Posljednja borba sv. Agate. Njezina smrt i smrt tiranina. Katanija spašena njezinom pomoći.
P osle četvrtoga dana Kvincijan zapovijeda da se ona postavi pred sudište i kaže joj: „Dokle ćeš se napokon protiviti carskim odredbama? Ili prinesi žrtvu bogovima, ili ću te mučiti težim mukama.” Sveta je odgovorila: „Sve su tvoje riječi isprazne, a djela i tvoja i careva nepravedna su, tako da onečišćuju i sam zrak. Stoga, jadniče lišen svakog osjećaja, reci mi tko bi tražio pomoć od kamenja i drveća u kojima nema nikakva osjećaja? Vidiš li da je umjesto one dojke koju si mi odsjekao izrasla druga, snagom moga Gospodina Isusa Krista?” Obuzet ludilom, Kvincijan povikne: „Tko te je izliječio?” Agata je odgovorila: „Isus Krist, Sin Boga živoga.” Kvincijan je rekao: „Zar opet zazivaš Krista, čije ime ja ne želim ni čuti?” Agata je rekla: „Neću prestati ni zazivati ga usnama ni slaviti ga srcem.”
14 Kvincijan je rekao: „Sada ću spoznati hoće li te izbaviti Krist”, i odmah je zapovjedio da se po tlu prostru oštre krhotine i pospe užareni ugljen, te da se ona na to baci. Dok se to događalo, to je mjesto iznenada potresao potres, i srušivši se dio na tlo, usmrtio je upraviteljeva pomoćnika po imenu a Silvana i njegova prijatelja Falkonija, ponajviše po čijem je poticaju tako okrutno bjesnio. I ne samo to, nego je gotovo sav grad Katanija bio snažno potresen potresom, tako da su građani sa svih strana hrleći dolazili u pretorij i silno prestrašili upravitelja.
15 Tada je Kvincijan, najprije pogođen potresom, a zatim smeten navalom naroda, naredio da se sv. Agata vrati u pritvor. Ušavši u njega, podigavši ruke k nebu, rekla je: „Zahvaljujem ti, Gospodine,”
Sljedećeg dana bezbožni Kvincijan ovako se obraća onoj za koju je naredio da stane pred njegovim sudištem: „Jesi li razmislila o svom spasenju?” Sv. Agata je odgovorila: „Moje je spasenje Krist.” Kvincijan je rekao: „Nesretnice, dokle će se iskrivljavati tvoj zlosretni um? Odreci se Krista i počni štovati bogove, te se pobrini za svoj život i dob da ne zadesiš preranu smrt.” Agata je rekla: „Ti se odreci svojih bogova, koji su kamenje i drveće, i pristupi tvorcu svega, pravom Bogu koji te je stvorio, da ne padneš u vječne kazne i neizmjerne muke.” Raspaljen bijesom, Kvincijan a naredio je da se ona objesi i raspara pločicama. Dok se to događalo, govorio joj je Kvincijan: „Promijeni mišljenje, Agato, da bi se poštedio tvoj život.” Agata je rekla: „Veliku mi radost donose tvoja mučenja. Ništa drugačije ne kličem od radosti nego onaj tko je primio radosnu vijest i tko vidi onoga koga je želio, ili pronađe blago. Tako se radujem ovim tvojim privremenim mukama kojima prijetiš da ćeš me pogoditi. Jer žito se ne može sigurno čuvati u žitnici ako prije nije očišćeno od pljeve. Slično ni moja duša ne može biti primljena u Raj prije nego što moje tijelo bude rastrgano svim vrstama muka po tvojim krvnicima.”
10 Razbjesnivši se, Kvincijan je najprije naredio da se muči njezina dojka, a zatim da se, dugo i okrutno mučena, odsiječe. A sveta Agata je rekla: „Bezbožni, okrutni i svetogrdni tiranine, zar se nisi postidio to činiti ženi i odsjeći dojku koju si sisao u majci? Ipak, premda si mi odrezao vanjsku dojku, imam drugu dojku u svojoj duši, koju nikada nećeš moći iskorijeniti: jer je od moga djetinjstva posvećena Kristu, Bogu mome.” Razljućeni Kvincijan naredio je da se ona ponovno zatvori u tamnicu i zabranio da se k njoj pusti ijedan liječnik ili da joj se pruži kruh ili voda.
11 Kad je bila zatvorena u tamnici, oko ponoći joj se u staračkom liku ukazao apostol Petar, dok je ispred njega išao dječak noseći svjetiljku, a on sam imao u ruci mnoge lijekove i govoreći da je liječnik, obraća joj se ovim riječima: „Mnoga je i strašna mučenja na tebe primijenio bezbožni tiranin, ali nije postigao baš ništa, nego je radije okopnio pri pogledu na tvoju postojanost: i zato je zapovjedio da ti se dojka muči i zatim odsiječe. Njegova će pak duša zauvijek ostati u boli i mučenju. Budući da sam pak bio prisutan kad si ovo trpjela i pozorno promotrivši uočio da se tvoja dojka može izliječiti, zbog toga sam ovamo došao.” Sv. Agata mu je odgovorila: „Nikada u potpunosti nisam primijenila lijek na svoje tijelo, i sada bih smatrala sramotnim prekršiti najbolji običaj koji sam od najranijeg djetinjstva postojano čuvala.” Odgovorio je starac: „I ja sam kršćanin i uzdam se da ćeš od mene ozdraviti, i zato sam ti došao. Samo nemoj da te bude stid i nemoj me se bojati.” Odgovarajući, sveta je rekla: „A kako se može dogoditi da, dok si ti iscrpljen starošću, ja, premda mlada djevojka,”
S. Methodii archiepisc. Cp.
Oratio in s. Agatham
Ex MS. PP. Oratorii Romæ Latine reddita a Leonardo Pate.
Hvala sv. Agate zatražena od Božanskog predodređenja, proroštva, spola, djevičanstva i imena.
Budući da me samo divljenje potaknulo na govor, a jednako tako me i sama volja nagoni na želju: naprotiv pak sama želja me uvjerava da osobito želim vama svima, (Oci i Braćo, koliko god vas je ovdje zajedno prisutno i stoji blizu mene) da potaknut divljenjem provalim iz svoje šutnje u riječi i nađem razrješenje okova svoje želje i šutnje, na ovaj spomena vrijedan dan posvećen mukama svete mučenice Agate, a ono što vas ostavlja zapanjenima i stoga predanima šutnji, to ću ja izreći pun divljenja, pa makar i iz svoje nemoći govorenja. Jer postoje, postoje neke stvari posve čudesne iznad svakog očekivanja, koje, kao što ponekad rađaju šutnju, tako ponekad pružaju i rječitost: a oboje rađa veličina čuda i sama očito širina predmeta. A ovo javno i neobično prizorište, kojemu svjedoče i same oči, (jer je odavno bilo vrlo iznad svakog očekivanja) nastojat ću izložiti iznoseći na vidjelo razloge. Jer kao što je u sastavljenim govorima sjeme plodne mudrosti samo vršenje zapovijedi, tako očitovanje čudesa izvire iz mučeništva radi Boga te iz djevičanstva i čistoće duha, koji su istinska oponašanja Božanskih kreposti. Ono što se dakle tiče činjenja čudesa, izložit ću vam na kraju. Sada pak, da učinim početak pripovijedanja, preporučit ću samu mučenicu, koja je, kao što sam govorio, vrelo i početak čudesa, i najprije ću uistinu jasno izložiti gdje i iz kojeg smo se razloga okupili.
2 Godišnji spomen svete mučenice okupio nas je sve na ovo jedno mjesto, kao što znate, o moji učitelji, mučenice doduše drevne i prvotne zbog sjajne borbe, ali uistinu nove, kao da sada pobjeđuje boreći se zbog božanskih čudesa kojima se svakodnevno kruni i lijepo resi. Mučenice koja u prikladno vrijeme pokazuje žar svoje ljubavi prema Bogu, a u neprestanim olujama u ruci drži moć i djelotvornost čudesa za pravednu uzvratu, budući da se očituju i spremnost hrabrog duha kojim je bila obdarena i tijelo koje je zbog Krista do kraja ljubljeno, kako bi uzvratila sve što bi primila. Ona doduše daje tijelo i čvrstu odluku slobodne volje, a to je učvršćeno od Boga prema Božanskom izboru, i primila je slavu imena i kraljevsku krunu, postavši sjajnijom nego da je rodila sinove ili kćeri, i utoliko uzvišenijom što je prezrela svaku sramotnu nasladu poroda.
3 I budući da sam spomenuo ono što se odnosi na rađanje djece i spomenuo kraljevsku krunu, sada ću početi govoriti. Žena je doduše po samoj naravi, ali ne po izboru, kao ostali ženski rod, čiji običaj, kao da predosjeća budućnost, i u djevojačkim igrama ulaže trud u odgajanje i hranjenje djece, nego Djevica koja se nije činila da ni u igri ikada oblikuje djevojačke ludorije. Rekao sam žena, ali sam dodao Djevica. Žena doduše zato što je u početku od mudrog Adama (jer je tada bio uistinu mudar, budući da još nije pao u grijeh) dano to ime,
B 17 A kad je Kvincijan čuo da je mučenica preminula iz života, zaputio se da zauzme njezina imanja: uzevši dakle svu svoju pratnju, žurio je ub Palermo. Ali jedva što je stupio na put, po pravednom Božjem sudu poginuo je u nekoj rijeci nedaleko od Katanije, po imenu Psemit. Jer kad ju je htio prijeći i sa svojim konjima stupio na skelu, dva su od njih počela bjesnjeti i nasrtati na njega: i jedan je, navalivši na njega ustima, gušio ga, a drugi nije prestajao zadavati udarce kopitima dok ga nije srušio u rijeku Psemit. Njegovo pak tijelo, koje su mnogi tražili, nikada se nije moglo pronaći.
C Krista, da po molitvama te iste svete mučenice zadobijemo oproštenje grijeha i veliko milosrđe, sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen. a Tako rukopis. Σιδουχνῶν, φαλλέδιον. Hervet: Vulteja i njegova prijatelja po imenu Teofila. Santorije piše da su trojica stradala: Falkonija, Silvina i Ulteja., b Inueges piše da to isto prenosi Bellovacensis. Riječi su veće u 2. knjizi, poglavlje 44. Kvincijan pak, idući dalje istražiti njezina bogatstva, dok je bio u lađi, od dva je konja koja su udarala kopitima bačen u rijeku, i njegovo se tijelo nigdje nije moglo pronaći. Nema spomena Palerma., C Grčki: ἴνα εἰ ἀπαράβατος ὁ λέγος εἰη, βει Ἀγγελος γν, τὴν πλάκα ἐποθέμενος; ἐν τῇ λάβρακι τις μέρτυρος, οὐρθη πληρωθέτος τοῦ ἐνιατοῦ. Nije ispravno preveo Hervet ni drugi koji su ga slijedili. A na kojem se mjestu ukazao onaj nepromjenjivi anđeo koji je stavio ploču u kovčežić mučenice, kad se navršila godina njezina svršetka, planina Etna je izbacila oganj. Bila je pokopana ondje gdje je sada crkva koja se naziva crkvom sv. Agate stare, gdje se pobožno časti njezin presveti grob, i na samom tom mjestu ili pokraj njega ukazao se anđeo. I ne može se zamisliti kako je ondje Etna izbljuvala plamenove koji bi, slijevajući se poput rijeke, s najvišega vrha rastapali kamenje i dolazili prema gradu Katanijana, ako je u samom gradu, smještenom u najnižem podnožju Etne, pukotina otvorena izbacivala ognjeve.
A ime je bilo, jer pišući Mojsije otvoreno je iznio i tumačenje imena koje je dodao Adam, govoreći: „Ova se zove Djevica, jer je uzeta od muža”, a Djevica zato što je rođena od Riječi besmrtnoga Boga (koja je također radi mene u svom tijelu okusila smrt) i od nedjeljivoga Sina Božjega, kao što govori teolog Ivan: „A svima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u ime njegovo, koji nisu rođeni ni od volje tijela ni od volje muževlje, nego od Boga.” Žena dakle Djevica, koja nas je pozvala na našu pobožnu gozbu, ona je žena dobro zaručena s jednim mužem Kristom, da se poslužim riječima apostola Pavla o združivanju bračne ložnice: Djevica kojoj ni sam pokrovitelj braka nije ulio strah hoće li biti prevarena, kao što je nekoć našu prabaku Evu Sotona preko lukave zmije. Žena koja ni ne spominje trag rastrganosti što joj ju je nanio Decije: Djevica koja prikriva rane koje joj je zadao Kvincijan. Žena koja se nije podložila težini tiranskih odredaba: Djevica koja nije popustila bjesnilu knezova razjarenih ostnom. Žena koja u oluji silovitijih valova nikako nije doživjela brodolom: Djevica koja nije upala u mreže onih koji drže vlast. Žena koja donosi zakone pravednosti: Djevica koja se ne boji vlastitom rukom napisati svoj ustroj. Žena koja je pokorila nadutu oholost: Djevica koja je hrabro dovršila mučenički trk. Žena koja nije dopustila dac grimiz, nanešene sjene i pokrivala krivotvore obličje njezina lica, niti da lijekovi i pripravci od žive srebra oboje haljine i crte ruku: nego Djevica koja je svjetlom savjesti i bojom krvi istinskoga i božanskoga Jaganjca purpurnim sjajem resila i ukrašavala i svoje usne i obraze i jezik, te je također neprekidnim spoznavanjem duha u sebi nosila i premjeravala smrt svoga gorljivog Ljubitelja, kao da je nedavno natopljena krvlju, kako bi ta haljina njezina ispovijedanja ne samo nosila neizbrisiv Kristov znak grimizne krvi već duboko upijene, nego i dijelila blaga djevičanskogad govorništva dolazećim naraštajima, takve otmjene boje zajedno s nepresušnim vrelom riječi.
4 Ova je dakle uistinu dobra, budući da je dio Boga za istoga svoga Zaručnika, i opet nama u zajedništvu dobra po kojeme nosi snagu i značenje svoga imena, Agata, dana i darovana od samoga izvora dobrote, Boga. A što je dobrotvornije od vrhovnoga dobra? I što bi tko mogao naći da se više slavi hvalospjevima od Agate? Agata, čija dobrota odgovara imenu i samoj stvari. Agata, koja slavnim djelima pokazuje dobro ime i u samom imenu očituje ono što je slavnim djelima učinila. Agata, koja već samim svojim imenom privlači da svi najgorljivije pohrle k njoj, i koja svojim primjerom uči da svi bez oklijevanja s njom pohite k pravomu dobru, koje je jedini Bog. Agata, koja se podigla kao znak onoga što je o njoj bilo određeno da se zbude, i izišavši na vidjelo, izvršila je ono što je po milosti bilo određeno. Agata, pof proroštvu božanski unaprijed naviještena roditeljima i od Boga unaprijed poznata od vječnosti. Agata, koja nije prevarila ni one koji su joj nadjenuli ovo ime, i onima koji zazivaju ovo ime pri ruci je i lako odgovara.
8 Ali Bogu je svatko očit, kao što govori Sveto pismo: „Sve je golo i otvoreno očima onoga” prema kojemu je usmjeren naš govor, nego je sve unaprijed određeno od onoga koji zna: jer samo predznanje uključuje spoznaju Boga Stvoritelja o pojedinim stvarima, koje također ima razlog Božanskoga suglasja i sudjelovanja, a osim toga način slobodne volje onih koji, stvoreni jedino Božanskim milim odobrenjem, slobodno stupaju u djelo: a predodređenje ne dopušta krajnji pad u zablude, nego pridružuje onomu koji se predodređuje dobru i sklonu volju Boga Stvoritelja sa slobodnom ljudskom odlukom, i kao što je posve s razlogom najblaženija među svima i najsvetija naša Gospođa Kraljica Djevica i Bogorodica bila izabrana iz svih naroda od Božanske Riječi, koja je u njoj prebivala i nju oblikovala, tako je i ova kći i službenica iste Bogorodice (koju sada mi resimo radosnim poklicima i koja naše hvale i naša zahvaljivanja prinosi Bogu po Djevici Bogorodici) bila predodređena da bude mučenica i izabranica, i pripremljena Božanskim slobodnim naumom, kao što je Djevica, naša Gospođa, postala prebivalište Božje. Jer od ove same i jedine Gospođe, i Majke djevica, Bogorodice, i Majke Djevice, ova je učenica i službenica, i (da tako kažem) kći Bogorodice, naučila predati se kao zaručnica svomu Gospodinu i Bogu i Stvoritelju svega. a Dosta je toga rečeno o ovom govoru i njegovu piscu u § 7., b Odavde je očito da su se davno dogodila mnoga čudesa po zaslugama sv. Agate, budući da, osim onoga što je zasjalo u zaustavljenim Etninim ognjevima, nikako ne postoji nijedno učinjeno prije nego što su moći prenesene u Carigrad., c Možeš odavde, kao i iz Latinskih djela, gdje joj tiranin i predbacuje da je navukla ropski lik, zaključiti da ona nije, doduše, kao što se sada Djevice koje ispovijedaju redovnički život oblače u nisku nošnju, koja je ipak kod pravih procjenitelja kreposti vrlo časna, tako tada javno očitovala prezir ljudskih stvari samom odjećom, nego je ipak odbacivala raskoš i žensku dotjeranost te se služila skromnom odjećom. Čini se da je to propovjednički preuveličao sv. Vinko Fererski u govoru o sv. Agati: „Kad su umrli roditelji”, kaže, „ostala je nasljednica one velike palače svoga oca: koja je po Kristovu primjeru ostavila očevu palaču i ukrase te zlatne i srebrne posude, i povukla se u neku malu kuću kao obična osoba.” I malo zatim: „Htjela se oblačiti vrlo siromašno kao Beginja i davala je baštinu siromasima iz ljubavi prema Bogu i živjela je od vlastitih ruku, prela je, šivala i tkala, jer nitko ne može neprestano moliti.” Naprotiv Pavao Emilije Santorije navodi: „Ne služiti se naboranim haljinama, ne ukrašavati kosu draguljem ili mazati pomasti, nego pokrivati se svilenim velom ljubičaste boje (koji još gledamo u Kataniji), gdje uklanja raskoš, a dopušta umjeren sjaj.”, d O rječitosti sv. Agate postoji u Minejima onaj hvalospjev: „Razlila se milost na usnama tvojim, o mučenice, ti koja si dobila ime po dobroti. Jer si rječito pobila otvoreno besramnika, obogaćena rječitošću božanski predanom.”, e Ἀγαθός: jer znači dobro, ἀγαθή dobru., f Inueges niječe da odavde slijedi da su roditelji sv. Agate bili kršćani, osim što više puta proglašava da ovaj govor, osim početka, nije Metodijev, nego nekog novijeg pisca, i nije dostojan povjerenja. Sam više voli proroštvo koje je gore navedeno iz Palermskog kodeksa u § 8, bilj. 56.
Žar sv. Agate koja hita u mučeništvo, ojačan zazivanjem Božanske pomoći i čudesima, u prvoj borbi s niskom svodnicom.
Agata je dakle uistinu dobra i s punim pravom Bogu najmilija prijateljica ovo pretrpjela utoliko što je bila žena i nesposobna za rađanje djece, ali da bi sačuvala svoje djevičanstvo, i žarko je željela i sasvim odlučila. Kad je dakle čula da se neki pisani ukaz cara Decija posvuda razglašava po čitavu Rimskom Carstvu, Agata mu se narugala: i zaključavši kao vrata pred naletima vjetrova ljudski pristanak, postavila je dovratnike samoj naravi, te je kao zastor u sredini Jeruzalemskoga hrama postavila neprekidnu naklonost duše i tijelo razboritoga uma, koji bi sprječavao pristanak, te je u samom motrenju uma, pridružena serafskim duhovima, molila jedino trosveto Njegovo božanstvo da isprosi milosrđe, služeći se ovakvim riječima slobodna i plemenita zahvaljivanja pred Bogom: „Ti si doduše, o Gospodine, odavno me udostojio da pokorim i pogazim neprijatelja koji je zbog moga tijela vodio rat i kao konja rabio same udove tijela, služeći se samom naravi protiv naravi: ti mi i sada, o ljubitelju ljudi, koji dobro poznaješ moju neprekidnu ljubav prema tebi, budi pomoćnik u ovoj borbi, i primi izvor suza koji izbija iz najdublje nutrini, te mi podaj slavnu pobjedu nad samim neprijateljem, o ljubitelju duša i ljudskoga roda, koji se također nisi udostojao prezreti da nama pripišeš i podariš ono što si vlastitom rukom započeo kao pobjedonosnu borbu s tim istim našim neprijateljem: zbog čega si se i ti, Gospodine lišen grijeha, za nas zaodjenuo tijelom uzetim od našega tijela,”
A da pouzdana i vedra duha potrčim na borilište.”
8 Stoga je s najvećom postojanošću duha radosno krenula k tiraninu među liktorima, ne spominjući uopće plemstvo svoga roda ni velika i mnoga imovinska dobra, niti izustivši ijednu riječ koja bi se ticala njezinih stvari, nego je jednostavnim i hitrim korakom trčala ispred onih koji su je vodili: tako da su gledatelji, koji ni oštrinom pogleda nisu mogli pratiti njezinu hitrinu, vidjeli da Agata prije vuče njih nego što oni vuku Agatu. I oni koji su se morali poučiti spremnošću djevičanskoga duha i potaknuti na razboritu odvažnost da podnesu smrt za krepost, ipak su naprotiv, po urođenoj nepostojanosti, poput košuta gajeći u sebi duboko utisnut drhtaj srca, bijednici brzim povratkom ostavili blaženu Djevicu. A ona je idući, obilno prolijevajući suze, ovako govorila sama sa sobom okrenuvši se molitvi i raspaljujući se na veću postojanost: „Najprije sam se doduše borila za djevičansku čistoću zbog Krista, svoga Zaručnika, odbacujući naslade kao nešto gnusno, da ne bih bila nenadano svladana zamamnostima. Hajde dakle i sada budi uz bodrost moga duha, o najslađi moj zaručniče, koji jedini sve činiš i sve možeš: pokaži ovaj moj ponizni duh uzvišenijim od svih strašnih stvari, tako da ih i u duhu smatram za ništa i ništa ne držim nalik na laku pjesmu ili buku, pa makar bilo i deset tisuća onih koji mi prijete smrću.”
C Pod tim je, kao da zaista gleda očima, jer je zasigurno duhom motrila svoga neprijatelja, prekorila toga istoga kao da je prisutan. „Ne vidiš li”, govoreći, „moje borilište, o neprijatelju istine i ti koji si od nje tuđ, na čije gledanje hrli sve mnoštvo anđela i pravednika koji kliču i kako dolikuje zajedno se raduju? A mene samu u međuvremenu ne zapažaš, o varalice, kako spavam u sjeni svoga Ljubitelja i hrabro se borim pod Kristom, sucem borbe i nagrada, te stoga vršim ono čemu me poučio moj Učitelj i nadam se da ću to po svojim snagama u samom djelu ispuniti? Jer uvijek sam gledala svoga Gospodina pred sobom, jer mi je zdesna da se ne pokolebam.”
10 Dok je to govorila, dogodilo se da se u samoj hitrini trčanja odvezao remen obuće: a marljivost je, čak i kad ga je htjela svezati, pokazala osobito muževnu, te se okrenuvši i ne pogledavši uopće nikoga od pratnje, izlila molitve Bogu koji pomaže: a „Svemogući Gospodine, koji ne ostavljaš one koji te ljube i u tebe polažu svoje nade, budi mi pomoćnik u drugoj borbi za koju već vidim da mi se sprema i za koju se opremam uz pomoć tvoje milosti: a ovima koji su me neko vrijeme primili dok je ovdje bilo dopušteno mirno živjeti i suzdržavati seb daleko od domovine i očinske kuće, da ni ušima ne primim bračne poruke Kvincijanove, uzvrati dostojnu naknadu i učini da moji govori, koje sam nasamo održala o tebi, pravomu Bogu, i o tvomu jedinorođenomu Sinu, i o čistoći, i o sudu, ostanu u njihovim srcima. Ali budući da se bojim da im sjećanje ne ishlapi (jer evo, svi su me potajno ostavili), pokaži, molim, ovim stanovnicima grada neko veliko čudo.” I kad je ta Djevica izmolila, odmah je iznikla divlja maslina, koja je javnom sramotom obilježavala one koji su je pod izlikom časti pratili i bojažljivo pobjegli.
11 A hrabra se Djevica još više ohrabrila tim čudom (jer je već osjetila da je po uslišanim molitvama uz nju Božansko božanstvo i njegovi anđeli koji bi je štitili od uvreda liktora) te je neustrašiva srca krenula na put. Kad se pak približavala Kataniji, veliko mnoštvo njezinih sugrađana izišlo joj je u susret, i neke su žene doduše žalile njezinu sudbinu, a neke također, kojima je kršćansko srce više godilo, među sobom su tihim pohvalama uzdizale postojanost Djevice, jerc nije udostojala ni čuti bezbožni brak koji je nudio prokonzul i zato je mudro odlučila promijeniti zavičaj. A prvakinje grada, kojima je zbog glasa o plemstvu, imetku i bogatstvu straža dala pristup, prilazeći da pozdrave Agatu, primile su je u svetom cjelovu, te joj čestitajući na povratku daju poticaj da dovrši svoje borilište dostojno kreposti: i ona koja je tako postojano u prvoj borbi radi očuvanja djevičanstva za Krista Zaručnika potrčala promijenivši zavičaj i bijegom pobijedila neprijatelja, neka sada u drugoj borbi za ispovijedanje vjere, hrabro se boreći sve do smrti, svlada Kvincijana i umirući naposljetku slavno trijumfira. A ona je rekla: „Svoje sam nade položila u Boga: njegov će mi Sin dostajati za snagu, i oslonjena na njegovu pomoć, nadam se i želim da ću pobijediti tiraninove prijetnje, udarce, mučenja, muke i naposljetku samu smrt.”
12 A upravitelj, čuvši da Agata stiže u grad, da bi umirio grad koji se neko vrijeme uznemirio, a osobito srca rođaka, zapovijeda da ona svrati u kuću Afroditije, plemenite ali zloglasne žene, i da bude najčasnije primljena, pazeći da ne dopusti da se ondje uvede itko od njezinih srodnika. Kakva je misao bila u tvom duhu tada, najčistija Djevice, kad si gledala sebe zatvorenu u onoj Afroditijinoj javnoj kući, prije nego u časnoj kući plemenitih, zajedno s devet ženskica vrlo sličnih majci? Što si to u djevičanskom duhu razmatrala u onom prljavom i blatom uprljanom bordelu zloglasnih sirena, točnije nego u udaljenom i dostojnom ženskom odaju Djevica? Ja se doduše ne bojim da ti nisi začepila svoje poštene uši za njihove bezbožne čarolije, nego uistinu žudim znati, ako je dopušteno, u koja si to razmatranja o Božanskim stvarima uprla svoj najsvetiji duh kroz tih trideset dana i noći. Ali budući da nama smrtnicima nije dopušteno čuti to, čemu ništa ne smije biti tajnovitije, o tebi koja prebivaš na nebu, neka mi barem sada bude dopušteno usporediti te sa svetim muževima koji su upali u ovakve nevolje.
A Ta što bih ja ocijenio tebe, najsvetiju Djevicu, najsličnijom Davidu, koji je izbjegavajući bijes kralja Šaula doduše bio skriven u spiljama zvijeri, ali ondje razgovarajući s Bogom, kao da je prostrt pred Božanskim žrtvenikom u uzvišenom i pobožnom hramu, ondje je izlijevao molitve i suze, ondje
A ondje je zazivao Božansku pomoć, ondje je sebe i svoj život prinosio Bogu kao žrtvu. A ti si u Afroditijinoj... ovo i drugo prinosila Kristu s mnogo većim žarom, koji te nije prevario u tvojim željama. Štoviše, ondje podložena ropstvu, oponašala si onoga muža čežnji, Danijela, koji je u smrdljivoj jami lavova palio miomirisni tamjan molitve Višnjemu božanstvu i naposljetku sedmoga dana zaslužio da nepovrijeđen iziđe iz ždrijela sedam gladnih lavova. A ti si, kad si se kroz tih trideset dana, najčistija Djevice, borila protiv deset lavica u domaćoj jami u čuvanju djevičanstva za Boga, zaslužila da iziđeš mnogo neokaljanija. Nisi zaboravljala ni Jonu, koji je bačen u bezdan, služeći se samom utrobom ribe kao jeruzalemskim hramom, izlijevao hvale i molitve Bogu, po kojima je, uslišan od Boga, izbačen živ iz ribljih usta na kopno i javno propovijedajući skrbio za spasenje velikoga grada. A ti si, Agato, uistinu za sebe bila dobra Djevica, dobra i Bogu mučenica, dobra naposljetku i domovini i građanima: jer si onima koji su gledali i divili se tvojoj postojanosti u najvećim nevoljama pružila uzor kršćanskih kreposti, tako da se nisi mogla pokolebati od odluke da sačuvaš djevičanstvo i od ispovijedanja kršćanske vjere ni obećanjima bogatstava, ni ponuđenim ugodnostima naslada, ni samim prijetnjama i pogibeljima mučenja, pa ni odredbom cara B Decija o podnošenju krajnjih muka. Bila si naime kao čvrsta hrid u pučini, koja radije prezire nego što se boji naleta vjetrova, padanja nadirućih pljuskova i siline uzburkanih valova, te ih snažnije razbija nego što im popušta.
C poglavlje III.
Teška i višestruka mučenja nanesena sv. Agati. Sv. Petar joj vraća dojke, rane iscijeljene.
Pošto se sva ta rulja ženskih stvorenja zadivila tim Agatinim vrlinama, Afrodizija odlazi k Kvintijanu i javlja da su ona i njezine kćeri izgubile trud; te da se lakše Etnino kamenje može pretvoriti u vosak nego što se Agatino srce, otvrdnulo u tvrdokornosti čuvanja djevičanstva za Krista, može imalo smekšati. Tada on zapovijeda da se Djevica pozove pred njegov sud, on koji je, pošto je dugo lukavo potiskivao ponovno rasplamsale plamenove prijašnje požude i srdžbe, sličan Etni, za koju se pripovijeda da ne izbacuje uvijek vatru iz svojih strašnih ždrijela, nego kad u određenim vremenskim razmacima zadrži plamenove koji unutra ključaju, odmah izbljuje veće ognjene rijeke i izbacuje užarene kugle. I reče: Znam, doduše, da si rođena od plemenita i imućna roda; sjaj tvoje krvi svjedoče tvoji rođaci, čijom sam se pomoću u velikim državnim poslovima ne jednom poslužio: koji je dakle razlog da, zanemarivši naše bogove, živiš poniznim životom kršćana, u potaji poput sluškinja? A ona odgovori: Pravo me smatraš sluškinjom; jer ja sam službenica Krista, svoga Boga, kojemu se sva stvorenja, htjela ne htjela, pokoravaju. Ali taj položaj ne zatamnjuje urođeno plemstvo moje obitelji, nego ga još više osvjetljava: niti bih ja sebe nazivala plemenitom i slobodna roda da ne služim jedinomu i pravomu Bogu i njegovu jedinorođenomu Sinu čisto i pobožno, nego da budem podložna manama i životnim nasladama te vašim bogovima, koji nisu pravi Bogovi.
13 Dok je Agata to prilično neustrašivo govorila pred upraviteljem, satnik joj odmah svetogrdnom rukom zada pljusku po licu, kako bi Kristova Djevica, uistinu dobra učenica dobroga Učitelja, sličnim počecima oponašala mučeništvo i kako bi se zaručnica pokazala sličnomu svomu Zaručniku. O kako je lijepo tada ljubljena Djevica pokazivala svomu Ljubljenomu obraze obojene grimizom! Kako je pobožno uzdizala k nebu lice urešeno djevičanskim rumenilom i doličnom modricom, i upravljala oči poškropljene suzama i krvlju prema Kristu, da tim istim očima, ranjenima zbog ljubavi prema njemu, rani Božanske grudi i da probodeno Zaručnikovo srce privuče i raspali na veću ljubav prema sebi!
16 Nakon dakle višestrukih prijetnji upućenih Agati, Kvintijan zapovijeda da je bace u mračnu tamnicu. A ona je išla s velikom radošću duše i vedrinom lica, te je, kao pozvana na svadbenu gozbu, žurila u podzemnu tamnicu. Dok su je satnici ondje silovito pokušavali gurnuti, dogodilo se božanskom voljom da je tvrdi kamen pred nogama Djevice popustio kao u štovanju i zadržao Agatu nepomičnom: njezine otiske ondje utisnute svi smrtnici štuju s velikim pobožnim poštovanjem; kako bi i ovim čudom Krist pokazao da je njemu, koji radosno uzlazi na nebo i trijumfira nad zemljom, Agata slična, pa makar i silazila u tamnicu, budući da je, kročeći onamo slavno, izgledalo da nad pobijeđenom Afrodizijom slavi najradosniji trijumf pred anđelima i ljudima.
17 Djevica se dakle dragovoljno i rado zatvara u tamnicu: ondje provodi besanu noć, sa suzama se posvećuje razmatranju Božanskih stvari i moli da joj Krist udijeli nebeske snage u borbi muka. Tek što je svanulo, Djevica je ponovno izvedena pred Kvintijanov sud: ondje je, pošto je odvažno očitovala da radije želi umrijeti za obranu Kristove vjere i djevičanstva, odmah, svezanih ruku i nogu, razapeta na pripremljenom mučilu: iznose se šibe, bičevima se udara djevičansko tijelo; zatim se željeznim kandžijama i užetima za natezanje brazdaju bokovi; potom se pale užarenim pločama; naposljetku se uvijaju jedva izrasle dojke i okrutno se trgaju nazubljenim kliještima; u toj muci velikodušna Djevica predbacuje Kvintijanu obijesnu okrutnost: jer uistinu, govoreći, bezbožan si i okrutan, neprijatelju ljudske naravi; ta ne stidiš se da se okrutno odsijecaju dojke na Djevici, koje si kao dojenče umiljato sisao na majci. Ali premda si odsjekao ove prolazne, nikako nećeš moći istrgnuti one druge koje čuvam pohranjene u duši, posvećene svomu Kristu od djetinjstva.
18 Planuo je Kvintijan kad je čuo neustrašive riječi djevojke koja još nije bila klonula, a koje su izlazile iz muškoga srca. I da ne bi priznao da je pobijeđen, zapovijeda da se Agata vrati u tamnicu, te naređuje stražarima da neprestano bdiju, kako nitko od rođaka ne bi poslao kirurga i kako se ne bi usudio potajno dodati hranu ili piće. Ondje zatvorena Djevica, udubljena u svete molitve, ovako se obraćala Kristu: O ti koji se sada s pravom možeš zvati zaručnikom krvi, zahvaljujem ti besmrtno što si me svojom snagom učinio jačom od mučenja: primi, molim te, ove muke prsa na hvalu i čast imena i u ropstvu Kristovu se proslavlja,
19 Ali zašto ja odugovlačim u ovoj tamnici? Već me dugo ono katanjsko gledalište svojim uzdignutim plamenovima poziva, mene i sve vas, i zapovijeda da budemo nazočni u budnim mislima na prizoru koji se ondje ima prikazati, gdje se na plamteće ugljevlje i užarene krhotine crijepa polaže najnježnije tijelo Djevice. I sada mi se čini da je ovaj izgled ležaja onaj koji je Zaručnica opisujući pohvalila od cvijeća, kojemu ne nedostaju ni grimizne ruže užarene vatre ni ljiljani djevičanskoga tijela. Neka dakle ružičasti plamenovi zagrle i radije poližu nego spale djevičanski ljiljan; neka zagrle, kažem, i neka ne razdiru svojim trnjem: neka gori, kako mu drago, vatra u trnju, kao u Mojsijevu grmu, i ako voli spaljivati, neka spali svoje trnje, ali neka poštedi ljiljan najčišćega djevičanstva. Jer Agata leži i okružena je plamenovima kao trnjem ljiljan. Tu prednost ove nagrade zaslužuje zavjet djevičanstva, od djetinjstva zavjetovan Bogu i sačuvan u neokaljanoj čistoći. a Kome je naime kod velikoga svećenika Ane jedan od nazočnih slugu udario pljusku, Iv 18, 22., b Čiji se naime posljednji otisci utisnuti u tlo na Maslinskoj gori i danas pokazuju, što svjedočanstvima mnogih Otaca i povjesničara potvrđuje Baronije u 1. svesku Annales pod godinom Kristovom 34., br. 232 i dalje, te na raznim mjestima drugi pisci.
Smrt sv. Agate, ukop, natpis na grobu koji je postavio anđeo: protumačen prvi dio toga.
Tek što je dakle Agata dotaknula vatru, kad gle, rodna zemlja, sažalivši se nad svojom kćeri, iz temelja je zadrhtala, i kao da je obdarena majčinskim osjećajem, otvorivši ždrijela na više od jednoga mjesta, višestrukim je ustima klicala i jasno svjedočila kako silno pati i kako pravedno mrzi onaj nedostojni i okrutni prizor, na isti onaj način na koji je, kad je Bog stvoritelj svega bio raspet na križ, zadrhtao sav zemaljski element, ne mogući podnijeti strašni zločin Židova i bezbožno nedjelo. Možda bi se smjelo ustvrditi da je tada katanjska zemlja kao zaigrano kliktala i vodila kola, jer je vidjela svoju kćer Agatu, već Kristovu zaručnicu, položenu u onaj ognjeni ležaj kao u bračnu ložnicu, nadajući se da će se od krvnoga mučeništva kćeri, hrabro dovršena, roditi najobilnija žetva unuka za evanđeosko svjetlo. Uistinu je on nehotice ispovjedalac da je krv mučenika sjeme kršćana. Ali ja daleko sigurnije držim da to isto potresanje zemlje nije nastalo od zraka nasilno zatvorena u njezinoj utrobi niti od voda koje prodiru iz iste nutrine, nego uistinu od anđela koji silaze s neba, kojima je svojstveno potresati zemlju i svojim dolaskom odvratiti bezbožnike od činjenja zla, a pobožne duše učvrstiti u revnim djelima. To je ono što čitamo da se dogodilo kod Kristova groba ubrzo nakon što je on, uskrsnuvši, trijumfirao nad podzemljem: kad je ondje sišao anđeo, nastao je velik potres zemlje, koji je, otvorivši grob, vojnike koji su ga čuvali, obamrlima od straha, natjerao u bijeg, a sa pobožnih žena otresao svaki strah.
tvoga imena i na slavu tvoje Crkve. I gle, u tišini ponoći, usred onih tmina mračne tamnice, pojavi se neki starac čudesna izgleda (ispred kojega je išao dječak i nosio baklju), i on je tvrdio da je vješt kirurgiji te je obećavao da se otrgnute dojke mogu izliječiti. Tada ona reče: Lijekove, doduše, čudesni starče, nikada nisam stavila na svoje tijelo; ali imam svoga Gospodina Isusa Krista, koji će me jednim migom, ako htjedne, izliječiti. A starac reče: I ja sam njegov apostol, i u njegovo ime vidiš li da si izliječena?
21 Tko bi dakle posumnjao da su anđeli pritekli u pomoć Agati koja je ležala u požaru, i da su te vatre i plamenove poškropili nebeskom rosom? Nije li ova naša Djevica, božanski prosvijetljena, sebi obećala spasonosni pljusak ove rose kad se obraćala Kvintijanu: Ako, reče, primijeniš vatru na moje tijelo, anđeli će mi s neba pružiti spasonosnu rosu. Zar bi anđeli i sam Krist, Kralj anđela, uzalud držali Agatine nade položene u sebe, tako da bi Kvintijan smatrao riječi Djevice ispraznima i slabima? Zar bi duh ove Djevice, koji se uvijek gnušao smrtonosnih ognjeva požude i pobrinuo se da se oni posve ugase, te potpuno prionuo uz Boga, sada gledao da njegovo tjelesno oruđe, koje je dopustilo da se baci na užareno ugljevlje i oštre plamteće krhotine zbog čuvanja vjere djevičanstva, trpi od njih makar i osrednju povredu mimo očekivane nade? Zar bi i onaj Sin čovječji, kojega je slava kao jedinorođenoga Boga, koji je htio biti četvrti s tri mladića u babilonskoj peći, tako da im vatra nimalo nije naudila, dopustio da u ognjenom ležaju izgori Agata koja leži zbog njega i koja je njemu zaručena, budući da je od djetinjstva prianjala uz njega i postala s njim jedan duh? Bio je nazočan, bio je nazočan zaručnici Agati Zaručnik, koji je po svojim anđelima, učinjenima duhovima, učinio da zadrhti zemlja, izvevši vjetrove iz skrovitosti svojih riznica; i učinio je da onaj požar prostrt pod Agatom bude poput daška rose koja napaja biljke, tako da se vatra nije usudila ni dotaknuti djevičanskoga tijela, ni ožalostiti njezin duh, ni nanijeti ikakvu smetnju. Bio je nazočan, kažem, Krist, a s njim plemenita četa anđela, na tako plemenitu prizoru i dostojnu da se gleda nebeskim očima, tako da je Agata s punim pravom mogla povikati: Vidio si, Gospodine, i promatrao moju borbu kako sam se borila na borilištu, i jer sam htjela sačuvati vjeru djevičanstva, naređeno mi je ne samo da budem obješena na mučilo i mučena po dojkama i cijelom tijelu, nego i da budem položena u vatru: ali žar tvoje Božanske ljubavi daje mi snage, o dobri Zaručniče, i podupire me ovim plamenovima kao cvjetovima ruža, i okružuje me mirisnim kadom ugljevlja kao voćem i mirodijama, tako da ove okrutne muke krvnika i ovo užareno ugljevlje radosno podnosim i s ljubavlju grlim, ne kao vatre koje muče, nego kao proljetno cvijeće i grimizne krune koje mi se umiljavaju, i dopuštam da se njima ukrašavam kao rumenkastim piropima, i radujem se, dragocjene ogrlice i nakit, svu svadbenu opremu i haljinu mučeništva, kako bih, uresivši se ovim uresima, bila primljena u nebeske F ložnice.
22 Usred toga Kvintijan, prestravljen potresom i smrću dvojice prijatelja koji su pred njegovim očima bili zatrpani ruševinama zidova, i smeten najvećim metežom naroda, te klonuo duhom zbog podignuta povika Katanjana koji su htjeli sačuvati Djevicu neozlijeđenom, odmah zapovijeda da se Agata vrati u tamnicu: ona, okružena četom nebeskih građana i mnoštvom naroda, slaveći trijumf nad već pobijeđenim Kvintijanom i nad svim mukama, ulazi u časnu tamnicu, da ne kažem kraljevsku palaču, ili pak prije presveto predvorje nebeskoga hrama; ondje Djevica, stojeći s očima podignutima k nebu i raširenih djevičanskih ruku u obliku križa, moleći progovara ovim riječima: Gospodine Isuse Kriste, dobri učitelju, zahvaljujem ti što si me udostojio ove časti da se borim za tvoje ime; što si uklonio od mene ljubav prema smrtnomu životu i udijelio mi nebeske snage da podnesem muke; ti isti, Gospodine Bože, usliši moje molitve i udostoj svoju službenicu da ostavi ovu zemlju, i da, urešena grimiznim ogrtačem pobjedničkoga mučeništva i zaogrnuta djevičanskim plamenim velom, sretno
A stigne do neuvenule krune vječne slave. Pošto je dovršila ove molitve, odmah je neokaljani duh predala Bogu.
23 Kad je to doznao narod koji je okruživao tamnicu, s velikom revnošću pobožnosti i poštovanja položio je tijelo plemenite Mučenice u grobnicu na častan način. Zar ne bi Zaručnik Agatin Krist, koji je slavan i čudesan u svojim svetim mučenicima, ovu svoju ljupku Zaručnicu i uzvišenu Kraljicu sicilskih mučenika, koju je i za života na zemlji počastio čudesima, ubrzo učinio daleko sjajnijom dok trijumfira s njim na nebu? I zar bi Krist, koji je jezik te Djevice učinio rječitim svjedokom svoga božanstva i naložio joj da sa sobom javno ispovijeda čistu ljubav i bračnu vjernost, dopustio da ubrzo njezino tijelo, mučeno zbog tih razloga, počiva u nepoznatu mramoru bez slave? Učinio je svakako, učinio je Krist svojoj najdostojnijoj Zaručnici slavan grob, ne po jednom ili dvojici anđela poslanih s neba, vidljivih samo nekolicini žena, kao svoju pećinu gdje je izvan Jeruzalema ležao sam Zaručnik, nego po stotinu nebeskih duhova zaodjenutih u ljudski lik ljupke mladosti, koji su, dok su kršćanski građani dolično polagali djevičansko tijelo, vidljivi svima, otpjevali nebesku psalmodiju. A neki između njih, daleko najljepši mladić, pristupio je grobu koji još nije bio zatvoren i položio je uz glavu Djevice mramornu ploču donesenu s neba, na kojoj su bile kratko urezane njezine pohvale: SVETI DRAGOVOLJNI DUH, ČAST BOGU I OSLOBOĐENJE DOMOVINE.
24 Što se ova moja jedna usta i moj smrtni jezik još usuđuju slaviti Agatine hvale, koje nisu mogla dosegnuti ni usta stotine anđela ni isto toliko nebeskih jezika lepršavim riječima? Nego je te same hvale u velikoj tišini nebeskim prstima onaj anđeo, veći od ostalih, nedavni čuvar Djevice, zapisao dok je Bog diktirao, i zadivivši se Agatinim anđeoskim i gotovo božanskim vrlinama, odmah je odatle otišao. Svakako da bi i on sam bio nazočan i postao dionikom nebeskih radosti kojima se izlijevala sva nebeska zajednica na trijumf najvelikodušnije od svih mučenica, i da bi po svomu pravu bio djever pri ulasku najljepše Kristove Zaručnice u ložnicu koju joj je pripravila Majka djevica, Djevica Bogorodica: kao i da bi taj isti anđeo čuvar, koji je uvijek sudjelovao u borbama rasprava i mučenja Agatinih i te stvari iznad djevojačke pameti i snage, kao svjedok koji je čuo i vidio, zapazio te svaku pojedinost sa strahopoštovanjem promatrao, ubrzo po cijelom nebu opjevao djevičanske žrtve i pozvao blažene vojske nebeske vojske da pohvale Sina Božjega i Djevicu Bogorodicu što su izveli takvu pobjedu u bespomoćnoj Djevici.
25 Ali možda je istinitije da je anđeo odatle otišao jer je, pošto je javno posvjedočio najčistiju svetost djevičanskoga duha, najvatreniju ljubav i žudnju dragovoljne Mučenice te uzvišenu čast iskazanu Kristu Zaručniku u najvećim mukama nježnoga tijela od strane Agate, osjetio stid stajati blizu tako plemenita tijela, zbog toga što je znao da je Agata po njemu na zemlji izvršila djela daleko sjajnija nego što ih je on sam, čisti duh, izvršio na nebu protiv zmaja; i zato je pohitao skinuti zračni lik ljudskoga tijela, naime priznavši da ga je smrtna djevojčica daleko nadmašila, te je iščeznuo u zrak na potpuno isti onaj način na koji je patrijarh Jakov, s kojim se sličan anđeo hrvao i nije ga mogao svladati, zatražio otpust kad je svitala zora. A budući da je duša najradosnije Agate kao nebeska i ružičasta zora uzlazila na nebeski vrhunac i prijestolje uzvišene slave, te je već bila svukla smrtno tijelo, anđelu se činilo nedoličnim zadržavati se na zemlji i još se pokazivati vidljivim smrtnim očima. Ili se pak ovom anđelu i njegovoj nebeskoj stotini dogodilo kod Agatina groba ono što se nekoć dogodilo dvojici serafa koji su, dok su pjevali onu anđeosku pjesmu Trisagion Božanskoj Riječi koja će uzeti smrtno tijelo i glasno klicali da joj božanska svetost najbolje pristaje, posve zastirali sebe krilima, ne mogavši promatrati veličanstvo i slavu Onoga koji sjedi. Jer anđeo ove naše Djevice, pošto je zbog najcjelovitijega djevičanstva očitovao sveti duh Agatin, kao i njezinu svetu volju zbog najgorčih muka radosno pretrpljenih, kojima je Krist Bog postajao čudesno slavan po cijelom nebu i zemlji, zapazivši da je otpjevao novi Trisagion, i da se zbog čudesnih sjajeva Agatine svetosti anđeoski duh zamagljuje, smatrao je da se mora zakloniti nevidljivim krilima, i tako je uzvišen iščeznuo.
26 Ali molim te, o nebeska stotino anđela, posudi mi barem jedan anđeoski jezik i ruku na kratko vrijeme, kako bih iznio na svjetlo nebeski epitalamij koji ste vi s tijelom Agatinim položili u tamni mramor grobnice, i kako bih smio protumačiti nekoliko vaših riječi (kako obično činite) u njemu zapisanih i skrivenih u dubokim otajstvima. I doista ste s punim pravom počeli slaviti Agatine hvale od svetosti djevičanskoga duha. Jer ova je Djevica, dok je još bila dijete, bez ikakva smrtnoga učitelja koji bi je poučavao, nego po nutarnjem poticaju Duha Svetoga, posvetila djevičanstvo Bogu, i toliko se trudila da ga njeguje kroz sav tijek života da ga nije okaljala nikakvim svjetovnim brigama ni svadbenim razgovorima, štoviše, zaboravivši sva stvorenja i posvetivši se Božanskomu razmatranju, učinila ga je čišćim, i zato je uzletjela do uzvišena vrhunca Božanske ljubavi te je silno željela doći do borbe muka radi obrane vjere svoga Zaručnika. Zbog toga se dogodilo da je njezinim gorućim željama, koje su iskrili iz čista i željna duha, udovoljio Bog, te je za nju proklijala vječna, slavna i besmrtna čast; i sama je Crkva počela se smrtnim i nebeskim očima ukazivati i bijelom i rumenom.
27 Danas se dakle neka ureši kršćanska Crkva, kad je već svoju slavnu grimiznu haljinu uronila u najčistiju krv mučenice Agate, i stoga neka se raduje i kliče, neka pjeva njezine pobjede i trijumfe, neka naviješta dostojnu hvalu domovine Katanije i neka ispuni sav krug zemaljski slavom Agatina i Kristova imena. Jer koje stvorenje pokazuje divniju Božju moć, što hvalevredniju njegovu mudrost, što ljubazniju njegovu dobrotu nego kad u krhkom ženskom tijelu promatramo muške duše i junačke vrline? A među ženama što bi mogao naći sjajnije nego nježne djevice posvećene Bogu zavjetom cjelovitosti? A među djevicama pak, nakon Djevice Bogorodice, što ugodnije dovodi do ushićenja i što divnije veseli Kristovu Crkvu nego ova jedinstvena Djevica Agata? Ona je naime, poslušavši savjet mudroga Kralja, odlučila da Bogu ima iskazivati čast ne samo od prvina svoga tijela, nego i od svega svoga imetka. Jer budući da je rođena od najplemenitijega roda u gradu Katanjana, najljepša tijelom, bogata imutkom, divna u rječitosti i ljupkosti govora, istaknuta vrlinom razboritosti i obdarena jedinstvenom snagom duha, ova i druge pojedinačne urese tijela i duha predala je Kristu Bogu te njegovoj časti i slavi; štoviše, i samu je sebe prezrela kao ništa zbog ljubavi prema Kristu i neprestano je iskazivala svomu Gospodinu dolične počasti sve do zalaska života. Sve to svjedoči kratki epitalamij i anđeosko proroštvo, koje nije bilo zapisano radi beskorisna uresa riječi niti radi sjajnih pohvala, nego da bi se u vječnim spomenicima zabilježile prave Agatine
A vrline. a Odavde je uzet odarion koji se među ostalima nalazi u Minejima: οτολεζεῖθω στήμερον ἡ εξαλησία, πορσυρίδα ενδοξον καταβαρείουν εἰ ἀγιῶν λύθρων 'Διγθῆς τῆς μέρτυρος, χαίρε, βούσε, Κατάνης το χαύχημα. Danas Crkva pokazuje slavni grimiz, natopljen čistom krvlju mučenice Agate, kličući: Zdravo, ponose Katanije.
Katanija sačuvana zaslugama sv. Agate, ognjevi Etne zaustavljeni njezinim velom. Predskazano mučeništvo sv. Lucije.
Ali neka nas ne mrzi da na kratko promotrimo posljednje riječi nebeskoga proroštva; one su naime drugi dio onoga što sam na početku iznio. Jer mučenici, dok trpe muke i patnje za Krista, ne samo da sebi pletu krunu slave, iskazuju hvalu Crkvi i čast Bogu, nego i, dok potiču svoje sugrađane da nasljeduju primjer njihovih vrlina, stječu im nebeske naklonosti, ne cijenom zlata i srebra, nego blagom prolivene krvi. Niti su pak tijela svetih djevica zaklana za Krista, koja leže u skromnu mramoru, manje korisna rođacima, sugrađanima i domovini u kojoj su rođeni za smrtni život nego vojska najhrabrijih ljudi koji se bore za domovinu. Tko bi naime mogao postići tako brzu i laku pobjedu nad najokrutnijim Kvintijanom i njegovim pristašama, osim Agatine zasluge kod Boga i njezine moći protiv neprijatelja? Pobunili su se doduše njezini sugrađani protiv Kvintijana, natjerali ga u bijeg i uspjeli ga, pogođena strahom, istjerati iz grada; ali on, jer je neozlijeđen umakao iz njihovih ruku, postao je još žešći i smišljao je kako da protiv Agatinih rođaka, koje je učinio izgnanicima, kakvom smrću ili mukama zasiti svoj bijesni duh, i da njihova bogata dobra, zajedno s Agatinom baštinom, unese u carsku riznicu. To je smišljao bezbožnik, ali nipošto nije izbjegao osvetu najpobožnije Djevice. Jer kad je Kvintijan sjedio u čunu i prelazio rijeku Simet najbližu Kataniji, dva su razjarena konja, zadajući mu ugrize u lice i udarce kopitima po tijelu, srušila polumrtva u bujicu: njega ubrzo njegove sluge, dugo ga tražeći ni živa ni mrtva, nisu mogle pronaći. Odmah ga je pronašla vojska zlih demona, koja je njegovu grešnu dušu, dok se opirala izlasku, izvukla iz vrtloga i odvela u obližnje plamenove Etne, kamo je zauvijek namijenjena.
C
29 Jer uistinu se za svoje svete bori Bog, koji je, kao što je faraona koji je progonio izraelska plemena kopnom i morem naposljetku u Crvenom moru zajedno s njegovim bojnim kolima i konjanicima obavio i ugušio, tako i Kvintijana koji je žudio za ubijanjima i pljačkama, po njegovim vlastitim konjima odnesena riječnim i morskim vodama, potopio. O kako je lijepo zbor katanjskih žena preuzeo Marijin hvalospjev govoreći: Zapjevajmo Agati, jer se slavno proslavila, po konjima je konjanika bacila u more. Snaga moja i hvala moja jest Agata, i postala mi je na spasenje. Ona je sestra moja, proslavit ću je. Agata je slava moja i uzvisit ću je. Rekao je neprijatelj: Progonit ću i stići ću, razdijelit ću plijen, nasitit će se duša moja. Puhnuo je bijes konja i on je potopljen u silovitim vodama. Tko je sličan tebi među moćnima, Agato, veličanstvena u svetosti, strašna i hvalevrijedna i koja čini čudesa? Ti si pak slava katanjskoga grada, ti si dika našega naroda: i jer si ljubila djevičanstvo, predao je Gospodin Kvintijana u tvoju ruku, i bit ćeš blagoslovljena u vijeke.
30 Hajde sada, slušatelji, i neka od voda prijeđe naš korak na čudesa Agatina prema etnskim ognjevima. Čitali ste, vjerujem, mnogi ime Etne u starim pisanijama naših pisaca, koje i sada imamo kod nas: ili ste pak čuli glas o toj gori, najčuveniji u cijelom krugu zemaljskom: ali možda su ovdje nazočni neki kojima je ime Etne još nepoznato. Etna je dakle gora, doduše visoka, i daleko nadvisivši oblake nadvija se nad gradom Katanijom. Njezini su hrptovi, svjedoče oni od naših koji su pristali uz katanjsku luku, trajno bijeli od snijega, i pripovijedaju da je po obroncima naseljena mnogim selima i ladanjskim imanjima. Svjedoče također da krateri na vrhu Etne trajno dime i, izbacujući ognjena isparavanja i sumporni pepeo sa svojih visina, raspršuju ih naokolo, uz veliku štetu za polja, šume i stoku. Dogodilo se pak na same kalende veljače sljedeće godine nakon mučeništva blažene Agate da je, probivši bokove Etne, podzemna i taložna vatra, ključajući žešće nego obično, provalila i, bjesneći poput strme i široke bujice, opustošila sve što joj se našlo na putu te usmjerila svoj tok prema katanjskim selima i samomu gradu.
31 Što mislite kakvu su odluku donijeli oni pogani, prestrašeni učestalim potresima tla i tutnjavom, zapanjeni i gotovo bez svijesti od užasa navirućega požara? U tako pogibeljnu trenutku, po volji Božanskoga Veličanstva, palo im je na pamet anđeosko proroštvo položeno uz Agatinu glavu, o obećanu oslobođenju domovine. Ohrabrivši se dakle, Požurimo, kažu, na grob naše Djevice: čiju pomoć sada prvi put javno zazivamo. Jer sigurno je obećanje o oslobođenju domovine zapisano u njezinu nebeskom epitafu, niti se smije sumnjati u tako veliku djelotvornost zasluga Mučenice kod Boga niti u naklonost naše Djevice prema domovini. Jer ako je nekoć prirodna pobožnost dvojice braće,b naših sugrađana, prema roditeljima bila kadra zadržati etnske požare da ih ne proždru, i jer su ih ponijeli na pobožnim ramenima, u spomen na koje pobožno djelo su im naši preci iskazalic svete počasti; što je dužna učiniti naša sugrađanka Agata, koja je, da ne bi ostavila našega Boga i stvoritelja svega, dopustila da je bace u živu vatru i užareni crijep, i koja je, da ne bi prekršila vjeru čistoće jednom zadanu Kristu, rado htjela proliti smrtni život? Jer ako se požari krvnika nisu usuđivali dotaknuti još smrtnu Agatu koja je željela izgorjeti za Krista, hoće li se usuditi ove naviruće vatre prekriti rodno tlo, grad i građane, palaču njezina rođenja i presvete spomenike Mučenice protiv njezine volje, kad ona već stoji blizu Krista obdarena besmrtnošću? Nipošto naime ova ognjena bujica neće dotaknuti katanjsku zemlju, koja, još poškropljena svježom krvlju Djevice, glasnije vapije kod Boga nego Abelova krv: i zato ne smijemo ni u čemu očajavati, kad nas štite svježe zasluge tako dobre sugrađanke Agate.
32 Razgovarajući tako, oni žurno trče k grobu svete Mučenice, prolijevaju molitve i suze, iznose veo koji je prekrivao djevičansko tijelo, podižu ga na štapu u zrak: i tako, naoružani i puni pouzdanja, izlaze u susret požarima koji haraju. Čudno za vidjeti: odmah te strme ognjene bujice, kao da su poštovale moć nazočne Djevice i veličanstvo Mučenice, zaustavljaju svoj tok, stišavaju bijes i gase žar. Što da ovdje spominjem grimiznu vrpcu obješenu kroz prozor Rahabe, koja je samim svojim viđenjem, zbog života sačuvana samo dvojici Izraelaca, zaslužila da svu njezinu kuću sačuva neozlijeđenom? Bilo bi naime sramotno uspoređivati povez one nekoć zle ženskice s časnim velom djevičanske glave. Bilo bi također nedolično urešivati preodličnu Agatu
A tuđim uresima i isprošenim bojama, kad se ona i sama sasvim dovoljno ističe vlastitim hvalama i zaslugama. Neka je ipak dopušteno usporediti ovaj veo Djevice sa svetom kadionicom velikoga svećenika Arona, koju je on, kad ju je napunio vatrom i kadom, postavio protiv požara i stao između mrtvih i živih, te je odmah prestala pošast. Jer kad je ovaj veo po dodiru s Agatom upio neke svete mirise i kad je sačuvao sebe i svoju Gospodaricu koja je ležala u ognju neozlijeđenima i nepovrijeđenima, zaslužio je takvu prednost moći protiv požara da na njegov pogled i miris svi požari zadrhte i odmah se utišaju, bez ičije smrtne pogibelji.
33 Neka je dopušteno ovdje pred vaše oči postaviti i Mojsijev Kovčeg, koji je, kad je ušao u korito Jordana nošen na ramenima svećenika, zaustavio vode pune divljenja, te su se uzdizale kao gora i nisu se usuđivale pristupiti mu, poštujući naime, koliko su mogle, nazočnost i veličanstvo Božanskoga Veličanstva. Jeste li vidjeli Kovčeg kako dijeli vode Jordana i zaustavlja njihov tok? Promotrite sada očima duha etnske požare kako teku poput rastaljenih kovina nalik na bujicu, i otapaju sve što im se nađe na putu, pa i kamene gore, poput voska: čije žare i tokove nisu mogli ugasiti niti pak ublažiti ni golemi izvori ni rijeke koje nailaze od otopljena snijega. Ali što mogu izvori i rijeke protiv tako velikoga ognjenoga bujanja, kad je samo ono Jonsko more podnijelo da mu gore vode poput ulja, i zato je moralo ustupiti mu mjesto unutar svojih vlažnih i dubokih zaljeva te, bježeći, promijeniti drevne obale i daleko se stisnuti? Budući dakle da ništa nisu mogle poduzeti i oslabiti snagu etnskih ognjeva ni visoke gore najtvrđega kamenja i goleme litice, ni neprijateljski element mora; maleni je uistinu veo Djevice Agate, podignut u visinu od njezinih građana i izložen vjetrovima (čudno za reći), odmah i ugasio požare i suzbio brzi tok. Kao spomenik toga sjajnoga djela, oni taložni požari, pretvoreni u strme gore strašnoga kamenja i spaljenih litica, ostaju uzdignuti kao vječni trofej djevičanske pobjede i potvrđuju istinitost proroštva o oslobođenju domovine, donesena s neba po anđelima. Zbog toga je također taj veo, kao Agatin stijeg, uz radosno klicanje naroda koji se okupio oko nje dok je slavila trijumf nad vatrom, položen u kovčeg u kojem je počivala sama Vođa pobjede, kako bi se čuvao s većim štovanjem i pobožnošću u nevoljama domovine.
34 O stotinu i tisuću puta uistinu dobra Djevice i Mučenice! Dobra, kažem, sebi i svomu Zaručniku Kristu; dobra također domovini i svojim građanima koje si tako očitim čudom sačuvala neozlijeđenima! Uistinu nema drugoga grada koji je iskusio da su mu sveti sugrađani tako naklonjeni kao što je katanjski kraj iskusio Agatu. I nije tako dobra Djevica imala naklonu volju samo prema svojima, nego je i na strance punim šakama izlila svoja dobročinstva. Potaknuta njihovim glasom,d Djevica Lucija, najplemenitija među Sirakužankama, nagovorila je majku Eutihiju, koja je bolovala od krvarenja, da zajedno pođu u Kataniju k hramu i grobu svete Djevice Agate. I kad se ondje već pobrinula da se za majku prinese nekrvna žrtva te pomiješala svoje molitve sa suzama, grleći Agatin grob i pobožno ga ljubeći, utonula je u lak san. I učinilo joj se da vidi blaženu Agatu na nebu među zborovima anđela i djevica kako sjajno blista, u liku uzvišenijem od svih, i da čuje kako joj izgovara ove riječi: Djevice Lucijo, čija me cjelovitost potiče da te nazovem Sestrom, zašto preko mene od Krista, Zaručnika nas obiju, moliš zdravlje za svoju majku? Ti si ga sama zbog neokaljana cvijeta svoga djevičanstva isprosila, i gle, već je ozdravila. Ali naviještam ti i ono što će ti se dogoditi; jer nakon mučeničke krune, koju ćeš uskoro obući, kao Kristova zaručnica ući ćeš sa mnom u nebesku ložnicu; i kao što se po meni grad Katanjana proslavlja od Krista, tako se po tebi resi sirakuški. Izgovorivši to, uzdignula se i otišla, a Lucija je, probudivši se, našla majku zdravu.e a Na vrhu Etne dva su otvora, kaže Solin u 2. poglavlju, nazvana kraterima. Tako i Plinije u 3. knjizi, 8. poglavlju. Njegov krater prostire se u opsegu od 20 stadija. A Strabon u 6. knjizi svjedoči: λαμβάνεις μεταβολας πολλας τὰ ἄχερα τοῦ θρους δια τὴν νόμην τοῦ πυρος, totè μν εἰς ἐνα χρατῆρα ευμφρεμάτου, totè δε χιζομάτου. Vrhovi gore različito se mijenjaju zbog haranja vatre; koja se čas skuplja u jedan krater, a čas se dijeli na više dijelova. Svjedoči i Fuzel da se povremeno otvaraju više otvora; da se opseg većega kratera prostire do 4 tisuće koraka: a visokoga do 24 stadija. I čini se da veličina nije uvijek ista. Donji krater u puleti rotunditialem predaje se da je uzak. Strašno je ono što o tim otvorima pripovijeda isti Fuzel, očevidac, te Filotej od Homodeja i drugi kod Kli verificatione Siciliæ antiquæ u 1. knjizi, 8. poglavlju., b O ovoj braći govorili smo 31. siječnja uz Život sv. Alfonsa, biskupa Metona, 2. poglavlje, br. 3, gdje se zovu Amfinom i Anapija, ovdje kod Valerija Maksima Anap, a kod drugih Anapije i Anapis. Sirakužani su rekli da su bili njihovi sugrađani, zvani Emancije i Kriton. Ali događaj se zbio u katanjskom kotaru., c Strabon, 6. knjiga. Njihovu uspomenu potomstvo je tako nagradilo da se mjesto groba nazivalo CAMPUS MORUM., d Tj. sv. Lucija, o čijem ćemo ozdravljenju majke govoriti niže, a potpunije 13. prosinca, kada se časti., e Čini se da još ponešto nedostaje. Jer tako velik govornik nije mogao tako naglo završiti.
O moćima i crkvama
Sv. Agate
Povijesni komentar.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.