Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 3. veljače

O sv. Anschariju nadbiskupu Hamburga, apostolu Danaca i Šveđana, u Bremenu u Donjoj Saskoj

DE S. ANSCHARIOARCHIEP. HAMBURGENSI, DANORUM SUECORUMQUE APOSTOLO, BREMÆ IN SAXONIA INFERIORE,

Sadržaj (49)
  1. Prethodni komentar.
  2. § II. Bremenska biskupija sjedinjena s hamburškom. Utvrđena kronologija sv. Ansgara.
  3. § IV Štovanje sv. Ansgara. Hramovi posvećeni njegovu imenu.
  4. C § VII. Kraljevi Danske u doba sv. Ansgara, zbunjeni danski pisci.
  5. § IX. Posljednja djela Heriolta; njegova brata Roruca, sinova Gotfrida i Rudolfa.
  6. § X Apostolski muževi u obraćenju Danaca. Podignuti prvi hramovi.
  7. § XIV. Poslanica sv. Oskara.
  8. § XV. Dekret sv. Pape Paskala o poslanju Ebovu.
  9. § XVI. Naredba cara Ludovika o poslanju sv. Oskara.
  10. § XIII. Dekret pape Grgura IV. O istomu poslanju.
  11. § XVIII. Dekret pape Nikole.
  12. § XIX. Pismo pape Nikole danskome kralju Horiku.
  13. § XX. Pismo pape Formoza hamburškom nadbiskupu Adalgariju.
  14. Autorov predgovor
  15. B poglavlje I.
  16. Djetinjstvo sv. Ansgara. Redovnički novicijat. Viđenja.
  17. Uprava škola u oba Corbieja. Viđenja.
  18. Apostolat u Danskoj.
  19. POGLAVLJE IV. Apostolat u Švedskoj.
  20. Hamburška nadbiskupija.
  21. Dolazak biskupa Gautberta u Švedsku i progonstvo. Spaljivanje Hamburga.
  22. Putovanje prezbitera Ardgara u Švedsku. Čudesa i smrt Herigarova.
  23. Osporeno sjedinjenje biskupija; potvrđeno apostolskom vlašću.
  24. Obnovljeno poslanje u Dansku; pripremljeno poslanje u Švedsku.
  25. Poslanstvo u Švedsku. Sagrađena crkva.
  26. Napredak Crkve u Švedskoj. Ratna pobjeda.
  27. Napredak Crkve u Dania među progonstvima. Apostolski muževi poslani u Švedsku.
  28. (r: b) poglavlje XVI.
  29. Nebeska prosvjetljenja. Čudesa.
  30. Bolest, smrt, ukop.
  31. Drugi život u stihovima
  32. A proslov autora.
  33. Djetinjstvo sv. Anškarija, redovnički novicijat, viđenja.
  34. Uprava škola u objema Korbejama. Viđenja.
  35. 24. pogl. Izložio je zasjede, ugrabio je gusar lađe.
  36. 25. pogl. Umnaža Gospodnje ovce sveta sloboda govorenja.
  37. Nadbiskupija Hamburška.
  38. Raduje se car povratku poslanika i djelima.
  39. Što je kralj naumio, ostavio je nedovršeno zbog smrti.
  40. Grad gdje puše Sjeverac postaje prvi u klimatskom pojasu svijeta.
  41. Smrt Fridburge. Povratak Hardgarija iz Švedske.
  42. Ponovno započeto poslanstvo u Dansku: pripremljeno u Švedsku.
  43. A poglavlje XII.
  44. Poslanstvo Švedske. Sagrađena Crkva.
  45. Napredak Crkve u Švedskoj. Ratna pobjeda.
  46. Napredak Crkve u Danskoj usred progona. Apostolski muževi poslani u Švedsku.
  47. Pokore, molitve i milostinje sv. Ansgara.
  48. Božanska rasvjetljenja. Čudesa.
  49. Bolest, smrt, pokop.

POGLAVLJE IV. Apostolat u Švedskoj.

a U međuvremenu se pak a dogodilo da su poslanici Sveona došli spomenutomu Ludoviku te su među ostalim nalozima svoga poslanstva preblagomu caru javili da u njihovu narodu ima mnogo onih koji žele prihvatiti bogoštovlje kršćanske vjere. A i srce njihova kralja prilično je dobrohotno prema tomu da ondje dopusti boravak svećenikâ Božjih. Samo neka od njegove darežljivosti zavrijede da im odredi prikladne propovjednike. Čuvši ih, najpobožniji se car veoma obradovao i ponovno počeo tražiti koga bi poslao u one krajeve da ispita je li taj narod spreman vjerovati, kako su oni poslanici javili, i da im počne predavati bogoštovlje kršćanske vjere. Stoga se dogodilo da je presvijetli car ponovno počeo raspravljati sa spomenutimb vašim opatom bi li možda među svojim monasima mogao naći nekoga tko bi za Kristovo ime htio poći u one krajeve, ili barem nekoga tko bi boravio s Herioldom, a da onaj sluga Božji Ansgar, koji je bio s njime, preuzme to poslanstvo. Zbog toga se dogodilo da je kraljevom zapoviješću odande pozvan na dvor. I poručeno mu je da se ne brije prije nego što dođe pred cara. A muž Božji, unaprijed potpuno znajući radi čega je pozvan, počeo je svim žarom srca plamtjeti u ljubavi prema Bogu i smatrati svakom radošću ako mu bude dopušteno posvetiti se pridobivanju duša. Odlučio je u duhu strpljivo za Krista podnijeti i ako bi mu se na takvu putovanju dogodila kakva protivština ili nedaća, i nije u srcu nosio nikakve sumnje u pogledu takva djela, jer je bio utješen darom božanskoga viđenja koje je prije vidio. Naime, u spomenuto vrijeme, dok je boravio kod vas i već bio s neba nadahnut dvama viđenjima, jedne mu se noći učinilo da je došao u neku kuću gdje je stajalo više onih iz reda propovjednika, spremnih za službu propovijedanja; pred njima je iznenada u zanosu duha bio uznesen i vidio kako ga je s neba poslana svjetlost neizmjerna sjaja, sjajnija od sunčane zrake, obasjala uokolo. I dok se čudio što je to, glas gotovo sličan onomu za koji je pripovijedao da ga je čuo u prvom viđenju upravio se k njemu govoreći: Oprošten ti je grijeh tvoj. Njemu on, nadahnut, kako vjerujemo, božanskim Duhom, odgovori govoreći: Gospodine, što hoćeš da učinim? I ponovno odjeknu glas govoreći: Idi i navijesti poganima riječ Božju. Razmatrajući dakle to viđenje u duhu, sluga se Božji radovao u Gospodinu, videći da je već djelomično ispunjeno ono što mu je bilo zapovijeđeno, i želeći za veći vrhunac svoga truda navijestiti riječ Božju i Sveonima.

16 Kad je dakle bio doveden pred cara i kad ga je ovaj upitao želi li preuzeti to poslanstvo, slobodnim je glasom odgovorio da je spreman na sve što mu svojom vlašću odluči naložiti za Kristovo ime. Tada mu je Božjom providnošću časni opat iz vašega bratstva pronašao druga, oca Witmara, posve dostojna i voljna za toliko djelo. A odredio je da s Herioldom bude najodaniji otac Gislemar, prokušan u vjeri i dobrim djelima te najgorljiviji u revnosti za Boga. Preuzeo je dakle poslanstvo koje mu je car naložio, da pođe u krajeve Sveona i ispita je li taj narod spreman vjerovati, kako su spomenuti poslanici javili. Koliko je i kako teških zala pretrpio u tom poslanstvu, bolje će moći priopćiti sam spomenuti otac Witmar, koji je u tome sudjelovao. Nama neka bude dovoljno ispripovjediti samo to da su, dok su bili otprilike na polovici puta, naišli na gusare.

I premda su se trgovci koji su išli s njima muževno branili i najprije doduše odnijeli pobjedu, u drugom su ipak sukobu od istih gusara bili pobijeđeni i nadvladani, tako da su im oteli lađe i sve što su imali, a oni su sami jedva pobjegli bježeći pješice na kopno. Ondje su dakle izgubili i kraljevske darove koje su onamo trebali odnijeti i sve što su imali, osim malo toga što su možda skačući s lađe mogli uzeti i ponijeti sa sobom. Među tim su stvarima, kad su ih oni opljačkali, izgubili i gotovo četrdeset knjiga koje su bili prikupili za službu Božju. Nakon toga događaja, dok su jedni namjeravali vratiti se, a drugi poći dalje, sluga se Božji nikako nije dao odvratiti od započetoga puta; štoviše, prepuštajući Božjoj volji što će mu se dogoditi, odlučio je nikako se ne vratiti prije nego što po Božjem migu spozna može li se u onim krajevima dobiti dopuštenje za propovijedanje.

17 Idući dakle nakon toga s velikom mukom pješice vrlo dugim putem i prelazeći lađom mora koja su ležala između, gdje je bilo prikladno, naposljetku su stigli u luku njihova kraljevstva koja se zove Birka; ondje ih je dobrostivo primio njihov kralj, koji se zvao Bern, dok su njegovi poslanici izvijestili iz kojega su razloga došli. Upoznavši dakle njihovo poslanstvo i raspravivši o takvom poslu sa svojim vjernicima, jednodušnim glasom i pristankom sviju dao im je dopuštenje da ondje ostanu i propovijedaju Kristovo evanđelje, dopustivši slobodu da tko god želi traži njihov nauk. Stoga su radosna srca sluge Božje, videći da je sretno uspjelo ono što su željeli, počele narodima koji su ondje živjeli naviještati riječ spasenja. Bilo je također mnogo onih koji su bili skloni njihovu poslanstvu i rado slušali nauk Gospodnji. Mnogo je kršćana kod njih bilo i u zarobljeništvu, koji su se radovali što napokon mogu sudjelovati u božanskim otajstvima; i dokazalo se da sve doista tako stoji kako su njihovi poslanici javili presvijetlomu caru, a neki su pobožno tražili milost krštenja. Među njima je upravitelj toga mjesta i kraljev savjetnik, njemu veoma mio, imenom Herigarije, primio dar svetoga krštenja i ostao najčvršći u katoličkoj vjeri. On je naime na svojoj baštini sagradio crkvu i najpobožnije se vježbao u službi Božjoj. Postoje različita znamenja ovoga muža i dokazuju se mnogi znaci njegove nepobjedive vjere, koje ćemo u nastavku jasnije izložiti. a Godine 820. O poslanstvima Šveđanima, trgovištu Birki i kralju Bernu ili Björnu govorilo se u § n., Opat Wala tada je još bio mio caru na dvoru, kojega je ovaj sljedeće godine 830. s dvora poslao natrag u samostan, kako se čita u Vita Ludovici.

Hamburška nadbiskupija.

Provevši dakle kod njih godinu i pol dana, spomenute su se sluge Božje s pouzdanim iskustvom svoga poslanstva i s pismom napisanim kraljevom rukom na njihov način vratile presvijetlomu caru. Časno i s najvećom dobrohotnošću pobožnosti primljene od njega, ispripovjedile su što je sve Gospodin s njima učinio i da su se u onim krajevima otvorila vrata vjere za pozivanje pogana. Čuvši to, najpobožniji se car ispunio neizmjernom radošću: i jednako se prisjećajući onoga što je već nekoć kod Danaca bilo započeto u pogledu bogoštovlja, te upućujući hvale i zahvale svemogućemu Gospodinu, rasplamsan žarom vjere počeo je tražiti kako bi u sjevernim krajevima, naime na kraju svoga carstva, mogao ustanoviti biskupsku stolicu; odakle bi biskupu koji ondje boravi bilo prikladno radi propovijedanja češće odlaziti u one krajeve i odakle bi također svi oni barbarski narodi lakše i obilnije mogli primati sakramente božanskoga otajstva. Dok je dakle u takvoj brizi ustrajao budnom skrbi, po kazivanju nekih njegovih vjernika postalo mu je poznato da njegov otac slavne uspomene, car Karlo, kad je svu Sasku pokorenu mačem i podloženu Kristovu jarmu razdijelio po biskupijama, posljednji dio te pokrajine, koji je bio na sjeveru s one strane Labe, nije povjerio na čuvanje nijednomu od biskupa, nego ga je odlučio sačuvati zato da ondje ustanovi nadbiskupsku stolicu; iz koje bi, po daru Gospodnjem, napredovalo i širenje kršćanske vjere među strane narode. Zbog toga je ondje najprije dao posvetiti crkvu po nekom galskom biskupu, imenom Amalharije. Poslije je također samu tu župu povjerio na posebno upravljanje prezbiteru imenom Heridach; i nipošto nije htio da susjedni biskupi imaju ikakvu vlast nad tim mjestom. Toga je prezbitera također bio odlučio posvetiti za biskupa, ali ga je prebrzi odlazak s ovoga svijeta spriječio da se to ostvari.

19 Nakon smrti dakle cara tolike uspomene, kad je njegov sin, naime već spomenuti car Ludovik, bio postavljen na prijestolje njegova kraljevstva, na nagovor nekih razdijelio je onaj dio pokrajine koji je bio s one strane Labe na dva dijela i privremeno ga povjeriob dvojici susjednih biskupa. Nije naime dovoljno pazio na odredbu svoga oca o tome, ili ju je pak posve ne poznavao. Kad se pak pružila ova prigoda, kojom je vjera Kristova u krajevima Danaca i Sveona po milosti Božjoj već počela donositi plodove, doznavši za zavjet svoga oca, kako ništa od njegove revnosti ne bi ostalo nedovršeno, uz pristanak biskupa i mnogobrojni zbor sinode, u spomenutom posljednjem kraju Saske s one strane Labe, u gradu Hamburgu, ustanovio je nadbiskupsku stolicu, kojoj neka bude podložna sva Crkva Nordalbinga i kojoj neka pripada vlast nad svim sjevernim krajevima za postavljanje biskupa ili prezbitera koji se u one krajeve šalju za Kristovo ime. Za tu je dakle stolicu našega gospodina i oca Ansgara spomenuti car svečano dao posvetiti za nadbiskupa po rukama Drogona, biskupa Metza i tadašnjega nadkapelana najviše i svete dvorske časti; u nazočnosti nadbiskupa: Ebona iz Reimsa, Hettija iz Triera i Otgarija iz Mainza, zajedno s mnogim drugim biskupima okupljenim na saboru Carstva; uz sudjelovanje, pristanak i suposvećenje biskupa Helinganda i Willerika, od kojih je uzeo natrag već spomenute povjerene dijelove one župe. A budući da je ta biskupija bila ustanovljena na pogibeljnim mjestima, da ne bi zbog prijeteće okrutnosti barbara na neki način propala, i budući da je bila posve malena, predao je njegovu poslanstvu neko samostansko dobro u Galiji, zvano Turholt, da vječno služi istoj stolici.

20 I kako bi sve to zadržalo trajnu snagu svoje stalnosti, časno ga je uputio k Apostolskoj Stolici te je po svojim poslanicima, časnim biskupima Bernoldu i Ratoldu i presvijetlom knezu Geroldu, dao sve to obrazloženje priopćiti presvetomu papi Grguru radi potvrde. On je to također potvrdio kako vlašću svoga dekreta tako i davanjem palija, po običaju svojih prethodnika, te ga je, nazočna pred sobom, postavio za legata u svim okolnim narodima Sveona ili Danaca, a također i Slavena i ostalih naroda nastanjenih u sjevernim krajevima, zajedno s reimskim nadbiskupom Ebonom, koji je to isto poslanstvo prije bio preuzeo, te mu je pred tijelom i grobnicom sv. Petra apostola udijelio javnu vlast propovijedanja evanđelja; i da ništa od toga u budućnosti ne bi postalo ništavnim, svakoga tko se protivi i suprotstavlja, ili na bilo koji način vreba protiv ovih svetih nastojanja najpobožnijega cara, udario je mačem anateme i osudio vječnom osvetom kao krivca na đavolsku sudbinu. Nadalje, kao što smo prije naveli, isto je poslanstvo vlašćud pape Paskala prije bilo povjereno reimskomu nadbiskupu Ebonu. Naime on je sam, kako vjerujemo, nadahnut božanskim Duhom, gorio najžarčom željom za pozivanjem pogana, a osobito Danaca, koje je češće viđao na dvoru i žalio što su zavedeni đavolskom zabludom, te je za Kristovo ime želio predati sebe i sve svoje za spasenje pogana. Njemu je također gospodin car bio dao jedno mjesto s one strane Labe, koje se zovee Welanao, kako bi, kad god krene u one krajeve, ondje imao mjesto za boravak. Mnogo je puta stoga on sam dolazio na to isto mjesto te je za pridobivanje duša mnogo toga uredio u sjevernim krajevima, mnoge pridružio kršćanskoj vjeri i učvrstio u katoličkoj vjeri. a Filip Cezar iz rukopisa Hamburga ima: „i ondje prvotnu crkvu”. Rukopis iz Böddekena: „ondje također prvotnu crkvu” itd. Sljedeće je preuzeto iz Precepta ili povelje Ludovika gore navedene, te ondje razjašnjeno, ili također u § 1. i 5., d iz Reimsa i Farfe., e U rukopisima iz Böddekena i Hamburga dodavalo se „drugi put”, umjesto čega je Filip Cezar tiskao „četvrti put”., d Paskalovu smo povelju dali s pismom sv. Ansgara, iz kojih se same ovdje prepisane riječi potvrđuju. Ovdje su dana djela iz pariškoga i korbijskoga kodeksa; ono što je u hamburškom i böddekenškom rukopisu bilo prilično nejasno, bez ikakva spomena Ebona., e Welanao, Welna, pučki Wehl ili Wedel, niže od Hamburga, gdje se vidi stari kip i vjeruje se da mu ga je podigao Roland, rođak Karla Velikoga, kako primjećuje Filip Cezar u bilješkama uz ovaj Život, br. 66. O Rolandu smo govorili uz Vita Caroli, pogl. 3., slovod.

Dolazak biskupa Gautberta u Švedsku i progonstvo. Spaljivanje Hamburga.

Nakon ređenja našega gospodina i oca Ansgara koje je gore opisano, učinilo im se, dok su međusobno raspravljali o istom poslanju, potrebnim da mu se zaredi neki pomoćnik koji bi u krajevima Šveđana obnašao službu biskupskoga poslanja, budući da bi u tako daleko smještenoj zemlji trebao osobno biti nazočan biskup, a on sam ne bi bio dovoljan za oba mjesta. Stoga je s pristankom i voljom spomenutoga cara časni a Ebbon jednoga svojeg rođaka, imenom Gautberta, izabranoga za ovo djelo i odlikovanoga biskupskom čašću, uputio u krajeve Šveđana; obilno mu je dodijelio crkveno posuđe i potrebne troškove kako iz vlastitoga tako i iz kraljevskoga dara, te ga odredio da bude poslanik među narodima Šveđana kao njegov zamjenik, jer je on sam prije apostolskom vlašću bio preuzeo tu istu propovjedničku službu. Njemu je također poslije preblagi car, na poticaj istoga časnoga predstojnika Ebbona, predao ćeliju koju je sam bio sagradio u spomenutom mjestu Welanao, kao mjesto okrepe, kako bi mu naime trajnom postojanošću služila za obavljanje njegove službe. Spomenuti je dakle Gautbert, kojega su sami posvetitelji u čast apostolskoga imena prozvali Šimunom, došavši u krajeve Šveđana, bio časno primljen i od kralja i od naroda, te je uz blagonaklonost i jednodušnost svih počeo ondje graditi crkvu i javno propovijedati evanđelje vjere; nastajala je radost spasenja među kršćanima koji su ondje boravili, a broj vjernika povećavao se iz dana u dan. U međuvremenu je i naš gospodin i pastir u povjerenoj mu biskupiji i u krajevima Danaca revno ispunjavao svoju službu te je primjerom dobroga vladanja mnoge poticao na milost vjere. Počeo je također iz naroda Danaca i Slavena kupovati neke dječake, a neke i otkupljivati iz sužanjstva, kako bi ih odgojio za službu Božju. Neke je od njih zadržao ovdje sa sobom, a neke je smjestio na odgoj u spomenutu ćeliju Thurlholt; a s njime su ovdje iz vaše zajednice bili sveti naši oci i učitelji, čijim je naukom i poukom među nama sretno rastao ugled božanske vjere.

22 Dok se pak ovo na objema stranama hvalevrijedno i Boga dostojno događalo,b dogodilo se da su iznenada došli gusari i brodovljem opkolili grad Hamburg. Budući da se to zbilo neočekivano i naglo, nije bilo vremena za okupljanje žitelja kraja. Štoviše, kako je i grof koji je u to vrijeme držao upravu toga mjesta, presvijetli muž gospodin Bernarije, tada bio odsutan, gospodin biskup koji se ondje nalazio, s onima koji su bili nazočni u samome gradu ili su boravili u predgrađu, isprva je, čuvši za njihov dolazak, htio obraniti samo mjesto dok im ne stigne veća pomoć. Ali kako su pogani navaljivali, a grad već bio opkoljen, uvidjevši da im se ne može odoljeti, pobrinuo se kako bi se iznijeli zalozi svetihc relikvija. Tako je i on sam, dok su se klerici u bijegu raspršili amo i tamo, jedva umakao čak i bez svojega plašta. I ljudi su također izlazili iz samoga mjesta te lutali ovamo i onamo; mnogi su pobjegli, neki su bili zarobljeni, a mnogi i pogubljeni. Naposljetku su neprijatelji, opljačkavši grad, grad i sve što je bilo u njemu ili u obližnjem naselju, budući da su onamo stigli u večernje doba, ondje ostali tu noć sa sljedećim danom i noći; i tako, spalivši i opljačkavši sve, otišli su. Ondje je crkva, sagrađena čudesnim radom pod vodstvom gospodina biskupa, zajedno s divno uređenim samostanskim klaustrima, bila spaljena ognjem. Ondje je knjižnica, koju je spomenuti prejasni car bio darovao istomu našem ocu, izvrsno prepisana, zajedno s mnogim drugim knjigama, propala u vatri; i tako je sve što je ondje imao, bilo u crkvenom posuđu, bilo u drugim dragocjenostima i dobrima, neprijateljskim naletom oteto ili pljačkom ili ognjem, E tako da su ga ostavili gotovo gologa. Naime, gotovo ništa nije bilo otuda ranije izneseno, niti je tada išta spašeno, osim onoga što je svatko bježeći mogao slučajno zgrabiti i ponijeti sa sobom. Zbog svega toga presveti se gospodin i otac nimalo nije uznemirio u duši niti je sagriješio usnama; nego, kada je gotovo sve što je od početka biskupstva uspio prikupiti ili uložiti u gradnju zdanja izgubio u jednom trenutku, češće je ponavljao one riječi blaženoga Joba: „Gospodin dade, Gospodin uze; kako se Gospodinu svidjelo, tako se dogodilo. Blagoslovljeno bilo ime Gospodnje.”

23 Nakon što se to tako zbilo, dok je gospodin biskup sa svojima bio u mnogim tjeskobama i nevoljama, a braća njegove zajednice zajedno s presvetim zalozima obilazila razna mjesta te lutala amo i tamo i nigdje nisu mirno boravila, kako je prevladala spletka zloga, dogodilo se također đavolskim poticajem da je narod Šveđana, raspaljen žarom revnosti, počeo podmuklo progoniti spomenutoga biskupa Gautberta. I dogodilo se da je u kuću u kojoj je boravio, jednodušnim dogovorom, jedan dio naroda provalio radi pljačke te je njegova nećaka,d imenom Nitharda, ubio mačem i, kako vjerujemo, učinio ga Božjim mučenikom jer je bio posječen iz mržnje prema kršćanskom imenu. Njega samoga pak, s ostalim drugovima koji su zajedno bili ondje, svezali su i, opljačkavši sve što su kod njih mogli naći, obasute pogrdama i sramotom protjerali ih iz svojih granica. To ipak nije učinjeno po kraljevoj zapovijedi, nego je počinjeno samo pučkom urotom. Blagost pak božanskoga veličanstva nije nikako dopustila da to prođe nekažnjeno, nego su gotovo svi koji su u tome sudjelovali, premda na različite načine, u kratkom vremenu bili kažnjeni; o njima bi se moglo mnogo reći, ali da čitateljima ne izazovemo dosadu, pobrinuli smo se spomenuti samo jednoga, kako bi se iz njegove propasti očito vidjelo kakvom su kaznom ostali bili kažnjeni.

24 Bio je naime u onoj zemlji neki moćnik čiji je sin bio u istoj uroti s ostalima, te je ono što mu je pripalo od ondje otetoga plijena odnio u kuću svojega oca. Nakon toga čina počeo se smanjivati njegov imetak, a stoka i družina propadati; i sam je sin, pogođen božanskom osvetom, poginuo; ali i njegova žena, sa sinom i kćeri, umrla je nakon nevelika vremenskoga razmaka. Kad je dakle vidio da je, osim jednoga maloga sina, lišen svih svojih dobara, počeo je

Apočeo se jadnik plašiti srdžbe bogova i razmišljati u sebi da sve to trpi zbog uvrede nekoga boga. Zbog toga je, kako je ondje običaj, otišao nekome vraču moleći ga da mu pokaže kojega je boga uvrijedio i kako bi ga trebao umilostiviti. Obavivši dakle onaj ono što je kod takva obreda običavao činiti, odgovorio je da su mu svi njihovi bogovi naklonjeni, ali da je Bog kršćana na njega posve srdit: „Krist te”, reče, „tako drži u propasti; i budući da nešto njihovo, što je njemu bilo posvećeno, ostaje sakriveno u tvojoj kući, zato su na tebe došla sva ova zla koja si pretrpio, niti ćeš se moći od njih osloboditi dokle god to bude ostalo u tvojoj kući.” Čuvši to, on je brižno razmišljao u sebi što bi to moglo biti, te se sjetio svojega sina, da je od gore spomenutoga plijena donio u njegovu kuću neku knjigu. Pogođen zbog toga prevelikim užasom, a kako ondje tada nije bio nazočan svećenik te nije nimalo znao što bi učinio s tom knjigom, nije se nikako usudio dulje je zadržati kod sebe. Naposljetku, jedva pronašavši savjet, donio ju je pred narod koji je boravio u istome selu i ispripovjedio što je pretrpio. A kad su svi rekli da ne znaju što bi savjetovali o toj stvari te su se bojali primiti ili imati nešto takvo u svojoj kući, on ju je, preneražen time da je dulje zadrži kod sebe, dolično umotanu privezao za neku ogradu, objavivši neka je uzme odande tko god hoće, i zavjetovao se na dragovoljnu zadovoljštinu Gospodinu Isusu Kristu za počinjenu krivnju. Tu je knjigu neki od kršćana uzeo odande i odnio u svoju kuću, iz čijih smo usta i mi ovo doznali; on je poslije bio velike vjere i pobožnosti, tako da je kod nas poslije naučio psalme napamet bez poznavanja slova. Tako su dakle i ostali kažnjeni bilo smrću, bilo pošasti i gubitkom svojih dobara; i svima je postalo očito da su oni koji su se usudili nečasno postupati sa svetim Božjim biskupom i njegovima te ih opljačkati, iskusili najtežu osvetu Gospodina našega Isusa Krista. a Adam u knjizi I, pogl. 18 kudi Ebbona kao da, naslađujući se svjetovnim poslovima, sam nije otišao u Švedsku. Ali gore smo pokazali da je Ansgar o njemu bolje mislio., b Godine 845, kako je dokazano u § 2 protiv Adama, Krantzija i drugih koji stavljaju godinu 840., c O tim smo relikvijama raspravljali u § 13., d Budući da je nepoznat dan njegova rođenja za nebo, da ne propadne spomen, slavimo ga na ovaj dan sa sv. Ansgarom.

Putovanje prezbitera Ardgara u Švedsku. Čudesa i smrt Herigarova.

Nakon toga je dakle ono mjesto gotovo sedam godina bilo bez svećeničke nazočnosti; zbog čega je naš gospodin i pastir Ansgar, tjeskoban od prevelike žalosti, ne podnoseći da ondje propadne vjera kršćanske religije, a osobito žaleći svojega sina Herigara, kojega smo gore spomenuli, u one krajeve uputio nekoga pustinjaka, imenom Ardgara, i zapovjedio mu da se osobito drži uz njega. On je dakle došavši onamo bio susretljivo primljen od samoga Herigara, a kršćanima koji su ondje bili nazočni njegova je nazočnost donijela veliku radost. I počeli su, kao što su i prije činili, pobožno tražiti ono što je Božje i radosna srca čuvati kršćanski obred. Nitko se također od nevjernika nije usuđivao protiviti njegovu propovijedanju, jer su se sa strahom u duši sjećali kakvom su kaznom bili kažnjeni oni koji su odande protjerali Božje sluge. Također na poticaj spomenutoga Herigara, po zapovijedi i dopuštenju kralja koji je tada vladao, počeo je javno slaviti Božja otajstva. Taj je naime najvjerniji muž Herigar, u vrijeme dok je ondje nedostajala svećenička nazočnost, podnio mnoge pogrde od nevjernika; ali po daru božanske milosti nebeskim su znakovima na njegovu molbu bile očitovane pohvale prave vjere. Od njih smo, kao što smo obećali, nastojali ovdje umetnuti neke, kako bi se pokazao nepobjedivi duh njegove vjere.

26 Jednom je naime prilikom on sjedio na nekoj skupštini, na pozornici pripravljenoj na polju za vijećanje; ondje, kad su oni među ostalim govorima hvalili svoje bogove, čijom im naklonošću dolaze mnoga blagostanja, a njemu predbacivali što sam u ispraznoj vjeri odstupa od zajedništva svih, kažu da je on, kako je bio gorljiva duha, odgovorio: „Ako je tolika sumnja o božanskom veličanstvu, u što ipak nipošto ne bi trebalo sumnjati, dokažimo čudesima tko je veće moći: vaši mnogi, kako kažete, bogovi, ili moj jedini svemogući Gospodin Isus Krist. Evo, vrijeme je kiše (budući da se kiša tada spremala); zazovite vi imena svojih bogova da kiša ne padne na vas, a ja ću zazvati svojega Gospodina Isusa Krista da me ni jedna kap kiše ne dotakne; i tko u ovoj stvari usliša one koji ga zazivaju, taj neka bude Bog.” Kad su tako među sobom sklopili taj dogovor, dok su oni svi sjedili na jednoj strani, a on pak s jednim dječakom na drugoj, počeo je svaki od njih zazivati svojega boga, a on je također zazivao Gospodina Isusa Krista. I spusti se silna kiša s neba te ih sve tako natopi vodom da su izgledali kao da su u odjeći bačeni u rijeku, a i lišće s grana ondje načinjene sjenice, padajući na njih, pokazivalo je da su božanskom silom svladani; na njega pak i na dječaka koji je bio s njime nije pala ni jedna jedina kap kiše. Kad su se nakon toga oni smeli i zadivili, reče: „Evo, vidite tko je Bog; nemojte me, nesretnici, odvraćati od njegova štovanja, nego se radije postidite svojih zabluda i naučite put istine.”

27 Drugom se pak prilikom dogodilo da je trpio preveliku bol u goljenici, tako da se nikako nije mogao pomaknuti s mjesta na kojem je bio, osim ako bi ga nosili. Kad je dakle dulje vrijeme trpio tu nevolju, počeli su mu mnogi dolaziti u posjet; jedni su ga nagovorima opominjali da za svoje zdravlje žrtvuje bogovima, a drugi su ga pogrdama izazivali da je bez boga i da je stoga lišen zdravlja. Kad se to tako češće događalo, a on se postojano opirao njihovim zlim nagovorima, naposljetku, ne podnoseći njihovu klevetu, odgovori da nipošto ne želi tražiti pomoć od ispraznih kipova, nego od svojega Gospodina Isusa Krista, koji bi ga u trenutku, kad bi htio, mogao ozdraviti od njegove bolesti. I dozvavši odmah svoje ukućane, zapovjedi da ga odnesu u njegovu crkvu. Kad je ondje bio položen pred svima koji su stajali uokolo, ponizno je izlio molitve Gospodinu govoreći: „Gospodine moj Isuse Kriste, da znaju ovi bijednici da si ti jedini Bog i da nema drugoga osim tebe, podaj meni, svojemu sluzi, u ovaj čas prijašnje zdravlje mojega tijela, kako bi neprijatelji, vidjevši tvoja silna djela, bili postiđeni zbog svojih zabluda i obratili se k spoznaji tvojega imena. Učini, molim te, ono što tražim poradi svetoga imena tvojega, koje je blagoslovljeno u vijeke, da ne bude sramote onima koji se u tebe uzdaju, Gospodine.” Nakon tih riječi, dok ga je liječila božanska milost, odmah je postao posve zdrav te je sam izišao iz crkve, zahvaljivao Bogu za svoje zdravlje i, jačajući u Kristovoj vjeri, sve je više posramljivao nevjernike.

28 Otprilike u isto vrijeme dogodilo se da je i neki kralj Šveđana, imenom a Anaund, izbačen iz svojega kraljevstva, bio prognanik kod Danaca. Želeći ponovno doprijeti do granica svojega nekadašnjeg kraljevstva, počeo je od njih tražiti pomoć, obećavajući da bi im, ako pođu za njim, mogli pripasti mnogi darovi. Predlagao im je naime naselje zvano Birka, jer da ondje ima mnogo bogatih trgovaca i obilje svakoga dobra te mnogo novca u riznicama. Obećavao im je dakle da će ih odvesti u to naselje, gdje bi bez gubitka svoje vojske uživali veliku korist za svoje potrebe. Oni su stoga, obradovani obećanim darovima,

A ti i pohlepni za stjecanjem blaga, napunili za pomoć njemu dvadeset i jednu lađu ljudi spremnih za boj te ih uputili s njime. On je pak imao jedanaest svojih lađa. Izišavši dakle iz zemlje Danaca, neočekivano su došli do spomenutoga naselja, a slučajno je tada njihov kralj bio daleko odande, pa se prvaci i mnoštvo naroda nisu mogli okupiti. Samo je gore spomenuti Herigar, upravitelj toga mjesta, bio nazočan s trgovcima i ljudima koji su ondje boravili. Našavši se dakle u velikoj tjeskobi, pobjegli su u grad koji je bio u blizini; počeli su također svojim bogovima, štoviše demonima, obećavati i prinositi zavjete i žrtve, kako bi njihovom pomoću bili spašeni u takvoj pogibelji. Ali, budući da sam grad nije bio osobito utvrđen, a njih je bilo malo za obranu, poslali su k njima poslanike tražeći mir i savez. Spomenuti im je kralj poručio neka za otkup samoga naselja isplate stotinu funti srebra, pa će tako imati mir. To su oni, kako je tražio, odmah poslali, a već spomenuti kralj to je primio.

29 Nadalje, Danci su teško podnosili takav sporazum; jer nije bilo učinjeno onako kako su bili naumili, počeli su željeti iznenada navaliti na njih te samo mjesto iz temelja opljačkati i spaliti, govoreći da svaki pojedini trgovac ondje ima više nego što im je bilo ponuđeno i da nipošto ne mogu podnijeti takvu prijevaru. Dok su se dakle o tome među sobom dogovarali i pripremali se za pljačku grada u koji su se oni sklonili, i to je ovima postalo poznato. Stoga su se ponovno zajedno okupili, budući da nikako nisu imali snage za otpor niti im je bilo ikakve nade u bijeg, te su jedni druge poticali na prinošenje većih zavjeta i žrtava svojim bogovima. Protiv njih se rasrdio vjerni Gospodinov sluga Herigar i rekao: „Prokleti bili od našega Boga vaši zavjeti i žrtve zajedno s vašim idolima. Dokle želite služiti demonima i sami sebe na vlastitu propast ispraznim zavjetima dovoditi u siromaštvo? Evo, mnogo ste prinijeli, a još više zavjetovali, povrh toga ste dali i stotinu funti srebra; što vam je koristilo? Evo, dolaze opljačkati sve što imate; vaše će žene i sinove odvesti u ropstvo; grad i naselje spalit će ognjem; a vi ćete poginuti od mača. Što vam dakle koriste vaši kipovi?” Na te su riječi svi oni, prestrašeni i ne znajući što bi činili, jednodušno odgovorili: „Naš spas i odluka neka budu u tvojem promišljanju, i što god nam predložiš, bez sumnje ćemo učiniti.” A on im reče: „Ako želite položiti zavjete, zavjetujte se i ispunite zavjet svemogućemu Bogu, koji kraljuje na nebesima i kojemu ja u čistoj savjesti i pravoj vjeri služim. On je Gospodar svega; u njegovoj je volji sve postavljeno; niti ima ikoga tko bi se mogao oduprijeti njegovoj vlasti. Ako dakle cijelim srcem zatražite njegovu pomoć, osjetit ćete da vam njegova svemoć neće uskratiti potporu.” Primivši dakle od njega savjet, tada su jednodušni i dragovoljni izišli, kako je ondje bio običaj, na polje te su za svoje oslobođenje zavjetovali Gospodinu Kristu post i milostinju.

30 U međuvremenu je spomenuti kralj počeo nagovarati Dance da ždrijebom istraže je li volja bogova da oni opustoše to mjesto. „Ondje su”, reče, „mnogi moćni bogovi, ondje je nekoć sagrađena i crkva, a mnogi kršćani ondje njeguju štovanje Krista, koji je najjači među bogovima i moćan je pomoći onima koji se u njega uzdaju na koji god način hoće. Nužno je dakle istražiti potiče li vas na to božanska volja.” Oni to, jer je kod njih bio takav običaj, nisu nikako mogli odbiti. Istražilo se dakle ždrijebom i otkrilo se da to nipošto ne mogu izvršiti sa svojim uspjehom, niti je samo mjesto od Boga prepušteno njihovu pljačkanju. Ponovno se istražilo u koji bi kraj trebali poći, gdje bi stekli novac, da se, prevareni ispraznom nadom, ne bi praznih ruku vratili kući. Pao je ždrijeb da trebaju poći prema nekom gradu smještenom podalje odande u granicama Slavena. Vjerujući dakle Danci da im je to s neba zapovjeđeno, povukli su se sa spomenutoga mjesta; izravnim su putem pohitali prema samomu gradu, navalivši na mirne i bezbrižne stanovnike, iznenada su oružjem zauzeli taj grad te se, uzevši u njemu mnogo plijena i blaga, vratili kući. Onaj pak kralj, koji ih je bio došao opljačkati, sklopivši s njima mirovni savez, vratio je srebro koje je od njih bio primio i ostao kod njih neko vrijeme, želeći se pomiriti sa svojim narodom. I tako je milost Gospodnja, zbog vjere svojega sluge Herigara, oslobodivši narod toga mjesta od neprijateljskoga napada, vratila mu njegova dobra.

31 Nakon toga je on na javnom skupu izložio tu istu stvar i opomenuo ih da pomnije promisle tko je Bog, govoreći: „Jao, bijednici, barem sada shvatite da je isprazno tražiti pomoć od demona, koji ne mogu pomoći u nevoljama. Primite vjeru mojega Gospodina Isusa Krista, za kojega ste se uvjerili da je pravi Bog, koji vam je, kad niste imali nikakva utočišta, pružio pomoć svojega milosrđa. Nemojte više tražiti praznovjerno štovanje niti ispraznom žrtvom umilostivljavati idole; štujte pravoga Boga, koji vlada svime što je na nebesima i na zemlji, i njemu se podložite; klanjajte se njegovoj svemoći.” Naposljetku je nakon toga, utoliko revniji koliko je čestim Gospodinovim dobročinstvima postao snažniji u vjeri, javno gdje god je bio nazočan, dijelom kličući od radosti, svima navješćivao snagu Gospodnju i milost vjere, te je tako dobar boj vodio sve do kraja svojega života; a kad je dovršio tijek dobroga djela, dok je bolest bivala sve težom, uz nazočnost već spomenutoga svećenika Artgara, preporučen božanskoj blagosti i primivši svetu pričest, sretno je preminuo u Kristu; o postojanosti njegove vjere moglo bi se još mnogo toga reći, ali jer smo nastojali biti kratki, neka ovo što je rečeno bude dovoljno. a Anaund, Anound i Amund; o njemu smo iznijeli svoje nagađanje gore u § n, gdje smo raspravljali o kraljevima Švedske.

Smrt Fridburgina. Povratak Ardgara iz Švedske.

U ono je vrijeme kod njih bila i neka veoma pobožna gospođa, koju nikakva opačina zlih ljudi nikada nije mogla odvratiti od ispravnosti njezine vjere; njoj su često, u kakvoj god se nevolji našla, predlagali da po njihovu običaju žrtvuje idolima, ali ona nepokolebljiva nije napuštala dužnosti svoje vjere, govoreći da je isprazno tražiti pomoć od nijemih i gluhih kipova te da joj se čini odvratnim da se ponovno okreće onima kojih se na krštenju odrekla i da iznevjeri obećanje koje je dala Kristu. „Ako je naime”, reče, „zlo lagati ljudima, koliko je više Bogu? I ako je dobro da među ljudima postoji vjernost, koliko se više onaj tko prima vjeru Gospodnju ne smije nipošto od nje odvratiti? Moj Gospodin”, reče, „Isus Krist je svemoguć; on će mi, ako ustrajem u njegovoj vjeri, moći podariti i zdravlje i sve što mi bude potrebno.” Spomenuta pobožna žena, imenom Fridburga, hvalevrijedna po dobroti života i postojanosti vjere, produljila je dane svojega života sve do staračke dobi. Kad se već približavao dan njezine smrti, a nakon odlaska gospodina Šimuna ondje tada nije bilo nijednoga svećenika, ona je iz ljubavi prema žrtvi, za koju je čula da je popudbina kršćana, dala sačuvati malo vina u nekoj posudici, povjerivši u vjeri svojoj kćeri da joj, kada nastupi njezin posljednji čas, od toga vina, budući da nije imala svete žrtve, nakapa u usta, kako bi barem tako preporučila svoj odlazak milosti Gospodnjoj. To se dakle vino gotovo tri godine čuvalo kod nje, i tako se dogodilo da je došao spomenuti svećenik Artgar. Dok je on ondje boravio, ona je, dokle god

A dokle god je imala snage, vršila je pobožnost svoje vjere, marljivo od njega tražeći svečana misna slavlja i spasonosne opomene. No međutim, kako ju je svladavala slabost, počela je pobolijevati; zabrinuta zbog svoje smrti, dala je k sebi pozvati spomenutoga prezbitera te je, primivši iz njegove ruke željenu popudbinu, sretno prešla Gospodinu. čija je kći

33 Ona je pak, uvijek usmjerena na milostinju, jer je u svjetovnim dobrima bila bogata, naložila svojoj spomenutoj kćeri Katli da nakon njezina odlaska s ovoga svijeta sve što je bilo njezino razdijeli siromasima. „A kako se ovdje nalazi manje siromaha, nakon moje smrti”, reče, „čim ti se pruži prva prilika, prodavši sve što ovdje ne bude razdijeljeno, uzmi sa sobom srebro i pođi ua Dorstad; ondje ima veoma mnogo crkava i svećenika i klerika, ondje je mnoštvo potrebitih. Došavši onamo, potraži vjernike koji će te poučiti kako da to razdijeliš, i sve razdijeli za spas moje duše.” Nakon majčine smrti kći je dakle revno ispunila ono što je majka zapovjedila; krenuvši na put i stigavši u Dorstad, potražila je ondje pobožne žene koje bi s njome obilazile sveta mjesta i poučile je što kome treba udijeliti. Kad su jednoga dana radi dijeljenja milostinje obilazile sveta mjesta, a polovica već bila razdijeljena, reče svojim pratiljama: „Sada smo umorne, bolje je da se kupi nešto vina kako bismo se okrijepile, pa da tek onda dovršimo započeto.” Davši dakle za tob četiri denara i povrativši snagu, dovršile su što su započele; a kad su to obavile, ona se, vrativši se u svoje prenoćište, odložila vreću u kojoj je bilo srebro praznu na neko mjesto; ali darom nebeske milosti, ponovno pristupivši istome mjestu, našla ju je punu kao što je bila i prije. Zapanjena tolikim čudom, dozvavši k sebi žene koje su prije bile išle s njome, pokazala im je što joj se dogodilo; prebrojavši pred njima što je bilo unutra, našla je onoliko koliko je onamo donijela, osim četiri denara. Primivši dakle od njih savjet, pošla je k svećenicima koji su se ondje činili najuglednijima i obznanila im samo čudo, a oni su, hvaleći milost Božju zbog tolike njezine dobrote, izjavili da joj je Gospodin time uzvratio za njezin trud i dobru nakanu. „Jer budući da si”, rekoše, „bila poslušna svojoj majci i sačuvala svoju vjernost prema njoj neokrnjenom te revno ispunila njezinu milostinju, Gospodin, naplatitelj svih dobara, darovao ti je ovo za potporu u tvojoj potrebi. On je svima dovoljan, nikoga ne treba; on će sve što bude razdijeljeno u njegovo ime nagraditi u nebeskom kraljevstvu. Kako ne bi ni na koji način posumnjala da je to tako i kako se ne bi pokajala zbog razdiobe darovanoga imetka, Bog te udostojao potvrditi ovim čudom. Po ovom znaku već čvrsto vjeruj da je tvoja majka spašena kod Gospodina; opomenuta ovim čudom, ni ti se nemoj bojati dati svoje za Krista.”

C

34 Dakle, nakon smrti spomenutoga muža Herigara, već spomenuti svećenik Božji Arfgar, iz ljubavi prema samotničkom životu koji je prije vodio, otišao je iz onih krajeva i vratio se u svoje mjesto. Tako su ponovno kršćani koji su ondje boravili ostali lišeni svećeničke nazočnosti. Stoga se očitim znakom pokazalo da je za učvršćivanje vjere spomenutoga muža Herigara i gore navedene gospođe Frethuburge, a jednako tako i da njihov odlazak preporuči božanskoj blagosti te da prime ono što su vjerno željeli, naime otajstvo svete pričesti kao posljednju popudbinu, već spomenuti pustinjak Artcharije bio upućen u one krajeve. a Ovo mjesto o Dorstadu rasvijetlili smo gore u § 6., b U rukopisu iz Böddekena stoji: sedam denara; ali pjesnik niže također piše četiri.

Sjedinjenje Bremenske biskupije s Hamburškom.

Dok se događalo ovo što je gore izloženo, a dogodilo se da je blage uspomene prejasni car Ludovik, po odredbi božanskoga suda, preminuo iz ovoga života. Nakon njegove smrti, kad je zbog diobe kraljevstva nastala velika pomutnja, i poslanje našega pastira počelo je neko vrijeme slabjeti. Naime, kad je gore spomenuta ćelija Turholt pripala u dio časnoga kralja Karla, on ju je uklonio iz službe koju je bio odredio njegov otac i dao ju je vama dobro poznatom Reginariju. Zbog te ga je stvari, iako su ga njegova braća, preslavni kraljevi, a i mnogi drugi češće opominjali, a on njihovim molbama nipošto nije popuštao, već spomenuti naš otac tada počeo biti pritisnut potrebama i oskudicama. Otuda se dogodilo da su se i vaša braća, koja su tada bila s njime ovdje, vratila u vašu zajednicu, a i mnogi su ga drugi zbog siromaštva napustili. On se samo s nekolicinom koji su ostali s njime snalazio kako je mogao, te iako živeći u siromaštvu, nije nipošto htio napustiti povjerenu mu službu.

36 Gospodin također, gledajući njegovu poniznost i snagu strpljivosti, jer je srce kraljevo u ruci Gospodnjoj, potaknuo je duh preblagoga gospodina ib našega gospodara kralja Ludovika, koji je nakon svojega oca preuzeo kormilo ovoga kraljevstva, da počne tražiti odakle bi mu mogao pružiti potporu za uzdržavanje, kako bi mogao ispuniti nalog svojega poslanja. A budući da u ovoj pokrajini nije imao nijedne ćelije prikladne za ovo poslanje, a ondje je u blizini bila biskupija Bremenske crkve tada lišena pastira, odlučio mu je nju dati. Stoga je nac javnom saboru biskupa i ostalih svojih vjernika počeo s njima raspravljati smije li to učiniti kanonskom vlašću. Naš se naime gospodin i pastir bojao da bi to za njega moglo biti na neki način opasno te je, oprezno pazeći da mu tko ne bi predbacio ljagu pohlepe, nerado pristajao na ovu odredbu. Po zapovijedi je dakle kralja ta ista stvar bila pretresena na saboru biskupa. Oni su mnogim prethodnim primjerima dokazali da se to može dobro učiniti, kako bi mu se, budući da je ona biskupija za koju je bio zaređen bila veoma malena (jer je imala samo četiri krsne crkve), a i ona sama već mnogo puta opustošena navalama barbara, ova pridružila radi potpore.

37 No, kako ne bi u nečemu trpio skrupulu biskup Verdena zato što bi on zadržao i dio uzet od njegove biskupije s one strane Labe zajedno s cijelom bremenskom župom, odredili su da se, kao što su bile u vrijeme gospodinad Ludovika isprva, obnove i Bremenska i Verdenska biskupija, te da on drži Bremensku, iz koje je bio uzet veći dio njegove biskupije, a koja je i tada bila lišena nazočnosti pastira. Pošto su biskupi tako donijeli tu odluku, on je po zapovijedi kralja preuzeo upravljanje Bremenskom biskupijom. Nadalje, dio župe koji je s one strane Labe trebao pripadati njemu, primio jee Waldgarije, tadašnji biskup Verdena. Kad je to tako potrajalo neko vrijeme, ponovno je ta ista stvar pomnije pretresena na drugom saboru biskupa, te im se učinilo da nije dobro da sjedište za koje je on bio zaređen drži drugi biskup (jer je Hamburg tada bio pripao u dio Waldgariju); rekli su naime da je u vlasti kralja da poveća malenu i posve opljačkanu biskupiju, ali da se mjesto potvrđeno apostolskom vlašću za biskupsko dostojanstvo ne smije nipošto mijenjati. Jednodušnim su dakle pristankom, uz volju spomenutoga prepobožnoga kralja Ludovika, ondje okupljeni biskupi odlučili da sjedište za koje

A za koje je bio posvećen naš otac Ansgar primi natrag, a ako bi što s one strane Labe sam zadržao iz Verdenske biskupije, da iz župe Bremenske crkve vrati biskupu onoga sjedišta. To je tako i po kraljevoj zapovijedi, i sinodalnom odlukom biskupa, te voljom i pristankom samoga Waldgarija, spomenutoga biskupa Verdena, bilo dovršeno. a Godine 840, o ratu između trojice sinova i miru sklopljenom godine 843, o Torholtu i Reiniriju raspravljali smo u § 5., b Primijetili smo da se senior uzima za kneza, gospodina i gospodara: ovdje se može reći i Stariji s obzirom na sina Ludovika, koji je, dok se pisao Životopis, upravljao Saskom i u njoj ga, preminula godine 878, naslijedio., c Možda godine 848 na sinodi u Mainzu: o ovom sjedinjenju sjedišta raspravljali smo u § 2., d Cara Ludovika Pobožnoga., e O Waltgariju smo raspravljali 2. veljače uz Djela sv. Erlulfa, njegova prethodnika, kojega smo ubrojili među mučenike iz Ebstorfa.

Osporeno sjedinjenje biskupija; potvrđeno apostolskom vlašću.

Nadalje, dok se to događalo, grad Köln, kojemu je bremenska župa bila sufraganska, u to je vrijeme bio bez biskupskoga a blagoslova. Budući da je to potrajalo dugo, i ono se moralo nužno odlučiti bez nazočnosti biskupa toga mjesta. Poslije ipak, kad je za to mjesto bio posvećen časni predstojnikb Guntarije, naš je gospodin i otac nastojao upravo to njemu predložiti, kako bi bilo potvrđeno i njegovom vlašću. No on se toj stvari pokazao posve protivnim. Zbog toga je poslije, kad su se u gradu Wormsu našlac dva kralja, naime Ludovik i Lotar, pred brojnim skupom biskupa obaju kraljevstava, u nazočnosti našega časnoga oca, ta ista stvar bila izložena. Kad su svi odobrili da je to tako dobro uređeno, svi su zamolili da i spomenuti biskup Guntarije upravo to potvrdi svojom vlašću. On se isprva doduše počeo tome snažno opirati, na mnogo načina dokazujući da nije pravedno da se sufragansko sjedište pretvori u nadbiskupsko sjedište, niti da on treba u bilo čemu umanjiti čast svojega sjedišta. Naposljetku je ipak, kad su ga i sami kraljevi i svi ondje okupljeni biskupi zajedno za to molili i govorili da je to zbog prijeke potrebe posve dopušteno, odgovorio da će, ako to bude potvrđeno apostolskom vlašću, i s njegove strane biti valjano.

a Guntarije, nadbiskup Kölna, isprva protivnik,b c na molbu kraljeva i biskupa potpisuje sjedinjenje sjedišta, ako papa odobri;
C uputio je Salomona, biskupa grada Konstanza, upravo zbog toga Apostolskoj Stolici. S njime je i naš gospodin i otac Ansgar, jer sam osobno nije mogao, poslao svojega sina, našega brata prezbitera Nordfrida; oni su, veoma susretljivo primljeni od svetoga pape Nikole, jasno i razgovijetno mu izložili nalog svojega poslanja. On je, razborito i brižno razmotrivši u sebi ono što su oni govorili, te po Božjem nadahnuću odlučivši da je ova uredba pravedna radi zadobivanja duša pogana, svojom vlašću potvrdio volju našega kralja. Naposljetku, kako bismo samu stvar, koju je on pomno razradio, mogli jasnije izložiti, odlučili smo umetnuti njegove vlastite riječi. Pošto je naime potpuno i kratko sažeo razlog njegova poslanja i ostalo što je gore izloženo, naposljetku je dodao: „Ispravu o tom ovlaštenju i vlasti i primanju palija poslao nam je naš sin Ludovik po presvetom biskupu Salomonu, zapečaćenu bulom prema običaju svete Rimske crkve. Po sadržaju te isprave doznali smo da je to bilo tako kako nam je pobožnost već spomenutoga kralja priopćila po vjernom mužu, naime biskupu Salomonu. Stoga mi, slijedeći stope tako velikoga biskupa i našega prethodnika Grgura, i prepoznajući ondje svu Boga dostojnu ustanovljenu providnost, odlučili smo želju velikih vladara, naime Ludovika blažene uspomene cara i njegova istoimenoga sina, preizvrsnoga kralja, osnažiti kako odredbom ove apostolske vlasti tako i darivanjem palija, prema običaju naših prethodnika, kako bi utemeljen na tolikoj vlasti prije imenovani Ansgar, prvi nadbiskup Nordalbinga, a po njemu i njegovi nasljednici, ustrajući u zadobivanju naroda, bili snažniji protiv đavolskih kušnji. Samomu također našem sinu, već spomenutom Ansgaru, dodjeljujemo javnu vlast evangeliziranja kao poslaniku među svim okolnim narodima Šveđana ili Danaca, a također i Slavena, ili među ostalima gdje god u tim krajevima božanska blagost otvori vrata, te određujemo da samo sjedište Nordalbinga, zvano Hamburg, posvećeno na čast svetoga Spasitelja i svete njegove neokaljane majke Marije, odsada bude nadbiskupsko. A da se nakon smrti često spominjanoga nadbiskupa Ansgara uvijek bira osoba prikladna za tako veliku službu revnoga propovjednika biskupa koja će ga naslijediti, određujemo zaklinjući se božanskim sudom.”

40 „No budući da je kralj Karlo, brat često spominjanoga kralja Ludovika, nakon smrti svojega oca cara Ludovika pobožne uspomene, oduzeo od prije imenovanoga mjesta koje se zove Hamburg samostan koji se naziva Turholt, budući da se činilo da nakon podjele među njegovom braćom leži u njegovu kraljevstvu, smješten u zapadnoj Franačkoj, koji je onaj njegov roditelj bio dao za potporu i uzdržavanje biskupu i njegovim klericima, počeli su se, kako se pripovijeda, svi poslužitelji oltara povlačiti; jer su nedostajali potrebni troškovi, povukli su se od samih naroda, te je isto poslanje poganima zbog takva čina propalo; i sama je metropola Hamburg postala gotovo pusta. Dok se dakle to događalo, umro je biskup Bremenske biskupije, za koju se kaže da graniči s ovom. A kad je često spomenuti kralj vidio i tu biskupiju ispražnjenu i onu novu ustanovu kako propada, a povrh toga obje te crkve po tajnom Božjem dopuštenju okrutnošću barbara posve oslabljene, počeo je tražiti kako bi se spomenuta Bremenska crkva sjedinila i podložila spomenutom novom nadbiskupskom sjedištu, dok bi naša odluka osnažila tu želju. Stoga nam je po često spominjanom časnom poslaniku, naime Salomonu, biskupu grada Konstanza, to priopćeno na potvrdu i zatraženo da se osnaži našom vlašću. F Mi dakle, pomno to razmotrivši, uvidjeli smo da će to zbog hitne potrebe i pokazanoga dobitka duša među poganima biti korisno. Ne sumnjamo naime da je sve ono za što se dokaže da je korisno Crkvi i ne protivi se božanskim zapovijedima dopušteno i da treba učiniti, osobito u presađivanju tako mladoga kršćanstva, u kojem se običavaju događati razne nezgode. Zbog toga vlašću svemogućega Boga i blaženih apostola Petra i Pavla te ovom našom odlukom određujemo, prema želji prečasnoga kralja Ludovika, da same spomenute biskupije, naime Hamburška i Bremenska, odsada ne budu dvije, nego da budu i zovu se jedna, i da budu podložne sjedištu koje je odlukom našega prethodnika uzdignuto nadbiskupskom čašću; uz uvjet da se iz dobara Bremenske crkve vrati Verdenskoj biskupiji dio koji je odatle bio oduzet. Nijedan pak kölnski nadbiskup neka sebid odsada u istoj biskupiji ne prisvaja nikakvu vlast. Štoviše, i njemu i svima uopće štovateljima prave vjere savjetujemo da budu na pomoć i potporu onima koji obavljaju ovo sveto poslanje, kako bi zbog ovoga dobročinstva punu plaću primiti

Aprimiti zaslužili od onoga koji je rekao: „Idite, poučavajte sve narode” i „Tko god primi vas, mene prima.” Stoga sve što je naš ljubljeni sin kralj Ludovik odredio za ovu Boga dostojnu službu, i mi svojom vlašću potvrđujemo njegove pobožne želje. A budući da nas prošli događaji čine opreznima za budućnost, svakoga također tko se protivi ili suprotstavlja, te na bilo koji način spletkari protiv ovih naših pobožnih nastojanja, udaramo mačem anateme i osuđujemo ga na vječnu osvetu đavolskom sudbinom, kako bismo vrhovnu apostolsku vlast, po običaju naših prethodnika, i Božju stvar gorljivo braneći, s obje strane bili sigurnije zaštićeni od protivnika.” Tim je dakle odlukama i ustanovama presvetoga pape Nikole Bremenska crkva, pridružena i sjedinjena s Hamburškim sjedištem koje je prije bilo ustanovljeno kao metropola, postala nadbiskupskom. a Gelenije u knjizi I. Coloniæ Agrippinensis syntagmate 6 uzrok ispražnjenoga sjedišta pripisuje normanskoj provali, jer su Godefrid i Sigfrid ploveći rijekom Rajnom godine 845 zauzeli Köln i posve ga satrli. No da se to dogodilo godine 881, dokazali smo u § 9 iz djela Annales Fuldenses i drugih izvora., d Isti Gelenije navodi da je Guntarije postavljen za nadbiskupa godine 851; za što slutimo da se dogodilo kasnije zbog ove rasprave koja se ponajviše vodila godine 857, kako je izvedeno u § 2., c Pod Ludovikom je bio Bremen, pod Lotarom Köln., d Da su kölnski nadbiskupi prosvjedovali protiv ovoga trajnoga izuzeća i da je ono bilo dopušteno samo dok je pritiskala nužda, očito je iz isprave pape Formoza.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

3. veljače Kalendar godine