se za borbe za Krista”, Metafrast prvo proširuje, a posljednje zadržava: πατρίδος, γένους, δόξης, καὶ πάσης τής προσκαίρου ζωής καταφρονήσκα, εἰς τούς περὶ Χριστοῦ άγωνας ωπλίζετο, „domovinu, rod, slavu i sve što pripada ovom prolaznom životu smatrajući za ništa, naoružavala se za borbe za Krista”.

44 Sljedeće tako mijenja da razlog bijega koji se naznačuje u kodeksu iz Messine ili prešućuje ili zamagljuje. Kodeks iz Messine ovako glasi: περὶ ής καὶ πρότερον ἐτυχεν ἀκούσας ὁ ήγεμῶν Κυντιανος, ως κάλλει, καὶ ἐυγενεία, καὶ πλούτω τάς ἄλλας προσθεν νενίκης. „O kojoj je već prije čuo namjesnik Kvintijan da po ljepoti, bogatstvu i plemenitosti daleko nadmašuje ostale” i tako dalje. A Metafrast: Κυντιανός δὲ ὁ ήγεμῶν ἀκούσας περὶ τής όσιας καὶ ἀδλοφόρου 'Λγάθης, ως καλῆ καὶ ἐυπρεπεστάτη τυγχάνουσα πάσας ὑπερβίβηκεν τάς κατ' άυτὴν i tako dalje. Što se može ovako prevesti od riječi do riječi: „A namjesnik Kvintijan, čuvši o svetoj i pobjedonosnoj Agati da je lijepa i najpriličnija te da je nadmašila sve koje su po njoj” i tako dalje.

44 Ali nije potrebno pratiti sve. Dodat ću samo ono što se spominje o izljevu Etne pri kraju, u rukopisu iz Messine doduše ovim riječima: ή αίτηντὸ ὅρος πὺρ κατερεύσατο, καὶ καθάπερ ποταμός ἐρχόμενος πάντα κατέφλεγεν, καὶ κατελθῶν ἐμελλε πάσαν τὴν τῶν Καταναίων πόλιν κατακαύσαι. „Planina Etna izbljuvala je oganj, koji je tekući poput rijeke sve spaljivao i, spustivši se, trebao je spaliti sav grad Katanjana.” Metafrast: τὸ δὲ ὅρος ή αίτην πὺρ ἐξηρεύετο, καὶ καθάπερ ποταμός μονκώμενος σφόδρα, οὐτως κατήρχετο διαλύων τούς λιθους ωσπερ κηρῶν ἐκ τής κορυφής τοῦ ὅρους, ὅφειλων φλέξαι καὶ ἀπολέσαι πάσαν τὴν τῶν Καταναίων πόλιν. „A planina Etna izbacivala je oganj, koji se poput rijeke uz silnu buku spuštao s vrha planine rastapajući kamenje poput voska, i činilo se da će oganj zahvatiti i posve uništiti sam grad Katanjana.”

I iz ovoga postaje dovoljno očito da je Metafrast ili koji njegov pisar svojom uobičajenom rječitošću razvezao ono što je bilo napisano sažetije i promijenio izraz, zadržavajući ipak ponekad iste riječi.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

5. veljače Kalendar godine