Obnovljeno poslanje u Dansku; pripremljeno poslanje u Švedsku.
No, budući da smo o tako utvrđenom ustroju one biskupije ovo rekli unaprijed (prošlo je naime mnogo vremena otkako je preuzeo upravljanje tim sjedištem prije nego što je bilo potvrđeno apostolskom vlašću), vratimo se na ono što se prije dogodilo. Pošto je naime preuzeo bremensku župu, ponovno je počeo gorjeti u dubini duha, jer je već tada imao što dati ako bi mogao što učiniti za Kristovo ime u krajevima Danaca. Stoga je češće odlazio ka Horiku, koji je tada sam držao vlast nad kraljevstvom Danaca, i nastojao ga pridobiti darovima i kakvim god je mogao uslugama, kako bi s njegovim dopuštenjem mogao obavljati propovjedničku službu u njegovu kraljevstvu. Nekoliko je puta naime bio k njemu poslan i s kraljevskim poslanstvom, te je revno ib vjerno obavljao ono što se ticalo mirovnih saveza i koristi obaju kraljevstava. Spoznajući stoga vjernost i dobrotu svetoga muža, spomenuti ga je kralj Horik počeo s velikom naklonošću štovati, rado se služiti njegovim savjetom i u svemu ga držati najprisnijim prijateljem, tako da mu je bilo dopušteno sudjelovati i u njegovim tajnim vijećanjima dok je sa savjetnicima raspravljao o poslovima kraljevstva. Također, ono što se radi saveza trebalo uglaviti između naroda ove zemlje, naime Sasa, i njegova kraljevstva, nije htio potvrditi drukčije nego na njegovu riječ. Govorio je da mu je posvec najpouzdanije ono što bi mu on odobrio i zajamčio. Stekavši dakle takvu prisnost, počeo ga je nagovarati i da postaned kršćanin. I on je sve što mu je naviještao iz Svetoga pisma blagonaklono slušao i hvalio kao posve dobro i uistinu spasonosno, govoreći da u tome veoma uživa i da rado želi zaslužiti Kristovu milost. Nakon takvih želja presveti mu je otac strpljivo počeo predlagati da Kristu Gospodinu iskaže ovu blagonaklonost, što bi mu bilo najmilije, da u svojem kraljevstvu dopusti gradnju crkve, gdje bi u svako doba bio nazočan svećenik i dijelio sjeme Božje riječi te milost krštenja svima koji je žele primiti. To je on najblagonaklonijim srcem dopustio te mu je u luci svojega kraljevstva za to najprikladnijoj i najbližoj ovom kraju, zvanoje Schleswig, gdje su se sa svih strana sastajali trgovci, dopustio sagraditi crkvu, dodijelivši mjesto u kojem bi prezbiter boravio; dao je jednako tako dopuštenje da tko god hoće u njegovu kraljevstvu postane kršćanin.
42 Primivši dakle to dopuštenje, naš je gospodin biskup odmah izvršio ono što je dugo želio; te pošto je crkva posvećena na čast svete Bogorodice Marije i ondje postavljen prezbiter, milost je Božja na tom mjestu počela plodnije rasti. Ondje je naime i prije bilo mnogo kršćana koji su bili kršteni ili u Dorstadu ili u Hamburgu, od kojih su se neki smatrali prvacima samoga naselja i radovali se što im je dana mogućnost da obdržavaju svoje kršćanstvo. Po njihovu su se primjeru i mnogi drugi, i muževi i žene, napustivši praznovjerno štovanje idola, obraćali na vjeru Gospodnju i krstili. I nastala je velika radost na tom mjestu, tako da su i ljudi ovoga naroda bez ikakva straha, što prije nije bilo dopušteno, i trgovci kako odavde tako i iz Dorstada, slobodno posjećivali samo naselje, te je tom prigodom ondje obilovalo bogatstvo svakoga dobra. I premda su mnogi ondje kršteni ostali na životu, ipak je nebrojeno mnoštvof novokrštenika u bijelim haljinama odatle uzašlo u kraljevstvo nebesko. Rado su naime primali znak križa kako bi postali katekumeni, da bi im bilo dopušteno ući u crkvu i sudjelovati u svetim obredima; no primanje krštenja su odgađali, prosuđujući da je za njih dobro da se krste na kraju svojega života, kako bi, očišćeni spasonosnom kupelji, čisti i neokaljani bez ikakva zadržavanja ušli na vrata vječnoga života. Mnogi su također kod njih, shrvani bolestima, kad su vidjeli da su uzalud žrtvovali idolima za svoje zdravlje i kad su ih njihovi bližnji već otpisali, utječući se milosrđu Gospodnjem zavjetovali da će postati kršćani; i kad su, pozvavši svećenika, primili milost krštenja, odmah su po božanskoj darežljivosti ozdravljali. Tako je na tom mjestu raslo Božje smilovanje i mnoštvo se obratilo na vjeru Gospodnju.
C njegovim se savjetom služiti tri-
Anajpobožnijem, povjerivši mu i sa svoje strane, kao što je bio učinio i njegov otac, poruke za kralja Šveđana.
44 Stoga se naš najpobožniji otac počeo pripremati za taj put, a da ga što prije izvrši poticao ga je sve gorljiviji duh. Vjerovao je naime da mu je to i s neba naloženo, prožet jednim viđenjem koje je prije bio vidio. Učinilo mu se naime da je zbog samoga puta bio veoma zabrinut i da je došao na neko mjesto gdje je bilo veliko zdanje građevina i različite odaje, gdje mu je netko izišao u susret i obratio mu se riječima: „Zbog puta oko kojega si zabrinut i zbog onoga što ti je u srcu nemoj se preko mjere žalostiti, jer je ovdje jedan prorok koji će ti o svemu tome dati sigurnost; a kako ti u duši ne bi ostala nikakva sumnja o tome, reći ću ti tko je taj prorok: preslavni opat Adalhard sada je prorok kojega ti je Gospodin poslao, koji će ti navijestiti ono što će se dogoditi.” Čuvši to, razveselio se u duši i učinilo mu se da mu je odgovorio: „Gospodine, gdje ću ga naći?” A on reče: „S trudom ćeš ga naći, a nije ti dopušteno nikome to odati.” Tada mu se učinilo da je obilazeći oko zdanja i tražeći ga,
Bi u sebi razmišljao: „Ako mi”, reče, „neupitan od mene navijesti ono što mi je u duši, tada ću ga priznati za istinskoga proroka.” Stigavši dakle u neku prekrasnu odaju, vidio ga je ondje kako sjedi na svojem prijestolju i odmah ga je prepoznao. On je smjesta progovorio i, zagledavši se u njega, počeo govoriti: „Čujte, otoci, i pazite, narodi izdaleka: Gospodin te od utrobe pozvao, od krila majke tvoje spomenuo se imena tvojega; i postavio je usta tvoja kao oštar mač; u sjeni ruke svoje zaklonio te i postavio te kao izabranu strijelu; u tobolcu svojem sakrio te i rekao ti: Sluga si moj ti, jer ću se u tebi proslaviti.” Rekavši to, ispružio je ruku i počeo prema njemu podizati desnicu. On je pak, vidjevši to, pristupio k njegovim koljenima, nadajući se da ga želi blagosloviti. No on je dodao: „A sada ovo govori Gospodin, koji te od utrobe oblikovao sebi za slugu: dadoh te za svjetlost narodima, da im budeš na spasenje sve do kraja zemlje. Kraljevi će vidjeti i ustat će knezovi, i poklonit će se Bogu tvojemu i Svecu Izraelovu, jer će te proslaviti.” Kako je dakle sluga Božji ovo viđenje bio vidio mnogo prije onoga polaska, čvrsto je držao u duši da ga Božja zapovijed potiče u one krajeve, a osobito po riječi koja mu je bila rečena: „Čujte, otoci”, jer se gotovo sva ona domovina sastoji od otoka; i po onome što je dodano: „Bit ćeš im na spasenje sve do kraja zemlje”, jer kraj svijeta u sjevernim predjelima leži u krajevima Šveđana. Naposljetku, riječ koja je na kraju zamijenjena s prorokom Jeremijom, naime: „Jer će te proslaviti”, hranila je u njemu najveći žar čežnje, jer je smatrao da to označava palmu mučeništva koja mu je nekoć bila obećana.
Kralj Horik: a Horik, Horiho, Orik, Horuk; Erik, sin kralja Godefrida ubijenoga godine 810; vladao je isprva s četvoricom braće, zatim s trojicom, a potom već sam: mnogi su ga zamijenili s Rorukom ili Horihoom, bratom kralja Heriolda. Sve smo to opširno prije iznijeli., b Rukopis iz Hamburga ima: sretno., c Isti rukopis ima: najvjernije., d Odatle je očito da u Mainzu nije bio kršten., e Sleaswic, Slieswich, Slesvicum: o njemu smo gore raspravljali., f Novokrštenika zbog bijele haljine u koju su se odijevali., g Sljedeće o Gauberiju nedostajalo je u rukopisima iz Hamburga i Böddekena, što je ipak Adam prenio u svoju Historiu, pogl. 26.
Poslanstvo u Švedsku. Sagrađena crkva.
Polazeći stoga na ovo putovanje, imao je sa sobom i poslanika spomenutog kralja Horika tea znak, koji je zapovjedio da se kralju Šveđana, po imenub Olef, priopći ovakav nalog sa svoje strane. Sluga Božji, koji je poslan od strane kralja Ludovika i prilazi granicama njegova kraljevstva, u svemu mu je dobro poznat, i u svom životu nikada nije vidio tako dobra čovjeka; niti je ikada u ikojem od smrtnika pronašao toliku vjeru; i stoga, upoznavši njegovu najsvetiju dobrotu, sve što bi on u njegovu kraljevstvu htio urediti zbog kršćanske vjere, to mu je dopustio, te ga moli da mu jednako tako u svom kraljevstvu dopusti uspostaviti kršćansko bogoštovlje koje želi, jer on sam želi izvršiti samo ono što je dobro i pravedno. Nastavljajući stoga započeto putovanje, nakon otprilike dvadeset dana plovidbe stigao je u Birku, gdje je pronašao kralja i mnoštvo naroda smeteno prevelikom zabludom. Naime, po poticaju đavla, koji je na sve načine unaprijed znao za dolazak blaženoga čovjeka, dogodilo se u taj isti čas da je netko došavši onamo rekao da je bio nazočan na vijeću bogova, za koje se vjerovalo da posjeduju samu tu zemlju, i da ga je poslao onaj tko je kralju i narodima imao navijestiti ovo: Vi, kažu, dugo ste nas imali sebi naklonjene, i zemlju svoga prebivališta s velikim obiljem, uz našu pomoć, u miru i blagostanju dugo ste vrijeme držali; vi ste nam također prinosili dužne žrtve i zavjete, i vaša su nam pokoravanja bila ugodna. A sada i uobičajene žrtve uskraćujete, i dragovoljne zavjete sporije prinosite, i, što nam se još više ne sviđa, tuđega Boga nad sobom uvodite. Ako stoga želite da vam budemo naklonjeni, umnožite propuštene žrtve i prinesite veće zavjete; bogoštovlje pak drugoga Boga, koje se naučava protivno nama, nemojte primati među sobom i nemojte se posvećivati njegovu štovanju. Nadalje, ako želite imati i više bogova, a mi vam nismo dovoljni,c Erika, nekoć svoga kralja, mi jednodušno primamo u svoj zbor, da bude jedan od broja bogova. Ova je dakle đavolska zapovijed, javno naviještena, pri dolasku gospodina biskupa uznemirivala umove svih, i prevelika zabluda i uznemirenost pomutila su srca sviju njih. Jer su podigli i hram u čast gore spomenutoga, davno preminuloga kralja, i njemu su kao Bogu počeli prinositi zavjete i žrtve.
46 Stigavši stoga onamo, gospodin biskup počeo je raspitivati kod svojih prijatelja, nekoć ondje poznatih, kako bi se obratio kralju u vezi s tom stvari. Svi su oni, svim nastojanjem se protiveći, tvrdili da njegovo poslanstvo tom prilikom nikako ne može uspjeti; nego, ako ima išta dragocjeno, da to treba dati s tom svrhom da se odatle živ izvuče. Njima je on rekao: Ne, kaže, neću ovdje dati ništa za otkup svoga života; jer, ako tako odredi moj Gospodin, spreman sam ovdje za njegovo ime i muke podnijeti i smrt pretrpjeti. Budući da je dakle zbog te stvari bio u najvećoj tjeskobi, ipak je, primivši savjet, pozvao kralja u svoje prebivalište. Priredivši mu gozbu, prinio je darove koje je mogao i iznio naloge svoga poslanstva. Naime, i prije je po Horikovu poslaniku i po vjernicima gospodina biskupa, koji su ondje boravili, razlog njegova dolaska bio naviješten istomu kralju. Oduševljen stoga i dobrotvornošću njegove ljubavi i davanjem darova, odgovorio je da on, doduše, rado želi ono što je on predložio. Ali prije su ovdje, kaže, bili klerici, koji su narodnom pobunom odavde, a ne kraljevom zapovijedi, prognani. Stoga ni ja ovo vaše poslanstvo ne mogu niti se usuđujem potvrditi prije nego što ždrijebom savjetujem naše bogove i upitam i volju naroda o tome. Neka tvoj poslanik bude na idućoj skupštini sa mnom, i ja ću za tebe govoriti narodu. I ako, uz naklonost bogova, oni pristanu na tvoju želju, ono što si tražio uspjet će; ako pak ne, i to ću ti dati do znanja. Takav je naime običaj kod njih da svaki javni posao više ovisi o jednodušnoj volji naroda nego o kraljevoj vlasti.
47 Ovaj je dakle naš najpobožniji pastir primio odgovor 39 kralja od kralja, sav se okrenuo utočištu Gospodinovu, posvećujući se postovima i molitvama, i u skrušenosti i potresenosti srca ponizujući samoga sebe pred licem Božjim. Dok je pak on bio stavljen usred ovih tjeskoba nevolja, kad se približavao dan skupštine, jednoga dana za vrijeme svečane svete mise, dok je svećenik stojeći kod oltara blagoslivljao sveta otajstva, njemu, prostrtu na zemlji, uliveno je nebesko nadahnuće. Jer, iznutra ojačavši darom Duha Svetoga i okrijepljen najvećim pouzdanjem u duši, spoznao je da će mu se sve dogoditi onako kako je želio; stoga je istomu svećeniku, s kojim je u svemu bio najprisniji, nakon mise navijestio da ne treba imati nikakva straha, jer će milost Božja ići s njim. Na njegovo pitanje kako to zna, odgovorio je da mu je to odozgor nadahnuto. To prosvjetljenje njegova uma onaj je brat dovoljno prepoznao, jer je na mnogim ranijim znakovima iskusio da ga Bog tako tješi. Ovo pak pouzdanje njegova duha odmah je potvrdio ishod događaja: jer je kralj, sazvavši najprije svoje knezove, počeo s njima vijećati o ovom poslanstvu našega oca: oni su odredili da se ždrijebom istraži kakva je o tome volja bogova. Izišavši dakle po svome običaju u polje, bacili su ždrijeb, i pao je ždrijeb da se Božjom voljom ondje osnuje kršćanska vjera; taj je događaj jedan od prvaka, prijatelj gospodina biskupa, odmah dao njemu na znanje i potaknuo ga da se ohrabri u duši, rekavši: Ohrabri se, postupi hrabro, jer Bog nije odbio tvoju želju i tvoje poslanstvo. I tako je on, zadobivši pouzdanje i obradovavši se u nutarnjem duhu, kliktao u Gospodinu.
48 Zatim, kad je došao dan skupštine, koja je održana u gore spomenutom naselju Birci, kako je njihov običaj, kralj je glasom glasnika dao narodu na znanje kakvo je njihovo poslanstvo. Kad su to čuli, kako su i prije bili smeteni zabludom, počeli su različito misliti i bučiti. Dok su oni tako bučili, ustavši jedan koji je bio stariji po dobi, reče usred puka: Čujte me, kralju i narodi. O štovanju toga Boga mnogima je od nas već dobro poznato da on onima koji se u nj uzdaju može pružiti veliku pomoć. Jer mnogi su od nas već više puta i u pomorskim pogibeljima i u raznim nevoljama to iskusili. Zašto dakle odbacujemo ono za što znamo da nam je potrebno i korisno? Nekoć su naime neki od nas, odlazeći u Dorestad, osjećajući da će im pravilo ove vjere koristiti, dragovoljno ga primali. Sada su posrijedi mnoge zasjede, i zbog napada gusara put onamo postao nam je veoma pogibeljan. Ono što smo dakle prije tražili tako daleko postavljeno, zašto sada, kad nam se ovdje nudi, ne primamo? I mi koji smo iskusili da nam je milost ovoga Boga u mnogome korisna, zašto dragovoljno ne pristanemo da njegovi sluge ostanu s nama? Poslušajte, narodi, naš savjet i nemojte odbacivati svoju korist. Jer nama, kad svoje bogove ne možemo imati naklonjene, dobro je imati milost ovoga Boga, koji uvijek i u svemu može i hoće pomoći onima koji k njemu viču. Dok je on tako govorio, sve mnoštvo naroda postalo je jednodušno i izabralo da i svećenici budu s njima i da se ono što pripada Kristovim otajstvima vrši bez ikakva protivljenja. Kralj je stoga, ustavši sa skupštine, odmah s poslanikom gospodina biskupa poslao svoga glasnika, poručujući da se jednodušnost naroda okrenula njegovoj volji i da mu je to u svemu po volji; ali da mu još ne može dati potpunu dozvolu dok na drugoj skupštini, koja je imala biti ud drugom dijelu njegova kraljevstva, to isto ne navijesti narodima koji su ondje smješteni. Tada je opet naš otac blage uspomene, tražeći sebi svoju uobičajenu pomoć, gorljivije molio Božju blagost. I gle, došlo je vrijeme skupštine, i kralj je glasom glasnika dao na znanje poslanstvo gospodina biskupa, i jednako tako sve što je bilo rečeno i učinjeno na prijašnjoj skupštini. Po daru Božje providnosti srca su sviju tako ujedinjena da su svi hvalili suglasnost prijašnje skupštine i ispovijedali da i oni u svemu žele na to pristati.
49 Kad je to bilo učinjeno, kralj je pozvao k sebi gospodina biskupa, iznio mu što se dogodilo i tako je jednodušnom voljom i suglasnošću sviju odredio da se kod njih i crkve grade i svećenici budu nazočni; i tko god bi htio od naroda, neka bez protivljenja postane kršćanin. Gospodin pak i naš pastir preporučio je u ruke kralja spomenutoga nećaka poštovanoga biskupa Gauzberta, po imenu Erimberta, da pod njegovom pomoći i zaštitom zaštićen ondje vrši Božja otajstva. Kad je kralj u gore spomenutom naselju dao i jedno dvorište da se sagradi molitveni dom, gospodin je biskup svećeniku za stanovanje kupio drugo s kućom, i iskazujući isti kralj najblažu naklonost svoje ljubavi prema gospodinu biskupu, obećao je da će i on u svemu biti najvjerniji svojima u pogledu štovanja kršćanske vjere. I tako se po Božjoj milosti sve uredno zbilo, a gospodin biskup vratio se u svoje krajeve.a Adam tumači kao pečat., b Kod Ivana Velikoga naziva se Olaf Tretelia 107. put, o njemu i drugima gore na god., c Da je prije kod Šveđana bilo više kraljeva nazvanih imenom Erik, svjedoči Ivan Veliki, koji ondje, 4. knj. 27. pogl. Erika... ubio u vrijeme patrijarha Abrahama, neka je povjerenje kod pisca. U korbejskim rukopisima zove se Horik., d Naime Švedska, jer se Birka smatrala gradom Gota.
Napredak Crkve u Švedskoj. Ratna pobjeda.
Nadalje, najveću tjeskobu duha, koju je pretrpio na samom tom putovanju, dok se to putovanje pripremalo, po Božjem otkrivenju naš je najsvetiji otac unaprijed predvidio. Naime, učinilo mu se jedne noći da je vrijeme muke Gospodnje i da je on ondje nazočan, kad je Gospodin Isus Krist vođen od Pilata k Herodu, i opet od Heroda k Pilatu; napokon kad je, trpeći od Židova i vojnika pljuvanja i poruge, po svim udovima, kako mu se činilo, pogađan udarcima; on, ne podnoseći da se on tako muči, pritrčavši, postavio se iza njegovih leđa onima koji su ga tukli, i sve udarce koji su njemu zadavani primao je na svoje tijelo, osim što je, budući viša rasta, izgledao viši od njegove glave, i stoga nju nije mogao zaštititi. Ovo viđenje nepobjedivi Kristov vojnik nije spoznao što znači prije nego što je, vrativši se s toga putovanja, u mislima razmotrio kolike je poruge i podsmjehe ondje podnio, i u kolikoj je tjeskobi bio, i koliko je bogohuljenja iznesenih protiv Boga ondje podnio. Jer što se tiče njegova duha, ondje je on bez sumnje trpio za Krista, i ondje je Krist u svome sluzi ponovno podnio uvrede koje su mu prije bile nanesene. Nadalje, to što nije mogao zaštititi njegovu glavu, smatrao je da znači to da je glava Kristova Bog, te da muke koje sveci na ovome svijetu podnose za Krista dijelom pripadaju i samomu Božjem veličanstvu, koje ih ono u sebi na neki način sućutno primajući, doduše neko vrijeme podnosi, ali će jednom strogo suditi kao što je pisano: Meni osveta, ja ću uzvratiti, govori Gospodin.
51 Ne čini se da treba prešutjeti ni to kako se sila Božja nakon ovoga putovanja očitovala gore spomenutim Šveđanima. Naime, neki narod daleko od njih smješten, zvana Kori, nekoć je bio podložan švedskom vrhovništvu; ali već je tada bilo dugo vremena otkad se buneći nisu htjeli pokoravati njima. Napokon su Danci, saznavši u gore spomenuto vrijeme da je gospodin biskup već stigao u krajeve Šveđana, sakupivši mnoštvo lađa, krenuli u tu istu zemlju, želeći i opljačkati njihova dobra i podložiti ih sebi.
a podložiti ih sebi. Samo je kraljevstvo imalo pet gradova. Narodi pak koji su ondje boravili, saznavši za njihov dolazak, zbivši se u jedno počeli su se hrabro opirati i braniti svoje; i kad im je dana pobjeda, pošto je polovica danskoga naroda pala u pokolju, opljačkali su i polovicu njihovih lađa, uzevši od njih zlata i srebra i mnogo plijena. Čuvši to gore spomenuti kralj Olef i narod Šveđana, želeći sebi steći ime jer mogu učiniti ono što Danci nisu učinili; i budući da su im oni i prije bili podložni, sakupivši nebrojeno mnoštvo vojske, pošli su u te krajeve. I najprije su iznenada došavši do nekoga grada njihova kraljevstva, zvanogab Seeburg, u kojem je bilo sedam tisuća ratnika, potpuno ga pustošeći i pljačkajući zapalili. Odatle ohrabreni u duhu, ostavivši lađe, poduzevši put od pet dana, žurili su divlja srca prema drugomu njihovu gradu, koji se zvaoc Apulija. U tom je pak gradu bilo petnaest tisuća ratnika. Kad su dakle onamo stigli, pošto su oni bili zatvoreni u gradu, jedni su izvana počeli opsjedati grad, a drugi iznutra hrabro pružati otpor; jedni su iznutra branili, a drugi izvana napadali. I tako je prošlo osam dana da su svakoga dana od jutra do večeri boreći se ustrajali u boju, i mnogi su padali s jedne i s druge strane: ali nijedna strana nije postigla pobjedu.
b
52 Kad gle, devetoga dana narod Šveđana, iscrpljen dugotrajnim pokoljem, počeo je upadati u tjeskobu i, prestravljen plašljiva srca, misliti samo na to kako da se odatle izvuče. Ovdje, kažu, ne napredujemo, a naše su lađe daleko. Naime, pet je dana hoda, kako smo prije rekli, bilo do luke u kojoj su stajale njihove lađe. Kad dakle, veoma smeteni, nikako nisu znali što im je činiti, odlučili su da ždrijebom istraže žele li im bogovi pomoći, da bi ili zadobili pobjedu ili se odatle živi izvukli. Bacivši dakle ždrijeb, nisu mogli pronaći nijednoga od bogova koji bi im htio biti u pomoći. Kad je to bilo naviješteno u narodu, podiglo se neizmjerno zapomaganje i jecanje u taboru, i sva je snaga otišla od njih. Što ćemo, kažu, mi nesretnici učiniti? Bogovi su se udaljili od nas, i nijedan od njih nije nam pomagač. Kamo ćemo pobjeći? Evo, naše su lađe postavljene podalje, i ako pobjegnemo, oni će nas progoneći satrti do potpunoga uništenja. Što će dakle biti s nama? Dok su dakle bili stavljeni u tolikoj tjeskobi, neki od trgovaca, sjećajući se nauka i pouke gospodina biskupa, počeli su im predlagati: Bog, kažu, kršćana mnogo putac
53 Kad su pak, stojeći uokolo, htjeli započeti borbu, oni koji su bili iznutra zatražili su da im se dade mogućnost govora. Kad je kralj Šveđana to odobrio, oni su nastavili: Nama je sada mir draži nego borba i želimo s vama sklopiti savez. I najprije, što god smo stekli od plijena Danaca prošle godine u zlatu i oružju, dajemo vama kao dar saveza. Zatim za svakoga od ljudi smještenih u ovom gradu nudimo pola funte srebra, i povrh toga plaćamo danak koji smo vam prije običavali davati; i davši taoce, odsad želimo biti podložni i poslušni vašoj vlasti, kao što smo bili prije. Kad je to bilo ponuđeno, ipak se duše mladića nisu mogle smiriti; nego, postavši poletniji i bez straha neustrašivi, želeći se samo boriti, govorili su da će oružjem opustošiti grad i sve što imaju, a njih same odvesti u sužanjstvo. Kralj pak i knezovi, prihvativši razboritiji savjet i primivši od njih desnice, sklopili su savez, i pošto su im predana nebrojena blaga i trideset talaca, s radošću su se vratili u svoje krajeve. Napokon, kad je među njima sklopljen mir, odmah su Šveđani, hvaleći svemogućnost Krista, Gospodina našega, i propovijedajući svom snagom njegovu veličanstvenost, jer je uistinu velik iznad svih bogova, počeli brižno istraživati što moraju zavjetovati onome po kojemu su izvojevali toliku pobjedu. Stoga su, poučeni od kršćanskih trgovaca, koji su ondje bili zajedno, zavjetovali Kristu Gospodinu ugodan post, tako da, vrativši se u svoje krajeve, pošto kod kuće budu sedam dana, drugih sedam svi zajedno budu suzdržani od mesa. Ali i nakon toga, kad je prošlo četrdeset dana, i oni su jednodušnim dogovorom jednako tako vršili suzdržanost od mesa sljedećih četrdeset dana. To je i učinjeno, i svi koji su ondje bili nazočni izvršili su ovu odredbu dragovoljna srca; mnogi su također od tada iz poštovanja i ljubavi prema Kristu počeli ustrajati kod njih u postovima koje su kršćani obdržavali, i milostinjama (jer su naučili da je to Kristu ugodno) počeli pomagati svakojake siromahe. I tako je po naklonosti sviju spomenuti svećenik Erimbert slobodno kod njih činio ono što je Božje, i dok su svi hvalili Kristovu moć, pobožnost božanske vjere u tim krajevima od toga je vremena počela rasti bez ičijega protivljenja.a Kori, Korilandija, Kurlandija kod Adama u Chorographia, koji prenosi da je narod bio najokrutniji, da je ondje bilo veoma mnogo zlata, najboljih konja, kuća punih gatara i nekromanata. To što je ipak napisao da je otok, pokazuje da mu je bio manje poznat. Opasan je Baltičkim morem i Livonskim zaljevom, a kopnom graniči s Livonijom, Samogitijom i Litvom., b Seeburg ili Selburg se također posjećuje na desnoj obali rijeke Daugave kao tvrđava vojvode od Kurlandije u pripojenoj pokrajini Semgaliji, nazvana kao da je bila..., kako nas je poučio Teodor Levenstein iz našega Društva, svećenik rodom iz ove Kurlandije., c Danas Pila na granici Kurlandije i Samogitije na rijeci Venta.
Napredak Crkve u Dania među progonstvima. Apostolski muževi poslani u Švedsku.
Međutim se pak po Božjem sudu dogodilo da je provalom gusara spomenuti kralj Horik, dok su neki njegovi rođaci pokušavali napasti njegovo kraljevstvo, poginuo u ratu. S njime su zajedno mačem poginuli i svi prvaci one zemlje, koji su nekoć smatrani bliskima i prijateljima gospodina biskupa. Zatim, kad je nakon toga u njegovu kraljevstvu postavljen mlađi Horik, neki od onih koje je on tada imao za knezove, a koji su prije bili manje poznati gospodinu biskupu, počeli su ga nagovarati da se ondje sagrađena crkva sruši i ondje započeta kršćanska vjera uništi, govoreći da su njihovi bogovi na njih srditi i da su ih zato snašla tolika zla jer su među sobom primili štovanje drugoga i nepoznatoga Boga. Zbog toga je grof gore spomenutoga naselja, naime Schleswiga, po imenu Hovi, koji se osobito opirao ovoj vjeri i poticao kralja da uništi kršćansku vjeru, zabranio da se ondje obdržava crkva; stoga je i svećenik koji je ondje bio, prisiljen žestinom progonstva, odatle otišao. Zbog te je stvari gospodin biskup postao veoma zabrinut i tužan; jer tada kod mlađega Horika nije imao nijednoga od prijatelja koje je prije najizdašnijim darovima stekao sebi kao bliske, po kojima bi ga mogao pomiriti s Božjom voljom. Stoga, budući da je bio lišen ljudske pomoći, utekao se po svom uobičajenu načinu božanskoj pomoći. I njegova ga nada nije iznevjerila. Naime, Gospodin ga je utješio duhovnom utjehom u duši, i potpuno je postao siguran da ni na koji način, kako god bi neprijatelji Kristovi smišljali, ondje započeta vjera neće propasti. To se tako, uz Božje odobrenje, ubrzo i dogodilo. Jer dok se samo zbog te iste stvari spremao poći k gore spomenutomu kralju, po preduhitrujućoj Božjoj milosti isti je kralj, protjeravši najprije iz spomenutoga naselja gore spomenutoga grofa, tako da se nikad poslije nije mogao vratiti u njegovu milost, dragovoljno poslao svoga poslanika gospodinu biskupu, poručujući da vrati svoga svećenika u vlastitu crkvu; tvrdeći da i on ne želi ništa manje nego stariji Horik zaslužiti Kristovu milost i zadobiti prijateljstvo gospodina biskupa. Kad se to dogodilo, kad je i sam naš najčasniji otac došao pred lice istoga kralja, uz pomoć Burcharda, najslavnijega grofa, koji mu je i prije u svemu bio pomagač kod starijega Horika i imao velik utjecaj kod obojice kraljeva, jer im je bio rođak, tolika mu je milost iskazana od mlađega Horika da mu je odmah i on sam dopustio sve ono što je njegov prethodnik zbog kršćanske vjere dopustio da se čini u njegovu kraljevstvu. Povrh toga, pristao je i na ono što se prije poganima činilo bezbožnim, da se u crkvi ima zvono. U drugom je pak naselju svoga kraljevstva, zvanom Ribe, jednako tako dao mjesto gdje bi se sagradila crkva: i dao je ovlast svoje moći da ondje bude nazočan svećenik.
55 Napokon, dok se to događalo, gore spomenuti poštovani biskup Gauzbert poslao je k narodu Šveđana nekoga svećenika, po imenuf Anfrida, koji je bio rodom iz naroda Danaca i kojega je gospodin Ebbo odgojio za službu Gospodnju. Kad je on onamo stigao, spomenuti se svećenik Erimbert odatle vratio, a on je ondje uz veliko zauzimanje sviju ostao tri godine ili više. Nakon toga pak, čuvši za smrt gospodina Gauzberta, i sam se odatle vratio, i pošto je neko vrijeme boravio kod nas, zahvaćen tegobom bolesti, dok se bol pogoršavala, preminuo je. Kad se to dogodilo, gospodin biskup, ne podnoseći da ondje započeta kršćanska vjera propadne, poslao je onamo svoga svećenika, po imenu Ragimberta; koji je, budući da je bio dovoljno prikladan za to i veoma voljan za tako veliko putovanje, i dok je putovao prema spomenutoj luci Schleswigu u kojoj su stajale lađe s trgovcima koji su imali ići s njime, po đavolskome spletkarenju, na putu okružen zasjedama Danaca koji su pljačkali i opljačkan od onoga što je imao, na dan Uznesenja sv. Marije i sam sretno dovršio svoj put dobre volje. Kad je to dubokom tugom ožalostilo dušu gospodina biskupa, nikako se ipak nije mogao odvratiti od započete volje; nego je za to djelo biskup zaredio drugoga svećenika, rođena iz naroda Danaca, po imenu Rimberta, kojega je, kad ga je uputio u one krajeve zbog Kristova imena, kralj i narod ondje ljubazno primio; ondje je, po Božjem daru, slobodno slavio Božja otajstvag sve do sada. Napokon, i njemu je, kao i ostalima koje je prije postavio među poganima, gospodin biskup naložio da ni od koga ništa ne požude niti traže, nego da radije, po primjeru blaženoga apostola Pavla, i sami rade svojim rukama i budu zadovoljni hranom i odjećom, pobožno ih potičući: kojima je ipak on sam i njihovim sljedbenicima ono što im je bilo potrebno, povrh toga i ako je što trebalo dati za stjecanje prijatelja, obilato pružao od svoga.
Ragimbert, za to prikladan
56 Nadalje, usred ovih mnogostrukih i raznolikih pritisaka tjeskoba, koje smo, kao što spomenusmo, o istomu poslanstvu... kao što je rečeno, uvijek bio jačan božanskim nadahnućem da ne odustane od započeta djela; ipak ga je i žar pobožnosti duha gospodina Ebbona, spomenutoga nadbiskupa Reimsa, koji je prvi preuzeo ovo poslanstvo, nimalo malo tješio u duši u ovoj stvari; jer je on, goreći u nutarnjem duhu za obraćenje naroda, neprestano ga poticao da u tim krajevima naviješta milost vjere i snažno ga opominjao da ne napušta započeto. Pobuđen riječima njegova poticanja i najvećim žarom duha kojim je za to plamtio, ovaj je blaženi čovjek bez sumnje vršio brigu povjerene mu službe; i nikakvom se ikada nepogodom nevolje nije mogao odvratiti od započeta djela. Iako su bila nebrojena nagovorna upozorenja spomenutoga prvosvećenika kojima se naš otac tješio u nutarnjoj radosti, ipak se uvijek sjećao onoga govora koji su imali zbog ovoga poslanstva u vrijeme svoga posljednjeg razgovora. Naime, kad je naš gospodin biskup, nabrojivši mnoge tjeskobe koje su ga zadesile, upitao njega što mu se čini o istomu poslanstvu i kakvu mu utjehu želi reći o tome, te ga brižno zamolio; on je, kao nadahnut proročkim duhom, odgovorio: Siguran sam, kaže, da ono što smo mi počeli raditi za Kristovo ime ima donijeti plod u Gospodinu. Jer takva je moja vjera, i tako čvrsto vjerujem, štoviše uistinu znam: da, čak i ako ponekad zbog grijeha na neki način bude zapriječeno ono što smo mi započeli kod onih naroda, ipak nikada neće posve oslabjeti; nego će donositi plod u Božjoj milosti i napredovati sve dok ime Gospodnje ne dopre do nakraj zemlje. Takva je dakle bila njihova vjera, s tom su željom krenuli na granice tuđih naroda, iz ljubavi prema ovoj vjeri borili su se za Gospodina, od kojega će bez sumnje primiti nagradu za svoj trud. Želja ove pobožnosti nikada nije napustila dušu našega gospodina i oca, i nikada nije prestao moliti za spasenje naroda: štoviše, kad je gotovo neprekidnim nasrtajem gusara, koji je dolazio iz gore spomenutih naroda, bila pustošena njegova župa uokolo i pljačkana obitelj, on je ipak neprestano molio za one koji su mu se protivili i postavljali zasjede, i za obraćenje onih koji su mu činili zlo bez prestanka je molio Božje milosrđe; moleći da im se ne upiše u grijeh to što su, ne poznajući Božje pravednosti i zavedeni đavolskom zabludom, bili neprijateljski raspoloženi prema kršćanskim stvarima. Zbog te je brige toliko plamtio da ni u posljednjoj bolesti nikada prije nije propustio raspravljati i uređivati stvar svoga gore spomenutoga poslanstva, sve dok nije ispustio posljednji dah života: u tom žaru vjere, primljenomu od svijeta, vjerujemo da je, prateći ga sa sobom najvećem mnoštvu vjernika koje je iz naroda Danaca i Šveđana pridobio Gospodinu na početku onoga dobroga boja, uz Božju milost koja nagrađuje, na dan uskrsnuća sviju slavno i sretno ušao u nebeska kraljevstva.a Lukavo je kralj dotad i hinjeno na vremenito dobro kraljevstva dopuštao vojsku... kršćanske u Schleswigu, nigdje se ne predaje da je kršten, što noviji pisci svugdje žele., b Godine 823., kao što smo gore izložili., c Clocca, cloccum, klocca na njemačkom jeziku znači zvono. Čita se u Vita S. Liolae 28. rujna, u Constitutiones Karola Velikoga i kod drugih njegovih pisaca 16. stoljeća., d Prije godine 837., kada je ovaj dio Jyllanda dan Horiku i njegovim drugovima, kao što smo gore rekli, gdje se o Ripi i njezinu hramu iz biskupije iznosi više toga., e Kod Adama i Stadenškoga zove se Rembert, kod Cipreja sv. Rembert što bi... napisao ovaj život., g Dok je sv. Rembert biskup... zvono.
Pokore, molitve i milostinje sv. Ansgarija. Uistinu, budući da smo o razlogu i brizi njegova poslanstva, kojim je želio spasiti druge, već mnogo rekli, kakav je bio u samome sebi i za spasenje vlastite duše
A i kako je mučio svoje tijelo, već je sada vrijeme da ispripovijedimo. Kakav je naime kod vas u samostanu zablistao u svakom nastojanju svoje pobožnosti, vama je najbolje poznato; ipak, kako smo čuli, on se kao mladić i momak starcima i dugovječnima činio dostojnim divljenja i nasljedovanja. Već pak, preuzevši kod nas biskupstvo, nastojao je to u potpunosti, što je započeo u samostanu, na sve načine umnožiti i nasljedovati život svih svetaca, a osobito blaženoga Martina. Jer kostrijet je uz tijelo nosio ne samo danju nego i noću; i silno se trudio da narodima koristi propovijedajući riječ Gospodnju: povremeno je ipak, da bi se vježbao u božanskoj filozofiji, boravio u samoći; za taj je posao imao sebi sagrađenu prikladnu ćeliju, koju je nazivao Mirnim mjestom i prijateljem tuge. Ondje je, zadržavajući se s malobrojnima, kad god je mogao biti slobodan od propovijedanja i crkvenih službi te od nemira pogana, prebivao: ali tako da nikada nije pretpostavljao vlastitu pogodnost i ljubav prema samoći koristi stada koje mu je povjereno.
58 Nadalje, dok je god na neki način posjedovao snagu mladosti, vrlo je često uzimao kruh na težinu i vodu na mjeru; osobito dokle god mu je bilo dopušteno koristiti se samoćom; u to je vrijeme, ne malo, kako je sam tvrdio, bio iskušavan od duha kenodoksije. Jer je neprijatelj ljudskoga roda nastojao gore spomenutom pošasti zaraziti njegovu dušu, i sam mu se činio velikim u svojim očima jer se tako suzdržavao. Zbog toga je postao tužan i, okrenuvši se u molitvi k Božjoj dobrotvornošću, tražio je da ga njegova milost oslobodi od te najpogubnije bezbožnosti, što se i dogodilo. Dok je pak zbog te stvari bio pomnije usredotočen na molitve, jedne noći, predavši se snu, vidio je kao da je uznesen sve do neba, a sav svijet kao da je sabran u najstrašniju dolinu; iz koje su ipak i duše blaženih, premda rijetko, anđeoskim posredovanjem uznošene i vođene u nebo; u toj je naime mračnoj dolini njemu pokazan i kao neki sjemenjak, iz kojega ljudski rod vuče podrijetlo. Dok je sve to s divljenjem i užasom promatrao, zapovjeđeno mu je da promotri kojim je početkom došao u ovaj život; i rečeno je: Odakle, kaže, čovjeku može biti ikakvo hvastanje, kad je od tako niska podrijetla rođen u suznoj dolini, i što god je dobra imao, nije primio od sebe, nego od onoga od kojega je svaki dobar dar i svaki savršen dar? Ako dakle dalje, kaže, budeš iskušavan ikakvom pošasti kenodoksije, prisjeti se u pameti odakle si rođen, i s Božjom ćeš milošću biti oslobođen. Tako se i dogodilo. Već pak nakon što je ostario, nije mogao toliko suzdržavati se od jela; piće mu je ipak uvijek bila voda: osim što je, više da bi izbjegao taštu slavu nego da bi primio ikakvu ugodnost, malo pomiješao samoj vodi koju je imao piti od pića. Budući da ipak u svojoj starosti nije mogao koristiti uobičajenu štedljivost, nastojao je to nadoknaditi milostinjama i molitvama i mnogim drugim dobrim djelima. Zbog toga je otkupio mnoge sužnje, kojima je dao slobodu; neke je pak od njih, da bi bili odgojeni za službu Božju, dao poučiti u božanskim pismima.
59 Nadalje, koliko je bio revan da u sebi naoštri pobožnost u ljubavi Božjoj, svjedoče veliki kodeksi kod nas, koje je on sam vlastitom rukom napisao u bilješkama, a za koje se zna da sadrže samo ono što pripada hvali svemogućega Boga i opomeni grešnika, te hvali blaženoga i vječnoga života i strahoti pakla, i sve što pripada skrušenosti i jadikovanju. Svjedoci su i braća, koja borave kod nas i u Novoj Korbeji, koje je često tražio za to djelo; i oni su mu poslali ponešto takva napisana. Ali njemu nikada nije moglo biti dovoljno, nego je htio sav svoj život provesti u žalosti i suzama. Jer iako je njemu skrušenost srca često izazivala suze, ipak mu se nikada nisu činile dostatnima, osim što je u posljednjoj godini svoga života ovu dugo traženu milost, po Božjem daru, zaslužio da plače kad god poželi. Napokon, od samih stvari koje pobuđuju skrušenost, uzetih iz Svetoga pisma, sastavio je po svim psalmima vlastitu kratku molitvu; koju je sam običavao nazivati pigmenta; da bi mu se zbog toga psalmi zasladili; u tim naime pigmenta nije se brinuo za oštrinu riječi, nego je tražio samo skrušenost srca; u tim pigmenta ponekad hvali Božju svemogućnost i sud; ponekad kori samoga sebe; ponekad proglašava blaženima svece koji slušaju Boga, ponekad oplakuje bijednike i grešnike, od kojih je svih, govorio je, sam uvijek gori; a to je, dok su drugi pjevali s njime, kad bi završio psalam, sam u sebi šutke prebirao. Nije to htio nikomu očitovati; ipak je jedan od naših, koji mu je bio najprisniji, velikom silinom molitava jedva ishodio od njega da mu izdiktira ta ista pigmenta kako ih je on običavao pjevati. A to je, zapisano, dok je on živio, ostalo nepoznato ikomu, ali je nakon njegove smrti pokazao svima koji su htjeli čitati.
60 Dok je pak među psalmima pjevao, često je običavao raditi i rukama; jer je u to vrijeme izrađivao mrežu. Što se pak tiče samih psalama, imao je određeno koje će pjevati danju, koje noću; koje će pjevati dok se priprema za misu; koje dok se izut htio spremiti u krevet. Ujutro je pak uvijek kad se obuvao i prao ruke pjevao litanije, i tako, otišavši u crkvu, dao je da se slave tri ili četiri mise, sam stojeći i vršeći službu; u određeno pak zakonito vrijeme u danu, ako ga nije zadesila kakva nevolja, sam je pjevao javnu misu.
61 U davanju pak milostinje koliko je on sam bio najdarežljiviji, tko će moći ispripovijediti, kad je sve što je imao po Božjoj volji želio pružiti onima koji trpe oskudicu? Jer gdje god je znao da se netko nalazi u oskudici, nastojao mu je pomoći koliko je mogao. I nije pružao pomoć svoje potpore samo u vlastitoj biskupiji, nego i onima koji su se nalazili u dalekim krajevima; osobito je pak imao u Bremenu ustanovljenoa ubožište za siromahe, kojemu je namijenio desetinu od nekih sela, da se ondje uz svakodnevni prihvat siromaha okrepljuju bolesnici. Po cijeloj svojoj biskupiji desetinu stoke i svih prihoda, i desetinu desetina, koje su njemu pripadale, dijelio je za troškove siromaha: i što god mu je dolazilo od srebra ili ikakva dohotka, davao je desetinu za potrebe potrebitih. Povrh toga, u petoj godini svih životinja, premda su prije bile desetinovane, ponovno je iznova činio desetinu za davanje milostinje. Od srebra također koje je dolazilo crkvama u samostanima, četvrti je dio namjenjivao za to isto. Veliku je dakle brigu uvijek imao za siročad i udovice; i gdje god je znao da su pustinjaci, bilo muškarci bilo žene, čestim ih je pohodima i darovima krijepio u službi Božjoj i nastojao im pomoći potrebnim potporama. Imao je također u svome pojasu uvijek vrećicu s novčićima, da, ako bi kada došao potrebitnik, a upravitelj njegove milostinje ne bi bio nazočan, on sam bez odgode ima što dati. Jer se nastojao u svemu ispuniti onu izreku blaženoga Joba, da ni barem oči udovice ne učini da ikada čekaju: i tako se nastojao u svemu biti i oko slijepcu i noga hromomu i otac siromasima. U korizmeno je pak vrijeme zapovijedao da se u Bremenu svakodnevno na objed prime četiri siromaha, naime dva muškarca i dvije žene, i muškarcima je, doduše, sam s braćom prao noge; a ženama u gore spomenutom ubožištu za siromahe, umjesto njega, neka žena posvećena Bogu, koju je smatrao prokušanom u Božjoj volji i ljubavi prema vjeri. Napokon, kad je na biskupski način obilazio župe, prije nego što bi i sam pristupio gozbi, naređivao je da se uvedu siromasi; kojima je također davao vodu za pranje ruku, i pošto su dani blagoslovi, pridruživao se i, kad je stol bio postavljen pred njih, tek tada je pristupao svojoj gozbi s gostima. I da utrobu njegova milosrđa i pobožnosti potvrdimo primjerima, vidjeli smo jednom kad je, među mnogim drugima, sina neke udovice odvedena u sužanjstvo u dalek kraj, naime kod Šveđana, otkupivši ga za cijenu, sam vratio sa sobom u njegov zavičaj; i kad ga je njegova majka radosna vidjela da se vratio (kako je običaj žena) i od radosti stojeći pred njim zaplakala, i sam je biskup, ganut, nije ništa manje počeo plakati, i odmah je samoga sina, obdarena slobodom, vratio majci udovici i dopustio im da radosni odu kući.a Da je iz toga ubožišta zatim ustanovljen kaptol kanonika, posvećen hramu sv. Ansgarija, rekli smo prije.
(r: b) poglavlje XVI.
Nebeska prosvjetljenja. Čudesa.
I jer je njegovo življenje, po blaženome apostolu Pavlu, uvijek bilo na nebu, ponekad je on, premda smo mnogo toga izostavili, bio na zemlji prosvjetljivan nebeskim otkrivenjima, tako da su mu gotovo sve stvari koje su mu se imale dogoditi uvijek unaprijed postajale poznate, bilo po snu, bilo po nutarnjem otkrivenju u umu, bilo po zanosu. Jer ono što smo rekli da se događa u umu, smatramo da je takve naravi kao što se čita u Djelima apostolskim: Reče, kaže, Duh Filipu. Naime, za sve stvari koje je možda trebao važno odrediti htio je imati vremena za razmišljanje, i ništa nije određivao nepromišljeno, prije nego što bi, prosvijetljen Božjom milošću, sam u svome umu osjetio što je bolje; i tako, potvrđen u umu višnjim pohodom, bez oklijevanja je određivao što je trebalo činiti. Nadalje, ono što je viđao u snu, kao što je već gore mnogo toga obuhvaćeno, bilo je tako istinito da se ne sjećamo da je ikada bilo iznevjereno. Naime, da za potvrdu ove stvari navedemo ono što smo izostavili, prije nego što je bio pozvan u Bremensku crkvu, jedne mu se noći učinilo da je došao u neki prelijepi kraj, u kojem je pronašao blaženoga apostola Petra; i dok mu se divio, dolaze neki ljudi moleći da im on sam, naime blaženi Petar, pošalje pastira i učitelja. Kad im je on odgovorio: Ovo je onaj kojega morate imati za pastira, stavljajući pred sebe gospodina biskupa koji je stajao pred njim, učinilo mu se da je nastao velik potres i da je on pao na zemlju, te da je došao glas nad njega i velika slast u umu, naime pomazanje Duha Svetoga, tako da se osjetio kao obnovljen u Kristovoj milosti. Glas pak koji je došao kao da je izlio blagoslov nad njega. Nakon toga su, kako mu se činilo, gore spomenuti ljudi ponovno opomenuli apostola da im pošalje bilo kojega učitelja (jer su se činili protivnima onomu što im je on prije predložio); kojima je on kao srdeći odgovorio: Zar vam nisam rekao da mora biti ovaj, koji je sada nazočan, zašto ste posumnjali? Zar niste čuli glas Duha Svetoga koji je sišao nad njega da ga posveti za pastira vama? Nakon tih riječi probudio se iz sna. Ono što je vidio tri godine prije nego što je bio pozvan da upravlja Bremenskom crkvom, sasvim je sigurno znao da negdje mora poći u ime Gospodnje, ali kamo, nije znao. Nakon što je pak po kraljevoj zapovijedi došao u Bremensku crkvu i saznao da je posvećena u čast sv. Petra, i ondje također pronašao neke koji ga nisu primili radosna srca, sjetio se svoga viđenja i zbog toga je pristao da preuzme upravljanje tom biskupijom. Jer je svjedočeći govorio da to inače nikada ne bi htio učiniti.
63 U ono također vrijeme kad je imao gore spomenutu ćeliju Turholt, budući da mu je sva briga bila o obraćenju naroda, da bi im u svome poslanstvu mogao koristiti, smjestio je u istu ćeliju neke dječake, kupljene od Normana ili Slavena, da se radi učenja odgajaju za svetu službu. Neke od njih je gore spomenuti Reginarije, kad je njemu samomu dana ta ćelija, odatle odveo i poslao u svoju službu. Zbog toga je, kad je gospodin biskup bio veoma tjeskoban, ubrzo nakon toga vidio kao da je došao u neku kuću i ondje pronašao i časnoga kralja Karla i samoga Reginarija. Njih je on, kako mu se činilo, ukorio zbog tih istih dječaka, tvrdeći da ih je namjeravao odgajati za službu svemogućega Boga, a ne da služe Reginariju. Nakon tih riječi učinilo mu se da je isti Reginarije, podigavši svoju nogu, udario nogom u usta gospodina biskupa. Napokon, kad se to dogodilo, ubrzo mu se učinilo da Isus Krist stoji blizu njega i govori gore spomenutomu kralju i jednako tako Reginariju: Zašto, kaže, ovdje čovjeka vi tako sramotno obeščašćujete? Znajte da ovaj ima Gospodina i vi zbog ove stvari nećete proći nekažnjeno. Nakon tih riječi oni su se prestrašili i smeli; a gospodin se biskup probudio. Koliko je bilo istinito ono što mu je pokazano, svjedoči božanska osveta koja je došla na samoga Reginarija. Jer ne mnogo poslije zaslužio je kraljevu srdžbu, i izgubio je samu ćeliju zajedno sa svime što je imao od strane kralja, i nije se više mogao vratiti u prijašnju milost.
64 Ali o njegovoj pastirskoj milosti, kakva je i kolika bila, da se ne učini da smo propustili: u onome smo zasigurno iskusili koliko je istinito ono što je blaženi Grgur rekao o pastirima Crkve u slici pastira koji su o rođenju Gospodnjem bdjeli nad svojim stadom: Što je, kaže, to što se pastirima koji su bdjeli ukazao anđeo i obasjao ih Božji sjaj; osim da oni prije ostalih zaslužuju vidjeti uzvišene stvari koji znaju brižno upravljati vjernim stadima? I dok oni pobožno bdiju nad stadom, božanska milost obilnije sjaji nad njima. Jer u svakom njegovu djelu mnogim smo iskustvima iskusili da je Božja milost išla s njim. Jer to da je on, brižan za čuvanje svoga stada, zaslužio vidjeti mnoge uzvišene stvari i da je u umu češće bio nadahnut višnjim pohodom, gore smo već pokazali da je u mnogome obuhvaćeno. Napokon, i dok je izvana u njemu obilnije sjala Božja milost, i govor njegova propovijedanja, prožet mnogom blagošću, bio je dijelom strašan, tako da se sigurnim znakom dokazivalo da njegove riječi ravna duhovno ulijevanje; u kojem, miješajući s prijetnjama ugodnosti, pokazivao je silu Božjega suda, u kojem će dolazeći Gospodin biti strašan grešnicima, a blag pravednicima. Takvom je naime milošću bio divan u riječima i licu: tako da su ga moćnici i bogataši, osobito pak tvrdokorni i drski, gledali kao strašna; osrednji su ga pak grlili kao brata, a siromasi su ga pak štovali najpobožnijom naklonošću kao oca.
63 Nadalje, premda je znakove čudesa, kao oruđa hvastanja, oprezno izbjegavao, ipak i kad ih nije tražio, oni nisu izostajali; što je dokazano očitim znakom, jer naime zapovijed Gospodnja izrečena iz njegovih usta nije prošla bez učinka. Jer kad je jednoga vremena u Friziji, u kotaru Ostergau, na nedjeljni dan propovijedao narodu i uz ostalo zabranjivao da itko na blagdanski dan vrši težak rad; neki od njih,
A od njih, kako su tvrdokorni i glupi, vrativši se kući, jer je zrak bio vedar, otišavši na livadu, skupivši sijeno napravili su plastove. Kad je to bilo učinjeno, u predvečerje su svi oni plastovi, koji su napravljeni istoga dana, božanski uništeni ognjem, dok su neoštećeni ostali oni koji su u prijašnjim danima u sredini bili pripremljeni stajali. Kad se to dogodilo, narodi koji su boravili uokolo, vidjevši izdaleka dim i misleći da su nazočni neprijatelji, veoma su se uplašili: ali pomnije istražujući istinu stvari, potvrdili su da je kažnjena tvrdokornost nekih.
66 Niti smatramo da treba prešutjeti to da je, kad je jednoga vremena narod Nordalbinaca veoma teško sagriješio, a njihov je prijestup bio ovakve naravi, naime kad bi neki jadni zarobljenici od kršćana, koji su bili mučeni kod barbara, odatle pobjegli i dolazili k kršćanima, k gore spomenutim Nordalbincima, za koje se zna da su najbliži poganima, oni su ih hvatali i stavljali u okove; neke od njih su ponovno prodavali poganima, neke podvrgavali svome ropstvu ili prodavali drugim kršćanima. Kad je dakle to došlo do znanja gospodinu biskupu, i kad je zbog te stvari bio veoma tjeskoban, jer se u njegovoj biskupiji dogodilo tako veliko bezakonje, a kako se ono moglo ispraviti, nije dovoljno razborito shvaćao: jer su u tom najbezbožnijem zločinu bili upleteni mnogi koji su se kod njih smatrali moćnima i plemenitima. Napokon, dok je zbog te stvari bio veoma tjeskoban, jedne mu se noći ukazala božanska utjeha. Naime, činilo mu se da je Gospodin Isus u sadašnjem vijeku, kao što je nekoć bio kad je narodima propovijedao nauk i primjere svoje nazočnosti; i učinilo mu se da je s mnoštvom vjernika i da je i sam gospodin biskup s njime na istomu putu radostan i veseo; kako mu se činilo, u svima tvrdokornima bio je odozgor uliven strah, i događalo se izbavljenje potlačenih, i velik mir u svemu; tako da se činilo da na samom putu nema nikakva protivljenja. Ohrabren stoga nakon ovoga viđenja, sam je pripremio svoje putovanje k gore spomenutomu narodu, naime s tom namjerom da i jadnike, koji su nerazumno bili predani u ropstvo i prodani, na bilo koji način oslobodi: i da, kako se ubuduće nitko ne bi usudio počiniti tako veliko zlo, uz Božju milost zabrani. Na tom mu je putovanju Gospodin dao toliku milost i ulio toliki strah od njegova autoriteta u tvrdokorne da, premda su bili plemeniti i opako moćni, nijedan od njih nije se usudio usprotiviti njegovoj vlasti: nego su se tražili jadnici, gdje god su bili prodani, i obdareni slobodom bili su puštani; da idu kamo god žele. Povrh toga, da se ubuduće ne bi izvodila nikakva prijevara zbog iste stvari, sklopili su takav dogovor da se nijedan od njih, koji su bili okaljani gore spomenutom grabežljivošću, ne brani ni zakletvom ni svjedocima; nego da se sudu svemogućega Boga podvrgne ili on sam, koji je bio tužen za takav zločin, ili zasigurno zarobljenik kojega je drugi tužio. Kad je to dakle učinjeno, na samom je putu Gospodin uistinu pokazao ono što je obećao vjernicima, govoreći: Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. S tolikim je uspjehom i radošću izvršio ono putovanje da su neki koji su putovali s njime govorili da nikada u svom životu nisu prošli tako dobro i tako ugodno putovanje.
67 Koliko ih je pak ozdravilo njegovom molitvom i pomazanjem uljem, ne možemo nabrojiti. Jer, saznavši to po tvrdnji mnogih, natječući su k njemu dolazili ne samo iz njegove biskupije, nego i izdaleka bolesnici, tražeći od njega lijek spasenja. On je pak sve to uvijek radije htio da se prikrije nego da se razglasi. Naime, kad se o takvim znakovima čudesa ponekad pred njim vodio razgovor, on je rekao nekome svome bliskomu: Kad bih bio dostojan pred svojim Bogom, molio bih da mi podari jedan znak, naime da svojom milošću od mene učini dobra čovjeka.a Godine 837. da je sv. Ansgarije otputovao u Torholt, piše Stadenški u Chronico: spominje isto putovanje Adam., b Oko godine 844. o Reginariju smo gore govorili., c Osterga, Asterga, Ostringia, Ostergaus kotar u Embdenskoj grofoviji, o kojem je bilo govora gore.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.