Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 11. stoljeće › Životopisi › Sveti Grgur VII.

Sveti Grgur VII.
Klikni za povećanje
×
Sveti Grgur VII.
Sveti Grgur VII.. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · PAPA

Sveti Grgur VII.

Spomendan
25. svibnja
Razdoblje
11. stoljeće
Smrt
1085.

Život

Sveti Grgur VII., krsnim imenom Hildebrand, rodio se između 1020. i 1025. godine u Soani u Toskani u skromnoj obitelji. Još kao dječak došao je u Rim gdje se školovao u samostanu svete Marije na Aventinu pod vodstvom svoga ujaka, opata Lovre. Ondje je upio strogi duh klunijevske obnove i položio redovničke zavjete kao benediktinac. Kao mladi klerik stupio je u službu Ivana Gracijana, arhiprezbitera crkve svetoga Ivana pred Latinskim vratima, a kada je ovaj izabran za papu pod imenom Grgur VI., Hildebrand je postao njegov kapelan. Pratio je svoga papu u progonstvo u Köln 1046. godine, a nakon njegove smrti povukao se u samostan u Clunyju.

Kada je Bruno, biskup Toula, izabran za papu kao Lav IX., pozvao je Hildebranda u Rim i imenovao ga kardinalom podđakonom i upraviteljem baštine svetoga Petra. Hildebrand je s izvanrednom mudrošću i odlučnošću obnovio crkvena dobra i uveo strog red u zapušteni samostan svetoga Pavla izvan zidina. Više od dva desetljeća bio je glavni savjetnik i oslonac niza papa u borbi za duhovni preporod kršćanstva. Pod papom Nikolom II. odigrao je presudnu ulogu u donošenju povijesnoga dekreta iz 1059. godine kojim je pravo izbora rimskoga biskupa povjereno isključivo kolegiju kardinala, čime je Crkva oslobođena od samovolje svjetovnih vladara. Nikola II. imenovao ga je arhiđakonom Rimske Crkve, a Aleksandar II. kancelarom Apostolske Stolice.

Nakon smrti pape Aleksandra II., dok se u Lateranskoj bazilici slavio sprovod, kler i puk jednodušno su povikali da Hildebrand bude papa. Kardinali su ga 22. travnja 1073. godine kanonski izabrali na Petrovu stolicu, a on je uzeo ime Grgur VII. u čast svoga učitelja Grgura VI.. Svečano je posvećen 29. lipnja 1073. godine na blagdan svetih Petra i Pavla. Odmah se svom pastirskom snagom dao na iskorjenjivanje dvaju velikih zala svoga doba: simonije, odnosno kupovanja crkvenih službi, i povrede svećeničke čistoće. Hrabro je zabranio laičku investituru, zahtijevajući potpunu slobodu Crkve od podložnosti carskoj i kraljevskoj vlasti. Zbog toga je došao u oštar sukob s njemačkim kraljem Henrikom IV., koji se pobunio protiv papinskih odredaba. Kada je kralj pokušao svrgnuti papu, Grgur VII. ga je izopćio iz Crkve i razriješio njegove podanike prisege vjernosti. Kralj je bio prisiljen kao pokornik doći u zamak Canossu u siječnju 1077. godine, gdje je od pape u suzama izmolio odrješenje. No kralj se ubrzo vratio starim zabludama, postavio protupapu i s vojskom navalio na Rim. Papa Grgur VII. morao se povući u Salerno na jugu Italije, gdje je preminuo u progonstvu 25. svibnja 1085. godine, izgovorivši na samrti znamenite riječi: Ljubio sam pravdu, mrzio nepravdu, i zato umirem u progonstvu.

Čuda

Crkvena predaja i suvremenici bilježe da je njegov svetački život bio popraćen darom proroštva i duhovnoga gledanja tajni ljudskih srdaca, a na njegovu su se grobu u Salernu po njegovu zagovoru događala mnoga čudesna ozdravljenja.

Štovanje i zaštitništvo

Tijelo svetoga pape Grgura VII. počiva u katedrali svetoga Mateja u Salernu. Papa Grgur XIII. uvrstio je njegovo ime 1584. godine u Rimski martirologij, a papa Benedikt XIII. 1728. godine proširio je njegovo štovanje na cijelu Katoličku Crkvu. Njegov se spomendan slavi 25. svibnja. U sakralnoj umjetnosti prikazuje se u papinskom ruhu s tijarom, često s golubicom Duha Svetoga na ramenu i raspelom u ruci, kao simbolom njegove nepokolebljive borbe za slobodu zaručnice Kristove.

Isti dan, 25. svibnja, slave se i