Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 5. veljače

O sv. Agati, djevici i mučenici, u Katanii na Siciliji

DE S. AGATHA VIRG. MART. CATANÆ IN SICILIA,

Sadržaj (39)
  1. Uvodni komentar uz Djela.
  2. § II. Slava sv. Agate iz spisa svetih otaca.
  3. § IV. Latinska Acta sv. Agate, daleko pretpostavljiva onima koja se nalaze u Metafrastu i Menejima. Odakle su ovdje izdana?
  4. A § V. Grčka Acta sv. Agate, starija od Metafrasta.
  5. § VI. Acta sv. Agate po Šimunu Metafrastu.
  6. § VII. Govor sv. Metodija, patrijarha carigradskog, o sv. Agati.
  7. A § VIII. Drugi spisi kasnijih pisaca o sv. Agati:
  8. § IV. Je li sv. Agata iz Palerma ili iz Katanije, o tome se sami gradovi međusobno raspravljaju.
  9. A § X. Glavni dokaz Palermitanaca, iz autoriteta Šimuna Metafrasta.
  10. § XI. Drugi dokazi Palermitanaca.
  11. § XII. Catanensium argumenta ex PP. Et scriptoribus ante annum Chr. Cm.
  12. Djela sv. Agate
  13. Sv. Agata, mučena na spravi za mučenje i odsijecanjem dojke, čudesno se liječi.
  14. Sv. Agata, ponovno mučena, izdiše, pokapa se, čuva Kataniju.
  15. Druga djela
  16. Postojanost sv. Agate, kušana laskanjima i mučenjima.
  17. Posljednja borba sv. Agate. Njezina smrt i smrt tiranina. Katanija spašena njezinom pomoći.
  18. S. Methodii archiepisc. Cp.
  19. Oratio in s. Agatham
  20. Žar sv. Agate koja hita u mučeništvo, ojačan zazivanjem Božanske pomoći i čudesima, u prvoj borbi s niskom svodnicom.
  21. C poglavlje III.
  22. O moćima i crkvama
  23. Sv. Agate
  24. Povijesni komentar.
  25. § I. Crkva i moći sv. Agate u Rimu u Suburi.
  26. § II. Druge crkve sv. Agate, groblje, moći u Rimu.
  27. § IV. Ploča položena na grob sv. Agate, prenesena u Cremonu.
  28. POVIJEST PRIJENOSA TIJELA SV. AGATE DJ. I M. IZ CARIGRADA U CATANIJU po autoru Mauriciju biskupu Catanije. Odrješenje gospodina Mauricija, poglavara Katanjana.
  29. Pčinje poslanica Mauricija, biskupa Catanije, o prijenosu sv. Agate djevice.
  30. Tijelo sv. Agate odneseno u Carigrad, odatle vraćeno u Italiju ne bez čudesa.
  31. Tijelo sv. Agate preneseno u Kataniju, čudesa učinjena toga dana.
  32. Okupljanje uz tijelo sv. Agate, neki na putu obranjeni, ozdravljeni.
  33. A poglavlje IV.
  34. Čudesa sv. Agate
  35. Opsjednute čudesno izliječene kod tijela sv. Agate.
  36. Sylloge miscellaneorum miraculorum s. Agathæ.
  37. Etnini ognjevi god. Kr. 252. suzbijeni velom sv. Agate; kakav je to veo?
  38. Etnini ognjevi suzbijeni po sv. Agati u XII., XIV. I XV. Stoljeću.
  39. Etnini ognjevi u 16. stoljeću više puta obuzdani po sv. Agati.

Opsjednute čudesno izliječene kod tijela sv. Agate.

U vrijeme kada je a Ivan, izabranik, upravljao katanijskim samostanom, neka žena, imenom Bona, ne znamo kojim pravednim sudom svemogućega Boga predana đavlu na mučenje, nalazila se u utvrdi koja se zove Palazzolo; nju su njezini krvni srodnici ljubili prevelikom naklonošću i zbog njezine su bolesti bili neizmjerno pogođeni neprestanom žalošću. Oni, često slušajući od mnogih dobročinstva čudesa koja je uobičajenom pobožnošću svemogući Bog, po zagovoru presvete Djevice i mučenice Agate, neprestano činio onima koji su najpobožnije dolazili k škrinjici njezinih relikvija, svezanih ruku i nogu doveli su spomenutu opsjednutu u crkvu Bogu posvećene mučenice uz svu hitrost. Dogodilo se pak da su našli spomenutoga Ivana gdje sjedi pred vratima samostana te su ga mnogim molitvama uporno zaklinjali da dopusti da ta najjadnija, tako okrutno mučena, pobožnošću svemogućega Boga uđe u crkvu i prenoći pod škrinjom blažene Agate. Budući da se pak bližila noć i da su još bili na oltaru samostanski ukrasi zbog svetkovine Rođenja Gospodnjega, jedva su od njega mogli ishoditi da dopusti da spomenuta opsjednuta uđe u crkvu. Napokon, kao što smo gore rekli, jedva ishodivši dopuštenje od više puta spomenutoga Ivana, ušla je zajedno sa svojima u molitvenicu Boga i blažene Agate. Kad su pak oni stajali pred kapelom bl. Petra i Pavla i najpobožnije molili, gle, iznenada su se pred njihovom nazočnošću ukazala dva najodvratnija i golema psa na način magarca; zapanjeni i prestrašeni od toga đavolskoga viđenja, svatko je odmah na čelo utisnuo sebi znak svetoga Križa, i smjesta se odvratni zli dusi nigdje nisu pojavili. Tada, kad su čuvari opsjednute proveli cijelu noć bez sna zbog tako velika straha, kad je svanulo jutro, neki pobožni monah, tada najpoštovaniji čuvar svetih relikvija, vođen pobožnošću prema uobičajenu načinu, silno se sažalio nad najjadnijom ženom i, kako su bili zamolili rođaci, najljubaznije je primio pod škrinju blaženije mučenice, te je, pobožno izvukavši iz škrinjice najslavniju glavu Djevice, vrlo dugo držao nad više puta spomenutom bolesnicom, ponizno moleći svemogućega Boga da se po zaslugama i molitvama svoje mučenice udostoji uobičajenom pobožnošću osloboditi je od zloga duha. I dok je spomenuti častan muž najupornije ustrajao u molitvi, bjegunac duh, koji je napao stvorenje svemogućega Boga i najokrutnije ga mučio, odmah zavijajući uz golemu škripu usudio se jasno izreći: „Ukloni, ukloni Agatu psa; jer se sjećam da sam je prije polaganja njezina tijelca najupornije iskušavao, i zato je ne prestaje nasilno izgoniti iz mnogih, koje je dopušteno mučiti po njihovim zaslugama grijeha, a koji ovamo hrle k njezinoj pomoći. Ali najčvršće znam da ću, kad budem trebao pobjeći iz ovoga tijela, biti nasilnije istjeran njezinim molitvama.”

8 Dok je to vikao nečisti duh, dogodilo se da je onaj koji se trudi zapisati ovo čudo za spomen potomstvu, radi molitve najpobožnije ušao u molitvenicu blažene Agate, i sve je to pod svjedočanstvom Boga, jer je rekao istinu, redom čuo na svoje

A vlastite uši i najjasnije. Tada on, shvativši odmah da to nisu tepave riječi žene, nego najokrutnijega zloga duha, snažno ga je zakleo po Ocu i Sinu i Duhu Svetomu da što hitrije otkrije svoje ime. Tada je on, čuvši tako veliko ime, jer se nije nimalo usuđivao šutjeti, jasno odgovorio da se zove Etiopljanin. Ali budući da je, kao što smo rekli, bio čuo od više puta spomenutih čuvara da su se u prethodnoj noći iznenada pred njihovom nazočnošću pojavila dva najodvratnija psa, pomnije je ispitao zloga duha da odmah, premda lažac i otac laži, ipak kaže jesu li oni večernji psi koji su se pojavili bili zli dusi. Tada je onaj prevrtljivac jasno priznao da su oni njegovi drugovi te je dodao da se jedan od njih zove Sotona, a drugi Progonitelj. Ponovno ga pomnije ispitujući kakvu vlast imaju on i njegovi kolege, odmah je odgovorio da nema nikakve druge vlasti osim da među braću umeće kukolj i razdore. „A spomenuti moji drugovi daleko su okrutniji i moćniji; jer su oni iz nekoga građanina Palazzola, koji se zvao Mihet, najokrutnijom smrću iščupali dušu.” I odmah su više puta spomenuti čuvari opsjednute, prepoznavši ono što je đavao iznosio, izjavili da je to posve najsigurnije.

B Tada je više puta spomenuti Ivan zajedno sa svetom braćom, koji borave u Kataniji, neizmjerno se čudeći, zapovjedio da neke pobožna braća s velikim poštovanjem donesu nad opsjednutu najsvetije relikvije prvaka apostola Petra i Pavla i najsvetijega Silvestra, i kad su bile donesene nad nju, odmah je bjegunac duh, posve prešutjevši blaženoga apostola Petra, počeo vikati: „Makni, makni daleko Pavla i Silvestra, jer me najžešće pale.” I odmah su se sva braća i klerici i puk, koji su bili okolo nazočni, zapanjeni prevelikim strahom zbog đavoljih riječi, začudili više nego što se može reći. Kad smo ga pak mi uporno izazivali da kaže čije su relikvije, jasno je odgovorio da se nipošto ne usuđuje ni malo govoriti o spomenutim relikvijama bl. Petra; jer ako bi se slučajno usudio, njegov bi ga knez zbog toga najokrutnije išibao. „Stoga vas sve mnogim molitvama preklinjem da me odsad više nikada ne ispitujete o tome, nego radije dopustite da najokrutnije mučim ovu jadnicu.” Neki pak od nazočnih, ne pristajući uz molbe zloga duha, štoviše sve ga više i upornije zaklinjući da na licu mjesta otkrije u koje će opsjednuto i izmoreno tijelo otići kad bude istjeran, on je odmah jasnim glasom odgovorio da će pohrliti k nekoj djevojci koja se zove Marokta, a boravi u spomenutom Palazzolu, i da će je uz svu hitrost najokrutnije mučiti. I kad su ga upornije ispitivali, odgovarajući jasno reče: „Bez ikakva oklijevanja doći će ovamo, da bude odmah oslobođena po zaslugama i molitvama ove Djevice.” Čudesna stvar i nečuvena: spomenuta opsjednuta, po Božjem migu i uz pomoć blaženije Djevice i mučenice, dok su gledali svi koji su bili nazočni, bila je oslobođena od zloga duha.

10 Pošto je pak prošao krug godine, kao što je bjegunac duh bio prorekao, često spomenuta djevojka, imenom Marokta, puna zloga duha, pohitala je zajedno sa svojim roditeljima u molitvenicu bl. Agate te je radi Božjega milosrđa, u času u koji najpobožnija braća ponizno slave misnu svečanost, na licu mjesta bila oslobođena od zloga duha. Tada su najpobožnija katanijska braća, silno kličući od radosti zbog oslobođenja jadne djevojke, najpobožnije uzvratila neizmjernu hvalu svemogućemu Bogu, od kojega potječu sva dobra, i ujedno bl. Agati, te su uz veliko klicanje zatumbala zvona, na hvalu i čast Gospodina našega Isusa Krista, kojemu neka je slava i klicanje, radost i usklik, sada i uvijek i kroz besmrtne vjekove vjekova. Amen. a Čini se da je to onaj čije je ime kod Pirra izraženo samo jednim slovom; on sam prenosi da ga neki tumače kao Julijana, a mnogi kao Ivana; bio je pak Mauricijev nasljednik.

Sylloge miscellaneorum miraculorum s. Agathæ.

Duhovna dobročinstva sv. Agate: prorečeno mučeništvo, sretan preminuće itd.

Osim onih koja su upravo spomenuta, postoje mnoga druga dobročinstva sv. Agate, kako prema gradovima i čitavim narodima, tako i prema pojedinim smrtnicima. Rado ćemo kušati neka od njih, i to najprije ona koja se ponajviše odnose na spasenje duša te na ucijepljenu ili od Boga isprošenu postojanost u kreposti. Navest ćemo nekoliko primjera te vrste. Prvo je iskazano Djevici sv. Luciji i njezinoj majci Eutihiji, a u njezinim se Aktima pripovijeda ovako.

2 Dok se po čitavoj pokrajini Siciliji širio glas o preblaženoj Agati, a sirakuški narod u pedeset tisuća željno hrlio prema gradu Katanjana da iskaže štovanje grobu Djevice sv. Agate, dogodilo se da je pošla zajedno i časna Djevica Lucija, najplemenitija među Sirakužanima, potaknuta radošću blagdana, sa svojom majkom Eutihijom, koja je četiri godine trpjela krvarenje i nije se mogla izliječiti nikakvim lijekom liječnika. Dok su se, dakle, vršili obredi ophoda, pročitano je ovo evanđeosko čitanje u kojem se čita kako je žena dodirom resice Kristove haljine izliječena od krvarenja. I dok se to čitanje čitalo, reče sv. Lucija svojoj majci: „Ako vjeruješ, majko, onome što se čita, vjeruj da je Agata, trpeći za Kristovo ime, zaslužila da uvijek ima uza se onoga za čije je ime trpjela. Dotakni, dakle, njezin grob i ozdravit ćeš.”

3 Kad je, dakle, po svršetku svega narod otišao, prostrijele su se pred njezinim grobom majka i kći i počele u suzama usrdno moliti pomoć. Dok se, međutim, molitva produljivala, Djevicu Luciju svlada san i u snu ugleda blaženu Agatu kako stoji u sredini anđela urešena draguljima i govori: „Sestro moja Lucijo, Djevice Bogu posvećena, što tražiš od mene, kad to možeš sama odmah učiniti? Jer i tvojoj će majci priteći u pomoć tvoja vjera, i evo, spašena je. I kao što se po meni grad Katanjana uzvisuje od Krista, tako se po tebi grad Sirakuza resi od Gospodina: jer si u svom djevičanstvu pripravila Kristu ugodno prebivalište.” Čuvši to, probudila se, ustala dršćući i rekla svojoj majci: „Majko moja, evo, ozdravila si. Zaklinjem te njome samom, koja te spasila svojim molitvama, da mi nikada na zemlji ne spominješ zaručnika i da ne želiš od potomstva moga tijela tražiti plod smrtnosti; nego sve što si mi sutra namjeravala dati kad pođem začetniku svoje propadljivosti, smrtnom čovjeku, daj meni kad idem začetniku svoje cjelovitosti, Gospodinu Isusu Kristu.”

4 Cjelovita Akta sv. Lucije donijet ćemo 13. prosinca, kao i ono što je u alkejskom metru, premda ne baš uglađenom, objavio Sigebert iz Gemblouxa, gore navedeno. Isto ukazanje sv. Agate i ozdravljenje Eutihije pripovijeda sv. Aldhelm u knjizi de laude Virginum pogl. 33. i deque laudibus virginitatis pogl. 23. Spominje to i Maurolico u Martyrologio ovim riječima: Njezin grob časti veliko mnoštvo Sikulaca: došavši k njemu, Lucija, Djevica iz Sirakuze, molitvama je isprosila zdravlje majci Eutihiji. Isto donosi Kanizije,

Asio i drugi. Prema svom uobičajenom običaju događaj proširuje Pavao Emilije Santorio i uz ostalo dodaje ovo: kad je Lucija ušla u Agatinu crkvu, obuzeo ju je silan žar zbog sjećanja na njezinu hrabrost i djela, zajedno sa željom za mučeništvom; ubrzo je, promatrajući Djevičino tijelo, sirove dojke i sjajnu ruku, obilno zaplakala. ukazuje se sv. Digni i proriče mučeništvo:

B Drugu je da zasluži lovoriku mučeništva ili pozvala ili ohrabrila sv. Agata, Dignu, Djevicu iz Kordobe, godine Kristove 253. Njezinu je borbu opisao sv. Eulogije u knj. 3 Memorialis Sanctorum pogl. 8. Ovdje treba ukratko iznijeti ono što se odnosi na sv. Agatu: „Kad je onaj dan, navršavajući krajnji okretaj svoga toka, već gotovo naginjao devetom satu, jedna mlada Djevica, zaslugom i imenom Digna, iz zajednice časne Elizabete, o čijem razlogu raspravlja druga knjiga, uz Božje otkrivenje i okrepu pošla je po palmu. Jer malo prije svoga mučeništva vidi u snu da joj pristupa djevojka odjećom i izgledom anđeoski urešena, noseći u ruci ruže i ljiljane. Kad ju je upitala za ime i razlog njezina dolaska: ‚Ja sam‘, reče, ‚Agata, nekoć zbog Krista satrvena strašnim mukama; i sada sam došla predati ti dio ovoga grimiznog dara.‘”

B „Primi rado dar i muški postupi u Gospodinu: jer ću i ostatke ruža i ljiljana, koje čuvam u rukama, nakon tebe s ovoga mjesta dati onima koji će prijeći.” Naposljetku, tako obasjana viđenjem i darom, presveta je Djevica, primajući ružu iz desnice one koja je s njom razgovarala, uz nebeske povjetarce bila uzdignuta od očiju onoga koji je gledao. Ostalo ćemo donijeti 14. lipnja, kada se časti sv. Digna. Ona je bila redovnica, kao što se ovdje daje naslutiti, u samostanu koji su utemeljili Elizabeta i njezin suprug Jeremija, i to dvostrukom, jedan za muškarce, a drugi za žene, kao što piše isti Eulogije, knj. 2 pogl. 2, kod zaseoka Tabanos, u sjevernim krajevima među strmim liticama i gustim šumama, udaljenom sedam milja od grada (Kordobe), a da od njega više nema nikakva traga, svjedoči Ambrosio Morales.

6 Manje užasa najčešće, a nerijetko više tegoba nego mučeništvo ima dugotrajna bolest. Ona ista koja je ovdje potaknula Dignu da plemenito prihvati mučeništvo, sv. Agata, potaknula je heisterbaškog redovnika Kristijana iz cistercitskoga reda da postojano podnosi nevolje bolesti te je, premda nejasno, navijestila dan smrti. To je tako zapisao Cezarije, i sam heisterbaški redovnik, godine 1322. u knj. 4 pogl. 30. „Jedne noći”, kaže, „pojavivši mu se u snu, mučenica i Djevica sv. Agata reče: ‚Među tim utješnim stvarima, Kristijane, neka ti ova bolest ne bude teška, jer će ti se tih šezdeset dana računati kao šezdeset godina.‘ Probudivši se, budući da nije mogao razumjeti viđenje, otkrio ga je nekima. Neki su ga protumačili tako da bi ga žestina te bolesti očistila od grijeha onoliko koliko šezdeset godina u čistilištu. Drugima se činilo, što je bilo istinitije, da će mu bolest tih šezdeset dana, zbog strpljivosti, biti umjesto zasluge šezdeset godina: jer je u noći sv. Agate predao duh, a to je bio šezdeseti dan od one noći kada je to čuo. Savršen u kratku vremenu navršio je mnoga vremena.” Njega jedni bez pridjeva nazivaju sv. Kristijanom, a drugi blaženim, kao što smo rekli 4. veljače u popisu izostavljenih. kao i Dominiku Scalabitanu,

7 Juan de Marieta u knj. 12 de SS. Hispaniæ pogl. 61 spominje da se drugo dogodilo u samostanu u Scalabisu, odnosno Santarému, propovjedničkoga reda: kad je neki brat Dominik, pobožan čovjek, ležao bolestan od vodene bolesti, u bolnicu je ušla žena i sjela na rub njegova kreveta, odjevena u bijele haljine, držanjem i izgledom lica i tijela nadljudska, te ga je uslužno utješila i otišla. Potresen tim viđenjem, ne znajući da nije bila smrtnica, požalio se zatim jednom od ukućana koji mu je pristupio da je ženi bio otvoren pristup sve do tih unutarnjih odaja kuće. Ovaj je pak pomno sve pretražio i ustanovio da nitko nije vidio ikoga izvana, a kamoli ženu, niti da su vrata bila otvorena. Sljedećega dana, kad je bilo bdjenje sv. Agate, bolesnik je počeo glasno govoriti da želi što prije otići iz života, i govoreći to izdahnuo. Iz toga su pobožni i ugledni muževi koji su živjeli u toj zajednici zaključili da je to bila sv. Agata koja je prije sjedila uz bolesnikov krevet i iskazala toliku čast njegovu djevičanstvu, kojim je bio neokrnjeno obdaren, kako je posvjedočio onaj koji je to zapisao i obično ispovijedao njegove grijehe, sveti Egidije. To se zbilo godine Kristove 1371. Tako Marieta. Ovoga Dominika spominje i blaženim naziva Leandro Alberti u de viris illustr. Ord. Prædic. knj. 6 list 261. Istoga navodi u Hagiologio Lusitan. Jorge Cardoso, 4. veljače, i tvrdi da je bio silno odan štovanju blažene Agate, ali da je umro godine 1371.

8 Rado ćemo dodati još nešto što doduše nema snagu i težinu čuda ili objave, ali ipak pokazuje kako blagonaklono trebamo misliti o djelima svetaca i može u dušama čitatelja pobuditi pobožnost prema sv. Agati. Svojom je rukom to prepisao redovnik Mihael da se doda djelu Sanctuarium Capuanum ako se ikada ponovno otisne: to nam je nadalje iz Kapue poslao Silvestro Aiossa, čovjek uljudan koliko i učen, sin sestre istoga redovnika. Ovako je nadalje on napisao: Jednoga su dana razgovarale redovnice samostana sv. Ivana u Kapui (njihovom je savješću on upravljao) o djelima svetih Djevica po kojima su se same zvale. Kad je jedna od njih, imenom Viktorija, Agata Guastaferro (koja je poslije bila opatica), nipošto drskim duhom, ali ipak nepromišljeno, rekla: „U djelima sv. Agate ne čita se ništa osobito posebno. Jer što? Podnijela je doduše gorka mučenja i mudro odgovorila tiranskom vladaru. Ali to su učinile i mnoge druge Djevice i mučenice.” Dogodilo se otada nedugo zatim da je, otprilike u vrijeme kada se udarcem brončanoga zvona obično daje znak za jutarnju molitvu, ona, dok je još bila u krevetiću, niti posve budna niti sasvim pritisnuta snom, pomislila da čuje nečiji glas koji joj se ovako obraća: „Viktorijo, Viktorijo, kažeš da u mojoj borbi nema ničega velikoga i posebnoga: zar se ne sjećaš da sam trideset dana bila zadržana kod Afrodisije i njezinih kćeri? I zar ti se to ne čini posebnim?” Na te se riječi sasvim probudila, ustala i zamolila za oproštenje, a meni je poslije izložila cijelu stvar. Bilo pak da je taj glas poslala sama Svetica ili da je to nametnuti san, bilo da je nastao iz mašte te pobožne redovnice, svakako je djelovao tako da joj je ganuo i nježnom pobožnošću smekšao dušu. I ne može onaj tko razmotri postojanost sv. Agate među onim vučicama da ne uzvikne diveći se: „Kao ljiljan među trnjem, tako ljubljena moja među kćerima ljudskim”, o sveti Isuse. Toliko taj pobožni i učeni čovjek.

F

Etnini ognjevi god. Kr. 252. suzbijeni velom sv. Agate; kakav je to veo?

Najslavnija od svih bila su čudesa sv. Agate koja su zasjala u lomljenju i odbijanju požara Etne, budući da nije spašen samo netko pojedinačno iz puka, nego čitav grad i mnoga okolna mjesta. Etna je sicilijanska gora koja se nadvija nad Katanijom, a po veličini, a osobito po ognjima kojima neprestano gori i kojima, kad se ponekad šire razliju, nanosi strašno razaranje, toliko je poznata da je ovdje niti ne trebamo opisivati niti bi opis mogao biti išta drugo nego daleko ispod njezina dostojanstva; spominju je svi pjesnici, govornici, filozofi i povjesničari svih vremena, a najopširnije Philipp Clüver u Siciliæ antiquæ knj. 1 pogl. 8, Tommaso Fazello u de reb. Siculis dek. 1 knj. 2 pogl. 4, Claudio Mario Arezzo u Chorographia Siciliæ, Antonio Filoteo A Filoteo de Homodeis. Goru sada stanovnici u okolici nazivaju Gibello, a u pučkom govoru Mongibello.

10 Pogubne ognjeve koji su izbijali iz te gore Katanjani su, dakle, pod zaštitom sv. Agate češće odbijali, ponajviše postavljajući njezin veo pred plamenove koji su navirali poput bujica. Tako gore navedena Latinska akta, pogl. 3. br. 13. Nakon proteka godine dana, oko njezina rođendana, gora Etna izbacila je požar, i poput bujične rijeke, tako silan oganj koji je talio i kamenje i zemlju, dolazio je prema gradu Katanjana. Tada je mnoštvo pogana bježeći sišlo s gore, došlo do njezina groba i uzevši veo kojim je bio pokriven njezin grob, postavilo ga je nasuprot ognju koji je dolazio prema njima; i u taj isti čas oganj je stao razdijeljen. Opširnije to opisuje Metodije u pogl. 3, a naznačuje pod br. 32 da je veo bio unutar groba i da je pokrivao djevičansko tijelo. Žureći dotrče k grobu svete mučenice, prolijevaju molitve i suze: izvlače veo koji je pokrivao djevičansko tijelo, podižu ga na štapu u zrak, i tako naoružani i puni pouzdanja izlaze u susret razbuktalim požarima. Metafrast se više približava Latinskim aktima: χαι ἀφελόμενοι τὸ περικείμενον περιβόλαιον τῇ λάγναχι, χατέστησαν χατέναντι τὸν πυρός, što se od riječi do riječi može prevesti ovako:

B i uzevši pokrov postavljen oko žarne posude, postaviše ga nasuprot ognju. Mesinski rukopis umjesto λάγναχι ima τάφω, to jest grobu.

11 Kaže se da je netko napisao (jer ga mi sami nismo čitali) da je cijelo Djevičino tijelo bilo postavljeno pred ognjeve, dok i najstarija Akta i ostali pisci spominju samo veo. Dvoznačna je ipak tvrdnja sv. Aldhelma u knj. de laude Virginum pogl. 32, koji piše ovako:

Tada sikulski štovatelj, ugledavši munje plamenova, postavi pred ognjeve svetu grobnicu s tijelom i brže od riječi umiri pogibelji ognjišta.

Nagađao sam da u prvom stihu treba čitati flammarum flumina, a u drugom možda de corpore grympam: ali tome se protivi i tiskani primjerak i najstariji rukopis koji je kod nas. Drugom riječju, ali u istom smislu, služi se isti Aldhelm u knjizi de laudibus virginitatis, gdje o sv. Agati ima ovo: Nego je štoviše poput dijamantne hridi očvrsnula jača od željeza protiv mučenja što su ih nanijeli krvnici. Tome dokaze i znakove nepatvorene istine složno potvrđuju sikulski domorodac i građanin grada Katanije: koji su, kad su požari gore Etne kipjeli sa široko iskričavim žarom i kad su vrela bujičnih rijeka što su jurile nizbrdo pucketala sa sumpornim kuglama plamenova, svetu škrinju sarkofaga u kojoj je bilo zatvoreno malo djevičansko tijelo postavili kao zapreku kule i bedem zida pred pljuskove ognjeva koji su imali navaliti, i ubrzo su uz Djevičinu pomoć brže od riječi smirili strašne žare ognjišta koji su imali spaliti sve što im se nađe na putu i progutati rastaljene nakupine stijena.

12 Ali i ovdje je možda Aldhelm napisao grympam; da je svakako trebalo tako pisati, tvrde neki. Grympom uistinu, ili Grympijom, nazivaju ga Katanjani, tuđom riječju, kako priznaju. Neki učeni ljudi žele da je izvedena od grčkog γρυμπάνειν, što Hezihije u svom Leksikonu tumači kao γρυπούσβαι, συγχάπειν, saviti, smotati: jer se pokazuje i nosi uokolo omotan četverostrukim pregibom i ovješen o srebrno koplje. Kažu da se kod Portugalaca upotrebljava srodna riječ Grímpa, koja označava krilo izrezano od laganog željeza i postavljeno na vrhove krovova, po čijem se gibanju raspoznaju promjene vjetrova. Ali ni to značenje ne pristaje uz sveti veo, niti ima razloga da smatramo kako su Sikulci tu riječ potražili u Luzitaniji.

13 Nadalje, taj je veo (kao što je zabilježeno u rukopisnim opažanjima redovnika Mihaela, koja smo primili od Silvestra Aiosse, a prenosi ga Agostino Inveges prema Pietru Carreri), kažem, veo tkan od tankoga lana, kojemu s obiju strana rub omeđuje i resi porub od zlatnoga potkana. Boja mu je pomalo tamnocrvenkasta, otprilike kao u suhe ruže: širina mu je dva pedlja, a dužina gotovo šesnaest pedljeva. Vjeruje se da se sv. Agata njime služila kao ukrasom za glavu i da je njime po običaju grčkih žena ovijala vrat. Ono se u Kataniji uvijek čuvalo, u početku doduše unutar groba, zatim zatvoreno u kristalnu posudu, a sada, prekriveno tanjim svilenim platnom i uloženo u vrećicu podloženu damaščanskom tkaninom, pohranjeno unutar srebrne kutijice.

14 Zašto su stanovnici u podnožju gore Etne smatrali da zaštitu protiv ognjeva treba tražiti radije po ovom velu nego po mramornoj pločici kojom se to obećavalo ili po kakvoj drugoj dragocjenosti svete Djevice, razlog je, tvrde Katanjani, i tako je predano od predaka: jer su zapazili da je veo ostao neoštećen od živoga ugljena dok se Djevica valjala po živom ugljenu. Ali ne znam je li vjerojatno da su je najprljaviji krvnici na ovo mučenje odvukli ogrnutu velom ili pokrivenu kakvom drugom haljinom.

13. Pripovijedaju isti Katanjani da je taj veo bio sasvim bijel, ali da je u mučenju koje smo spomenuli od ognja poprimio ono tamnosmeđkasto rumenilo: jer se u staroj crkvi sv. Agate vide slike koje je prikazuju kako leži na ugljevlju i prekrivena je bijelim velom, ali i druge u katedralnoj bazilici, na kojima se također bijeli veo postavlja pred ognjeve Etne. Nije, dakle, već promijenio boju u ugljevlju. Ali ni te slike nisu stare, a njihovi su tvorci imali onu vlast da se usuđuju činiti bilo što koja je zajednička svim slikarima općenito.

Etnini ognjevi suzbijeni po sv. Agati u XII., XIV. I XV. Stoljeću.

U svakom je kasnijem dobu u ovom velu bila položena nada Katanjana u zaštitu od onih pogubnih požara Etne. Koja su pak pod vlašću Rimljana i Grka bila bilo znamenja gore bilo čudesa Svetice, a koja pod vlašću Saracena i zatim, ili nisu zabilježena u pisanim spomenicima ili su poslije propala, do našega znanja zasigurno još nisu doprla. Ipak o njoj općenito svjedoči sv. Metodije u pogl. 1. br. 2 da je u neprestanim vremenima imala u ruci moć i djelotvornost čudesa, to jest gotovo šest stoljeća nakon svoga mučeništva, kad smo prije rekli da je Metodije živio. I Mineji slave kako odbijanje etninoga ognja tako i veoma mnoga ozdravljenja koja poput rijeke izviru s njezina groba, ovim riječima: ”Ορμημα ἀκάθεκτον πυρός ἐνθαίου (malim legere 'Λιτνάιου) ἀνέστειλας σᾶις ἐνχαις ἀγαθώνυμε, χαι πόλιν διέσωσας τὸ σεπτὸν σου, Μόρτυς, λείψανον τιμώσαν, ἐξ οὐ τρυγᾶ τὸυς ποταμούς τῶν λαμάτων ἐν θείω πνίουματι. ἐν τάτη γάρ δολήσασα, τὸν δυσμενή εταπείνωσας, χαι τῆς νίχης τῶν στέφανον ἐκομίσω, πανέυφημε. Neobuzdani nalet ognja Etne suzbila si svojim molitvama, o imenom dobra označena, i sačuvala si grad koji je častio tvoje časne moći, o mučenice, iz kojih on u božanskom Duhu bere rijeke ozdravljenja: jer si u tom prihvaćenom nadmetanju oborila neprijatelja i primila vijenac pobjede, o posvuda proslavljena!

17 Nabrajaju Fazello, Filoteo, Pirro, a u rukopisnim opažanjima redovnik nekoliko požara Etne koji su velom sv. Agate ili odbijeni da ne naude gradu Kataniji, ili, kad su nenadano prodrli, obuzdani da ne progutaju sve. Jer i u onom strašnom pokolju koji se dogodio godine 1169. (ne 1179., kako piše Filoteo, ili kako drugi 1173., i kako slavni Mario Arezzo 1165.) nekima je taj veo bio na spasenje. Sam pokolj ovako ukratko pripovijeda Fazello: Godine spasenja 1169., dan 4. veljače, za vladavine Vilima II., Etna je bjesnjela više nego obično. Jer kad su izgorjele goleme stijene i katanjsko polje, potresom A svojim je potresanjem tako uzdrmao područje Katanjana pa i sam grad da je bazilika srušivši se zatrpala biskupa zajedno s klerom i pukom. Bio je tada u Kataniji biskup Giovanni de Agello. Hugo Falcandus, koji je tada živio u Siciliji, piše da je zatrpano oko petnaest tisuća muškaraca i žena. Antonio Filoteo dodaje: „I da se oni koji su preostali nisu zaštitili velom Djevice Agate, bilo bi svršeno s njima, dok su posvuda bjesnjeli i tutnjali plamenovi.” Ali Falcandus, kao i drevna pjesma o tom pokolju koju navodi Pirro, ne spominju da je tada etnin oganj dopro do Katanije, nego samo potres, kao i Mario Arezzo.

18 Zatim godine spasenja, kaže isti Fazello, 1329., četiri dana prije srpanjskih kalenda, dok je na vlasti bio Fridrik Drugi toga imena, kralj Sicilije, nakon što je više godina bila bez ognja i dima, u dvadeset i treći sat dana iznenada je zadrhtala i počela grmjeti. Ubrzo je s boka gore koji gleda prema istoku, na stijeni koja se tada zvala Musarra, u to doba prekrivenoj snijegom, otvorivši novi zjap provalio oganj: njega su, dok se spuštala večer, slijedile užarene kugle i otrgnuta utroba gore te rastaljene gromade kamenja, harajući poput bujice niz obronke i niža mjesta, gutajući sve što se našlo na putu... Na samim srpanjskim idama oko zalaska sunca, pokraj stijene Musarre i crkve nazvane sv. Ivan Paparametta, u donjem dijelu gore neočekivano se otvorio drugi zjap, a malo zatim na istom području još dva druga, takvom silinom i žestinom da su iz četiriju kratera, međusobno udaljenih na malom razmaku, zajedno izbačene hrpe golema kamenja duboke doline i šumske klance uzdigle u strma brda. Jer je iz toga četverostrukog grotla tekla ognjena rijeka nalik na kovine što se tale u peći, tlo koje joj je dolazilo ususret te golemo kamenje i svako drveće ne samo spaljujući nego i proždirući: i samo tlo po kojem se malo prije gazilo užarilo se te je poput vodene pjene izbačene na hridi iz valova nadaleko bilo preplavljeno i rasuto ognjenim bujičnim izljevom poput nabujale rijeke. Nakon što je pak ognjeni bujični tok dugo i mnogo lutao kroz više predjela gore, naposljetku se podijelio u tri korita: od kojih su dva prema istoku sve do područja Acije blizu obale tekla više dana, a treći se pak usmjerio prema granicama Katanjana. Njega je, prije nego što je prodro u same granice, ugasio veo svete Agate koji su svećenici postavili s gradskih zidina itd. Isto prema Fazellu navodi Clüver, a kraće u djelima biskupa Leonarda de Flisca Pirro, zaključujući ovako: „I gotovo bi sva Katanija bila progutana plamenovima ili se srušila potresena podrhtavanjem, da nije bilo zaštite svete Agate.” Svjedok je Filoteo da su neizmjernom masom sedre i kamenja katanjska polja tada bila tako opustošena da se sve do današnjega dana (a pisao je prije gotovo stotinu godina) gotovo sva polja čine punima šljunka, koji domaći ljudi u pučkom govoru nazivaju Sciara, i spaljenoga kamenja.

19 Drugi je požar osamdeset godina poslije bjesnio s Etne, ali je i on suzbijen pomoću sv. Agate. To se ovako spominje u sv. 3 Hispanie illustratæ, u Indicibus rerum ab Aragoniæ Regibus gestarum knj. 3 kod godine Kristove 1408., ovim riječima: Petoga dana prije studenih ida u drugi noćni sat Etna je potresena najvećim potresima; i gori tolikim požarom, izbacujući neizmjerne kugle plamenova, da se činilo da je u Kataniji svanuo dan i da po nebu lete oblaci i goruće baklje. iznad crkve sv. Nikole, koju stanovnici nazivaju Ræana. pet je ognjenih kratera dvanaest dana gorjelo neprekinutim požarom, izbacujući sumporne plamenove. Izbačeni pepeo, pomiješan s mrazom, gotovo je zatrpao Mesinu i nekoliko gradova Bruttija, dok kraljica Blanka, najizvrsnija žena, nije bila napustila Kataniju. Ali kad su se svetim tijelom sv. Agate obilazile zidine,

D činilo se da grad božanskom pomoći nipošto nije izgorio u tolikom požaru. Toliko ondje. Bila je Blanka kći kralja Navarre, druga supruga Martina, kralja Sicilije, u čije je ime, a poslije i svekra Martina, neko vrijeme upravljala kraljevstvom.

20 Ovo čudo odbijenoga i ugašenoga ognja primili smo zapisano u pismima Mattea Silvaggia, jer same njegove komentare nismo vidjeli: „Također se nalazi”, kaže, „u Chronicis S. Mariæ de Licodia, što je katanjski samostan smješten u podnožju Etne. U ime Gospodnje i nedjeljive svete Trojice. Znajte da se godine utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista 1408., dok su u Siciliji kraljevali kralj Martin i Blanka, dogodilo da u petak, 9. studenoga... i zbog toga požara dan i noć nisu prestajali obavljati ophode s moćima sv. Agate. I tada je katanjski biskup, koji je tada bio nazočan u gradu, s najvećim mnoštvom puka pješice i bosih koji su prolijevali suze, pristupio i odnio sve do mjesta ognja veo i dojku blažene Djevice Agate; a to je mjesto bilo udaljeno od spomenutoga grada za razmak od dvanaest milja. I od toga dana nadalje spomenuti se oganj nije usudio doći protiv grada.”

21 Godine zatim spasenja 1444., kaže Fazello, kad je Etna ponovno strašnim izbacivanjem ognjeva krenula na put prema Kataniji, Pietro Geremia iz Palerma iz propovjedničkoga reda, čovjek velike pobožnosti, sa svečanom povorkom klera i puka, iznio je u susret protiv požara veo svete Agate: koji su, kao da su ga se poštovali, skrenuli svoj put na drugu stranu i dvadesetoga dana poslije bili ugašeni. U to je vrijeme i sama gora zadrhtala, i zbog toga su se podrhtavanja s najvišega vrha neke goleme stijene raspale i srušile u golemu ruševinu u samo grotlo. Zbog toga je onaj trajni zjap postao mnogo širi. Filoteo je stvar ovako ukratko dodirnuo: „Što reći o onom požaru uistinu najvećega užasa i gubitka, za koji u pismima povijesti doznajemo da se dogodio oko godine 1443., u kojem je najviši vrh Etne slegnuo i da se ognjevima išlo u susret velom svete Agate, najjasnije proizlazi iz spomenika predaka?” Isto navodi Pirro i dodaje ovo: potkralj je pisao br. Pietru Geremiji da o kraljevskom trošku popravi katedralnu crkvu, za koju se činilo da će se ubrzo srušiti. Tom prigodom, bilo popravljanja crkve bilo odvraćanja požara, Giovanni Pesce, ili Pixitello, odnosno de Piscibus, katanjski biskup, razgledao je svetu glavu Svetice, kao što je gore rečeno prije povijesti Prijenosa § 6. br. 32.

22 Godine 1447. dana 21. rujna Etna je izbacila ognjeve tako da su bujice plamenova već tekle, ali je njihov tok zaustavila sv. Agata. Doneseno kamenje ostalo je kao spomenik pogibelji i dobročinstva. Tako redovnik i drugi.

Etnini ognjevi u 16. stoljeću više puta obuzdani po sv. Agati.

Prijeđimo sada na ono što se dogodilo u prethodnom i u ovom našem stoljeću. O tome ovako piše Fazello: Dosad dakle ono što smo primili od drugih: sada već spomenimo ono što smo i sami vidjeli. Kad Etna, jer joj je već ponestalo sumporne i bituminozne tvari ili su se začepili prolazi, više godina nije izbacivala ni oganj ni dim, mještani su se penjući se na njezin vrh neozlijeđeni spuštali čak i u sam krater. Ali ta je blagost bila nestalna: godine spasenja 1496, na 24. ožujka, dok je puhao južni vjetar i sunce se naginjalo zalazu, crni oblak prekrio je vrh gore i među njim je bljesnulo crvenilo. Tada je iznenada iz samoga kratera provalila golema snaga vatrene bujice te se, polako se spuštajući poput rijeke uz snažnu tutnjavu gore i potres, spustila prema Istoku i u jezero

A upavši u jezero (koje smo gore u opisu spomenuli), rastopila je veliku ondje zatečenu nakupinu kamenja: ona je, tekući iznad gradića Randazza u strmom ali srpastom toku, odmah potopila stada ovaca i većinu životinja koje su se našle na putu. Istodobno je iz istoga najvišeg kratera gore počelo prema Zapadu, iznad gradića Brontea i Adrana, istjecati čudesno i strašno za gledanje vatreno istjecanje. Jer rastopljeno sumporno i bituminozno kamenje, potiskivano snagom vjetrova, sporo je i s prekidima, poput usijana željeza, teklo nizbrdo: a ono koje je prvo isteklo, postupno gubeći toplinu, stvrdnjavalo se u prijašnju narav i tamnosivu tvar. Poslije je drugi ognjeni potok, silazeći, tekao ne preko prijašnjega, nego se uvlačio između njegove pješčane kore i prijašnjega već ugašenog ognja te je svojom silom sebi krčio srednji put, tako da je i gornja kora i površina prijašnjega bila jednako tvrda. A svježi je oganj podtecao poput kornjače koja pod tvrdim oklopom živa, ali ipak sporo korača. Tako su mlazovi koji su se prije stvrdnuli ustupali mjesto novima, od kojih su se razbijali na dijelove. Budući da su tako najnoviji uvijek pobjeđivali, požar se širio do širine jednog stadija i dubine od otprilike dvanaest lakata. I kad je cijelo istjecanje ponovno učvrstilo, trajno je ostavilo od ušća kratera sve do kraja toka nakupinu mlinskog kamenja tamnosive boje nedavno izbačenoga. Tako samo kamenje ostaje u istoj boji u kojoj je isteklo, ali što je novije, to je crnje i čvršće: jer protokom vremena i blijedi i raspada se u pijesak. A tvar istjecanja bila je sumporna i pomiješana s bitumenom. Zatim pripovijeda kako je u potresu srušena i ognjem zatrpana crkva sv. Leona, te dodaje ovo: Oko tih istih mjesta, na bokovima gore, zemlja se rasjedajući otvorila u mnogim pukotinama. Iz njih su se uz prethodnu tutnjavu u nebo izbacivali i ognjeni mlazovi i bezbrojno užareno kamenje kao ispaljeno iz opsadne sprave, itd.

24 Ovdje doduše Fazello ne spominje zaštitu koju je sv. Agata pružila svojim Katanjanima, ali Pirro pokazuje da su od toga bili osobito pošteđeni pišući ovako: Godine Gospodnje 1536, u korizmeno vrijeme, fra Bernardin iz Reggia, nadimkom Juraj, jedan od prvih pridruženih novoj družbi kapucina, čovjek poznat po svetosti i revnosti za spas duša, govoreći u Cataniji narodu poput drugoga Jone, žestoko se oborio na poroke toga grada. Ubrzo obuzet Božjim Duhom, izgovorio je ove riječi: Čuj, Catanio, ti koja si upletena u tolike i tako velike poroke, čuj, jadnice, i probudi se. Evo, doći će na tebe zlo i nećeš znati odakle mu je početak: navalit će na tebe nesreća koju nećeš moći okajati: doći će na tebe nevolja koju nećeš znati. A zar ne znaš koja je to? Evo, neočekivano će provaliti s ove gore (ispruženim prstom pokazivao je na Etnu, u čijem je podnožju taj grad smješten) plamenovi osvetnici tvojih zločina, koji će doći sve do vrata, i spalit će te do temelja, proždrijet će te i donijeti ti krajnje pustošenje, ako suzama pokore i zazvavši zagovor blažene Agate ne ugasiš plamenove Božjega gnjeva. To Pirro prenosi iz Anala kapucina, što on sam povezuje s požarima ove godine, a pisac anala sa sljedećom.

25 Antun Filotej (kod kojega se, kako sam piše, u Kataniji, najslavnijem gradu Sicilije, dok se bavio književnim naukama, dogodio taj etnski požar) priznaje doduše da se godine Gospodnje 1536. uz strašan potres iznenada otvorio pukotinski otvor na gori, već dugo začepljen, ali kaže da se to dogodilo uoči Gospodnje večere, što kao vremenska oznaka ne odgovara toj godini, ali je takve naravi da je piscu nakon razmaka od nekoliko godina moglo jače prianjati uz pamćenje nego broj kršćanske ere, kao što obično i biva: često se naime sjećamo, na primjer, da se zemlja tresla u srijedu D najsvetijega tjedna, da su vjetrovi prouzročili golem pokolj po cijeloj Belgiji na uskrsni ponedjeljak, a ne pada nam odmah na pamet je li se to dogodilo ove Kristove godine 1506. ili one 1540., ako ne pogledamo uskrsne račune ili u duhu ne pretresemo druge znakove vremena. Ipak kod njega u označavanju dana postoji ili pogreška ili zabuna: jer piše da se na 21. veljače srušio vrh Etne snižen za otprilike dvije tisuće koraka, a malo poslije kaže da je taj osmi dan, prije svanuća Gospodnje večere Gospodina našega Isusa Krista, to jest u četvrtak prije presvetoga blagdana Uskrsnuća, bio dan Gospodnjega Uskrsnuća. Svakako je godine Gospodnje 1536. Uskrs bio 16. travnja, a godine Gospodnje 1537. 1. travnja, pa ni u jednoj od tih godina prethodna srijeda nije mogla pasti na osme ili desete kalende. Naslućujem da je na oba mjesta napisao IX. kalende, kao što ima i Fazello, ali se razilazi u godini. Nadalje, godine Gospodnje 1535. Uskrs je pao na 28. ožujka, odnosno na pete travanjske kalende, a prethodna srijeda na devete travanjske kalende, odnosno na 24. ožujka. Ali toliko o vremenu.

26 Filotej potresno opisuje požar i štete koje je nanio, ali navodi ono što se gotovo slaže s onim što je preneseno iz Fazella. O lijeku zatraženom od sv. Agate donosi ovo: Usred tih sadašnjih nesreća (u noći između 24. i 25. ožujka) nije se našao nitko u tolikom mnoštvu grada, muško ili žensko, starac ili mladić ili adolescent, slobodan ili rob, pa čak ni djeca i redovnice posvećene Bogu i zatvorene u klauzuri, koji ili koja te noći, trčeći gotovo kroz plamenove po gradskim raskrižjima, ne bi ušao u četu u crkvu svete Agate (to je bila glavna crkva grada) da potraži spasenje, i odatle u dugoj povorci otaca i ostalih, s tijelima ogoljenima čak do pojasa ili barem sa stopalima (među kojima sam bio i ja sam), ne bi s najvećim poštovanjem i pobožno pristupio glasovitom po čudesima samostanu karmelićana Bogorodice Djevice Marije, posvećenom Navještenju, osnovanom izvan gradskih zidina, iza Stesihorovih vrata (danas Aci), ispovijedajući koliko su mogli svoje grijehe i preporučujući duše Bogu najdobrohotnijemu i najvećemu. A to tim više jer je to bio onaj osmi dan, prije svanuća Gospodnje večere Gospodina našega Isusa Krista, to jest u četvrtak prije presvetoga blagdana Uskrsnuća. Zbog toga je došlo do toga da se mnoštvo neprijatelja međusobno, odbacivši osobne mržnje i ostavivši po strani stara neprijateljstva, sjedinilo u istinskoj i jednodušnoj slozi i pravom miru: osobito na nagovor Stjepana Bolana, dominikanca iz Reda propovjednika, teologa nipošto za odbaciti, čovjeka vrhunskoga primjera i riječi vjere, te Nikole iz Nicosije, franjevca iz Reda manje braće, čija je tada dužnost bila propovijedati narodu u Kataniji evanđeosku riječ, čijim su nagovorom i mnoga pobožna djela, na Kristovu slavu, postigla najbolji učinak.

27 Zatim, umetnuvši mnogo toga, isti pisac nastavlja: Katanjani i ostali stanovnici Etne, skupljajući se u čete, zbog prevelikog straha pobožno idu u ophod protiv istjecanja ognja, dok kanonici (među kojima osobito zastavnik Bartol Monsonns, čovjek zdrava i prokušana života) nose veo svete mučenice Agate, koji oni sami nazivaju Grimpia svete Agate, jer je pronađen u njezinu grobu. Uistinu, na mjestu do kojeg se tako pobožno došlo (čudo doista i po volji jedinoga Boga najdobrohotnijega i najvećega, dok je za domovinu posredovala Djevica Agata), sva ta nakupina ognja, koja je imala opustošiti sva polja i ne bi poštedjela ni grad unutar zidina da se nije smirila, zaustavila se na znak presvetoga Križa načinjen tim velom, i toliko se ohladila da se po njoj moglo hodati i bosih nogu (kako smo i sami vidjeli) bez ozljede. Tko bi od smrtnika ondje nazočnih mogao prenijeti glasove, tko suze ili jauke od radosti, tko povike njihova mnoštva, podignute k eteru, kad su ugledali to čudo? Svjedočim doista i za svjedoka uzimam Boga da sam i ja sam, klonuvši duhom pritisnutim drhtajem, padao na zemlju gotovo na samrti, da me neki prijatelj, Lovro de Deo, Katanjanin, moj školski drug, nije podigao u svoje naručje i, poškropivši me najhladnijom vodom, učinio da izdahnem i udahnem životni dah, na čuđenje ostalih.

28 I malo zatim: Ti su ognjevi s očitim prekidima trajali sve do godine Gospodnje 1587. uz dim, potres i tutnjavu. Odatle je možda došlo do toga da čudesa koja su se dogodila pri njihovu smirivanju ne pripisuju svi istoj godini. O sljedećoj godini ovako piše Fazello: Jer godine spasenja 1587., 1. svibnja, cijela je Sicilija gotovo jedanaest dana počela grmjeti: česti i siloviti zvukovi, kakvi se obično čuju od udaraca ratnih sprava pa i teži, čuli su se ne samo u Kataniji i okolnim poljima, nego i u Palermu... i gotovo po cijelom otoku. Od njih je nastao manji potres, pa su se zatresli krovovi kuća i ujedno se ljuljali zidovi... Kad su se dakle ti zvukovi i rika umnožavali, na druge ide.

B Tolika je masa te iste vatrene tvari izbačena da je u četiri dana prevalila put od petnaest rimskih milja, paleći sve što joj se našlo na putu, te je dotekla sve do samostana sv. Nikole od Pijesaka, gdje se zgrudala i, ostavivši samostan netaknutim, navalila na sela Nicolosi i Mompilieri te mnoge njihove kuće spalila i zatrpala. Čestim potresom uzdrmane su i Katanija i susjedni gradovi tako da su građani, napustivši gradove, potražili sebi spas na poljima. Ali kad su kler i puk Katanije vidjeli da su požari blizu, na otprilike jedanaest rimskih milja, i da se brzo primiču njima, pobjegavši k žrtvenicima sv. Agate iznijeli su veo: kad je on izdaleka pružen, oganj se zaustavio i ubrzo se smirio, a Etna je prestala grmjeti.

29 To u ovom smislu opširnije iznosi pisac anala kapucina: Kad je oganj opustošio kuće, polja i sve što se nalazilo između gore i grada, već je bio stigao do gradskih vrata kad je, suprotstavljen mu veo blažene Agate i kad se sav puk obratio na pokoru i glasno odjekivao pobožnim zazivima Bogu i blaženoj Agati, po Božjoj zapovijedi požar stao i, ne prodirući dalje, ondje razbio vatrene valove i sasvim ih ugasio. Pouzdanije je svjedočanstvo Fazella, Filoteja i Pirra, kao Sicilijanaca, a tada su naime prva dvojica još bili živi. Pirro dodaje ovo: Katanjani se upute s velom sv. Agate onamo gdje je ognjeni tok najviše kipio. Čudo za reći: jedva što je došao na vidik ognju, kad se on odjednom zaustavlja, premda je sve više rastao nadimajući se od vatrene tvari koja je pritjecala, ali je Etna ubrzo prestala grmjeti i bljuvati plamenove, a ono što je bilo izbačeno stvrdnulo se u željezno kamenje.

30 Iste godine Gospodnje 1587. (iako neki to odnose na prethodnu) u Mompilieriju je tako suzbijen požar postavljanjem svetoga vela, kako nam je iz anala samoga toga mjesta u Kataniju napisano. Udaljen je Mompilieri (po svjedočanstvu Filoteja vrlo ugodno selo, koje drugi nazivaju Montepilieri) deset rimskih milja od Katanije i čuva vječni spomenik pobjedničke Agate. Ondje je već bio pristupio bujni tok etnskoga ognja i doista spalio nekoliko kućica te se približio glavnoj crkvi, posvećenoj Djevici Navještenoj, i rastopio zid uz koji je bio prislonjen žrtvenik te nastavljao dalje da proguta cijeli hram. Kad gle, veo svete Agate dovozi se u Mompilieri s velikom brzinom i mnoštvom svijeta: čim je stigao do vrata crkve nasuprot požaru (čudo za gledati), ognjeni se tok, poštujući božansku moć Agate, na licu mjesta zaustavio i stvrdnuo u kamen, koji je zatim, da ne bi smetao žrtveniku, trebalo djelomično odrezati, D i da požari u samima sebi, a ne druga tvar, sačuvaju zauvijek potomcima tako veliko čudo urezano.

31 To odatle, a ovo o istom čudu od Mateja Silvagia, koji je tada bio u Kataniji, ali njegove spise još nismo vidjeli. Tada je, kaže, oganj došao do njihove matične crkve i natpis je već bio pao od siline ognja. O čuda zapanjujućega svim narodima! Kad je dakle veo unesen u lađu same matične crkve, zaslugama blažene Agate masa užarenih kugli i kamenja nimalo nije prošla u lađu spomenute crkve, nego se uzdizao nasip kamenja skrećući tok na drugu stranu. Evo pak obnovljenoga čuda iz Kovčega Saveza, uz samo ovu razliku što je ondje voda Jordana prolazeći, a ovdje etnski oganj, ne štedeći ni svetu crkvu, stao. Tako on.

32 Mihael Redovnik u rukopisnim Opažanjima, možda iz Carrere, pripovijeda neke pojedinosti koje su ovi izostavili, na ovaj način: Uz odobrenje biskupova vikara iznesen je, u vrijeme jutarnjih molitava, sveti veo u pratnji klera i svih redovničkih zajednica, uz pratnju nebrojenoga mnoštva građana, od kojih su mnogi nosili svjetiljke, mnogi su bili ogrnuti kostrijetima, a neki su išli bosih nogu. Tako se stiglo u Mompilieri, gdje je bilo veliko naricanje ljudi svake vrste koji su se tužili da su im kuće, vinogradi i ostala imanja progutani požarom i da nije ostalo ništa osim onoliko koliko je tko mogao ponijeti na ramenima: majke koje su u naručju grlile malu djecu nisu imale ni gdje ih barem nakratko spustiti, jer je oganj prodirao u sve, budući da je već bio stigao i do matične crkve i srušio njezin dio. Ali čudesno znamenje! Kad je veo unesen u lađu te iste crkve, ništa od užarenih kugli nije zatim ušlo u tu lađu, nego se najprije gomilalo u humke, zatim je skrenulo tok na drugu stranu i tanje teklo, a naposljetku se iz novih kratera Etne, koje smo spomenuli, više nisu ni stvarale užarene kugle kao prije. Narod se dakle vratio u Kataniju pjevajući hvale svojoj osloboditeljici blaženoj Agati. To se dogodilo godine Gospodnje 1587.

33 Slavni Marko Arezio u Horografiji Sicilije ovako ukratko opisuje taj požar Etne i štete nanesene Mompilieriju: I naposljetku prethodne godine, i ove također u kojoj sam pišem, tisuću petsto trideset i sedme, u mjesecu svibnju, vidjeli smo kako se ognjena masa nevjerojatne veličine stvorena od zapaljenoga sumpora survala iz samih novonastalih kratera Etne: ona je, ponešto zgusnute površine od zraka, ne baš brzo, ali posvuda navaljivala i spalila brda, šume, kamenje i litice, pa i dva sela (gora sadrži mnoga sela), jedno koje nazivaju Monpiler, a drugo Licolosi, itd.

34 Drugi požar Etne spominje Rokko Pirro ovim riječima: Godine Gospodnje 1588. s gore Etne je izbio požar i ognjeni se potok, izišavši na tisuću koraka, naširoko pustošio polja, ali ga obuzdava sveti veo blažene Agate. Natale Conti u Povijesti, knjiga 30., to stavlja u sljedeću godinu i kaže da je haralo mnogo dalje: Etna, kaže, gora na Siciliji, buknula je u najvećim i najstrašnijim ognjevima uz snažnu tutnjavu i potrese. Jer otvorilo se pet pukotina, odakle je provalila najveća snaga plamenova, koji su tekli gotovo deset tisuća koraka poput rijeke, uz najveće pustošenje voćaka i obrađenih mjesta. Užareno je kamenje pak izbacivano tako visoko da je nadilazilo svaku oštrinu vida i nije se moglo razabrati očima promatrača iza neke udaljenosti, a ubrzo je uz najveću buku i pogibelj za susjede padalo natrag na zemlju. To Conti, koji i u 17. knjizi piše da je drugi požar izbio godine 1576. te da je njime zatrpano i uništeno cijelo područje gradića Linguaglosse, da su izgorjeli vinogradi Trioccle, da su ognjevi dotekli sve do Katanije i da je naposljetku drhtao cijeli otok.

Etnini ognjevi godine 1635. ugašeni velom sv. Agate.

36 I u naše doba (jer koja je vrsta nesreće postojala u svim prošlim stoljećima, a da i sada po Božjoj providnosti, kao osveta za zločine, nije poslana jadnim smrtnicima?), dakle godine 1635. otvorila se na Etini nova pukotina, izbacila kamenje užareno golemom masom i ujedno izlila plamenu bujicu koja se zatim podijelila u sedam potoka i načinila golemo pustošenje na širokom području. Jer dva središnja opustošila su ravnicu koja se zove Roselli i najplodnija je od gotovo svih koje se s Etne spuštaju prema Kataniji: desniji je, pošto je opustošio usjeve, vinograde i stabla, prijetio propašću gradićima Pedari i Trecastagni, jer je bio udaljen pet milja od ovoga, a četiri od onoga, dok je od triju koji su tekli ulijevo onaj najveći i koji je najdalje prodro zahvatio i opustošio područje gradića Acija.

36 I Katanjane je bio obuzeo velik strah od tako bliske pogibelji. Time je u njihovim dušama potaknuta pokora zbog zločina, a zatim i pobožnost prema svojoj Zaštitnici i pouzdanje da će od nje zadobiti pomoć. I ishod nije iznevjerio. Jer pogibelj je odagnana velom Djevice, kao i mnogo puta prije. Kako se to dogodilo, javio mi je ovamo iz Sirakuze naš Euharije Sartorius 25. siječnja o onome što se bilo zbilo sedam dana prije, a tamo je napisano iz Katanije prema pouzdanim i autentičnim spisima, otprilike u ovom smislu.

37 Pošto je određena prošnja da se pred razjarene plamenove postavi presveti veo, krenuli smo u ophod, većina bosih nogu, 19. siječnja. Kad se došlo do ognja, prinesena je žrtva mise na žrtveniku podignutom za to na brzinu, ali ipak uz bogatu opremu, a zatim su primijenjeni blagoslovi. Čudo je kolikom je žestinom, cijelo vrijeme mise, oganj pretvoren u rastaljenu kovinu ili vodu bučao mimo običaja i zalijetao se prema žrtveniku. Ali pošto su završeni blagoslovi, iznenada se, pred očima svih, ohladio, stvrdnuo u kamen i nije više ni koraka naprijed izgmizao. A to je bio onaj oganj koji se bio približio samim posjedima Pedare i Trecastagne. I u sredini je, nakon što su izrečeni blagoslovi svečanim riječima, postavljen veo, ali se i on, premda se s nevjerojatnom bukom valjao protiv vela, ipak na samom mjestu gdje je ono položeno odmah stvrdnuo. Isti ishod bio je i na drugom mjestu. Zatim je ophod vraćen u Kataniju, sljedećih su dana iskazane zahvalnice uz mnoge žrtve mise prinesene Bogu, a sada se vrše skupocjene pripreme za proslavu godišnje svetkovine Djevice 5. veljače. Toliko iz Katanije.

39 Veljače Sv. I. donoseći pobjedu od tajanstvenoga i nevidljivoga sukoba koji se imao zametnuti između nepobjedivoga vela Djevica i brzoga požara Etne.

39 Škrinjica u kojoj je bio pohranjen veo stavljena je na žrtvenik i počele su se pjevati Litanije svih svetih. Kad se došlo do zaziva naše velike Zaštitnice Agate, tada je pak veo izvađen iz škrinjice i obješen na koplje. Nastalo je veliko dozivanje i plač mnoštva koje je bilo razliveno uokolo i prostrto u molitvama. Po završetku litanija slavljena je misa i mnogima je podijeljena euharistija. Zatim je na taj vrlo mnogobrojni skup održao govor svećenik iz Reda kapucina i u svima probudio velik osjećaj pobožnosti. Dok se to događalo, kroz razdoblje od gotovo dva sata, plameni je kanal pred očima svih počeo polako skraćivati svoj tok i povlačiti se unatrag, a stvar je izazvala još veće divljenje jer se događala na nagnutom, pa čak i strmom mjestu. Bujica je dakle ispred sebe pretvarala svoje vatrene vrtloge u stijene i, ispunjavajući obje obale kamenitom tvari koju je izbacivala, činilo se da gradi nekakav zid kojim bi se ogradila od pogleda svetoga vela, stisnuta u uzak prolaz. Ondje je bilo smrtnika ne manje od pet tisuća.

40 Zatim je svima podijeljen blagoslov uz podignuti veo uvis, a ono je ponovno položeno u škrinjicu, pa je zatim usmjeren ophod protiv drugoga čela ognjenoga toka, koje je prijetilo posjedima stanovnika Pedare. Dok se spuštamo iz ravnice Paraini, uz obalu već smirene bujice, promatramo hrast čije je deblo, kad smo tek dolazili, oganj te iste bujice zahvatio i proždirao, a sada, kad je ona već sasvim ugašena, još stoji, ali mu je polovica izgorjela. Jedva da smo otišli tisuću koraka odatle, kad je s neba na nas pao gust snijeg, ali ne zadugo, jer smo i ubrzali korak. Kad smo dakle došli u ravnicu kojoj je ime Hedera, ponovno je izvađen veo, pričvršćen na koplje i podignut uvis. Ali jer je zrak ponovno sipao snijeg, izmoljena je samo antifona, kojoj je početak PAGANORUM MULTITUDO, sa stihom i molitvom, ali s istim uspjehom, jer je unatrag potisnut zadimljeni vrtlog. I neću prešutjeti da je o. fra Stjepan od Vrba, iz zajednice manje braće opservanata, čovjek iznimne čestitosti vladanja, ugledavši to čudo zaplakao od radosti. Neka je kupina gorjela pri našem dolasku, koju smo ubrzo vidjeli napola spaljenu, ali već posve bez ognja.

Razne stvari, dodirom relikvija sv. Agate, spasonosne javno i privatno.

42 Čudesa kobnih plamenova koja su dosad spomenuta većinom su odbijena postavljanjem svetoga vela, koji nazivaju Grympa, neka su uz pomoć donesenu od dojke te iste velike mučenice, a neka dok su uokolo grada Katanije pobožno nošeni ostali njezini posmrtni ostaci, jer je ploča koju je anđeo položio na njezin grob i zatim prenesena u Cremonu za koje je stvari zaštita, već smo prije rekli kad smo govorili o relikvijama. Ima i drugih nekih stvari koje, posvećene dodirom relikvija sv. Agate, imaju čudesnu moć za liječenje bolesti i odbijanje javnih i privatnih nesreća: pamuk, prsteni, svileni velovi, mali krušci ispečeni od brašna, gotovo poput onih koje, oblikovane od djevičanskoga voska i posvećene svečanom molitvom vrhovnoga svećenika, u puku nazivamo Agnus Dei, jer je na većini utisnut lik Jaganjca.

42 I pamuk je doduše, prinesen relikvijama svetice kako smo rekli, običaj dijeliti cijelomu narodu kao spasonosnu amajliju protiv bilo kakvih nevolja. Pa i same plamenove Etne, kako pripovijedaju da ih je poštovao već prije nekoliko stoljeća, i postoji trajan

A spomenik čuda. Provalili su bili ognjeni potoci s gore i već su se velikom silinom kretali prema iznimno rodnom vinogradu nekoga katanjskog težaka. Nije nalazio što da učini niti kakvoj pomoći da se nada. Da pobjegne? Ali zadržavala ga je želja da sačuva imanje. Da ostane? Ali vidio je da njemu i samome prijeti neposredna propast. Naposljetku mu je po Božjoj providnosti ubačena ova misao. Imao je slučajno takav sveti pamuk. Prije dakle nego što ode odatle i pobrine se za život, obilazi cijelo imanje okolo pružajući pamuk, pa na razmaku objesi i njegov djelić na trnovite međe. Čudo za gledati! Ali tko je vidio kad je, otpustivši već prije svu ukućansku čeljad, čak i onaj jedan koji je tako dugo u tjeskobi ostao, odbio požar koji je već bio na samom pragu? Svjedočanstvo doista pružaju posve sigurni tragovi ognja. Jer čim je on pristupio imanju, poštujući tu svetu amajliju, odvojen je od neposredne zaštite pamuka. I nedugo zatim, pošto je imanje zaobiđeno i ostavljeno neoštećeno, dva su se ona ogranka ognjenih rijeka, koja su se bila razišla ovamo i onamo, ponovno jednako slila u jedno korito. A kad je požar, koji je bio harajući uzduž i poprijeko, stvrdnut u najcrnije kamenje i neprekinute hridi slegnuo, žurno su se skupili da promotre znamenje mještani i građani te su moć svete mučenice protiv ovih paklenih ognjeva uzdigli do neba. Niti je dugotrajnošću vremena izbrisana uspomena na tako zapanjujući događaj: stoje i sada nadvijene oko toga posjeda hridi, na spomen potomcima i vječnu slavu mučenice. O tom je čudu pjevao prije navedeni Petracius:

B ti

43 Koliko je često dar bijeloga pamuka, Kojim su dotaknuti udovi čiste, zlatom Sjajne djevojke, sačuvao od šteta što ih donose Razjareni ognjevi oko vinograda!

43 Iste je vrste najnovije dobročinstvo koje je stanovnicima gradića Brontea (smještenoga u podnožju gore Etne i dobivšega ime po kiklopu Brontu) udijeljeno po Božjoj providnosti prošle godine 1691. Bili su nedaleko odatle izbili kobni ognjevi. Građani su poslali poslanstvo k katanjskom biskupu da ga zamole da im udijeli neki zalog Agate koja izgoni sva zla protiv prijeteće propasti. On je poslao nešto svetoga pamuka, i nije bilo uzaludno pouzdanje: jer (kako je on sam ispripovijedao onima koji su mi to napisali) poslije su došli zahvaliti i ispripovjedili čudesa učinjena tim pamukom. Isti pamuk liječi glavobolje i bilo koje druge tegobe, kao i prsteni, koji zaustavljaju i bolesti dojki i požare:
C

44 Prsteni svete Agate također, prislonjeni na ruke, noge, dojke ili na čudesni veo o kojem smo više rekli, bilo pojedinačno svima bilo kojemu od ovoga, imaju tajanstvenu moć za liječenje glavobolja, gašenje požara kad to ljudske snage ne mogu, te liječenje bolesti dojki. Uistinu (što je zabilježeno u anale ove Kuće) godine 1638. takav prsten, poslan odavde u neki drugi grad u Brabantu, koji smo bili dobili iz Katanije, donio je pravodobni lijek ženi kojoj je pogubni rak izjedao jednu dojku, dok je zlo postupno nestajalo. Napisao je prije gotovo dvjesto godina gore navedeni Leonard iz Udina da je mnogima sv. Agata donijela lijek protiv takvih tegoba, a njegove su riječi: Od zarazne bolesti dojki izliječila je nebrojene žene.

45 C

45 Šalju se i neki laneni velovi koji su snagu upili dodirom svetih udova ili Grimpe, ili (kakav jedan ovdje pobožno čuvamo) kojima su nekoć bile obavijene svete relikvije. Naposljetku se šalju, čak i u udaljene krajeve, mali krušci od pšeničnoga brašna, spasonosni kao lijek protiv svake bolesti. Štoviše, i prah s mjesta gdje se svetica valjala po crjepovima i ugljevlju da se uzima za lijek protiv bolesti, iznijeli smo gore u Napomenid na 3. pitanje u Latinskim aktima.

Grad Katanija oslobođen od kuge i gladi po sv. Agati.

47 Od svojega pak grada, Katanije koja joj je, kažem, povjerena, koju vrstu nesreće Agata u različita vremena nije odbila? Iz Henrika Spondana, Natale Contija i drugih pisaca poznato je na kako je strašan način po cijeloj Italiji harala kuga godina 1625. i dviju sljedećih, te je pogodila i Siciliju. Ni sama Katanija nije bila pošteđena dok nije pribjegla zaštiti Pomagateljice Agate. Smatralo se da je začetak zla nastao iz Selinuntskih termi, koje se sada zovu grad Sciacca ili Sacca, smješten na jugozapadu. Jer lađa natovarena maurskim plijenom koja je ondje pristala činilo se da je unijela kugu: kad se ona počela širiti, tako je zahvatila i samu Kataniju da se činilo da će sav grad otići u propast. Što bi njezini građani u sadašnjem požaru činili radije nego da se ponovno obrate neiscrpnom izvoru dobročinstava? Izvodi se presveto tijelo Djevice iz njezine kapelice. Zar u pratnji onoga mnoštva svih redova koje u drugim takvim ophodima obično bude prisutno gotovo bezbrojno? Nikako. Nego iz straha od zaraze, dok su naprijed išle redovničke obitelji i red klera, bili su prisutni gradski poglavari i drugi koji su za takav obred bili potrebni, dok je javnim proglasom bilo određeno da ostali ne budu prisutni. Ali koji je glas glasnika mogao spriječiti pobožnost građana da za domovinu mole svoju presvetu Zaštitnicu? Oni doduše nisu bili prisutni u svečanom ophodu, ali prije nego što je započela prošnja, već su ili ispunili gradske zidine ili zauzeli brežuljke izvan grada.

47 Čim je iz vrata koja vode prema Aciju izišla nosiljka na kojoj su se nosile relikvije i kao da je zasjao sam spasonosni lik Agate, svi padaju ničice i uz veliko busanje u prsa, uzdisanje, suze i jauk zazivaju Božje milosrđe. Ophod je vođen prema dvjema bolnicama, od kojih je jedna kod crkve sv. Antuna, a druga kod crkve sv. Duha, i obje su bile pune zaraženih kugom. Ali (tko se usudio nadati tako nečemu?) sve to mnoštvo već otpisanih bolesnika ne bez čuda je ozdravilo, kao da je sveta mučenica raspršila pošast dahom najzdravijega zraka. To je ovamo iz Katanije napisao naš Franjo Blandizio, osobito posvećen promicanju časti sv. Agate, koji svjedoči da je to dijelom čuo od očevidaca, a dijelom pročitao u spjevu kasinskoga redovnika Bartola iz Paterniona, koji je i sam bio nazočan, te u javnim spisima pohranjenima u arhivu katanjskoga senata.

48 Odredili su biskup, zbor kanonika i senat da se svake godine održava javna prošnja za trajnu zahvalu. Stoga se 16. lipnja u prvi mrak u svim gradskim ulicama pale sjajni ognjevi, a na svim pragovima privatnih kuća sjaje upaljene baklje. Sutradan se uz veliko mnoštvo pobožnih ljudi i puka održava prošnja kod tamnice sv. Agate, a zatim se uz osobitu svečanost njezina ruka, pohranjena u zlatnoj škrinji, nosi po gradu. Spomen na tu godišnju svečanost zabilježio je naš Oktavije Gaetani u djelu Idea operis de Sanctis Siciliae pod 17. lipnja ovim riječima: Prošnje u Kataniji u spomen na oslobođenje grada od kuge, po zaslugama sv. Agate, djevice i mučenice.

49 Ništa manji, premda manje strašan, pokolj u Kataniji godine 1641. prouzročila je nepogoda zraka, a odatle i iz neprekidne oskudice žita kroz gotovo tri godine raširena zaraza bolesti. Isti lijek za pogođeni grad kao i protiv kuge petnaest godina prije. Izneseno je tijelo sv. Agate i ujedno je nestala nepogoda zlobnoga zraka. Tome pripada ono što smo gore iznijeli u Napomenic na 2. poglavlje Akata po Metafrastu, da se zaštitom sv. Agate raspršuju mađije i čarolije.

A 30 A budući da je riječ došla na skupoću žita, nipošto se ne smije prešutjeti koliko Katanjanima u zaštiti sv. Agate leži pomoći za pravodobne kiše i obilje usjeva. Katanija ima vrlo prostrana polja i po naravi najplodnija, ali jer se zemlja na velikom prostoru pruža u dubinu, nipošto se ne zadovoljava laganim škropljenjem kiša, nego zahtijeva puno pljuskovito natapanje. Ponekad se ipak događa da se takve oluje ili obilniji pljuskovi nipošto ne stvaraju, bilo zbog isparavanja Etne, bilo jer su daleko suprotstavljeni planinski lanci za koje kažu da osobito pogoduju oblacima. Tada njezinim građanima stoji sigurno utočište kod sv. Agate. Često je naime zapaženo da je, čim su njezine relikvije iznesene izvan njezine crkve, dok je prije nebo bilo vedro, odmah počelo ispunjavati se oblacima i izlijevati pravodobnu kišu, te se dogodilo da je iz krajnje oskudice slijedila neočekivana jeftinoća žita.

Katanija obranjena od neprijatelja po sv. Agati.

52 Okrutnije i nepodnošljivije od kuge i gladi jest rat, koji ne iscrpljuje samo, kao one, ljudska imanja i ne ubija tijela kao ona, nego nedužne prisiljava da trpe svaku vrstu okrutnosti i požude, osobito u osvojenim gradovima. Katanija se ponosi da je i od toga biča oslobođena pomoću sv. Agate, sačuvana, kažem, da ne padne u ruke neprijatelja ili, kad je pala, pravodobno istrgnuta, ili obranjena da ne pretrpi najgore. Prva je svakako od sicilijanskih gradova oslobođena gotskoga jarma godine Kristove 1035.: tako Prokopije u 1. knjizi Gotskoga rata: Βελισάριος δὲ χαταπλέυσας ἐις Σικελίαν, Κατείνην ἐλαβεν. Kristofor Persona prevodi: A Belizar, doplovivši na Siciliju, zauzima Kataniju. Zatim Prokopije pripovijeda kako je bez velikoga truda na svršetku te iste godine povratio cijeli otok, jer je u devetoj godini Justinijana, koja je bila započela od kolovoških kalenda, poslan u taj pohod te je posljednjega dana svoga konzulata, koji je te godine obnašao, u Sirakuzi primljen uz trijumfalno pljeskanje Sicilijanaca. To pak oslobođenje svoga grada prije ostalih Katanjani pripisuju zaslugama sv. Agate.

52 Godine 1127. početkom kolovoza, ili, kako u Čudesima sv. Agate gore redovnik Blandin u 1. poglavlju br. 2 piše, nakon što se okrenula godina nekoliko dana prije uznesenja slavne Djevice, gusari koji su pristigli iz Hispanije... Zbog zasluga presvete... prestrašeni Božjim strahom povukli su se dalje od Katanije, kojoj su prijetili.

34 C Sjajnijim čudom, kako sami pripovijedaju, Katanjani su po Božjoj providnosti obranjeni protiv Turčina Sinana. Taj Sinanov pohod ovako ukratko pripovijeda Jakov August de Thou u Povijestima, knjiga 7. Sinan, koji je tražio povod za rat... odmah se spušta na Siciliju i, pokazavši se kod Messine, skreće prema Kataniji kao da će je napasti, a ubrzo kreće na Augustu, što je gradić smješten na poluotoku iznad Sirakuze, koji je godine 1229. osnovao Fridrik II., te ga, pošto je najprije zauzeo tvrđavu, osvaja, pljačka i pali. To se dogodilo na 17. srpnja. O propasti Auguste piše Fazello u 1. dekadi, 3. knjizi, 4. poglavlju. U moje pak vrijeme, godine spasenja 1551., na 17. srpnja, brodovlje od oko stotinu trirema pod vodstvom Sine, vojskovođe turskoga kralja Sulejmana, pošto je najprije zauzelo tvrđavu, sasvim je uništilo ognjem.

34 Katanjani ovako pripovijedaju: Sinan-paša je plovio uz obalu Sicilije s brodovljem od više od sto trirema, poslan od Sulejmana da ulije strah kršćanima kako ne bi tvrdoglavo htjeli zadržati grad Afrodisij, koji u puku nazivaju Afrikom, nedavno pod pokroviteljstvom cara Karla V. zauzet po sicilijanskom potkralju Vegi, niti ga utvrđivati posadama i zalihama. Vojskovođu je dakle obuzela želja i bijes da napadne Kataniju. I stajao je doduše na vidiku gradu, po mirnu moru, punih deset sati, potičući preko zapovjednika duh vojnika da čilo iskoče na obalu, pokolju sve koji im dođu ususret i sve izmiješaju mačem i plamenom. Ali nova pojava koja se ukazala očima paše i vojnika usporila je njihov nalet. Sav je naime katanjski žalo, tvrđave i zidine izgledao ispunjen naoružanom vojskom, bilo da je Božja providnost praznim prividom poigrala se s očima bezbožnih ljudi, bilo da je uistinu bila nebeska vojska, kakva je nekoć viđena kod Gezija, poslana da zaštiti Elizeja. Održala se i predaja da je maurski vojskovođa vidio Djevicu mnogo veću i uzvišeniju od ljudskoga stasa i obličja, uglednu u oružju, kako sjedi na konju s konjskom opremom i jaše pokraj postaja naoružanih ljudi, te da je, prestrašen tim priviđenjima (što Turci u neizvjesnim prilikama obično čine), pitao ždrijeb hoće li iskrcati vojsku ili okrenuti smjer i bijes na druge kršćanske obale. Ždrijeb je zaobišao Kataniju. Suzdržao se dakle od iskrcavanja, pogođen nebeskim strahom, i otišao u Augustu, koja nije tako daleko od Katanije, te je, osvojivši je, spalio svete i svjetovne stvari. Tako prema istome redovniku Bartolu i javnoj predaji onaj koji gore, Blandizio.

33 S pravom dakle to hvali Pavao Emilije Santorio: Često je gradu ishođen spas molitvama i zaslugama Agate, česte su također pobjede, ne samo nad neprijateljima Gotima, Vandalima, Maurima i Saracenima, nego i nad samim etnskim požarom. Da su Vandali više puta provaljivali u Siciliju i mnoge gradove dijelom opljačkali, dijelom sravnili sa zemljom, svjedok je Prokopije u 1. knjizi Vandalskoga rata. Kakva je u ta vremena bila sudbina Katanije, još nisam pročitao.

Katanjani po sv. Agati istrgnuti od potpunoga istrebljenja.

57 Drugo dobročinstvo koje je sv. Agata iskazala svojim precima navode Katanjani: oni su naime protiv cara Fridrika II. i kralja Sicilije, dok se ovaj s jednakom nevjerom i bezbožnošću dizao protiv vrhovnoga svećenika i na okrutne načine zlostavljao one koji su mu se pokoravali, poduzeli nekakav pothvat za promjenu vlasti, ali su ubrzo svladani oružjem i kažnjeni okrutnom osudom da se, pošto se grad iz temelja sruši, svi predaju smrti. Kad se pak tako okrutnom proglasu nitko nije usuđivao usprotiviti ili riječima ublažiti njegov opaki bijes, gle, na određeni dan istrebljenja, dok otvara knjižicu da obavi časoslovne molitve Bogorodici Djevici, naiđe na ove riječi napisane zlatnim slovima: Ne vrijeđaj domovinu Agate, jer je osvetnica nepravdi. Zaprepašten viđenim, zatvara knjigu i ponovno je otvara na drugom mjestu, i ponovno mu je pred očima isti natpis. Knjiga otvorena treći put na drugom mjestu ponovno mu nameće istu prijetnju. Prestrašen car suzdržao se od smišljenoga istrebljenja i zapovjedio da se grad ponovno sagradi. Da se pak ne bi činilo da je nepromišljeno promijenio odredbu, proglasio je da građani prođu kroz sredinu isukanih mačeva, ali ipak neozlijeđeni.

57 Ta predaja živi u Kataniji, i to da je ono mjesto na kojem su goli mačevi visjeli za taj obred prešlo u crkvicu čiji je pločnik, položen preko ulice, ocrtavao vrata, odakle je susjednoj četvrti zatim došlo ime Mediaporta. Sama crkva posvećena presvetoj Djevici od Milosti, s čije se desne strane vidjela slika sv. Agate, spomenik je naime milosti koju su njezini građani isprosili od majke milosti i od sv. Agate.

38 Približno oko godine 1232. ili sljedeće kažu da se to dogodilo. Jer i u to vrijeme razoren je Centuripe bijesom istoga cara, nekoć velik i glasovit grad, iz čijih se zatim ostataka, kako piše Fazello u 1. dekadi, 10. knjizi, 2. poglavlju, grad Augusta uzdigao u građevinu, ili je svakako već prije osnovan i postao napučeniji kad su ondje preseljeni Centuripinjani. Sada leži Centuripe i nastanjuju ga rijetki težaci, kako kaže isti Fazello, ali se ipak vide golemi ostaci građevina, tvrđave i zidina: ime je mjestu Centorui i nalazi se u katanjskoj biskupiji. O Kataniji Pirro nakon razorenja Centuripa ovako spominje: Isti je kralj bio odlučio sravniti sa zemljom Kataniju jer se bila odmetnula od njega, ali dok je iz knjižice molio svete molitve, pripovijedaju da je tri puta mogao pročitati samo ove riječi: Ne vrijeđaj domovinu Agate, jer je osvetnica nepravdi, i zbog toga je razloga promijenio namjeru te u tom gradu podigao samo tvrđavu da obuzda pobunjenike i nije poduzeo ništa drugo.

Neki smatraju da je to učinio njegov otac Henrik,

89 Neki se dvoume nije li ta nesreća radije nanesena Kataniji od cara Henrika VI., oca već spomenutoga Fridrika. Od njega su svakako Sicilijanci lišeni posada i utvrda, lišeni dobara i mučeni raznim mukama, piše Baronije u 12. svesku pod godinom 1194., a iz nekoga pisma Inocenta III. Odorik Raynaldi pod godinom 1198. br. 64. U Palermu se osobito okrutno oborio na pristaše Tankreda i Vilima Trećega, što se u Akvinkinskom dodatku Sigebertovoj kronici pod godinom 1194. ovako preuveličava: Grad Palermo, pošto je istjerao stanovnike, gotovo je sasvim razorio. Ali Ulrik Mutius u Njemačkoj kronici, knjiga 19., piše da je Henrik silom zauzeo Kataniju i u prvom naletu bijesa u gradu pobio sve oba spola, ne vodeći računa ni o dobi. Zatim dodaje ovo: Pošto je zarobio gradske prvake i biskupa, koji je počinio mnoga djela protiv cara, zapalio je grad i nije dopustio da se oganj ugasi dok sve nije izgorjelo i pretvoreno u pepeo. Odakle je to crpio Mutius, doista ne znam, i ne čini se nimalo vjerojatnim. Jer akvinkinski pisac, koji je tada živio, svjedoči da je Henrik Apulijce, Sicilijance i Kalabrejce... pobjedonosno podložio sebi bez prolijevanja krvi, dok Mutius prenosi da je, prije nego što je zauzeta Katanija, bilo nekoliko bitaka oko nje. I sam Henrik u ispravi izdanoj 24. travnja godine 1195., koja se nalazi kod Pirra, govori ovako: Mi dakle zbog štovanja blažene Djevice i mučenice Agate, čije se relikvije nalaze u katanjskoj crkvi i na čast Gospodnju ondje počivaju, imajući u vidu i vjernost i ugodne službe koje nam Rogerije, izabranik te iste crkve, naš vjerni podanik, pomnom odanošću nastoji iskazivati, itd.

60 O Fridriku, Henrikovu sinu, lakše bi nas uvjerilo da povjerujemo u nešto takvo i njegova narav najprije u mladosti oblikovana na krepost, da se mogao priviknuti na takve molitve, i poslije nagla i neukroćena narav. Mnoge je doduše gradove osvojene u ratu razorio do temelja, kao što se može vidjeti kod Raynaldija, ali je osobito sicilijanske crkve zlostavljao okrutnom tiranijom, o čemu Fazello u 2. dekadi, 8. knjizi. Naposljetku je Fridrik sav gnjev kojim je progonio papu Grgura IX. prelio na prelate, od kojih je mnoge nadbiskupe i biskupe dijelom dao ubiti, mnoge bacio u tamnicu, a neke kaznio progonstvom, među kojima su bili cefaluanski Halduin II. i katanjski, čiji je bio pitomac. Još teže se kod Raynaldija različiti pape tuže na njega, a poimence ga Inocent IV. naziva drugim Neronom i ovako se obraća sicilijanskim biskupima i plemstvu: Po svoj je zemlji izišao glas vaše nevolje i na krajeve zemaljskoga kruga stigli su vaši uzdasi najdostojniji sućuti.

C ali Fridrik je bio okrutan,

61 Bili bi dakle i razorenje najplemenitijega grada i zapovjeđeni pokolj svega puka u skladu s Fridrikovim običajima kad bi bili dokazani kakvim spisom njegova doba. Katanjani se pozivaju na najpostojaniju predaju i na neke stare natpise. Jer u javnom pritaneju katanjskoga senata čitaju se riječi urezane prevelikim pozlaćenim slovima, kako kažu, od godine 1400., u koje su vrijeme možda bili živi neki koji su cijeli događaj, ako se uistinu zbio, gledali, a mnogi koji su to čuli od roditelja. Vide se iste riječi napisane na najvišem stropu crkve sv. Agate sagrađene prije mnogo godina. Iste ima urezane na zlatnim pločama vrh onih najplemenitijih nosila na kojima se zlatni kip Djevice i relikvije 4. veljače, na sam dan bdjenja njezine svetkovine, nose oko zidina od mnogobrojnoga naroda koji, odjeven u osobito častan ruh i idući bosih nogu, naizmjenice preuzima sveti teret. Te spomenike postavljene javnom vlašću senata i biskupa na tako istaknutom mjestu Katanjani tvrde da treba više cijeniti nego kad bi bili posvjedočeni kakvim spisom nekoga privatnika koji se možda skriva u podrumu i lakomisleno vjeruje nepouzdanim glasinama koje su do njega doprijele, što zahtijevaju Palermljani.

Ishođen muški porod, otklonjena pogibelj smrti, po Božjoj providnosti otjerani neprijatelji, na bdjenju sv. Agate, njezinom zaštitom.

63 Dobročinstva sv. Agate koja su dosad spomenuta ona su koja su većinom udijeljena katanjskom puku ili mještanima. Ono što slijedi ticalo se cijeloga otoka Sicilije, da je njegov plod bio dugotrajniji. Budući da su naime sv. Agati bile odrezane dojke, zaziva se ne samo da izliječi bolesti dojki, nego i da bude uz dojilje, pa tako i uz rodilje, štoviše da isprosi muški porod. Ispovijeda Petar II., kralj Sicilije, da je po njezinu posredovanju primio sina iz Božje ruke. Tako naime govori u ispravi koja se, zakonito prepisana iz Registra povlastica najslavnijega grada Katanije, nalazi kod nas, a koju je prije bio objavio Rokko Pirro u Notitia Ecclesiae Catanensis: Petar II. po Božjoj milosti kralj Sicilije. Ako kraljevi i knezovi slaveći svoje rođendane rese gradove i općine povlasticama svoje vladavine i rasipaju počasti na narode koji to zaslužuju: Mi, koji po Božjoj volji sjedimo na kraljevskom prijestolju, kad nam je Svevišnji podario željeni porod, moramo iskazivati počasti, obilno dijeliti povlastice i bez štednje izlijevati milosti. Nizom ovoga dakle povlaštenoga pisma želimo da bude poznato svima, sadašnjima i budućima, da mi, razmatrajući znamenito dobročinstvo koje smo na uoči nona u gradu Kataniji (po posredovanju slavne Djevice Agate, koja je Zaštita našega kraljevstva i čijim se naslovom taj isti grad odlikuje) primili iz ruke našega Boga, kad nam je presvijetla kraljica Elizabeta, naša predraga družica, rodila sina kojega smo mi i naši vjerni Sicilijanci zbog pomanjkanja muškoga poroda dugo vremena željeli, želeći također itd.

63 Dana je ta povlastica u Kataniji, po časnom Damijanu iz Palizija iz Messine, profesoru građanskoga prava, logotetu i kancelaru kraljevstva Sicilije, glavnom kapelanu kraljevske kapele, godine Gospodnje 1427., u mjesecu veljači, jedanaestoga istoga, u šestoj indikciji. Iz te se indikcije, započete u mjesecu rujnu godine 1427. ili prema crkvenom običaju 1. siječnja 1428., vidi da su se godine tada računale na francuski način, počevši od Uskrsa.

64 Sin koji se tada spominje da je kralju Petru rođen nakon sedam kćeri bio je Ludovik, koji je godine 1355. u sedamnaestoj godini svoje dobi preminuo. Imamo njegovu ispravu, izdanu u Kataniji 14. ožujka, u sedmoj indikciji, godine 1353. ili radije 1354., kao što se vidi iz broja indikcije. U njoj ovako govori: Božanskom, kako vjerujemo, začetnicom našega rođenja bila je blažena Agata u Kataniji, jer kao što se ona htjela roditi u svojoj domovini itd. Bio je rođen, kako se kaže u očevoj povlastici, na 4. veljače, kada su se u svitanje ostaci blažene Agate prema običaju iznosili iz presvetoga svetišta da se pobožno nose oko gradskoga područja, kao što se čini i sada uz posve trijumfalnu svečanost. A onoga dana kada je izdana Petrova isprava, na 12. siječnja veljače, koji je posljednji dan osmine, isti se ostaci iznose mnogobrojnom puku da se štuju kroz cijeli dan.

66 A 63 Rado spominjem ovdje i jednoga stranoga kralja koji je, jer je upravo uoči blagdana sv. Agate sretno izbjegao sigurnu smrtnu pogibelj, svoju zahvalnost posvjedočio pobožnijim spomenikom. Bio je to Pertarito ili Bertarid, kralj Langobarda, pobožan muž, katoličke vjere, postojan u pravednosti, kako hvali Pavao Đakon u 3. knjizi, 33. poglavlju. O njemu ovako piše Bernard Sacco u 9. knjizi, 16. poglavlju svoje historiæ Ticinensis. Može se dvojiti je li u toga kralja bila veća krepost ili ishod događaja. Jer više je puta bio daleko od domovine, najprije je pošao u Germaniju: zatim, primljen u zaštitu od Grimoalda, spoznavši njegovu nevjernost, da ne bi bio prevaren, pobjegao je u Galiju. Uskoro, idući u Britaniju ili Englesku, nepoznatim glasom biva pozvan natrag u domovinu i kraljevstvo. To je kraljevstvo nakon Grimoaldove smrti primio natrag ne oružjem, nego naklonošću i suglasnošću naroda. Spominjući se pogibelji koju je izbjegao kada je umakao Grimoaldovim neprijateljskim rukama, sagradio je samostan sv. Agate na uzvisini grada, gdje stoje najstariji zidovi Pavije: jer se, naime, odatle spustio niz uže na blagdan te blažene Djevice, izbjegavši pogibelj o padu noći, da bi ubuduće vječnomu Bogu podigao spomenik dobročinstva. To se dogodilo u ono vrijeme kada su kod Franaka vladali Dagobertovi unuci. Isto opširnije spominje Jakov Gualla u 3. knjizi, 19. poglavlju djela Sanctuarium Papiæ, Antun Marija Spelta, Stjepan Breventano u 3. knjizi, 16. poglavlju, a ova dvojica potonjih izričito navode da je pobjegao one noći koja je prethodila danu sv. Agate. Dan ne navodi Pavao Đakon, nego spominje bijeg i povratak te dodaje ovo: Na onome mjestu koje je sa strane rijeke Ticino, odakle je on nekoć pobjegao, sagradio je samostan koji se zove Novum, svomu Gospodinu i Osloboditelju, u čast blažene Djevice i mučenice Agate, u koji je okupio mnoge Djevice te je isto to mjesto obogatio dobrima i raznim uresima. O toj se crkvi govori 7. siječnja u Vita S. Crispini I. Ticinensis Episcopi, br. 6. Predaje Stjepan Breventano u 4. knjizi, 6. poglavlju djela Historia Ticinensis da su neke relikvije sv. Agate, nekoć čuvane u tvrđavi u Paviji, zatim prenesene u Katedralu. Je li ih Pertarito isposlovao sa Sicilije, nije lako reći. Jer onaj za kojega se kaže da je samostan sv. Agate koji je osnovao uresio relikvijama sv. Primo i Felicijan, zašto ne bi ondje položio zalog same blažene Djevice?

66 Kada su zapadne kršćanske čete u svibnju 1218. godine počele opsjedati premoćni egipatski grad Damiettu (za koji većina učenih ljudi smatra da je stari Peluzij) i bile pogođene velikim nevoljama, kako od građana tako i od Saladinove vojske koja je utaborila kod grada, te su više puta uzalud pokušale prijeći rijeku Nil, naposljetku su uoči blagdana sv. Agate osjetile pomoć koju im je odozgor poslao Bog, po zagovoru same blažene Djevice (kako je pobožno tumačiti). Sam događaj ovako pripovijeda redovnik Gotfrid iz Kölna, koji je tada živio: Uistinu, u noći blagdana Djevice sv. Agate, Bog je, obnavljajući čudesa svoje moći, ulio toliki strah babilonskomu sultanu i njegovim satrapima da su, ostavivši tabor, čak i bez znanja Egipćana koje su bili rasporedili za otpor, svu nadu položili samo u bijeg. Tako su, dok su Egipćani bježali, kršćani natječući se i spremno, bez ikakve smetnje neprijatelja i prolijevanja krvi, prešli: i tako je grad opkoljen uokolo i čvrsto opsjednut. Razgrabljeni su i šatori bjegunaca te sve lađe s vrlo mnogim plijenom.

Biskupija u Cataniji obnovljena, nakon što su protjerani Saraceni: na razne načine uresili je pape.

68 Mnogo je i sjajno uresa grada Catanije: one koji su u njega došli po zaslugama sv. Agate, već smo većinom prikupili. Ovdje rado dodajemo biskupsko dostojanstvo, doduše ne isprva utemeljeno s obzirom na nju (jer spominju da je mnogo prije ondje bio biskup Beril, kao što će se reći 21. ožujka), nego ponajviše njezinom zaštitom sačuvano i njezinim zagovorom obnovljeno, na zavjet, kako kažu, koji je bio izrekao grof Rogerije, da će dati sv. Agati posjede koji su oko Catanije, ako pobijedi Saracene: kojega se pak zavjeta on sam u darovnoj ispravi ne spominje. Nadalje, Ansgerije, prior benediktinskoga samostana u gradiću sv. Eufemije, rodom Britanac, čovjek iznimne pobožnosti, prvi biskup Catanije, na traženje istoga grofa Rogerija, zaredio je papa Urban II. Kod Pirra postoje neke Rogerijeve isprave kojima se i potvrđuje osnutak Catanjske crkve i nabrajaju dobra koja su joj darovana.

68 Vrijednim truda učinilo se ovdje donijeti bulu vrhovnoga svećenika Urbana II., o kojoj je gore bilo riječi. Njezin nam je prijepis iz Catanije prošle godine poslao vrli muž Ivan Krstitelj de Grossis, prepisan najprije s izvornika 1580. godine, 8. indikcije, 24. dana ožujka, osme godine vrhovnoga svećenika Grgura XIII., po Aleksandru Cantonu, glavnom bilježniku Velike biskupske kurije u Cataniji, uz dodana imena svjedoka, velemožnih gospodara: a odatle ga je vlastitom rukom prepisao don Jeronim Bolano, arhivar arhiva Velike biskupske kurije grada Catanije, uz svjedočanstvo samoga Catanjskoga senata, sa stavljenim pečatom i potpisom bilježnika Karla Scota, 9. dana travnja 1251. godine, 4. indikcije, premda je istu tu bulu objavio također Rocco Pirro u Notitiæ Ecclesiæ Catanensis, br. 6. Ona dakle ovako glasi:

69 URBAN, biskup, sluga slugu Božjih, predragomu bratu Ansgeriju, biskupu i opatu Catanije, i njegovim nasljednicima koji će po crkvenim pravilima biti postavljeni zauvijek. Kao što učimo iz istinitih spisa najblaženijega oca i najprobranijega crkvenoga naučitelja Grgura I., poznato je da se Catanjski grad, gdje se blažena Agata i rodila i podnijela mučeništvo, od davnina isticao sjajem biskupskoga dostojanstva. Kad je pak narod Saracena zauzeo otok Siciliju, i ondje i po drugim gradovima cijele pokrajine propao je i biskupski sjaj i nestalo je dostojanstva kršćanske vjere. A nakon gotovo četiristo godina, kad je Božja blagost pogledala svoj narod, po najsnažnijemu grofu Rogeriju isti je otok vraćen pod kršćansku vlast. Nadalje, isti taj izvrsni grof, najodaniji sin Rimske crkve, težeći da posvuda koliko dopuštaju prilike obnovi sjaj drevnoga dostojanstva gradova, odredio je da majka crkva blažene Agate smještena u Cataniji bude samostan: kako bi ondje braća, ustrajavajući u službama Božjim, za njegovo spasenje, za pokojnu ženu i za duše vojnika koji su tu istu zemlju svojom krvlju vratili pod kršćansku vlast, molila milosrđe svemogućega Gospodina.

70 Mi stoga, odobravajući pobožnost tolikoga muža kako je dolično, vlašću ovoga pisma određujemo da samostan ondje zauvijek ostane. Ali budući da se, kao što smo prije rekli, grad Catanjana prepoznaje kao slavan zbog nekoć posjedovane biskupske povlastice, dodajemo i ovom odredbom ustanovljujemo da se i u naše vrijeme vrati na tu istu povlasticu: i tko god u spomenutoj crkvi bude izabran od redovnika za opata, taj neka bude na čelu narodu i kao biskup. Nadalje, i sav grad i sve što je uokolo, bilo gradovi, sela ili gradići, što je spomenuti grof darovao istomu samostanu i blaženomu Petru, prvaku apostola, ili će darovati, i sve što se mogne utvrditi da je po drevnu pravu pripadalo Catanjskoj crkvi, kako u biskupiji tako i u posjedima, neka zauvijek bude u cjelini u jurisdikciji opata i biskupa: i taj isti opat i biskup neka se pobrine da, uz Božju pomoć, redovnički upravlja samostanom, a po crkvenim pravilima sveukupnim klerom i narodom.

71 Tebe dakle, prvoga nakon toliko vremena biskupa Catanije biskupa ananjskoga grada našim rukama, kao da je posvećen rukama blaženoga Petra, vlašću ove povlastice obdarujući; i tvojim nasljednicima određujemo da ova odredba ostane valjana zauvijek: da ih uvijek zaređuje rimski prvosvećenik, i da uvijek budu na čelu redovnicima kao opat i narodu kao biskup. Napokon, da bi ovo zauvijek ostalo čvrsto, cjelovito i neokrnjeno, predragomu sinu našemu grofu Rogeriju, branitelju kršćanske vjere, i njegovoj ženi, sinovima i vojnicima, za čije je otkupljenje Catanjski grad, sa svom njegovom biskupijom, blaženomu Petru, prvaku apostola, svojim trudom vraćen, darovao; milost i blagoslov i oproštenje grijeha od Boga i njegovih apostola, po vlasti apostolske službe koju nedostojno vršimo, i naklonost darujemo: kako bi u sadašnjosti cvjetali njihovi pobjednički uspjesi, njihova veličanstvena djela, darovi i prinosi, a u budućnosti da nađu nagrade vječnoga blaženstva.

72 Ako bi pak tko (što neka bude daleko) pokušao tvrdokorno ići protiv ovih naših apostolskih odredaba, opomenut drugi ili treći put, ako se ne popravi doličnom zadovoljštinom, neka zna da će biti teško kažnjen srdžbom svemogućega Boga i svetih apostola, te proboden anatematizmom Apostolske stolice koju je prezreo. Onima pak koji ovo čuvaju, neka mir i milosrđe od Boga bude sačuvan u sadašnjim i budućim vjekovima. Amen, amen. Dano u Anagniju 8. dana ožujka, 14. indikcije, po ruci Ivana, đakona kardinala Svete rimske crkve, godine Gospodnjega utjelovljenja 1091., a četvrte godine pontifikata gospodina pape Urbana II.

73 Dvostruku ispravu pape Aleksandra III. osim toga primili smo odande, istoga 9. dana travnja 1251. izvučenu iz Catanjskoga arhiva, a rukom Jeronima Bolana prepisanu sa starijega prijepisa koji je 1580. godine, onaj prije spomenuti Aleksandar Cantono, bilježnik spisa, sastavio pred istim svjedocima, prema drugomu, koji je bio prepisan s izvornika 1343. godine, 30. kolovoza, 11. indikcije, prve godine Ludovika, kralja Sicilije, po javnom bilježniku Julijanu iz Auguste, uz upisana imena više od pedeset svjedoka; da se preda vrhovnomu svećeniku Klementu VI., po prioru i kaptolu ili samostanskoj zajednici glavne Catanjske crkve, prokuratorima, sindicima, zastupnicima, koji su ih imali poslati, da ne bi zbog kakve pogibelji na putovanju propao izvornik.

74 Prva je isprava bila dana u Beneventu po ruci Gracijana, podđakona i bilježnika Svete rimske crkve, 8. dana kolovoza, 1. indikcije, godine Gospodnjega utjelovljenja 1167., devete godine pontifikata gospodina pape Aleksandra III; i poslana je Ivanu, biskupu i opatu Catanjske crkve. Druga Robertu, biskupu i opatu Catanjske crkve, dana u Frascatiju po ruci Gracijana, đakona i bilježnika Svete rimske crkve, 20. dana kolovoza, 4. indikcije, Gospodnjega utjelovljenja 1171. godine, a dvanaeste godine pontifikata gospodina pape Aleksandra III. Prvu su ispravu uz prvosvećenika potpisala dvanaestoricakardinala, a drugu devetorica. U objema je umetnut prvi paragraf isprave Urbana II. od onih riječi Sicut beatissimi Patris itd. do riječi Misericordiam vero hæc imploraret. Zatim se nalazi ovo: Stoga je papa Urban II., blaženoga spomena, pazeći na pobožnost tolikoga muža, izabranika kojega mu je isti grof poslao, blagoslovio za opata i zatim posvetio za biskupa: i odredio je da Catanjski grad cvjeta dvostrukom povlasticom, da tko god ondje bude izabran od redovnika za opata, taj bude na čelu narodu i kao biskup. Potom se u prvoj ispravi dodaje: Mi smo dakle, slijedeći stope istoga našega prethodnika, tebe, brate biskupe Ivane, premda po našim nedostojnim rukama, kao da si posvećen rukama blaženoga Petra, i istu tu Crkvu uzeli pod zaštitu blaženoga Petra i našu, te je utvrđujemo povlasticom ovoga pisma: određujući da, kao što je ustanovio isti naš prethodnik, ondje obje časti, naime opata i biskupa, ostanu u jednoj te istoj osobi, i da izabranike redovnika istoga mjesta blagoslivlja i posvećuje rimski prvosvećenik, i da sama ta Crkva ne bude podložna nikomu osim rimskomu prvosvećeniku. Što se u drugoj ispravi iznosi nešto kraće. U objema se zatim potvrđuju i nabrajaju posjedi Catanjske crkve: biskupu se daruje i palij, te se propisuje kojim se danima njime treba služiti, i to izrijekom na svetkovinu sv. Agate: i opominje se da prione uz one kreposti koje zahtijeva to dostojanstvo palija. Kasnije su pak catanjski biskupi podloženi nadbiskupu Monrealea po papi Luciju III. 1184. godine. A uporaba palija oduzeta je Robertovim nasljednicima, kojima ga je Aleksandar bio odobrio drugom ispravom; ali nije nam u nakani pratiti sve što je u toj Crkvi učinjeno i promijenjeno: ove smo isprave naveli jer su već prije bile citirane i činilo se da pripadaju časti sv. Agate.

75 Piše Augustin Inueges da, kada je u Rimu bila rasprava o zavičaju sv. Agate, nikakav obzir nije vođen o ovim apostolskim brevima, premda je predočen vjerodostojan prijepis prepisan s izvornika; jer se navodno ne nalaze u Rimskom arhivu i odišu sicilijanskim izrazom, budući da nazivaju Majkom Crkvom onu koju Rimljani obično nazivaju Matricom. Pa ipak, i drugi Aleksandrov brev ima matricu, i zašto se ne bi podjednako mogla reći i Mater i Matrix Crkva, ne vidim, kad to ne rabe samo Sicilijanci nego i drugi narodi, čiji je stil ili zasigurno riječi molbenice Catanjana možda slijedio onaj koji je Urbanu II. bio tajnik. Jer jesu li uistinu svi breviji, isprave i povlastice papa svih vremena još uvijek sačuvani u Rimskom arhivu, tako da nijedan nije ni zagubljen, ni izjeden starošću, ni ondje nezabilježen, to uistinu ne znam, premda bih to jedino veoma želio: ali ako postoje, kolikoj bi koristi prethodnih i učenih ljudi mogla biti objavljena pisma i odluke starih papa!

76 Što su drugo protiv tih bula prigovorili Palermitanci, da ne bi škodile njihovim parnicama, naznačili smo gore. Mudro uistinu Pirro: Nije zato ipak, kaže, cijela isprava (Urbanova) krivotvorena, kako su po mojem sudu htjeli dati do znanja. Koje će pak inače biti svjedočanstvo dostojno vjere, ako se javni spisi, sastavljeni po prisegnutim javnim bilježnicima, potpisani po uglednim muževima i cijelim senatom, smatraju sumnjivima? Ja doista radije želim da me smatraju manje lukavim, nego da sumnjam u vjerodostojnost takvih spisa.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

5. veljače Kalendar godine