Prethodni komentar.
§ 1. Nadbiskupija koju je u Hamburgu utemeljio sv. Ansgar. Veličina pokrajine.
Vjeruje se da su Sasi, narod najpoznatiji po zaposjedanju krajeva bližih Germana i Britanaca, a ništa manje slavan ni po nekadašnjoj upravi nad Carstvom uzvišenih careva, prvo sjedište imali s one strane rijeke Labe u sjevernoj Germaniji, u onome dijelu poluotoka koji se u doba sv. Ansgara nazivao Nordalbingija i prekolabska saska pokrajina; danas se pak zove Holstein i proteže se sve do grada Schleswiga: ondje se, uz neke Angle između njih, nastavljalo područje Cimbra, danas nazvano Jutland; o njegovu gradu Ribeu, kao i o anglijskom Schleswigu, govorit ćemo niže. Nadalje, ti su se Sasi, ušavši u bližu Germaniju, najprije nastanili između Labe i Rajne u pokrajinama bližima Oceanu te su pomorskom vještinom, u kojoj su se isticali, često uznemirivali primorske obale Friza i Belga i naposljetku ih pokorili, a samu su Britaniju zauzeli udruživši svoje snage sa susjednim Anglima. Ništa manje poduzetni na kopnu, podložili su sebi šire područje susjedne Germanije; njihove različito podijeljene oblasti i narode u osmom stoljeću poslije Krista, koje je pokorio Karlo Veliki, opisali smo 7. siječnja u djelu Vita S. Wittekindi Ducis i 28. istoga mjeseca u djelu Caroli Magni Acta. Neka smo djela Sasa iz ranijih stoljeća naveli i 1. veljače ispred djela Acta S. Sigeberti Regis.
2. Uostalom, prekolabski su Sasi, nakon što su u barbarskom bijesu 818. godine Kristove ubili poslanike Karla Velikoga, dulje pružali otpor, sve dok Karlo, već kao car, mnoge od njih sa ženama i djecom nije preselio u Franačku, a često pustošena polja darovao Bodrićima, susjednom narodu slavenskoga roda, kako za godine 804. i 805. izvješćuje Einhard u djelu Annales Caroli. Ubrzo se pridružio i rat s danskim kraljem Gotfridom, odnosno Gotrikom: kad je on 810. godine umro te kad je sklopljen mir s nasljednikom Hemmingom, rijeka Eider utvrđena je s obiju strana kao granica i Njemačkoga Carstva i Danskoga Kraljevstva. Poznata mjesta ondje u to doba navode se Holdunstetin ili Holdunsten (odakle, čini se, potječe ime Holsteina, koji nazivamo Holsatia) iznad rijeke Labe, gdje je car 804. godine neko vrijeme boravio: Essesfelt iznad A iznad obale rijeke Stör, koje je po njegovoj zapovijedi 809. godine zauzeto i počelo se utvrđivati: i utvrda Hockboki ili Hohbuocki ili Obuocki, uz samu rijeku Labu, u kojoj je boravio Odo, carev poslanik, i gdje se nalazila posada istočnih Sasa. Nju su 810. godine zauzeli i razorili Vilci, a franačka ju je vojska sljedeće godine obnovila, kako pod navedenim godinama prenose djela Annales Eginhardi, Annales Bertiniani, Annales Fuldenses i drugi. Učeni bi pak ljudi mogli istražiti može li se ta utvrda Hochbuochi smatrati Hamburgom ili barem njegovom tvrđavom, ako se razlikuje od nekog grada koji je tada postojao. Svakako svi posvuda bilježe da je predstojnik kojega je Karlo ondje postavio bio Odo ili Oton, kojega neki nazivaju Uto i Ulto.
3. Tomu je dijelu Nordalbingije, da ga natopi Kristovom vjerom, Karlo Veliki postavio na čelo prezbitera Heridaka, s nakanom da se pobrine, da ga smrt nije spriječila, da ondje bude zaređen za biskupa. Te je prvine Bog sačuvao sv. Ansgaru, rođenom za vladavine istoga cara Karla oko 801. godine, koji je u staroj, odnosno galskoj Corbieji primio redovničko odijelo oko dvanaeste godine života. On je u mladosti za vladavine Ludovika Pobožnoga bio izvrsno poučen u ljudskim i božanskim znanostima te ih je ubrzo kao učitelj javno predavao drugima, najprije u samome mjestu svoga zavjetovanja, a zatim u novoj, odnosno saskoj Corbieji blizu Wesera, koja se tada počela graditi, kamo je poslan 813. godine. Zatim je kralju Herioltu, protjeranom iz Danske i krštenom u Mainzu, kojega mu je Ludovik Pobožni 826. godine dodijelio kao suputnika na putovanju, pomagao više od dvije godine. Vrativši se u novu Corbieju zbog bolesti svoga druga Auberta, koji je ondje preminuo 829. godine oko Uskrsa, car ga je ponovno poslao Šveđanima, te ih je tijekom pola godine poučavao prvim počelima kršćanske vjere. Napori obaju poslanja opširnije se izlažu niže. Prokušan tim iskustvima, car ga imenuje hamburškim nadbiskupom, a posvećuju ga 831. godine, kad je navršavao tridesetu godinu života, Drogon iz Metza, uz sudjelovanje nadbiskupa Ebbona iz Reimsa, Hettija iz Triera i Otgara iz Mainza. Otišavši u Rim, primio je nadbiskupski palij od pape Grgura IV., a papinskom je vlašću postavljen i za apostolskoga legata za Dance, Šveđane, Slavene i druge sjeverne narode. Obje mu je časti, i nadbiskupiju i apostolsko poslanstvo, poveljom koju ćemo niže navesti potvrdio car Ludovik 15. svibnja, dvanaeste indikcije, dvadeset i prve godine svoga carovanja, godine Kristove 834.
4. Ovo smo morali točno izložiti jer neki učeni muževi primjenjuju drukčije računanje vremena u pogledu Hettija, trierskoga nadbiskupa, za kojega smatraju da tada nije mogao nazočiti posvećenju sv. Ansgara; jer je navodno navedene 831. godine još bio živ njegov prethodnik sv. Amalarije, pa on još nije bio promaknut na tu čast. Navodi se svjedočanstvo Amalarija, koji u djelu de Ordine Antiphonarii, pogl. 58., piše da je u Rim došao godine od utjelovljenja Gospodnjega 831., devete indikcije, za vladavine gospodina i najpobožnijega cara Ludovika te za pontifikata preslavnoga apostolskoga pape Grgura. Potaknut tim riječima, naš Brower u 8. knjizi djela
Annales Trevirenses uči da je on umro 831. godine, 10. lipnja. Međutim, taj je pisac drugi Amalarije, vršnjak trierskoga biskupa, iz klera crkve u Metzu, koju u predgovoru spomenute knjige priznaje svojom. Da je taj isti po zapovijedi cara Ludovika napisao djelo de Ecclesiasticis officiis, primijetio je naš Sirmond u bilješkama uz Enodijevo djelo Opusculum IX de benedictionibus Cerei. Da je pak biskup Amalarije preminuo 822. godine, tvrdi Cratepolije u djelu de Episcopis Germaniae. Prema Sirmondovu mišljenju umro je još ranije, jer opći sabor održan sredinom listopada 821. godine u Thionvilleu (kojega se spominje Einhard u djelu Chronicon) tumači kao koncil održan protiv progona klerika, koji su opisali Burchard u 6. knjizi, pogl. 5., i Ivo u 10. dijelu, pogl. 134., te koji je uvršten u 2. svezak djela Concilia Galliæ, a kojemu je nazočio četrdeset i jedan biskup: nadbiskupi Haistulf iz Mainza, Hadabald iz Kölna, Hetto iz Triera i Ebbo iz Reimsa sa svojim sufraganima. Ti se isti nadbiskupi ubrajaju među carske izaslanike u 2. kapitulariju cara Ludovika, pogl. 25., što Baronije smješta u 819. godinu, a isti Sirmond u 813., u kojoj su, ili čak u prethodnoj, ti izaslanici zacijelo bili određeni, budući da je Ebbo bio ponajviše spriječen svojim poslanstvom Dancima, pa ga je, kad nije mogao sudjelovati, zamjenjivao Rotuad. No i ako se zanemare ti razlozi, i spomenuti koncil u Thionvilleu i poslanstvo carskih izaslanika nužno su obavljeni prije 826. godine, kada je Haistulfov nasljednik Otgar, nadbiskup Mainza, krstio kralja Heriolta, pet godina prije nego što je Hetti iz Triera nazočio gore spomenutom posvećenju sv. Ansgara. Neke će pojedinosti niže u poslanici sv. Ansgara rasvijetliti ovo pitanje.
5. Vlastita hamburška biskupija dana sv. Ansgaru bila je jedino Nordalbingija, po kojoj se u dekretima Grgura IV. i Nikole I. naziva nadbiskupom Nordalbinga. Ona je pak, kako se kaže u djelu Acta pod br. 36, bila posve malena te je imala samo četiri krsne crkve, a prije ju je car Ludovik bio povjerio susjednim biskupima, Willeriku iz Bremena i Heligandu iz Verdena; to prenose Acta pod br. 19 i Adam Bremenski u 1. knjizi djela Historia Ecclesiastica, pogl. 12., prema knjizi darovnica Bremenske crkve. Isti Adam u 2. knjizi, pogl. 8., navodi tri od spomenutih crkava: metropolu Hamburg kod Stormara, Sconenfelt kod Holsta i Mildintorp kod Thiatmarsgoa, odnosno Ditmaršana. Osim toga, postojala su prije navedena mjesta Holdunstetin i Essesfelt, zatim Welna ili Welanaus, koju je car darovao nadbiskupu Ebbonu, a on ju je prenio na Gaudberta: naposljetku Heiligenstadt, poznat potomstvu po relikvijama sv. Maternijana koje je ondje položio sv. Ansgar, o čemu će biti riječi niže. Granice spomenute hamburške biskupije, proširene u sljedećim stoljećima, opisuje Helmold u 1. knjizi djela Chronicon Sclavorum, pogl. 6. „Osim časti”, kaže, „metropolitanske stolice, kojom obuhvaća sve narode ili kraljevstva Sjevera, Hamburška crkva svakako ima propisane granice svoje župe, naime krajnji dio Saske, koji je s one strane Labe i zove se Nordalbingija, a obuhvaća tri naroda: Ditmaršane, Holste i Stormare. Odatle se granice protežu do Vinida, onih naime koji se nazivaju Vagri, Bodrići, Kicini i Circipani, sve do rijeke Peene i grada Demmina. Ondje je međa Hamburške crkve.” Toliko Helmold. Taj grad Demmin postoji i danas kao granica Pomeranskoga Vojvodstva, gdje ga susjedna jezera i rijeka Peene dijele od mecklenburškoga područja, u čijem su istočnom dijelu živjeli Kicini i Circipani, a u zapadnom pak Bodrići, pod kojima su bili obuhvaćeni i Polabljani, Linjani i Varnavi, koje je Adam povezao u 2. knjizi, pogl. 10. Kraj Vagra i u ovo se doba naziva Vagrija i ubraja se u Holstein.
6. To je područje Vinida, Vinula ili Vandala i susjednih Slavena za cara Otona I. u desetom stoljeću bilo prožeto kršćanskom vjerom te je dobilo vlastitoga biskupa, kojega Adam u 2. knjizi, pogl. 8., naziva Edvardom, a drugi s Krantzijem u 2. knjizi djela Vandalia, pogl. 30. i 31., Markom, sa sjedištem određenim u Oldenburgu u Vagriji. Njemu su u jedanaestom stoljeću, za cara Henrika III., sina Konrada Salijskoga, pridružene druge dvije biskupije, mecklenburška i ratzeburška. To ćemo opširnije izložiti uz djelo Vita S. Godescalci Martyris, Wandalorum Principis, 7. lipnja, i 10. studenoga u djelu Acta S. Joannis Martyris primi Mecklinburgensis Episcopi. No kad je Mecklenburg u vandalskim ratovima u dvanaestom stoljeću bio razoren, a Oldenburg uvelike oslabljen, ta su sjedišta prenesena, prvo u Schwerin, a drugo u Lübeck: te su biskupi tih triju biskupija ostali podložni hamburškim, odnosno bremenskim nadbiskupima. Isti se Helmold u 1. knjizi, pogl. 6., čudi što se sv. Ansgar i sv. Rimbert nisu s većom brigom trudili oko obraćenja spomenutih Vandala, odnosno Slavena na Kristovu vjeru, što pripisuje nevjerojatnoj okorjelosti toga naroda, a ne tromosti onih propovjednika, čija je duša za poziv pogana bila toliko gorljiva da nisu štedjeli ni imetka ni života. Niže u djelu Acta pod br. 21 Ansgar se pobrinuo da se dječaci iz roda Slavena, kupljeni ili oslobođeni iz ropstva, odgajaju u kršćanskoj vjeri kako bi se poslije poslužio njihovom pomoći u obraćenju toga naroda. O sv. Rimbertu i njegovoj revnosti za obraćenje toga naroda govorit ćemo 4. veljače.
§ II. Bremenska biskupija sjedinjena s hamburškom. Utvrđena kronologija sv. Ansgara.
Sretan tijek započete nadbiskupije zaustavilo je pustošenje Hamburga, koji su gusari opljačkali i spalili. Da se to dogodilo posljednje godine Ludovika Pobožnoga, 840. godine Kristove, pišu Adam u 1. knjizi, pogl. 21., Albert od Stadea u djelu Chronicon, Krantzije i drugi; te dodaju da mu je neka časna gospođa po imenu Ikia u Verdenskoj biskupiji darovala imanje Ramelsloh, udaljeno tri rasta od Hamburga, to jest, prema Krantzijevu tumačenju, tri tisuće koraka: ondje, tvrde, sv. Ansgar je osnovao samostan i okupio raspršeno stado, odatle je češće posjećivao Hamburšku crkvu, utvrđivao Nordalbinge u primljenoj vjeri i obavljao druge svete vježbe tijekom punih sedam godina. Zašto se onda u djelu Acta, gdje se sve iznosi tako točnim redom, nigdje ne spominje to boravište ili prebivalište u Ramelslohu, pogotovo ako je nadbiskup ondje stolovao od 840. do 847. godine? Naprotiv, pod br. 31 kaže se da u toj pokrajini nije imao nikakve ćelije prikladne za to poslanstvo, te da mu je stoga kralj Ludovik, kako bi mu pružio potporu za uzdržavanje, odlučio dati Bremensku biskupiju. Nadalje, drugo vrijeme zahtijevaju ove tri činjenice povezane u djelu Acta iz povelje pape Nikole pod br. 40: ćelija u Torhoutu, koju je kralj Karlo Ćelavi najprije darovao grofu Reginariju; zatim spaljena i razorena metropola Hamburg; potom bremenska stolica obudovjela smrću biskupa. Dakle, nakon ratova vođenih između trojice braće kraljeva zbog posjeda svakoga od njih, kraljevstvo njihova oca Ludovika Pobožnoga podijeljeno je u kolovozu 842. godine kod Verduna na tri dijela: Karlu Ćelavom pripala je Zapadna Franačka, a u njoj ćelija Torhout, koju je sljedeće godine ustupio grofu Reginariju, kako se opširnije govori niže u § 3. Zatim slijedi 845. godina, u kojoj se u djelu Annales Fuldenses o pustošenju Hamburga izvješćuje ovo: „Normani su se u Friziji sukobili u trima bitkama; u prvoj su doduše bili pobijeđeni, ali su u drugima nadjačali i pobili veliko mnoštvo ljudi. Opljačkali su i utvrdu u Saskoj koja se zove Hamburg, ali se nisu vratili nekažnjeni.” Isto se čita u djelu Annales Metenses. U djelima Annales Bertiniani i Gesta Normannorum za istu se godinu kaže da su Sasi kod Labe potukli Dance, naime onda kad su se nakon pljačke Hamburga vratili ne bez odmazde. Pisci pak tih ljetopisa barem su dvjesto godina stariji od Adama i Alberta te bliži dobu sv. Ansgara.
8 U primorskom dijelu Donje Saske na desnoj obali rijeke Wesera nalazi se grad Bremen, slavan po biskupiji utemeljenoj u doba Karla Velikoga, kojom je prvi upravljao sv. Willehad, kako će se opširnije reći uz njegov životopis 7. studenoga. Njega je zamijenio Willerik, za kojega Adam u 1. knjizi, pogl. 12., piše da je za vladavine Ludovika Pobožnoga propovijedao prekolabskim narodima te često posjećivao Ditmaršane i njihovu crkvu Mildintorp. Njega je, nakon što je preminuo 837. godine, naslijedio Leuderik, kojemu se sv. Ansgar, protjeran iz Hamburga, utekao, kako svjedoči isti Adam u pogl. 23.: „Priča se”, kaže, „da je došao u Bremen te da ga je biskup toga mjesta, koji je zavidio njegovoj učenosti i krepostima, otjerao.” Zatim dodaje da je bremenski biskup Leuderik preminuo 29. kolovoza: ondje priznaje da njegove godine nije mogao sa sigurnošću doznati, premda je prije u pogl. 20. njegovoj stolici pripisao osam godina, koje valja odrediti od dvadeset osme do četrdeset šeste godine toga stoljeća. Ubrzo nakon njegove smrti kod kralja Ludovika počelo se raspravljati o tome da se sv. Ansgar, protjeran s hamburške stolice i prije toga lišen ćelije u Torhoutu, postavi na čelo Bremenske biskupije; kralj je htio da se na javnom saboru biskupa, možda na sinodi u Mainzu održanoj 847. godine pod blaženim Rabanom, raspravi je li to dopušteno kanonskim autoritetom. Svakako u sinodskoj poslanici biskupa kralju Ludoviku stoji da je nazočio Ansgar, osim ako zbog pokvarenoga čitanja umjesto njega ne treba staviti Verendarija, biskupa Chura, jer su tamo nazočni subiskupi pripadali biskupiji ili pokrajini Mainzske nadbiskupije. O toj ćemo sinodi govoriti 4. veljače uz životopis blaženoga Rabana. Na tom je dakle ili na nekom drugom saboru biskupa Bremenska stolica sjedinjena s Hamburškom nadbiskupijom i predana sv. Ansgaru na upravljanje, nakon što je već šesnaest godina bio zaređen za biskupsku čast, kako su također primijetili Adam u 1. knjizi, pogl. 21., i Krantzije u djelu Metropolis, 1. knjiga, pogl. 42.
9 Već je prije bio umro kölnski nadbiskup Hadabald; kako je njegova stolica dulje vrijeme bila upražnjena, sv. Ansgar je preuzeo puni posjed Bremenske biskupije; zbog njezina odvajanja od njegove pokrajine Gunthar, koji je poslije postavljen za kölnskoga nadbiskupa, stvorio je sv. Ansgaru novu poteškoću, koja je poslije uklonjena u Wormsu pred dvojicom kraljeva, Ludovikom i njegovim nećakom Lotarom, te mnogim biskupima obaju kraljevstava. Da se to dogodilo 864. godine, upućuje djelo Annales Fuldenses ovim riječima: „Kralj Ludovik imao je u mjesecu veljači sastanak u utvrdi Koblenzu sa svojim nećakom Lotarom: u korizmeno pak vrijeme održao je sabor u gradu Vangiona, koji je Worms.” I nakon nekoliko umetnutih rečenica: „Održana je sinoda u Mainzu oko listopadskih kalenda pod predsjedanjem nadbiskupa Karla, gdje je među ostalim pitanjima koja su se pretresala o crkvenom pravu predočeno pismo kölnskoga biskupa Gunthara upućeno biskupu Altfridu, u kojem je pisalo da se u Kölnu dogodila strašna oluja itd.” Eto te godine sastanka kraljeva Ludovika i Lotara, sabora u Wormsu i nadbiskupstva Guntharova te njegova prijateljstva s biskupima mainzske pokrajine nakon što je sklopljeno pomirenje. Apostolsku potvrdu koju je zatražio Gunthar, poslanici poslani u Rim ishodili su od Nikole I., a izdana je na početku njegova pontifikata. Naime, prema svjedočanstvu Adama u pogl. 27., u papinoj povlastici bilježi se 858. godina Gospodnja, koja je dvadeset osma od nadbiskupova ređenja. A kako je te godine, nakon što je Benedikt III. umro 16. veljače, na njegovo mjesto došao Nikola, to sjajno potvrđuje dosad predložene godine. Sv. Ansgar je poživio do ovoga dana 3. veljače 865. godine, što su također zabilježili Adam u pogl. 31., Albert od Stadea u djelu Chronicon i drugi. Više od četiri mjeseca bolovao je od teške dizenterije, dobivene u šezdeset šestoj godini života, a trideset četvrtoj biskupstva, kako prenosi djelo Acta pod br. 68., te i godinu rođenja i godinu početka biskupstva koje smo predložili čini nedvojbenima.
10 U međuvremenu su sam Ansgar i njegov nasljednik sv. Rimbert iskazivali kölnskom predstojniku neki oblik podložnosti, koji je zatim Adalgar, izabran na mjesto Rimberta, zanemario. Zbog toga se, na navaljivanje kölnskoga nadbiskupa Hermana, ponovno rasplamsala još veća poteškoća, koju objašnjava i ističe pismo pape Formoza upućeno o toj stvari Adalgaru, koje ćemo niže donijeti: u njemu papa po načelu popustljivosti smatra da Bremenska crkva može ostati kao potpora
A hamburškom nadbiskupu, ipak uz stanoviti obzir podložnosti, sve dok se ne utemelje nove biskupije koje će se podložiti hamburškom predstojniku, a Kölnska stolica ponovno ne primi Bremensku crkvu. Adam u 1. knjizi, pogl. 41., i Albert od Stadea u djelu Chronicon uz 896. godinu s umovima obuzetima predrasudom jadikuju da su papa Formoz i kralj Arnulf pristali na nepravedne odluke biskupa, za koje tvrde da su se sastali u Triburu, zbog sinode koja je ondje bila sazvana 895. godine, na kojoj se tuže da je nadbiskup Adalgar bio stavljen na sam kraj koncila. Doduše, potpisao se u sredini među biskupima ovim naslovom: Adalgar, bremenski biskup. Međutim, pismo pape Formoza pretpostavlja da je prije toga u Frankfurtu bila sazvana druga sinoda biskupa podložnih kölnskom nadbiskupu, na kojoj se Adalgar nije pojavio ni osobno ni po vikaru: čini se da to pismo nisu pročitali Adam i Albert, koje su, kao i Baronije uz 895. godinu, odjeljak 4., i Binije u svojim bilješkama uz Triburiensku sinodu, spojili kao da se sve dogodilo na istome mjestu i u isto vrijeme. Dodaju Adam i Albert da je Bremen u svako doba pod Adalgarom i Hogerom bio učinjen sufraganom Kölna. Štoviše, i na Koncilu u Ingelheimu, održanom pod papom Agapetom II. 948. godine, među biskupima se također u sredini potpisao Adaldag, hamburški biskup. Krantzije u 2. knjizi djela Metropolis, pogl. 21., primjećuje da je Adalbert ili Albert, hamburški nadbiskup, o kojemu ćemo niže ponovno govoriti te uz djelo Vita S. Remberti, u jedanaestom stoljeću poslije Krista kod vrhovnoga svećenika i cara (jer je na početku svoga biskupovanja obojici bio veoma drag) isposlovao da se Hamburška crkva vrati u svoje dostojanstvo te je uživala metropolitansko pravo nasuprot Kölncima. Budući da je pak jurisdikcija poslanstva bila povezana s tim nadbiskupima kao hamburškima dok su se u sjevernim krajevima postavljali novi nadbiskupi, čita se da su spomenuti nazivani hamburškima, a nimalo ili sasvim rijetko bremenskima. Sam Adam, kanonik Bremenske crkve, za kojega smo vidjeli da je bio silno uvrijeđen spomenutim odredbama, posvećuje svoje djelo Historia Liemaru, hamburškom nadbiskupu, nasljedniku spomenutoga Adalberta. Četvrti nadbiskup zaređen poslije Liemara 1133. godine, Adalbero, u više poslanica pape Inocenta II., koje je objavio Filip Cezar o kojemu ćemo uskoro govoriti, naziva se hamburškim nadbiskupom, te mu je papa vratio lundskoga i druge danske biskupe, koje je poslije papa Hadrijan IV. posve izuzeo: od toga vremena razne povlastice koje su im podijeljene i koje je zajedno s Adamom objavio Lindenbrog potvrđuju da su se, napustivši hamburško ime, nazivali bremenskim nadbiskupima. Odavde je jasno da sv. Ansgara i sv. Rimberta radije valja nazivati hamburškim nadbiskupima, a bremenskim biskupima. Sam Ansgar u predgovoru ispred djela Miracula S. Willehadi sebe naziva predstojnikom Bremenske crkve. Riječi se navode niže.
C Napisana djela Acta S. Anscharii. Pohvale raznih pisaca o njemu. Najprisniji prijatelj, kojemu je bilo naloženo da moli posljednje molitve dok je on umirao. On je, kako bi se izbjegla svaka pogibelj zablude, pod br. 2 odlučio umetnuti objave koje je sam Ansgar bio priopćio onima koji su mu bili prisnije privrženi. Ponovno pod br. 5 i 6 pripovijeda viđenja njegovim riječima, upravo onako kako ih je on sam diktirao.
12 Adam Bremenski u 1. knjizi djela Hist. Eccl., pogl. 31., smatra da je Rimbert ovu knjigu uputio braći samostana nove Corbieje: nazivajući ih blaženima što su poslali takva čovjeka, a svojima čestitajući što su zavrijedili primiti takva pastira. Adama slijede Krantzije i drugi noviji pisci. Međutim, neprekinuti slijed djela Vita potvrđuje da valja razumjeti galsku Corbieju. Tako se monasima toga samostana obraća pod br. 1, 3 i 9: „Vašom smo dobrotom zavrijedili takva čovjeka koji je, dok se nova Corbieja još nije ni počela graditi, kod vas primio tonzuru, bio upućen u redovničku stegu, kod vas prinesen Bogu i obećao poslušnost, te je zajedno s drugom vašom braćom bio upućen u ove saske krajeve, u kojima se počeo graditi samostan i posudio ime od mjesta vašega prebivanja, tako da se nazvao nova Corbieja.” Nadalje, govoreći o onome što se dogodilo u galskoj Corbieji, obraća im se pod br. 9 i 57: „Vašoj je Časnosti to veoma dobro poznato, i najbolje znate kakav je kod vas zasjao.” Tako se pod br. 10, 12, 16 i 33 spominju Walo, opat vašega samostana, Audbert, brat vašega samostana, i Witmar, drug iz vašega bratstva, koji svi pripadaju galskoj Corbieji: kao i grof Reginarije, kojemu je Karlo Ćelavi dao ćeliju u Torhoutu, vama dobro poznat, naime u toj istoj staroj Corbieji. Osim toga, toj Franačkoj suprotstavlja ono što se dogodilo u Saskoj: tako pod br. 15: „Ansgar se kraljevom zapovijeđu odavde (iz nove Corbieje) poziva na dvor”; i pod br. 21: „Bili su s njim ovdje u Hamburgu iz vaše zajednice galske Corbieje sveti naši oci učitelji.” Ponovno potvrđujući pouzdanost ovih djela Acta, kaže pod br. 9: „Kolikom je svetošću zasjao među vama u Franačkoj, potvrdit će se svjedočanstvom vaših. Nama pak, koji želimo pripovijedati ono što se dogodilo kod nas u Saskoj, valja najprije istražiti itd.” A da su Acta napisana u Bremenu, biskupskom sjedištu, a ne u novoj Corbieji, zaključujemo iz br. 39, gdje se kao svjedoci navode braća koja žive kod nas (to jest u Bremenu) i u novoj Corbieji. Naposljetku, da su Acta napisana nedugo nakon smrti sv. Ansgara, zahtijeva navedeni br. 8: Witmar, očevidac toga događaja, koji je s njim oko 820. godine Kristove u staroj Corbieji vodio dječačku školu, a poslije bio drug njegova prvoga poslanstva Šveđanima, stoga pod br. 16 izostavlja mnogo toga što bi bolje mogao priopćiti on sam, koji je tome nazočio.
13 Za ovim djelima Acta, kao da su izgubljena, žali Baronije u djelu Annales Ecclesiastici uz 826. godinu, br. 37, i uz 858. godinu, br. 35, gdje, pobravši ponešto jer su Adam i drugi pisci sjevernih događaja mnogo toga utkali u svoju povijest, a neke se pohvale njegovim krepostima nalaze i u djelu Acta S. Remberti, nastoji nadoknaditi taj veliki gubitak. Po Baronijevu primjeru, Ivan Vastovije u djelu Vitis Aquilonia seu de Sanctis, qui Scandinaviam magnam illustrarunt, Haræus, Lippeloo i drugi u svojim raspravama de Vita Sanctorum objavili su stanoviti sažetak kreposti i djela sv. Ansgara. Prvi je njegova djela Acta javnosti predao Filip Cezar, nekoć kanonik i pastor u crkvi sv. Ansgara u Bremenu, ali krivovjerac, koji je zatim, odrekavši se krivovjerja, postao pravovjerni doktor svete teologije; on je iz veoma staroga i vjerodostojnoga, kako u predgovoru kaže, rukopisnog kodeksa Hamburške crkve tiskao u Kölnu 1642. godine djelo Triapostolatus Septemtrionis, seu Vitas et gesta SS. Willehadi, Anscharii et Remberti, te ga posvetio Franji Vilimu, biskupu Osnabrücka, i Arnoldu, opatu nove Corbieje: u tom je predgovoru, što smo prije opovrgnuli, naveo da je sv. Rimbert taj životopis posvetio opatu, ocima
A ocima i braći te nove Corbieje. Ta nam je ista djela Acta, prepisana iz drugoga rukopisnog kodeksa knjižnice samostana Böddeken u Vestfaliji, poslao naš Ivan Gamans. Međutim, tko god ova djela Acta koja je objavio Filip Cezar točnije usporedi sa životopisom koji će se niže donijeti, odmah će opaziti da su ona na više mjesta ružno okrnjena i izmijenjena; to usput bilježimo kako bismo to povremeno istaknuli. Stoga ih donosimo cjelovita i neokrnjena iz pariškoga rukopisnog kodeksa knjižnice samostana sv. Germana od Livada Reda sv. Benedikta, koja je prepisao velečasni gospodin i otac Anzelmo Mihael, redovnik u tom samostanu. Ista se nalaze u knjižnici galske Corbieje, čijim su se rukopisnim kodeksom poslužili Franjo Duchesne i Hugo Ménard: prvi je odatle objavio vrlo mnogo toga izvornim riječima u 3. svesku djela Scriptores Historiæ Francorum; potonji je na kraju djela Martyrologium Benedictinum, u dodatku 1. knjizi djela Observationes, odatle svojim stilom oblikovao životopis. Stjepan Ivan Stephanius u bilješkama uz 9. knjigu djela Saxona Gramatika de Historia Danica navodi da i on kod sebe ima životopis sv. Ansgara uzet iz staroga rukopisnog kodeksa, za koji radije slutimo da je isti kao hamburški i böddekenški rukopis.
B 14. Ta je ista djela Acta junačkim spjevom opjevao Waldo, pjesnik franačke Corbieje, i posvetio ga Albertu ili Adalbertu, bremenskom nadbiskupu, koji je nakon što je prošlo četiristo godina od osnutka stare Corbieje, od 1063. do 1072. godine, kao predstojnik te pokrajine bdio nad svim sjevernim kraljevstvima. Taj nam je spjev, izvađen iz rukopisnog kodeksa prije spomenute knjižnice sv. Germana od Livada zaslugom izvrsnoga gospodina i oca Luke Forestiersa iz istoga samostana, pariškoga doktora svete teologije, iz Amiensa poslao velečasni gospodin Ivan Cauchie, ondje kanonik Premonstratenskoga reda i župnik kod sv. Germana Mučenika. Ispred svih ovih djela Acta stavljamo starije povelje, kako papinske Grgura IV. i Nikole I., tako i carsku Ludovika Pobožnoga, izdane bilo za poslanstvo sv. Ansgara poganima, bilo za potvrdu Hamburške nadbiskupije, bilo naposljetku za sjedinjenje te stolice s Bremenskom biskupijom. Dodajemo dekret Paskala I. i poslanicu pape Formoza: onim se objašnjava poslanstvo započeto u Ebbonu, a ovom jurisdikcija na koju je kölnski nadbiskup polagao pravo nad Bremenskom biskupijom. Ovdje bi trebalo umetnuti i prva četiri poglavlja djela Acta S. Remberti, u kojima se iznimna krepost sv. Ansgara uvelike rasvjetljuje, kad se taj životopis ne bi uskoro 4. veljače ponudio čitatelju.
C 15. Osim toga, prečasnu uspomenu na sv. Ansgara slave gotovo svi pisci Danske, Švedske, Frizije i Flandrije: Adam Bremenski, a u djelu Observationes uz njega Andrija Velleus; opat Albert od Stadea u djelu Chronicon; Sakso Gramatik u djelu Historia Danica, a u bilješkama uz njega Stephanius; Albert Krantzije u djelima Metropolis, Dania, Suecia, Saxonia; Ivan Adolf Cypræus u djelu Annales Episcoporum Slesvicensium; Ivan Izak Pontanus i Ivan Meursius u djelu Danicarum rerum Historia; Ivan Magnus u djelima Historia Sueonum i Vitæ Pontificum Upsalensium; Ivan Letzner u djelu Chronicon Corbeiæ Saxonicæ; Martin Hamconius, Bernard Furmerius, Pierius Winsemius i Ubbo Emmius u djelu rerum Frisicarum Historia; Suffridus Petrus u djelu de Scriptoribus Frisiæ; Wernher Teschenmaker u djelu Annales Cliviæ Juliæ-Montiæ; Jakov Meier u djelu Annales Flandriæ; Antun Sanderus u djelu Flandria illustrata; Jakov Malebrancus u djelu de Morinis i drugi. Naposljetku Tritemije u djelu de viris illustribus Ordinis S. Benedicti te drugi pisci redovničke povijesti.
16 Ovdje izostavljamo nabrajanje pojedinačnih pohvala sv. Ansgaru: neka bude dovoljno nekoliko njih iznesenih iz priznanja krivovjeraca, kako bi oni, dok veličaju pravu vjeru sv. Ansgara, znali da su osuđeni vlastitom osudom. Od njih Ivan Izak Pontanus u 4. knjizi djela historia Danica, pod kraljevima Haraldom i Regnerom, ovako D piše: „Ansgar, muž istaknut krepošću i učenošću, poslan u Dansku da propovijeda Kristovo evanđelje, dok ondje podnosi mnoge znoje i mnoge pogibelji, privodi veliko mnoštvo puka štovanju pravoga Boga i pravoj Božjoj vjeri.” Bernard Furmerius u 6. knjizi djela Annales Frisici, izdanih vlašću i odlukom staleža Frizije u Franekeru 1609. godine, prenosi ovo: „Sv. Ansgar odlazi s ovoga svijeta, muž jednako učen u svetim i svjetovnim spisima, koji je uvijek revno poučavao kako u školi tako i u crkvi, hranio siromahe, otkupljivao zarobljenike, tješio nevoljnike te barbarima naviještao evanđelje, čak i uz pogibelj života i imetka; izvana apostol, iznutra monah, nikad viđen dokona.” Ubbo Emmius u 3. knjizi djela rerum Frisicarum kaže: „Ansgar, muž velike učenosti i pobožnosti, pošao je k Jutima, Dancima i Šveđanima, podnio mnoge napore i pogibelji, te je veliko mnoštvo puka, poučeno kršćanskoj vjeri, oprao svetim kupeljem itd.” Ivan Meursius u 3. knjizi djela Historiæ Danicæ prenosi ovo o kralju Eriku I., kojega mi nazivamo Horik: „Ansgar, predstojnik Bremenaca, koji je davno prije bio došao u Dansku, budući da je Erika prije toga u Mainzu zajedno s bratom Haraldom također bio poučio kršćanskim svetinjama, dozvavši u sjećanje ono vrijeme, ubrzo uvjerljivim i spasonosnim govorom vraća njegovu dušu pobožnosti koju je bio odbacio, te ponovno ukida štovanje idola i, objavivši proglas, određuje da je svakome slobodno ako želi prigrliti kršćansku vjeru: štoviše, Erik za promicanje pobožnosti ponovno podiže sveti hram koji je u Schleswigu davno prije sagradio brat Harald, a razorio Regner, te ga posvećuje učitelju kršćanske pobožnosti Ansgaru. Među tim događajima kršćanska vjera cvate, Crkva iz dana u dan prima sve veće priraste, a Erik bez himbe prianja dušom uz pobožnost itd.” Tako piše Meursius, doista na veliku pohvalu sv. Ansgaru i preporuku katoličke vjere: ali ne bez više povijesnih pogrešaka. Naime, prvo, brka kralja Horika, sina Gotfridova, i Roruka, brata Herioltova, koje valja točno razlikovati niže u § 9. Drugo, navodi da je crkvu u Schleswigu sagradio Heriolt, razorio Regner, a ponovno sagradio Horik, pod kojim je ona prvi put dobila dopuštenje da se podigne. Treće, Horik nikada nije prigrlio kršćansku vjeru, premda joj je bio sklon: a još je manje prije toga bio kršten u Mainzu, gdje je sv. Ansgar bio izabran za suputnika Herioltu nakon što je primio krštenje, kad se spremao vratiti u Dansku. Te i druge njegove zablude jasnije se pokazuju niže. Osim toga, u pohvalu sv. Ansgara obilno su se izlili Stephanius, Velleus i drugi, kojima svima djela Acta S. Anscharii pokazuju pravo podrijetlo drevne povijesti danskih događaja, a s njime i pravovjernu religiju katoličke vjere.
§ IV Štovanje sv. Ansgara. Hramovi posvećeni njegovu imenu.
Koliko je izvanrednom svetošću živio Ansgar, svjedoče njegova i sv. Remberta djela, a potvrđuju kraljevi Danaca i Šveđana, koji su njegovim zalaganjem postali prijatelji kršćanskoga imena. Od njih Danac Horik šalje sv. Ansgara Olephu, odnosno Olavu, kralju Šveđana, dolje pod br. 45, kojega preporučuje kao sebi u svemu poznatoga te svjedoči da u svome životu nikada nije vidio tako dobra čovjeka niti u ikojem smrtniku ikada našao toliku vjernost: stoga mu je, spoznavši njegovu presvetu dobrotu, dopustio sve što bi u njegovu kraljevstvu htio urediti radi kršćanske vjere itd. U djelu Vita S. Remberti pod br. 3 Ansgar se naziva mužem najviše svetosti, a Rembert nasljedovateljem njegove svetosti: njemu je pod br. 7, dok je nakon trodnevnih usrdnih molitava molio da u budućem životu zadobije zajedništvo nagrada, odgovorio da oni koji su dionici vječnoga blaženstva u budućem vijeku neće biti odvojeni jedan od drugoga, naime zbog odanosti jednoj vjeri, br. 12, te jednaki po zaslugama zbog vršenja iste službe. Oni se nisu mogli otrgnuti od uzajamnoga gledanja, premda je Ansgar preminuo mnogo godina prije sv. Remberta. Jer, kako se čita pod br. 23, što god bi Rembert činio ili propuštao, uvijek je iz viđenja sv. Ansgara crpio predznak o svim svojim budućim događajima: ovaj mu se, pojavljujući se s određenim izrazom lica, običavao pokazivati kako se treba uključiti u poslove koje valja obaviti. Da je njegova svetost jednako bila poznata i u galskom Corbieju, poučava sv. Gerard, od korbejskoga redovnika opat samostana Silva-Major, u djelu Prologus ad Vitam S. Adalardi koje je sam napisao, a mi smo ga objavili za siječanj. Ondje se hvali sv. Ansgar, učenik i gojenac sv. Adalarda, kojega je izabrao njegov brat Valon da ga kralj Ludovik pošalje s Herioldom, kraljem Danaca, a koji je poslije od istih pretrpio mnoge muke za Kristovu vjeru te napokon počinuo u svojoj nadbiskupiji u Bremenu, urešen mnogim zaslugama.
18 Ime upisano u svete kalendare donose mnogi rukopisni martirologiji pod Usuardovim imenom, prošireni za uporabu belgijskih crkava, ovim riječima: „U Bremenu sv. Ansgara, prvoga biskupa istoga mjesta”; u drevnom Kölnskom martirologiju dodaje se i „ispovjedaoca”. Na tome se mjestu u rukopisnom djelu Florarium bilježi godina spasenja 850., kada je djelovao, nadživjevši to još dugo poslije. Molanus u kasnijem izdanju djela Additiones ad Usuardum, ispravivši prijašnju pogrešku, naziva ga prvim biskupom ujedinjenih Bremena i Hamburga. No da je bio prvi nadbiskup Bremena, premda manje točno, čita se u njemačkom martirologiju Kanizija tiskanom godine 1373.: „Također u Bremenu svetoga ispovjedaoca Ansgara, prvoga njegova nadbiskupa, kojega je Ludovik, sin Karla Velikoga, zajedno s novim narodom Sasa u Kristu postavio za dostojnoga pastira i biskupa.” U djelu Martyrologium Romanum čita se ovako: „Istoga dana sv. Ansgara, bremenskoga biskupa, koji je Šveđane i Dance obratio na Kristovu vjeru.” Isto donosi Ménard u djelu Martyrologium Benedictinum, što nešto opširnije razlaže Wion: „U Bremenu”, kaže, „sv. Ansgara, prvoga nadbiskupa istoga grada, koji je vlašću što mu ju je podijelio Grgur IV., propovijedajući poganima, obratio na vjeru Šveđane i Dance.” Gdje pod Švevima treba razumjeti Sveone, odnosno Šveđane, bit će izloženo dolje. Dorganius je to izrazio u svome djelu Calendarium Benedictinum: „Sv. Ansgara”, kaže, „nadbiskupa koji je mnoge narode obratio na vjeru i naziva se velikim apostolom Šveđana, Gota, Danaca i sjevernih krajeva.”
19 Petar Galesini slavi ga većom pohvalom ovim riječima: „U Hamburgu sv. Ansgara, biskupa i ispovjedaoca. Ovaj prvi hamburški nadbiskup, legat Svete Rimske Stolice za sve narode koji pripadaju Sjeveru, sav predan nastojanju oko spasenja svih i širenju vjere, propovijedao je Božju riječ Švedskoj i drugim pokrajinama, a biskupe i kraljeve onoga kraja i pismima i osobno slobodno opominjao na njihovu dužnost. Tako je, izvršivši mnoge napore za Božju Crkvu, presveto počinuo u Gospodinu.” Toliko Galesini. O kraljevima, biskupima i pismima sv. Ansgara njima upućenima raspravljat ćemo dolje. Andrija Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum čini ga osim toga apostolom Flamanaca i Frizijaca. „Istoga dana”, kaže, „slavni prelazak sv. Ansgara, apostola sjevernih naroda, kao i bremenskoga biskupa i ispovjedaoca, koji je, potpomognut božanskom pomoću i darežljivom pobožnošću Ludovika Pobožnoga, franačkoga kralja i cara, Frizijce i Flamance, koji su se dotad gnušali kršćanskih svetinja, posve podložio slatkom Kristovu jarmu, a odgojivši sv. Remberta, kojega je ostavio nasljednikom svoga biskupstva i apostolata, u samostanu u Torhoutu, koji mu je spomenuti Ludovik Pobožni dodijelio dok je trpio oskudicu radi uzdržavanja života i pobožnih pothvata, odlično izvršivši apostolsku službu ispustio je duh u nebo.” Toliko Saussay. O apostolatu Ansgarovu među Flamancima i Frizijcima raspravljat ćemo u sljedećim odlomcima.
20 Dan 3. veljače, posvećen sv. Ansgaru, običavao se svečanim štovanjem slaviti u bremenskoj i hamburškoj biskupiji, uzimajući čitanja, antifone i responzorije crkvenoga oficija iz djela Vita njegova, koji su ovdje izostavljeni da ne budemo preopširni, upućujući znatiželjnoga čitatelja na drevni Breviarium Bremense, tiskan u Kölnu godine 1486. Onima koji zazivaju njegovu pomoć donosimo odatle prepisanu jednu antifonu s molitvom, odnosno zbornom molitvom. Antifona: „Pastiru apostolski, svjetlo Danaca i Šveđana, legate Rimske Stolice na kraju zemlje,
Ansgare, budi nam blag otac u Kristu. R. Moli za nas, sveti oče Ansgare itd.” Molitva: „Bože, koji si svome narodu udijelio blaženoga Ansgara kao poslužitelja vječnoga spasenja, podaj, molimo, da onoga koga smo na zemlji imali za učitelja života, zavrijedimo uvijek imati za zagovornika na nebesima. Po Gospodinu našem itd.” U djelu Breviarium Slesvicense, tiskanom godine 1312., čita se ova molitva: „Bože, koji si blaženoga Ansgara biskupa darovao kao svetoga učitelja narodu Danaca, njegovim nam zagovorom udijeli otpuštenje svih grijeha i klicanje nebeskih radosti. Po Gospodinu itd.” U veoma drevnim djelima Breviarium Raceburgense i Missale Suecicum štovanje sv. Ansgara posvećeno je sljedećega dana, 4. veljače, jer je ovaj dan posvećen sv. Blažu.
21 Crkva posvećena sv. Ansgaru u Hamburgu postoji još i danas; u njoj je, kako piše Ivan Adolf Cypraeus u 3. knjizi djela Historia Slesvicensis, pogl. 6, i predao narodu kršćanski nauk i obavljao božanske službe, te dodaje, poučen od Izaije Crusiusa, bremenskoga svećenika Družbe Isusove, da se taj hram ni u jedno doba nikada nije mogao oskvrnuti niti prenijeti na druge namjene: niti su ga, naime, mogli oskvrnuti trgovci ni drugi obiteljski i kućni poslovi ili djelatnosti, nego su ih razne utvare uplašile i natjerale da odustanu, odakle je također pripao uzdržavanju štićenika i siročadi. Toliko Cypraeus. A da je u Bremenu kod sv. Ansgara bio i kanonik i župnik Filip Caesar, prije smo spomenuli. On u svojim bilješkama uz ovo djelo Vita pod br. 71 primjećuje da je onaj hram predivno sagrađen, izvana ukrašen veoma visokim tornjem, a iznutra glasovitim orguljama, te da se i danas naziva po sv. Ansgaru; i da u njemu zbor od dvanaest kanonika opstaje i nakon uvođenja luteranizma, te da je od početka sv. Ansgar ondje ustanovio ubožnicu za dvanaest siromaha koji bi vodili brigu o ostalima koji dolaze i odlaze. Isti Caesar prenosi pod br. 2 da se, nakon što je iz imena sv. Ansgara ispao prvi slog, njegov hram, toranj i ulica kod Bremena u puku nazivaju Sent Scharies kirch, thor, strass. Što je nama očiti dokaz protiv samoga Filipa da se njegovo ime pravilnije piše Anscharius nego Ansgarius: na koji način kako njegova djela u prozi i stihu poslana nam iz Francuske, tako i gore navedeni brevijari donose ime Anscharius.
§ V Ćelija u Torhoutu dodijeljena sv. Ansgaru, zatim oduzeta. Jesu li Flamanci od njega obraćeni. Njihove granice i razne susjedne grofovije.
Vrlo prostranu pokrajinu već više stoljeća unatrag pod naslovom grofovije obuhvaća Flandrija, u doba sv. Ansgara ne osobito slavna, još uvijek zatvorena u uske granice. Jer ondje gdje je najbliža zelandskim otocima, uz more Ocean i zapadno ušće Scheldte, tada je obuhvaćala samo ono područje u kojem se u ovo doba vide glasovito trgovačko središte Brugge, te gradovi Sluis, Damme, Aardenburg, Middelburg i IJzendijke. Ovaj je narod dvjesto godina prije sv. Ansgara u kršćanskoj vjeri poučio sv. Eligije, zaređen za biskupa Noyona Kristove godine 646., kako u djelu Vita njegova, koje valja dati za kalende prosinca, prenosi sv. Audoen, posvećen s njime istoga dana i na istome mjestu za biskupa Rouena: prije kojega još nismo čitali nijednoga pisca koji bi spomenuo Flandriju. Smatramo da Flamanci, od toga vremena podloženi slatkom Kristovu jarmu, nipošto nisu u doba sv. Ansgara zazirali od kršćanskih svetinja, suprotno onome što je mislio prije navedeni Saussay. Ovoj je Flandriji susjedan bio kraj, odnosno grofovija Torhout, čiju zapadnu granicu uz Ocean, koliko razabiremo, svojim nazivljem označava Westende, a istočnu Oostende. U ovome torhoutskom kraju nalazi se Rockashemum, pučki Rockem ili Roxem, selo blizu grada Oudenburga, nekoć glasovito po redovničkom prioratu sv. Mihaela, koji je u 3. godini Hilderika III., Kristove 744., svećenik Feliks darovao sitivenskim, odnosno bertinijanskim redovnicima grada Saint-Omera 26. srpnja; zatim je u 2. godini kraljevanja Karla Velikoga, Kristove 769., uvećan sjajnom kupnjom nekoga Sigeradova imanja od strane opata Hardrada, kako prenosi Iperius u rukopisnom djelu Chronicon Bertinianum, poglavlje 6, dio 1, i pogl. 8, dio 2, kojega slijede naš Malbrancq u 2. svesku djela De Morinis, knj. 3, pogl. 61, i Sanderus u 1. svesku djela Flandria illustrata u dijelu o Franconatu.
23 Ovoj je pak grofoviji ime dao Torhout, drevan i slavan grad, po kojem su, premda je daleko udaljen, vrata gradova Genta i Ypresa, kojima se odlazi u Torhout, nekoć nazvana Torhoutskim vratima. Vjeruje se da je u tome gradu samostan osnovan u 7. stoljeću nakon Krista za kralja Franaka Dagoberta I., odakle je svećenik Domlinus, s anđelom kao vođom puta, oko Kristove godine 667. pošao u Gent i bio uz umirućega sv. Bavona, kako svjedoči opat Teodorik u djelu Vita njegova za kalende listopada. Navedenu godinu smrti sv. Bavona potvrđujemo 6. veljače uz djelo Vita S. Amandi, po kojem ako se kaže da je samostan u Torhoutu... Ovaj torhoutski kraj zajedno s drugim susjednim zadobio je grof Reginarije, za kojega dolje djela pod br. 33 izvješćuju da je, isključivši sv. Ansgara, posjedovao sam samostan u Torhoutu, po običaju onoga doba: upravo onako kako u posve isto vrijeme primjećujemo da je grof Adalard, uzevši naslov opata, bio na čelu samostana sv. Kvintina i sv. Vedasta uz djelo Vita njegova 7. veljače.
24 Grof Reginarije još je uvijek bio na čelu Torhoućana godine 853., kada je kralj Karlo kod Servaisa, kako se čita u njegovim kapitulima, odredio poslanike po svome kraljevstvu koji bi podložnome narodu navijestili donesene odredbe, gdje se na četvrtome mjestu čitaju: „Biskup Folkuin, Agalgarije, Engilskalk i Berengarije, poslanici u grofoviji Berengarija, Engilskalka, Gerarda i u grofovijama Reginarija.” Smatramo da se druga Reginarijeva grofovija najvjerojatnije nalazila na današnjem području Veurnea i susjednim mjestima te da se po ondješnjoj rijeci Yser naziva kraj Iseretius u drevnim bertinijanskim spomenicima kod Malbrancqa u sholijama uz knj. 1 djela De Morinis, pogl. 12 pri kraju. O drugima najvjerojatnijim nagađanjem razabiremo da je grof Gerard, pohvaljen 6. studenoga u djelu Acta S. Winoci, zadobio preostalu primorsku pokrajinu sve do Boulognea; da je Engilskalk bio na čelu letičke, odnosno lizenske grofovije, koja se od Ypresa prema Casselu i Aireu protezala s obje strane rijeke Lys, o kojoj smo grofoviji raspravljali 2. veljače uz djelo Vita S. Adalbaldi Ducis. Naposljetku, da je Berengarije, kojega oko godine 823. Ludovik Pobožni ubraja među poslanike grofove u knj. 2 svojih djela Capitula, pogl. 25, oko izvora rijeke Lys posjedovao grofoviju Thérouanne. Za prvoga od poslanika, sv. Folkoina, odnosno Folquina, biskupa Thérouannea, prenosi se u djelu Vita njegova, čiji je autor drugi Folquin u sljedećem stoljeću, opat iz Lobbesa, da je dvije godine nakon ovoga poslanstva, godine 855., preminuo 14. prosinca u Mempiscusu, u mjestu Hicclesbeke. A Mempiscus, odnosno Menapiscus, u koji je tada bila uključena Hicclesbeka, još i danas slavna po baruniji na području Sint-Winoksbergena, drevno je sjedište Menapijaca, koje se u poveljama Roberta Frizijca, grofa Flandrije, kod Meyera pod godinom 1081. protezalo sve do Cassela: njima s pravom valja pripisati spomenute grofovije Reginarija i Engilskalka, naime Iseretius, Laticus i Torholtanus, ostavivši Morinima kako grofoviju Thérouanne tako i grofoviju Boulogne pod upravom Berengarija i Gerarda. Da je kraj Torhout tada bio u biskupiji sv. Folquina, potvrđuje osim toga i ono što smo gore rekli o roxemskom prioratu bertinijanaca. U susjednu je pak Flandriju tada, poslan od Karla Ćelavoga, došao sv. Emmo, biskup Noyona, u čijoj je biskupiji ona bila obuhvaćena i pod sv. Eligijem. Naposljetku, za spomenutoga grofa Reginarija izvješćuju dolje djela pod br. 63 da je navukao na sebe gnjev kralja Karla te izgubio svoje grofovije zajedno s ćelijom u Torhoutu, za koje slutimo da su poslije pripojene spomenutoj Flandriji. Sumnjivo je je li to bio grof Ragenarije za kojega djela Annales Bertiniani i Metenses prenose da je poginuo godine 876. u sukobu Karla Ćelavoga s Ludovikom Mlađim, kraljem Njemačke, njegovim nećakom. Ovo nam je valjalo opširnije reći jer kasniji pisci posvuda već odavno Flandriju pod pojedinim šumarima, ili čak grofovima, odnosno markgrofovima, najšire protežu. Napokon, pri određivanju ćelije dodijeljene sv. Ansgaru valja ispraviti Pontanusa i Cypraeusa, od kojih je onaj u 4. knjizi djela Dania, pod kraljevima Haraldom i Regnerom, razumio Turnhout, grad u brabantskoj Kampeniji, ali izvan vlasti Karla Ćelavoga. Ovaj pak Cypraeus u djelu Historia Ecclesiastica Slesvicensis, pogl. 4, još većom pogreškom piše o samostanu u galiji kod Toursa, koji se običava nazivati Majus-monasterium, pučki Marmoutier.
§ VI. Domovina sv. Ansgara; koje je Frizijce poučio. Razjašnjena mjesta Oostergo i Dorestad.
Martin Hamconius u svome djelu De Frisia slavi sv. Ansgara kao Frizijca podrijetlom i apostola svoga naroda ovom pjesmom:
Ansgar rođen uz rijeku Lauwers u Wardenu,
Nije samo prvi nadbiskup gradu Hamburgu,
Nije samo rodom Frizijac,
Nego je i posvećeni apostol svakom poganskom
Narodu s one strane Labe koji nastanjuje sjeverna kraljevstva.
Dok je pak krštenjem prao Šveđane (s narodom Male Frizije
Po nalogu Erika, kralja Danaca),
Okrutni normanski vojnik napada Hamburg: odakle
Odlazi u Bremen i ondje od vrhovnoga svećenika, uz dvije
Ujedinjene katedre, biva urešen objema mitrama:
Hamburg je sretan po prvencima, a Bremen po pogrebu.
O narodu Male Frizije koji je on obratio raspravljat ćemo odmah, čim se raspravi njegovo frizijsko podrijetlo. Suffridus Petrus u 6. dekadi djela Scriptores Frisiæ, br. 7, ovako opisuje njegovo rodno tlo i prve temelje položene u učenju književnosti: „Sv. Ansgar, rođen u gradu Vardeni, koji je tijekom vremena potopila morska poplava i odnijela, u Utrechtu je u školi sv. biskupa Grgura, koji je bio nasljednik sv. Bonifacija, položio temelje književnosti i pobožnosti: odatle polazi u Corvey u Saskoj radi redovničkoga života, odakle je zbog izvanredne učenosti, pobožnosti i revnosti u širenju Božje riječi napokon postavljen za prvoga bremenskog biskupa.” Toliko Suffridus, nagomilavši četiri pogreške, od kojih smo posljednju, o postavljanju sv. Ansgara za prvoga bremenskog biskupa, gore ispravili; ostale tri ukratko prepisuje Wernher Teschenmacher u 1. dijelu djela Annales Cliviæ-Juliæ-Montiæ, knj. 3, pod godinom 826., gdje Ansgara naziva Frizijcem, odgojenim u Utrechtu u školi biskupa Grgura i odatle prenesenim u Corvey u Saskoj. Da je bio Frizijac tvrde Bernard Furmerius u 3. knjizi djela Annales Frisici i Pierius Winsemius u 4. knjizi djela Chronicon Frisiæ, koji, ne oslanjajući se ni na kakav autoritet starih pisaca i bez ikakva istraživanja istine, prepisuju jedan od drugoga: kakav im se povod za zabludu pružio, pokazat ćemo dolje. O utrechtskoj školi i učenicima sv. Grgura raspravlja sv. Ludger, od njegova učenika biskup Münstera, u djelu Vita njegova, izvučenom iz rukopisnoga kodeksa iz Fulde po Kristoforu Broweru, koje ćemo mi razjasniti za 25. kolovoza. No među ove Grgurove učenike, što je treća pogreška, ne može se ubrojiti Ansgar, za kojega smo gore pokazali da je rođen tek sedamnaest godina nakon što je on oko godine 784.
preminuo. Dolje se u djelu Acta pod br. 3 kaže da je Ansgar vidio Karla Velikoga slavnoga u velikoj moći, a kad je tada kao redovnik čuo za smrt tolikoga cara, bio je prestrašen i pogođen užasom. To upućuje na to da je radije bio Franko-Belgijac i možda rođen od dvorskoga roditelja, pa je iz toga razloga preporučen sv. Adalardu, a ovaj ga je kao sasvim mlada dječaka primio među redovnike staroga Corbieja: odakle je, kako smo prije rekli, godine 823. poslan u novi Corvey koji se tada počeo graditi u Saskoj: a ta je četvrta pogreška možda preuzeta iz Trithemiusa, dok ovaj u 4. knjizi djela De Viris illustribus Benedictinis, pogl. 84, izostavivši franački Corbie, prenosi da je od redovnika iz Corveya u Saskoj postao prvi bremenski nadbiskup, svet čovjek i Bogu mio, koji je zasjao mnogim znakovima i krepostima.
posve podloženi slatkom jarmu. No smatramo da se ovdje za drevne Frizijce, koji su nastanjivali prekorajnske pokrajine u ovo doba pripojene belgijskima, mislim na Friziju i Groningen, te dijelove Holandije i Gelderlanda s utrechtskim i overijsselskim područjem, koje su više od stotinu godina obrađivali sv. Willibrord, Bonifacije, Grgur, biskupi Utrechta, i drugi apostolski muževi, neopravdano kaže da su se tada gnušali kršćanskih svetinja. To će još jasnije dokazati uskoro opisano mnoštvo dorestadske crkvene zajednice: da i prešutimo kako su sve one pokrajine bile smještene izvan bremenske biskupije i da se nigdje u njima ne čita da je Ansgar boravio. Hamconius pak postavlja drugi narod Male Frizije koji je Ansgar očistio, možda onaj za koji Saxo Grammaticus u 14. knjizi djela Historia Danica piše da je pokrajina danskih krajeva, bogata poljima, obilna stokom, ali niska i otvorena Oceanu tako da je povremeno ispiru njegove plime; stanovnici potječu od frizijskoga naroda, po naravi su divlji, tijelom okretni, a zidine uz rijeku Mildu, kojima bi dočekali kralja Knuta V., podigli su u 12. stoljeću nakon Krista. Označava se Mildorpium, odnosno Meldorf, u današnjem Dithmarschenu, nekoć u Saskoj, u doba sv. Ansgara uključenom u Nordalbingiju, tada još nenastanjenom od Frizijaca: u kojem je, kada je Ansgar bio zaređen za hamburškoga nadbiskupa, postojala krsna crkva, kako smo prije rekli.
27 Thegan, korbiskup Triera, u djelu De Gestis Ludovici Pii (koje je Valafrid Strabon podijelio na poglavlja, obojica suvremenici sv. Ansgara) prenosi da je gospodin car dao velik dio Frizijaca krštenome Erioltu. Eginhard u djelu Annales pod godinom 826. naziva to grofovijom Frizije Rüstringen, kako bi se u nju, ako potreba zatraži, mogao povući, smještenom, kako isti piše pod godinom 813., uz rijeku Wiseru, to jest Weser. Ubbo Emmius u 2. knjizi djela Rerum Frisicarum, opisavši Istočnu Friziju, pučki grofoviju Emden, drevno sjedište Hauka, najdalje prema istoku smješta Rustrince, koji od Wangera i Ostringijaca dopiru do Wesera, sada presječene na dva dijela zaljevom Jade u sredini, od kojih se oni koji žive s ove strane Jade, zadržavši drevno ime, nazivaju Rustri i Rustringi, a oni s one strane Jade Butijadi (to jest Butjadingerci), Stadlanđani, Stedingi, a od sv. Ansgara u djelu Vita et miracula S. Willehadi nazvani Upriustri i Ut-riustri, nekoć Frizijci, sada se pripisuju grofoviji Oldenburg: kao što su već nekoliko stoljeća unatrag stanovnici Wurstena i Hadelna, narodi iz djela Vita S. Willehadi, iz pokrajine Wigmodije, nastanjene Sasima i Frizijcima, između rijeka Wesera i Labe, nakon što je ugaslo frizijsko ime koje im pripisuje i Emmius, podloženi vlasti bremenskih nadbiskupa. Sve je njih sv. Ansgar, zadobivši bremensku stolicu, osobito poučio kršćanskim otajstvima, kako bi ispunio dužnu zadaću biskupske službe.
28 Neki sholijast uz djelo Historia Adama Bremenskoga, kojega navodi Furmerius u 6. knjizi djela Annales Frisici, ovako opisuje Friziju podložnu bremenskom biskupu: „Pokrajina”, kaže, „ima sedamnaest krajeva, od kojih treći dio pripada bremenskom biskupu, označen ovim nazivima: Osterga, Rustringa, Wanga, Diesmeri, Herloga, Nordi i Morseti; i ovih sedam krajeva drži oko pedeset crkava. Ovaj dio Frizije dijeli od Saske močvara koja se naziva Walpinga i ušća rijeke Wirrahe, a od ostale Frizije omeđuje ga kraj Emisgoa i more Ocean.” Toliko onaj sholijast; s njime se slaže sv. Ansgar te u biskupiji sv. Willehada opisuje Ruistri, Asterga, Nordendi i Wanga, pokazavši jasan put za raspoznavanje kraja Ostergaum u Friziji, koji se dolje u djelu Acta pod br. 65 spominje zbog propovijedanja sv. Ansgara i nebeske osvete nad onima koji su blagdan oskvrnuli ropskim radom. Naime, onaj Osterga, ili Asterga, uključen je u grofoviju Emden, pučki nazvanu Ostringen, te se iznad Rhiustra, odnosno Rustringa, proteže prema zaljevu Jade, podijeljen na prefekture Jever i Friedeburg, a slavan po nekoć veličanstveno sagrađenom samostanu u Oestringfeldeu i zboru kanonika u Reepsholtu. Drugi pak Oostergo izvan bremenske biskupije (na koji se, uz Westergo i šumsko područje, dijeli Frizija ubrojena među belgijske pokrajine), mnogo slavniji, podijeljen na dvanaest prefektura, obuhvaća Leeuwarden, prijestolnicu ove Frizije, te gradove Dokkum i Wardenu uz rijeku Lauwers, u djelu Vita Willehadi nazvanu Loveke, nekoć potopljenu morskom poplavom: za koju smo gore rekli da je Suffridus, Hamconius i drugi postavljaju za domovinu sv. Ansgara, pri čemu su se možda poveli za povodom da tako misle zbog spomenutoga čuda koje je, uslijed zamjene riječi Osterga, ili Ostergaus, s Oostergo, pripisano ovome mjestu.
29 U djelu Acta pod br. 12 (što ovdje valja prikladnije ispitati) kralj Horiold i sv. Ansgar, doplovivši brodovima iz Kölna na Rajni i prolazeći kroz susjedne krajeve Frizijaca, stigoše do granica Danaca. A pod br. 40 kaže se da su u Dorestadu kršteni stanovnici Schleswiga, a pod br. 48 da su Šveđani prihvatili kršćansku vjeru. U isti taj Dorestad, gdje bijahu mnoge crkve te svećenici i klerici, pod br. 33 donose se milostinje iz Švedske. Poznajemo Dorsten na rijeci Lippe, odakle su kroz münstersku i bremensku biskupiju i druge krajeve podložne Francima, a susjedne Njemačkoj Friziji, mogli stići do granica Danaca. Poznajemo i Stade, kod Adama u knj. 2, pogl. 22 Stadium, prikladno uporište luke na Labi, kod Krantziusa u knj. 1 djela Saxonia, pogl. 4 nazvano Dorstadium, drevni grad, odakle bi potjecalo ime Stade, gdje su stanovnici Schleswiga i Šveđani, kao u obližnjem Hamburgu, mogli biti poučeni u kršćanskoj vjeri i gdje je Catla mogla razdijeliti svoje milostinje. No uz duboku šutnju franačkih pisaca onoga doba o Stadeu i Dorstenu, smatramo da su Dorstatum i Dorstadum isto mjesto na otoku drevnih Batavaca na Rajni, Rimljanima Batavodurum, u djelima Annales Fuldenses, Bertiniani i drugima nazvano Dorestadum, Dorestatum, Vicus-Dorestadum, trgovačko središte Dorestatis: koje su Normani češće, osobito godina 835., 837., 847. i 863., opustošili, razorili i spalili; koje su kralj Heriolt i njegov brat Roruc za Ludovika Pobožnoga posjedovali po pravu lena; koje je isti Roruc za cara Lotara zauzeo i koje mu je dodijeljeno da se odupre gusarskim upadima Danaca; koje su naposljetku Gotfrid i Rudolf, sinovi kralja Heriolta, te drugi Normani izabrali za ratno sjedište radi bijednoga pustošenja susjednih krajeva: što će uskoro biti točnije izloženo.
30 Uostalom, kod Vilima Hede pod Rixfridom, 7. utrechtskim biskupom, naziva se velikim gradom koji je Karlo Veliki predao u posjed ovome biskupu: i dodaje se povlastica koju je isti car podijelio opatu sv. Germana Pariškoga, kojom se Dorestad zajedno s Verdunom, Orléansom, Amiensom i Nijmegenom, glavnim trgovačkim središtima kraljevstva, proglašava slobodnim od svake carine. Što se pak tiče djela Acta S. Anscharii, nikome nije nepoznato da postoji najprikladnija prilika za plovidbu iz Kölna u Dorestad. U ovo su trgovačko središte također običavali ploviti Danci i Šveđani, pa su ondje pronašli vrlo mnogo crkava, a u njima svećenike i klerike koji su se isticali svetim životom i pobožnim vladanjem; od njih su bili poučeni o ispraznom praznovjerju bogova i spasonosnoj Kristovoj vjeri, te su se mogli očistiti svetim krštenjem, a njima je zauzvrat Catla mogla podijeliti svoje milostinje. Jer svjedoci su nam prezbiter sv. Marcelin u djelu Vita S. Suitberti Episcopi Ferdensis, koje valja razjasniti za kalende ožujka, i Ivan de Beka pod Hungerom, 11. utrechtskim biskupom, da su u najvećem selu Duurstede bile posvećene 52 (ili, kako drugi kaže, 55) župne crkve, za koje iz ovoga djela Vita S. Anscharii doznajemo da ih ne treba nužno smjestiti unutar jednoga grada, jer se čini da je Catla, posjećujući ih, obišla okolno polje, prisiljena zbog iscrpljenosti kupljenim vinom okrijepiti snage.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.