Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 3. veljače

O sv. Anschariju nadbiskupu Hamburga, apostolu Danaca i Šveđana, u Bremenu u Donjoj Saskoj

DE S. ANSCHARIOARCHIEP. HAMBURGENSI, DANORUM SUECORUMQUE APOSTOLO, BREMÆ IN SAXONIA INFERIORE,

Sadržaj (49)
  1. Prethodni komentar.
  2. § II. Bremenska biskupija sjedinjena s hamburškom. Utvrđena kronologija sv. Ansgara.
  3. § IV Štovanje sv. Ansgara. Hramovi posvećeni njegovu imenu.
  4. C § VII. Kraljevi Danske u doba sv. Ansgara, zbunjeni danski pisci.
  5. § IX. Posljednja djela Heriolta; njegova brata Roruca, sinova Gotfrida i Rudolfa.
  6. § X Apostolski muževi u obraćenju Danaca. Podignuti prvi hramovi.
  7. § XIV. Poslanica sv. Oskara.
  8. § XV. Dekret sv. Pape Paskala o poslanju Ebovu.
  9. § XVI. Naredba cara Ludovika o poslanju sv. Oskara.
  10. § XIII. Dekret pape Grgura IV. O istomu poslanju.
  11. § XVIII. Dekret pape Nikole.
  12. § XIX. Pismo pape Nikole danskome kralju Horiku.
  13. § XX. Pismo pape Formoza hamburškom nadbiskupu Adalgariju.
  14. Autorov predgovor
  15. B poglavlje I.
  16. Djetinjstvo sv. Ansgara. Redovnički novicijat. Viđenja.
  17. Uprava škola u oba Corbieja. Viđenja.
  18. Apostolat u Danskoj.
  19. POGLAVLJE IV. Apostolat u Švedskoj.
  20. Hamburška nadbiskupija.
  21. Dolazak biskupa Gautberta u Švedsku i progonstvo. Spaljivanje Hamburga.
  22. Putovanje prezbitera Ardgara u Švedsku. Čudesa i smrt Herigarova.
  23. Osporeno sjedinjenje biskupija; potvrđeno apostolskom vlašću.
  24. Obnovljeno poslanje u Dansku; pripremljeno poslanje u Švedsku.
  25. Poslanstvo u Švedsku. Sagrađena crkva.
  26. Napredak Crkve u Švedskoj. Ratna pobjeda.
  27. Napredak Crkve u Dania među progonstvima. Apostolski muževi poslani u Švedsku.
  28. (r: b) poglavlje XVI.
  29. Nebeska prosvjetljenja. Čudesa.
  30. Bolest, smrt, ukop.
  31. Drugi život u stihovima
  32. A proslov autora.
  33. Djetinjstvo sv. Anškarija, redovnički novicijat, viđenja.
  34. Uprava škola u objema Korbejama. Viđenja.
  35. 24. pogl. Izložio je zasjede, ugrabio je gusar lađe.
  36. 25. pogl. Umnaža Gospodnje ovce sveta sloboda govorenja.
  37. Nadbiskupija Hamburška.
  38. Raduje se car povratku poslanika i djelima.
  39. Što je kralj naumio, ostavio je nedovršeno zbog smrti.
  40. Grad gdje puše Sjeverac postaje prvi u klimatskom pojasu svijeta.
  41. Smrt Fridburge. Povratak Hardgarija iz Švedske.
  42. Ponovno započeto poslanstvo u Dansku: pripremljeno u Švedsku.
  43. A poglavlje XII.
  44. Poslanstvo Švedske. Sagrađena Crkva.
  45. Napredak Crkve u Švedskoj. Ratna pobjeda.
  46. Napredak Crkve u Danskoj usred progona. Apostolski muževi poslani u Švedsku.
  47. Pokore, molitve i milostinje sv. Ansgara.
  48. Božanska rasvjetljenja. Čudesa.
  49. Bolest, smrt, pokop.

Bolest, smrt, ukop.

Nadalje, iako mu je takav bio život, ipak je u slabosti vlastitoga tijela trpio gotovo neprestano, jer mu je sav život uistinu bio gotovo mučeništvo. Naime, u mnogim trudovima unutar vlastite biskupije, zbog upada i pljački barbara, kao i zbog protivljenja zlobnika, povrh toga i zbog vlastitoga mučenja koje u svome tijelu nikada nije prestajao zadavati sam sebi iz ljubavi prema Kristu. Ali što da činimo mi, koji smo nakon toliko slatkih i spasonosnih stvari prisiljeni iznijeti ono što ne možemo izreći bez vlastite žalosti? Jer u šezdeset četvrtoj godini svoje dobi, a trideset četvrtoj biskupstva, počeo je trpjeti od teške tjelesne bolesti, naime od neprestane dizenterije; dok je kroz mnoge dane, točnije četiri mjeseca i više, žestoko trpio i osjećao da ga smrt pritišće, uvijek je zahvaljivao Bogu i govorio da je sam taj trud manji nego što zaslužuje njegova opačina: češće pjevajući ono blaženoga Joba: Ako smo dobra primili od ruke Božje, zašto da ne primimo i zla? Ipak je vjerovao da će zbog gore spomenutih viđenja biti dovršen mučeništvom prije nego takvom bolešću, te je, postavši veoma tužan, počeo samome sebi i svojim grijesima pripisivati da je kao nekom najsigurnijom nadom bio prevaren vlastitom krivnjom; i češće pjevajući ono iz Psalma: Pravedan si, Gospodine, i pravedan je sud tvoj. Kad je tu žalost, tražeći utjehu, otkrio svome najvjernijem učeniku, koji mu je bio pouzdanik, a on se trudio da ga što usrdnije utješi govoreći da mu nije bilo obećano da će biti pogubljen mačem, ili spaljen ognjem, ili usmrćen u vodi, nego da će s krunom mučeništva trebati doći k Gospodinu, nikako ipak nije mogao primiti utjehu. Napokon, kad je češće o istoj stvari razgovarao sa svojim učenikom, koji mu je bio pouzdanik gotovo u svemu, i kad ga je silno htio utješiti, trudeći se da mu dozove u pamet koliko je u službi Božjoj podnio i koliko je tjelesne nevolje pretrpio, te da je i sama ta posljednja bolest previše teška i dugotrajna i da se njemu mogla dovoljno računati kao mučeništvo, on ipak ni na koji način nije primao utjehu, nego je ostajao u gore spomenutoj žalosti.

69 Odatle se dogodilo da se Gospodin udostojao utješiti svoga slugu, ne više kao prije u snu, nego otvorenije, kako bi tolikoj žalosti pružio lijek svoje milosti. Jer kad je jednoga dana stojeći na Misi u molitvenici bio zbog toga veoma zabrinut, odjednom u zanosu duha čuo je glas kao da bdije, koji ga je silno korio što je ikako trebao posumnjati u Božje obećanje, kao da bi ikakva opačina mogla nadvladati Božju dobrotu. Vrlo čvrsto vjeruj, reče, i nipošto ne sumnjaj, jer će ti oboje Bog učiniti po svojoj milosti, to jest, i otpustiti grijehe za koje se sada brineš, i ispuniti sve što je obećao. Primivši tu utjehu, i sam je tješio samoga sebe; i od tada je brižno počeo uređivati sve što je trebalo u svojoj biskupiji. Povrh toga, povlastice Apostolske Stolice, koje su bile učinjene o njegovu poslanju, dao je prepisati u mnogim knjižicama i poslati gotovo svim biskupima gospodina kralja Ludovika. Upravo samome kralju Ludoviku i njegovu istoimenom sinu upravljajući to isto, dodao je i pisma svoga imena, kojima je zamolio da to imaju na pameti, a ujedno i da, koliko stvar bude nalagala, budu na pomoć, kako bi samo to poslanje, uz pomoć Božje milosti i njihovu pomoć, moglo donositi plod i rasti među narodima.

70 Nadalje, kad je već puna tri mjeseca trpio spomenutu bolest i kad je prošlo Bogojavljenje Gospodnje, počeo je željeti da mu bude dopušteno prijeći k Gospodnjoj milosti na Prikazanje svete Marije. Kad se dakle približavao taj blagdan, zapovjedio je da se kleru i siromasima pripravi gozba kako bi se pogostili na sam taj najsvetiji dan. Zapovjedio je također da se načine tri velike svijeće od njegova posebnog voska. Kad su bile načinjene, u samu uočnicu spomenutoga blagdana dao je da se nose pred njim i zapovjedio da se jedna upali pred oltarom sv. Marije, druga pak pred oltarom sv. Petra, a treća pred oltarom sv. Ivana Krstitelja, želeći da ga oni prime kad bude izlazio iz tijela, oni koji su mu nekoć u gore spomenutom viđenju bili vodiči. Uostalom, spomenutom je bolešću bio toliko iscrpljen i izmučen da u tijelu njegovu gotovo ništa nije ostalo, osim kostiju povezanih žilama i pokrivenih kožom. Unatoč tome, on se uvijek vježbao u hvali Gospodnjoj. Kad je pak osvanuo dan već rečenoga blagdana, svi svećenici koji su bili nazočni slavili su za njega Mise kao što su bili običavali svakoga dana. On je pak počeo određivati kako će se održati propovijed puku, tvrdeći da toga dana neće ništa okusiti dok ne završi javna Misa. Kad je ona završila, pošto je malo pojeo i popio, kroz cijeli je dan brižno nastojao opominjati svoje i raspaljivati ih na službu Gospodnju, čas zajedno, čas pojedinačno bodreći svakoga, koliko je mogao, na božansku službu; ponajviše je ipak njegova briga i skrb bila o njegovu poslanju narodima. I sljedeću je noć proveo neprekidno u takvim opomenama.

71 Braća pak koja su bila nazočna, dok su molila litanije i po običaju pjevala psalme za njegov odlazak, opomenuo je sam da zajedno otpjevaju i hvalospjev sastavljen na hvalu Bogu, to jest Te Deum laudamus, kao i katoličku vjeru koju je sastavio bl. Atanazije. Kad je pak svanulo jutro, dok su svi svećenici koji su bili nazočni slavili sveta slavlja Misa za njega, primivši pričest Gospodnjega tijela i krvi, uzdignutih je ruku molio da, tko god bi se na bilo koji način ogriješio o njega, božanska mu dobrota to oprosti. Zatim je počeo češće ponavljati ove retke: Po milosrđu svome spomeni me se ti, radi dobrote svoje, Gospodine. I: Bože, budi milostiv meni grešniku. I: U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj. Dok je on to češće ponavljao i zbog učestalog disanja to više nije mogao često ponavljati, zapovjedio je nekom bratu da to umjesto njega u to vrijeme često pjeva, te je, upravivši oči u nebo, ispustio duh predan Gospodnjoj milosti. (R:b umire: h)

72 Kad je njegovo tijelo po običaju bilo uređeno i položeno na nosila, dok su ga nosili u crkvu, činilo se da se ponavlja tugovanje svih i jedan glas onih koji jadikuju, ponajviše ipak klerika, sirota, udovica, siročadi i potrebitih. Jer iako se o njegovu spasenju ne smije sumnjati, tko će se od redovnika ili vjernika moći suzdržati od suza kad nas je ostavio obezglavljene on, u kojemu su jedinom gotovo oživjeli primjeri svih drevnih svetaca? Jer, da počnemo od same glave svih izabranika, slijedio je siromašnoga Krista sam siromašan, s apostolima je ostavio sve, i provodeći prvo doba daleko od mnoštva svjetine, sa sv. Ivanom Krstiteljem potražio je samoću samostana; naime, kad je s protokom vremena rastao u svakodnevnom napretku i išao iz kreposti u krepost, bio je određen kao posuda izabranja za nošenje Kristova imena pred narodima, zajedno s blaženim apostolom Pavlom; poslije je preuzeo brigu za pašu Kristovih ovaca, zajedno s Prvakom apostola Petrom; u kojem je upravljanju kakvim se i kolikim pokazao, to ponajviše pokazuje što je, stojeći u sredini između neba i zemlje, posrednik između Boga i bližnjega, čas sudjelovao u božanskom viđenju i nebeskim objavama, čas uređivao djela i život onih koji su mu bili povjereni, za koje je tim više bio sposoban za oba krila, djelatno i motriteljsko, jer, budući da se vjeruje da će po vjeri evanđelja samo oni čistoga srca vidjeti Gospodina, on, djevica koga je On izabrao, sa svetim i apostolom i evanđelistom Ivanom ostao je zauvijek djevica i duhom i tijelom. I povrh toga bio je ispunjen tolikom ljubavlju prema svima da je s blaženim prvim mučenikom Stjepanom molio čak i za svoje progonitelje. O uistinu blaženog i svake pohvale najdostojnijeg čovjeka, kojega je dopalo da takvoga i tolikoga oponaša, kojega je jedinoga dopalo da ima toliko kreposti zajedno! Koji svet duhom i čist tijelom, s djevicama slijedi Jaganjca kamo god pođe; koji ustrajavajući uvijek u ispovijedanju Krista, ima veoma slavno mjesto među ispovjedaocima; koji će na onom uzvišenom prijestolju sudaca s apostolima sjediti o obnovljenju i suditi svijet koji je prezreo, te s mučenicima zadobiti vijenac pravednosti i palmu mučeništva!

73 Poznato je da postoje dvije vrste mučeništva, jedno skriveno u miru Crkve, a drugo očito kad nastupi čas progonstva: oboje je imao po želji, a do jednoga je došao i po djelu. Jer budući da je svakoga dana uvijek Bogu na žrtveniku srca prinosio suze, bdjenja, postove, iscrpljivanje tijela i umrtvljivanje tjelesnih želja, mučeništvo koje u vrijeme mira nije mogao zadobiti, uistinu je postigao zavjetom. A budući da mu za otvoreno mučeništvo tijela nije nedostajalo raspoloženje progonitelja, ono što je manje mogao po djelu, postigao je po želji. Iako nikako ne možemo zanijekati da je i to mučeništvo imao po djelu, ako promotrimo njegove tolike trudove za Gospodina, prema Apostolu: na putovanjima često, u pogibeljima od rijeka, u pogibeljima od razbojnika, u pogibeljima od svoga roda, u pogibeljima od pogana, u pogibeljima u gradu, u pogibeljima u pustinji, u pogibeljima na moru, u pogibeljima među lažnom braćom; u trudu i muci, u mnogim bdjenjima, u gladi i žeđi, u mnogim postovima, u hladnoći i golotinji; povrh onoga što je izvana, svakodnevna njegova briga za sve crkve. Tko je slabio, a da i on nije bio slab? Tko se sablažnjavao, a da i on nije gorio? Onaj koji je dakle zbog tolikih i tako velikih tjelesnih nevolja i duševnih žara iscrpljen za Gospodina, kako će se s pravom zanijekati da je mučenik? Jer kad bi se mučeništvom računao samo život okončan mukom, nikako Gospodin ne bi posvjedočio da će sveti evanđelist Ivan piti njegovu čašu, za kojega znamo da nikako nije završio život mučeništvom. Stoga, ako ne sumnjamo da i njega prema Gospodnjoj riječi treba ubrojiti među mučenike, ni o onome koga smo prije spomenuli, očito svetom i veoma blaženom čovjeku, nipošto ne smijemo oklijevati. Bio je naime mučenik jer je prema Apostolu i njemu svijet i on svijetu bio raspet. Bio je mučenik jer je usred đavlovih napasti, usred tjelesnih zamamnosti, usred pogana koji ga progone, usred kršćana koji mu se opiru uvijek ostao neustrašiv, i nepokolebljiv, i nepobjediv u ispovijedanju Krista sve do svršetka života. Bio je mučenik jer, budući da se Μέρτυρ kaže svjedok, on je uvijek bio svjedok božanske riječi i imena koje nosi Krista. U toj stvari neka se nitko ne čudi što nije došao do onoga mučeništva koje je žarko želio i mislio da mu je ponovno obećano; jer ni to mu se prema tumačenju ovoga imena ne pokazuje obećanim. I zasigurno je u prihvaćenom mučeništvu tijela zašto ne po djelu, moglo njegovu duhu nekako potajno ući neko uzdizanje: da se to izbjegne, božanska je providnost to i obećala i dopustila; naime, da se ništa ne umanji njegovim zaslugama i da se pobrine za poniznost, koja je čuvarica svih kreposti.

74 Stoga, budući da je već iz onoga što smo gore spomenuli jasno kolike je svetosti i kolike zasluge kod Boga bio taj čovjek, preostaje da, kao što je on u svemu bio nasljedovatelj Kristov, tako i mi nastojimo biti njegovi nasljedovatelji. Tako će naime moći biti da i on zauvijek sve do svršetka vijeka može živjeti s nama na zemlji, i da mi nakon prolaska sadašnjega života zavrijedimo živjeti s njim na nebesima. Živjet će naime s nama na zemlji ako nam svetost njegova života i spomen na nauku doziva u pamet: živjet ćemo mi s njim na nebesima ako, slijedeći njegove primjere, uvijek svom željom i svom snagom težimo onomu komu je on pred nama otišao, Isusu Kristu Gospodinu našemu, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

a Da je sv. Rimbert bio pisac ovoga Života, dokazali smo u § 3., b Ostalo nedostaje u Hamburškom rukopisu kod Filipa Cezara i u Budimskom rukopisu. Na tom je mjestu Krancije dodavao ponešto što se ticalo kronologije.

Drugi život u stihovima

Autor Gvaldon, redovnik Stare Korbeje,

Iz Pariškoga rukopisa samostana sv. Germana od Livada.

A proslov autora.

označava obraćenje Danaca. Početakb knjige ima suze: Slatki urese tvojima, Alberte, sjaju u ognju isparavanja, kulo Crkve, lijepa dijademo kraljevstva, slavo biskupa, časno božanstvo kraljeva. Knjigu koju ti započinje majka, Korbejo, primi. Nju su ipak prije tebe uputili sebi prethodnici, ali to pismo nije zaoštrilo svoje napjeve. Prolazi ravnim putem u proznom govoru: ne savija uvijek humke konjaničkim umijećem. Ova se penje u šest stopa, dok Taliju vodi sklad, koju molimo da ne htjedne odbaciti vaša mudrost. Ona za povjerene zaloge uzvraća darove, s čijih je prsiju visio onaj sretni dječak koji je izlio spasonosno mlijeko u skitskome svijetu i prvi se uzdigao kao biskup u vašemu gradu. R: Hvala Alberta, nadbiskupa Hamburškoga.

Pohvala francuske Korbeje, C Kako je lijepa bila tvoja, sveta majko, mladost, čija još cvate već sijeda starost pomiješana sa starošću! Kakva je bila kad je Adalard odbio kraljeva bogatstva i dvore, te ulazeći u tvoje ovčinjake s bijelim runom, ustao od jednoga prvog stupnja! On ti jec rodio Radberta, čijega je grla mudrost obogatila, ušavši u poučljive skrovitosti, da protiv katolika ne bi siktao bezbožni zmaj. Prava na oltaru Kristovu od tijela krv kaplje, i mesom za svijet zaklanoga Jaganjca hranimo se na zemlji po čemu se dozivamo k zvijezdama: i po tomec postaje naš duh grob Kristov. Ovu je vjeru Pismo držalo, koju je sastavio sam upravitelj majke Korbeje, Paskazije, trinaesti od prvoga, ali četvrti od njega samoga, koji jed dao Ausonijcima zakone i savez u oružju, obrana kraljevstva, svjetlo svijeta, slava kraljeva, i Otac i čuvar, Adalard plemeniti junak. Taj je tvoj, Anškare, u svakoj dobroti bio Učitelj, iz toga si izvora zahvatio slatke tekućine kojima si poškropio Slavene i natopio Dance: po tim je kapima oživjela i natapana ona koja se u sjevernom vjetru kruti i suši od prijetećih sjeverozapadnjaka, a rodnim plodom spasenja zemlja je Šveđana smrvila kukolj zablude; R: kasnije.

Legat a latere. Neprohodni krajevi zemalja napajaju se potocima voda. Jer pustinja pliva u rijekama, prije spaljena mrazovima; po pustinjskim krajevima rumene se grozdovi na neobrađenom trnju, dok neprestano miriše drvo sretne masline: mirisna cedra, razgranata jela i visoki brijest nagnuli su se nad brežuljke: sasvim niski šimšir uljepšava doline zelenim lišćem. Izvorima punim vode izražava se milost božanske rose, po kojoj se obnavlja klonuli Adam; po bujici voda prikladno se predočuje nauk vjere koji obiluje, odakle se napaja žeđ pustinje. Trn razdire ruku, jezik Učitelja krvari srce prijestupnika oštricom moćne riječi: koje Bog ulijeva, koje rastopljeni duh izlijeva, od suza duše, vise na trnju grozdovi; mirta koja se udarana veže uz udove tijela, izražava osjećaj onoga koji suosjeća s nevoljnicima. Mirta grije udove; suosjećanje ublažava žalosno, iz grudi izgoni brige i vraća duh: a što označuje lik milostinje ako ne plod masline, od ovoga stabla svjetiljka uzima plamen. I dok se razlivenim bogatstvom smiluje potrebnima, plod milostinje, poput ulja mirisne masline, blista pred Božjim licem vječnim sjajem. Koji ne znaju za trulež, koji ne trunu ni od kakve mane, one kojima krepost slavi svoje zasluge, predočuje mirisna cedra: po njima sva Božja kuća odiše ugodnim mirisom. Oni koji po zaslugama djela, po moćnim znakovima stvari, cvatu u Kristovu miru i sjaje bez ikakve truleži, čupava razgranata jela uzvišenim vrhom traži oblake i vrhuncem dotiče nebo: tko drži taj lik, osim onoga koji onkraj etera pokreće duh i, smješten na zemlji, glavu uzdiže do zvijezda? Brijest zasjenjuje tlo lisnatim granama, plod sam nema, ali nosi lozu s mladicom: da se po brijestu označuju duhovi koji obiluju bogatstvima poput lišća i slamkom svijeta, ali iako služe zemlji, ne mogu donositi plodove kreposti, postaju sjenice pravednicima: dok ih podupiru, nose grozd s lozicom. Šimšir niti donosi plod niti raste u visinu, ali je ipak plodan zelenilom čupavoga lišća: po tom se liku predočuje slabašna dob, koja, ako i ne uzdiže vrhunac u visine s plodom, ipak samu sebe drži u vječnom zelenilu vjere. Kamo kroz ovo grmlje teče pjesnikov govor, što u zanosu sažima riječi Proroka? S pravom pod stablima pokrećemo tipični uzor. Jer vidimo da je po Anškariju Gospodin zasadio F U Danaca vrt ispunjen mirisom kreposti. Zajedno s cedrom posijao je trn, s mirtom maslinu: ova miriše, ovaj bode; ova blista, ona udove e... Jer krepost miriše, jer opomena postaje čavao, postaje bolni lijek, milosrdni sjaj i ulje koje maže; visoka jela, lisnati brijest, zeleni šimšir, da bi nagomilali ljepote vrta, skladno se povezuju: to vidi Teorija, po tome loza visi sa stabla, po tome zeleni blagotvorna vjera, koja niti žari pod znakom Raka niti vene u zimskoj hladnoći Bika. Dakle, po Anškariju ledena i neprohodna zemlja Danaca lista kao Raj: nestala je štetna sjena, kobna je šuma položila lisnate grane, pali su prazni gajevi, za potrebe zabluda otvorila su se skrovišta vračeva, nestalo je štovanje bogova onečišćeno krvavim obredima: vrač više ne bjesni u utrobi stoke: sav je narod pohrlio k sakramentima Crkve, odbacio svako bezakonje, podložio svoj vrat Kristu. Vlada na zemlji Bog, u progonstvu je zavidni zmaj. Ali onaj koji je ukrotio barbarstvo, koji je odbio neprijatelja, stjegonoša i Gospodinov preteča u gradu Bremenu i preko Labe vlada, ali vedri galska polja i svojim zalozima obogaćuje kolijevku majke. R: Dječak u viđenju A Odakle, Oče, da dostojno uzvratimo zahvalnost, Alberte, nismo ti dorasli; jer ne možemo ni razmisliti što bismo prvo trebali spomenuti o tebi. Ako se javi rod,f iz krvi kraljeva potječe podrijetlo tvoga loza: ali vrhunac bogatoga plemstva, poduprt naslovima, nadmašuje narav duha: nad vlašću i upravom uzdiže se hijerarhijski red: viši je stupanj službe od kraljevske dijademe. Iako se po kralju popeo na vrhunac časti, biskupska mitra više je nego kraljevski grimiz. Ništa ti nije oduzeto, ništa ti nije uskraćeno, Alberte, slava, plemstvo, ljepota, ures, obilna imovina, loza koju smrtnik smatra prvom i za njom teži; sve ti je dostatno, ništa sreća nije ostavila po strani čime bi se mogla osloniti ili kamo bi se moglo usmjeriti mišljenje. Ono što narav obično daje svakomu djelomično, darove svoga bogatstva bogatije je nagomilala u tebi. Tjelesno je držanje dolično, starost ugodna, srce razborito, duh svet, grudi prelijevaju slatkoćom, čelo je vedro svojim izgledom, glas onoga koji govori blag, ugodniji u govoru od slatkoće meda koji teče, pobožnost se u blagu osjećaju izlijeva na nevoljnike. Široka ruka, nikomu okrenuta leđima i namrštena lica. Stoga što, blagi Oče, kola i vozača obnovljenoga tjelesnog Izraela, Kristovu ljevanicu i žrtvenik, da te nazovem lakim oblakom ili golubicom koja počiva u gnijezdu? Ništa ti neću uskratiti, oba ću imena izreći. Dok uzmičući pred zemaljskim, prianjajući duhom uz nebesko, istražuješ skrovitosti: dok ljudska srca natapaš kapima nauka, poput oblaka prolaziš kroz eter. Kad pak bježiš od toga da se vrtiš oko sramotnih dobitaka i ne dopuštaš da ti oči lutaju po svim stranputicama: kad si blag, miran, ne usplamtiš u gnjevu, sjediš kao golubica bez žuči na svome prozoru. Povrh toga, rimski ti je grad posvetio ovu čast, učinivši te poslanikom u daljnju zemlju Apostolske Stolice i namjesnikom prvoga grada: imaš položaj Božjega tabora na krajevima svijeta. Tako je porasla tvoja veličina i moć da se gospodarica stvari, koja je podložila kraljevstva svijeta, sa stolice Rima uzda u tebe; onaj koji otvara nebesa, koji odrješuje sve veze, pod tvojim se okriljem, Patrijarhu, uzdiže na upravljanje. Stoga, molimo, budi na pameti svoje staračke štićenice. Da ne posrne, budi joj kula i snaga stupa, od koje nikada na zemlji nije bilo ništa uzvišenije.g Ovu je djevojčicu kraljicag Batilda podigla iz praha,h načinila joj je ložnicu najljepša majkah kraljeva,i uresila je lijepim draguljimai i posvetila Simonu C zajedno s ložnicom zaručnicu; Petar joj je dao zalog, pomoć slobode, da joj suparnička ruka ne bi silom otela miraz ili je kadgod srušila; udana jednom za jednoga, poslije njega da se ne uda ni za koga,k niti da joj suparnikk bude biskup Amiensa, niti da se bezbožnik usudi posegnuti za dobrima zaručnice. Pod takvim okriljem već četiristo godina, hraniteljica Anškarijeva, supruga Petrova, Korbeja,l iako je podnijela pogibelj, ostala je slobodna. Ali ona koja je nekoć cvala poput libanonske cedre, sada venući od starosti visi kao suhi hrast. Ali ipak prianja uz tlo i ne savija je nikakav vihor. Stoga pruži ruku, rado će biskup rimskoga grada odrediti za nju sve što zatražiš. Neka se starica raduje što je rodila takva unuka, čijom zaštitom neka slobodna sačuva svoj miraz. Zaloga poslan iz majčinskoga doma od svetoga tijela po tebi je obnovio savez na objema stranama, koji nam Bog neka ovjekovječi i u svako vrijeme upravlja, izbavljajući tebe, Oče smrti, od pogibelji. Onoga kojega je protiv naravi prisililo da bude pjesnik, Gvaldon, tebi vjeran, najsvetiji Biskupe, prijatelj. Ti, da ne bi možda hrapav stil ili neugledno slovo nadražilo učene nosnice ili smetalo ušima, ispravi, brišući pogreške precrtavanjem. a Ovaj se naslov prije stavljao, ali je radije kasnije dodan. Život sv. Anškarija, u Galiji redovnika, nadbiskupa Bremenskoga, apostola Šveđana i ostalih naroda podložnih Sjeveru, i u te krajeve poslanika a latere, započinje za Alberta, također nakon njega prenesenoga u iste krajeve radi propovijedanja zbog želje za spasenjem tih naroda, ovako ondje. Nadalje, običaj Rimske Crkve poslanicima a latere naziva samo kardinale poslane izvan Kurije: kao što nakon Albana, Azorija i drugih naučava Barbosa, 1. knj. Juris universi Ecclesiastici, 4. pogl., 67. odj; ili svakako ako je neki drugi papinski službenik ili stranac, to se mora izraziti u ispravama poslanstva, naučava Andrija Barbacije u raspravi De Cardinalibus Legatis u predgovoru, 3. odj. O Adalbertu ili Albertu, nadbiskupu hamburškom, Šveđanima ili Suecima, ovdje Šveđanima, i nadbiskupima koji se tada još nisu nazivali bremskima, već smo govorili., b Riječ knjige nedostajala je, prenesena na takav naslov od početnog slova prve knjige, premda se djelo ne dijeli na knjige., c Sv. Paskazije Radbert slavi se 26. travnja. Njegova knjiga De corpore et sanguine Christi nalazi se s ostalim djelima koje je izdao naš Sirmond. Njega spominje sv. Gerard u Životu sv. Adelarda 2. siječnja. Njegovo tijelo, čuveno po čudesima, podigao je Vidon, biskup amienski, u vrijeme pjesnika Gvaldona., d Kraljevstvo Italije i njegova kralja Pipina Mlađega za državno uređenje i štovanje vjere korisno, pravedno i razborito oblikovao je sv. Adelard..., i odloživši tiransku vlast vratio je mir Italcima. Tako sv. Radbert u njegovu Životu, 5. pogl. Aludira pjesnik na knjižicu sv. Adelarda De Ordine Palatii koju je protumačio Hinkmar u poslanici De Regis Institutione. Nedostaje glagol pomazuje ili sličan., f Adam Bremenski naziva ga u 3. knj., 3. pogl. najplemenitijega roda. O njemu je gore bilo govora, i ponovno 4. veljače, 3. i 4. (odj.) uz Život sv. Rimberta. Bio bi veći čovjek da je izbjegao dvorske časti. Njemu laskaju pjesnik, Adam, suvremeni pisci., g O sv. Batildi, utemeljiteljici Korbeje, govorili smo 26. siječnja., h Klotara III., Hilderika II. i Teoderika: o kojima je kod sv. Batilde bilo govora u godini... u veljači uz Život sv. Sigeberta., i Sv. Petru apostolu, u čiju smo čast rekli da je sagrađena Korbeja., k Aludira na povlasticu slobode koju je samostanu u Korbeji podijelio Bertefrid, biskup amienski, sedme godine Klotara III., u 1. svesku Conciliorum Galliae., l Dakle napisan je ovaj Život oko godine 1068. E

Djetinjstvo sv. Anškarija, redovnički novicijat, viđenja.

Djela biskupa Anškarija sadrži ova knjižica:

1. pogl. Kako je nekoć pošao iz hraniteljske zemlje i poput sjajne zvijezde, koja tjera noćne oblake, po Božjem uređenju krenuo u kraljevstva Danaca. U tmini i sjeni smrti sjedio je onaj narod: smrt je bila duboka tama zabluda, barbarska su čudovišta štovali svetogrdnim bogoslužjem i užasno su bezakonje držali umjesto vjere. Još nije bilo zasjalo sunce pravednosti u tom kraju: nitko još uronjen u bistre vode krštenja, po sakramentima pobožne vjere nije sa sebe isprao ni vlastitu ljagu ni onu koju je nanio otac Adam. Stoga je jadno mnoštvo, posve nepoznajući Božje zakone, prinosilo službu bezboštvu. Ali tvorac ljudi, koji važe težine stvari, tebe je, Oče Anškare, Bog poslao u svijet da po tebi razori bezboštvo naroda. Stoga, blaženi Oče, primljen u zvjezdano boravište, pruži pomoć onima koji se nalaze na zemlji i uzdaju se u tebe. Želja je dodati nekoliko epigrama tvojim djelima. Razapinjemo jedra na pučini: budi sklon molitvama, blagi Oče. Početak knjige miješa suze i radosti. Oci Korbeje ponajprije dolično pozdravljaju, učenici oca Anškarija, i učestalo uzdišu; u dijelove duha pokreću ih valovi pobožnosti i čas se trgaju prema suzama, čas prema radostima: što je Otac preminuo, što je platio dugove smrti, oplakuju i žale; što je zatražio zvijezde, raduju se; da bi život bio za primjer onima koji će čitati kroz vjekove, predaju znanju koliko je dobrih djela sam izvršio. Djevica koja je lišena lakomislenosti kori dijete. 2. pogl. U zaslugama kreposti raslo je od prvih godina. Skoro je pet godina bio navršio dječak i njegova je majka preminula s ljudskoga svijeta, uznesena u nebeske ložnice. Otac je predao sina da se pouči umijećima. Dok je dječak zajedno s drugovima lako lutao, viđenje kori duh koji luta u snu: klisko mjesto puno vlažnoga blata i ljepljive kaljuže držalo je jedne noći usnulo dijete, tako da je jedva moglo pokrenuti svoj korak.

A Ali put je bio blizu, lijepa je žena išla njime; vidio je da je prati mnoga ljupkost u licu i stasu i da prati svoju majku. Kao što nježni jaganjac želi prići majci, ali je priječila močvara i nije mogao pokrenuti korak. A žena, za koju je vjerovao da je sveta Marija, reče mu: sine, želiš li biti pratitelj majci? Prezri kliska dokoličarenja svjetovne lakomislenosti, prezri nasladu, imaj strogost ozbiljnosti: jer nitko neće moći izgledati kao drug našega društva ako je zahvaćen porugom od kojega se mi zgražamo. Od toga se vremena dječak sav promijenio u djelovanju, tako da je oblik njegova života drugovima bio čudesan.
3. pogl. Smrt vladara prestrašila je djelovanje redovnika.
Pošto je nakon toga ošišao kosu i zavjetovao se kao redovnik, počeo je u nastojanjima svete strogosti mlohavjeti, kad je odjednom doznao da je kralj Karlo preminuo i da je u isti mah stavio kraj životu i žezlima. Zbog kraljeve smrti prestrašila ga je teška jeza, ponovno je u svim kostima buknuo žar, ponovno je pravednik počeo čeznuti od ljubavi prema Bogu, posve mu je počeo venuti cvatući svijet. Došao je dakle dan slavan svakom pobožnošću, na koji je nekoć učenike prožeo sveti oganj:
B Bila je noć i san je bio oslabio klonule udove, kad odjednom i sam vidi da će umrijeti; zgražajući se nad smrću, zaziva Petra i Ivana.
4. pogl. Radosni dolaze duši Petar i Ivan.
Već je u zanosu otrgnut od tijela odlazio, a sjajniji lik i lice muževa mu je dolazio ususret: gle, odjednom se pojavljuju muževi časni po liku i odjeći; jedan sijede i ravne kose, već stariji, blaga lica i rumenih obraza, odjeven u boju, skromna i umjerena držanja; po znaku lika prepoznao je da je tu Petar. Drugi je bio visok, mladić, mršav, vedra lica, kovrčave tamne kose, bradat, i imao je grimiznu odjeću, za kojega je povjerovao da je Ivan. Oni stojeći uokolo povedoše dušu kroz dah svjetlosti na neko mjesto koje je, žareći ognjem koji bljuje plamen, bilo uistinu za njega čistilišno, a da nitko nije rekao što je. Spušten onamo, podnio je toliko muka zala, usred pritisaka i gustih kugla tame, da je, zaboravivši na svijet, jedva mogao dokučiti kako se mogla pripraviti tako teška kazna.
5. pogl. Prinosi se Gospodinu, izveden iz ognjene pare.
C Ali kad je u viđenju tri dana trpio u sjenama, što mu je bilo razdoblje dulje od tisuću godina, gle, ponovno se vratiše muževi, ali sjajniji; oni koji su stojeći uokolo i nepomično kročeći kroz bestjelesne staze u čistom svjetlu vodili su dušu, ili kako je sam ispripovjedio: Gledao sam, reče, zborove svetih u istočnome dijelu svijeta, veoma različite: da su jedni bliže, ovi da stoje izdaleka, ali svi da gledaju zoru, ispruženih ruku prema izlascima istoka: ovi pognutih lica, a oni leđima nagnutima unatrag, klanjali su se Božanstvu koje je sjalo sa sunčeva svoda. Već nas je primalo mjesto zore i gle, pred vratima svjetlosti, pokraj ulaza, starci, četiri i četiri puta po pet, isto toliko njih, sa strahopočitanjem poduprti na prijestoljima, odjekivali su hvalospjeve; bila je uistinu slatka ona hvala i ugodna pjesma, ali vraćen na zemlju nije je mogao zadržati.
6. pogl. U sjaju Božjem nema mjere onomu koji gleda.
Ondje je čudesan sjaj nepristupačnoga svjetla; ali je isti sjaj u prostranstvima nadmašivao obzor, tako da nisam mogao vidjeti ni početak ni svršetak. Boja je grimiznoga sjaja bila i vedra: odatle je pobožne duše naslađivala ugodna milina. Ali premda je oštrina očiju išla uokolo i okretala zjenice na razne strane, ono što je bilo unutra nisam mogao prodrijeti pogledom; gledajući vanjsko, smatrao sam da je iznutra začetnik svjetla, odakle je duboko svjetlo naviralo, kojim je uokolo sjajio onaj sveti zbor. U svemu je išao jedan Bog, svaka ruka u samome Bogu svetih, iznad kojegab... Bog iznutra i izvana, Bog je okruživao sve, isti je svime upravljao: ni svod ni zemlja, ni Cintija, ali ni Feb, u ovom dijelu nisu mi se mogli nipošto učiniti. Ništa ondje tjelesno, ništa tvarno nisam vidio, svjetlost ondje zrakama nije smetala pogledu.
Glas o mučeništvu odjekuje, a ne pojavljuje se lik.
Premda sam dakle smatrao da starce podupire sjedište, ipak je onaj zbor sjedio u samome sebi bez prijestolja, od kojega je sjajno svjetlo poput izvora obilno izviralo: kojega je lik bio kao sjajan oblak u luku. I kad sam bio možda doveden kroz neizmjerni dah božanskoga svjetla do izvora svjetla, ondje gdje se čini da je veličanstvo Svevišnjega, i kad su se muževi sa mnom pognutih lica poklonili onomu Božanstvu, ondje je zagrmjela jaka buka zvonkoga glasa, koji je izgovorio riječ prema meni: Vratit ćeš se ovamo kao pobjednik s mučeništvom, idi. Ovdje je zbor zašutio, snažan je glas stvorio tišinu: i nisam vidio lik koji je izgovorio onaj glas.
Žaluje zbog odlaska, raduje se zbog utjehe povratka.
Odlazeći dakle odavde, veoma sam se ožalostio i odlazio, ali sam zbog nade u povratak začinjao utjehe. Nadalje, muževi, blago upravivši poglede u mene, vodili su me i gledali tako pobožno, kojim licem nježna majka tepa svome gojencu, ne rekavši mi ništa pri povratku, baš ništa pri odlasku: po tim sam vodičima ponovno razliven po udovima tijela. U tom napredovanju, međutim, i povratku nije bilo nikakva napora, niti nas je ikakvo zadržavanje držalo: kamo smo smjerali, premda žurno, ondje smo bili. I premda se čini da sam od tolike slatkoće ispripovjedio malo, ipak da iznesem dio onoga što duh osjeća, tjelesni jezik nije mogao, niti sam duh to obuhvaća, niti snaga tijela zahvaća: uho, srce, oko sjaja ovoga svjetla. Ovo je viđenje uzdiglo duh pravednika na vrhunac najviše kreposti i počeo je biti blaženiji. I iz dana u dan prinoseći sebe samoga Gospodinu umrtvljujući se, mučenik, da bi mogao dosegnuti ružičastu palmu, koju premda nije posvetio neprijateljskim mačem, kroz ulazak Križa bio je mučenik bez krvi. (R:b Nedostaje riječ: možda je bilo, u prijašnjem Životu, nekako je bilo u svima.)

a Odavde započinjemo brojeve, na čija mjesta prenosimo kratka poglavlja Autora, ostavivši ista Poglavlja na koja smo podijelili prijašnji Život.

Uprava škola u objema Korbejama. Viđenja.

Moli, Krist je prisutan: uzdiše, on briše prijestupe.

Zatim, zadobivši upravu nad učiteljskom službom, kad je išao k svetome Petru ili se vraćao u samostan, zaustavljao je korak i odlazio u kapelu svetoga Ivana, prikladnu za privatne molitve i suze, da se ondje potajno prinese na njegovu svetom žrtveniku. I već je dvaput zlatno sunce okrenulo godišnji obrat otkad je u viđenju bio odveden u Raj: dok je pravednik ondje ležao ničice u molitvamab

A Jedne noći vidi, ali kad je htio otići, gle, na ulazu je dolazio častan muž u židovskom ruhu, visok i blistava lica, od kojega je pogleda sjaj kapao poput ognja, po znaku svjetlosti lice je bilo Svevišnjega: promotrivši lice, povjerovao je da je to sam Krist, i ne oklijevajući pada k njegovim nogama; a kad je ležao na tlu, zapovjedio je da ustane prostrt. Kad je stajao pred Gospodinom s više poštovanja i nije mogao podnijeti njegov žarki pogled, ispovjedivši grijehe, reče mu blago: Sada ispovjedi svoje prijestupe: da se opravdaš. Nema potrebe, ti sve znaš, odgovara on, tebi ništa nije skriveno. Meni je sve otvoreno, reče, i zato hoću da mi se smrtnici ispovijedaju kako bi mogli biti odriješeni i zaslužiti oproštenje. Stoga je odmah mužu jednostavno ispovjedio sve što je počinio od prvih godina zločina. Ne boj se, ja sam onaj koji brišem tvoje krivnje. Čim je odjeknuo taj glas, onaj sjajni muž je otišao. I sluga Gospodnji, oslobođen obamrlosti sna, klicao je da su mu po oproštenju oprošteni grijesi. 10. pogl. Vidi da se dječak upisuje u bijelu knjigu mučeništva. Dogodilo se u međuvremenu da je drugi dječak udario dječaka u glavu daskom, uz popratnu propast smrti: Onaj koji je bio udaren imao je ime Filbert. Tada otac Anškarije, oslobođen sna i žalosti, vidi da se njegova duša nosi u anđeoskim rukama; vidio je da je primljena u vječni pokoj i u nebo i da se sretno ubraja među Kristove mučenike: i spoznao je da je strpljivost zaslužila palmu. Tako je izabrani čovjek, gledajući tajne neba, češće u snovima napredovao u toj dobroti da se u isto vrijeme ognjeni sjaj i blistavi sjaj nisu mogli sakriti u neprozirnom krilu mjerice. Onima koji to ne znaju možda će postaviti pitanje pod kojim je uvjetom napustio majku Korbeju, kad je položio zavjet da će ustrajati. 11. pogl. Kojom zrakom prodire u nebesko, gazio je zemaljsko. Ali da ne bi pitanje oborilo nagle duhove, nije lakomislenost odnijela čovjeka niti je slomila nakanu redovništva kad je otišao iz zavičajnih krajeva. Neki samostan, koji su suvremenici nazvali Korbejom, nazvan po imenu njihove majke, u zemljama Saksonaca koje oplakuje rijeka Weser, plemeniti potomak kraljeva i plemeniti baštinik kraljeva, opat Adalard, vraćajući se iz progonstva, osnovao je; onamo je poslao Anškarija da se poučava. C Prvi zalog svoje štićenice majka Korbeja, gdje je on, često iznoseći mnoštvu riječ Božju, kad su sa svih strana navaljivali i ispunjavali ograđena dvorišta crkve, dao uzor i pouku za štovanje Krista, taj plemeniti Otac, učitelj naroda i mjesta. III. POGLAVLJE. Apostolat Danske. Prvenstvo kraljevstva prima kralj preporođen na izvoru. 12. pogl. Dok su u međuvremenu danski kraljevi poduzimali rat, Hariold, lišen prijestolja očinskim prijevarama, kao molitelj kralj traži cara Ludovika da po njegovoj pomoći obnovi čast kraljevstva. Kralja Danaca Hariolda, kojega je car veličanstveno zadržao kod sebe, počeo je poticati da, prihvativši Kristovo ime, pristupi kupelji novosti na izvoru vječne vode: da će mu tako brže priteći u pomoć snaga Franaka, ako među narodima bude zajedništvo vjere. Napokon, omekšan božanskim božanstvom, Danac se krsti, povjerova i siđe u bistre vode izvora; njega je car, kako je običaj, zaodjenuo u snježnobijele haljine i u kršteničkom mu se rođenju pokazao ocem. Traži koga bi car mogao poslati s kraljem. Pod svojim okriljem i bogatstvom, iz hraniteljskih krajeva, car je također htio poslati bjegunca da primi prijestolje koje mu je bilo oteto, te je počeo marljivo istraživati ne bi li tko negdje našao čovjeka čestita i ozbiljna u pobožnosti, moćna u snazi riječi, koji bi rado pošao s kraljem i, prianjajući uz njega, u riječi Božjoj prednjačio po pravu Učitelja i navaljivao na svoje u nauku vjere. Stoga, sazvavši o tome svećenika i druge vjerne u skupštini svojih velikaša, car je molio da mu se za to djelo preporuči bilo tko dostojan i ujedno spreman poći, da narodima pronese svjetlo vječnoga spasenja. 14. pogl. Otkrivajući redovnika Vala razveseljuje Ludovika. Kad su dakle svi govorili da ne znaju da ikoga ima tko bi htio dragovoljno preuzeti to breme, da kao prognanik prati kralja u tuđim krajevima, opat Stare Korbeje Vala istupi naprijed. Priznajući da ima redovnika spremna podnijeti, ako mu se dogodi, smrt za Kristovo ime, kad je pohvalio život, nakanu, ćud duha i zavjet, pokazao je da je sposoban trubiti Božje znakove i podići Kristov stijeg, ali da ne zna hoće li dragovoljno poći u svijet. Ne trpeći odgode, car zapovjedi da se redovnik pozove na dvor, kojemu je providni opat izložio što je učinjeno ili rečeno i izvijestio da se poziva pred carevo prijestolje i koji su ga razlozi na to prisilili. Anškarije izvješćuje da će marljivo učiniti sve što mu je naloženo za Kristovo ime. 15. pogl. Zatim, kad je taj čovjek bio doveden pred cara, upita ga bi li htio otići kad ga pozove kralj na kraj svijeta da po riječi Božjoj istrgne Dance smrti. Tu ću borbu, kaže, poduzeti postojanim srcem. Opat reče: Ja te neću opteretiti tim bremenom. Ako pak dragovoljno preuzimaš, imat ćeš pravo naše vlasti. Znaj da mi je odluka o tebi draga. On reče da ništa ne pretpostavlja ljubavi prema Gospodinu: na svaki se način dragovoljno podlažem trudu. 16. pogl. Kad se stvar pročula i pronijela kroz usta puka, i kad se taj glas, šireći se posvuda, pročuo kod opatove pratnje, mnogima je bio uzrok neočekivanu čuđenju što je htio otići iz vlastitih krajeva, što je, stavivši po strani krvne srodnike i ostavivši slatka zajedništva bratske družine, išao u okrutno barbarstvo i bezbožni narod. Neki su, odvraćajući čovjeka mnogim pogrdama i ujedno psovkama, pokušavali slomiti zavjet. On, ničim pokrenut niti sklon popustiti teškim stvarima, čvršće je prianjao uz započeto; čvrsta se volja nije mogla pokolebati, nego kad je opat žurio na dvor, on je sam kod kuće, udaljen od svakoga mnoštva, sam odlazio u neki susjedni vinograd; ondje je skrivajući se molio i posvećivao se knjigama. 17. pogl. U tim je danima brat Autbert bio s Ocem; kad je on često opažao da čovjek traži osamu skrovišta i da se, previše usredotočen i bolestan od velikih briga, odvaja od društva i ni s kim ne razgovara, jednoga je dana, sažalivši se nad stvari, došao onamo gdje je on sam, skrovit, boravio u praznoj sjeni vinograda; i uputivši pozdrav zbogom, sjeo je na zelenu travu: zatim ga je počeo ispitivati kakvu namjeru ima, bi li kao hodočasnik išao za Gospodina k Dancima. On, bojeći se da ga ne prevare lukavstva, reče: Nemoj to istraživati, i nemoj mi zbog toga uznemiravati duh. Ne pruža se tebi od mene zamka klopke, odgovara on, nego da o tebi pouzdanije znam je li ti na srcu put k narodu, otkrij onomu koji želi znati. Tada junak, žustar zbog revnosti onoga koji pita, upita: Jesam li htio poganima donijeti spasenje? Imam tu nakanu, milo mi je, i zgražam se odbiti tu riječ, štoviše, zanosim se ljubavlju svete pobožnosti da idem narodima kao spasenje i razriješim veze zabluda; niti može itko odatle izopačiti moj duh. Tada mu Autbert reče: Nećeš, kaže, otići sam; tu ću borbu za Gospodina započeti s tobom, ako mi Pastir dade mogućnost odlaska. 18. pogl. Suglasni s Ocem dolaze u savezu Kristovu. Kad je dakle vjera povezala duhove obojice u savezu, sam je izišao u susret opatu koji se vraćao kući i naznačuje da je našao suputnika na putu, vjerna sugrađanina koji će dragovoljno preuzeti trud. Kad je ovaj upitao za ime te osobe i sam rekao Autbert, čudno mu je izvješće zadalo mnogo jeze, začudio se žaru novosti da čovjek kojega je uzvisivalo podrijetlo stare loze naslovima i dugom krvnom linijom, koji mu je bio draži u domaćim poslovima i koji je poslije njega držao prva mjesta kao upravitelj kuće, želi ići; pita hoće li ipak ići: priznaje da ne može podnijeti da prijatelj sam ode iz domovine, da ga sili ljubav vječnoga Kralja da bude pratitelj toga čovjeka, pružajući pomoć koliko može, ako ga bude pratilo i dopuštenje braće. Opat odgovori: Ako više voliš ići, bit će dopušteno, ali iz kućanstva ja nikoga ne određujem za vaše službe; jer neću prisiljavati nikoga tko nam je nevoljan da ide, osim ako nađete koga tko želi ići zajedno da postane hodočasnik i prognanik. Nije od toga bio odvratio, nije zato tako govorio onaj plemeniti otac, nego zato što je u ono vrijeme bilo sramotno prisiljavati onoga tko neće da bude naseljenik među poganima i previše mrsko. B 19. pogl. Što je prikladno za put, car je oporučio obojici. Pošto su zatim obojica Kristovih boraca bila dovedena pred careve oči, zaklinju se svetim savezom da će protiv svetišta bogova zametnuti rat, izdaleka odaslanim strijelama pritisnuti kraljeve, izbliza mačem Božjim probiti grudi mnoštva. Car zahvaljujući bogatije oprema neprijatelje bogova i u tako velikom ratu, za koji smatra da je prikladan, zapovjedio je da, utvrđeni oružjem Crkve, odu za kraljem kojega je nedavno uronio u bistre vode; opominje da ga se sjećaju usred lukova i mačeva i da kralju pruže trostruki štit vjere, da utvrde njegove koji su nedavno krenuli u te tabore, da ne bi, manje spremna u tom okršaju Marsa, suparnička ruka, odapinjući ranjavajuću strijelu, pogubnim prijevarama zavarala neoprezno krilo. C 20. pogl. Nitko od prijatelja nije htio biti pratitelj tih ljudi. Kad su se dakle oprostili od cara i krenuli za kraljem, nitko nije bio u službi pratitelja ili slugu, nitko nije htio poći, nikoga Otac nije prisilio da ide. Kralj je bio neuk, kao onaj koji je neiskusan u tom zalogu kakvu bi čast trebao iskazivati Božjim slugama. Nadalje, naviknut da pruža revnost svojima koji su na drukčiji način vodili prijašnji život, nije imao čestu brigu, odakle je polazak bio težak i put pun prevelikoga truda. Kad je napokon Köln u sigurnoj luci primio brodovlje, biskup grada Hildebold, sažalivši se nad redovnicima, pružio je pomoć dodijelivši brod na dva vesla, u kojem su imali ploviti i u koji se imala smjestiti oprema, sagrađen od čvrstih spojeva i sasvim prikladan s dvostrukim palubama; privučen izgledom broda, kralj je izabrao da plovi njime, kako bi sam uživao jednu nastambu, a drugi dio broda da bude za redovnike. Među njima je tako porasla ljubav, poštovanje prema svetima, veća služba i uglađeniji običaj onih koji poslužuju. Odatle, prolazeći kroz Dorstad i mimoilazeći najbliže krajeve Frizijaca, lađe Danaca zaustavljaju se na obali. Stoga, budući da je kralju povremeno ratni pokret branio da sigurno boravi na prijestolju kraljevstva, car mu je odredio stalno utočište preko Labe. D 21. pogl. Dok plod donosi vjera, umire pratitelj logoteta. Ovdje su ljudi, prateći kralja po različitim mjestima, među poganima i onima koji štuju Krista, kako su imali kretanje, naviještajući nauke spasenja, poneke istrgnuli iz zmajevih ralja, i koliko je bilo onih koje su u te dane vukli mrežom vjere. Tako je novorođeni plod u Gospodinu iz krila plodne majke Crkve trčao na izvore kupelji. A oni sami, napojeni pljuskom svetoga daha, obilnije su iz ljubavi prema svetoj vjeri počeli budnom nastojanju i čestom brigom tražiti dječake koje bi kupili i posvetili Kristu. Također je kralj neke od svojih predao njima samima da ih odgajaju za vojsku Svevišnjega. Odatle je škola uskoro dvaput skupila po šest mladića, pozvavši sa svih strana i neke drugove, pa je sa stečenim plodom daleko raslo mišljenje o njihovu glasu. Sunce je dvaput obišlo prostor zodijaka dok su se oni znojili u tom vježbalištu, kad je smrt, koja sve žanje, prekinula zajednički savez. Dogodilo se da su Autbertu udovi otežali od bolesti; za njega je, odvedenog u mlađu Korbeju, kako je prije bio predvidio, mučen mnoge dane bolešću, podlegao naravi u svečano vrijeme Uskrsa, svučen sretnim udarcem tjelesnoga ogrtača. E 22. pogl. Dok će poslati u Birku, redovnik se poziva na dvor. Dogodilo se zatim da su neki poslanici barbarskoga naroda Šveđana došli na carev dvor; oni su, imajući naloge o poslovima koje treba obaviti, rekli caru da se neki iz njihova naroda žele preporoditi na izvoru i posvetiti Gospodinu, da je njihov kralj dovoljno sklon pobožnosti, samo da zasluže imati glasnike po njemu. Car, najspremniji na svako dobro, da bi iz samoga događaja stekao iskustvo, odlučuje da se pošalje onaj isti, ako bi u puku postojala predanost vjere, da mu počnu predavati pravilo vjere. Zbog toga je ponovno upitan upravitelj Korbeje bi li mu mogao dati kojega redovnika, ili koji bi rado htio posjetiti kraljevstva Šveđana, ili radije da ostane s kraljem, a da u taj kraj kao poslanik Gospodnjih stvari pođe Anškarije. Stoga se žurno poziva sluga Božji i, prije nego što bi došao i stao pred oči vladara, brani mu se da uređuje kosu i brije bradu. F

A Unutra je pak stajao veoma brojan red učitelja, spreman istupiti u službu riječi; u čijem je licu, zahvaćen iznenadnom vrtoglavicom, vidio da je opkoljen sunčevim zrakama i da sjaji sjajnijim eterom koji se spustio odozgo, klonuvši očima pred tolikim treperenjem svjetlosti. Dok se čudi, odjeknuo je glas gotovo sasvim sličan glasu koji je prije čuo pred sudištem Svevišnjega Oca kako govori: Znaj da sam izbrisao tvoju krivnju. Što želiš, dahnut dahom božanskoga povjetarca, odgovara on, da učinim? Glas reče: Navaljuj na narode u riječi Božjoj. To je proročanstvo onaj čovjek čvrstim duhom razmatrao i radovao se Gospodinu zbog toga što je vidio da se ono što je bilo predskazano djelomično ispunilo. I budući da vršidba truda umnaža zaslugu kreposti, gorio je da postane glasnik spasenja narodima Šveđana, tražeći za Grmljavnika njegove dobitke. Kad je dakle došao k caru, upitan bi li poduzeo to putovanje: znaj da ću učiniti sve što zapovjediš za Gospodina, reče, i to dragovoljno.

24. pogl. Izložio je zasjede, ugrabio je gusar lađe.

Kad se vraćao, car ga dočekuje, polazi s Vitmarom, dok mu je po Gospodinovu migu časni Pastir pronašao druga, po imenu Vitmara, sveta i znamenita muža, po običaju prokušana kod kralja, Kristova je borca htio zadržati kod kralja. Po carevoj dakle zapovijedi poslan u krajeve Šveđana, da provjeri riječi poslanika bi li narod one zemlje htio povjerovati, a kakva je skrovišta prošao ili koliku je pogibelj izložio, nema vremena razmatrati u ljupku govoru. Vitmar zna zla koja je zajedno podnio. Kad su lađe na pučini dubokoga mora zauzele sredinu puta, naišli su na gusare, rod ljudi nezasitna dobitka; nije bilo nade u bijeg: odjeknuli su poklici neba, zaurlala je Belona; u prvom srazu bitke, braneći se najvećim naporom, mornari su odbili pobijeđene razbojnike. Ali u drugom sukobu nemirna je četa nadvladala, sve je bilo otvoreno pljački, i jedva su bježeći pješice obalama ljudi umakli goli; grabežljivi je zadržao zaplijenjene lađe, domogao se blaga, knjiga i nekih kraljevskih darova, ništa od sve robe nije ostavio pobijeđenima, osim onoga što je svatko dok je bježao sakrio za sebe. Oborani vihorom, mnogi su odlučili vratiti se, a neki ići dalje; ali nigdje se nije mogla pokolebati odluka izabranoga vojnika, povjeravajući radije volji Svevišnjega sve što bi se moglo dogoditi u nevoljama. Odlučio je da ne okrene korak natrag prije nego što lemešom riječi uzore polja Šveđana.

25. pogl. Umnaža Gospodnje ovce sveta sloboda govorenja.

28. pogl. ljubazno od kralja. Pretekavši plovidbu pučinom, pješice su prokrčili put kroz teške i surove krajeve; na mjestima ispresijecanima vodom unajmljen brod na dva vesla prevezao ih je preko voda; napokon se sklonio u Birku. U toj je luci našao kralja Berna kako boravi; poslanstvo iznosi zašto dolaze i tko su kralju. Kralj po vijeću odlučuje što treba učiniti. Jedno je bilo mišljenje velikaša, jednaka i želja, da se svecima dopusti pravo stanovanja među njima, pravo naviještanja onomu tko želi kraljevstva nebesa, da imaju mogućnost prikloniti uho spasonosnim opomenama i upoznati oblik novosti. Kad je napokon bilo dopušteno narodima pronijeti spasenje, po Božjem nadahnuću naraslo je novo podrijetlo vjere, i dok je riječ Božja mnogima bila na ljubavi među urođenicima zemlje, a one koje je uza se zadržavalo zarobljeništvo, kršćanima je bila radost srca da napokon, sudjelujući u Kristovim otajstvima, nakon duge gladi okuse kruh nebeski: R: obraća mnoge,

Po znakovima stvari trud je zadržao iskustvo: sve što je poslanstvo bilo donijelo caru, pokazalo se istinitim; i mnogi u Kristu preporođeni u tijelu na izvoru vječne vode odložili su zaraze staroga života, zadobivši novi ogrtač pobožnosti. Među njima je povjerovao Herigar, glasoviti junak, upravitelj naselja, kraljev savjetnik i njemu vjeran, koji je, poškropljen trajnom rosom kupelji, uzdigao duh na vrhunac najviše kreposti, kako bi bio znakom vjere koju je na očinskom imanju sagradio crkvu; ima i nekih čudesa koje je Bog očitovao po onomu kojega je proslavio.

Nadbiskupija Hamburška.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

3. veljače Kalendar godine