Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 3. veljače

O sv. Anschariju nadbiskupu Hamburga, apostolu Danaca i Šveđana, u Bremenu u Donjoj Saskoj

DE S. ANSCHARIOARCHIEP. HAMBURGENSI, DANORUM SUECORUMQUE APOSTOLO, BREMÆ IN SAXONIA INFERIORE,

Sadržaj (49)
  1. Prethodni komentar.
  2. § II. Bremenska biskupija sjedinjena s hamburškom. Utvrđena kronologija sv. Ansgara.
  3. § IV Štovanje sv. Ansgara. Hramovi posvećeni njegovu imenu.
  4. C § VII. Kraljevi Danske u doba sv. Ansgara, zbunjeni danski pisci.
  5. § IX. Posljednja djela Heriolta; njegova brata Roruca, sinova Gotfrida i Rudolfa.
  6. § X Apostolski muževi u obraćenju Danaca. Podignuti prvi hramovi.
  7. § XIV. Poslanica sv. Oskara.
  8. § XV. Dekret sv. Pape Paskala o poslanju Ebovu.
  9. § XVI. Naredba cara Ludovika o poslanju sv. Oskara.
  10. § XIII. Dekret pape Grgura IV. O istomu poslanju.
  11. § XVIII. Dekret pape Nikole.
  12. § XIX. Pismo pape Nikole danskome kralju Horiku.
  13. § XX. Pismo pape Formoza hamburškom nadbiskupu Adalgariju.
  14. Autorov predgovor
  15. B poglavlje I.
  16. Djetinjstvo sv. Ansgara. Redovnički novicijat. Viđenja.
  17. Uprava škola u oba Corbieja. Viđenja.
  18. Apostolat u Danskoj.
  19. POGLAVLJE IV. Apostolat u Švedskoj.
  20. Hamburška nadbiskupija.
  21. Dolazak biskupa Gautberta u Švedsku i progonstvo. Spaljivanje Hamburga.
  22. Putovanje prezbitera Ardgara u Švedsku. Čudesa i smrt Herigarova.
  23. Osporeno sjedinjenje biskupija; potvrđeno apostolskom vlašću.
  24. Obnovljeno poslanje u Dansku; pripremljeno poslanje u Švedsku.
  25. Poslanstvo u Švedsku. Sagrađena crkva.
  26. Napredak Crkve u Švedskoj. Ratna pobjeda.
  27. Napredak Crkve u Dania među progonstvima. Apostolski muževi poslani u Švedsku.
  28. (r: b) poglavlje XVI.
  29. Nebeska prosvjetljenja. Čudesa.
  30. Bolest, smrt, ukop.
  31. Drugi život u stihovima
  32. A proslov autora.
  33. Djetinjstvo sv. Anškarija, redovnički novicijat, viđenja.
  34. Uprava škola u objema Korbejama. Viđenja.
  35. 24. pogl. Izložio je zasjede, ugrabio je gusar lađe.
  36. 25. pogl. Umnaža Gospodnje ovce sveta sloboda govorenja.
  37. Nadbiskupija Hamburška.
  38. Raduje se car povratku poslanika i djelima.
  39. Što je kralj naumio, ostavio je nedovršeno zbog smrti.
  40. Grad gdje puše Sjeverac postaje prvi u klimatskom pojasu svijeta.
  41. Smrt Fridburge. Povratak Hardgarija iz Švedske.
  42. Ponovno započeto poslanstvo u Dansku: pripremljeno u Švedsku.
  43. A poglavlje XII.
  44. Poslanstvo Švedske. Sagrađena Crkva.
  45. Napredak Crkve u Švedskoj. Ratna pobjeda.
  46. Napredak Crkve u Danskoj usred progona. Apostolski muževi poslani u Švedsku.
  47. Pokore, molitve i milostinje sv. Ansgara.
  48. Božanska rasvjetljenja. Čudesa.
  49. Bolest, smrt, pokop.

Raduje se car povratku poslanika i djelima.

C Dok su dakle muževi šest mjeseci sijali sjeme spasonosne riječi među narodima dok je Krist orao, kako je običaj zemlje, s ispravama koje je sam napisao kralj, vraćaju se i ponovno pohađaju sretne pragove, dok im sigurna iskustva daju znak, primljeni uz svu čast careve službe. Što im je učinio Gospodin, da je u onim krajevima otkrivena vjera, da narodi, obrađeni lemešom riječi, donose dvostruki plod od sjemena, iznose. Duhom ushićen radosnom viješću, dok je zahvaljivao Svevišnjemu prisjećajući se da je u Danaca sjaj božanstva nekoć izišao i ispraznio duboku noć, pomnom je brigom istraživao da bi se moglo ustanoviti biskupsko sjedište u krajevima Sjevera, da granica Carstva zatvorena takvom međom oplakuje početak Kraljevstva koje bi bilo bez kraja, da bi sama mogućnost prisiljavala upravitelja njegove Crkve da češće ide u one krajeve, odakle bi, razbijena lakšom motikom nauka, divlje barbarstvo davalo obilnije plodove.

Što je kralj naumio, ostavio je nedovršeno zbog smrti.

A kralj Karlo, kad je mačem ukrotio svu Saksoniju, okupao narod krštenjem i postavljajući svoje biskupe svakomu narodu koji je preko Labe, htio je da budu pod biskupom: jer je vladar odlučivao da se u onim krajevima postavi biskup koji bi, na vrhuncu najviše časti, naime upravljao metropolitanskom crkvom, iz koje bi, dok puše Božji dah, kapalo podrijetlo vjere u ostale narode i u daljnje zemlje. Crkvu, koja je prva uzrasla u onim mjestima, potvrdio je Amalharije, biskup iz krajeva Gala, a župu koju je car podložio vlasti nijednoga od biskupa povjerio je Heridaku; kojega bi ujedno bio uzdigao na vrhunac najviše časti da ga nije brže preteklo vrijeme smrti.

Grad gdje puše Sjeverac postaje prvi u klimatskom pojasu svijeta.

Ali kada se poslije očeve smrti Ludovik uzdigao na vrh kraljevstva, zemlju koja leži preko Labe, potaknut od nekoga, razdijelio je kroz dva biskupstva: jer što je njegov otac nekoć mislio, da želi postaviti biskupa u pokrajinu, osvajač zemalja, car, nije saznao. Njega u krajevima Danaca i Šveđana, pošto je u sudbini spasonosnog udesa milost Kristova, odišući životom, već donijela rod mirisa. Da bi nada u začetoj vjeri bila čvršća zbog samog djela, i da bi očeva naklonost sama po sebi prešla u djela, upravitelj rimskoga kruga, zlatno svjetlo svijeta, veličanstveni pobjednik i štovatelj Božji Ludovik, da bi u nazočnosti mnogih postupao promišljenije, sazvao je sinodu u gradu Hamburgu,

Sazvao je prvake kraljevstva, dođoše stariji, po čijoj je prosudbi, kroz sinodalnu osudu biskupa, odredio da će grad smješten preko rijeke Labe na granicama Saksonije biti majka, glava i sudište crkava Sjevernolabljana. Da bi svim zemljama i ujedno narodima Sjevera bio i uzvišenije sjedište... i metropola. Svaki svećenik i biskup koji bude poslan u te krajeve neka izlazi od poglavara ove Stolice.

Pog. 29. Od čega se deblja glava, mitra se vlaži rosom.

Nju je dakle, uz pljesak čitavoga zbora sinode, prvi među biskupima, pobožno Ebo iz Reimsa, uz prisutnost Otgara iz Mainza, dok ih je u sredini podupirao Hetti iz Triera, car postavio za arhimandrita na oltaru, Ansgara, oko kojega je tada slučajno obrede obavio Drogo, poglavar dvorske kapele, Drogo, ugledan muž, biskup grada Metza. Među ocima, koje je vrhunac Carstva okupio u gradu, bijahu Helingand i njegov subiskup Vulgerik, koji su nekoć tu župu držali kroz podijeljeno biskupstvo, potvrđujući stvar, pomažući Očevu glavu pomastima Hermona, kojima je mirisala Aronova brada.

Ali da ova biskupija zbog barbarskih upada ne bi mogla biti svedena na ništa, prema naravi pogibelji, car je k tome ćeliju Turholt, stečenu kao utjehu na tlu Gala, predao da služi Crkvi u svako vrijeme.

Pog. 30. Po odluci Pape čita se u Skitijskome svijetu.

Da bi ova zapovijed bila čvrsta kroz svako doba, papi Grguru, praćen je velikom čašću, da to isto potvrdi u gradu Rimu kao poslanik: otputovaše dvojica, dok ih je jednako pratio grof Gerold, vođe Radold i Beruold, upravitelji crkava Kristovih štovatelja, da to učvrste odlukama Apostolske Stolice. Blaženi papa odobrio je kraljeve naloge, te dajući ures palija potvrdio zaštitom apostolskoga prava, određujući da biskup za svijet, kojega štuje barbarski narod Danaca i Šveđana, i kojega štuju narodi do tvrđave ledenoga Sjevera, zajedno s Gospodinom, kojemu je prije pripala sudbina zemlje, bude poslanik Rimske Stolice, Ebo; i kad mu je javno dana sloboda naučavanja pred mjestom koje posvećuje poštovanja vrijedna gruda blaženoga tijela, pred tvojom, vrataru raja, škrinjom, dodao je o tome proglas i strašnu anatemu, kojom bi znao da se mora povezati s knezom smrti svatko tko bi ovo dobro srušio ovnom prijevare, ili se zavidan neprijatelj suprotstavio nastojanjima cara.

Pog. 31. Riječ Božju Dancima je prvi donio Ebo iz Reimsa.

Nadalje, što je pero ranije isplelo, ždrijeb ove službe i naroda koji treba pozvati, po volji pape Paskala, ranije je preuzeo Ebo iz Reimsa. Jer bio je anđeoski muž, blag golub bez žuči, budući da je, kako je pravo vjerovati, bio nadahnut dahom nutarnjega Duha, želeći donijeti spasenje, s neba izliti vječno svjetlo narodima, za Dance, koje je gledao da upleteni u zabludu slijede carevo oružje, tužnim je srcem žalio: i kao svjetiljka plamteći zapaljenih grudi, gorio je od želje da pritekne u pomoć narodima uronjenim u strašnu tminu propasti, spreman da za Krista potpuno preda i sebe i svoje. Car mu je ustupio imanje Welu preko Labe, kad je tražio zavičaj u kojemu bi mogao boraviti: stoga je biskup Ebo često posjećivao mjesto, dijeleći mnoga dobra, umnažajući dobitke duša, utvrđujući u vjeri one oprane pljuskom krštenja.

POGLAVLJE VI.
Dolazak biskupa Gaudberta u Švedsku, progonstvo. Hamburg spaljen.

Po pravu službe Šimun je postavljen umjesto Eba. Pog. 23.

Ali otac Ansgar, sretno se vrativši u grad, na nagovor Eba koji mu se obraćao u vezi s tim stvarima, prosudio je da u zemlji treba posvetiti biskupa, koji bi bio nazočan narodima u revnosti za Božanstvo, po pravu službe dan kao apostol svijetu i kao namjesnik samoga Gospodina u uspostavljanju zakona Gospodnjega: jer sam nije mogao biti nazočan na dva mjesta. Stoga je, uz naklonost pobožnoga cara, plemeniti Ebo bokove nekoga Gautberta opasao biskupskim pojasom, njegovu glavu zalio rosom koja kaplje s gora Hermona na polja Siona. Dao mu je urešaje koje crkvena uporaba treba, i obilno namirio troškove puta, svojom izdašnošću, a ujedno i carskim darom: i poslao je muža umjesto sebe narodima Šveđana, da mu pripadne povjereno poslanstvo i da vrši službu svoga namjesništva u svijetu.

Naukom Gautbertovim progoni se tmina Averna. Pog. 33.

Nakon toga careva blagost dodijelila mu je ćeliju Wellannu, koju je najprije ustupio Ebu. To je pak onaj Otac isposlovao za svoga učenika, da mu bude trajno utočište stalnoga boravišta i da to mjesto bude slobodno na raspolaganju za njegove potrebe. Kralj pak Šimuna (to mu je ime dalo dostojanstvo reda) i puk zemlje časno je primio. I budući da upravlja ljudskim srcima onaj koji postavlja vremena stvarima i vjekove okružuje vječnim zidom, uz prvake zemlje i uz kraljevu naklonost, počeo je graditi Gospodinu Crkvu od samoga temelja i javno prenositi oblik vjerovanja. Mogao si vidjeti da se kršćani ondje nastanjeni raduju, da pogani crpe vodu iz Božjega izvora, da svakoga časa dana raste mnoštvo vjernika, i da se egipatska kola utapaju u vrtlogu, dok Izrael ugodnih glasova pjeva pjesme Psalama.

Poučio je mnoge dječake koje je sam otkupio. pog. 34.

Otac Ansgar je pak, revno vršeći dužnost pastira u vlastitoj biskupiji, zatim životnim primjerom i poukom, stjecao Gospodinu više dječaka otkupljujući ih, neke od Slavena, neke od danskoga naroda, neke zarobljenike da budu odgajani za djelo Božanstva; neke od njih zadržavajući u nauku sa sobom, a neke je poslao na grudi spomenute ćelije. Ali imao je uz sebe pratitelje koje je poslala Corbie, majka svetaca, blažena ćelija redovnika, poučeni čime je hamburška škola, vođena učiteljima, rasla i dovedena do cvata razlijevala miris.

Otac bježi iz grada: grabi ga crni barbarin. Pog. 35.

Dok je dakle obojica biskupa časno upravljala pred Bogom, dogodilo se da su gusari nenadano opsjeli grad Hamburg mnogim brodovljem, kad je Hamburg bio opkoljen, nije se moglo okupiti mnoštvo domaćih ljudi za obranu; brzina neprijatelja probila je prostor opkoljavajući zidine strašnim krugom. Opkoljeni nisu imali snage odbiti pogibelji smrti, jer je upravitelj grada Bernar bio odsutan. Otac, našavši se u gradu, u strahu prvoga meteža pokušao je zadržati mjesto: ali barbarska sila je provalila; krajnji strah prisilio ga je da uzmakne; jedva uzevši sa sobom samo svete relikvije, izmakao je nepovrijeđen, ali mu je neprijatelj uzeo plašt; kler se povukao bježeći kroz bespuća kao svjetovnjak; i neki su zarobljeni, a mnogi ubijeni. Ali okrutno barbarstvo, raširivši se po čitavome gradu, pošto je zgrnulo blago i provelo dva dana, otišlo je natovareno plijenom zapalivši kuće. Tada je od vatre izgorjela kuća Crkve i samostan, kao i drugi predmeti bogoštovlja, u plamenu su izgorjele knjižice: ali Otac zbog toga nije uzdahnuo, premda ondje sve gubi. Pog. 36. Šimun je protjeran iz zemalja, ožalošćen smrću nećaka. Kad je dakle bio pogođen mnogim nevoljama, i dok je lutajuća ruka njegovih nosila relikvije uokolo, i nigdje nije mogao počinuti; protiv Gautberta je planula bijesna jarost Šveđana, i neki dio puka, raspaljen bakljom srdžbe, okruživši biskupovo prebivalište, smrtno je mačem proburazio njegova nedužnog nećaka Nitharda, koji je zadobio mučeništvo za Kristovo ime.

Ali svezavši druge pratitelje i njega samoga, sramotno su ih izbacili opljačkane iz njihovih krajeva.

Ali Bog, koji vidi sve skrivene trenutke stvari, nije dopustio da ovaj zločin prođe nekažnjeno: jer je bezbožna ruka, kažnjena za nekoliko dana, podnijela propast u različitoj sudbini zala. Ali pišemo propast jednoga umjesto svih. Pog. 37. Pokajao se za zločin zbog straha od kazne koja je slijedila. Bio je u onoj zemlji neki vrlo bogat čovjek: u toj jarosti pristao je njegov sin, te je dio očeva plijena donio u hram; ali je ubrzo podlegao iznenadnoj smrti, i u isti čas umrla je supruga, a zajedno s njom i drugi njegov sin. Kad je nesretnik vidio da je ostao bez svojih, povjerovao je da je to uvreda bogova i zatražio je uzrok od gataoca. Gatalac, bacajući ždrijeb, tvrdi da su mu božanstva naklona, a uči da je krivnja počinjena protiv Krista. Ali da se Krist ne može umilostiviti, niti da se može odbiti snaga bolesti iznutra, dok god u sebi posjeduje njegove stvari. Stoga je onaj barbarin, prestrašen gatanjem, pretražujući kuću našao među svojim stvarima knjigu, i obznanjujući stvar po čitavome puku, budući da nije mogao naći nikoga tko bi je preuzeo, jer je žalosna pošast strahom prestrašila ljudske umove, ponovno pod krovom svoje kuće, zgražajući se da zadrži svetu knjižicu da opaka nesreća ne bi sasvim uništila kućna božanstva, pred susjedima ju je objesio o jednu ogradu; zatim, kad se nitko iz puka nije usudio usprotiviti, po čijoj se presudi očitovala osveta krivnje, netko od Kristovih štovatelja uzeo je odatle knjižicu.

Kaže: evo prosudbe o štovanju bogova. Gle, nad nama je u oblacima vrlo obilna kiša; ako tko u ovome mnoštvu ne osjeti kišu, neka mu bude očito svjedočanstvo da je prijatelj vrhovnoga Božanstva. Mnoštvo je od posječenih stabala načinilo sjenice; on je sam sjedio daleko s dječakom. Ali kad je s neba počeo sipati toliki oblak da je bujica koja se izlijevala sasvim srušila sjenice, i kao da je puk pokisnuo usred voda, Herigar nije osjetio ni jednu kap kiše. Dogodilo se i to da ga je jednom boljela noga, tako da se nije mogao maknuti vlastitim snagama: ali dok su ga pogani nagovarali da umilostivi idole zavjetima, prinoseći žrtvu božanstvima po običaju, on je to prezreo i dao se odnijeti u crkvu, i ondje moleći sa suzama, dok su sa svih strana stajala mnoštva, zaslužio je brzo ozdravljenje po Kristovu lijeku: i vrativši se kući zdrav uz hvalu Gospodnju, učvrstio je namjeru obuzdavajući bezbožni puk. Lišen kraljevstva, švedski kralj Avound, sakupivši Dance i vođen žudnjom za plijenom, pristao je uz Birku; dok se puk bojao pljačke, poruge i pokolja, budući da nije imao nikakve snage odbiti kralja, odlučilo se zatražiti savez. Kralj traži da mu se izbroji stotinu funti srebra za selo, poslavši danak za mir. Dancima se kraljeva nagodba nimalo nije svidjela, jer ih je metež prisilio da navale na puk i iz temelja sruše grad, te da se puk iseli. Jadnici, svladani jedino strahom, ono što ne mogu oružjem, brane zidinama zavjetima. Ali Herigar, oslanjajući se na Kristovu zaštitu, prekorio je građane. Zašto, reče, ispraznim žrtvama gomilate sebi siromaštvo i propast? Čemu koriste idoli? Nikome ne mogu priteći u pomoć. Postoji Bog na nebesima, i ako njegovu pomoć zatražite srcem, uistinu će vas sačuvati od neprijatelja. Savjet se svidio, puk je zavjetovao darove Kristu. Opkoljenima je pošteđeno, grad je postao drugi za Dance. Ali kralj je po ždrijebu istražio hoće li mu to isto mjesto po želji pripasti u plijen za Dance. Ždrijeb je kralju naložio da krene na drugi grad; kad su ga Danci brzo zauzeli bez ikakva protivljenja, radosno su se vratili u svoje krajeve s mnogim plijenom. A kralj je sam od sebe vratio sve srebro. Tada je Herigar očitim čudesima poučio puk da je Kristova snaga najveća. Nakon toga je legao i počinuo u snu mira. Pog. 40.

Smrt Fridburge. Povratak Hardgarija iz Švedske.

Pog. 41. Snažna u ljubavi prema Bogu žena postiže ispunjenje zavjeta.

I u tim vremenima neka je vjerna matrona čvrsto među njima držala bogoštovlje pobožnosti: barbarska oluja, koju ni smrtna oskudica nije mogla pokolebati, uvijek je prianjala uz Krista i sačuvala nakanu pobožne vjere sve do posljednjega vremena: jer kad ju je pritisnula ruševna starost, dala je da joj se u posudi pohrani malo vina, da umirući ne bi bila bez Sakramenta; a kad je to bilo kod nje već gotovo tri godine, dogodilo se da je došao Ardgarije, poslužitelj Gospodnji, iz čijih je ruku primila tijelo Kristovo, te je, oslobođena teškoga tijela, pošla u boravišta Raja.

Čim je majka preminula, spremno je pošla u Dorestad; ondje se udružila s vjernim osobama i blago koje je ponijela sa sobom predala po najsvetijim mjestima: stoga je jednoga dana, iscrpljena trudom, poslala četiri novčića da joj se kupi vino. Pošto je nakon toga povratila snage i obavila poslove, došla je u prenoćište, položila je vreću u kojoj je bio skupljeni novac podalje i ostavila je otvorenu, ali je odjednom našla da je puna srebra. Žena se zaprepastila prestrašena tolikim čudom. I kad je svećenicima izložila uzrok, od njih je čula ovu riječ: da su u duboko nebo prodrla bogatstva koja je razdijelila i napori koje je sama podnijela po nalogu majke; stoga neka žena vjeruje da je Krist ponovno napunio ispražnjenu lisnicu.

Šalje se narodima kojima nedostaje svećenik-pustinjak. Tako pogođenima pogubnom pošasti, bezbožnicima, sedam godina nakon toga ondje nije bilo poglavara. Zbog toga je Ansgar, dirnut dubokom tugom, poslao im nekoga pustinjaka Ardgarija. Njega je Herigar, sin Ansgarov, primio s velikom čašću; niti se puk, zahvaćen strahom, usprotivio, premda je prije često drskim porugama predbacivao čovjeku da nema nikakva božanstva: ali njegov je glas već sjajio čudesnim znakovima. Pog. 39.

Mnoštvo mokri od kiša, bolesnik je krepak, navire neprijatelj. Jednoga slučajnoga dana, dok su se okupljala mnoštva, sam je, kad je puk davao prednost idolima pred Kristom, rekao: učinimo,

Guntarije, napokon zadobivši upravu grada, kad ga je o tome opomenuo Gospodin Ansgar da to potvrdi, pokazao se sasvim protivnim; stoga su se u Wormsu, nakon što su se u gradu sastala dva kralja, to jest Lotar i ujedno veliki Ludovik, biskupi kraljevstva morali o tome očitovati. Dok su svi ispovijedali da je to učinjeno pravedno, sam je Guntarije počeo se opirati na više načina, govoreći da nije dobro ni pravedno da se lišava časti povjerene Stolice. Na opomene biskupa, naposljetku na molbe samih kraljeva i uz poticaj čitavoga zbora sinode, pristao je: i obećao je da će se podložiti zakonima ako papa potvrdi taj isti kanon; kralj, želeći uvećati svoje i očevo djelo, poslao je u Rim biskupa Salomona da se ta stvar iznese pred uši svetoga pape Nikole, a Ansgar je umjesto sebe zapovjedio da ode Nordfrid.

Zemlja je bez svetinja, pustinjak odlazi iz krajeva. Čim je Herigar svukao smrtne udove i preminula vjerna matrona Frideburg, Ardgarije, žitelj pustinje i Kristov svećenik, okrenuo je misao da obnovi prijašnji život: izišavši vratio se na ono isto mjesto odakle je došao, i tako je blagoslov svećenika u onim krajevima ponovno izostao kad je sveti pustinjak otišao. Pog. 47.

Papa odobrava riječ, spaja stvar i odatle govori. Sa štovanjem koje je priličilo papa je primio poslanike, i pošto je u budnome srcu razmotrio njihove naloge, odlučujući da je to katolički i pobožno oprezno, pružiti ruku narodima pokopanima u noći zabluda, potvrdio je kraljev zavjet i odobrio kanon; čije riječi smatramo dobrim ovdje navesti: da čitatelj ukratko, izbjegavši bilo kakvo dodavanje, poželi znati slijed usred ove neugledne pjesme. Koliko je htio, ponovio je prethodne stvari, i započinje stranica označena znakom rimske bule. K nama je došlo sve ovo što je iznio biskup Salomon, poslan od cara Ludovika, razjašnjavajući nam da je dana vlast Ansgaru da bude poslanik Rimske Stolice u skitijskim krajevima, ovjenčan čašću palija. I mi slijedimo stope našega prethodnika Grgura, te blagonaklono podupirući želje velikih kraljeva, potvrđujemo kanon, i određujemo da je sam Ansgar prenositelj svetoga zakona narodima koji su u onim krajevima: da svjetlo vjere, ako osvijetli svijet, naviješta naoružan mačem kojemu je oštrica Duh blagi, po kojemu neka zadavi ljuskavu zmiju. A crkvu kojoj predsjeda sam Spasitelj svijeta, koju je Djevica posvetila svojom čašću, određujemo da bude Stolica Sjevernolabljana, da sama kuća bude prva, biskupska i vrhovna, i kad prirodni savez razriješi bitak, neka dostojan nasljednik prisvoji sebi njezin štap.

Kralj umire, na štetu dolazi do podjela u kraljevstvu. U međuvremenu je ugasla zvijezda svijeta Ludovik: nakon kraljeve smrti podjela je rascijepila kraljevstvo, što je ponajviše oslabilo stvar oca Ansgara. U dijelove kraljevstva Karlo, kojemu je pripala Franačka, zakonito je uklonio biskupovu ćeliju Turholt, koju mu je prije ostavio njegov otac Ludovik: niti se kraljeva odluka mogla pokolebati opomenama braće: i kad je muža pritiskala oskudica stvari, slomljeni nedaćama napustili su ga poslužitelji. Ali je on ondje ipak ustrajao kao pastir umjesto Krista. Pog. 48.

Postaje upravitelj Bremena i ponovno prihvaća vlastiti ovčinjak. Ali Bog, koji upravlja srcima kraljeva, potaknuo je o tome duh vladara kraljevstva Ludovika, da pritekne u pomoć oštećenim stvarima: stoga je car sjedište bremenske Crkve, koje je bilo bez upravitelja, pridodao biskupu, ali po sinodalnoj odluci; i da biskup Verdena ne bi u tome pretrpio ikakvu štetu, sinoda je odredila da se biskupstva razluče, to jest, nabrojila je verdensko i bremensko, po načinu po kojemu ih je prije razlučio Ludovik. Pošto je to tako uređeno, upravu je preuzeo sam bremenski. Nadalje, Valgarije, biskup Verdena, preuzeo je njegovu župu smještenu preko Labe. Ponovno biskupi, vijećajući na sinodi o tim stvarima, odredili su da im se ne može činiti pravednim da drugi drži Stolicu na kojoj je sam Otac bio posvećen za biskupa, kad je već rimski prvosvećenik odredio da to isto mjesto bude metropolitansko. Stoga su jednodušnom željom kralj i najugledniji red biskupa Ocu ponovno uspostavili prijašnju Stolicu: Valgarije je odstupio, i tako se stvar smirila u miru. Pog. 46.

Grad pak Köln tada je slučajno bio bez upravitelja, što je manje smetalo stvari, jer kako je bremenska Stolica bila podložna njemu, stvar je tražila naklonost njegova biskupa.

Veljače Sv. I.

U pravo Crkve kralj sjedinjuje oba grada. Pog. 48. Ali budući da je Ludovikov brat, drugi carev sin Karlo, Ludovik, kojega je njegov otac, biskupa i da se kler uzdržava bogoštovljem i hranom, Hamburg obdario Turholtom, silno oduzeo; pošto je podjela braće rascijepila kraljevstvo, zadržao je ćeliju koju je kralj primio u svome dijelu, gdje se Franačka naginje prema zapadnim krajevima svijeta. Čuvari i poslužitelji svetoga oltara počeli su iseljavati s mjesta jer im je uskraćena hrana. Zbog tih je dakle uzroka zamuklo poslanstvo naroda: sama je Stolica gotovo prestala biti metropolitanska. U međuvremenu je biskup grada Bremena zatvorio put tijela, odnesen iz vihora slijepoga svijeta: kad je taj grad bio susjedan metropolitanskoj Crkvi, predviđajući da je lišen, da propada mlada crkva, štoviše barbarstvom da se posve pustoši oboje, odredio je da se sjedine stolice i gradovi, dopunjujući hamburšku i podlažući bremensku. To nam je postalo očito po biskupu Salomonu: da se potvrdi snagom našega apostolskoga prava; procijenili smo da je stvar pravedno raspravljena, korisnom da se narodi istrgnu iz zabluda: budući da je dopušteno činiti ono što se ne protivi zakonu, i više je pravo umnažati mladu Crkvu, koja se obično često pokreće neizvjesnim udesom. Vjerovali su da je dobro odgoditi uporabu krštenja sve do posljednjega časa života, da bi, uskoro ponovno rođeni u Gospodinu na vrelu života, čisti ispustili sretne duše. Mnogi bolesnici, iz samoga straha od smrti, davali su da budu poliveni trajnom rosom. Uskoro je božansko spasenje, razliveno po bolesnim udovima, vraćalo ljude zdrave pošto su bolesti bile uklonjene. Ako je tvoje potomstvo, Kriste, uzraslo na onome mjestu.

Pog. 49. Utvrđuje proglas dodajući strašnu anatemu. Stoga po Božjoj volji, što kralj traži, uz svjedočanstvo Petrovo, određuje da se hamburška i bremenska više ne smiju nazivati dvjema župama. Da nijedno od tih mjesta više ne bude jedno i drugo, nego kao isto tijelo, neka postane jedno te isto prijestolje; nadbiskup će biti svatko tko bude držao Stolicu: kao što je već odredio blaženi papa Grgur. Ono pak za što se vjeruje da je prije bilo oduzeto Crkvi u Verdenu, neka po pravu vrati bremenskoj; a koga god grad Köln uzdigne na biskupsku čast, neka ne tlači Crkvu nikakvom vlašću: štoviše, samoga, kao i sve koji se boje Gospodina, molimo da im priteknu u pomoć pomažući. Kome se dogodi da uz Kristovu pomoć vrši dužnost službe, za to neka mu bude obilnija nagrada u Raju, onoga koji poziva sve narode; koga god prima, prima onoga koga sam šalje na djelo pobožnosti: stoga što je god kralj Ludovik zavjetovao, što je god posvetio Kristu, potvrđujemo snagom kojom držimo Petrova prava.

Kamo Šimun odbija ići, pastir navaljuje na Šveđane. Za narode Šveđana, budući da treba imati brigu o njima jer u pokrajini nema nijednoga svećenika, počeo je spomenuti kralj Horik moliti da mu pruži pomoć kako bi mogao pohoditi narode. Kralj je poslušao molitelja i obećao pomoć. Biskup Gautbert je iznio Šimunu tu stvar da je dobro da se umovi puka ponovno iskušaju, da zbog nemara ne bi propao nasad vjere koji je nekoć kapao u pokrajinu. Biskup Gautbert, očitujući da je odatle bio potisnut, izjavljuje da se ne usuđuje vratiti na ono mjesto, da se puk, ponovno povratnik u zabludu, ne bi pobunio protiv njega. Baš bi u tu borbu trebalo ući onome tko je prije donio narodima naloge spasenja i nije od njih pretrpio ništa nepovoljno; da on ne može, ali da predlaže svoga nećaka, koji bi istim narodima otvorio Božje sakramente, prebivajući među njima, ako se možda ukloni tama i svjetlo Evanđelja izlije zrake na svijet. Kad su obojica to tako iznijeli pred careve uši, kralj, hvalevrijedan u Gospodinu, to odobrava i šalje onamo Kristova glasnika k zemaljskome kralju, kao što je prije učinio otac, davši zasebno naloge o privatnim stvarima. Pog. 52.

Snagom kojom držimo Petrova prava potvrđujemo. I budući da nas pogibelji prošlih stvari pomno prisiljavaju da se čuvamo onoga što će doći, svaku osobu koja laje protiv ovih nastojanja probadamo mačem anateme, i osuđujemo da će izgorjeti u parnom ognju Sotoninu na sudu gehenne.

Ponovno započeto poslanstvo u Dansku: pripremljeno u Švedsku.

Pog. 50. Obnavlja Crkvu Dancima po kraljevu daru. Dakle, na takav način preuzevši bremensku Stolicu, Ansgar je revno žudio ponovno prenositi Dancima naloge spasenja i često je dolazio kralju. Ovo je kraljevstvo tada slučajno sam držao Horik, i počeo ga je pridobivati, čas uslugama, čas darovima, da bude dopušteno otvoriti puku kraljevstvo nebesko i unijeti u zemlju Kristova otajstva. Stoga je kralj češće počeo štovati među prvim prijateljima muža poslanoga radi saveza kraljevstva, čija je vjernost bila tolika da je, ako su kraljevi trebali što odlučiti, biskup bio posrednik: tako primljen u prijateljstva, biskup je marljivo nagovarao istoga kralja da postane kršćanin. On mu je bio naklonjen, osvojen slatkoćom riječi, priznavši da želi zaslužiti Kristovu zaštitu. Tada mu je predložio da Kristu ništa nije draže nego kad bi u svojoj vlasti dopustio da se pod njegovim upravljanjem osnuje bilo koja jedna Crkva. On je to odobrio pobožnim znakom glave i dopustio da se u luci Schleswig podigne Crkva, i onome tko se želi obratiti da je dopušteno teći k bistrome valu izvora.

Strelice zabrinutome umu su riječi Proroka. Kad je poslanstvo počivalo na Ansgaru, božanski ga je žar počeo poticati na to. Da ubrza put, savjetovalo mu je neko viđenje: zbog nesigurna puta, pritisnut vihorom briga, vidio je da je stigao na neko mjesto u kojemu je raspored kuća bio raznolik i bilo je mnogo skrovišta. Ondje je prošao neki muž i rekao mu: prestani se bojati, i neka te ne uznemiruje ovaj put; jer znaj da je ovdje neki Prorok za tebe. Da u tvome umu ne bi mogla biti nikakva sumnja, zapazi ovo: nekoć najslavniji opat, poslan od Gospodina, tvoj prorok je Adalard. On odgovara: reci, molim te, gdje ću vidjeti Proroka? Sam ćeš ga pronaći, kaže, nije dopušteno odati.

Novim cvijetom buja ljetina vjere raja. Ovo je djelo pobožnosti Otac dakle slobodno postigao, i bez oklijevanja je uredno izvršio ono što je namjeravao: Kristova svećenika koji će narodima davati Sakramente, čim ga je mjesto primilo, rasla je nova slava vjere. Neki prvaci sela već su prije dotaknuli vodu krštenja, mnogi su također primali, oba su spola žurila uroniti se u svete vode. Već je, dok su mornari sigurno prilazili toj luci, njih resilo obilje svih stvari. Ali kad se dogodilo da su neki nakon vode kupelji preživjeli, velik je dio prešao u snježnobijele haljine, primajući doduše divan znak Križa, obilazi i sumnja, pred njim se pojavljuje onaj Prorok. Tražeći muža obilazio je u krugu kuća, okrećući u duhu ovu misao: tako ću dokazati da je prorok ako sam otkrije tajne moga uma: kad je odjednom, ulazeći u neku dvoranu ugodnoga svjetla, ugledao starca kako uzvišeno sjedi, i prepoznao je muža koji je ovako započeo govoriti njemu: Otoci i narodi, daleko poslušajte ovu riječ: Bog te je pozvao od utrobe i od majčine utrobe; dao je usta kao mač, zakrilio te je u sjeni ruku, postavio te je kao izabranu strijelu da budeš pohranjen u tobolcu: sluga si moj, kaže, jer ću se po tebi proslaviti. Govoreći to pružio je ruku i dodao: i sada te je Gospodin Bog dao narodima na svjetlo i na spasenje, sve do krajnjih granica zemlje. U tebe će gledati kraljevi, i pred tobom će ustati tetrarhije i štovati Gospodina koji te proslavlja. Kad je dakle vidio da se ova riječ prije ispunila, vjerovao je da je nadahnut s neba da pođe k narodima Sjevera udaljenima u svijetu, nadajući se da će biti blažen palmom mučeništva.

A poglavlje XII.

Poslanstvo Švedske. Sagrađena Crkva.

Kolika je krepost u mužu, hvali Horik Olef.

Stoga je Otac, napokon prihvaćajući napor puta, poveo ujedno sa sobom i poslanika spomenutoga kralja Horika, da kralju Olefu kaže: Kralju, sluga Gospodnji Ludovik šalje tebi ovoga, za kojega znaš da mi je po svemu provjeren, znamenit vladanjem, svet i vjeran muž. Njemu sam ja (jer njegova krepost nadvisuje ljude kojima vladam) dopustio da narodima Danaca uvede bogoštovlje katoličke vjere: molim da on to može urediti u oblasti tvoga kraljevstva.

Preduhitrujući starca, Sotona je prevratio svijet.

Prošavši dakle gotovo dvadeset dana, pristao je uz Birku: našao je kralja i mnoštvo puka da po prekomjernome poticaju đavla ključaju u velikome metežu zabluda: jer je blaženoga muža slučajno preduhitrio netko tko je govorio da su zemaljska božanstva među sobom sazvala neki skup, i da je njega poslala božanstva da postane poznat narodima. Do sada ste u miru od nas držali kraj, bili smo vam naklonjeni dok ste nas štovali. Ali od vas nam sada rjeđe pada žrtva, i ono što je nama teže, uvodi se, gle, jedan Bog, neprijatelj našim žrtvama i žrtvenicima. Ako vam se pak možda čini da nam iskazujete premalo štovanja, budući da znamo da je vaš kralj Horik u našemu skupu domaći Bog, stoga i nas ujedno umilostivite zavjetima: ali ono vaše vječno božanstvo neka ne ulazi u krug.

Puk ga zastrašuje, kralj plješće i dobro obećava.

Toliko je dakle zabluda bila izopačila puk da su prinosili zavjete i da su prinoseći tamjan žrtvovali pokojnomu kralju, pošto je postavljen temelj hrama: ali je Otac o tome razgovarao sa starim prijateljima; koji su rekli da je muž uzalud došao i da, ako se ne otkupi, ne može otići živ. On odgovara da neće ništa dati zbog straha od smrti, nego da je radije spreman podnijeti muke za Krista. Ožalošćen zbog toga različitim vihorom duha, smislio je plan da kralja veže uz sebe darovima: poziva ga u gostoprimstvo, prostire stol i prinosi darove, a tek tada izravnije iznosi ono što želi. Zaveden slatkim razgovorom i čestim uslugama Oca, kralj otvoreno tvrdi da mu se nalozi veoma sviđaju: ali da su prije, pobunom puka, a ne po kraljevoj zapovijedi, iz onih krajeva bili protjerani neki, te da sada ne može sam odlučiti o stvari, osim ako najprije ne upita božanstva. Ali neka bude nazočan tvoj glasnik, kaže, ako želiš, sa mnom na skupštini, i upitat ću puk, a ždrijebom ću istražiti tajnu volju bogova. I ono što tražiš, ako puk odobri uz naklonost samih bogova, tvoja će stvar ostati mirna: a što god bude, glasnik će ti javiti.

Unaprijed zna s neba da će mu uspjeti sve čemu teži.

Primivši kraljev odgovor, glasnik spasenja zatražio je Kristovu zaštitu i sigurno utočište, gladuje, bdije, plače i valja svoje udove po tlu. Dok je dakle muža mučila tolika tjeskoba stvari, i kad je već bio blizu dan skupštine, dogodilo se da je, dok je svećenik slučajno prinosio žrtvu na oltaru za nebeskim stolom, u njega bio uliven Sveti Duh po dahu Kristovu: primivši doista u grudi božansku rosu, znao je kako će stvar ispasti onako kako je on želio. Zatim je opomenuo svećenika da se nikako ne boji, jer mu je božanska snaga zasigurno naklona, što se očitovalo Bratu, po kojemu je mnogim znakovima stvari prije dokazao da ga s neba tješi. Tako nastaje rijetka vjera Oca: jer je kralj Olef najprije ponovio prvacima njegove naloge; odlučili su ždrijebom potražiti naklonost božanstava. Odmah izišavši na polje, kako traži njihov običaj, pošto su bacili ždrijeb, vidjeli su da Bog želi da prava vjera uzraste u tim krajevima. Ta se stvar odmah prenosi biskupu po svjedočanstvu prijatelja, da se ohrabri, utješi i postupa postojanoga srca, jer mu Bog odobrava. Anđeoski Otac usklikne poduprt tom utjehom.

Mnoštvo buči, stariji uzima riječ i zabluda šuti. Kad je svanuo dan skupštine, sam je kralj okupio puk u Birci: tada glasnik po običaju objavljuje čitavome skupu što želi nadbiskup. Podiže se pomiješan povik i učestao metež: opaka zabluda čini nepouzdan puk tužbalicom. Dok oni buče pomiješanim žamorom i grajom, ustavši u sredini netko stariji po dobi ovako je progovorio kralju i samome tome puku: Po pravu ovoga Boga štovanje je prihvatljivo, kaže, kad je uza se s pomoću onima koji se u nj nadaju. Tu smo stvar često iskusili u krajnjim pogibeljima. Neki od naših već su u Dorestadu dragovoljno primili pomazanje krizmom i svetu kupelj. Milost koju je bilo lijepo tražiti izdaleka došla je k nama. I sada u rukama imamo nadu slobode. Zašto dakle odbijamo koristan savjet? Taj odbacuje da je Bog onaj koji uklanja svaku pogibelj. Dopustimo da među nama stanuju sluge ovoga. Ne mogu se izgnati, pa i ako ne žele pomoći. U kome je sigurno spasenje, njega pridobijmo sebi.

Skup se razilazi: drugi dio zemlje slaže se sa slučajem. Onome koji je tako govorio zapljeskao je skup puka, da štovatelji i poslužitelji Gospodina Krista stanuju među njima i vrše svete službe. Kralj je raspustio skup i dao da se Ansgaru obznani riječ: da se on sam još ne može slobodno ustupiti njemu, dok drugi dio kraljevstva, kojemu bi iznio stvar, po vijećanju ne odobri. Stoga, kad je na dan skupštine kralj ponovno u mnoštvu puka po glasniku obznanio tu istu stvar, usta svega mnoštva odjeknula su odobravanjem.

Kralj puše i val teče, svećenik stoji, onaj odlazi. Ali čim je, uz pljesak puka, izvršio što je htio, kralj k sebi poziva Sveca i daje slobodu da se grade crkve po pokrajini: određuje da svećenici ostanu s njim i svi koji žele da se slobodno urone u bistre vode. Biskup je kraljevim rukama povjerio Heriberta, za kojega smo rekli da je rođak Gaubertov, da se otajstvene svetinje štite njegovim djelovanjem i zaštitom. U selu je kralj dao imanje da ondje podigne kapelicu, sam Otac je za novac kupio kuću i vrt, a zatim, budući da je iskazivao čast svećeniku, uz kraljevo obećanje vratio se u svoj grad.

Napredak Crkve u Švedskoj. Ratna pobjeda.

U snu podmeće leđa svoga Krista pod bičeve.

Ovu je tjeskobu i napor duha i puta Otac unaprijed predvidio, daleko prije nego što je odvezao lađu. U snu je vidio Krista, svezana i izbičevana kao nekoć, kako će podnijeti muke Križa, slučajno dok je on bio nazočan da se u Jeruzalemu vodi kroz grad pred Heroda i ponovno se izvodi pred namjesnika; dok su vojnici posvuda razdirali udove Gospodina, dok je ječao pod udarcima, a neokaljani vrat i lice bili natopljeni pljuvačkom, on je istrčao i podmetnuvši sama leđa pod bičeve primio udarce i rane na leđa; padajući dakle i prianjajući uz bok, dok je ostala mjesta njegova tijela sasvim pokrivao, jer mu je to bilo moguće, glavu nije mogao pokriti. Ovaj vojnik Gospodnji nije u prvi mah shvatio što znači viđenje, ali kad se odatle vratio, dok je u sebi razmatrao kroz kakve je pogibelji stvari prošao, koliko je bio ismijan i kakve su sve pogrde na njega izbljuvali bezbožni ljudi, postalo je jasno da je Krist na sebe uzeo ove kletve. Ali glava je Kristova Bog, a njegovi udovi vjernici, u kojima osjećajem pobožnosti trpi borbe.

Danci započinju ratove pod zlokobnim znamenjem Kora. Koliko spasenje sadrži takvo vjerovanje u Krista, naposljetku je barbarski narod dokazao ishodom ratova. Neki narod, nazvan Kori, stanovnik skitijskoga kruga zemalja, premda je bio podložan švedskoj vlasti, prekinuvši savez razišao se i raskinuo ugovor i vjernost.

Građanin sklapa savez, naoružana mladež se opire. Već je oko zidina stajala postavljena bojna linija pod oružjem, i strašila isukanim mačevima i kopljima. Kad se sa zidina opkoljenoga grada povikalo da mu se pruži prilika razgovarati s kraljem, kralj popušta i zaustavlja napad i metež: građani nastavljaju i ovako govore o miru: Poštedite nas sada; sloga je bolja od ratova, i u ovome ćemo sklopiti savez s vama. U pomorskome ratu Dancima prošloga ljeta, što god smo imali u srebru, i što god u zlatu, oružje i lađe, dat ćemo vam kao zalog mira; za naše ljude koje obuhvaća opseg grada, pola funte srebra po glavi, i povrh toga ćemo svake godine davati uobičajeni danak. I davši taoce u pogodbi saveza, podlažemo se vašoj vlasti, kao i prije.

Prijeti Apulija: Mars s obje strane krvavi oružje. Odatle su ljudi, zadobivši snagu prvim uspjehom, izvevši lađe na pučinu i ostavivši luku, pet dana trčali kopnom pješice: grad Ampuliju, glasovit po petnaest tisuća ratnika, moćan plijenom, oružjem i bogatstvima, okružuju nasipom i udaraju zidine ovnom. S najviših kula građani se opiru boreći se, odbijaju ljude projektilima, kamenjem i koljem; poput crne tuče s obje strane leti željezo i neopreznoj čeljadi donosi žalosnu sudbinu. Neizvjesni ratni napor razvukao se kroz osam dana: nikakva mira unutra, vrlo učestao napad izvana, i bez nade u palmu prasak, odavde ispad iz grada, udarac, bol, jecaj, krv, bijes, srdžba, metež, jednak je bio onima isključeni i onima zatvorenima u snazi bedema.

Bačenim ždrijebom uzdišu što u taboru nema božanstava. Deveti dan bitke slomio je srca Šveđana: ruke su zadrhtale od pokolja, a ujedno je snaga napustila kosti. Odlučuju što da učine: da se vrate ili da napuste grad? Ali daleko je brodovlje, dug je put, a neprijatelj najteži,

Pomorska naklonost u zavjetima jest na hvalu Gromovnika. Neki od mornara, koji su nosili Kristovo ime, poučili su ljude koje zavjete da zavjetuju. Naime, kad lađe po sretnim vodama pristanu uz zavičajnu obalu, kad kroz sedam dana mjesec, otupljena rumenila, ustukne pred jutarnjim svjetlom, da posteći sedam dana ne taknu meso. Zatim, pošto su se četrdeset dana gostili mesom, da ponovno četrdeset dana nastave postove, svemu se puku svidjelo i sve je izvršio: trijezne postove po katoličkome obredu mnogi su među njima od tada vršili u Kristovo ime, i budući da su naučili da Kristu ništa nije draže, počeli su dobrotvorno podupirati siromahe dobrima. Među njima je tako svećenik Heribert otvarao nauk katoličke vjere uz naklonost puka.

Napredak Crkve u Danskoj usred progona. Apostolski muževi poslani u Švedsku.

Pog. 71. Kralj je ubijen, narod bjesni, zemlja se potresa. U međuvremenu se dogodilo da su gusari postavili zasjedu starijemu Horiku u kraljevstvu Danaca i da je odatle zametnut boj: u kojemu je izboden pao i kralj Horik, poginuli su vojvode zemlje i ujedno tribuni, pristaše biskupovih stvari i njegovi prijatelji. Prvenstvo kraljevstva preuzeo je mlađi Horik: promjena kraljeva bila je preokret stvari. Vijeće kraljevstva promijenili su sadašnji prvaci, s kojima Ansgar, dok je živio stariji Horik, prije nije sklopio nikakav savez prijateljstva. Stoga su nagovorili novoga kralja da zapovjedi da se iz temelja sruši crkveni hram koji stoji kod njih, i da se iz zemlje sasvim protjeraju Kristova otajstva: kažu da su pretrpjeli zla i uvrijeđena božanstva jer su u kraljevstvo uvedena ona koja su donijela barbarska bogoštovlja. Time potaknut sam podžupan Schleswiga Horich, čovjek bogohulna uma i neprijatelj Kristovih zakona, zapovjedio je da se crkva zatvori i da se napusti bogoštovlje božanskoga zakona; prisiljen odatle, svećenik je otišao u bijeg u strahu od tolikoga meteža.

Pog. 72. Proročki um starca postaje siguran po kraljevu pozivu. Ta je stvar učinila Ansgara tužnim u tjeskobi, jer uza se nije imao nijednoga vjernoga prijatelja od starih kod kralja koji bi mu pružio zaštitu. Lišen ljudske pomoći, potražio je po svome običaju božansku pomoć, i ona ga nada nije prevarila. Jer višnja je utjeha učinila um muža sigurnim da zna da zlobna jarost ne može ništa: da svjetlo vjere ondje prekriva tamom oblak zablude, blijed u tmini smrti. Ishod je poučio ono što je proročki um vidio kao budućnost, jer je imao ići k kralju radi stvari. Glasnik je došao prije kraljeva dana, javljajući da onaj isti tada mora biti poslan natrag u crkvu, da se želi povjeriti Kristovim zaštitama, i da u prijateljstvima ne treba ništa manje poštovati nego što je znao da je stariji Horik poštovao biskupa.

Pog. 73. Kralj daruje biskupa i preuređuje svako pravo. Stoga, kad je sveti Otac u vezi s tim pristupio kralju, i kad ga je pred njim predstavio grof Burgard, plemenit i velik muž blizak obojici kraljeva, po čijoj je potpori bio pomirio starca s Horikom i iskusio ga vjernoga u svim poslovima stvari, kralj ga je rado i s najvećom čašću primio, te je dragovoljno kraljevskom naklonošću vratio prava koja su mu već bila dodijeljena darom starijega Horika, i dopustio je da se crkveno zvono objesi o visoke grede, što je prije bilo veliko svetogrđe za pogane: ustupio je i u luci kraljevstva, koja se zove Ribe, da se Kristu sagradi nova crkvena kuća.

On dolazi, ovaj ulazi, ovaj se vraća i boluje od groznice. Nekoga Anfrida odgojio je biskup Ebo, po redu svećenika, ali po podrijetlu tijela Danca: koji je u isto vrijeme poslan u švedski svijet. Ostao je kod naroda, a odatle je došao spomenuti svećenik Erimbert. Ali kad je taj isti svećenik uz naklonost naroda bio ondje tri godine, čuvši za kraj biskupa Gautherta povukao se, te je odatle nekoliko dana poslije zatvorio posljednje dane života, zahvaćen groznicom i oslobođen tjelesnom smrću.

Svećenika pljačka razbojnik, gologa ga posvaja Krist. Ansgar, zabrinut da ondje možda ne propadne započeta vjera, odlučio je poslati k puku Regimberta, koji bi srca zalijevao nebeskom rosom i koji je bio dovoljno dostojan toga djela: ali kad je onaj svećenik krenuo u Schleswig, gdje su u luci stajale lađe i pomorska mladež, zadržala ga je nemirna ruka razbojnika, opljačkala mu stvari i ostavila ga gola. Vraćajući se k nama, blažen u sretnoj smrti, prešao je k nebesnicima, dijelom zadržan na zemlji, onoga dana kad je Kraljica svijeta preselila iz tijela i Marija smjestila kraljevsko prijestolje iznad zvijezda.

Sav je narod naklonjen svećeniku zajedno s kraljem. Nestalna duha, Pastir, uznemiren u toj stvari, položivši ruke posvetio je drugoga i poslao ga da u narodima ispuni djelo Božanstva. Tomu je bilo ime Ribert, a rodno podrijetlo i rod bijahu mu od Danaca: njega je kralj i lice čitavoga naroda dostojno primilo i blagonaklono postupalo s njim. Jer njemu je onaj pobožni Otac naložio da radije prezre svaku ljagu sramotne lakomosti, i da ništa ne traži od puka, nego da sam sebi radom ruku pribavlja uporabu odjeće i hrane. Tako je odredio da budu oni koji su poslužitelji među narodima, i sve je opomenuo da, ako što treba dati radi pridobivanja prijatelja, odredi da se uzima od njega.

U žaru starca duh Eba pali srce. Premda ga je uza sve to kroz tolika iskušenja stvari iznutra pomazala milost božanske rose, da u tromosti ne bi popustio brigu pobožne borbe, ipak je u tome nastojanju biskup Ebo, kojemu je ponajprije bilo povjereno poslanstvo naroda, riječima koje oživljuju rasplamsao oganj njegova uma, da naviješta puku naloge spasenja i da neustrašivo trči na trkalištu ove borbe: za pozivanje naroda plamtio je s neba ognjem vječne ljubavi, po čijemu je poticaju ovaj Otac, vodeći ratove za Kristovo ime, nije mogao biti pokoleban nikakvim strahom.

Da trud u Gospodinu donosi plod, tvrdi Ebo. Mnogim je naime opomenama Ebo oblikovao muža: ali ipak se iz njegovih grudi nikada nije mogao sasvim iščupati ni ukloniti s biskupovih usta razgovor održan među njima u posljednjemu dahu. Jer kad je Gospodin biskup njemu ispripovjedio nevolje koje je podnio, i zamolio ga da mu želi reći što mu se o tome čini, tada je, kao nadahnut dahom božanskoga Božanstva, dao odgovor: nema ničega sigurnijega od te nade, kad Bog daje plod, nego da će ovaj trud skupiti snopove i donijeti plod: a ako ikada oluja ljudskoga zločina pokrene kakvu buru, ipak neće sasvim spriječiti, nego će donijeti plod spasonosnim rodom, dok se hvalevrijedno ime Kristovo bude širilo po vanjskim granicama svijeta.

Nikakva sila ni pustošenje stvari nije slomilo muža. Tako je njihov žar rasplamsao želju:

Tolika vjera duha usmjerila je muževe prema vanjskim kraljevstvima svijeta, iz ljubavi prema svetoj vjeri: protiv Vragu su tako ponijeli Kristovo oružje, od kojega će imati neupitnu palmu znoja. Ova pobožnost, ova prava ljubav, ova milost nikada nije napustila Ansgara: premda su neumoljiv rod, gusari, otimali sluge i pritiskali zemlje čestim upadima Crkve, onaj blaženik, onaj pobožni, blagi, strpljivi i blagonakloni Otac, rasipao je bogatstva i izlijevao molitve: djelovanje je krepost, korijen vrlina i njihova marljiva hraniteljica. To je toliko snažno djelovalo u žaru duha kroz sve vrijeme, da je, smješten u krajnjoj borbi bolesti, ipak nije propustio razdijeliti dužnosti svoje službe, prije nego što je umirući zatvorio dah usta. U kojoj se nakani valja vjerovati da je bio preduhitren, kad meso mrtvo uskrsne iz grobova ljudi, dok su pratili mnogi od Danaca i Šveđana, koje je pozdravio, da uzlazi u kraljevstva nebesa.

Spominjat ćeš dakle početke svoga postanka, ako srce dalje uznemiri opaka pošast: i priteći će ti Bog, i ta će sila uzmaknuti. Ruševna starost povećala je jela, ali ne i pića. Ali kad je ostario, nije tako vodio postove, nego je ipak uvijek pio vodu, premda je povećao jelo, osim što je, izbjegavajući zarazu tašte hvale, kapao malo u vodu ono što je namjeravao piti, moleći uvijek Gospodina da im ne zastari, ne dopuštajući sebi nikakva tanka okusa od pića. To ne bi bilo u grijeh, ako je bolesna starost prisilila da se popusti u jelima, čime je Sotona zabludama zaveo one koji, ne poznajući Boga, štete stvarima pobožnih. Većinu zarobljenih otkupio je iz ropstva na slobodu, a neke od onih pod čiju je vlast došao, prikladne za božanske službe, Kristove.

Klone od ljubavi, žeđa suze i imajući ih obilno ih lijeva. Koliko je bio plamteći u ljubavi prema Bogu i revan, imamo svjedočanstvo u knjigama koje je sam sastavio, u kojima odjekuje vječna hvala Svemogućega; zatim ukor prijestupnika kažnjava zločine, a također hvala trajnoga svjetla i strah gehenne: ono što izaziva jadikovanje, omekšava srca čitatelja suzama i probada poticajima ljubavi. Ovu nezasitnu želju starca upoznala je većina braće stare Corbie i mnogi nove, kad su bili zamoljeni da nešto prilože za te knjige: ali oštreći suze i razdirući grudi tugom, nijedna stranica nije mogla biti dostatna onomu tko je htio svoj život produljiti u trajnoj žalosti. Jer premda je bio natopljen neprekidnom rosom suza, srce je ipak gorjelo, dok je rastopljeni um žeđao. Naposljetku je Gospodin u posljednjoj godini njegova života učinio da je mogao plakati kad god je htio.

U Psalmima drobi mirisnu smjesu nektarom meda. Od molitava sabranih iz svetih knjiga Psalmi su također sastavili neke koje hrane plamen srca, a tu se vrstu molitve svidjelo nazvati Mirisnim smjesama, jer mu je po njima sav pjev bio slađi. Nije ih satkao od uresa riječi ni od jalove ljupkosti, nego ih je pomiješao s nutarnjim okusom: i čas hvali sud Svevladara i proslavlja pobožne, čas u njima oplakuje grešnike, ali sudi da je on sam gori od svih. Pjevajući doduše Psalme, na kraju je šutio, i dok je zbor pjevao, šutke je držao mirisne smjese. Kad je netko mogao biti uza se onomu koji nije htio otkriti, jedva je mnogim molitvama iznudio ono što on sam, dok je muž živio, nije odao nikomu napisano za sebe, a poslije smrti izložio je onomu tko je htio znati. Dok je pjevao psalme, obično je pleo mrežu: nije dopuštao ni jeziku ni rukama da budu u obamrlosti.

Pokore, molitve i milostinje sv. Ansgara.

Ali malom hranom i grubim se odijelom kažnjava. Pog. 80. Uistinu je poznato koliko je on sam plamtio za spasenje naroda: preostaje razviti kakav je bio i kojim je redom vodio sveti život. Koliko je velik bio u Corbiei, znali su stariji: kako predaja prenosi, divan u očima starijih živio je još kao mladić, u žaru prevelike strogosti: već pak uzdignut na vrh biskupstva, dobivajući na rastu uzrastao je u pobožnim djelima. Dok je revnujući za Oce slijedio njihov život, odredio je da osobitije treba slijediti Martina. Kostrijet je odozdo obavio oko golih udova, u noćnoj uporabi, a ne kažem samo u dnevnoj, nastojao je koristiti narodima u riječi Božjoj. Slobodan od dužnosti ponekad je boravio udaljen: za to je djelo muž sebi sagradio prikladnu ćeliju; ime joj je bilo Placidus, mjesto i prijatelj tuge. U njoj je provodio dokolicu, zadržavajući se u tom nauku sa sobom i s malobrojnima, kad god su utihnuli poslovi stvari: ali je ipak sebi pretpostavljao korist Crkve, dok je tijelo bilo snažno i dok je mladost upravljala udovima. Odmjerene tekućine i kruhove odmjerene na vagi, kad je bilo dopušteno tako živjeti, vrlo je često uzimao same: u vrijeme kad je tašta slava probola srce muža. Tko će biti, spoznao je dok se oholio taštim umom. Pog. 81.

Noć, zora, molitva, oltar, lijeganje imaju svoje Psalme. Odredio je Psalme i koje će kazivati noću, koje kad se vraća dan, koje kad se sprema prinijeti žrtvu, koje kad već otpasani udove položi na ležaj.

Ali kad bi ujutro ogrnuo haljine, zaštitio noge i oprao oči i ruke, usta su odzvanjala pjevom Litanija, i odatle je išao u Crkvu, te je stojeći dao da se po propisu suslavljuju tri ili četiri mise. U zakonito vrijeme služio je svečanu misu, i sam službu, ako nije htio slušati.

Za troškove siromaha deseti dio daje od stoke i kovine. A kolik je doista pobožno rasipan prema siromasima bio taj muž, i koliko je dao, nema potrebe obuhvaćati umom: u ljubavi prema Bogu pritekao je u pomoć pomažući onima koji su podnosili pogibelji prema svojim mogućnostima; i ne samo onima za koje je znao da su domoroci zemlje,

Radio je dakle da se u sebi samome ispuni ono što je najvažniji muž, koji je tako iscrpio tjelesnu utrobu izgladnjivanjem, činio da mu se čini da je velik. Kad je osjetio da iznutra raste otrov pošasti, zabrinut zbog toga sam je sebi savjetovao molitvama. U uspavljujućoj noći obamirali su klonuli udovi, a budnost uma odbila je san tijela: vidio je da je ponesen iznad zvijezda i da se otvara ždrijelo svijeta, kao ponor strašne doline; ali odatle sretne duše uzlaze na povjetarac svjetla po anđeoskome vodstvu: ali u samome zjalu doline pojavila mu se neka vrsta sjemena, odakle ljudski rod izbija u tjelesno rođenje. Dok je gledao, obuzela ga je zaprepaštenost i užas: zgrozio se pri pogledu na to čudesno za gledanje; čuo je i glas koji mu zapovijeda da razmotri u kakvu je početku sadašnjega života ušao u bitak, i rečeno mu je: stoga gledaj odakle se sada oholi čovjek, koga tako bijedno podrijetlo i s grijesima rađa u dolini boli, i ako ima kakve dobrote, ne prima je od sebe: od Oca svjetla jest svako dobro kojim se upravlja.

Davao je sredstva onima smještenima u dalekoj pokrajini.

U Bremenu je posvetio posebno ubožište za potrebite: odredio je da se onamo iz susjednih sela dovode desetine, da bi bolesnik, siromah, putnik i gost, imajući hranu, bio zdrav okrijepljena tijela. A desetine stoke iz čitava biskupstva, koje su pripadale njemu, dijelio je za uporabu siromaha. Ništa manje je svake godine davao desetinu srebrnoga poreza, te ponovno dijeleći na deset životinje iznova u petoj godini, svaku desetu glavu predavao je u ruke potrebnika. Nadalje, ono što je samostanima pripalo u omjeru srebra, u toj je stvari odvojio četvrtinu.

Pog. 87. Mjed je nosio u pojasu da siromah ne bi otišao prazan. Stoga je o udovicama, siročadi i anahoretima imao najveću brigu da se hrane, da im se šalju darci, da se tijela okrijepe potporama, a grudi riječima: u vlastitome pojasu, dok mu je lisnica uvijek visjela, išao je s novcem, ako bi kada došao siromah. I ne bi bio nazočan ekonom da ima dar: nastojao je na sebi ispuniti ono Jobovo što kaže da ne učini da oči udovice čekaju, i tako je bio oko slijepcu, noga hromomu i zaštitnik potrebnomu.

Pog. 88. Pere donje dijelove tijela, siromah sjedi, on poslužuje. Svakoga pak dana posvećenoga vremena, koji u sebi teče četrdeset puta, dao je da se u bremensko svratište uvedu četvorica potrebnika oba spola, i muškarcima je sam Otac prao noge: to je, bojeći se pobožno Gospodina, za sebe činila neka žena naginjući se nad ženska stopala. Ako bi kada putovao po krajevima Biskupije, trudio se da se najprije siromasima u kući, u koju god bi došao, postavi stol za jelo. U tim je uslugama bio toliko spreman da je lio vodu na ruke, miješao pehare i iznosio kruhove na stol, pa bi tek onda sam legao za stol, pošto su gosti zajedno s njim sjeli da jedu.

Pog. 89. Ožalošćena starica posvjedočila je koliko je on bio blagonaklon. Pravo je da primjerima iznesem kolike je pobožnosti bio: sada ću u stihu izložiti ono što je postalo jasno po očitome viđenju. Nekoj je udovici neprijatelj zarobio sina i odveo ga u švedsko kraljevstvo. Biskup je toga mladića, sišavši u pokrajinu, otkupio iz progonstva otkupninom i vratio ga sa sobom u domovinu; kad ga je jecajući ugledala majka, natopila se obilnim suzama radosna srca. Neočekivana stvar dobrote ganula je žensko srce, i ništa manje obilnim je plačem Otac orosio lice, te je dopustio da mladić ode kao pratitelj udovici; slobodan odlazi sluga otkupljen suzama i zlatom: plač je primila pobožnost koja je pružila zlato, a ipak je uzdahnula; premda je rađala radosti, plakala je.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

3. veljače Kalendar godine