Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 3. veljače

O sv. Anschariju nadbiskupu Hamburga, apostolu Danaca i Šveđana, u Bremenu u Donjoj Saskoj

DE S. ANSCHARIOARCHIEP. HAMBURGENSI, DANORUM SUECORUMQUE APOSTOLO, BREMÆ IN SAXONIA INFERIORE,

Sadržaj (49)
  1. Prethodni komentar.
  2. § II. Bremenska biskupija sjedinjena s hamburškom. Utvrđena kronologija sv. Ansgara.
  3. § IV Štovanje sv. Ansgara. Hramovi posvećeni njegovu imenu.
  4. C § VII. Kraljevi Danske u doba sv. Ansgara, zbunjeni danski pisci.
  5. § IX. Posljednja djela Heriolta; njegova brata Roruca, sinova Gotfrida i Rudolfa.
  6. § X Apostolski muževi u obraćenju Danaca. Podignuti prvi hramovi.
  7. § XIV. Poslanica sv. Oskara.
  8. § XV. Dekret sv. Pape Paskala o poslanju Ebovu.
  9. § XVI. Naredba cara Ludovika o poslanju sv. Oskara.
  10. § XIII. Dekret pape Grgura IV. O istomu poslanju.
  11. § XVIII. Dekret pape Nikole.
  12. § XIX. Pismo pape Nikole danskome kralju Horiku.
  13. § XX. Pismo pape Formoza hamburškom nadbiskupu Adalgariju.
  14. Autorov predgovor
  15. B poglavlje I.
  16. Djetinjstvo sv. Ansgara. Redovnički novicijat. Viđenja.
  17. Uprava škola u oba Corbieja. Viđenja.
  18. Apostolat u Danskoj.
  19. POGLAVLJE IV. Apostolat u Švedskoj.
  20. Hamburška nadbiskupija.
  21. Dolazak biskupa Gautberta u Švedsku i progonstvo. Spaljivanje Hamburga.
  22. Putovanje prezbitera Ardgara u Švedsku. Čudesa i smrt Herigarova.
  23. Osporeno sjedinjenje biskupija; potvrđeno apostolskom vlašću.
  24. Obnovljeno poslanje u Dansku; pripremljeno poslanje u Švedsku.
  25. Poslanstvo u Švedsku. Sagrađena crkva.
  26. Napredak Crkve u Švedskoj. Ratna pobjeda.
  27. Napredak Crkve u Dania među progonstvima. Apostolski muževi poslani u Švedsku.
  28. (r: b) poglavlje XVI.
  29. Nebeska prosvjetljenja. Čudesa.
  30. Bolest, smrt, ukop.
  31. Drugi život u stihovima
  32. A proslov autora.
  33. Djetinjstvo sv. Anškarija, redovnički novicijat, viđenja.
  34. Uprava škola u objema Korbejama. Viđenja.
  35. 24. pogl. Izložio je zasjede, ugrabio je gusar lađe.
  36. 25. pogl. Umnaža Gospodnje ovce sveta sloboda govorenja.
  37. Nadbiskupija Hamburška.
  38. Raduje se car povratku poslanika i djelima.
  39. Što je kralj naumio, ostavio je nedovršeno zbog smrti.
  40. Grad gdje puše Sjeverac postaje prvi u klimatskom pojasu svijeta.
  41. Smrt Fridburge. Povratak Hardgarija iz Švedske.
  42. Ponovno započeto poslanstvo u Dansku: pripremljeno u Švedsku.
  43. A poglavlje XII.
  44. Poslanstvo Švedske. Sagrađena Crkva.
  45. Napredak Crkve u Švedskoj. Ratna pobjeda.
  46. Napredak Crkve u Danskoj usred progona. Apostolski muževi poslani u Švedsku.
  47. Pokore, molitve i milostinje sv. Ansgara.
  48. Božanska rasvjetljenja. Čudesa.
  49. Bolest, smrt, pokop.

Božanska rasvjetljenja. Čudesa.

Pogl. 90. Sve je unaprijed znao i ništa ga nije prevarilo. Stoga je blaženi čovjek, jer bijaše građanin Raja, zaslužio da na zemlji češće bude obasjan vječnim sjajem: bilo kad bi san ovladao njegovim udovima, gledajući tajne u snovima; bilo kad bi bdio, bilo u zanosu ili unutarnjim pogledom duha, znao je unaprijed gotovo svaku buduću stvar. Ako je katkad trebalo učiniti nešto veliko, ne odlučujući ništa nepromišljeno, želio je imati vremena da o tome sam sa sobom promisli, dok mu milost Gospodnja s neba ne bi nadahnula što je ispravnije. Tako je, siguran u duši, s pouzdanjem vodio stvar, i više nikakav strah nije potresao brdo Sion. No sve što mu je obilnije zasjalo U snovima, bijahu toliko pouzdana otajstva da se ne može dokazati da je vidio išta lažno. Dokazi stvaraju vjeru u otvorenim stvarima, a vid i sluh rasuđuju u očitima.
AUTOR GVALDON, IZ RUKOPISA.

Viđenjem se određuje da bude pastir zemlje. Pogl. 91. Prije dakle nego što je pošao u grad Bremen da ondje bude biskup, dospio je u viđenju u neki kraj; prolazeći tim Tempeima, pronašao je blaženoga Petra koji otvara ulaz u vječni život, i počeo se silno čuditi, i gle, dođoše neki ljudi iz poganskoga naroda moleći da im Apostol pošalje učitelja. „Bit će vam pastir onaj koga gledate pred sobom”, reče. Kad je taj muž tako predložio Ansgara, tada mu se učini da se zemlja zatresla velikim potresom, pretrpjela urušavanje, te da je s neba na nj sišao glas koji je u njegov duh izlio kišu tolike slasti da je osjetio kako ga prožima škropljenje svetoga daha, svega ispunjena Kristovom novinom. Taj glas koji je sišao bio je blagoslov. Poslije je vidio kako spomenuti ljudi ponovno mole da im Apostol pošalje nekoga učitelja. On im, kao s negodovanjem zbog dosađivanja, odgovori: „Nisam li vam rekao da vam ovaj treba biti biskup? Zato ste o tome čuli da je s neba došao glas svetoga nadahnuća, da ga posveti vama za pastira.” Tu se duh probudi, otrese san kako već biva, i viđenje presta. Ipak je sunce tri puta obišlo svoj godišnji krug prije nego što se on uzdigao na vrh bremenske Crkve, premda je unaprijed znao da će zbog Gospodina poći kamo god bude trebalo.

Što je san obavio velom, razriješila je nesloga puka. Pogl. 92. Napokon po kraljevoj zapovijedi upućen u grad, otkrio je da je Crkva posvećena tebi, Ključaru neba, a kad je vidio da se neki ne slažu, iz samoga je događaja spoznao što je viđenje značilo. Tako je pristao biti biskupom rečenoga grada, što je prije posve odbijao. A u vrijeme dok je držao Turholt, otkupio je neke dječake iz naroda Slavena, koje je Otac odgajao u onoj ćeliji da se pouče katoličkim zakonima. Neke je od njih Rajnarije otjerao odande kad mu je Karlo ustupio tu ćeliju, i njih je kralj oteo tebi, Kriste, te ih prisilio da služe čovjeku.
i biskupom Bremežanima:
zbog oduzetoga Turholta

Vojvoda bjesni, osvetnik je tu, on drhti, niti je glas uzaludan. Pogl. 93. Kad je biskup zbog toga trpio prekomjernu tjeskobu, vidio je u viđenju da je došao u jednu kuću u kojoj su se nalazili kralj Karlo i sam Rajnarije; predvidio je i prekorio ih zbog toga što je Rajnarije za svoje koristi upotrijebio dječake koje je on bio odredio odgajati za Boga. Onaj, potaknut bijesom, podiže nogu da ga udari u lice; u viđenju mu se pokaza da uz njega stoji Krist. I ovako reče kralju i buntovnom čovjeku: „Tko ste vi”, reče, „da tako obeščašćujete slugu drugoga, premda se njega ne bojite? Sluga ima Gospodara, i to nećete proći nekažnjeno.” Na te riječi ljudi zadrhtaše. On se trgne iz sna; niti ga je viđenje prevarilo: naime, kazna koja osvećuje zlo bila je potvrda ovoga viđenja. Ubrzo je doista Rajnarije navukao toliku srdžbu vladara da ga nije mogao umilostiviti, nego je štoviše izgubio i samu ćeliju sa svim dobrima.
Rajnarija treba kazniti.

Blag, rječit, nježan bijaše i vrijedan strahopoštovanja. Pogl. 94. Neka nevješto pjesništvo prijeđe i ovaj dio: kakav je bio u pastirskom upravljanju. O tome si ti rekao, presveti papa Grgure, na priliku stražara kojima je anđeo navijestio Kristovo rođenje, Oče Crkve, da je ovaj stražar zaslužio A Biti okružen Božjim sjajem: vidjeti anđeoske čete na straži nad stadom pastira. Vidio je u tome, kao nekoć, da je Bog u svijetu, kad je narodima davao pouke; i vidio je da je išao okružen velikim mnoštvom svetaca, čijim se pratiocem osjetio na istom putu. Pobuđuje se Božja milost. I zaslužio je uživati u dahu božanskoga svjetla, klicati u sebi jer ništa nije bilo mučno, okrijepljen viđenjem. Duhom gledati Boga, poznavati višnja otajstva. Toliki je strah i užas bio uliven oholima da se s neba događalo, a da nitko nije ni pisnuo u otporu, sloboda zarobljenima, željeno otkupljenje okovanima. Popravlja se zločin, okovani se izbavlja iz tamnice. Pogl. 48. Ovo je viđenje učvrstilo Očev um u Gospodinu da pođe izbaviti bijednike, obuzdati krivce. Krenuo je na put i potražio ljude: ondje ga je Kristova milost tako pretekla da mu se nitko nije mogao oprijeti. Najprije se moćnici bogatstvom, zatim plemenitošću pokajaše što su činili zlo, a niži se prestrašiše: okovani se posvuda pretražuju i izvedeni naprijed oslobađaju se te im se dopušta otići kamo god žele. Sklapaju savez prisežući da nitko neće štititi počinjeni zločin, nego neka po Kristovu sudu svatko uzme svoje, jednako domaći i tuđinac. Tako je dakle Otac sretno obavio ovaj put da bi bio znak da je Gospodin učinio ono što kaže: „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” Mat. 28, 20. B Nadalje, suputnici na putu, radosni zbog takva uspjeha, izjavili su da nikad nisu bili na tako sretnom putu, javno govoreći: „Sada dakle vidimo da je Gospodin doista upravljao našim djelima.” Pogl. 99. Nitko ne može izreći kolikima je moleći vratio zdravlje mažući bolesne udove lijekom svetoga ulja; to su oni koji su to iskusili svugdje razglašavali i učinili čovjeka slavnim po svoj zemlji zbog njegove moći. Ne samo susjede nego je glas iz dalekih krajeva potaknuo nemoćnike da dođu po darove spasenja. Ipak, želeći više sakriti nego razglasiti kolika je milost u iscjeliteljskoj moći, pričaju da je jednom rekao jednome od svojih, kad se pred njim spominjahu čudesa: „Kad bih znao da sam dostojan da me Bog usliši, već bih molio da mi udijeli znak da od mene učini ono čime bih mogao postati dobar čovjek.” Pogl. 100. F Smatram da treba zabilježiti zločin Nordalbinga i kako je biskup ispravio to nedjelo. Kad su neki zarobljenici iz kršćanskih zemalja dospjeli u barbarske krajeve, slomljeni teretom nevolja, požurili su se odande vratiti. No bijednicima ništa nije koristilo što su raskinuli strašne lance niti što su teretu izmaknuli brzim bijegom, jer je narod Nordalbinga, koji je slučajno bio najbliži poganima, bjegunce sputavao okovima i, premda su štovali Krista, ponovno ih prodavao poganima, a usuđivao se, o boli, prodavati ih i kršćanskim kupcima bezbožnosti, ili ih je pak sam držao u ropstvu. Kad je to žalosno nedjelo doprlo do biskupova uha, ražalostio se što su vjerni narodi, kojima je on sam bio svećenik, počinili nedopuštenu stvar. No kad je čuo da su u zločinu sudjelovali uglednici naroda, njemu koji je htio otvoriti ranu nije bio dovoljan vlastiti savjet. Dok je dakle zbog toga bio potresan valovima i žarom briga, zaslužio je uobičajeni dah utjehe. Duboki noćni mir, razlivši se umornim udovima, svladao je tijelo, ali je iznutra podigao srce: pojavilo se viđenje koje je rastjeralo oblake uma.

Bolest, smrt, pokop.

A ipak je žestina te bolesti pritiskala tijelo, premda je tako bio jak u snazi duha, te je gotovo čitav njegov život podnio borbu mučeništva, prokušan plamenom teškoga napora. Trpio je mnoge ratove tražeći ono što je Kristovo; izvana su ga snalazili, a iznutra su bili strah i trud mučenik čitava života zbog barbarstva koje je nasilno pljačkalo: toliki teret zla ljudi, suprotstavljajući mu se, povećavali su jezicima bljujući otrov poput zmije. Što mu je to bilo, osim vlastitoga tjelesnoga mučenja, ako ne mučeništvo i nebeski trofej? Slatki spomenici pobožnih djela što ih je opjevao prisiljeni su na suze, jer je radost pomućena tugom. Preostaje da u žalosnom zalasku zaplješće tužnim stihom Muze; no premda ne želi započeti pjesmu, i premda mu plač natapa lice, učestali jecaji zamaraju grlo, a naricanje udara u prsa, ipak ću pozvati Kamene na očev sprovod. Navršio je bio četiri puta šesnaestu godinu: toliko je dana prošlo kolo čitava njegova života. U klonulosti uzdiše što ne postaje Kristova žrtva. Pogl. 101. Biskup je pak bio navršio trideset i četvrtu godinu

A S dodane četiri, u koje je vrijeme blijeda pošast, koju zovu dizenterijom, unijela rasulo u tijelo, iscrpila snage i mučila utrobu. Bolest je trajala neprekidnim proljevom četiri mjeseca; tijelo je kopnjelo, napor je istanjio udove: osjetio je da ga pritišće mrena smrti. Dok je stoga Bogu uzvraćao još obilnijom zahvalom, govorio je da je taj bič manji nego što njegovi grijesi zaslužuju. Često je glasno ponavljao one Jobove riječi: „Ako smo od Gospodina primali dobro, zašto ne bismo podnosili i zlo?” Ipak je zbog toga osjećao najtežu tugu, jer je smatrao da neće biti razriješen mučeništvom, nego ovom bolešću, suprotno onomu što je nekoć vidio u snu. Stoga je starac u gorkoj duši sam u sebi smatrao da je lišen časti pobjedničke palme, da je sam sebe prikratio za lovorovu krunu i da je zbog mane grijeha poništio nadu prolijevanja krvi.
Job 3, 10. tužan što život neće dovršiti mučeništvom,
Psal. 118, 137. Pjevajući s uzdahom ono što kaže Psalmist: „Pravedan si, Bože, i ispravno i pravedno sudiš parnicu.”
Pogl. 102. Jezik tijela šuti, glas neba blaži srce. Kad je napokon ovu tjeskobu duše otkrio vjernomu učeniku, koji je poznavao sve njegove unutarnje stvari i bio svjedokom gotovo čitava starčeva života; i kad je taj želio ublažiti bolni nemir njegova srca i utješiti ga, govoreći mu da mu nije bilo obećano da će biti spaljen u peći, ni pogubljen mačem, ni utopljen u valovima, niti raskomadan željezom ili bačen sa stijena, nego da će sretnom smrću uzići na vrhunce neba i vratiti se s palmom mučeništva: da je radi Krista podnio različite pogibelji i na trkalištu vjere zaslužio palmu pobjede. Pa i da u cijelom životu nije podnio ništa protivno, ipak bi mu posljednji napor smrtonosne bolesti mogao upotpuniti čast sretne žrtve. Ipak se starac nije mogao podići utjehom dragoga prijatelja: tuga začeta u grudima napojila je slatkoću duha žučju boli. Ali Gospodnja dobrota, kojoj je uvijek pri ruci moć da tješi žalosne i liječi skršene srcem, raspršila je maglu tuge, smirujući oluju tjeskobnoga uma lijekom nebeske rose: te je ukorila starca, kapajući u uho budnome životvoran glas, ne sjenu kakvu san unosi duši u snovima dok udovi obamiru od sna.
Pogl. 103. Vraća se nada, ukor učvršćuje kolebljivi um. Jednoga dakle dana, dok su otajstvena jela od mesa svetoga Jaganjca krasila stol Gospodnji, a bolesni biskup sjedio pred svetim žrtvenikom i bio odveć zabrinut, iznenada je u ravnoteži duha bio uznesen u zanos, odveden od žara tijela i otet samomu sebi, te ga je glas riječi koja je dolazila s neba žestoko ukorio što se sam trese poput trske na vjetrovitim pokretima uma: jer je posumnjao u obećanja Svemogućega, kao da bi ikakva sila zla mogla izopačiti Gospodina ili kakav zločin srušiti njegovu dobrotu. „Bez ikakve sumnje vjeruj”, reče, „da će Začetnik spasenja izvršiti oboje: oprostit će ti naime grijehe zbog kojih te sada muči i grize briga, i umnožit će ti radosti obećanoga zavjeta: bit će tako, i viđenje će ti donijeti željenu palmu.” Glas je utihnuo, Otac je zadrhtao i došao k sebi, uma smirena, uma očišćena od tuge, uma natopljena kišom medene utjehe.
Pogl. 104. Ujedinjuje biskupe, njegovo pismo opominje kraljeve. Zatim je sluga Božji budno počeo sređivati poslove biskupstva koliko je god mogao: dao je prepisati odluke Apostolske Stolice
Veljača, sv. I.
na više listova, da se razaslu svim biskupima kraljevstva, koje su mu bile povjerene u ledenim krajevima Sjevera radi pozivanja naroda. To je također preporučio gospodarima zemlje i kraljevima jednako, koji imahu različit rod ali jedno ime, budući da je jedan bio otac a drugi sin; uputio im je vlastita pisma i obojicu opomenuo da brigu o vjeri drže svojom dužnošću: neka se iz ljubavi prema nebeskom Kralju spomenu ovoga nauma i neka prema prilikama pruže zaštitu, uz pratnju Gospodnje naklonosti, kako bi poslanstvo među poganima donijelo ploda.
Kler i siromasi objeduju, svetišta blistaju od svijeća.
Pošto je dakle već tri mjeseca žestina iscrpljujuće pošasti mučila tijelo, te je blizina smrti čovjeka iscrpljenih snaga tim naporom vodila prema posljednjem času, zasjao je svijetu onaj najslavniji dan koji je znakom zvijezde doveo pogane iz dalekoga svijeta k Kristovim jaslama; izišavši iz granica jarčeva obratnika, Feb je potjerao kola prema kišonosnoj urni, i približio se dan koji Grci zovu Hypapanti, blagdan u Crkvi zbog djevičanskoga poroda, kad je neudata Djevica pred Gospodinom unijela u hram Riječ Očevu zaodjenutu velom tijela, da obdrži zakon premda mu ništa nije dugovala; ona koja u porodu nije klonula ženskim činom, a začevši nije izgubila netaknutost. Želeći se na ovaj blagdan razriješiti od tijela, sveti je čovjek, da bi pošao Gospodinu u Raj, čim je već osvanuo blizu dan radosti, dao pripraviti svečanu gozbu jednako za Kristove siromahe i za kler, te je zapovjedio da mu se načine tri svijeće od posebnoga voska; prvu je od njih zapovjedio zapaliti kod oltara Djevice koja je rodila radosti vječnoga života i koja je, otvorivši nebo, zatvorila bezdan smrti. Zvijezdo mora Marijo, Majko Onoga koji drži svu vlast. Tebi, Petre, koji otvaraš vrata neba, prinio je drugu, a treća je pripala Gospodinovu Krstitelju. To mu je bilo u željama, da ga vi primite izvedena iz tijela, najsjajnija svjetla svijeta, vi koji ste ga nekoć u viđenju pred sudištem Suca, kao što smo već naveli, poveli prema izlasku sunca.
Cijeli grad za nj prinosi žrtvu: kuša malo hrane i potom drži govor.
I već je, dok mu je strašna klonulost isušila moždinu, krhko tijelo sasvim usahlo poput crijepa: blijede su kosti, kad je meso nestalo, stršale povezane svojim tetivama i pokrivene tek omotačem kože. Ipak je duh ostao čitav i živahan u hvali Gospodnjoj, a starac je uskoro umiruće udove posvećivao Duhu. I kad je već dan svanuo pošto su se tmine povukle, veliko je mnoštvo svećenika došlo u grad, te su za zdravlje toga muža slaveći mise po svoj crkvi svečano prinijeli očima Svemogućega tijelo Kristovo i gutljaje krvi. A da bi se narodu održao govor kako dolikuje, biskup je to uredio potvrđujući da neće okusiti nikakve hrane dok se sve službe s javnom misom ne završe; kad je ona bila izgovorena, okrijepio je klonuli želudac i umjereno ovlažio grlo, te je potom cijeli dan svojim ljudima snagom moćne riječi utiskivao životna pravila i poticao njihova srca na štovanje Krista.
Kler je nazočan, sav glas odjekuje psalmima i plamenom.
No ipak ga je ponajprije zaokupljala briga za povjereno mu pozivanje pogana; tako je proveo i noć: na njegovu odlasku sveto mnoštvo braće koje je stajalo uokolo pjevalo je psalme po običaju; njih je Otac opomenuo da zapjevaju anđeoski himan

A Kojim te hvalimo, Bože, kojim te ispovijedamo. AUTOR GVALDON, IZ RUKOPISA. Te Deum laudamus, Vjerovanje Atanazijevo, Pogl. 103. Pričešćuje se i usne, a žalosni puk pada na zemlju. Dok su svećenici za nj slavili mise, on sam, čim je primio česticu Tijela i sveti napitak, navodno Atanazijev, dok je Feb već ružičastom svjetiljkom obasjavao zemlju a zora rastjerala tmine,
pričešćuje se, češće ponavljajući ovo i s uzdasima učestalo moleći: „Po tome što jedino tebi, Bože, pripada pravo smilovati se, spomeni se mene opraštajući mi besplatnom dobrotom, i budi milostiv meni grešniku; u tvoje se ruke predajem: izbavi me od kneza smrti, Kriste, ti koji si za me podnio muke križa.” Potom u posljednjem dahu vodeći život, kad mu je već gubitak glasa sputavao jezik, dade znak jednomu od braće da umjesto njega izgovori ove riječi, i tako sjajnim pogledom prema visokomu nebu posla dušu u dvoranu Raja. Kad su tijelo nosili u crkvu da se pokopa, nastade silna žalost; nije bilo mjere suzama udovica, mogao si vidjeti siročad, siromahe i kler kako plaču, udaraju se po obrazima i čupaju kose. Čije bi srce moglo suzdržati jecaj dok se pokapao taj pastir stada? Premda nitko nije sumnjao da je umro u Gospodinu, ipak je bila dužnost pobožnosti zaplakati: jer taj štovatelj Gospodnji, nikomu od prijašnjih nejednak u kreposti ili zaslugama, pružio je svako ogledalo pobožnicima; nasljedujući Kristovo siromaštvo od prvih godina poput apostolskoga muža, ostavio je ono što je prolazno i povukao se u mirno boravište samostana, daleko od svjetine, revnujući za Ivanovim trudom: u toj je školi stekao lovor kreposti, te je određen da kao drugi Pavao znoji se u borbi riječi, da bude navjestitelj vječnoga Božanstva poganima i branitelj Kristov, a zatim je preuzeo brigu upravljanja Šimunovim ovčinjakom. Taj viši stupanj bila mu je najveća krepost; što može biti očito, jer je nekoć u ravnoteži visio između neba i zemlje, trčeći na obje strane kao posrednik između Boga i naroda: čas je brzim krilom duha letio iznad zvijezda, čas je izmirivao parnice onih koji su mu bili povjereni. On je naime obukao oba krila te dvostruke kreposti: ako vjerujemo da će oni čista srca gledati Boga, ovaj djevica, izabran od samoga prvoga cvijeta mladosti, nikada nije podnio sramotnu ljagu tijela ili duše, nego je zauvijek ostao djevica jednak Ivanu. A toliki je u njemu bio žar duha, tolika je pobožnost obilovala u dobrostivu srcu da je ovaj, poput Prvomučenika, ništa manje molio dok je bio okružen raznovrsnim neprijateljem. O sveca doista vrijednoga svake hvale, kojemu je dano da bude blažen mnogovrsnim darom kreposti i da jedini istodobno posjeduje sve ono od dobara što je u drevnima bilo tek djelomično! Pletući dakle ljiljane čistoće i kao djevica pristajući uz djevičanske čete, slijedi Jaganjca kamo god ide po visokom nebu; i među potpornjima svećenika nosi sjajnu haljinu s blistavim draguljima, dobivši stolicu apostolskoga prava u redu, te će na sudu suditi svijet koji je kao malen prezreo. A ubrojen među mučenike u bijeloj knjizi života, radosno će uživati čast pobjedničke palme.
Mučenik željom, Jer se priznaje da postoji dvostruka vrsta mučeništva: jedno se skriva u miru, drugo je očito i posvećuje se mačem; jedno se bijeli suzama, ondje se crveni val krvi; ovo je imalo želju, druga je vrsta donijela plod. Kopneći od plača, gladi i bdjenja, dok je na žrtveniku srca žrtvovao junicu tijela, ispio je kalež mučeništva ne prolijevajući krv, mučenik željom, a ne iskustvom trenutka. Premda mu dakle mač nije odrubio glavu, bio je ponudio vrat, ali je želji nedostajao neprijatelj; gledajući ipak kolikom je naporu podvrgnuo svoje udove, nećemo mu osporiti ljubičicu mučeništva. Što reći, prema Pavlu, o onom prečestom znoju na putovanjima, buci valova i napadima razbojnika, što o rodu i poganima, što o moru i pustinji, što o gradovima, što o lažnoj braći, što o tisuću pogibelji smrti, studeni, ljutoj gladi, žeđi i čestim bdjenjima? Zar tolike nevolje zajedno nisu rodile krune, pobjednički lovor i grimiz rumene krvi? Osim ratova koji su muža izvana okruživali iz dana u dan, tjeskobni je strah za Crkve iznutra pekao njegov duh. Tko je naime bio bolestan, a da on nije bolovao? Tko je podnio sablazni, a da on nije izgarao plamenom žestoke boli? Zar će dakle on, spaljen tolikim unutarnjim bakljama u užarenoj peći grudi, proveden kroz tolike pogibelji, biti lišen palme mučeništva? Zar treba misliti da je blažen samo rod onih koji su ubijeni? Nije li sveti kalež Gospodnji ispio onaj Ivan kojega nisu pograbili ni bičevi krvnika ni mačevi? Ako dakle nitko ne odvaja Ivana od mučenika, neka ovoga Pastira uvrsti među vođe ovjenčane lovorom. Bio je doista mučenik jer mu je ovaj svijet bio mrtav, a on se sam za svijet uspeo na križ. Zasluženo mu se dosuđuje slava mučeništva: jer gonjen varkama Sotoninim i parama tijela, među poganskim dušama i metežima svijeta, dok se nije dao ni prestrašiti ni pokrenuti poput trske, uvijek je među tolikim valovima ostao nepobjediv, ispovjedalac Kristov u čitavu životu. Budući da grčka riječ „mučenik” znači ono što latinski glas označava kao „svjedok”, a prijenos značenja daje istu sliku, neka dobije ime onaj koji je držao znamen mučenika, tvoj svjedok, Kriste, ali koji je kao sluga slijedio tvoje oružje. Nitko dakle neka ne osporava da je okrunjen dijademom i da je stekao palmu krvi onaj koji je to gorućom željom čeznuo i komu je to bilo obećano. Možda je na trkalištu mogla zasvrbjeti kopriva krvi, zbog čega bi bio lišen nagrade za trud; slobodan od toga, pod Božjim vodstvom, siguran od pogibelji, ništa nije umanjio od zasluga, niti je najponiznija krepost, koja ostalima daje oprez, pretrpjela štetu. Budući da sada sve rečeno očito pokazuje kakvom se dobrotom odlikovao starac, svi mi koji smo potaknuti na njegove hvale preostaje da nasljedujemo njegova djela. Tako će i on boraviti s nama ako nas učitelj vidi da idemo visokim putem kreposti. I mi ćemo poslije prolaznih trenutaka svijeta zaslužiti s njime sukraljevati na nebu ako uvijek žudnim srcem težimo Gospodinu po blagim i po oporim putovima, Kristu iz kojega Duh ishodi i kojega Ocu sjedinjuje. Evo, za tebe smo, Sveče, plovili olujnim valovima; premda je napuknuta, krma je napokon dotaknula obalu, a mornar je skupio mokro jedro. Usred valova obojica smo te često zazivali: Ansgare, priteci u pomoć, da nas pakao ne proguta pod dubokim Aherontom, nego da nas posjeduje Raj. Biskupe Ansgare, za nas građanine neba i prognanike, prenesi nas k izvoru svjetla, u kraljevstva Svemogućega gdje prebivaš u milinama Istoka, rascvjetaniji od palme, krasan poput masline pred prijestoljem Gospodnjim, gdje Kralj s vječnim Ocem s pravom slavi pobjedu, Amen, cvijet Djevice i isti Bog.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

3. veljače Kalendar godine