Čudesa sv. Sigiberta
od pisca monaha Sigiberta;
Iz rukopisa stavelotskoga samostana.
Smatramo da se nikomu od razboritih neće činiti neprikladnim ako se kreposti svetaca, koje se Gospodin udostoji po njima činiti, predaju sjećanju vjerodostojnošću pisma, naime radi pouke vjernika kako sadašnjih tako i budućih. Jer, kako smo naučili iz riječi anđela koji govori Tobiji, Tob 12, 7 a tajnu kraljevu dobro je sakriti, a djela Božja otkrivati i priznavati posvema je veličanstveno. Stoga smo i mi ona znamenja kreposti koja se isti Gospodar svega, naime nagraditelj dobrih, po zaslugama preslavnoga i najpobožnijega kralja Sigiberta udostojao učiniti u našim vremenima, premda neuki i za to nimalo prikladni, smatrali dostojnim povjeriti barem skromnim listićima. Ako bi pak tko možda revnije htio istražiti tko je bio taj Sigibert o kojem želimo govoriti, ili u koje je vrijeme kraljevao,b neka požuri k knjizi koja se zove o njegovu životopisu i pažljivo je pročita jer će očito moći pronaći ili doznati kolikom se izvrsnošću svetosti ili pobožnosti odlikovao ovaj časni muž kojega Bog na zemlji proslavlja očitom znamenjima. No u ono što pišemo nitko nipošto ne smije sumnjati niti ne vjerovati, jer se i Gospodin svojim vjernicima udostojao obećati govoreći: Tko vjeruje u mene, djela koja ja činim i on će činiti, i veća će od ovih činiti. A mi ne pokušavamo drsko smišljati tuđe ili neiskušane stvari, nego smo ono što se ili potvrđuje da se dogodilo u nedavno vrijeme, ili što smo doznali od vjernih i pouzdanih osoba koje i sada svjedoče da su bile nazočne tim istim čudesima, nastojali vjerom i istinitim izvješćem pismeno prenijeti na sjećanje potomstvu. Inače, kad ne bismo vjerovali da smo posvema osnaženi potvrdom istine, smatrali bismo da je o takvim stvarima ispravnije posve šutjeti nego govoreći izmišljotine upasti u grijeh laži. No pristupimo već tijeku pripovijedanja s kratkoćom kojom možemo.
Izložiti obećane riječi okretom pera. a Čitanje Vulgate: Tajnu kraljevu dobro je sakriti; a djela Božja otkrivati i priznavati časno je., b Ove zamršene riječi možda valja razriješiti na ovaj ili sličan način, da se čita: neka požuri k knjizi, onoj koju sam napisao o njegovu životopisu.
Prijenos tijela sv. Sigiberta.
Doista, godine Gospodnjega utjelovljenja 1063., dok je tijelo ovoga časnog muža Sigiberta u samostanu
A samostanu sv. Martina, koji je on sam među ostalim djelima dobrih čina na granici Metza na obali rijeke Moselle bio sagradio iz temelja, ležalo pokopano, te je zbog starosti a prezbiterski prostor, koji je bio sagrađen iznad kripte u kojoj je on ležao, svakodnevno prijetio svojim urušavanjem: i stoga su monasi koji su ondje boravili s najvećim strahom obavljali božansku službu: ukaza se sam svetac očitom pojavom nekomu mužu imenom Wylant, koji je boravio u predgrađu gore spomenutoga grada i bio poznat gotovo svim građanima. Kad se on pri pogledu na tako velikoga muža, zbog veličine neobičnoga sjaja, zapanjen divio niti mu se na ikoji način usuđivao išta reći, on ga blagim nagovorom potakne da se ne boji: nego da sve što mu zapovjedi bez odgađanja sa svom žurbom ispuni. A kad je on priznao da je najspremniji poslušati sve što bi se udostojao zapovjediti, na to sveti muž reče: Znaš li tko je onaj kojega vidiš da stoji uz tebe, ili tko ti takvo što nalaže, ili komu obećavaš poslušnost? On pak odmah odgovarajući na to reče: To ne znam, po tebi naime želim doznati. Tada ga časni muž takvim upitnim riječima, kao poučavajući ga, poče ispitivati govoreći: Zar nisi nikada doznao, niti od koga čuo, tko je bio onaj utemeljitelj koji je sagradio samostan sv. Martina, za koji se vidi da je smješten u blizini, ili ga nastojao obogatiti vremenitim dobrima, kako se sada vidi? On pak reče da je već od mnogih čuo, ali da mu je tada iz pamćenja, kao u bezumna čovjeka, posve iščezlo. Na to sveti muž Sigibert zapovjedi mu da se probudi; a njemu, sposobnu zadržati u duhu riječi onoga koji govori, reče: Ja sam Sigibert, nekoć kralj, koji sam sagradio spomenuti samostan, ondje okupio mnoštvo monaha koji služe Bogu i zapovjedio da se na istom mjestu pokopa moje vlastito tjelešce. Sada pak, budući da samoj građevini, kako se vidi, prijeti slučajna propast, požuri kolikom god brzinom možeš javiti braći te zajednice da, ako žele da im Bog i sveti Martin budu umilostivljeni, nastoje ukloniti lijes mojega tijela odande gdje se sada nalazi i položiti ga na najsigurnije mjesto: kako pad građevine ne bi mogao ozlijediti moje udove. Nakon što je vjerni glasnik požurio priopćiti zapovijed te stvari gore spomenutoj braći, oni se s pravom pouzdaše u najistinitiju svetost ljubljenoga zaštitnika te najpobožnije odlučiše ispuniti ono što je bilo zapovjeđeno.
C
3 Zatim, nakon što se došlo do toga da prikladno dovrše ono što su bili započeli; čim su podigli sarkofag koji je nosio udove svetoga tijela, uklanjajući ga s prijašnjega mjesta, tolikom su ga brzinom prenijeli na mjesto pripremljenoga boravišta da su ne bez razloga vjerovali kako ga ne nose ljudi, nego anđeli. Pošto je dakle uz višnju pomoć položen lijes često spominjanoga i često spominjanja dostojnoga časnog muža, svi su jednodušno s duhovnim klicanjem uzvratili najveće hvale Bogu čudesno slavnom u svojim svecima. Da je sve to bilo dovršeno po božanskoj volji, svjedoče odonda premnoga znamenja čudesa po istom svecu na samom tom mjestu: od kojih smo, kako smo gore obećali, radi koristi potomstva smatrali dostojnim neke ukratko zabilježiti pismom,
Na hvalu Gospodinu koji drži visine neba, koji hoće svece učiniti slavnima po čudesima: čijom su krepošću mogli živjeti pravedno.
Dakle, nakon što su pobožni monasi časno položili grobnicu časnoga tijela, kako je bilo dostojno, na dolično pripremljeno mjesto; nakon ne mnogo vremena srušiše se one građevine istoga samostana koje su se imale srušiti; ali pod zaštitom zasluga kako preblaženoga Martina tako i ovoga sveca o kojem govorimo, Sigiberta, premda se vidjelo da su mnogi nazočni, nikoga nisu mogle ozlijediti. A da tko ne bi pomislio kako se to dogodilo slučajem, a ne radije krepošću svetaca: preostala čudesa koja slijede moći će ukloniti svaku priliku za sumnju iz srdaca nevjernih.
4 No kakvo se čudo zna da se dogodilo u neposredno vrijeme, čime se svemogući Gospodin udostojao razveseliti duše svojih vjernika, nipošto se ne čini prikladnim da se mora prešutjeti. Doista, u samoj noći kojoj je neposredno slijedio dan u koji su spomenuta braća bila odlučila izvršiti ono što su željela; dok su svi nakon dnevnoga časoslova predali udove počinku, a neki su od njih, kojima je bila povjerena straža mjesta, počivali u oratoriju; gle, gotovo usred noći vidjeli su da je tolika milina zvuka ispunila cijeli samostan da su od prevelika straha postali gotovo bez duše te su se razbježali ovamo i onamo, jedva uspijevajući drugima javiti što su vidjeli i čuli. Ušavši nakon nekoga vremena s najvećim strahom, čuli su pjev najslađega zvuka i, kako im se činilo, najslađu melodiju kao da bruje premnogi rojevi pčela. Nakon što je to čudo doprlo do spoznaje ljudi, tko god ga je mudar ili vjernik čuo, vjernim i istinitim tumačenjem u potpunosti je razumio da označava pohod svetaca koji jedni drugima čestitaju na onome što su predviđali da se treba učiniti s njihovim drugom. A to se i nama, premda neznatnima i posve nevještima, kad se razmotri razlog, čini oslonjenim na istinu, jer se za to stvorenje zna da živi bez štete za ikoju stvar, te se vidi da svojim nedužnim trudom pruža utjehu nužne svjetlosti kako božanskim tako i ljudskim službama. Ali i u premnogim izrekama Svetoga pisma pokazuje se da pojava pčela označava porast kreposti i mudrosti, kao što se čita o Ambroziju i o nekolicini drugih koji su poslije bili mudri i sveti muževi; jer dok su ležali u kolijevkama, pčele su silazeći s visina obletale njihova lica, a zatim uzlijetale natrag u zrak. a Rukopis iz Stavelota: presbyterium. Što se pak u crkvama benediktinskoga reda naziva prezbiterijem, pokazuje se u starom Obredniku crnih monaha bursfeldske kongregacije. Ondje se naime u 1. knjizi o božanskim službama, pogl. 3, čita ovako: Uvečer dana koji prethodi Čistoj srijedi neka se pokriju križevi i slike, i neka se razapne zastor pred prezbiterijem. I u pogl. 38 o suboti uoči Uskrsa: Nakon što se to učini, neka odmah đakon odjeven u svečaniju dalmatiku na istom mjestu, naime pred stubama prezbiterija, blagoslovi svijeću. I u pogl. 43: Dakle, nakon što se svećenik i poslužitelji pripremljeni za konventualnu misu prema obredu i redu navedenima u prethodnom popnu u prezbiterij, došavši pred oltar neka se s poštovanjem naklone. Štoviše, ovdje niže br. 3: Grob sv. Sigiberta postavljen je blizu glavnoga oltara sv. Martina. Prezbiterij je dakle prednji dio kora u koji je uključen oltar., b Čini se da valja čitati: patratum (učinjeno).
Kazna onih koji umanjuju njegovu svetost. Neraspadnuto tijelo.
Vrativši se dakle nakratko na prethodno, odakle smo skrenuli, ponovimo ono što smo propustili i iznesimo ovdje neki primjer kojim će se priprostima i onima koji nimalo ne sumnjaju u Božja dobročinstva udijeljena ovom presvetom mužu, kao i ostalima od njega podijeljena, udijeliti porast vjere, nade i ljubavi; a nevjernima i okorjelim srcima utjerati strah od biča njegove osvete. Napokon, dok je tijelo časnoga kralja Sigiberta još počivalo u miru na prijašnjem mjestu kamo je u početku bilo preneseno, te su mu vjerna braća, koja su s pravom razmatrala puninu njegove svetosti, iskazivala dužnu čast i služenje s poštovanjem, tako da se u litanijama ili u službama božanskoga služenja slavila uspomena njegova imena; neki brat, kojega smo i mi sami vidjeli, zvan imenom Hugo,
A zvan, sličan narodima Židova koji traže znakove, koji bezumni rekoše u srcu svojemu: Nema Boga, i jer svojih znakova ne vidjesmo, nema više proroka i neće nas više poznavati, učinimo da prestanu svi blagdani Božji sa zemlje; usporediti ga valja sa sličnim činom (što je grijeh i izreći), drznuo se neustrašivo izbrisati ime ovoga sveca iz knjige litanija u kojoj su ga drugi svakodnevno spominjali. Nakon što je počinio to zlodjelo, dogodilo se nakon ne mnogo dana da je, budući da se činilo da se bliži svečani dan, u večernje vrijeme po svetim oltarima (bio je naime svećeničke službe) po uobičajenom običaju trebao pronijeti kad: i pošto ga je prinio na glavni oltar, za koji smo rekli da je sagrađen u čast sv. Martina, te htio po običaju pristupiti grobu ovoga svetog muža; odjednom se učinilo da mu se cijelo tijelo ukočilo od tolike nemoći da nipošto nije mogao ni koraka dalje pomaknuti s mjesta na kojem je stajao. Tada su svi zajedno, kako on sam tako i ostala braća, spoznavši njegovu krivnju, činili pokoru pred svecem Božjim: te su poniznim molitvama zatražili da mu se udostoji oprostiti krivnju koju je ludo protiv sebe počinio. Zatim, pošto je donesena knjiga, nakon što je pobožno vlastitom rukom ponovno upisao sveto ime koje je
B nedavno neoprezno izbrisao, iste je noći u jutarnjim službama bez ikakve zapreke bilo kakve smetnje iskazao svecu uobičajeno služenje, kako je i želio, te se tako na njemu očito ispunila ona Salomonova izreka: Kad se podsmjevač išiba, maleni će postati mudriji; jer se i on sam, ukoren zbog svoje nevjere, postidio te ostao popravljen: a i ostali su se trudili postati pobožniji u štovanju sveca; i onaj koji je svojom voljom odbijao vjerovati u ono što je pravedno, tako je od sveca bio poučen živjeti oprezno. Ovo smo pak čudo, koje smo gore propustili, zato nastojali ponoviti da bi po njemu svaki vjernik mogao razumjeti kako je on u starim vremenima učinio premnogo toga što se nemarom ili nepažnjom pisaca dogodilo da je posve nestalo iz sjećanja ljudi.
6 Pošto je dakle sarkofag svetoga tijela bio prenesen i položen na mjesto, kako smo rekli, dolično pripremljeno, naime uz oltar preblaženoga Martina, s desne strane oltara, kako bi svemogući Gospodin pokazao svojim vjernicima u kolikoj milosti dostojanstva pred njegovim licem živi proslavljen ovaj svetac, neki od braće pobožni u svetim ustanovama i zapaljeni ognjem one ljubavi koju je Gospodin naš Isus Krist poslao na zemlju i htio da se silno raspali; i o kojoj se drugdje kaže: Ljubav Božja nikada nije besposlena: čini naime velika djela ako jest, a ako odbije djelovati, nije ljubav; s pouzdanjem su otvorili svetu grobnicu, i gle, ugledaše gdje sveto tijelo kao da spava, a ne kao da je mrtvo, počiva cjelovito i bez ikakve mrlje. Vidjevši to, hvaleći blagosloviše Gospodina svemogućega koji nije dao da njegov svetac vidi truleži: što, premda se razumije da je osobito rečeno o Gospodinu našem Isusu Kristu, potvrđuje se da se ispunilo i na mnogima od svetaca, kao i na ovome. Pošto su oni zavrijedili vidjeti tako radosna otajstva božanske milosti, ispunjeni ujedno divljenjem i radošću, svi su se zajedno kličući vratili svojima,
Veseli zbog zavjeta ili ljubavi prema ocu kojega valja častiti, vjerujući da on prebiva u visinama nebesa.
7 U te iste dane bio je također u istom samostanu neki mladi monah i, neka bude rečeno s dopuštenjem svih, previše lakomislena i nepostojana ponašanja, te, što često vidimo da takvi čine, spremniji razumjeti i govoriti šaljive nego duhovne stvari. Kad su ga jednoga dana neki od svjetovnih ljudi upitali što mu se čini od onoga što se nedavno dogodilo, ili što dobroga sv. Sigibert čini kod njih bilo u objavama bilo u krepostima? On im na to (budući da, kako kaže Apostol, naravni čovjek ne prima ono što je od Duha Gospodnjega: duhovni pak istražuje sve, pa i tajne utrobe) odgovori ne bez podrugivanja da taj isti sveti muž tako leži u grobu kao mrtvac, otvorenih usta i ogoljenih zuba, te da on posve ne zna je li ikada učinio išta od kreposti. Nakon što je završio takve riječi, bezumnik je gotovo istoga časa postao kao izvan pameti te se počeo ovamo i onamo valjajući bacati po zemlji, po kamenju, i uz velike krikove poskakivati, te se ponovno bacajući na zemlju valjati. Kad se to dulje događalo, napokon su ga braća, suosjećajući s njegovom boli, jedva podigla i dovela pred sveti grob; nakon što je svecu i samoj braći istinski priznao svoju krivnju te počeo pobožno činiti pokoru, odmah je bio vraćen u prijašnje zdravlje,
Spoznajući da riječi Gospodnje ostaju istinite: Jer tko vas prezire, jednako i mene prezire.
Učinjena ozdravljenja. Okovi pokornika raskinuti pomoću sv. Sigiberta.
Neki je brat iz istoga samostana toliko nepodnošljivo trpio od dugotrajne bolesti koja se naziva a fici da mu se više dana gadila hrana jela ili pića, te se u nekim trenucima gotovo približavao i smrti. Dok je on dulje kopnio izmoren tolikom boli, jednoga dana potaknut spasonosnim savjetom i, kako vjerujemo, nadahnućem zaštitnika, pristupi njegovu grobu te, izrekavši molitvu, s vjerom dotakne prsa, trbuh i ostale udove pokrovom kojim su bile prekrivene svete kosti, i odmah je potom sva bol i nemoć tako posve odstupila od njega da više nikada poslije nije osjetio da njime vlada,
Stoga se odmah potrudio uzvratiti Bogub radostan zavjet, koji mu je po zaslugama sveca podario darove zdravlja.
9 Gotovo u te iste dane neka je žena iz sela koje se zove Casellis bila shrvana teškom bolešću. Naime, u njezinu se grlu pojavio čir koji se nazivac ljuti oganj: i tako se svakodnevno rastući povećavao da su neki očajavali za njezin život, osobito zato što se činilo da lijekovi mnogih, koji su joj često davani, ne donose nikakva lijeka. Pošto su je stoga roditelji doveli u često spominjani samostan, nakon što je s vjerom dotaknula pokrovom svetoga groba mjesto gdje se bila ugnijezdila šteta bolesti, odmah je, odagnanom nemoći, zadobila dobročinstvo zdravlja. Tada se dakle i zdrava i vesela vratila svojima ona koja je nedavno k svetom grobu došla žalosna i bolesna,
Hvaleći svevišnjega Gospodina za tako velik dar, koji je po takvim djelima htio proslaviti svojega sveca.
10 Godine od utjelovljenja Gospodnjegad 68. bio je neki čovjek koji je zbog golemosti zločina, naimee ubojstva brata, stegnut željeznim okovima, često običavao obilaziti premnoga mjesta svetaca gdje je doznao da cvatu njihove kreposti, kako bi mu njihovim zagovorom svemogući Bog udostojao iskazati uobičajenu blagost svojega milosrđa. Među tim dakle spasonosnim obilascima stigao je napokon u Pariz na mjesto gdje sa svojim drugovima časno počiva dragocjeni borac Gospodnjig sv. Dionizije. Ondje je, ustrajući neko vrijeme u postovima i molitvama te pobožno iščekujući milosrđe Gospodnje, zagovorom zasluga svetaca bio oslobođen okova na jednoj ruci. Kad je pak za oslobođenje druge još
A usrdnije i pobožnije molio Gospodina s njegovim mučenicima, budući da je, kako kaže Apostol, svakomu od svetaca dana milost po mjeri dara Kristova, božanskom zapovijeđu očitovanom mu u snu po blaženom Dioniziju bi opomenut da pođe u ove krajeve i potraži samostan sagrađen u čast sv. Martina; jer će ondje uz pomoć Gospodnju, po zaslugama sv. Sigiberta koji na istom mjestu počiva, najsigurnije zadobiti zdravlje koje je želio. A dok se on žalio na nepoznavanje puta ili kraja, doznao je pouzdane znakove cijeloga putovanja i same pokrajine od onoga koji mu je govorio zapovijedajući takvo što, naime ime grada Metza, veličinu tornjeva ili zidina, ljepotu mnogih samostana unutar ili izvan grada, te ostalu kakvoću mjesta skrivenih u okolici samostana.
Poučava se o vrletima zemalja i tokovima voda.
Što više? Krenuvši dakle na put, s tolikom je utjehom i tolikim uspjehom stigao do označenoga samostana da je s pravom vjerovao kako je o tome bio opomenut božanskim smilovanjem. I pošto je stigao onamo, kako je želio, te neko vrijeme ponizno moleći pomoć svetaca, a osobito samoga sveca koji mu je bio imenovan, iščekivao božansku blagost; jednoga dana, kad se približila večer, čuvar mjesta zapovjedi mu da iziđe iz crkve, jer je zbog raznih strahova nadolazeće noći htio zaključati vrata samostana. On pak glasnim povicima zaklinjući poče ga moliti da mu se barem pred vratima oratorija dopusti ostati te noći, jer je vjerovao da u blizini može iskusiti milosrđe koje mu je božanski bilo obećano.
Pošto je brat svladan smilovanjem to napokon dopustio, on je, pouzdajući se u Božje milosrđe, toliko pobožnije ustrajao u neprestanim molitvama koliko je osjećao da mu se bliže primiče pomoć sv. Sigiberta; kadli mu odjednom, dok je prostrt molio, tolikom brzinom željezo s ruke pukne na dva dijela i odskoči tako da je jedan njegov dio tolikim treskom udario u vratnice samostana da se zvuk toga čuo mnogo dalje, a drugi je dio bio odbačen daleko drugamo.
O blagi Bože, koji takvo što daješ svojemu svecu, njegovom molitvom od tebe ištemo i molimo: raskini najtvrđe okove naših zala.
Oba su dakle dijela toga željeza, za svjedočanstvo događaja i čašćenje sveca, pobožni monasi objesili pred sveti oltar oratorija, hvaleći Boga glasnim povicima i uzvišenim duhom za tako očitu proslavu preljubljenoga oca. A onaj čovjek koji je ozdravio, obećavši godišnji prinos svojemu Osloboditelju i dobivši dopuštenje od braće, jer je to u duhu bio odlučio, krenuo je na jeruzalemski put kako bi zahvalio Bogu za primljeno uslišanje molitava; pod tim naime uvjetom čina da će, ako mu Gospodin dopusti da se odande vrati, ovom mjestu i svecu po kojem je zadobio zdravlje najradije nastojati služiti svega vremena svojega života.
11 Ovo smo dakle iznijeli malo od mnogoga, najmanje od velikoga, istinski vjerujući da bilo u prošlim bilo u budućim vremenima može učiniti premnogo onaj za kojega se zna da je u malo dana, to jest u tijeku od samo sedam godina, izvršio toliko toga. Stoga mi, braćo, najponiznijim i čestim molitvama zazivajmo ovoga tvorca tolikih dobara da nam kod Boga postane zagovornik, kako bi, kao što su njegovim zaslugama u ovo vrijeme od Spasitelja udijeljena zdravlja slabih tijela, tako njegovim posredovanjem nama u budućnosti došlo spasenje duša, Amen.
3 Bolest ficus uzima se za čir sličan smokvi; o njoj raspravlja Celzo, knj. 6, pogl. 3., b Možda valja čitati jubilans (kličući)., c Čini se da je napisano sacer ignis (sveta vatra): o njoj smo govorili 17. siječnja, § 1, uz čudesa sv. Antuna., d Tako Surije. U stavelotskom rukopisu stoji 1048, što je nastalo iz rimskoga broja nevještim premještanjem znakova., e O sličnim željeznim okovima koji su se običavali stavljati pokornicima govorili smo 28. siječnja uz 1. prijenos sv. Ivana opata iz Réomea, pogl. 2, slovoa. Mnogo o tom običaju raspravlja i Petar Roverius uz djelo Historia Reomaensis, bilješka 7., f Tako smo pretpostavili da treba stajati. Rukopis je imao samo fre., g Štuje se 9. listopada.
Povijest prijenosa II,
od nepoznatog pisca iz rukopisa.
Drugo podizanje relikvija. Kažnjena drskost.
Dok svemogući Bog svime upravlja i ravna, koji svoje svece proslavlja na svakom mjestu svoje vlasti, želeći zasluge svojega svetog kralja Sigiberta obznaniti spoznaji mnogih, dogodilo se da su neki građani grada Metza, potaknuti sumnjom svoje misli, dvojili nalazi li se tijelo presvetoga Sigiberta u grobnici ili ne. Godine dakle Gospodnjega utjelovljenja 1130., pošto su se opati i kler zajedno s brojnim mnoštvom vjernika okupili u crkvi gdje je ležalo sveto tijelo, nakon obavljene molitve, uklonivši položen kamen, pronađoše presvetu grudu njegova tijela tako cjelovitu kao da ondje leži spavajući. Videći pak nazočni tolika Božja veličanstvena djela i sveto tijelo koje je gotovo 581 godinu ležalo u grobu, tako neraspadnuto, tako od Svemogućega sačuvano, obradovaše se velikom radošću, hvaleći i slaveći Boga koji je u svojim svecima uvijek čudesan. A časni opat imenom Letand, koji je tada bio na čelu toga samostana, i braća iste crkve koju je sam presveti kralj Sigibert nekoć sagradio u čast sv. Martina i u kojoj je zapovjedio da ga pokopaju te je obogatio vremenitim dobrima, želeći mu iskazati veću čast, izradiše s velikim sjajem srebrni kovčeg u koji bi mogli pohraniti njegovo presveto tijelo. U samom je pak tom samostanu bio neki brat imenom Hugo, prepozit samostana, muž dobra glasa i hvalevrijedna života, koji je bio veoma pobožan prema svecu i ljubio ga cijelim srcem te je s najvećom pobožnošću neprestano pohađao njegov sveti grob. Jedne mu se dakle noći muž Božji Sigibert ukaza u viđenju i reče mu: Dođi, lezi sa mnom. A kad je on drhtao i govorio da grob ne može biti dovoljan za obojicu, reče svetac: Dođi bez straha, jer će biti dovoljan za obojicu. On je pak mislio da gleda priviđenje te nam je, probudivši se od straha, ispripovjedio viđenje koje je vidio. A dok je on dvojio o takvu viđenju, ponovno mu se ukaza blaženi muž Sigibert govoreći: Pruži svoju ruku da je poljubim. On se pak ne usudi pružiti ruku tako velikomu mužu koji je molio, nego ujutro, prestravljen strahom, brzo dotrča do svečeva groba i s velikom pobožnošću i skrušenošću srca poče ljubiti njegovu desnicu. Nakon što se to dogodilo, časni opat a Letand, sazvavši skup pobožnih opata, poče vijećati o prijenosu sveca: kako i kojega dana da se presveto tijelo podigne i pokaže narodu te pohrani u srebrni mauzolej.
2 Bila je neka gospođa u predgrađub sv. Julijana smještenom pokraj Metza, obilata doduše bogatstvom, ali ne dovoljno ispunjena krepostima: ona je jednoga dana, dok je sjedila usred građana i susjeda, čula neke kako pripovijedaju čudesa koja je Gospodin činio po već spomenutom časnom mužu, našem zaštitniku, te kako slave Boga u njegovim svecima. Ona pak u ono što je čula ne samo da nije htjela povjerovati, nego se nije ni ustručavala izgovoriti neke sramotne i pogrdne riječi koje su izazivale Božji gnjev. A Onaj koji je rekao:
A Moja je osveta, ja ću uzvratiti, nije oklijevao udariti ovu njezinu mahnitost. Naime, čim su riječi izletjele iz njezinih usta, sama bogohulna usta, iskrivljena sve do ušiju, pružila su takvim zijevom jadan prizor svima koji su gledali. Ona pak, došavši k sebi i oplakujući svoj grijeh, usrdno zamoli svoje roditelje i prijatelje da je odnesu u crkvu blaženoga Martina smještenu pokraj zidina već spomenutoga grada, gdje časno pokopano počiva tijelo već spomenutoga kralja i ispovjedaoca. Stigavši onamo i bacivši se na pod, zamoli čuvara toga mjesta da zavrijedi poljubiti relikvije već spomenutoga ispovjedaoca. I dok se to događalo, učini joj se da sveti ispovjedalac stavlja ruku i vraća njezina usta u prijašnje zdravlje. Po začetniku dakle Onomu od kojega dolaze sva dobra, vrativši se svojima, kao što je prijateljima i rođacima zbog bolesti bila donijela žalost i plač, tako je zbog vraćenoga zdravlja donijela neizmjernu radost. a Pogreška se potkrala u ovom ili prije spomenutom broju. Ako se godini 663., u kojoj je sv. Sigibert umro, doda 807 godina, dobit će se spomenuta godina 1270., što nam se čini lakšim ispravkom. Ako se pak doda ovih 872, gore će trebati staviti godinu 1233. Iz godina opata Letanda, ako se one ikada budu mogle doznati, ova će se pogreška moći ispraviti., b Crkva sv. Julijana i danas se vidi zabilježena na zemljopisnim kartama u predgrađu koje gleda prema istoku.
Ozdravljeni opsjednuti i bezumni. Oslobođeni zarobljenici.
Dogodilo se također u istom predgrađu blaženoga Julijana u Metzu da je neki mladić u večernje vrijeme, kad je sunce već bilo zašlo i noć svojim tminama obavila svijet, čuvajući vinograde već otežale od zreloga grožđa, ugledao blizu sebe premnoge, za koje ne dvojimo da su bili Sotonini sluge, kako se međusobno bore gorućim bakljama. On se pak, oslonjen na smjelost nepromišljenosti, približio njima da vidi što bi to bilo. Ali i đavao, uvijek zavidan našemu spasenju, nanijevši mu koliko je mogao svoje zlobe, potresao ga je tolikim strahom da se bezuman srušio na zemlju kao mrtav. Čudeći se njegovu kašnjenju, rođaci i prijatelji odoše u vinograde, znajući da je onamo bio svratio: kad su ga pronašli i podigli sa zemlje, našli su ga ne samo bezumna nego i toliko opsjednuta od đavla da je, bjesneći kao nekom pasjom bjesnoćom, nastojao ugrizima napadati one koji su stajali uokolo: držeći ga, svezaše ga povojima želeći ga odnijeti. Mladić pak, snažan ne snagom prijašnjih sila, nego djelovanjem đavla od kojega je bio sav opsjednut, pokida užad kojom je bio svezan te otvorenih usta navali na one koji su ga držali. Tada ga oni ponovno uhvatiše i mnogo čvršće svezaše, tako da nije mogao nimalo pomaknuti ni glavu ni noge: i položivši ga na nosila, odnesoše ga po mnogim crkvama grada Metza: ali ni nakon prolivenih suza s molitvama nad grobovima svetaca nije mu bilo vraćeno zdravlje, kako se svidjelo božanskom veličanstvu. Tada se roditelji i prijatelji sjetiše nebrojenih čudesa koja je Gospodin često činio po zaslugama svojega presvetoga ispovjedaoca Sigiberta, te ga odnesoše k njegovu grobu i, položivi ga svezana pred grob, zazivahu blagost Spasiteljevu da ga se udostoji osloboditi po zaslugama presvetoga ispovjedaoca. I dok su ondje nekoliko dana ustrajali u molitvama, mladić bi vraćen u zdravlje: i otvorivši oči te pogledavši one koji su stajali uokolo, reče: Odriješite me, jer sam ozdravio po zaslugama presvetoga ispovjedaoca Sigiberta. A oni, obradovani, odriješiše ga, uzvraćajući hvale Bogu i njegovu preblaženom ispovjedaocu. Tada mladić zatraži da mu se slave sveta misna otajstva te ponizno i pobožno prinese dar na stol Gospodnji. Nakon završene pak božanske službe najpobožnije primi tijelo Gospodnje, kako bi ondje bila prisutnost Spasiteljeva gdje se bila skrivala moć napasnikova. On se pak u spomen svojega oslobođenja obvezao preblaženom ispovjedaocu Sigibertu godišnjim prinosom od četiri novčića: koji je tijekom dvije godine prilično uredno plaćao u određeno vrijeme, ali treće godine, nemaran, nije isplatio ono što je bio zavjetovao. Odmah ga je spopala neočekivana bolest kojom je prije bio sputan, postavši pod vlašću Sotoninom. Roditelji ga držeći ponovno pritekoše prijašnjem liječniku: i noseći ga sa sobom, počeše moliti dobrotu Spasiteljevu pod imenom najpobožnijega ispovjedaoca Sigiberta. O neizreciva blagosti božanske dobrote, koja nikada ne prezireš pravedne molitve onih koji te zazivaju! Mladić naime odmah ustade vraćen u zdravlje, hvaleći Boga za dobročinstvo njegova ispovjedaoca, te se s radošću vrati svojima: niti se ikada više pokazao nemarnim u plaćanju svojega prinosa koji je prije bio zavjetovao, nego ga je svake godine vjerno isplaćivao sve do dana svoje smrti, ne zaboravljajući dobročinstva Božja i svojega presvetoga ispovjedaoca.
4 Dok je ovim i ovakvim čudesima sjala svetost sv. Sigiberta, k njegovu su grobu hrlili mnogi bolesnici koji su po njegovim zaslugama ozdravljali. Dogodilo se pak da su dvojica muževa, naših suvremenika, od kojih se jedan zvao Konstancije, a drugi Jozelin, postavši pomućena uma, bili lišeni zdravlja kako razuma tako i tijela. Dovedeni na grob sv. Sigiberta, zavrijedili su osjetiti njegovu blagost te su u potpunosti zadobili zdravlje kako duha tako i tijela. Vraćajući se s radošću svojima, veličali su Boga i dobrotu svojega ispovjedaoca po kojem su primili pomoć prijašnjega zdravlja. Svake su pak godine, sjećajući se svojega vjernog liječnika, pobožno dolazili u crkvu sv. Martina, gdje je njegov grob, i godišnjim prinosom častili Kristova ispovjedaoca. Ova i mnoga druga čudesa vidjeli smo koja su se dogodila u našim vremenima: od kojih ćemo se jedno uz pomoć sveca Božjega pobrinuti ovdje zabilježiti.
Jednoga su vremena neki pljačkaši i razbojnici iznenada i neočekivano provalili u naše krajeve: brzo prolazeći, opljačkali su kuće bogatih i siromašnih zajedno: nisu se naime usuđivali dugo zadržavati. Došavši pak u a dolinu Gorze, nanijeli su mnoge štete ljudima koji ondje žive, koje bi nam bilo dugo nabrajati. Glas o ovom nedjelu, raširivši se posvuda po susjednim gradovima i trgovištima, dopro je do ušiju stanovnika Metza, koji su, okupivši golemo mnoštvo naoružanih ljudi, izišli iz grada i progonili spomenute razbojnike. I sukobivši se s njima, porazili su ih, od kojih je najveći dio ondje poginuo od oružja, a dio je odveden u zarobljeništvo, dok su ipak neki bježeći na razne strane umakli. Nakon nekog vremena jedan od onih razbojnika, koji je u dugotrajnom zarobljeništvu, samo sa suučesnikom svojega zločina, bio zatvoren u tamničkoj ćeliji, u samoj se tjeskobi zarobljeništva sjetio da je Gospodin Bog naš po zaslugama svojega ispovjedaoca sv. Sigiberta učinio premnoga čudesa: taj je naime razbojnik, imenom Rodulf, bio podrijetlom iz naših krajeva pa je stoga često slušao o znamenjima i krepostima blaženoga ispovjedaoca. O koliku je vjeru položio u njegovu dobrotu onaj koji se, već osuđen po svojim zaslugama, usudio zazvati ga za oslobođenje, govoreći svojemu suučesniku: Pristani na moj savjet i obojica se zajedno prostrimo u molitvi, zazivajući blagost presvetoga Sigiberta, čije tijelo počiva u crkvi sv. Martina izvan zidina grada Metza, da ne gledajući na veličinu naših zločina pritekne u pomoć nama po zaslugama Onoga koji je pritekao u pomoć razbojniku već osuđenom na
A muke smrti. Tada obojica, prostrti u molitvi, zavrijediše bez odgađanja zadobiti ono što su s vjerom zatražili. O neprocjenjiva dobroto Spasiteljeva, koji i molbama grešnika priklanjaš uši milosrđa! Čim su naime dovršili molitvu, zavrijedili su osjetiti pomoć onoga kojega su sačuvali u sjećanju uma. Jer željezni okovi i negve kojima su bili čvrsto sputani počeše popuštati, tako da su ustali slobodni od svakoga željeznog jarma, te su tako oslobođeni umakli, noseći sa sobom negve i željezne lance kako ne bi ostala nikakva trunčica sumnje u onima kojima bi ovo veliko čudo postalo poznato po njihovu svjedočanstvu. Došavši stoga u crkvu gdje je tijelo sv. Sigiberta, sa željeznim lancima kojima su bili vezani, zahvalili su svemogućemu Bogu i njegovu preblaženom ispovjedaocu, pripovijedajući nama nazočnima kako je na spomen svojega ispovjedaoca sv. Sigiberta s njima postupio milosrdni i smilovanja pun Gospodin.
C Dogodilo se i drugo čudo slično ovome, jer je neki vitez iz Maysiersa, zarobljen od svojih neprijatelja, bio bačen u strahotu tamnice. Dok je bio čvrsto vezan željeznim lancima, sjetio se u duhu dobročinstava Spasiteljevih koja je Gospodin obilno dijelio svima, kako zarobljenicima tako i bolesnicima koji ga s vjerom zazivaju pod imenom sv. Sigiberta. I odmah se prostrvši na molitvu, poče moliti svetoga ispovjedaoca da mu se smiluje u ovom trenutku njegove nevolje, čiju su pomoć mnogi osjetili zazivajući je pobožnim srcem. Ubrzo, pošto su popustili željezni okovi, iziđe slobodan te dođe u crkvu gdje počiva tijelo sv. Sigiberta: o kolike je hvale uzvratio Spasitelju i jednako tako svojemu ispovjedaocu, na čije nas je služenje poticao da ustrajemo, hvaleći Onoga koji živi i kraljuje u besmrtne vijeke vjekova, Amen. a Dolina ili zemlja Gorze (Gorgiensis ili Gorsiensis), nazvana po glasovitom samostanu Gorze, leži uz lijevu obalu toka Moselle između Metza i Pont-à-Moussona. O njoj ćemo govoriti 6. ožujka uz životopis sv. Godegranda, biskupa Metza, utemeljitelja spomenute opatije.
O III. I IV. PRIJENOSU tijela sv. Sigeberta.
Među ostalim samostanima za koje smo gore pokazali da ih je dao sagraditi sv. Sigebert, pred drugima se ističe onaj posvećen sv. Martinu, br. 2 u djelu Historia miraculorum, od temelja sagrađen na području Metza uz obalu rijeke Moselle. Spominje se pri diobi Lotarova kraljevstva između njegovih stričeva, izvršenoj godine Gospodnje 870., kada je Karlo Ćelavi, kralj Zapadnih Franaka, ustupio svome bratu Ludvigu, kralju Njemačke, grad Metz s opatijom sv. Petra i sv. Martina. Kasnije otrgnuta od gradske sudbenosti, ova je opatija sv. Martina bila pod zaštitom lorenskih vojvoda; a kada je naposljetku razorena, njezino je područje, nakon zamjene dobara, pripojeno području Metza, za koje pisci opažaju da se i danas, ostajući gotovo u drevnom pravnom obliku, u puku naziva banovina sv. Martina. O prijenosu relikvija sv. Sigeberta, izvršenom kada je ta opatija bila razorena, govori Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum 2. veljače: „Tijelo sv. Sigeberta odande (iz crkve sv. Martina) preneseno je zbog nadolazećih ratnih vihora u Metz, poslije je dovezeno u Nancy, prijestolnicu Lorenskoga Vojvodstva, te naposljetku ondje počiva u primatskoj bazilici koju je nedavno utemeljio Karlo III., knez Lorene.” Tako Saussay. Također Miraeus u djelu Fasti Belgici ac Burgundici, na ove Kalende veljače, piše da su temelji ove bazilike u Nancyju položeni godine 1603. od vojvode Karla III. i njegova sina Karla, kardinala svete Rimske Crkve; da pak tijelo ondje počiva pohranjeno u srebrnoj škrinji; te naposljetku da je opatiju sv. Martina ukinuo papa Klement VII. i njezina posjede dodijelio u miraz tom novom kolegiju u Nancyju, nakon što je u bjesnilu ratova godine 1552. bila porušena. Jodok Kokcije u djelu Dagobertus prævius, pogl. 12, dodaje da je tijelo sv. Sigeberta oko one godine 1552. s nevjerojatnim i uistinu kneževskim sjajem preneseno u grad Nancy te da se ondje časti još većom pobožnošću, u hramu njemu posvećenu, čiji spomendan stanovnici s osobitim štovanjem slave na svetkovinu posvećenu 1. veljače.
2 O tom ratu kod Metza posvuda pišu povjesničari onih vremena, a ponajviše Franjo Belcarius, biskup Metza, u 26. knjizi djela Commentarii rerum Gallicarum. Ono što se ovamo ponajviše odnosi nalazi se pred nama, kaže isti Kokcije, u knjizi o životu sv. Sigeberta koju je na narodnom jeziku otmjeno napisao slavni muž Juraj Alberik, tajnik prejasnih lorenskih vojvoda. Odatle na latinskom donosimo povijest prijenosa relikvija sv. Sigeberta, koji se može smatrati trećim i četvrtim. Onaj koji se u ovoj Alberikovoj povijesti navodi kao vojvoda Karlo III., kod Chiffletija u djelu Lotharingia Masculina, pogl. 5 i 8, naziva se Karlo II., umro godine 1618; njega je tada naslijedio stariji sin Henrik, nakon čije je smrti bez muškog potomstva godine 1624. ustoličen njegov brat Franjo, grof od Vaudémonta, koji je zatim vojvodstva Lorenu i Bar predao Karlu III., starijem sinu, sadašnjem vojvodi, od čijega su se brata Nikole Franje rodili Ferdinand Filip i Karlo Nikola. A o tome što isti Alberik tvrdi da ova prejasna vojvodska obitelj potječe od loze sv. Sigeberta, neka raspravljaju drugi.
Povijest III. I IV. Prijenosa
koju je na francuskom napisao Juraj Alberik.
Očito je sve do današnjega dana da lorenskom vojvodi pripada pravo svjetovnoga patronata nad samostanom gospođa sv. Petra unutar zidina grada Metza, te da on uvodi opaticu istoga mjesta u uživalački posjed dobara, a ona izjavljuje da će ostati u njegovoj vjernosti i zaštiti: taj je naime samostan nekoć utemeljio knez kraljevske lorenske kuće. A ono što se više tiče moje nakane, selo, banovina i opatija sv. Martina u predgrađu Metza, iz čije je crkve k nama doneseno tijelo sv. kralja Sigeberta, bili su podložni sudbenosti istoga vojvode po naslovu zaštite; a sama je crkva i opatija ovisila o vojvodinu patronatu sve do oko godine 1604., kada se veliki Karlo III., vojvoda slavne i dugo željene uspomene, nagodio s gradom Metzom oko raznih posjeda. Ovdje ne bi bilo strano mojoj nakani isplesti opširniju pohvalu tom preslavnom gradu. Ako naime igdje među narodima postoji grad koji se s pravom može nazvati majkom svetaca, ovome doista pripada ta čast, da mimoiđem ostale ukrase, starinu, utvrde, sjaj i dostojanstvo, o čemu ću možda drugom prilikom opširno raspravljati u posebnom spisu. No mene sada drugamo zove prijenos sv. Sigeberta, kojega je on nekoć imao za kralja.
2 Taj je grad godine 1552. opsjeo Karlo V. (od kojega cara Njemačka sebi teško da je ikada izabrala izvrsnijega), ali ga je s osobitom brigom, razboritošću i hrabrošću obranio Franjo Lorenski, vojvoda od Guisea, generalni vikar francuskoga kralja. Kako neprijateljima ne bi ostavio nikakvu pogodnost zgrada i krovova, niti mjesto zaštićeno od gradskih topova, bio je prisiljen srušiti predgrađa i crkve sagrađene oko grada od najstarijih vremena, naime sv. Arnulfa, sv. Klementa, sv. Petra u Polju, sv. Julijana, A sv. Julijana, sv. Martina: budući da su se u tim crkvama čuvala mnoga tijela svetaca, isti se vojvoda pobrinuo da se ona odande iznesu, priredivši svečanu procesiju u kojoj je i sam sudjelovao s mnogim knezovima i najbrojnijim plemstvom, gologlav, noseći baklju u ruci; pohranjena su u crkvi Propovjednika u Metzu, dok se svakome ne sagradi vlastita crkva, kao što se sada vidi da je učinjeno. Istoga su dana i istom svečanošću procesije prenesene grobnice u kojima su u crkvi sv. Arnulfa bili pokopani Hildegarda, supruga Karla Velikoga, cara i kralja Francuske i Austrazije; Ludvig Pobožni, sin istih Karla i Hildegarde, također kralj i car; jednako Hildegarda i Adelaida, sestre istoga Ludviga; također dvije Karlove sestre, Rotaida i Alcida; Drogon, biskup Metza, brat istoga Ludviga; Vitron, upravitelj Lorene, otac sv. Glotsinde, i drugi.
3 Što se tiče tijela sv. kralja Sigeberta, ono je bilo pokopano u crkvi opatije sv. Martina, koju je on sam nekoć sagradio na vlastitu posjedu i u njoj sebi izabrao grob. Budući pak da su, kao što je prije napisano, ista banovina, selo i opatija još uvijek bili pod lorenskom vlašću, njegovi su sveti posmrtni ostatci prepušteni pravu i predani u ruke lorenskoga vojvode, potekloga iz loze istoga sveca i baštinika ne maloga dijela njegovih posjeda; te su stoga odneseni u Nancy, u crkvu priorata sv. Marije, koji je ovisio o onoj drevnoj opatiji sv. Martina.
B Koliko je gradu Metzu i čitavoj pokrajini Mediomatrika teško pao odvoz svetoga tijela, po čijoj su milosti primili mnoga božanska dobročinstva, s toliko su ga većom pobožnošću, poštovanjem i radošću dočekali građani Nancyja te su samoga sveca otada usvojili kao osobitoga zaštitnika svoga grada pred Bogom. Niti ih je njihova nada prevarila: obasuti naime mnogo puta velikim dobročinstvima od Boga, s pravom ih pripisuju naklonosti svetoga kralja. Stoga se od toga vremena istom svetom tijelu u određeno doba običava iskazivati osobito štovanje. Čestim je naime iskustvom potvrđeno da se njegovim zagovorom, izmoljenim javnim procesijama kada bi potreba zahtijevala te pobožnim i svečanim nošenjem njegovih relikvija uokolo, s neba izmamila i zaustavila kiša; da ne spominjem bezbrojna ozdravljenja od bolesti koja su se ondje dogodila i svakodnevno se događaju, pošto je po njemu umilostivljeno božansko veličanstvo prema bijednim smrtnicima.
C polaže se u primatskoj bazilici,
5 Mnoštvo pak ljudi koje neprestano hrli u Nancy radi štovanja relikvija pruža nimalo nejasno svjedočanstvo o starini onoga svetog obreda i pobožnosti, te o premnogim dobročinstvima koja je Bog u razna vremena i na raznim mjestima podijelio po milosti svetoga kralja. Niti je od male važnosti to što već kroz tolika stoljeća opatiju sv. Martina, koju je utemeljio sv. Sigebert, kao nadarbinu podjeljuje prejasni lorenski vojvoda; očit je to dokaz da je on baštinik loze i posjeda presvetoga kralja. Nakon što je pak u Nancyju podignuta znamenita primatska bazilika te su joj pripojene i opatija sv. Martina i gore spomenuti priorat sv. Marije, u tu je istu primatsku baziliku preneseno sveto tijelo, kako bi i njoj bilo ures primjeren njezinoj veličini, i kako bi samo od dostojanstva mjesta u kojem se čuva primilo sebi doličan ures.
6 Budući da su naime u vremena starih lorenskih vojvoda i kraljeva gradovi Toul, Verdun i Metz njima bili podložni, otuda je sav narod Lorene sve dosad ostao pod sudbenošću biskupa koji su upravljali tim trima gradovima; niti se od vrhovnoga svećenika moglo ishoditi da promijeni prava i granice onih najstarijih biskupija. Ipak, kako bi se pobrinulo za dostojanstvo kako čitave Lorene tako i osobito grada Nancyja, utemeljenjem bazilike i svete vlasti pri njoj koja bi odgovarala veličini obojega, papa Klement VIII., potaknut molbom vojvode Karla III. i njegova sina kardinala Karla Lorenskoga, podijelio im je umjesto biskupa primata, dadnuvši ovlast da se u Nancyju, prijestolnici Lorene, podigne primatska crkva: kojoj je zatim podijelio četiri dostojanstva, kako ih nazivaju, primata, dekana, kantora i skolastika, pridruživši im trinaest kanonika, osam vikara i ostalu službu svetih službenika, kako je uobičajeno u prvostolnim katedralnim crkvama. A kako bi isti papa udovoljio sebi veoma dragoj pobožnosti onih knezova, za uzdržavanje te primatske crkve dodijelio joj je i pripojio ove crkve i prihode: opatiju sv. Martina, benediktinskoga reda, u predgrađu Metza, koju je nekoć utemeljio sv. Sigebert, odakle je njegovo tijelo, kao što smo rekli, preneseno u Nancy; a kako su posjedi toga samostana, dodijeljeni našoj primatskoj crkvi, bili veoma prostrani, isti se presveti kralj s pravom može smatrati i nazivati prvim utemeljiteljem ove primatske crkve. Osim toga su joj papinskom vlašću pripojeni prihodi opatskoga stola iz Clairlieua, samostana cistercitske ustanove, udaljenoga jednu milju od Nancyja; tri kanoničke prebende (kako ih nazivaju) znamenite crkve sv. Deodata; crkva Božje Straže, u puku zvana Dieu-le-Warde, koja se sastojala od dvaju dostojanstava, naime dekana i rizničara, te šest kanonikata; priorati sv. Nikole de Port, Varangévillea, Salonea, sv. Dagoberta u Stenayu i sv. Gorgonija: a te su crkve najvećim dijelom utemeljili lorenski vojvode. Njihovi pak dohoci, zajedno s onima koje je iz svoje riznice dodao vojvoda Karlo, obilno dostaju za uzdržavanje spomenutih dostojanstvenika, kanonika, vikara, pjevača, zborovođe i ostalih službenika, kao i za održavanje građevina i krovova. Ipak je primatski stol odvojen od prihoda kolegija i crkve.
7. Isti je zatim papa ovu znamenitu crkvu i njezina primata, dekana, kantora, skolastika, kanonike, kapelane i ostale njezine dužnosnike i službenike, te sve nadarbine, posjede, zemljišta, sudbenost i ostala zajednička i privatna dobra zauvijek izuzeo od svake sudbenosti, stege, podložnosti, vizitacije, gospodstva, vlasti i moći kako biskupa Metza, Toula i Verduna, tako i drugih ordinarija i metropolita te bilo kojih sudaca, sadašnjih i budućih, kako duhovnih tako i svjetovnih, te ih podložio jedino vlasti i autoritetu Svete Apostolske Stolice i zaštiti svetih apostola Petra i Pavla: kako je razvidno iz njegove bule dane uoči Ida ožujka godine 1602.
8 Dosad su položeni samo temelji ove veličanstvene bazilike, niti je podignuta više od tla, ali prema tako slavnoj zamisli da će se potomstvo, koje bude promatralo dovršena djela, diviti darovitosti graditelja: oblik je naime pojedinih dijelova zasebno nacrtan i izrađen prema uzoru najizvrsnijih građevina čitave Europe. U međuvremenu se u privremeno podignutoj crkvi božanske službe obavljaju uistinu veoma veličanstveno, dostojno svečanosti bilo koje katedralne crkve.
9 Ovdje se može vidjeti lijes sv. Sigeberta, umjetnički izrađen od ebanovine, prekriven srebrnim likovima uglačanim emajlom, oslonjen na ravno podnožje koje podupiru veoma visoki mramorni stupovi, uz dodatak hermi od pozlaćenoga srebra; odozgo se nadvija baldahin na kojem su otmjeno prikazana razna čudesa istoga sveca. Sve je to priskrbljeno darežljivošću Antuna od Lenoncourta, drugoga primata. Ovamo, osobito na blagdan Uzašašća Kristova, hrli nebrojeno mnoštvo ljudi koji po obredu predanom od predaka ondje pobožno štuju Boga te mu prikazuju zasluge i dobročinstva svetoga kralja, A dobročinstva, oslanjajući se na pobožno pouzdanje da će po njima sebi steći božansku blagost te zadobiti pomoć i utjehu u nevoljama: i premnogi priznaju, kada odavde odlaze, da su postigli plod svoje pobožnosti i iskustvo božanske dobrote.
10 Posvećeno je tlo te crkve na čast Bogorodice Djevice, 13. rujna godine 1603., svečanim blagoslovom istoga Antuna od Lenoncourta, tada dekana i generalnoga vikara kardinala Lorenskoga, prvoga primata; te je u temelje položen prvi kamen na kojem je bilo uklesano ovo: KARLO III., VOJVODA LORENE I BARA, I KARLO NJEGOV SIN, KARDINAL I POSLANIK A LATERE SVETE APOSTOLSKE STOLICE, BISKUP METZA I STRASBOURGA, BOGU NAJBOLJEMU NAJVEĆEMU I BOGORODICI DJEVICI MARIJI OVAJ HRAM ZAVJETOVAŠE, POSTAVIŠE I OBDARIŠE GODINE SPASA 1603., XVIII. KALENDA LISTOPADA, ZA PAPE KLEMENTA VIII.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.