Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 1. veljače

O sv. Sigebertu kralju Franaka austrazijskih u Metzu u prvoj Belgici

DE S. SIGEBERTO REGE FRANCORUM AUSTRASIORUM METIS IN BELGICA I

Sadržaj (24)
  1. Prethodni komentar.
  2. § II. Podrijetlo Austrazijaca i Neustrazijaca. Oblasti sv. Sigiberta u belgijskim i germanskim pokrajinama.
  3. §. V. Metz, kraljevsko sjedište Austrazijaca. Rođenje i štovanje sv. Sigeberta.
  4. § VI. Napisani Vita, sud o Fredegaru, Gestis Regum Francorum i drugim povjesničarima.
  5. § VII. Godine franačkih kraljeva brojene od doba sv. Martina. Godina smrti Teodozija Velikoga i sv. Ambrozija.
  6. § IX. Dob franačkih kraljeva od sinova Klotara I. Sve do smrti Dagoberta. Rođenje sv. Sigiberta: kraljevstvo.
  7. § XI. Godine Klotara III. I Hilderika, sinovaca sv. Sigiberta po bratu.
  8. § XIII. Godine Kristove, prvosvećenika, careva, konzula i indikcija naknadno umetnute od kasnijih pisaca.
  9. Krštenje. Odgoj.
  10. Kraljevstvo Austrazijaca. Smrt Dagobertova.
  11. Smrt sv. Pipina. Majordom Grimoald. Tirinški rat.
  12. Obdareni samostani. Milostinje. Smrt. Ukop.
  13. O djelima kralja sv. Sigeberta
  14. § II. Pisma pisana sv. Sigebertu i njegovi odgovori. Obranjena crkvena sloboda.
  15. § III. Sagrađeni i obdareni samostani.
  16. Povijest prijenosa I
  17. Čudesa sv. Sigiberta
  18. Kazna onih koji umanjuju njegovu svetost. Neraspadnuto tijelo.
  19. Učinjena ozdravljenja. Okovi pokornika raskinuti pomoću sv. Sigiberta.
  20. Povijest prijenosa II,
  21. Ozdravljeni opsjednuti i bezumni. Oslobođeni zarobljenici.
  22. O III. I IV. PRIJENOSU tijela sv. Sigeberta.
  23. Povijest III. I IV. Prijenosa
  24. koju je na francuskom napisao Juraj Alberik.

§ VI. Napisani Vita, sud o Fredegaru, Gestis Regum Francorum i drugim povjesničarima.

Sigebert, redovnik iz Gemblouxa, u knjizi De Scriptoribus Ecclesiasticis, poglavlje 172. ili posljednje, kaže da je on, smješten u Metz u ranoj mladosti u crkvi sv. Vincenta radi poučavanja dječaka, napisao Vitam Sigeberti Regis, utemeljitelja crkve i opatije sv. Martina smještene izvan grada Metza. Da je pak on poučavao u Metzu za vrijeme Maschelina ili Tietmara, opata Gemblouxa, i dugo boravio zajedno s Fulkuinom, opatom samostana sv. Vincenta, te se nakon mnogo vremena, jedva ishodivši dopuštenje, vratio u samostan u Gemblouxu, svjedoči njegov učenik u knjizi De Gestis Abbatum Gemblacensium kod Miraeusa u Praefatione pred Chroniconom istoga Sigeberta. Spomenuti opat Maschelinus, koji se u tome Chroniconu naziva Mysac, izabran nakon što je prethodnik Olbert uklonjen iz života godine 1067., nadživio je do godine 1082., kada mu je zamjenik bio Tietmar. Tu pak Vitam sv. Sigeberta, za koju tada pisac iz Gemblouxa tvrdi da ju je napisao u ranoj mladosti, smatramo istom onom koju je iz rukopisnoga kodeksa knjižnice Aleksandra Petavija, pariškoga senatora, izdao, ali okrnjenu, André du Chesne u 1. svesku Scriptorum historiae Francorum, a koju cjelovitu donosi rukopisni kodeks knjižnice samostana u Stavelotu s ovim na oba mjesta početkom: Quia de Vita Sigeberti Francorum Regis quaeritis, quaeque de eo, vel de ordinatione regni in historiis, vel de sanctae religionis propagatione in Sanctorum legimus gestis, inde collecta expediam paucis. Et quia tres hujus nominis Reges Francorum fuisse scimus, nobilitatis ejus antiquitatem repetam altius, ut, quis fuerit primus Rex Sigebertus, quis secundus, quis iste, de quo nunc agitur, tertius, vobis pateat clarius, et cunctis palam fiat, unde gens Francorum nomen vel originem trahat, et unde et quando Gallias invaserit, quas per annos jam ferme sexcentos tenuit, et adhuc tenens potenter regit et feliciter. Tako ondje. Ako se pak tih spomenutih šest stotina godina broji od pobjednika nad Galijama Klodovika I., čije je kraljevstvo, kao što smo gore dokazali, započelo godine 480., do uprave Tietmara iz Gemblouxa započete godine 1082., pokazat će se da su, kako se navodi, već gotovo navršene.

40 Tu istu Vitam sv. Sigeberta, odbacivši suvišnosti o podrijetlu Franaka te o prvome i drugome kralju Sigebertu, oblikovao je u onu savršenost kakvu donosimo niže ili netko drugi, možda pisac drugoga dijela čudesa o kojem ćemo ubrzo govoriti, ili pak isti Sigebert, za kojega, pošto je svoj Chronicon doveo do godine 1111., 7. listopada iste godine, iscrpljena dugom starošću, prenosi da je umro njegov učenik u spomenutoj knjizi De Gestis Abbatum Gemblacensium, dok je još bio živ opat Liethard, koji je preminuo sljedeće godine 1113., 4. veljače, kako uči Anselm iz Gemblouxa u Auctario ad Chronicon Sigeberti. Uostalom, vlastita djela sv. Sigeberta i njegova oca Dagoberta čitaju se prenesena istim spletom riječi iz prve Vite u drugu D, uz umetnuto od drugdje ponešto što je pisac smatrao dostojnim da se umetne među prijašnje. Da je pak Sigebert to uglađivao i ukrašavao pošto je to već prije objavio netko drugi, to zasigurno, dok nabraja svoja djelašca, ne bi prešutio. Jer, kao što ondje priznaje da je Vitas sv. Maklova i sv. Teodarda poboljšao samo uglađenijim stilom, tako bi naznačio da je Vitam kralja Sigeberta, koju je sastavio netko drugi, proširio, dok sada izjavljuje da ju je napisao on sam. Osim toga, istim riječima isti Sigebert i u prvoj Viti i u Prooemio svoga Chronicona izvodi bajkovito podrijetlo Franaka preko Trojanaca, Antenorida i Sikambara, te im na čelo stavlja kraljeve Prijama, Markomira, Faramunda, Klodija i Meroveja, o kojima, kao i o prvome i drugome Sigebertu te drugim merovinškim kraljevima, raspravljamo pouzdanije.

41 Donosimo dakle jedinu Vitu, već prije pod imenom ovdje se daje Sigeberta iz Gemblouxa izdanu od Jakova Mosandra u dodatku Suriju, ili u 7. svesku De probatis Sanctorum Historiis, te zatim u trećem surijevskom izdanju uvrštenu uz siječanjske kalende na dužnome mjestu. Molanus je imao istu tu prepisanu iz rukopisnoga kodeksa knjižnice samostana u Malmedyju, a da se ondje nalazi svjedoči i Chapeavillus u 1. svesku De Gestis Episcoporum Tungrensium et Trajectensium, u napomeni 3. uz 44. poglavlje opata Harigera. Molanus u Natalibus Sanctorum Belgii na ovaj 1. veljače kaže: Scripsit Sigebertus Gemblacensis E libellum de vita et genealogia hujus S. Sigeberti Regis, qui tertius fuit ejus nominis. Deinde alterum scripsit libellum de miraculis, quæ ipsius tempore Metis contigerunt ad sepulchrum gloriosi Confessoris. Tako Molanus, nakon kojega istu povijest čudesa pripisuju Sigebertu Baronije pod godinom 635., broj 46., Miraeus u Fastis Belgicis, Chapeavillus uz 50. poglavlje Harigera i drugdje drugi. U Surijevim izdanjima kaže se da je ta čudesa napisao isti Sigebert, ali sažeta u izvadak, a mi ih cjelovite u prvobitnome stilu donosimo prema rukopisnom kodeksu knjižnice samostana u Stavelotu što ga je prepisao gospodin Benedikt del Rive, tamošnji redovnik svećenik, a nama ga poslao velečasni gospodin Jakov Lansival, prior istoga samostana.

42 Njih dijelimo u dva dijela, od kojih je svaki napisao drugi autor i zaključuje se vlastitim epilogom. Povod za pisanje prvoga dijela pružen je kada je tijelo sv. Sigeberta, nakon pet stoljeća neraspadnuto, po nebeskoj opomeni godine 1063. preneseno, te se proslavilo novim čudesima, koja su, kako se vjeruje, ne dugo zatim napisali Sigebert iz Gemblouxa zajedno s Actis svetoga kralja. Svakako autor u prologu unaprijed napominje da ne piše tuđe ni neiskušane stvari, nego ono što je potvrđeno da se dogodilo u nedavno vrijeme ili što je doznao od vjernih ljudi koji su tada i svjedočili da su sudjelovali u tim čudesima. Uvlače se s pjesničkom ljupkošću i neki stihovi, što i u Vita Theoderici Episcopi, utemeljitelja crkve sv. Vincenta, svjedoči isti Sigebert, niti je propustio u prvoj Viti sv. Sigeberta iznijeti Vergilijeve stihove o Antenoru: od kojega stila različit autor, djelomično poslije drugoga dijela čudesa, ne umeće nimalo nikakvih pjesničkih stihova, te gotovo cijelo stoljeće mlađi od pisca iz Gemblouxa, nakon što je ponovno oko godine 1170. ili čak kasnije nađeno neraspadnuto tijelo sv. Sigeberta, tvrdi da je vidio ta i mnoga druga čudesa koja su se dogodila u njegova vremena. Da je možda isti autor uglađenije dotjerao Vitu sv. Sigeberta koju donosimo, gore smo nagovijestili. Tu istu Vitu, sažetu svojim stilom, izdali su Zacharias Lippelous i Franciscus Haræus, a na francuski prevedenu Dubletius te drugi, od kojih je Lippelous izostavio ovdje sačuvanu godinu smrti, Haræus ju je ispravio prema svome računu, a Dubletius, vjerniji prevoditelj, prenio ju je nedirnutu.

43 Među povjestnicama i drugim djelima svetaca, iz kojih pisac iz Gemblouxa unaprijed napominje da je prikupio Vitu sv. Sigeberta, ističe se Chronicon Fredegara Skolastika,

A Skolastika, suvremenoga autora, koji u prologu tvrdi da je napisao Acta Regum i onih koji vode ratove, što je spoznao čitajući, slušajući i također gledajući. U tome Chroniconu opisuju se rođenje sv. Sigeberta, kraljevstvo Austrazijaca njemu dodijeljeno, nagodba između Austrazijaca i Neustrijaca o podjeli kraljevstva među braćom, blago primljeno nakon smrti oca Dagoberta i rat s Tirinžanima vođen u ranoj mladosti. To je tim točnije što je Fredegar živio u ono vrijeme, a svoj Chronicon nije proveo dalje od 90. poglavlja: ostalo što se potom dodaje napisali su ne samo jedan autor niti u isto vrijeme. Na to mišljenje o Fredegaru potiču nas mnoga svjedočanstva. Prvo, ono što pripada samomu Fredegaru samo se to donosi u najstarijem kodeksu Jakova Sirmonda iz Družbe Isusove, pisanom uncijalnim slovima, kako pred tim Chroniconom unaprijed napominje André du Chesne. Drugo, u istom Chroniconu, tiskanom Wechelovim slovima u Corpore historiae Franciae godine 1613., samo se ta poglavlja nabrajaju poslije predgovora, za koja smatramo da ih je jedino napisao Fredegar. Treće, Aimoin, premda je, kako priznaje u predgovoru, odlučio svoju povijest Franaka dovesti do onoga vremena kada je Pipin, otac Karla Velikoga, počeo kraljevati, ipak je završava zajedno s Chroniconom Fredegara na mjestu gdje smo mi postavili granicu, možda misleći da nema više pouzdanijih povjesničara koje bi slijedio.

43 Odmah iza Fredegara trebalo bi postaviti Gesta Regum Francorum, što ih je najprije objavio Marquard Freher, a zatim uvrstio André du Chesne u 1. svezak Scriptorum historiae Francorum, kada bi zasluživala povjerenje kakvo obično uživaju. Nastavljač Aimoin umeće ta djela kraljeva, prepisana od 43. poglavlja, u 4. knjigu. Baronije pod godinom 692., odjeljak 32., smatra da se treba više nego ostalima držati njega jer je poznato da je pisao događaje svoga vremena: naime, ondje gdje govori o Teodoriku II., sinu Dagoberta II., uzetu za kralja, kaže o njemu samome u 32. poglavlju: Qui nunc sexto anno in regno subsistit, pokazujući time da je pisao te godine. Tako Baronije. Ta šesta godina Teodorika II. poklapa se sa 725. godinom Kristovom, od koje je ista Aimoinova povijest neprekidnim postupkom nastavljena sve do 1165. godine Kristove, kao da je isti pisac živio gotovo pet stoljeća. Isto to smatramo da je učinjeno pred tim Gestis Regum Francorum: da su s velikim nemarom prikupljena iz različitih vrela, prosudit će s nama svatko tko ih usporedi s drugim suvremenim piscima ili pozorno ponovno pročita ono malo što smo niže usporedili. Njihov sastavljač, u kojem god vremenu živio, mora se postaviti kao stariji od Aimoina i Sigeberta. Jedini rukopisni kodeks što ga je dosad bilo dopušteno vidjeti, ali vrlo star, pisan lako prije pet stotina godina, pripadao je Melchioru Goldastu, učenom čovjeku u Njemačkoj među luteranima. D U tome istom rukopisnom kodeksu nalazi se Chronicon Fredegara, ili samo 90 poglavlja, za koja smo rekli da su pravi plod samoga Fredegara, uz dodani na kraju ovaj svečani završetak: Explicit, koja se riječ također čita iza golih naslova naznačenih na početku, kao siguran znak da taj autor nije napisao ništa više.

46 Druga djela nalaze se u 1. svesku Histor. Francorum anonimnoga redovnika sv. Dionizija, Gesta Domini Dagoberti Regis Francorum dovedena do smrti sina Klodovika; du Chesne naziva autora suvremenim, a smatra da je pisao pod Klodovikom II. Pierre de Marca u 1. knjizi Historiae Bearniae, poglavlje 26., § 1. Ali u tim se Gestis nalazi mnogo toga što upućuje na to da je taj autor nekoliko stoljeća mlađi. Neka ovdje bude dovoljno malo toga navedenoga iz 43. poglavlja: Nunc ad obitum, kaže, ipsius Dagoberti describendum vertens articulum, quid in ipsa positus infirmitate gesserit, et unum, quod in quadam vetustissima reperi charta, quam, ut ferebatur, B. Audoenus scripserat, quodque memorato Regi ejus post mortem contigit, breviter narrabo miraculum.

47 Ta Dagoberti Gesta kao napisana od više autora citira Aimoin u 4. knjizi, poglavlje 17. Cujus Dagoberti, kaže, actus licet a nonnullis separatim digesti habeantur, tamen ne eos facta ejus lateant, apud quos praefata non invenitur scriptura, ea nos libuit perstringere. E Odavde se može naslutiti da je autor stariji od Aimoina. Glavni pak autoritet svoje povijesti crpi od Fredegara, od kojega prepisuje najveći dio. Ostalim njegovim spisima ne treba svugdje poklanjati tako sigurno povjerenje. Sam pak Aimoin, koji slijedi te autore, živio je oko 1000. godine Kristove, a svoju je povijest taj redovnik iz Fleuryja posvetio sv. Abbonu, svome opatu, i zaključuje je prijenosom moći sv. Benedikta s Monte Cassina u svoj samostan u Fleuryju.

§ VII. Godine franačkih kraljeva brojene od doba sv. Martina. Godina smrti Teodozija Velikoga i sv. Ambrozija.

Veliku štetu za franačku povijest da će nastati upozorava Baronije pod godinom 331., broj 22., ako se dogodi kronografska pogreška u dobi sv. Martina, od čije su se smrti nekoć običavala brojiti vremena. Tako je brojao sv. Grgur, biskup Toursa, prema nasljednicima sv. Martina, koji je najtočnije opisao vremena toga svetoga biskupa i ostalih biskupa Toursa. Slijedeći Grgura, Fredegar, Aimoin i drugi stari kronolozi razvrstali su vremena kraljeva od smrti sv. Martina, kao što i niže u Actis sv. Sigeberta, broj 17., njegovu smrt kao sigurnijim obilježjem bilježi Sigebert iz Gemblouxa. Ali sada, budući da Grgur iz Toursa tvrdi da je sv. Martin prešao k Kristu u osamdeset i prvoj godini svoga života, a biskupstva pak u dvadeset i šestoj, o tim godinama najprije treba istražiti. Da se pak sv. Martin rodio u Sabariji, gradu Panonije, kada je mir nakon odlaska Dioklecijana vraćen Crkvama, u jedanaestoj godini vladanja Konstantina, piše isti Tourski u 1. knjizi Histor; poglavlje 34. Ta se godina drži godinom opće ere 316., kada, za konzulstva Sabina i Rufina, na 4. 4. prosinca, prenosi Idacije u Fastis Consularibus, da je Dioklecijan preminuo. Potvrđuje tu godinu Sulpicije Sever, učenik sv. Martina, u 2. dijalogu, poglavlja 7. i 8., te u njegovu Vita, poglavlje 23., gdje sedamdesetogodišnji sv. Martin susreće cara Maksima u nazočnosti konzula Evodija, koji je tu čast obnašao godine 286., a između nje i 316. godine sasvim se sadrži sedamdeset godina. Prethodnike je u biskupstvu sv. Martin imao sv. Gacijana, ili Gracijana, i Lidorija kod Grgura u 10. knjizi, poglavlje 31., od kojih je prvi poslan iz Rima u prvoj godini vladanja Decija, Kristove 250., te boravivši pedeset godina u gradu Toursu preminuo u miru na 18. prosinca, godine 300., a biskupstvo je bilo prazno trideset i sedam godina, čime se upotpunjuje.

U prvoj pak godini Konstansa zaređen Lidorius stolovao je trideset i tri godine, to jest od godine 337. do godine 371., kada je, kako ondje tvrdi Grgur, u osmoj godini vladanja Valentinijana sv. Martin zaređen za biskupa, i to na 4. 6. srpnja: taj dan posvećen ređenju ondje dodjeljuje Grgur u 2. knjizi, poglavlje 14.

49 Uz ove pretpostavke prelazimo na smrt sv. Martina, čiju godinu znamenitom više obilježjima čini isti Grgur te u 1. knjizi povijesti, poglavlje 48., navodi ova: Arcadii, kaže, et Honorii secundo Imperii anno, S. Martinus Turonorum Episcopus, plenus virtutibus et sanctitate, praebens infirmis multa beneficia, octogesimo et primo aetatis suae anno, Episcopatus autem vicesimo sexto, apud Condatensem dioecesis suae vicum excedens a seculo, feliciter migravit ad Christum. Transiit autem media nocte, quae Dominica habebatur, Attico Caesarioque Consulibus. Tako Grgur, a sve i pojedinačno to se slaže sa 397. godinom, jer su najprije konzuli te godine bili Atik i Cezarije, ponovno navedeni kod Grgura u 1. knjizi Miraculorum S. Martini, poglavlje 3.: njih zaključujemo tim sigurnije da su prepisani iz starih spomenika Crkve u Toursu što u čitavoj svojoj povijesti ni u drugim knjigama ne spominje nikakve druge konzule, a ove je protiv svoga običaja dvaput naveo. Zatim se slažu godine dobi i obnašanoga biskupstva, koje ipak Grgur na svoj način, kao što će niže biti očito, prilagođene julijanskim godinama, započinje od najbližega sljedećega siječnja. Umire dakle

50 Drugo gore navedeno obilježje jest to što se kaže da je preminuo u drugoj godini vladanja Arkadija i Honorija. Ali to obilježje nije bez poteškoće i treba ga protumačiti iz godina vladanja njihova oca Teodozija Velikoga. O njegovu početku ovo ima Idacije u Fastis Consularibus: Ausonio et Olybrio Coss. levatus est Theodosius Augustus ab Augusto Gratiano die 19. siječnja (XIV Kalend. Februar.) in civitate Sirmio. Ta je godina opće ere 379. Rufin, koji je tada bio na vrhuncu, svoju crkvenu povijest zaključuje smrću Teodozija ovako: Ipse Theodosius Romano Imperio per annos decem et septem feliciter gubernato, ad meliora migravit, cum Principibus piissimis percepturus praemia meritorum. Iste te godine njegova vladanja, njih sedamnaest, izrazio je Marcelin Komes u Chroniconu ovim riječima: Theodosius Magnus apud Mediolanum vita decessit. Imperavit annos septemdecim. Corpus ejus eodem anno Constantinopolim allatum atque sepultum. Tih sedamnaest godina vladanja izbrojio je Orozije u 7. knjizi, poglavlja 34. i 36., od godine od osnutka grada tisuću stotinu trideset i druge do godine tisuću stotinu četrdeset i devete: kada su Arkadije August, kojega sada, kaže, sin Teodozije upravlja Istokom, i brat njegov Honorije, na kojega se sada oslanja Država, na 42. mjestu počeli držati zajedničko Carstvo podijelivši samo sjedišta, a živio je Arkadije nakon smrti oca dvanaest godina i umirući predao vrhovnu vlast svome vrlo malom sinu. Ali tih sedamnaest godina vladanja, započetih 19. dana siječnja, godine opće ere 379., nužno se moraju protegnuti do kraja godine 395. ili početka sljedeće. Slijedeći te pisce, Grgur iz Toursa odredio je godinu 396. kao prvu vladanja sinova Arkadija i Honorija, za čije druge godine da on navodi smrt sv. Martina za konzulstva Atika i Cezarija već smo upozorili. Sokrat o godinama vladanja Teodozija Velikoga i njegova sina Arkadija prenosi sasvim drukčije, te ovo uistinu ima u 3. knjizi, poglavlje 23.: E vita abiit Theodosius Olybrio et Probino Coss. decima septima Januarii. Ta je godina bila prva dvjesto devedeset i četvrte olimpijade. Živio je car Teodozije šezdeset godina, kraljevao je šesnaest godina, ali ne još navršenih zbog manjka dvaju dana, budući da u poglavlju 2. iste 3. knjige tvrdi da je 19. siječnja Teodozije u Sirmiju proglašen carem za konzulstva Ausonija i Olibrija, kao što je isto gore rečeno iz Idacijevih Fasta.

31 Naš Ivan Grothaussius, najupućeniji u staru povijest i kronologiju, smatra da treba zadržati iste konzule određene za početak i kraj vladanja, i unatoč tome s gore navedenim starim piscima, mislim naime Rufina, Marcelina, Orozija i druge, da vladanju Teodozija treba pripisati sedamnaest godina, umetnuvši godinu prije konzulstva Ausonija i Olibrija, koju su dosad mnogi pisci na veliku štetu povijesne istine zanemarivali, a koju ipak prokonzulska djela Afrike, navedena kod sv. Augustina u 3. knjizi Contra Cresconium, poglavlje 36., jasno označuju ovim riječima: POST CONSULATUM Dominorum Archadii m et Honorii iterum Augustorum, sexto Nonas Martii Carthagine in secretario Praetorii Ticianus dixit itd. Što svojim riječima sam Augustin u 4. knjizi Contra Cresconium, poglavlje 39., ovako potvrđuje: Dies concilii Bagaiensis est Consulatu Augustorum Archadii m et Honorii iterum octavo Kalendarum Maii, dies autem dilationis hinc usque ad octavum Kalendarum Januarii. Postulatio vero ista Ticiani dicta est post illum CONSULATUM die sexto Nonas Martii. Zahtijevali su poslanici Bagaijskoga koncila, održanoga prethodne godine, da se maksimijanisti istjeraju iz svojih crkava. Ali ove godine, jer je Carstvo bilo uzdrmano Eugenijevim ratom i odsutni car Teodozije nije mogao urediti građanske službe, isti su konzuli potrajali, te je u javnim spisima napisano post Consulatum Archadii m et Honorii. Na koji se način također petnaesta godina vladanja Konstancija upisuje post Consulatum Sergii et Nigriani, a deveta godina vladanja Gracijana post Consulatum Gratiani Augusti m et Equitii, što je u kasnijim vremenima učinjeno češće i kroz više uzastopnih godina. Tu pak godinu post Consulatum Arcadii m et Honorii naš isti Grothaussius nastoji dokazati mnogim argumentima te tu godinu utvrđuje kao 394., od koje drukčije određuje kršćansku eru gotovo četiri stoljeća unatrag, i epohu godina Kristovih, koje čuvamo do ovih naših vremena, ne postavlja na konzulstvo Gaja Cezara i Lucija Emilija Paula, kao što smo mi dosad učinili zajedno s Deckerijem, Petavijem i Bucherijem, nego početak izvodi od drugih sljedećih konzula, što je na ovome mjestu bilo dovoljno napomenuti da se ne bi činilo čudnim ako se među piscima pojavi velika razlika u godinama u kojima su vladali Teodozije Veliki i njegovi sinovi.

32 Da je nakon šesnaest ili radije sedamnaest godina vladanja Teodozije umro 17. siječnja za konzulstva Olibrija i Probina godine 395. (jer odatle do ovih vremena ispravno teku godine kako smatra s nama Grothaussius) potvrđuje Arkadije August kada je na 3. 14. ožujka za konzulstva Olibrija i Paulina u Codici Theodosiano upravljeno Rufinu, prefektu pretorija, u 23. zakonu De Haereticis ovako odgovorio: Omnes poenas, cuncta supplicia, quae sanctionibus divae recordationis genitoris nostri adversus haereticorum sunt pertinaces spiritus constituta, nostro etiam decreto reparantes decernimus. Iz tih je riječi očito da je otac Teodozije već tada preminuo. Da je tijelo nakon smrti četrdeset dana stajalo u Milanu i odatle preko mnogih razdjelnica pokrajina i

A mora koja je trebalo prijeći bilo preneseno u Carigrad, označuje sv. Ambrozije u govoru o Teodoziju. Da je pak tijelo uz častan sprovod 7. studenoga u Carigradu položio sin Arkadije prenosi Sokrat u 6. knjizi, poglavlje 1., ali upućuje na njegov vlastiti konzulat, ἐν τῷ αὐτοῦ ὑπατείᾳ, kao da se to polaganje dogodilo godine 396., a ne prethodne, kako prenose Marcelin i drugi.

Prije sv. Ambrozija, koji je umro godine 398. 53 Od godina i smrti Teodozija Velikoga treba prijeći na godinu smrti sv. Ambrozija, biskupa Milana, jer je Gospodin sv. Ambroziju, koji je u Milanu slavio svetkovine nedjeljnoga dana, udostojao pokazati da je sv. Martin izašao iz tijela, kao što to prenosi Grgur iz Toursa u 1. knjizi Miraculorum, poglavlje 5., a slijedio ga je pisac Vitae sv. Severa, biskupa Ravenne, gore na stranici 87., broj 22. Ali sv. Ambrozije je kod prezbitera Paulina u njegovu Vita, koju je napisao na poticaj sv. Augustina, nadživio smrt Teodozija gotovo tri godine. Najbolji Paulinov tumač Marcelin u Chroniconu prenosi da je u jedanaestoj indikciji, za četvrtoga konzulstva Honorija i za konzulstva Eutihijana, pošto je Anastazije prije 14. dana ožujka bio zaređen za biskupa Rimske Crkve, Ambrozije prešao k Kristu. Ta je godina Kristova 398., što potvrđuje gore spomenuti Grgur. Ostalo će opširnije biti utvrđeno u svoje vrijeme.

34 B

34 Napokon je preminuo u ponoć, koja se držala nedjeljnom, ili, kako se čita u 1. knjizi Mirac; poglavlje 3., na nedjeljni dan, u onaj noćni sat kada su bili završeni jutarnji himni. Taj su dan kasniji pisci povezali s prijenosom tijela i pokopom, što je bolje razlučio Grgur u 2. knjizi Hist., poglavlje 14. Ondje, pošto je spomenuo crkvu sagrađenu u čast sv. Martinu, dodaje: Solennitas ipsius basilicae triplici virtute pollet, id est, dedicatione templi, translatione corporis Sancti, vel ordinationis ejus Episcopatus. Hanc enim 4. srpnja observabis, depositionem vero ejus 11. studenoga esse cognoscas. Tako Grgur, dodijelivši istoj svetkovini dan prijenosa i polaganja tijela, na koji je tijelo iz sela Condates preneseno i položeno u svoj grob pripremljen u Toursu.

35 C

35 Nedjelja koja je neposredno prethodila 11. studenoga, na koju je prešao k Kristu sv. Martin, godine 397. pala je na 7. studenoga. Ubrzo je izbila prepirka između žitelja Poitiersa i žitelja Toursa, kojom je bio potrošen 9. studenoga, prvi dan nakon nedjelje. Dok su žitelji Poitiersa sljedeće noći spavali, žitelji Toursa su uzeli tijelo, 10. studenoga preko Vienne i Loire odvezli ga u svoj grad i 11. studenoga, dok se skupilo oko dvije tisuće redovnika (kako se čita u pismu Severa Besuli), uz svečani ga sjaj položili. Taj je dan zbog sretnoga ishoda prepirke i kao neke pobjede izvojevane nad žiteljima Poitiersa, uz javno naložene vatre, svake godine obnavljan i držan kao dan smrti. Uz ove pretpostavke, osim navedenih dvadeset i šest godina i šest mjeseci, Martin je upravljao biskupstvom sedam dana, od 4. dana prije studenih nona do 6. dana prije ida, za koje drugi tvrde da treba čitati sedam dana, što pokazuje Malebrancus u 1. svesku De Morinis, rasprava 2., Chronol; poglavlje 2. Drugi čitaju deset ili sedamnaest dana, a više njih dvadeset i sedam. Stoga Malebrancus odbacuje smrt na 29. studenoga, tada nedjelju. Ali u tom bi slučaju tijelo bilo preneseno na grob u Toursu sljedeće godine, što se nikako ne slaže sa spomenutom Historijom.

56 Odbacivši taj Grgurov autoritet, uzima se tvrdnja Severa u 3. knjizi Dialog; poglavlje 13. Ondje sv. Martin, ukoren od anđela, nije poslije otišao ni na jedan sinod, premda je živio još šesnaest godina. Taj je sinod održan u Trieru za konzulstva Evodija, godine 386., kada je Martin bio sedamdesetogodišnjak, koji je, ako je poslije živio šesnaest godina, produljio život do godine 402., kako smatra Baronije, ali tada je 11. studenoga pao na utorak, a smetaju i godine dobi i biskupstva.

37 Koliko se malo treba pouzdati u Severa, pokazuje Baronije pod godinom 351., broj 18., tvrdeći da je Sever u ružnoj proturječnosti sa samim sobom. Vitam sv. Martina da je pogreškom prepisivača pokvarena, da se u njoj nalaze posve nedostojne stvari, da se ne čini da je on sam tako proturječna pisma preporučio i da je tako sramotno pogriješio, osobito u onim stvarima u kojima ga je od mnogih tada živućih lako moglo pobiti optužba za laž. Zatim pod brojem 13. i 20. da su se u Severa uvukle pogreške u godinama sv. Martina, kada piše da je prisiljen na vojnu službu u dobi od petnaest godina, dok je tada navršavao sedamnaestu godinu života. I pod brojem 22. kaže da su se kod Severa uvukle apsurdne i posve čudovišne pogreške u brojevima godina, dok se kaže da je Martin prije krštenja služio u vojsci dvije godine, a dvije godine poslije krštenja, dok je očito da je prije krštenja služio u vojsci dvadeset godina, a poslije krštenja navršio četiri itd. Zašto ne bi iz istoga razloga dodao da je taj neuki prepisivač izmislio šesnaest godina života od susreta s Maksimom, premda je našao samo jedanaest? Koje je bilo izvorno Severovo čitanje kada je Tourski pisao svoju Historiju, u kojoj u 10. knjizi, poglavlje 31., kaže da je pročitao tri knjige o Viti Martina što ih je napisao Sulpicije Sever, i ondje kao ojačani njegovim autoritetom prenosi da je Martin umro u 81. godini života, a u biskupstvu stolovao 26 godina, 4 mjeseca itd. drugdje posljednju godinu, koju nije dosegao Sever, potvrđuje najšira oznaka godine u vladanju Honorija i Arkadija, konzulstvu Atika i Cezarija, objave učinjene još živomu sv. Ambroziju. Štoviše, i za jednoga i za drugoga, i za Severa i za Grgura, Martin je u sasvim isto vrijeme bio sedamdesetogodišnjak, koja je riječ bila manje podložna pogrešci ispravljača.

58 Ono što Baronije iznosi kao proturječno samomu sebi oko dobi sv. Martina može se pročitati pod godinom 375., broj 2. i 3., te pod godinom 402., broj 49., gdje pod brojem 50. osim toga smatra da je Martin živio do te godine zato što se dokazuje da su stari franački pisci, koji su običavali brojiti godine od smrti sv. Martina, pristaše toga mišljenja, koje mi stoga kroz gotovo četiri stoljeća od godina sv. Martina do vremena Karla Martela točno izvodimo, sve dok se godine 714. napokon ne složimo s Baronijem. Tvrdi Scaliger u 6. knjizi De Emendatione temporum da je Martin umro godine 395. Ali Petavije u 11. knjizi De Doctrina temporum, poglavlje 25., Bucherius u De Chronologia Regum Francorum Meroveadarum, Deckerius u 1. svesku Dissertationum Theologicarum in Christi Natalem, 3. knjiga, posljednja rasprava, pitanje 3., i drugi dodjeljuju njegovoj smrti četiristotu godinu, čiji su razlozi iz rečenoga oslabljeni i u svoje će ih vrijeme trebati opširnije pobijati.

§ VIII. Kronologija utvrđena u nasljednicima sv. Martina i franačkim kraljevima sve do smrti Klotara I., prapradjeda sv. Sigeberta.

Nasljednici sv. Martina, iz čijega se vremena potvrđuje F utvrđena kronologija, navode se kod Grgura u 10. knjizi, poglavlje 31. Među njima je sv. Bricije zaređen u drugoj godini Arkadija i Honorija, dok su zajedno kraljevali. I bile su sve godine njegova biskupstva četrdeset i sedam, a preminuo je godine 444., čiji rođendan Usuard, Beda i drugi prenose 13. studenoga. Poslije njega sv. Eustohije stolovao je sedamnaest godina sve do godine 461., a slavi se 19. rujna. Koje je ubrzo godine sv. Perpetuo postao biskupom, sudjelovao je i potpisao Prvi sinod u Toursu, za konzulstva Severina, ugledna muža, na 16. 30. studenoga. Grgur u 1. knjizi Miraculorum S. Martini, poglavlje 6., tvrdi da je blaženi Perpetuo nakon prijelaza slavnoga gospodina Martina u šezdeset i četvrtoj godini zadobio dostojanstvo stolice u Toursu. To se vrijeme omeđuje od godine 397. do 461., što je izvrstan potporanj našemu mišljenju. Stolovao je pak sv. Perpetuo trideset godina, barem do godine 490., a slavi se 8. travnja. Na njegovo mjesto postavljen je sv. Voluzijan, u sedmoj godini svoga biskupstva oko Kristove 496. od Gota, jer se činilo da je naklonjen Klodoviku, odveden prema Hispaniji, kao što smo rekli na dan njegova rođendana 18. siječnja. Na njegovo je mjesto A zaređen Verus stolovao jedanaest godina, osam dana, sve do godine 507., kada je naslijedio Licinije.

Po autoru G. H. Verus, Licinije

60 Od toga Vera poslan đakon Leon potpisao je Sinod u Agdeu, na 3. 12. rujna, za konzulstva Mesale, ugledna muža, u dvadeset i drugoj godini kraljevanja Alarikova, Kristove 506. Sljedeće godine 507., dok je Licinije bio biskup Toursa, Alarik je, kod Izidora u Chronico Gothorum, u dvadeset i trećoj godini svoga kraljevanja, sedamnaestoj cara Anastazija, hispanske ere 545., izazvan od Franaka, pošto je započeta bitka u području grada Poitiersa s kraljem Klodovikom, poginuo. Da se godina nagnula u kasno ljeto naznačuje se kod Grgura u 2. knjizi, poglavlje 37., jer je i rijeka Vienne nabujala od poplave voda, a Klodovik je u gradu Bordeauxu proveo zimu. Zatim sljedeće godine 507., najbliže gotskoj pobjedi, Klodovik se vratio u Tours, primio od cara Anastazija carske isprave o konzulstvu te je od toga dana, zbog kojega je ondje slavio pobjedu, nazivan kao konzul i August. Tako Grgur, poglavlje 38. Sam je pak kralj, kako dodaje Sigebert u Chroniconu (koji piše da je Alarik ubijen godine 509.), poslao u Rim sv. Petru zlatnu krunu s draguljima, koja se obično naziva Regnum. I Hinkmar u Vita S. Remigii povezuje gotsku pobjedu, primljene isprave o konzulstvu i tu krunu poslanu u Rim, ali obojica se varaju misleći da je tada Rimskoj Crkvi bio na čelu papa Hormizda, za kojega Sigebert piše da je izabran cijelu godinu prije gotske pobjede, zbog tada već ukorijenjene zablude, koju je prenio i Balderik u 1. knjizi Chronici Cameracensis, poglavlje 6. Na čelu je bio vrhovni svećenik sv. Simah, kojega je, kada je umro godine 516., na 14. 31. srpnja, naslijedio Hormizda, izabran na 7. 31. srpnja, prije đakon Rimske Crkve, koji je ocima na Četvrtom rimskom sinodu, u puku zvanom Palmari, godine 502. pročitao na ispitivanje spise svetoga arhiva Rimske Crkve bilježnika, čije je ime na mjesto Simahova, zbog pisama ovoga što ih je on potpisao, pogreškom prepisivača bilo zamijenjeno. Oslanjajući se na taj glavni temelj Baronije tvrdi da je pomaknuo smrt Klodovikovu sve do pontifikata Hormizdina na godinu 514., broj 21., te pod godinom 402., broj 50., gdje stoga utvrđuje da je sv. Martin živio sve do te godine, te naposljetku zbog toga odgađa dob sinova i drugih nasljednika Klodovikovih za tri ili četiri godine, čak i preko samih vremena sv. Sigeberta, kao što će biti očito iz onoga što treba reći.

60 Šalje krunu u Rim, B mizda, papu,

Pošto su pobijeni razni kraljevi

61 Izšavši pak Klodovik (riječi su Grgurove u istom 38. poglavlju) iz Toursa došao je u Pariz i ondje uspostavio prijestolnicu kraljevstva. Zatim, pošto su kralj Sigebert Hromi i sin mu Hlodarik njegovom prijevarom pobijeni, otišao je u Köln i primio kraljevstvo ripuarijskih Franaka. Pošto je zatim pobio Haratika, Ragnaharija

C i druge kraljeve, učvrstio je kraljevstvo po čitavoj Galiji. I pošto je to dovršio, dodaje Grgur u 43. poglavlju da je Klodovik umro u Parizu. Ali koje godine, u mjestu zamršenom pogreškama, treba točno istražiti. Prvo, od prijelaza sv. Martina sve do prijelaza Klodovikova računaju se sto i dvanaest godina. Te se godine ponovno navode u 4. knjizi, poglavlje 46., a opisuje ih Fredegar u Historia Francorum epitomata, poglavlje 29. i 73., te Aimoin u 1. knjizi Historiae Franc., poglavlje 25., u Chronico Moissiacensi i drugdje kod drugih. Ali sv. Martin je, kako smo gore dokazali, preminuo godine 397., u mjesecu studenome: ako se od te godine pribroji sto i dvanaest godina zatraženih na spomenutim mjestima, naći će se godina 509., koja će upravo u tom mjesecu studenome navršiti tih sto i dvanaest godina, a da je toga studenoga 27. dana preminuo Klodovik, upućuju godišnje molitve za njega u crkvi sv. Genoveve, gdje je pokopan, koje se dosad običavaju moliti. Drugo, po istomu Grguru u 2. knjizi, poglavlje 43., Fredegaru, poglavlje 29., i Aimoino u 1. knjizi, poglavlje 25., bili su svi dani kraljevanja Klodovikova trideset godina: od svršetka Kristove godine 479., oko kojega, odbivši vremena prethodnih kraljeva, postavljamo početak njegova kraljevanja, budući da treba završiti ove godine 509., premda u šutnji starih pisaca ne može se dokučiti točan račun mjeseci. D Treće, da se Kristova godina 510. smatra prvom kraljevanja Klodovikovih sinova, dokazat ćemo niže iz njihove epohe.

62 Ali kod istoga Grgura u spomenutom 43. poglavlju 2. knjige traže se i peta godina nakon Vogladskoga rata i jedanaesta godina biskupstva Licinijeva. Ondje se označuje Kristova godina 512., a ovdje 507. Isti se Licinije u 2. knjizi, poglavlje 39., naziva, kada je preminuo Eustohije, biskup Toursa, zaređenim kao osmi poslije sv. Martina, premda je naslijedio kao sedmi biskup nakon sv. Martina, ne sv. Eustohija, odavno preminulog, nego Vera. Svi se tim redom nabrajaju na kraju 10. knjige kod Grgura: Martin, Bricije, Eustohije, Perpetuo, Voluzijan, Verus i Licinije. Za čija smo vremena, gore izložena, pokazali da je Verus godine 506. preko svoga đakona potpisao Sinod u Agdeu. Budući da pak isti Grgur dodaje da se za Licinijeva vremena zbio gotski rat i da se kralj Klodovik kao pobjednik vratio u Tours, zaključujemo da je zaređen oko početka godine 507., tako da se pokolj Gota dogodio u prvoj godini biskupstva, a smrt Klodovikova u trećoj, a ne u jedanaestoj. Tako se i prva godina od gotske pobjede, po Grgurovu kronološkom računu, poklapa s Kristovom godinom 508., druga s 509., peta s 512., a sedma sa 516., koju je izabrao Baronije.

63 Drugu poteškoću izaziva Prvi sinod u Orleansu održan pod Klodovikom, koji Baronije i Binius navode pod godinom 506., znamenitom gotskom pobjedom. Sigebert iščekuje godinu nakon te pobjede, po našem računu 509., koja je za nas trideseta i posljednja godina kraljevanja Klodovikova, a koju također tridesetu pripisuje Sirmond tome sinodu, ali zahtijeva Kristovu godinu 511., jer je našao da je zabilježeno kako je održan za konzulstva Feliksa. Tako se uz Drugi u Orleansu čita upisana deseta godina cara Justinijana, koju Sirmond odbacuje kao umetnutu od onih koji su prema Sigebertovu Chroniconu povjerovali da je Klodovik nadživio do godine 516., što je da su učinili isti oni za konzulstva Feliksa sigurnije je, ali se ne navode nikakvi rukopisni kodeksi, kao što drugdje Sirmond najtočnije primjećuje. Nedostaje pak taj konzulat Feliksa u svim drugim kodeksima koncila što ih je dosad bilo dopušteno vidjeti. Vidjeli smo svakako one koje je prikupio Jacques Merlin i tiskao u Parizu godine 1524., u Kölnu Petar Crabbe Reda manje braće godine 1538. i ponovno proširene godine 1531., te opet marom Lovre Surija objavljene godine 1567. Druge su izdane pod pokroviteljstvom Siksta V. u Mlecima godine 1535. Napokon, u ovome stoljeću prikupio ih je Severin Binius i najprije tiskao godine 1606., zatim pregledao te dopunio raznim čitanjima uz taj sinod Fronto du Duc i objavljenim popisom biskupa koji su potpisali, u Kölnu 1618. i u Parizu 1636. ponovno tiskao. I nije čudo. Naime, čast doživotnoga konzulstva primio je Klodovik od cara Anastazija. Da se također u franačke uredbe, povelje i diplome nisu običavale upisivati godine careva, rimskih konzula ili indikcija, izvodimo niže. Tako također u ono vrijeme da su Franci od galskih kovina zlatne solide, ne, kao što su s Perzijancima činili drugi narodi, likom rimskoga cara, nego svojim vlastitim utiskivali, primjećuje Prokopije u De bello Goth; 3. knjiga, i iz njega Petavije u 1. dijelu Rationarii temporum, 7. knjiga, poglavlje 6., te Sirmond, pošto je naveo njegove grčke riječi, u Notationibus ad epistolam 78 Alcimi Aviti, o kojem govorimo niže 5. veljače.

64 Pošto je dakle Klodovik 27. studenoga Kristove godine 509. preminuo, sinovi, podijelivši kraljevstvo, naslijedili su ga: čijim godinama izvrsno svjetlo pruža u Chroniconu Marije, u ovome 6. stoljeću kod Burgunda biskup Avenchesa, ili Lausanne. Prema njemu, za konzulstva Justina II. i Opiliona, u 2. indikciji, Kristove godine 524., od Godemara, kralja Burgunda, ubijen je Klodomir, kralj Orleansa, o kojem ćemo govoriti 1. svibnja i 7. rujna uz Vitas sv. Sigismunda, kralja od

A njega ubijenoga, i Klodovalda, njegova sina. Najbliži od braće kraljeva umro je Teodorik I., po kronologu iz Moissaca i Fredegaru, poglavlje 40. historiae epitomatae, u dvadeset i četvrtoj godini kraljevanja, a po Aimoino u 2. knjizi, poglavlje 14., kada je već dvadeset i četiri godine držao kraljevstvo, koje su godine čitali kod Grgura, gdje su već izražene dvadeset i tri u 3. knjizi, poglavlje 23. Podrazumijeva se Kristova godina 533. i potvrđuje kronologiju utvrđenu u smrti Klodovikovoj. Na mjesto Teodorika tada postavljen sin Teodebert zadobio je sa stricima Hildebertom i Klotarom Burgundiju, sljedeće godine 534., za konzulstva Paulina Mlađega, u dvanaestoj indikciji, kod Marija, te pošto je kralj Godemar bio protjeran, podijelio je njegovo kraljevstvo. Kada je on prema istomu Mariju u sedmoj godini poslije konzulstva Bazilija, u jedanaestoj indikciji, Kristove godine 548. umro, u njegovu je kraljevstvu stolovao sin Teodebald, za kojega zatim u četrnaestoj godini poslije konzulstva Bazilija, Kristove 555., u trećoj indikciji, isti Marije prenosi da je preminuo, a da je njegovo kraljevstvo zadobio Klotar, stric njegova oca. Treći Klodovikov sin, kralj Pariza Hildebert, u istom Marijevu Chroniconu preminuo je u šestoj indikciji, u sedamnaestoj godini poslije konzulstva Bazilija, Kristove 558., čija diploma za baziliku sv. Vincenta Mučenika, koja se danas naziva sv. Germana u pariškom predgrađu, dana u četrdeset i osmoj godini kraljevanja, 6. prosinca, pokazuje da prvu godinu kraljevanja treba barem svesti na 510. Umetnuta je ta diploma kod Aimoina u 2. knjizi, poglavlje 20., u pariškome izdanju što ga je popratio Jacques Breul. Napokon je Klotar I., prapradjed sv. Sigeberta, kod istoga Marija umro, a njegovo su kraljevstvo podijelili njegovi sinovi u devetoj indikciji, u dvadesetoj godini poslije konzulstva Bazilija. Ta je godina bila Kristova 561., koju također Fredegar broji kao prvu kraljevanja sinova, a koju Grgur odgađa na sljedeću godinu 566., kao što će iz onoga što slijedi biti jasno. Da su pak dvije posljednje Klotarove godine pogreškom prepisivača kod Grgura spojene u jednu, zahtijeva i račun protekloga vremena i pokazuju riječi Grgurove u 4. knjizi, poglavlje 21. Rex Chlotharius, kaže, anno quinquagesimo primo regni sui cum multis muneribus limina B. Martini expetiit itd. I poslije nastavlja: Regressus, quinquagesimo primo (imo secundo) regni sui anno a febre corripitur, et tandem spiritum exhalavit. Tako Grgur, koji nigdje ne običava ponavljati iste godine, i tako se sva kronologija izvrsno utvrđuje.

§ IX. Dob franačkih kraljeva od sinova Klotara I. Sve do smrti Dagoberta. Rođenje sv. Sigiberta: kraljevstvo.

Od četvorice sinova Klotara I., koji su vladali ponovno podijelivši njegovo kraljevstvo, prvi je kod Grgura, knj. 4., pogl. 26., preminuo pariški kralj Haribert, ali pisac ne dodaje koje godine vladavine: desetu bilježi Sigibert u djelu Chronicon, što je kod nas 580. Drugi brat, Sigibert I., kralj Austrazijaca, kod istoga Grgura, knj. 4., pogl. 46., ubijen je i umro xiv. godine svoje vladavine, 575. Kristove: a njegov je sin Hildebert, knj. 5., pogl. 1., jedva navršivši pet godina života, počeo kraljevati na dan Božića. Od te svetkovine, budući da su Burgundijci i drugi od nje započinjali svoju godinu, kod Marija, nakon što je Sigibert na prijevaru ubijen, Hildebert preuzima kraljevstvo u IX. indikciji, x. godine konzulata Justina Mlađega Augusta, 576. Kristove, koja se kao prva Hildebertova kod Grgura poklapa s cijelom petnaestom godinom njegovih stričeva Guntrama i Hilperika. Otuda se u knj. 5., pogl. 26., njihova xvii. godina spaja s njegovom trećom, a u pogl. 28. njegova četvrta s njihovom xviii. Štoviše, u knj. 6., pogl. 14., mjesec siječanj vii. godine Hildebertove pada u xxi. godinu stričeva, a u knj. 9. dan 28. studenoga jest xii. godine Hildebertove i xxvi. Guntramove.

66 A slaganje s godinama Kristovim potvrđuje prvo u knj. 6., pogl. 15., nedjelja uoči veljačkih kalenda viii. godine Hildebertove, 583. Kristove, u iv. sunčevom krugu, uz nedjeljno slovo C. Drugo, usporedbom knj. 10., pogl. 10. i 22., četvrti dan u tjednu, odnosno srijeda, xviii. dana prije kalenda petoga mjeseca, odnosno srpnja, xv. godine Hildebertove i xxix. Guntramove, 590. Kristove, u xi. sunčevom krugu, uz nedjeljno slovo A, kada se dogodio potres. Treće, u knj. 10., pogl. 1., nakon smrti pape Pelagija, sv. Grgur izabran je xv. godine Hildebertove, 590. Kristove: a v. godina istoga Grgura, na kraju djela Historia, jest xix. Hildebertova, 594. Kristova. Četvrto, sv. kraljica Radegunda (kako u njezinu djelu Vita piše Baudonivija, koja je bila uz nju dok je umirala) umrla je u srijedu ujutro 13. kolovoza: Grgur, koji je predvodio njezinu sprovodu, u knj. 8., pogl. 43., i knj. 9., pogl. 2., dodaje da je tada bila xii. godina kralja Hildeberta, vi. mjesec i xiii. dan mjeseca: što zahtijeva 587. godinu Kristovu, u viii. sunčevom krugu, uz nedjeljno slovo E. Peto, kod istoga Grgura u knj. 5., pogl. 17., ii. godine Hildebertove, 577. Kristove, u 26. sunčevom krugu, uz nedjeljno slovo C, u Toursu i mnogim gradovima Galije Uskrs je proslavljen, prema Viktorijevu kanonu, 18. travnja, xvi. dana mjeseca, u xviii. mjesečevom krugu: kod Hispanaca pak, prema kanonu starih Latina, 21. ožujka, na sam dan ekvinocija, xvii. dana mjeseca. Ali kod Italaca, prema aleksandrijskom mjesečevom krugu, te je godine Uskrs bio 25. travnja, xxi. dana mjeseca: dok su te godine u nedjelju padali 21. ožujka, 18. i 25. travnja. Šesto, u knj. 10., pogl. 23., xv. godine Hildebertove i xxix. Guntramove, 590. Kristove, stanovnici Toursa proslavili su Uskrs xxii; a drugi xv. dana mjeseca, ovi vii. dana prije kalenda, a oni 2. travnja, koji su se dani u xi. sunčevom krugu, uz nedjeljno slovo A, podudarali s nedjeljama. Sedmo, u knj. 6., pogl. 21., vii. godine Hildebertove, xxi. Hilperikove i Guntramove, 581. Kristove, bila je pomrčina Mjeseca: a u knj. 10., pogl. 23., xv. godine Hildebertove, xxix. Guntramove, 590. Kristove, Sunce je pretrpjelo pomrčinu u osmom mjesecu, odnosno u listopadu. Da su se obje dogodile navedenih godina, točnim izračunom dokazuje Petavije u djelu de Doctrina temporum, knj. 8. i knj. 2; pogl. 48.

67 Fredegar, što dosad nisam primijetio da su drugi zapazili, navedeni izračun Grgura iz Toursa pomiče unaprijed za jednu godinu, jer ono što ovaj razdvaja kao prvu godinu vladavine Guntrama, Hilperika i braće od posljednje godine oca Klotara i čini od toga dvije, to Fredegar spaja i čini jednom jedinom, posljednjom Klotarovom i prvom sinova kraljeva: tako da onaj tko želi Fredegarov izračun kod ovih kraljeva prilagoditi Grgurovu računanju, mora Fredegaru oduzeti jednu godinu: što se dokazuje sljedećim primjerima, dok se godine Guntrama i Hilperika prema izračunu obojice usklađuju s godinama Hildeberta, u čijem se početku vladavine, koji je započeo s početkom godine na Božić, obojica slažu. Otuda i Grgur i Fredegar prenose da je Hilperik, pradjed sv. Sigiberta, ubijen ix. godine Hildebertove, koja je 584. Kristova: ali Grgur u knj. 6., pogl. 46., što treba usporediti s prethodnim poglavljima, utvrđuje da se rečena ix. godina Hildebertova podudara s xxiii. godinom Hilperika i Guntrama, koju Fredegar u pogl. 1. i 3. djela Chronicon bilježi kao xxiv. i istu određuje kao i. godinu Klotara II., djeda sv. Sigiberta, koji je tada naslijedio oca Hilperika. Sljedeće godine, 585. Kristove, kod Fredegara xxv. Guntramove, po njegovoj je zapovijedi ubijen Mumol, čije ubojstvo Grgur u knj. 7., pogl. 39., navodi u x. godini Hildebertovoj i xxiv. Guntramovoj: koju godinu zatim i u knj. 8. još uvijek broji. Tako su one godine koje se kod pisca Grgura u knj. 10., pogl. 10., nazivaju xv. Hildebertovom i xxix. Guntramovom, a u pogl. 24. xvi. Hildebertovom i xxx. Guntramovom, kod Fredegara xxx. i xxxi. Guntramova: kod kojega se u pogl. 13., xxxii. godine Guntramove, od jutra sve do podneva Sunce toliko smanjilo da se jedva vidio njegov treći dio. Ta se pomrčina Sunca dogodila A 19. ožujka 592. godine, što bi po Grgurovu izračunu bila xvi. godina Hildebertova i xxxi. Guntramova. AUTOR G. H. umiru kraljevi, sv. Guntram burgundijski godine 593.

68 Sljedeće godine nakon ove pomrčine Sunca kod Fredegara u pogl. 14. umire Guntram xxxiii. godine vladavine, 593. Kristove, 28. ožujka, na dan potom posvećen njegovu štovanju: tu xxxiii. godinu vladavine prenosi i djelo Chronicon Moissiacense u 3. svesku zbirke Scriptores historiæ Francorum. A budući da su tu xxxiii. godinu pogrešno promatrali prema izračunu Grgura iz Toursa, njegovu su smrt na sljedeću, 594. godinu prenijeli Boucher, Miraeus, Malbrancq, a ponajviše Petavije, koji u djelu Rationarium temporum zbog rečene pomrčine Sunca u 1. dijelu, knj. 7., pogl. 11., tvrdi da je umro 593. ili 594. godine Kristove; dok u 2. dijelu, knj. 4., pogl. 16., prenosi da je preminuo ili 593. ili 595. godine, ali ni po jednom računu u xxxiii. godini vladavine, nego po prvom na početku xxxii; a po drugom u xxxiv. godini. To se iz rečenoga urušava, a još mnogo više mišljenje Sigiberta i Baronija, od kojih prvi tvrdi da je umro 597., a drugi 598. godine. 69 A ista ta 593. godina Kristova kod Fredegara bila je i posljednja sv. kralja Guntrama, i prva Hildebertova u preuzetom njegovu kraljevstvu, kojega su u pogl. 16., kada je umro iv. godine ovoga kraljevstva, 596. Kristove, naslijedili Teudebert u Austraziji i Teuderik u Burgundiji, čiju prvu godinu vladavine Fredegar postavlja u 596. Kristovu, kada je naime istim kraljevima, u pismu napisanom u xiv. indikciji, sv. papa Grgur preporučio sv. Augustina koji je odlazio u Englesku. To je 58. pismo 5. knjige djela Registrum, koje tada napisano u mjesecu srpnju spominje Baronije i pod tom 596. godinom, br. 10., i pod 598. godinom, br. 13., gdje nakon izvještaja o Guntramovoj smrti dodaje: „Dok pak govore (Fredegar, Aimoin i drugi najstariji pisci) da je Guntram ostavio kraljevstvo Hildebertu, ne vidim kako se to moglo dogoditi, jer bi, uzimajući u obzir Guntramove godine, sam Hildebert prije njega morao otići s ovoga svijeta godine Gospodnje 596., kako smo pokazali iz pisama sv. pape Grgura itd.” Tako Baronije. No prema našoj kronotaksiji sve je bistro i jasno. 70 Zatim viii. godine vladavine Teuderika i Teudeberta kod Fredegara u pogl. 23. carstvo Mauricija, kojega je sam ubio, preuzeo je Foka. Ta je godina po našem izračunu 602., u kojoj uz nedjeljno slovo G, dana 27. studenoga, u srijedu u tjednu, djelo Chronicon Alexandrinum izvješćuje da mu je odrubljena glava. Napokon, xvii. godine vladavine obojice, 611. Kristove, Teudebert je, pobijeđen u bitci od brata, izgubio najprije kraljevstvo, a zatim i život. Teuderik pak xviii. godine vladavine, 612. Kristove, pogl. 39., umire u Metzu od proljeva, a nakon što su ubijeni njegovi sinovi Sigibert II. i drugi te baka Brunhilda, Klotar II., xxx. godine očeve vladavine, kod Fredegara u pogl. 43., prigrabio je vlast u Burgundiji i Austraziji, i njegova se prva godina računa s rečenom 613. godinom. U xl. godini vladavine ovoga Klotara i xiv. carstva Heraklijeva, 622. Kristove, završava djelo Appendix ad Chronicon Marii: i uz veliko slaganje postavljenoga izračuna, tada još živući pisac kaže da Klotar sada provodi život sretno i pobožno vladajući.

71 U međuvremenu Klotar postavi sina Dagoberta za kralja nad Austrazijcima, zadržavši za sebe ono što su Ardeni i Vogezi odvajali prema Neustriji i Burgundiji: tako Fredegar u pogl. 47. Za tu se godinu Klotarove vladavine kod Du Chesnea i u Goldastovu rukopisnom kodeksu kaže da je bila xxxvii; te se podudara sa 621. godinom Kristovom, dok drugi sa Sirmondovim rukopisnim kodeksom navode sljedeću godinu. Nikolaus Zillesius u 3. dijelu djela Defensio Abbatiæ S. Maximini, str. 9., objavio je Dagobertovu povelju izdanu u Mainzu uoči travanjskih nona xii. godine vladavine, koju je kancelar Henrik ovjerio u ime nadkapelana Rekolfa. Ta xii. godina vladavine prema eri započetoj kod Austrazijaca jest 632. godina Kristova ili sljedeća. To je dakle prvi početak Dagobertove vladavine, kojom je upravljao po savjetu sv. Arnulfa, biskupa Metza. Njemu je Klotar u xli. godini svoje vladavine, 625. Kristove, nakon obavljene ženidbe s Gomatrudom, vratio cjelovito kraljevstvo Austrazijaca, zadržavši pod svojom vlašću od njega samo ono što je prema Fredegaru u pogl. 53. bilo smješteno s ove strane Loire ili u dijelovima Provanse; ustupivši mu Belgijsku Kampaniju i druga susjedna mjesta gore opisana. A glavni je početak vladavine započeo vii. godine svoje vladavine, 627. Kristove, kada je naslijedio oca Klotara, koji je umro u xlv. godini ove očeve vladavine, a xvi. Austrazijaca i Burgundijaca, preuzevši najveći dio kraljevstava, ali je ipak bratu Haribertu prepustio na upravljanje okrug Toulouse, Cahors, Agen, Périgueux i Saintes, odnosno ono što se od njih proteže prema Pirenejima.

72 Sve se to čita kod Fredegara u pogl. 42., 53., 56. i 58., kod redovnika sv. Dionizija u djelu Gesta Dagoberti, pogl. 13., i kod Aimoina u knj. 4., pogl. 16.: koji kod Burgundijaca i Neustrijaca (jer je s onima živio Fredegar, a s ovima redovnik sv. Dionizija i Aimoin) od te 627. godine, zanemarivši prijašnju vlast izvršenu kod Austrazijaca, prate njegovu započetu vladavinu točno raspoređenu po svojim vremenima: zbog čije je nepromišljenosti Petavije u 2. dijelu djela Rationarium temporum, knj. 4., pogl. 17., neispravno ustvrdio da su Dagobertovi počeci pobrkani. Jer Fredegar od pogl. 47. do 53. najjasnije izlaže što su učinili i Klotar i Dagobert uzeti za suvladara: od čega od pogl. 53. do 79. najtočnije odvaja ono što je Dagobert učinio nakon Klotarove smrti. Isto čini i redovnik sv. Dionizija u djelu Gesta Dagoberti, koji njegovu vladavinu s ocem iznosi od pogl. 12. do 13., a odatle od očeve smrti do pogl. 43. opisuje njegova djela. Obojicu slijedi Aimoin, koji u knj. 4., pogl. 8., prenosi zajedništvo Dagobertove vladavine s ocem, a nakon njegove smrti od pogl. 16. nastavlja s Dagobertovim djelima.

73 Navedeni pisci zahtijevaju da je prije rođenja sv. Sigiberta sv. Arnulf, napustivši biskupiju u Metzu i dvorski odgoj Dagoberta, otišao u pustinju: što se dogodilo iii. godine Dagobertove vladavine, 630. Kristove ili sljedeće, kako smo drugdje točno pokazali. Štoviše, nakon odlaska bl. Arnulfa, Dagobert je, kod Fredegara u pogl. 58. i drugih, još uvijek koristeći savjet majordoma Pipina i Kuniberta, biskupa grada Kölna, s velikim blagostanjem i ljubavlju prema pravdi vladao podložnim mu narodima: sve dok nije odbacio kraljicu Gomatrudu, uzeo Nantildu iz posluge za ženu te, zaboravivši svaku pravdu, preko svake mjere postao odan razuzdanosti. Tada je viii. godine svoje vladavine, 635. Kristove, Dagobert, dok je u kraljevskom sjaju obilazio Austraziju, u svoju postelju uzeo neku djevojku imenom Ragnetrudu, od koje je te godine dobio sina imenom Sigiberta. Tako Fredegar u pogl. 59., redovnik sv. Dionizija u pogl. 24. i Aimoin u knj. 4., pogl. 20. To potvrđuje krštenje sv. Sigiberta koje je podijelio sv. biskup Amand. Budući da smo njegov životni vijek točno obradili pod 6. veljače, pokazali smo da je on, napustivši samotnički život koji je xv godina provodio kod Biturižana, 627. godine Kristove otišao u Rim: vrativši se odatle u Galiju i posvećen za biskupa, propovijedao je riječ Božju poganima, otkupljivao prekomorske dječake radi odgoja u kršćanskoj vjeri: a nakon što je obavio drugo putovanje u Rim i preko sv. Aharija, biskupa Tournaija, isposlovao Dagobertovo pismo, otišao je stanovnicima Genta, napušten od drugova vlastitim je rukama stjecao hranu, u Tournaiju uskrisio mrtvaca: započeo je graditi razne crkve i samostane, krenuo preko Dunava radi obraćenja Slavena; vrativši se na dvor, zbog predbacivanja kralju Dagobertu za neuzdržljivost poslan u progonstvo, otišao je u Gaskonju i ondje poučio sv. Riktrudu: napokon se s akvitanskim kraljem Haribertom vratio u Franačku i u Orléansu krstio sv. Sigiberta, kojega je sa svetoga zdenca podigao Haribert. Sve bi se to moralo obaviti D umire godine 628.: otuda se godine Dagobertove vladavine broje
E kod Fredegara,
redovnika sv. Dionizija,
Aimoina.
U pustinju odlazi sv. Arnulf godine 631.:
rađa se sv. Sigibert godine 635.
F
krsti ga sv. Amand:

A unutar dvije godine da se sv. Sigibert rodio viii. godine Dagobertove, započete kod Austrazijaca, 629. Kristove: što nitko, razmotrivši samo putovanja, neće lako prihvatiti. Rasporedivši pojedine događaje pod 6. veljače u njihove godine, dokazujemo da je sv. Sigibert rođen 635. godine Kristove te da ga je krstio sv. Amand. Baronije, uobičajeno sporijim korakom, njegovo rođenje smješta u 639. godinu.

74 A nakon što su preminuli Haribert i njegov sin Hilperik, Dagobert je ix. godine vladavine, 636. Kristove, cijelo njegovo kraljevstvo zajedno s Gaskonjom koju je on pokorio podvrgnuo svojoj vlasti, stekavši cjelokupnu monarhiju Franaka: tako Fredegar u pogl. 67., redovnik sv. Dionizija u pogl. 25. i Aimoin u knj. 4., pogl. 23., posvuda u izvrsnom suglasju. Zatim je Dagobert xi. godine vladavine, 637. Kristove, svoga sina Sigiberta uzvisio u kraljevstvu Austrazije i dopustio mu da ima sjedište u gradu Metzu, kako prenose isti pisci, Fredegar u pogl. 73., redovnik sv. Dionizija u pogl. 32. i Aimoin u pogl. 26., kod kojih je u poglavljima koja odmah slijede, nakon što se Klodovik rodio xii. godine Dagobertove, 639. Kristove, cijelo kraljevstvo Austrazijaca, gore opisano u § II. i III., podloženo vlasti sv. Sigiberta. Da je xiv. godine Dagobertove, 641. Kristove, poveden rat protiv Gaskonjaca te da im je xv. godine blagošću Dagobertovom pošteđen život, prenose Fredegar u pogl. 78., redovnik sv. Dionizija u pogl. 36. i 42. te Aimoin u knj. 6., pogl. 38. i 41. Oni

B odmah u sljedećim poglavljima dodaju da je Dagobert na imanju Épinay na rijeci Seini počeo bolovati od proljeva, odakle su ga njegovi prenijeli u baziliku sv. Dionizija na izmaku xvi. godine njegove vladavine, pri kraju 642. godine Kristove. Jer nakon što je kraljevstvo Neustrijaca i Burgundijaca predao sinu Klodoviku, a njega i kraljicu Nantildu preporučio majordomu Egi, kako je bolest postajala sve težom, preminuo je 19. siječnja, kako u njegovim djelima Gesta prenose redovnik sv. Dionizija u pogl. 43. i Aimoin u pogl. 43. Tada je bila započela 644. godina, koja se broji kao prva Klodovika II.

75 Anonimni pripovjedač bajki u kronici koja nosi naslov Gesta Regum Francorum prenosi svu razuzdanost i neuzdržljivost s Dagoberta na sina Klodovika, muža sv. Batilde; sv. Sigiberta i Klodovika čini polubraćom po majci, rođenima od iste Nantilde: tvrdi da je Dagobert umro na imanju Épinay i da je kraljevao 34 godine, i to, kako je prije bio natuknuo, kao monarh u svim trima kraljevstvima. Neka se pročitaju poglavlja 42., 43. i 44. No premda dopustimo da se ovdje godine Dagobertove broje od početka vladavine nad Austrazijcima, ipak ćemo njegovu smrt biti prisiljeni odgoditi do 655. godine Kristove. Ivo iz Chartresa bilježi 44 godine njegove vladavine, tako da bi tada nužno živio do 665. ili 672. godine. Raniju, 665. godinu izabrao je Tritemije u djelu Historia Regum Francorum. U povijesnom ulomku koji je C Kristofor Urstisius stavio pred djelo Chronicon Alberta iz Strasbourga, i koji je među franačkim piscima ponovno tiskan s djelom Gesta Regum Francorum, čita se ovako: „Godine Gospodnje 674. umro je kralj Dagobert i dvojica njegovih sinova postavljaju se na prijestolje.” Reginon smrt istoga Dagoberta smješta pod cara Justinijana II., zvanoga Rhinotmet, koji je naslijedio svoga oca Konstantina 685. godine. Ne treba se stoga čuditi ako se mnoge godine oduzimaju vladavinama potomaka, kako bi se napokon kod Karla Martela, Pipina i Karla Velikoga vratio ispravan izračun godina.

§ X. Godine vladavine braće Klodovika II. i sv. Sigiberta te uljeza Hildeberta.

Početak vladavine Klodovika II. 644. godine Kristove najčvršće potvrđuje sv. Audoin, nekadašnji referendar kralja Dagoberta. On, želeći navesti godinu i dan koje je najbolje mogao znati, kada su za biskupe bili posvećeni on sam za Rouen i sv. Eligije za Noyon, u djelu Vita ovoga potonjega koje je sam objavio prenosi da su obojica zavrijedila apostolski blagoslov u ono vrijeme kada su se u Galiji od D svega naroda slavile prosne dane. „Tada,” kaže, „sastavši se zajedno u gradu Rouenu četrnaestoga dana trećega mjeseca, treće godine još mladoga kralja Klodovika, u nedjelju prije litanija, među mnoštvom naroda, među četama klerika, među zborovima pjevača, besplatno smo posvećeni od biskupa jednako za biskupe, ja za Rouen, a on za Noyon.” Tako Audoin. On označava iii. godinu Klodovikovu, 646. Kristovu, u kojoj je u xi. sunčevom krugu, uz nedjeljno slovo A, i. mjesečevom krugu Uskrs proslavljen xviii. dana mjeseca, dana 9. travnja, a svetkovina Kristova uzašašća na nebo 17. svibnja, kojoj je prethodila nedjelja prosnih dana ili prije litanija, 14. svibnja.

77 Mlad je tada bio kralj Klodovik, star tek vii godina; njegovim je majordomom te godine, nakon smrti Ege, postao Erhinoald. Izgubio je bio i sv. Sigibert svoga majordoma sv. Pipina, čije djelo Vita rasvjetljujemo pod 21. veljače. Njega je naslijedio sin Grimoald, brat sv. Bege i sv. Gertrude: s kojim je sv. Sigibert u viii. godini vladavine, kao mladić, sudjelovao u tirinškom ratu, zaplakavši u porazu svojih, kako opširnije opisuje Fredegar u pogl. 87., koji ubrzo završava svoje djelo Chronicon u pogl. 90., a kod čijega Nastavljača, kao što smo gore upozorili, sve do Teuderikovih vremena postoji velika praznina u povijesnim događajima, manje razborito popunjena. U njemu u pogl. 92. čitamo, što se nalazi i u bajkovitom djelu Gesta Regum Francorum u pogl. 43., da je Erhinoald, upravitelj kraljevske palače, živio nakon smrti Klodovika II., a nakon njegove smrti da su Franci, kolebajući se u neizvjesnosti, po unaprijed stvorenoj odluci postavili Ebroina na brigu i dostojanstvo te časti. Međutim, nekoliko godina prije kralja Klodovika Erhinoald je iznenada izdahnuo posljednji dah, čiju je nesretnu smrt, koju je prorekao sv. Eligije, u njegovu djelu Vita opisao sv. Audoin. Njegov je nasljednik Radobert kao majordom potpisao Klodovikovu povelju o slobodi samostana sv. Dionizija 22. lipnja xvi. godine njegove vladavine, 659. Kristove; a nakon što je on ubrzo umro ili bio uklonjen prema spomenutom kolebanju, zamijenio ga je Ebroin, po kojemu su majordomu i kralju Klodoviku kažnjeni ubojice sv. Ajgulfa, opata Lérinsa, kako uče njegova stara djela Acta kod Vincenta Barralisa u djelu Chronologia Lirinensis, koja valja iznijeti 3. rujna, na dan njegova rođenja za nebo. Da je isti Ebroin pred smrt Klodovika i na početku vladavine Klotara III. bio upravitelj palače, uči suvremeni pisac u djelu Vita S. Bathildis Reginæ riječima koje ćemo odmah navesti.

78 Da je xviii. godine vladavine Klodovikove, 661. Kristove, Leodebod, opat sv. Anijana i utemeljitelj samostana Fleury, zaključio tijek hvalevrijedna života svetim svršetkom, prenose stari spomenici zajedno s njegovom oporukom koju je objavio Charles Saussay u 4. knjizi djela Annal. Ecclesiæ Aurelianensis, pogl. i; br. 14. Dulju životnu dob zahtijeva redovnik sv. Dionizija, koji opisavši Klodovikovu smrt zaključuje djelo Gesta Dagoberti. On, nakon što je izvijestio o povelji danoj redovnicima sv. Dionizija 13. lipnja, xvi. godine vladavine, naposljetku u 32. i posljednjem poglavlju piše da je kralj, manje pobožno dirajući relikvije sv. Dionizija, pao u ludilo: ali koliko je vremena prošlo nakon dane povelje prije nego što ga je obuzelo to ludilo, ne iznosi. Nakon toga dodaje da su, kako bi kralj povratio razum, tome mjestu predana neka imanja, a relikvije čudesnim radom optočene zlatom i draguljima. Ali povrativši razum tek u malom dijelu, a ne primivši ga u potpunosti natrag, nakon dvije je godine završio život zajedno s kraljevstvom. U dopunjenom djelu Fredegarii Chronicon u pogl. 92. Klodovik je u posljednjim godinama života poludio i preminuo, nakon što je kraljevao xviii godina, a navršivši ih u potpunosti, dosegao je xxiv. godinu svoga života, niti je umro prije 662. godine Kristove, za koju u nastavku iz djela Acta S. Wandregisili dokazujemo da se broji kao prva godina vladavine sina Klotara. A da su ovaj sin i dvojica braće

A pri Klodovikovoj smrti bili malodobni, svjedoči u djelu Vita S. Eligii sv. Audoin.

B pri Klodovikovoj smrti bili malodobni, svjedoči u djelu Vita S. Eligii sv. Audoin.
umire godine 663; ANIMAD. PAG. 28.

79 A da je u to vrijeme još živio sv. Sigibert, daje naslutiti suvremeni pisac u djelu Vita S. Bathildis Reginæ, pod 26. siječnja, dok prenosi da je drugi sin Hilderik nakon smrti oca Klodovika bio uzdignut za kralja Austrazijaca. Njegove su riječi ove: „Po Božjoj zapovijedi kralj Klodovik, njezin muž, preselio se iz tijela, a ostavivši potomstvo sinova s majkom, odmah je njegov sin Klotar preuzeo negdašnje kraljevstvo Franaka. Tada su naime upravljali odlični prvaci Hrodobert, pariški biskup, i gospodin Audoin, kao i majordom Ebroin, s ostalim velikašima i mnogim drugima, dok je kraljevstvo Franaka počivalo u miru. Tada su naime nedavno (čime se očito upućuje na najsvježije sjećanje) i Austrazijci u miroljubivom poretku, po odredbi gospođe Batilde, po savjetu velikaša primili njezina sina Hilderika za kralja Austrazije.” U dopunjenom djelu Chronicon Fredegarii u pogl. 93., nakon izvještaja o Klotarovoj vladavini, dodaje se: „Teoderik (pogrešno, ispravi Hilderik), brat u Austraziji, od Franaka je uzdignut na prijestolje kod vojvode Vulfoalda.” U pogl. 94., nakon uklanjanja pogreške, Hilderik se s Vulfoaldom poziva u Neustriju. Ovo o Hilderiku, nasljedniku sv. Sigiberta, bit će potvrđeno u nastavku; u skladu s time prenose djela Acta S. Sigeberti da je on umro 1. veljače godine od Utjelovljenja Gospodnjega šest stotina šezdeset druge, kako su brojali u vrijeme Sigiberta iz Gemblouxa: za koju je nama, koji godinu započinjemo od siječnja, češće dokazano da je sljedeća, 663. godina. A smatramo da je ova godina najsigurnija i da ju je u Metzu pronašao iz starih spomenika, možda i nadgrobnih, kako u kraljevskoj palači, tako i u samostanu sv. Martina, te ju je Sigibert, tada još mladić, namjeravajući vršiti službu vjernoga povjesničara, prepisao netaknutu, ne usudivši se po vlastitu nahođenju (što je u djelu Chronicon, ponesen pogrešnim računanjem godina, učinio) odstupiti od javnih isprava.

80 Osim toga, utvrđeno vrijeme njegove smrti zahtijevaju kako biskupstvo sv. Remakla, tako i samostani Stavelot i Malmedy koje je on sagradio i obdario. I prvo, da nadogradimo na temelj postavljen gore pod 6. veljače uz djelo Vita S. Amandi i učvršćen pod 3. veljače uz djelo Vita S. Hadelini, sv. Remaklo je upravljao biskupijom u Maastrichtu, preuzetom oko 650. godine Kristove, deset godina: njih izričito navodi rukopisno djelo Chronicon samostana sv. Trudona, a zahtijevaju ih i djela Acta S. Trudonis od 23. studenoga koja je napisao Teoderik, opat samostana sv. Trudona: u kojima je sv. Trudon, poslan od Remakla, tadašnjega biskupa, u Metz k sv. Klodulfu, ondješnjem biskupu, rijetkim primjerom oporučno ostavio sva svoja dobra crkvi sv. Stjepana. Zatim, potaknut željom za stjecanjem mudrosti, napredovavši od gramatike preko ostalih slobodnih umijeća do filozofije, vi. godine biskupstva sv. Remakla latio se proučavanja Svetoga pisma, u kojem je postigao željeni uspjeh, primljen je u kler te je, promaknut kroz crkvene redove, zaređen za svećenika, a ubrzo poslan natrag sv. Remaklu x. godine njegova biskupstva, propovijedao je riječ Božju u njegovoj biskupiji. Te se godine biskupstva navode u djelu Chronicon Trudonense u pogl. 6. i 8.: ostalo se opširnije opisuje u djelima Acta S. Trudonis. Iste vi. godine biskupstva sv. Remakla, 655. Kristove prema rečenom djelu Chronicon u pogl. 7., započela je gradnja samostana Stavelot i Malmedy, a tri godine kasnije posvetio ih je sv. Remaklo, još uvijek kao biskup, koji je oko 660. godine, napustivši biskupiju, u njima još dugo živio te je rečenim samostanima odmah sljedećih godina pribavio dvije povelje koje će se donijeti u nastavku, kojima je sv. Sigibert kraljevskom darežljivošću obdario oba samostana: u njima se kaže da časni muž biskup Remaklo, pod Kristovim okriljem, upravlja kao opat, tako da već i odatle ispravno zaključujemo kako je godina smrti sv. Sigiberta naznačena u djelima Acta nužno potrebna. Štoviše, i sv. Sigibert, D dok u drugoj povelji opoziva darovanja koja je učinio prije nego što je dosegao zakonitu dob, te valjanima smatra samo ona koja je dodijelio od četrnaeste godine svoje vladavine, daje naslutiti da je tada već bio dosegao poodmakliju dob.

81 Baronije navodi da je rođen 639. godine, a preminuo 1. veljače 657. godine, kada je sv. Sigibert bio ušao u osamnaestu godinu života, a tri godine mlađi Klodovik u petnaestu. U sličnu pogrešku upadaju Boucher uz djelo Gesta Episcoporum Tungrensium, Miraeus u djelu Chronicon Belgicum, Fisen u djelu Historia Ecclesiæ Leodiensis, Malbrancq u djelu Morini i drugi, prema kojima je sv. Sigibert rođen 636. godine, a preminuo 656., kada je on bio dosegao osamnaestu, a Klodovik petnaestu godinu života: u koje vrijeme ovaj nije mogao imati drugorođenoga sina Hilderika, koji bi bio uzdignut za kralja Austrazijaca, i nigdje se ne navodi kao malo dijete ili tek rođen. A nakon što je sv. Sigibert prema našemu izračunu umro u xxxviii. godini života, nasljednici kraljevstva mogli su biti njegovi vlastiti sinovi, koje mu stari pisci u djelu Vita S. Remacli pod 3. rujna i u djelu Vita S. Boniti pod 15. siječnja pripisuju. Štoviše, Dagobert, čije se jedino ime i djela spominju, mogao je doseći osam ili deset godina: za kojega u nastavku u djelu Analecta ad Vitam S. Sigeberti dokazujemo da je spletkom majordoma Grimoalda bio postrižen u klerika i prognan u Škotsku, odnosno Irsku, ali da se zatim nakon nekoliko godina progonstva vratio te bio i vraćen na očevo prijestolje Austrazije. Ispustivši to ovdje, utvrđenu kronologiju izvodimo kroz godine Klotara III. i njegove braće Hilderika i Teuderika, nećaka sv. Sigiberta.

82 Nakon što je Dagobert uklonjen, na njegovo je mjesto postavljen Hildebert, Grimoaldov sin, od kojega je sv. Nivard, nadbiskup Reimsa, za svoju crkvu isposlovao oslobođenje od carina i drugih nameta, kako uče Flodoard u 2. knjizi djela Hist. Remensis, pogl. 7., i pisac djela Vita S. Nivardi pod kalendama rujna. Tomu se Hildebertu u najkraćem djelu Chronicon Regum Austrasiorum u 1. svesku zbirke Scriptores Historiæ Francorum, str. 781., pripisuje vii godina ovim riječima: „Hildebert posinak, sin Grimoaldov, vii godina.” A bio je radije posvojeni kralj kojega su na prijestolje uzdigli neki velikaši i pristaše Grimoaldovi, nego što ga je posvojio kralj Sigibert, o čemu kod suvremenih pisaca ne postoji nikakav trag. No što god bilo s tim posvojenjem, Hildebert nikako nije kraljevao vii godina, ali se ni godine drugih kraljeva u toj kronici ne poštuju točno. Ostavljamo mu cijelu godinu ili godinu i pol prema djelu Chronicon Sigeberti, a vladavinu Hilderika započinjemo na izmaku 664. godine, kada je Klotar već dvije godine kraljevao u Neustriji.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

1. veljače Kalendar godine