C § VII. Kraljevi Danske u doba sv. Ansgara, zbunjeni danski pisci.
Dvostruku vrstu povjesničara primjećujemo u danskoj starini: jednu suvremenih Franaka, koji su, živeći u 9. stoljeću nakon Krista sa sv. Ansgarom, zbog ratova koje su tada Franci vodili s Dancima, pomno istražili nasljedstvo većine kraljeva. Njihovim povijestima danski pisci pretpostavljaju domaće predaje koje ipak ne preporučuje nikakva starina (što nazivamo drugom vrstom), iznoseći svaki za sebe različite popise kraljeva: od kojih se prvim može smatrati onaj što ga je nedavno runskim slovima izdao Olaus Wormius, u kojem se navode tri posljednja kralja: Kristofor, sin Erik i njegov drugi sin Erik, koji je preminuo godine 1319., kada je Ansgar bio mrtav već više od četiri stotine i pedeset godina. Drugi svoje dostojanstvo prima od kraljevskoga pisca Erika Pomeranskoga, o kad bi primio i vjerodostojnu starinu! Kralj Erik poživio je do godine 1459., dok je kronološka rasprava dovedena tek do godine 1477. Treći je popis izdao Erpold Lindenbrog, nastavljen do kralja Kristijana IV. Nad svima njima istaknuo se oko godine 1200. Saxo Grammaticus, tri stotine i pedeset godina mlađi od sv. Ansgara: njegovu povijest zbog nemalo umiješanih bajkovitih priča nakon drugih ne bez razloga kudi Ivan Gerard Vossius u 2. knjizi djela De Historicis Latinis, pogl. 33. Saxona u svojoj Danskoj gotovo u stopu slijede Krantzius i Meursius, a u svojim ga bilješkama uz njega brani Stephanius. On uz 9. knjigu izvodi rodoslovnu shemu ili lik: iz koje se kralj Gotrik, odnosno Gotfrid, koji je preminuo godine 810., postavlja kao sigurniji i od svih prihvaćen temelj. Ovome se dakle Gotfridu kao otac pripisuje Gorm, od bezimenoga brata nećak Hemming, zatim bliže Gotfridov sin Olav, unuk Ring ili Anulo, a od njega tri praunuka: Harald Klak, Erik i Hemming, te naposljetku prapraunuk Guthorm, sin Haralda Klaka. Nadalje, od kćeri istoga Gotfrida udane za Norvežanina Sigvarda pripisuje se unuk Sivard, koji se sukobio s Ringom, zatim od njega potekli praunuci Regner Lodbrog i Reginfrid, potom devet sinova ovoga Reginfrida, Gotfridovih prapraunuka, koji su vodili neprestane ratove s Haraldom Klakom, a oni su ovi: I. Ivar, koji je naslijedio oca u Engleskoj, kod drugih Ingvar, II. Erik, kod drugih Horik, III. Regnold, kod drugih Rudolf, IV. Sigvard, kod drugih Sigfrid, V. Bjorn, VI. Agner, VII. Vitserk, VIII. Ubbo, IX. Fridlef, kod drugih Gotfrid. Naposljetku praprapraunuk, rođen od Sigvarda, Erik Dječak.
32 Toliko Stephanius, od kojega se Meursius u nekim pojedinostima razlikuje. Prvo, postavlja da je Ring rođen od druge kćeri kralja Gotrika udane za nekoga Cimbrijca. Nasuprot tomu, postavlja da je Hemming stariji sin Olava, a Gotrik njegov djed, a ne stric. Drugo, preskače obitelj Haralda Mlađega i brata Erika. Iz toga se kraljevi navode ovim redom: Harald, Gorm, Gotrik ili Gotfrid, Olav, Hemming, Sivard s Ringom, Regner, Ivar, njegov brat Sivard, Erik brat Haraldov, Erik sin Sigvardov. Tako Meursius slijedeći Saxona, kod kojega je ipak Ivar kraljevao radije u Engleskoj nego u Danskoj: toga Ivara također izostavlja Krantzius, a zajedno s ranijim Erikom, bratom Haraldovim, nedostaje i u popisu Olausa Wormiusa. Kod Erika Pomeranskoga Sivarda nasljeđuju Anulo i Sigfrid, gore Sivard: njih Reinfrid i Harald, zatim Erik Stariji i Erik Dječak uz zapanjujuću zbrku vremena, koju Meursius, raspravljajući o kralju Hemmingu, priznaje te opreznije dodaje da u takvim stvarima ne treba prihvatiti ništa sigurno. Ipak se vremena kraljeva koji su slijedili moraju svesti na sigurne proračune u tolikoj mjeri da se dovoljno dokaže kako se ono što se piše da se dogodilo uistinu moglo dogoditi. Meursius jednom i opet priznaje da je kralj Gotrik, odnosno Gotfrid, umro godine 810., koji ćemo proračun dolje potvrditi. Kao nasljednik ubacuje se sin Olav, čije se kraljevanje ne određuje svojim vremenom. Za Hemminga, koji je postavljen na Olavovo mjesto, i Erik Pomeranski i Meursius kažu da je kraljevao 28 godina: tako da, premda je Olav proveo tek nekoliko mjeseci u kraljevstvu, ovaj ipak nužno dopire do godine 828., od koje se postavlja da je Sivard, zadobivši kraljevstvo s Ringom, punih pet godina ratovao protiv Slavena, a zatim, započevši građanski rat s Ringom, preminuo od zadobivene rane, ostavivši za nasljednika kraljevstva Regnera, prema Meursiusovu proračunu najmanje godine 844. I Meursius i Saxo pišu da je Regner, sredio prilike kod kuće, dovršio rat u Norveškoj protiv kralja Froa, zatim sa suprugom Lagertom rodio Fridlefa i dvije kćeri; potom pokorio sebi buntovne Cimbrijce, Skanijce i Halanđane, poslije otpustivši prvu suprugu zavolio Šveđanku Toru i s njom rodio 7 sinova; te nakon pokorenih Saske, Švedske, Norveške, Engleske i Orkneyja vratio se u Dansku i, uzevši Svanlogu za družicu postelje, podigao tri sina; naposljetku pokorio Gotlandiju, Rusiju i daleko udaljeni Helespont te poživio tako dugo dok sedmoricu odraslih sinova nije postavio na čelo raznih kraljevstava. O godinama kraljevanja ovoga Regnera Meursius je smatrao sigurnijim ništa ne reći; ali odmah nasljedniku Ivaru pripisuje početak kraljevanja godine 826., ili posve zaboravivši sama sebe, ili smetnuvši s uma kronološku aritmetiku. AUTOR G. H.
33 U međuvremenu opominje da ne valja olako umanjivati vjerodostojnost kralja Erika Pomeranskoga: prema njemu je Regner deset godina pustošio gradove Franačke, u Parizu u crkvi sv. Germana i u Aachenu u carevoj palači napravio staju za konje te nanio mnoga zla Crkvi. Meursius će teško dokazati da se to dogodilo prije godine 836., jer to valja odgoditi barem do godine 845. ili 881., ali nakon Regnerove smrti. Nakon što je Ivar preminuo poslije pet godina upravljanja kraljevstvom, kaže se da je na njegovo mjesto postavljen brat Sivard, kojega su, pomiješanoga s Norvežaninom Sigvardom, kod Erika Pomeranskoga naslijedili Anulo i Sigfrid (kod drugih Ring i Sivard), koji su nakon deset godina kraljevanja obojica pala u bitci. Stranka pak Anulonova, zadobivši krvavu pobjedu, postavila je na prijestolje Reinfrida i Haralda, a nakon što se među njima devet godina vodila borba, Harald je napokon protjerao Reinfrida iz kraljevstva i kraljevao sam. Tada su Sigfridovi sinovi protjerali Haralda iz kraljevstva, koji je pobjegao caru Ludoviku i godine Gospodnje 826. kršten je u Mainzu. Toliko on. Istu smo godinu gore odredili za krštenje Heriolta; ali s kakvom li je zbrkom ostalih vremena to preneseno kod Erika Pomeranskoga, čijoj vjerodostojnosti Meursius ne dopušta da se išta oduzme! Vraćen u kraljevstvo, nastavlja Erik, Harald je napustio kršćanstvo, a njega je godine 828. sv. Ansgar, došavši u Dansku, vratio kršćanstvu i dao sagraditi crkvu u Hedebyju: nakon njega kraljevao je njegov brat Erik. U njegovo je vrijeme Rollo, vojvoda Danaca, ušao u Franačku i prisilio kralja Karla da mu dade zemlju koja se sada naziva Normandija. Suvremeni pisac Dudon iz Saint-Quintina u 2. knjizi djela De Moribus Normannorum poučava da se to dogodilo godine 911. Koliko su ta vremena daleko od godine 828.! Meursius početak Erikova kraljevanja pripisuje ili 46. ili 57. godini onoga stoljeća: tako se, dok se oslanja na nesigurna nagađanja, koleba u neizvjesnosti. O vremenu Erikova kraljevanja i njegovu ubojstvu koje je sam opisao šuti, premda je iz djela Annales Fuldenses, Metenses, Bertiniani i Gesta Normannorum očito da je poginuo godine 954., ostavivši kraljevstvo mlađem Eriku, odnosno Horiku. § VIII. Ispravljeno nasljedstvo kraljeva Danske. Kolikim su zabludama zapleteni danski pisci, trebalo je ukratko pokazati kako se djelo Acta Sanctorum, koje im je suprotno, ne bi odmah podvrglo neprijateljskom peru: sada žurimo k sigurnijim spomenicima ovih vremena i ukratko dokazujemo pojedinosti. Prvo, u djelima Annales Eginhardi i Loiseliani u 2. svesku djela Scriptores Historiæ Francorum pod godinom 812. navode se braća Anulo i iskrivljeno Amilo, tada ubijeni kralj, te njegovi nasljednici Reginfrid i Heriolt, istodobno kraljevi, i kod Karla Velikoga tada talac Hemming, vraćen sljedeće godine. Drugi Herioltov brat Roruc spominje se u djelima Annales Fuldenses i Metenses pod godinom 850. Eto petero braće, od kojih se Hemming u istim djelima Annales Fuldenses pod godinom 837. naziva sinom Halpdana, tada na otoku Walcherenu u belgijskom Zeelandu ubijenim od drugih Normana: a da je taj otok zatim predan na čuvanje bratu Herioltu, pokazat ćemo dolje. Dakle, Halpdan, otac ove petero braće, djelovao je oko godine 782., kada se u istim djelima Annales Fuldenses čita da je poslanik kralja Sigfrida kod Karla Velikoga bio sin starijega Heriolta ili zet koji je uzeo kćer za ženu. U djelima Annales Eginhardi i Loiseliani pod godinom 812. pravo na kraljevstvo daje se Anulonu jer je bio nećak nekadašnjega kralja Heriolta, kojega postavljamo za djeda ove petero braće. U popisu kraljeva Danske koji je izdao Lindenbrog kao sin i nasljednik Heriolta, odnosno Haralda, postavlja se Gormon, otac Sigfrida i Gotfrida, odnosno Gotrika, kasnijih kraljeva. Od njih je Sigfrid godine 777. primio Sasa sv. Widukinda, koji još nije bio prigrlio kršćansku vjeru, kad je k njemu pobjegao; poslao je poslanike Karlu Velikomu godine 782., a druge koje je on poslao natrag primio je godine devedeset osme, kako se čita u istim djelima Annales Eginharti i kod Saskoga pjesnika, od kojega se naziva Sifrid, odnosno Sigfrid. O Gotfridu, kralju Danaca, i njegovim ratovima započetim s carem Karlom raspravljaju svi anali starih Franaka, osobito od 4. do 10. godine iznad 800., kada se svugdje istim riječima prenosi da ga je nakon njegove smrti u kraljevstvu naslijedio Hemming, sin njegova brata: na posve isti način kaže se da je Reginhold, sin njegova brata, ubijen godine 808., brat ovoga Hemminga; čija su druga dva brata Hancwin i Angandeo postala poznata po miru sklopljenom s poslanicima Karla godine 811. Ovu braću navode djela Annales Loiseliani, Eginhardi, Bertiniani i Vita Caroli Magni nepoznatoga autora. Prvu dvojicu, Reginholda i kralja Hemminga, navode i djela Annales Fuldenses i Metenses te redovnik iz Angoulêmea u djelu Vita istoga Karla. Od njih je Reginhold nekima Reginhald, Reginbald i Reynald, kao što je Angandeo i Gandeo; ali od kojega su Gotfridova brata rođeni, ne navodi se. Iz te šutnje i mirnoga nasljeđivanja kraljevstva nakon Gotfridove smrti slutimo da su rođeni od nekoga njegova starijega brata koji je preminuo prije nego što je naslijedio oca u kraljevstvu. Nakon što je kralj Hemming umro godine 811., Sigfrid, nećak Gotfridov, i Anulo, namjeravajući bitkom razriješiti nasljedstvo, obojica pogibaju. Je li Sigfrid, danskim piscima Sigvard, potekao od starijega Sigfrida, polagao pravo na nasljedstvo dok su Gotfridovi sinovi dotad još mirovali? O Anulonu, koji je Dancima Ring (jer se prsten Nijemcima i Dancima naziva rynck), i njegovoj braći Reginfridu i Herioltu, tada postavljenima za kraljeve, već je prije bilo govora. Protiv njih su petorica sinova kralja Gotfrida, dotad mirni, podigli oružje i sljedećih ih godina protjerali: u sukobu su ubijeni Reginfrid i stariji sin Gotfridov, za kojega se čini da ga danski pisci nazivaju Olavom, ali su mu pogrešno pripisali kraljevanje između Gotfrida i Hemminga. Preostala su četvorica Gotfridovih sinova koji su zajedno upravljali kraljevstvom, a protiv kojih je sam Heriolt dugo ratovao potpomognut četama Sasa i Obodrita. Naposljetku, kad je među braćom nastala nesloga i dvojica su protjerana iz kraljevstva, druga dvojica su godine 819., uzevši Heriolta u zajedništvo kraljevstva, neko vrijeme mirno vladala, poslavši i 21. godine istoga stoljeća poslanike Ludoviku Pobožnomu. No sljedeće je godine Heriolt došao caru da zamoli pomoć protiv prijetnji Gotfridovih sinova. Kako je taj razdor rastao, godine 826. isti je Heriolt sa suprugom i velikim mnoštvom Danaca kršten u Mainzu te se, primivši mnoge darove od cara, sa sv. Ansgarom vratio do granica Danaca, ali nije mogao dobiti nijedan dio kraljevstva. To opširnije izlaže Eginhard, koji godine 829. zaključuje svoja djela Annales. Isto se čita u djelima Annales Bertiniani i Metenses te u djelu Vita Ludovici Pii. Također djela Annales Fuldenses pod godinama 821. i 823. spominju Gotfridove sinove, a pod godinom 826. krštenoga Heriolta. Jedan od Gotfridovih sinova naziva se Horik, kralj Danaca, u djelima Annales Eginhardi, Bertiniani i Metenses pod godinom 827., za kojega dolje djelo Acta S. Anscharii pod br. 41 prenosi da je napokon sam držao monarhiju kraljevstva Danaca. Ovaj je kralj Danaca poslao svoje poslanike caru 6., 7. i 9. godine iznad 830., kako se opširnije izlaže u djelu Annales Bertiniani. Imena ostale braće u djelima Gesta Francorum nisu navedena. Kako bi bajkovitim pripovijedanjima Danaca postojao nekakav temelj, smatramo da su se zvali Ragner, Juguar, odnosno Ivar, i Sivard, koje Danci ubrajaju među kraljeve. U djelu Fragmentum Chronici Fontanellensis pod godinom 843. kaže se da je Ragner, vojvoda Normana, sa svojim brodovljem došao u Pariz, kojega Aimoin u 1. knjizi djela Miracula S. Germani Episcopi i Gotfrid kraljevi, od njegova brata kralj Hemming,
zatim Sigfrid Mlađi,
5 sinova Gotfridovih, istodobno kraljevi,
Olav,
Horik zatim monarh,
Ragner, Ivar, Sivard,
Pariškoga naziva Regenarijem, vojvodom Normana i začetnikom svega zla, koji je, vrativši se u Dansku, dok je kralju Horiku pripovijedao ishod cijeloga pohoda, božanski kažnjen padavicom te je tri dana poslije najjadnije završio život s prosutom utrobom. To je njima onaj Ragner za kojega tvrde da je od triju supruga imao više sinova i da ih je postavio za kraljeve u raznim krajevima koje je pokorio, te da su ga među njima Ivar i Sivard naslijedili u kraljevstvu Danske. Možda je sin toga Ragnera bio Gudurm, rođen od brata kralja Horika, koji je živio na gusarski način sve do godine 854., kada je, vrativši se u Dansku, napao strica Horika s tolikom žestinom uzajamnoga pokolja kroz tri uzastopna dana da od kraljevske loze Gotfridove nije preostao nitko osim jednoga dječaka: kako jednodušnim suglasjem prenose djela Annales Fuldenses, Metenses, Bertiniani, Gesta Normannorum i dolje djelo Acta S. Anscharii pod br. 34, gdje se onaj dječak koji je naslijedio naziva Horik Mlađi, a danski pisci tvrde da ga je rodio otac Sivard.
§ IX. Posljednja djela Heriolta; njegova brata Roruca, sinova Gotfrida i Rudolfa.
Nakon smrti cara Ludovika Pobožnoga, Heriolt, negdašnji kralj Danaca, pristavši uz stranku cara Lotara, dobio je od njega Walcheren, odnosno Walacras u belgijskom Zeelandu, i druga susjedna mjesta, dodijeljena u leno godine 841., kako prenose drevni rukopisi Annales Hospitalis S. Nicolai prope Cusam, koji se ponajviše slažu s tiskanim djelom Annales Bertiniani, a povremeno popunjavaju njegove praznine. Isti je Heriolt kod Nitharda, unuka Karla Velikoga, u 3. knjizi djela Historia pokušao s Otgarom, nadbiskupom Mainza, grofom Hatonom i drugima godine 863. sačuvati Moselle za Lotara i spriječiti prijelaz braći Ludoviku i Karlu Ćelavomu, ali bez uspjeha. Umrijevši prije godine 850., Heriolt je za sobom ostavio preživjele sinove Rudolfa i Gotfrida, koje spominje djelo Annales Bertiniani pod godinama 852. i 864. A Roruc je, kako svjedoči djelo Annales Fuldenses pod godinom 850., nakon smrti brata Heriolta kod Lotara lažno, kako se priča, optužen za zločin veleizdaje, uhićen i bačen u tamnicu: odakle je pobjegao, bio primljen pod zaštitu brata Ludovika, kralja Njemačke, te počeo gusariti, pustošiti mjesta Lotarova kraljevstva, zauzeti i posjedovati Dorestad. Ovoga Roruca brka sa sinom Gotfridovim Horikom, odnosno Erikom Starijim, kraljem Danaca, većina pisaca Danske: Saxo Grammaticus u knj. 9 i u bilješkama uz njega Stephanius, Krantzius u knj. 4, pogl. 12, Pontanus u knj. 4, Meursius u knj. 3 i drugi.
37 No nakon što je Horik, kralj Danaca, ubijen godine 854., ovaj se Roruc s Gotfridom, sinom Herioltovim, koji se godine 862. bio odmetnuo od cara Lotara, iz Frizije vratio u domovinu Dansku u nadi da će se domoći kraljevske vlasti. Zatim je, uz pristanak Lotara Mlađega nakon smrti oca, poveo brodovlje godine 857. u krajeve Danaca te je uz pristanak mlađega Horika, kralja Danaca, sa svojim drugovima zadobio dio kraljevstva između mora i Eidera: kako prenose dijelom Annales Bertiniani pod godinama 853. i 855., a dijelom Annales Fuldenses pod godinom 857., u kojima se mnogo toga prenosi i za sljedeće godine, a osobito, nakon što je Gotfrid ostavljen u dijelu Danske, povratak Roruca u Friziju, na razgovor s kojim je nakon Lotarove smrti pošao Karlo Ćelavi kod utvrde Nijmegen godine 870., te da je Rorika dvije godine poslije u Maastrichtu dobrostivo primio, dok je druga Rudolfa, drugoga Herioltova sina, koji je snovao nevjeru, otpustio, kako poučavaju ista djela Annales Bertiniani. Djelo Annales Fuldenses pod godinom 873. dodaje da je ovaj Rudolf, izvevši brodovlje u Ludovikovo kraljevstvo, u zametnutoj bitci poginuo s osam stotina ljudi, dok je prije toga Roruc u palači u Aachenu bio primljen pod vlast Ludovikovu. Čini se da Roruc nije dugo poživio, jer je kao njegov najbliži baštinik Gotfrid zatražio za sebe Friziju; pod vodstvom njega i Sigfrida opustošeni su i spaljeni godine 871. i sljedeće Utrecht, Liège, Tongeren, kraj Haspengouw, ripuarsko područje te samostani Kornelimünster, Stavelot, Malmedy, Prüm, palača u Aachenu, Bonn, Köln na Rajni, grad Trier i druga mjesta. Stoga je tadašnji car Karlo Debeli bio prisiljen sklopiti ugovor s pobjedničkim neprijateljem te je, davši Gotfridu za ženu Gizelu, kćer kralja Lotara, dragovoljno ustupio traženu Friziju i druge časti koje je imao stric Rorik. No on je, pripremivši s Hugom, bratom svoje žene, urotu protiv Karla Debeloga, prije toga lukavstvom uhvaćen u zamku i godine 885. ubijen sa svim Normanima koji su bili uz njega, što bijaše nesretan svršetak Herioltovih sinova: to opširnije izlaže djelo Annales Metenses.
38 Sigfrid, kojega smo nazvali drugim vođom normanskoga pohoda i drugom ovoga Gotfrida, naziva se u djelu Annales Fuldenses pod godinom 873. kraljem Danaca, poslavši također poslanike kralju Ludoviku radi sklapanja mira, tako da se čini da ga valja ubrojiti među one drugove kojima je bio ustupljen dio Danske između mora i Eidera, a možda je potekao od Herioltove braće, jer se njegov brat naziva Halbden, po imenu uzetom od djeda Halpdana. Nakon što je Sigfrid, pošto je mačem, pljačkama i požarima opustošio Galije, godine 887. pogubljen, pod vodstvom vojvode Rolla vođeni su otada preostali normanski ratovi u Galiji, dok sam nije prigrlio kršćansku vjeru, uzeo za ženu Gizelu, kćer Karla Prostodušnoga, i u miraz dobio primorsku obalu Galije, od toga vremena nazvanu Normandija. Ovaj se pak Rollo i njegovi potomci smatraju krvnim srodnicima kraljeva Danske, vukući podrijetlo možda od nekoga od spomenutih knezova i Herioltove obitelji: jer se kod Dudona i u djelu Gemmeticensis u dijelu o Normanima čita da je, nakon što mu je ubijen brat Rurim i razoren grad, bio protjeran od kralja Danske.
§ X Apostolski muževi u obraćenju Danaca. Podignuti prvi hramovi.
Prvi je put evangelizacije prema najokrutnijim narodima Danaca usmjerio oko 700. godine Kristove sv. Vilibrord, dok je ondje vladao Ongend, čovjek predan idolopoklonstvu i okorjelih običaja: stoga je, uzevši odatle trideset dječaka, požurio vratiti se k narodima Franaka, kako u njegovu Životopisu za 7. studeni prenosi Alkuin, učitelj Karla Velikoga. Mimoilazeći sv. Vilibrorda, Merman u djelu Theatrum conversionis Gentium prvim postavlja Heridaga, kojemu je, kako smo prije rekli na temelju Djela i Isprave Ludovika Pobožnoga koji će biti dani niže, Karlo Veliki povjerio župu u krajnjem dijelu Saksonije preko Labe. Ali nigdje se ne nalazi nikakav trag kojim bi se mogao naznačiti njegov daljnji napredak u Dansku. Sjajniji je u svom nastojanju bio Ebo, oko 816. godine zaređen za nadbiskupa u Reimsu, ali je zbog urote s Lotarom protiv Ludovika Pobožnoga ne malo potamnio: ipak ga ne treba brisati s popisa apostolskih muževa koji su radili na obraćenju Danaca, jer njega preminuloga sv. Oskar hvali kao muža nadahnutoga Božjim Duhom u Poslanici biskupima Germanije koja će biti dana niže. Ovaj je dakle Ebo, rodom iz Germanije i mliječni brat Ludovika Pobožnoga, nakon što je ovaj poslao poslanike kraljevima Danaca, sinovima Godefridovim, po savjetu cara i vlašću rimskoga prvosvećenika, radi propovijedanja došao do granica Danaca i mnoge od njih koji su dolazili k vjeri krstio, kako izvješćuju Anali Einhardovi, Bertinski i Meški za godinu 823., a za prethodnu Fuldski. Dekret pape Paskala o njegovu poslanju dajemo niže, kao i njegovu potvrdu u Dekretu Grgura IV. Isti je Ebo niže u Djelima pod br. 20. i 21. poslao kao svoga namjesnika i poslanika k Šveđanima svoga rođaka biskupa Gauzberta, dodijelivši mu ćeliju u Welni koju je bio sagradio blizu Labe, i davši mu za druga njegova nećaka Nitharda, poslije ubijenoga iz mržnje prema kršćanskom imenu.
Pošto je Ebo u Saksoniji dobio na dar od Ludovika, kralja Germanije, Hildesheimsku biskupsku stolicu i vršio biskupsku službu do kraja života, obavio je različita ređenja koja su svi prihvatili bez ikakva ikada prigovora. Štoviše, Hinkmaru, tada biskupu u Reimsu, uporaba palija po apostolskoj vlasti odobrena je samo pod ovim uvjetom: ostajući u svojoj snazi spor koji se vodi između Hinkmara i Eba, što opširnije zajedno s njegovim svrgnućem opisuju klerici iz Reimsa koje je on zaredio u posebnom izvješću u 2. svesku djela Scriptores Franciae. Sudjelovao je Ebo, tada hildesheimski biskup, na Mainzkom saboru održanom pod Rabanom Maurom 847. godine. Preminuo je 21. ožujka 892. godine, u 14. indikciji, po svjedočanstvu Hinkmara u 27. pismu papi Nikoli u 2. svesku djela, gdje u 50. raspravi iznosi ukazanje istoga Eba nakon smrti učinjeno svećeniku Bernoldu, po kojem je, oslobođen žrtvama i molitvama drugih od kazni, kako se prenosi, zadobio spasenje. Da je sv. Oskar u svojim pogibeljima bio potaknut njegovim žarom i posljednjim razgovorom, prenose Djela pod br. 56., a da je uzajamna ljubav među obojicom potrajala do kraja života, uči Adam u 22. poglavlju. Kao suradnik Ebova poslanstva k Dancima u Dekretu pape Paskala naziva se bogoljubni službenik Halitgar, koji je zatim, kao biskup Cambraija, poslan od Ludovika Pobožnoga u Carigrad caru Mihaelu Mucavcu, kako se navodi u Analima Einhardovim, Bertinskim i Meškim za godinu 828., a čija knjiga De Sacramento Paenitentiae i De Virtutibus et vitiis, napisana na Ebov zahtjev, postoji u zbirci Bibliotheca Patrum.
40 Predstavivši ova primjera, sv. Oskar, uzevši za druga Auberta, pošao je 826. godine s kraljem Herioldom na granice Danaca i radio na tome da ondje zasadi i proširi kršćansku vjeru: dječake koje je našao kupovao je i počeo odgajati u kršćanskoj vjeri. Zatim, imenovan hamburškim nadbiskupom i po vlasti Apostolske Stolice postavljen poslanikom Danaca i sjevernih krajeva, prodro je u unutrašnjost Danske, što nijedan svećenik dotad nije bio učinio, te, pridobivši sebi kraljeve, Horika sina Godefridova i drugoga, njegova nasljednika Horika Mlađega, podigao je prve crkve u Danskoj i povjerio ih svećenicima koji će bez ikakve zabrane vršiti svetu službu. Prvi je tu čast zadobio gradić Schleswig, koji je dobio ime po rijeci Schlei ili morskom zaljevu uz koji leži, sada s naslovom vojvodstva, nekoć slavan kao sjedište Angla. Jer, po svjedočanstvu Etelvarda u 1. knjizi djela Chronici, stara Anglija smještena je između Saksonaca i Juta te ima glavni grad na saskom jeziku Schleswig, a po Dancima Haithaby, koje ime ostaje u suprotnom selu na drugoj obali Schleija. Ti su Angli i kod Bede u 1. knjizi djela Historia Anglorum u 15. poglavlju između Juta i Saksonaca, iz one pokrajine koja se zove Angulus, sada Anglen, kraj između Schleswiga i Flensburga bliz Baltičkoga mora. O sjedištu Angla prema Tacitu i njihovu savezu s Tirinžanima i Varnima govorili smo na drugom mjestu. Kod Juta ili Jota, druga je crkva dopuštena pod Horikom Mlađim blizu Zapadnoga ili Britanskoga oceana, u gradu Ripenu na rijeci Ribe. Ivan Izak Pontan u korografskom opisu Danske kaže da je u Ripenu prilično prostran hram od klesanoga kamena zajedno s tornjem čudesne visine na brdu Lilio najprije veličanstveno podigao Erik, kojega je sv. Oskar poučio kršćanskoj pobožnosti, oko 847. godine Kristove, ali ne bez pogrešaka. Prvo, pretječe ispravnu kronologiju za više godina i nužno pripisuje starijemu Horiku ono što je učinio mlađi. Drugo, nije ondje kralj podigao hram, nego je samo ustupio mjesto gdje će se sagraditi crkva. Treće, smatramo da sv. Oskar nije ni namjeravao kakvu veličanstvenu građevinu niti je za nju imao raspoloživih sredstava, osobito budući da je, kako je prije pokazano, 857. godine kralj taj dio kraljevstva između mora i rijeke Ejder darovao Horiku i njegovim drugovima. Stoga nikakav spomen ovoga Ripena u Djelima sv. Remberta, a čest spomen Schleswiga, upućuje na to da je to mjesto poslije moralo biti napušteno. Ali u sljedećem stoljeću, kada je kralj Harald, pobijeđen od cara Otona I. nakon što je primio kršćansku vjeru, primio natrag kraljevstvo, oko 947. godine predaju da su Dancima dani biskupi, Haroldu u Schleswigu, Liasdagu u Ripenu, a ostalima u preostalim pokrajinama, Adam u 2. knjizi u 2. poglavlju, Albert u Kronici i Helmold u 1. knjizi u 9. poglavlju, nakon kojih je vremena hram što ga je opisao Pontan mogao biti podignut u Ripenu. O sv. Liasdagu govorit ćemo niže ovoga dana.
§ XI. Obraćeni Šveđani. Njihovi kraljevi u doba sv. Oskara. Trgovište Birka.
Da su Dance i Sveve na Kristovu vjeru obratili sv. Oskar, iznijeli smo gore iz različitih martirologija i iz pjesme Hamkonove, gdje su Svevi oni koji su u Tacitovu djelu De Moribus Germanorum u 44. poglavlju Suioni, u doba sv. Oskara Šveđani, a sada se zovu Šveđani, narod antičke Svevije kod Tacita, odvojen od Germana Svevskim, sada Baltičkim morem. S ove strane kojega je unutarnji dio Germanije, vrlo široko protegnut do Dunava, bio nastanjen Svevima, ali još podijeljen po vlastitim narodima i imenima, kako govori isti Tacit u 38. poglavlju: koje je ime blizu izvora Dunava sve do ušća Lecha ostalo kod starih Vindelicijaca i Alemana, a preostala je germanska Svevija zatim nazvana gotovo imenom Slavena. Ovdje je, zanemarujući razliku spornoga naziva, Merman u djelu Theatrum conversionis Gentium povjerovao da je Kristova vjera u kraljevstvu Švedske naviještena oko 265. godine u vrijeme careva Valerijana i Galijena, a da su u sljedećim stoljećima od Rimske Stolice poslani drugi apostolski muževi, što je s modernoga Švabskoga kod Dunava na Šveđane preneseno u velikom neznanju. Ivan Magnus u 17. knjizi djela Historia Gothorum et Sueonum u 1. poglavlju piše da je kralj Bjorn, poslavši poslanike Karlu Velikomu, zatražio da mu se pošalju učeni i pobožni učitelji u kršćanskoj vjeri te da je odmah dobio više njih koji su se isticali i pobožnošću i učenjem, među kojima je glavni bio Herbert, biskup Linkopingške crkve u Ostrogothiji, koji je također dao da se najprije načine temelji iste te crkve. Što isti Ivan Magnus ponavlja u 1. knjizi djela De Vitis Episcoporum Upsaliensium. Ivan Vastovius u djelu Vitis Aquilonia ili Vitae Sanctorum Scandinaviae započinje od istoga Herberta, za kojega dodaje da je rodom Belgijanac, da je 821. godine s drugovima prodro u Ostrogothiju te da je poslije stvoren prvim biskupom Mindena u Germaniji. Ali da je za Karla Velikoga Herimbert ili Elkanbert upravljao tom crkvom, bolje uče Krantz u 1. knjizi djela Metropolis u 9. poglavlju, Chronicon Mindense koje je izdao Pistorius, Kratepolije u djelu De Episcopis Germaniae i u raspravi De Assertione Missae, kod kojih se prenosi da je sveto preminuo bilo 7. bilo 9. lipnja, što ondje treba ispitati. Uostalom, ne nalazim nigdje kod starih nikakva traga o poslanicima poslanima iz Švedske Karlu Velikomu, pa smatramo da je spomenuti Herbert isti onaj kao Gauzbert, o kojemu ćemo uskoro govoriti.
42 Prvo poslanstvo svećenika k njima, koliko se dosad moglo doznati, bilo je ono kojim se sv. Oskar, uzevši za druga Vitmara, ondje zaustavio sredinom godine, poslan od cara Ludovika, ne 816. ili 817. godine devetoga stoljeća, poslije održanoga Sabora u Aachenu, kako hoće Ludolf Bebenburški i Ivan Magnus na prije navedenu mjestu, u koje se vrijeme mladi Oskar poučavao među monasima Staroga Corbeia, nego 829. godine toga stoljeća, kada je njega, koji se zbog bolesti Aubertove, ostavivši kralja Heriolda, vratio u Saksijski Corbey, pozvao car, kako točno prenose Djela u 4. poglavlju. Zatim, kada je Oskar postavljen hamburškim nadbiskupom i poslanikom k Dancima i Šveđanima, u Švedsku je poslan Gauzbert, zvani Šimun, i ondje je prvi boravio kao biskup oko 836. godine i sljedećih, za kojega je Ivan Magnus u 1. knjizi djela Metropolis Upsalensis smatrao da je zajedno sa svećenikom Nithardom sretno dovršio život slavnim mučeništvom kod Birke. Ali kada je ubijen samo Nithard, protjerani Gauzbert, zatim biskup Osnabrucka u Vestfaliji, sveto preminuo, časti se u veljači s mučenicima iz Ebbekstorpa, gdje smo ostala njegova Djela pomno raspravili. O sv. Nithardu već smo prije govorili ovoga dana. Anakoret Ardgar, pošto je od prijašnjega progona sedam godina Švedska bila lišena svakoga svećenika, otišavši onamo priskočio je u pomoć umirućima Herigaru i Fretburgi, o kojima se govori u 7. i 8. poglavlju. Sam je Oskar ponovno, pošto je sjedište nadbiskupije ustanovljeno u Bremenu, poduzeo put u Švedsku i, ishodivši kod kralja Olava slobodno vršenje kršćanske vjere, mladu je crkvu povjerio svećeniku Erimbertu, rođaku biskupa Gauzberta, oko 852. godine, a njega su zatim naslijedili Anfrid, Ragimbert koji je preminuo na putu, i Danac Rembert koji je nadživio sv. Oskara, koji se niže u svojoj poslanici s pravom ponosi da, pošto je u Danaca i Šveđana utemeljena Kristova crkva, svećenici bez zabrane vrše svoju službu. Naposljetku, Ivan Magnus je u svojoj Metropoli prvim upsalskim nadbiskupom postavio sv. Oskara, kojega su možda potomci uzeli za zaštitnika, premda se čini da u taj grad, ako je tada postojao, nikada nije došao. Istim ili većim pravom Gauzbert, a po drugima Herbert, može se smatrati prvim biskupom Linkopinga, jer je biskupsko sjedište nakon razorenja Birke, gdje je on neko vrijeme stolovao kao biskup, preneseno u Linkoping.
B43 Bila je pak Birka, za koju Adam u 94. poglavlju djela Geographia piše da je svedena na toliku pustoš da su se njezini tragovi jedva nazirali, nekoć kraljevski grad smješten između Sodertaljea i Sigtune, gradova još i sada poznatih, od kojih je ovaj potonji kod istoga Adama udaljen od Uppsale, odnosno Upsalije, sjedišta nadbiskupije i glasovite kraljevske akademije, jedan dan hoda, smješten između Uppsale i Stockholma, sada kraljevskoga grada. Sodertalje je pak u modernom Sudermanlandu na južnom dijelu jezera Malaren prema Baltičkom moru, gdje se među više otoka još i sada posjećuje Bjorko, drevna granica Ostrogothije, na kojemu ili na susjednom otoku prema Sigtuni smatramo da je bila Birka, nekoć veoma glasovito trgovište, u koje su se, po svjedočanstvu Helmolda u 1. knjizi djela Chronici Sclavorum u 8. poglavlju, uobičavale stjecati sve lađe Danaca, Norvežana, Slavena, Sambijaca i drugih naroda Skitije radi različitih trgovačkih potreba. Kaže se da se gradovi Švedske još i sada ravnaju po zakonima izvedenima iz prava ovoga najstarijega grada Birke.
C44 Kraljevi Šveđana, zbog nedostatka starih pisaca, ne mogu se iznijeti u sigurnom redu nasljeđivanja, premda se u dugom katalogu nabrajaju kod Ivana Magnusa u djelu Historia Sueonum, kod Krantza u djelu Suecia, kod Hieronima Henningesa u 4. svesku djela Theatri Genealogici u 3. dijelu, kod Petra Bertija u 2. knjizi djela Rerum Germanicarum u 16. poglavlju i kod drugih. Od njih, koji su živjeli u doba sv. Oskara, kod Ivana Magnusa u 7. knjizi prosuđuju se ovim redom: Bjorn, ili Bjorn sin Bjornov, Alarikov unuk, stoti kralj, u vrijeme Karla Velikoga, Bratemund Fro, Sivard Fro njegov brat, stoti i prvi, Herot, stoti i drugi, Karlo ili Sorlo, stoti i četvrti, Bjorn Mlađi, stoti i peti, Ingevall ili Ingell, stoti i šesti, Olav Tretelja sin Ingevallov, stoti i sedmi, Ingo Olavov sin, stoti i sedmi. U Djelima sv. Oskara imenuju se tri kralja: prvi Bern, kod Adama Bremenskoga Bjorn, primio je 829. godine sv. Oskara i Vitmara, a 835. godine Gauzberta i Nitarda. Drugi je Anaund ili Amund, u Danskoj izgnanik, prognan iz kraljevstva. Trećemu su došli sv. Oskar i Erimbert oko 850. godine, Oleph ili Olav, koji je kod Ivana Magnusa nužno sin Ingevallov, stoti i sedmi kralj. Da je Anaunda protjerao Ingevall, čije je izgnanstvo kralju Bjornu Mlađemu, stotom i petomu, pripisao Ivan Magnus, te da je radije mirno vladajućemu došao sv. Oskar i Gauzbert, a ne prijašnjemu Bjornu, kako više voli isti Ivan, sasvim dokazuje vremenski slijed, osim ako se drukčije nasljeđivanje kraljeva ne dokaže pouzdanijim dokazima.
DAU-TOR G. E.
SXII. Poslanstvo sv. Oskara prema sjevernim narodima.
Bile bi nam dostatne kako papinske i carske isprave tako i Djela sv. Oskara i Remberta te naposljetku ono što smo dosad rekli o Slavenima, Dancima i Šveđanima, da na daljnje i veoma udaljene krajeve poslanstvo sv. Oskara ne protežu sama Djela, u tom dijelu veoma interpolirana u budekenskom i hamburškom kodeksu, u kojima se prenosi da je sv. Oskar od Grgura IV. postavljen i od Nikole I. potvrđen poslanikom kod svih naokolo naroda Šveđana, Danaca, Farskih otoka, Grenlanda, Islanda, Seridevenda, Slavena, kao i svih sjevernih i istočnih naroda na bilo koji način nazvanih. Što se istim riječima ponavlja u Djelima sv. Remberta, kojih nijedan primjerak osim iz istih njemačkih rukopisnih kodeksa dosad nismo mogli pribaviti. Sam diplom Grgura IV. donosi istom formulom riječi interpoliran Pontan u 4. knjizi djela Rerum Danicarum, uz umetnuti spomen Farskih otoka, Grenlanđana, Helsinglanđana, Islanđana, Serichfinaca. Što bolje izostaje iz izvornih francuskih kodeksa Pariškoga i Korbejskoga Djelâ sv. Oskara te iz papinskih isprava iz hamburškoga kodeksa koje je izdao Philipp Caesar, od kojih je jednu, pape Nikole, prepisao Krantz u 1. knjizi djela Metropolis u 38. i 39. poglavlju, a iz njega Baronije pod godinom 858. u 14. odjeljku, gdje je sv. Oskar postavljen poslanikom kod svih naokolo naroda Šveđana ili Danaca, kao i Slavena ili u ostalim krajevima ondje uspostavljenima gdje god je Božja dobrotvornost otvorila vrata. Da je to naposljetku, kao što se dogodilo tri stoljeća nakon sv. Oskara, u ova vremena nekakvim preuranjivanjem odatle preneseno, pokazuje Katalog biskupa pridodan Djelima sv. Oskara i Remberta kod Philippa Caesara, u kojem se oni navode ovim redom u 27. poglavlju pod naslovom Potpisi biskupa: Slepn biskup Scalternolda, Simon biskup Halsinoda, Torolf biskup Blaseona, Eilbert biskup Farskih otoka, Heribert biskup Viborga, Ratolf biskup Schleswiga, Kristijan biskup Arhusa, Oto biskup Ripena, Magnus biskup Vendsyssela, Vilim biskup Zelanda, Ezo biskup Oldenburga, Ecilin biskup Skare, Sivard biskup Norveške, Egino biskup Dolboiga, Adalbard biskup Sigtune, Ivan biskup Birke, Tidolf biskup Sigtune.
F46 Njih opisuje Adam u 4. knjizi u 44. poglavlju kao one koje je hamburški nadbiskup Adalbert zaredio unutar 29 godina koliko je stolovao od 1043. do 1072. Riječi Adama, tada živućega, koje će pridonijeti ne malo svjetla, glase: Više je, kaže, onih koje je metropolit Adalbert zaredio za biskupe narodima, čija smo sjedišta i imena doznali po njegovu pripovijedanju. U Danskoj je tako postavio devetoricu: Ratolfa u Schleswig, Olda u Ripen, Kristijana u Arhus, Heriberta u Viborg, Magnusa i Albrika u Vendsyssel, Eilberta u Farske otoke i Finn, Vilima u Zeland, Egina u pokrajinu Skane. Njega isti Adam naziva biskupom Dolboiga ili Dalboija, pošto je sjedište isprva bilo uspostavljeno u Dalboiju u Skaneu, a kada je ono zatim pretvoreno u monašku prepozituru, grad Lund u istomu Skaneu uzdignut je na čast nadbiskupskoga sjedišta cijeloga kraljevstva.
DOvi od njih kod Danaca uspostavljeni Ovi od njih kod Danaca uspostavljeni Skane, u A uzdignut. Na Kimbrijskom poluotoku prvih pet biskupa imali su sjedišta, a o Schleswigu i Ripenu već je prije dosta rečeno. Ondje gdje se odatle Jutland proteže prema sjeveru, obuhvaća uz Baltičko more Arhus, zatim Viborg podjednako udaljen od oba mora, naposljetku Vendsyssel, pučki Vensussel, u krajnjem kutu poluotoka, glavno mjesto ondješnje pokrajine Vendsyssel, za koju drugi hoće da se zvala i Burgla i da je bila sjedište nekoć vandalskoga naroda, po čemu se biskup ponekad naziva burglavskim ili vandalskim, a u kasnijim stoljećima i alborgskim, pošto je sjedište uspostavljeno u Aalborgu uz zaljev Limfjord Baltičkoga mora. Druga je biskupija tada, u Oldenburgu u Wagriji, sjedištu Slavena o kojemu smo govorili u 1. odjeljku, imala biskupa Eza. Među otocima se ističe Zeland, glasovit kako kraljevskim gradom i akademijom u Kopenhagenu tako i Roskildskom biskupijom, o kojoj ćemo govoriti 6. travnja uz Životopis sv. Vilima biskupa, koji je ondje preminuo u 12. stoljeću. Između Zelanda i Jutlanda otok Fyn ima Odense urešen biskupskim dostojanstvom, čijemu je biskupu tada bio podvrgnut daleko udaljeni otok Farskih otoka u Germansko-Britanskom oceanu, kroz koji se Laba ulijeva u more, a poslije nazvan Heilichland zbog samostana što ga je ondje podigao Elibert, biskup Fynskih i Farskih otoka.
47 Dotad o biskupima Danaca. Prelazi na Šveđane Adam: U Švedsku je pak, kaže, Adalbert posvetio šestoricu: Adalwarda i Acilina, gore Ecilina, također Adalwarda i Tadica, gore Adalbarda i Tidolfa, kao i Šimuna i monaha Ivana. Prva dvojica imala su sjedište u Skari ili Skarani, gradu Zapadnoga Gothlanda prema jezeru Vanern. Sljedeća su dvojica stolovala u Sigtuni, koju smo gore opisali, čije je sjedište zatim preneseno u Uppsalu i postalo nadbiskupskim cijeloga kraljevstva. Ivan je na početku svoga biskupstva živio u Birci, kako smo rekli, veoma glasovitomu trgovačkom središtu kraljevstva, a pošto je ono razoreno, sjedište je preneseno u Linkoping smješten u sredini Ostrogothije i otada je ondje ostalo. Naposljetku, Šimun, gore nazvan Stemph, prvi je poučavao Skritefinje i postao biskupom Halsinoda, kojega pokrajinu Helsingland uz Botnički zaljev od Uppsale odvaja Gestrikland koji se nalazi između. Toliko o Šveđanima. U Norvešku, dodaje isti Adam, samo je dvojicu biskupa Adalbert posvetio: Tholfa i Sewarda, od kojih za prvoga, izostavljenoga u potpisima uz Djela sv. Oskara i Remberta, Adam u Opisu Norveške uči da je zaređen u gradu Trondheimu, pučki Trunnheim i Truntem, na latinskom Nidrosia, uz rijeku Nidelv u sjevernoj Norveškoj, poslije uzdignutomu u nadbiskupsko sjedište. Za Sewarda ili Sivarda, kojemu još nije bila dodijeljena određena biskupska stolica, kako o mnogima koje su zaredili drugi opaža isti Adam, kaže se da je kao biskup Norveške bio postavljen nad južnom glavnom oblasti toga kraljevstva, poslije podijeljenom na više biskupija.
48 Dalje od Norveške su Orkneyski otoci, bliži kraljevstvu Škotske, kojemu su u ovo vrijeme podložni, a u čijem je gradu Birsay od Adalberta zaređen biskup Torolf, u potpisima pogrešno nazvan blasceonskim. Naposljetku, pod arktičkim krugom Islanđani i od njih polarniji, kako govore geografi, Grenlanđani, kojih otoci, ako se ima dati vjera Arngrimu Jonasu u knjizi De Rebus Islandicis, još nisu bili počeli biti naseljavani dok je živio sv. Oskar, tada su se obraćali na Kristovu vjeru, pošto im je bremenski nadbiskup Adalbert poslao poslanicu preko Islepha ili Slepna, zaređenoga za biskupa tih otoka Scalternorda ili Skutholta. Da su biskupije svih tih krajeva podložne hamburškomu nadbiskupu, piše papa Inocent II. Adalberonu 1133. godine, koje je pismo s trima drugima istoga pape o istoj stvari izdao Philipp Caesar. Ovo smo o poslanstvu u sjeverne krajeve izložili nešto razgovjetnije kako bi bilo očito s kako obilnim plodom je to isto poslanstvo, riječi su Adamove pri kraju knjige, koje je najprije započeo sv. Oskar, uz napretke kroz 240 godina i pošto su ti krajevi natopljeni Kristovom vjerom, bilo dovršeno. Štoviše, budući da se gore spomenuti biskupi nalaze potpisani pod Djelima sv. Oskara i Remberta, smatramo da su oni bili veoma potaknuti samim tim Djelima i da su im često pomagali zazivajući zagovor tih svetaca, te su stoga ta Djela, da bi na njih prešla osobito velika slava, interpolirana dodavanjem imena svih krajeva. § XIII. Moći svetaca koje je sv. Oskar unio u svoju biskupiju. Podignuti samostani. Napisane knjige. Među prvim nadbiskupima Reimske crkve mnogi su se odlikovali izvanrednom svetošću i zatim bili štovani crkvenim čašćenjem, te su njihove svete moći prenesene u različite crkve. Sv. Donatijanu je stoga u Brugesu glavni hram, već katedralni, bio posvećen, reći ćemo 14. listopada. O moćima četvorice drugih ovdje nam je riječ, naime: sv. Siksta i Sinicija, prvoga i drugoga biskupa te stolice, kojih se rođendan slavi 1. rujna, zatim Maternijana, šestoga, i Remigija, petnaestoga, od kojih prvi ima sebi posvećen 30. travnja, a drugi kalende listopada. Da je te moći Oskar primio na dar od nadbiskupa Eba, uči Adam u 1. knjizi u 19. poglavlju, dok stariji pisci od Adama gotovo šute. Štoviše, Flodoard u 1. knjizi djela Historiae Ecclesiae Remensis u 5. poglavlju piše da je moći sv. Maternijana i drugih svetaca nadbiskup Hinkmar iz Reimsa darovao kralju Ludoviku od Germanije, od kojega ih je tada možda primio sv. Oskar, osim ako nije druge njihove dijelove također darovao kralju ili je one koje je prije Ebo odnio iz Reimsa i darovao sv. Oskaru, po posredovanju kralja Ludovika, potvrdio svojom ispravom Hinkmar. Svakako da je na čast Bogu i bl. Sikstu Ispovjedaocu ćeliju Torhout sv. Oskaru darovao Ludovik Pobožni prije vremena Hinkmara, niže dokazuje njegova isprava, pa se čini da je tada Oskar zadobio svete moći sv. Siksta, za kojega se nakon Adama kaže da je njegove i moći sv. Sinicija zajedno sa zaštitama drugih mučenika pohranio u gradu Hamburgu Albert Stadenski u Kronici pod godinom 833. Pošto je Hamburg opljačkan i spaljen, što se, kako smo prije dokazali, dogodilo 845. godine, da je Oskar moći sv. Siksta i Sinicija i druge zaštite pohranio u Ramelslohu, prenose isti Adam u 22. poglavlju, Albert pod godinom 841. i Krantz u 1. knjizi djela Metropolis u 30. poglavlju; štoviše, da je sv. Oskar imao običaj nositi sa sobom glavu sv. Siksta, bit će izneseno niže. Drugi pišu da su u Reimsu glavne njegove moći. Što će biti ispitano 1. rujna. Tijelo pak sv. Maternijana da je sv. Oskar položio u Heiligenstedtenu, prenose isti Adam i Albert. Taj je kraj na lijevoj strani rijeke Stor ispod gradića Itzehoea. Da je na Weseru sv. Rembert podigao prepozituru Bucken i posvetio njezinu crkvu na čast Bogu i sv. Maternijanu Ispovjedaocu, reći će se 4. veljače. Druge moći sv. Maternijana da je kralj Ludovik položio u Egmondskoj crkvi, prenose Colvenerije u djelu Catalogus Episcoporum Remensium i Miraeus u djelu Fasti Belgici 14. listopada. Dragocjenosti bl. Remigija da je Oskar s velikom čašću čuvao u Bremenu, uče isti Adam i Albert, i to 833. godine, ali da se zahtijevaju druga vremena njegova boravka kod Bremenjana, pokazuju same riječi. Različita prijenosa ovoga tijela, u Reimsu učinjena s vrlo mnogim čudesima, opisuju Flodoard u 1. knjizi u 20., 21. i 22. poglavlju te Hinkmar u Životopisu. 80 Moći sv. Vilehada, prvoga bremenskoga biskupa, koje je on prenio u svečanoj povorci, opisuje u njegovu Životopisu sv. Oskar: Tijelo, kaže, njegovo mi smo s najvećim mnoštvom vjernika i skupom nebrojena klera podigli i položili na nosila, uz velike glasove naroda PO AUTORU G. H. Schleswig u Jutlandu, Zelandu, Fynu i na Farskim otocima; kod Šveđana, u Zapadnom Gothlandu, u Uppsali, u Istočnom Gothlandu, u Helsinglandu; u Sjevernoj i Južnoj Norveškoj; na otocima Orkney, na Islandu i Grenlandu. Autor ovoga poslanstva,
IV. Biskupa iz Reimsa moći prima sv. Oskar: E sv. Siksta Sv. Remigija u Bremenu.
koji su odjekivali u hvalu Bogu i blaženomu mužu, na dan njegova polaganja u grob položili smo u novu baziliku koju smo tada posvetili, gdje je časno pohranjen, veličanstveno se poslije i nebrojenim očitovao znakovima kreposti, i iz dana u dan po zaslugama blaženoga muža ondje se umnožavaju znamenja čudesa, u 3. godini, dodaje Adam u 1. knjizi u 30. poglavlju. 861., od ređenja nadbiskupa 30. Isto se čita kod Alberta u Kronici, Krantza u 1. knjizi djela Metropolis u 4. poglavlju i kod Autora djela Historia Archiepiscoporum Bremensium tiskanoga poslije Adama.
51 Da je Oskar preuzeo brigu o različitim zajednicama, pišu Adam u 29. poglavlju i Krantz u 41. poglavlju. Prvu od njih smještaju u Hamburg, ali je potisnuta barbarskim upadom i prenesena u Ramelsloh. O tom smo mjestu prije govorili. Drugu smještaju u Bremen, sastavljenu od svetih muževa koji su nosili kanonski habit i živjeli po redovničkom pravilu. Treću, zajednicu svetih djevica u Briximonu ili Briximonu. Možda isti samostan svetih djevica Historia Archiepiscoporum Bremensium naziva u Barsenu, kojega češće spominje Adam, a u drugomu starom spisu Bremenske crkve naziva se Bersen, dok se Birsina i Birchisinum ili Birsne i Birchusinum nalaze u povlasticama careva Otona I. i sv. Henrika, izdanima poslije Adama ili pak koje je protumačio Meibomije uz djelo Annales Witichindi Corbeiensis. Među djevicama u Briximonu, pobožna Kristova gospođa Ludgard da je sav svoj brak prinijela nebeskomu Zaručniku i pod svojim vodstvom odgojila velik zbor čistoće, dodaju Adam i Krantz. Radi skrbi pak za siromahe i prihvaćanja putnika Oskar je na mnogim mjestima priredio ubožnice. Jednu ili glavnu da je imao u Bremenu, kamo dolazeći svakodnevno nije se stidio posluživati bolesnicima, od kojih je veoma mnoge ozdravio riječju ili dodirom. U toj je ubožnici poslije posvećen hram sv. Oskaru, pošto je uveden hram poslije posvećen sv. Oskaru, pošto je uveden 704
52 Da je znamenitu knjigu o životu i djelima sv. Vilehada vjernim stilom sastavio sv. Oskar, štoviše da je njegov život i čudesa obuhvatio u zasebnim knjigama, uči Adam u 11. i 30. poglavlju. Sam Oskar pred čudesima ovako uvodi: Po daru svemogućega Boga, koji je besplatnim predodređenjem svoje pobožnosti postavio u svetoj Crkvi pastire i učitelje, Oskar, biskup Bremenske crkve, svemu društvu vjernika koji po svijetu žive u složnom bratstvu moli mir i vječno blaženstvo u Kristu. Što je stajalo ili prije prvoga proslova ili zasigurno tome slično. U njoj spominje svećenika Folkarda, grofa Eminga, klerika Atrebana, Benjamina, Gervala i drugove, učenike sv. Vilehada, ubijene mačem iz mržnje prema kršćanskomu imenu. Biskupe je, po svjedočanstvu istoga Adama u 31. poglavlju, kako glasom tako i pismom opominjao da bdiju nad Gospodnjim stadom, jedne koreći, druge zaklinjući. Ali rimskim je kraljevima zbog svoga poslanstva, a kraljevima Danaca zbog kršćanske vjere često slao poruke. Krantz u 1. knjizi djela Metropolis u 42. poglavlju žali se da su Pisma sv. Oskara, za koja Adam svjedoči da ih je u njegovo vrijeme bilo više, propala zbog nebrige, ali da se čuva kratak, ali najsjajniji spomenik njegove pobožnosti, knjižica koja u malo riječi obuhvaća sažetak Psalama i svjedoči kakav je bio u većim djelima. Da je Oskar tu knjižicu uobičavao zvati Pigmenta, pokazuju Djela pod br. 39., gdje se također spominju druge asketske knjige koje je on napisao, za koje i mi vjerujemo da su propale nepravdom vremena. Jedno njegovo pismo o poslanstvu, koje je izdao Philipp Caesar zajedno s različitim dekretima papa i Ludovika Pobožnoga, prilažemo.
§ XIV. Poslanica sv. Oskara.
U ime svete i nedjeljive Trojice. Oskar, milošću Božjom nadbiskup, svim biskupima svete Božje Crkve koji prebivaju u kraljevstvu samoga kralja Ludovika. Želim da znate jer je u ovoj knjižici sadržano kako je Ebo, nadbiskup Reimsa, nadahnut Božjim Duhom, u vrijeme gospodina cara Ludovika, uz njegov pristanak i pristanak gotovo svega njegova kraljevstva sa sabranoga Sinoda, otišao u Rim i ondje od častoga pape Paskala primio javno dopuštenje za evangeliziranje u sjevernim krajevima. I kako je poslije car Ludovik podupro to djelo te se u svemu pokazao velikodušnim i dobrohotnim, i ostalo što se dogodilo u ovom poslanstvu. Stoga ponizno molim da se zauzmete kod Boga kako bi ovo poslanstvo zaslužilo rasti i donositi plod u Gospodinu. Jer već je po Kristovoj naklonosti i kod Danaca i kod Šveđana utemeljena Kristova crkva i svećenici bez zabrane vrše svoju službu. Molim također da date pohraniti ovo pismo u svojoj knjižnici za trajni spomen i, kako prilika naloži, kako vi tako i vaši nasljednici, ondje gdje uvidite korisnost, učinite to svima poznatim. Svemogući Bog neka vas sve učini dionicima ovoga djela u pobožnoj dobrohotnosti i subaštinicima u nebeskoj slavi Kristovoj. a Da je taj Sinod bio održan prije nego što je Ludovik Pobožni izdao 5. kapitularij. U kojemu među poslanima od njega da se potpiše nadbiskup Ebo, kada je mogao, a da se potpiše kada mu nije bilo dopušteno. Biskupu Ratualdu: zbog ovoga poslanstva njemu je i mimo ostalih nadbiskupa odobrena iznimka.
§ XV. Dekret sv. Pape Paskala o poslanju Ebovu.
Paskal biskup, sluga slugu Božjih. Svim najsvetijim braći subiskupima, svećenicima ili ostalim crkvenim redovima te najslavnijim knezovima, vojvodama ili uzvišenim grofovima, ili svim kršćanskim vjernicima Božjim.
Budući da je sasvim pobožno da brigu i skrbb prema Gospodnjemu stadu, koje smo po Božjem uređenju preuzeli upravljati i opskrbljivati nebeskom hranom spasonosnim zajedništvom, osobito onima koji po raskrižjima i selima pod knezom tame ustraju u lukavu nagovaranju i, ne poznajući put života, zalutali, ne traže ono što je gore, nego ono što je dolje, glupim poticajem. Ali budući da smo doznali da u sjevernim krajevima borave neki narodi koji još nisu imali spoznaje Boga niti su preporođeni svetom vodom krštenja, nego da postoje pod sjenom smrti i lijenim umom služe više stvorenju nego Stvoritelju, stoga smo smatrali potrebnim poslati ovoga nazočnoga prečastoga brata i subiskupa našega Eba, nadbiskupa svete Reimske crkve, uz pristanak vjernika Božjih,
A u one krajeve radi prosvjetljenja istine. Da po vlasti blaženih prvaka apostolâ Petra i Pavla, poučen našom bratskom zamjenom, pred tijelom i ispoviješću samoga prvaka apostolâ predamo javnom vlašću u svemu slobodnu ovlast za evangeliziranje, kako bi posvuda pružao riječ života i put spasenja te utvrđivao mjerilo vjere nebeskim odgojem i, odbivši svaku đavolsku zabludu, živom riječju učvršćivao nauk apostolske ustanove. A ako bi se možda u vezi s ovom božanskom službom pojavila kakva dvojba, neka, utječući se svetoj Božjoj katoličkoj i apostolskoj Rimskoj crkvi, uvijek crpi vodu iz njezina najčistijega izvora, odakle će, uz posredovanje Božje milosti, moći očistiti i štetne zablude iz srdaca smrtnika. Jer, predviđajući suradnika u ovom božanskom poslanstvu upravljanja, dodajući postavljamo bogoljubnoga službenika Halitgara, kako bi u zgodno vrijeme mogao lakše, uz Božju pomoć, javiti Apostolskoj Stolici o povjerenu poslu i nikada se ni u kojem dijelu ne bi nemarno ponio prema ovoj službi povjerenoj našom vlašću, za što unaprijed određujemo da je neupitno da će o tome položiti račun pred strogim Sucem i za povjerenu službu primiti vječne kazne.
B 35 Zbog toga sve potičući jednodušno opominjemo po ljubavi svemogućega Boga i Gospodina našega Isusa Krista te štovanju njegovih apostola da se u svim potrebama ovoga poslanstva svim silama potrudite pružiti im utjehu i u ime Gospodina našega Isusa Krista, kao što je pisano, morate ih primiti: Tko prima vas, kaže, mene prima, i tko prezire vas, mene prezire. I opet: Što ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili. Stoga vas sve više opominjemo da u provincijalnoj pobožnosti i širokom osjećaju ljubavi, čistim duhom i iskrenom nakanom, pribavite sve što je potrebno za ovo putovanje i ne odbijte priteći u pomoć s pobožnom dobrohotnošću prema svojim snagama, kako biste uistinu kao dionici djela ove pobožnosti primili zaslugu dostojne naplate kod Boga ili se po ovakvu nebeskom upisu mogli ubrojiti u zajednicu svetaca kao dar naknade. Ako pak tko, što ne želimo, ustane kao protivan protivnik ovome božanskom bogoštovlju ili pokuša u ičemu spriječiti i pokaže se kao kršitelj prema njima ili njihovim suradnicima u vršenju ove službe, po Božjoj zapovijedi i apostolskoj vlasti neka bude kažnjen vezom anateme i osuđen kao krivac vječnom osudom na đavolsku sudbinu.
a Stolovao je sv. Paskal od godine 817. do 824., kada je 14. svibnja preminuo i slavi se.
b Nedostaje riječ: možda impendere.
c O Halitgaru i Ebu raspravljano je u 10. odjeljku.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.