§ XI. Godine Klotara III. I Hilderika, sinovaca sv. Sigiberta po bratu.
Nakon što je 662. godine preminuo Klodvig II., kraljevstvo je odmah preuzeo njegov stariji sin Klotar pod skrbništvom majke sv. Batilde, kako prenosi najstariji pisac u njezinu djelu Vita. Svi kasniji pisci kronologije i povijesti Franaka posvuda njegovu kraljevanju pripisuju samo 4 godine: nasuprot kojima prevladava najsvjetliji i najteži autoritet drevnih i suvremenih svjedoka. I ponajprije petu godinu vladavine iznosi kraljevska povelja podijeljena samostanu Corbie, odnosno, kako se ondje naziva, Præceptum o izuzeću toga samostana od svih carina. Cjelovita se čita u 1. svesku Conciliorum Galliæ, prepisana iz verdunskoga kodeksa od našega Jakova Sirmonda. Njezina završna formula glasi ovako: „Da ova odredba bude čvršća i da se sačuva kroz vremena, mi i naša preuzvišena majka gospođa Baldehilda, najveća kraljica, odlučujemo je odozdo potvrditi svojim pečatima. Znak slavnoga Klotara
A kralja Klotara, znak preuzvišene kraljice Baldehilde. Dano dana XIII. mjeseca prosinca V. godine našega kraljevanja.” To je 666. godina Kristova.
84 Druge povelje navode šestu godinu njegova kraljevanja; drugu je od njih sastavio sv. Audomar, biskup Thérouannea, kojom je baziliku sv. Marije u Sithiuu predao opatu sv. Bertinu, dana 17. svibnja, VI. godine kraljevanja gospodina kralja Klotokara. Cjelovitu je donosi Jakov Malebranche u djelu Scholia ad lib. 4 de Morinis, pogl. 3. Nju spominje i Ivan Iperius u djelu Chronicon Bertinianum, poglavlje 1, dio 10, pod naslovom: De Fundatione ecclesiæ S. Mariæ: gdje se pod naslovom: De concambio quarumdam terrarum inter SS. Bertinum et Mommolenum, tunc Episcopum Noviomensem navodi druga povelja s ovim početkom: „Budući da nas je i Gospodin na prijestolju otaca itd.”, a s ovom završnom formulom: „Učinjeno na dan kalenda veljače VI. godine našega kraljevanja.” Iperius, budući da su drugi kraljevanju Klotara posvuda pripisivali samo četiri godine, dodaje da su ove dvije povlastice dane VI. godine kraljevanja Klotokara: jer kraljevski pečat niti vara, niti biva prevaren. Time jasno daje naslutiti da je izvorne povelje i kraljevski pečat osobno pregledao i pomno ispitao.
83 Drugi kraljevanju pripisuju sedmu godinu. Tako Bertefrid, biskup Amiensa, u 1. svesku Conciliorum Galliæ, podjeljuje samostanu Corbie povlasticu slobode koju su potpisali mnogi biskupi, dana 7. rujna VII. godine za kraljevanja kralja Klotara. A sv. Vandregizil, opat u Fontenelleu, XV. godine svoga upravljanja pristupio je Klotaru VII. godine njegova kraljevanja i primio povlasticu kraljevske potvrde o najvelikodušnijem darivanju zemljišta svoga samostana, kako ovim riječima svjedoči pisac njegova djela Vita, posvećenoga sv. Lantbertu, njegovu nasljedniku, tada nadbiskupu Lyona, promaknutom na tu čast nakon kalenda studenoga 674. godine, kada je s ovoga svijeta preminuo njegov prethodnik sv. Genezije, za kojega njegova Acta svjedoče da je među anđelima dočekao dušu kraljice sv. Batilde uznesenu na nebo, te ujedno zahtijevaju da je sv. Batilda nadživjela sv. Genezija. O sv. Vandregizilu, Lantbertu i Geneziju opširnije ćemo raspravljati 9. veljače uz djelo Vita S. Ansberti, III. opata u Fontenelleu, te ćemo točno utvrditi godine njihove uprave, koje ovdje češće valja umetnuti.
86 Dosad utvrđene godine Klotara sjajno podupire Ursin u djelu Vita S. Leodegarii Episcopi Augustodunensis, koje je po nalogu Anzoalda, biskupa Poitiersa, i na poticaj Audolfa, opata sv. Maksencija, koji su obojica još za života sv. Leodegara postigli taj stupanj dostojanstva, sam napisao kao muž najučenije prosudbe. Taj je životopis, s ponešto uglađenim stilom, kako u predgovoru kaže, izdao Surije 2. listopada, a po njemu Andrija Duchesne u 1. svesku Historiæ Francorum. Mi smo pak isti životopis u izvornom stilu pronašli u četirima rukopisnim kodeksima najbolje vjerodostojnosti te ovdje donosimo ponešto. Ovako dakle piše: „Kada je preminuo jedan otac iz samostana koji je podignut na čast blaženoga Maksencija, po nalogu biskupa Poitiersa Didona, svoga ujaka, isti je Leodegar preuzeo upravljanje njime, kojim je gotovo šest godina revno upravljao i uvećao ga velikim dobrima. No kako se uz svoga biskupa pripremio kao prikladan i bio smatran slavnim iznad svih, miris te iste blagosti toliko se proširio da je dopro sve do kraljeve palače. U to je naime vrijeme maloljetni Klotar s majkom Baldehildom kao kralj upravljao kraljevstvom Franaka; oni su, spoznavši njegovu razboritost i želeći ga imati sa sobom na kraljevskom dvoru, zamolili biskupa da s njegovim dopuštenjem bude s njima u palači. On je, odmah prihvativši naloge, njega obdarena velikim dobrima i urešena cvjetovima mudrosti, pokoravajući se njihovoj volji, poslao u palaču: njega su kralj i kraljica, ugledavši ga, časno primili. On je u nekoliko dana pokazao toliko blage svoje riječi i dobrotu da su ga kralj i kraljica te mnogi biskupi i velikaši iznad svih zavoljeli. I budući da su ga smatrali dostojnim primiti čast, jednodušnim pristankom svih, osobito Franaka, proglasili su ga prikladnim za biskupsku čast. Njega su, za to izabranoga, svi postavili za biskupa u Autunu, koji je grad Edua. Kad je njime deset godina revno upravljao, u isto je vrijeme preminuo kralj Klotar, koji ga je bio postavio za biskupa.” To piše Ursin iz četiriju, kako rekosmo, sjajnih rukopisnih kodeksa uz najveću suglasnost u pripisanih deset godina, što je Surije ovako izrazio: „Nakon što je tu službu deset godina revno obavljao, kralj Klotar, koji ga je bio promaknuo, preminuo je”: već davno prije tih deset godina njegova biskupstva bio je postavljen za kralja, dok je sv. Leodegar još bio opat sv. Maksencija, a zatim je pozvan na kraljevski dvor te ondje boravio. Na to upućuje glas dobroga imena koji je iz Akvitanije dopirao sve do kraljevske palače. To također zahtijeva i njegov savršen način života na dvoru, kojim je on, pozvan iz Akvitanije, sebi tako naklonima pridobio duše franačkih velikaša.
87 Majka sv. Batilda, koja je zajedno s kraljem Klotarom k sebi na dvor pozvala sv. Leodegara, ista je za vrijeme upravljanja kraljevstvom VII. godine njegova kraljevanja zajedno podijelila povlasticu za koju smo gore napomenuli da ju je biskup Bertefrid podijelio samostanu Corbie. Doista, kako se čita u njezinu djelu Vita, prvaci i velikaši Franaka odgađali su da ona provodi redovnički život u samostanu, jer se njezinom mudrošću upravljalo palačom, a zbog svojega svetog vladanja bila je od svih ljubljena. Naime, kako prenose rukopisna Acta opatica sv. Bertile, koja će se izdati 4. studenoga, bila je sagradila djevojački samostan Chelles kako bi, kada njezin sin gospodin Klotar dosegne zakonitu dob i bude mogao sam po sebi upravljati povjerenim mu kraljevstvom, tada ona, ostavivši kraljevsku brigu, pod redovničkim pravilom ušla u spomenuti samostan. To je i učinila kada je sin Klotar odrastao, uz pristanak svojih velikaša, te se u spomenutom samostanu povukla pod poslušnost opatici Bertili. A da je doista dosegao zakonitu dob u XIV. godini svoga kraljevanja, imajući tada 16 godina, priznaje kralj sv. Sigibert u drugoj povelji danoj samostanima Stavelot i Malmedy: tako da se čini da je i odrasli Klotar u sličnoj dobi, nakon što je majka otišla u samostan, sam upravljao kraljevstvom, te da je zatim, uzevši veću slobodu življenja, prihvatio družicu postelje, bilo nedopuštenim priležništvom, bilo radije zakonitim brakom. Naime, nakon njegove smrti i smrti brata Hilderika, Ebroin i njegovi pristaše uzeli su nekoga dječačića za kojega su izmislili da je bio Klotarov sin: njega su u krajevima Austrazije sa sobom podigli na kraljevstvo. Zbog toga su neprijateljski okupili mnogo naroda, jer se svima činilo vjerojatnim. Doista, dok su pustošeći pokoravali domovinu, čak su u ime svoga kralja, kojega su lažno postavili, izdavali odredbe sucima. A koliko ih je, zbog te lukave izmišljotine, povjerovalo da je Klodvig sin Klotarov? itd., kako se opširnije navodi u djelu Vita S. Leodegarii, posvećenom Ermenariju, njegovu nasljedniku u biskupstvu Autuna, i izdanom u 1. svesku Scriptorum Historiæ Francorum.
88 Ova odrasla dob Klotarova sjajno se potvrđuje u djelu Acta S. Wandregisili, u kojemu se prenosi da je započeo samostan Fontenelle na dan kalenda ožujka XI. godine kralja Klodviga, VII. godine pape sv. Martina, 664. godine Kristove, te da je od toga vremena navršio devetnaest godina, četiri mjeseca i dvadeset i jedan dan, koji mjeseci i dani protječu od kalenda ožujka sve do 22. srpnja, odnosno 22. srpnja, kada je svučen s ovoga smrtnog života. Ta je godina nužno 673., koja je bila XII. godina kraljevanja Klotarova, kako
A rukopisna Acta iznose na potpunu potvrdu naše kronologije. U istim Actima Klotar, postigavši vrhunac kraljevstva nakon oca Klodviga, vladao je narodom Zapadnih Franaka četrnaest godina. Ondje se u tumačenju onoga što je sv. Vandregizil prorekao sv. Batildi dodaje: „Stariji po rođenju Klotar, provodeći četrnaestu godinu kraljevanja, iznenada je lišen ljudskoga društva. Hilderik je nepromišljeno ubijen od zasjednika i uklonjen iz sadašnjega života. Treći, Teodorik, koji je nadživio majku, preuzeo je kormilo kraljevstva.” Za njegova je kraljevanja pisac ovo napisao. Tih XIV godina kraljevanja Klotarova, započetih 661. godine Kristove, završavamo sa 675. godinom, tako da su ga na samom početku sljedeće 676. godine naslijedili najprije Teodorik, a zatim, kad je ovaj bio protjeran, Hilderik: obojica su dosegla odraslu dob, a Hilderik se i oženio uzevši za suprugu Bilihildu. Naime, povelju koju je Hilderik dao samostanima Stavelot i Malmedy XII. godine svoga kraljevanja, 672. godine Kristove, potpisale su i njegova supruga Bilihilda i Imnehilda, udovica sv. Sigiberta, kako će se niže dokazati, dok je on sam kao njegov nasljednik bio na čelu Austrazijaca, a u XII. godini svoga kraljevanja, 676. godine Kristove, ujedno je zadobio vlast nad Neustrijom, što se ovako dokazuje.
B
89 Balderik u 1. knjizi djela Chronicon Cameracense, pogl. 27, donosi darovnu povelju samostanu Maroilles uz rijeku Helpe u Hainautu, koju je učinio opat sv. Humbert, a koju je nešto točnije prenio Miraeus u djelu Codex Donationum piarum, pogl. 3: mi je imamo prepisanu iz izvornika osiguranoga pečatom samoga Humberta s ovim početkom: „Dvanaeste godine kraljevanja našega gospodina slavnoga kralja Hilderika, ja u ime Božje Humbert itd.”; kod Balderika i Miraeusa umeće se 18. ožujka, za koji je dan Balderik mogao odnekud znati da je tada bila dana. Da se ta XII. godina kraljevanja podudara sa 676. godinom potvrđuje u završnoj formuli povelje oslonjena suglasnost prikladnih svjedoka, naime gospodina biskupa Vindencijana i Humbertova brata Fulberta. Naime (kako Colvenerius dokazuje u djelu Notæ ad caput 19 Balderici iz isprava koje mu je priopćio Klaudije Despretz), nakon što je sv. Aubert, biskup Cambraia, preminuo 13. prosinca 675. godine, naslijedio ga je Vindencijan, odnosno Vindician, u naznačenoj 676. godini, u vrijeme kralja Teodorika, koji je nakon brata Klotara preuzeo vrhovnu vlast kraljevstva, dok su se protivili mnogi od franačkih prvaka, ponajviše zbog Ebroina, koji im je kao majordom kraljevske palače bio silno mrzak, kako prenosi isti Balderik u pogl. 20, gdje odmah dodaje protjerivanje obojice, i Teodorika i Ebroina. Bio je pak Ebroin (kako napominje Ursin u djelu Vita S. Leodegarii) omražen Francima, jer su se ponovno bojali teškoga jarma koji su po njemu podnosili pod kraljem Klotarom; osobito nakon što je mnoštvo plemića, koji su hitali u susret novome kralju, po Ebroinovoj zapovijedi bilo prisiljeno primiti odbijenicu na putu: kako imamo iz drugoga životopisa, nakon što je Teodorik protjeran, kraljuje Hilderik, djela Vita Leodegarii. Stoga su velikaši, skovavši urotu, progonili Teodorika s Ebroinom, jer u njihovoj nazočnosti nije bio svečano uzdignut kako je običaj: napokon su ga uhvatili, nasilno mu nanijeli nepravde te ga u redovničkom habitu zatvorili u samostan, a njegova brata Hilderika postavili na njegovo mjesto u kraljevstvo, kako navode rukopisna Acta sv. Amata, biskupa Sensa, koja će se izdati 13. rujna. Eto kraljevanja Teodorikova, premda ograničenoga kratkim vremenom: za kojega je sv. Vindician, postavši biskupom 676. godine, potpisao darovnicu sv. Humberta 18. ožujka, XII. godine kraljevanja Hilderikova.
90 On je zatim, učvršćen u kraljevstvu Neustrije, nad čitavim svojim domom uzvisio biskupa sv. Leodegara i u svemu ga učinio majordomom, kako u njegovu djelu Vita nastavlja Ursin: koji dodaje da je kralj gotovo tri godine sretno vladao pod njegovim vodstvom; no poslije je iskra zavisti, raspirena puhanjem suparnika, postupno zapalila kraljevsko srce protiv sv. Leodegara, koji se na Uskrs 678. godine Kristove, da bi izbjegao kraljev gnjev, povukao u Luxeuil. Nije dugo nadživio ni kralj, manje mio dvorskim velikašima, kojega su neki Bodilon i drugi bezbožni zasjednici ubili zajedno s trudnom kraljicom te ga je zajedno s kćeri u Rouenu u bazilici sv. Petra pokopao sv. Audoen, kako zaključujemo iz životopisa sv. Audoena, Leodegara, Lamberta i Vandregizila. Sin kralja Hilderika bio je Hilperik, a možda i Teodorik, koji su obojica zatim pod Karlom Martelom bili kraljevi: oni su se nakon očeve pogibije skrivali kod bake sv. Batilde u samostanu Chelles te su kod nje, koja je poživjela sve do 680. godine, a nakon njezine smrti kod sv. Bertile, opatice istoga samostana, i drugih redovnica dobili najsigurniju zaštitu i obranu. Po njihovu savjetu, kako bi se presjekla svaka prilika za zavist i sukob kod kralja Teodorika, njihova strica, te njegove djece i potomaka, čini se da je Hilperik postrižen za klerika i uzeo ime Danijel. I Teodorik je, jer je bio odgojen u samostanu Chelles, dobio nadimak Kelski. O nasljedstvu i djelima ovih kraljeva drugdje će biti prikladnija prigoda za raspravu. Vratimo se Klodvigu II. i njegovoj djeci.
91 Naposljetku neka se razgledaju likovi kraljeva Franačke, koje je urezane iz nadgrobnih spomenika ili drugih kraljevskih dragocjenosti izdao Jakov de Bie, kraljevski bakrorezac, a smatra se da prikazuju njihove prave osobe. Od njih se punoga lica i nekako odrasle dobi, ali golobradi, vide Klodvig II., otac trojice kraljeva, i prvorođeni Klotar III. Naprotiv, obrasli svojom bradom pojavljuju se druga dva sina: Hilderik gotovo mladenačkoga lica, a Teodorik staračkoga i naborana. Nasljeđuje ga njegov sin Klodvig III., mladić lijepa lica, koji je kao malen naslijedio oca i vladao samo četiri godine, o čemu ćemo uskoro raspravljati, a utvrđenu kronologiju ponajviše ćemo učvrstiti iz kraljevanja Teodorikova.
92 Ovo je valjalo točno izvesti, jer gotovo sve kronike, anali i povijesti Franaka brkaju spomenuta vremena i žele da je Klotar vladao samo četiri godine te da je preminuo kao dječak. Njihovo se mišljenje još očitije pobija na primjeru Hilderika, za kojega nužno priznaju da je godinu dana mlađi od prvorođenoga brata Klotara: pa ipak mu ne određuju da ga je nadživio dulje od tri godine, a ipak dopuštaju da je uzeo ženu, živio u braku i rodio djecu: što bi jednako mogao učiniti Klotar u dobi od 7 godina, kao i Hilderik u dobi od deset. Njima je prethodio izmišljač u djelu Gesta Regum Francorum, prisiljen, budući da je kraljevanju Dagoberta pripisao 34 godine, nadoknaditi 17 izgubljenih godina: stoga je sinu Klodvigu oduzeo dvije, a unuku Klotaru deset godina. Ta je djela prepisao onaj koji je popunio prazninu u Fredegaru, a Sigibert iz Gemblouxa tih 4 godina kraljevanja pripisuje Klotaru od 662. do 666. godine Kristove, te zatim, usamljen u svom mišljenju, sljedećih 13 godina pripisuje Hilderiku u kraljevstvu Neustrije, sve do 679. godine Kristove: što je gore dovoljno pobijeno.
§ XII. Kraljevanje Dagoberta, sina sv. Sigiberta, i njegova nećaka po bratu Teodorika, zatim braće Klodviga III. i Hildeberta, sinova Teodorikovih, te Dagoberta III., sina Hildebertova.
Dionizije Petavije u 2. dijelu djela Rationarium temporum, knj. 4, pogl. 17, smatra da vremena Klotara i Hilderika valja potvrditi iz početka Teodorikova kraljevanja. I premda smatramo da su vremena njihova kraljevanja u prethodnom § utvrđena na tako čvrstim temeljima da se na njima može graditi početak kraljevanja Teodorikova, ipak neće nedostajati novi i najočitiji dokazi kojima ćemo potvrditi započetu kronologiju. I ponajprije Acta sv. Vilfrida, biskupa Yorka, jasno dokazuju da je Teodorik 679. godine ponovno zadobio kraljevstvo te da je njegovoj palači bio na čelu majordom
A majordom Ebroin: Vilfrid je, prema svjedočanstvu Bede u knj. 4, pogl. 12, bio protjeran s biskupske stolice 678. godine: nakon njegova odlaska Etelred, kralj Mercije, zaratio je protiv Egfrida, kralja Northumbrije, koji je Vilfrida bio izbacio s biskupske stolice. Zametnuvši dakle tešku bitku uz rijeku Trent, ubijen je Alfvino, brat kralja Egfrida. I dogodilo se, kaže Vilim iz Malmesburyja u djelu de Gestis Pontificum Anglorum, knj. 3, da je nakon godine dana, istoga dana kojega je on (Vilfrid) pretrpio nepravdu u Yorku, truplo kraljevskoga mladića uneseno u grad navijestilo dugu javnu žalost. Tako je Etelred, ostvarivši pobjedu i povrativši cjelovitost kraljevstva, protjerao biskupa Vilfrida, koji je naslijedio Ceddu u Lichfieldu, jer je bio na Egfridovoj strani. On je, slučajno pristavši uz galsku obalu, nabasao na kralja Teodorika i Ebroina, vojvodu Franaka: kojima je iz Britanije bilo naloženo da uhvate i opljačkaju biskupa Vilfrida. Navedeni zabunom oko imena, oni su ga, pobivši mu pratioce i oduzevši stvari, pustili da ode. A Vilfrid je, da ne bi pao u ruke kralja Teodorika i Ebroina, iste 679. godine otplovio u Friziju kralju Adalgizu. Kada je njega Ebroin pismima pokušao navesti na ubojstvo ili protjerivanje Božjega čovjeka, obećavši golemo zlato, ostao je bez uspjeha. Provevši ondje zimu, 680. godine Vilfrid
12, bio je protjeran s biskupstva je došao k Dagobertu, sinu sv. Sigiberta, kralju prekorajnskih Franaka. On ga je, ne zaboravivši da ga je ovaj nekoć, prognanoga strankom velikaša i pridošloga k njemu iz Irske, primio u goste te potpomognutoga konjima i pratiocima vratio u domovinu, dobrostivo dočekao i mnogim molbama nagovarao da udostoji pokrajinu svojim ostankom, primivši biskupstvo Strasbourga. No on je otputovao u Rim, gdje ga je papa Agaton (riječi su Bede u knj. 5, pogl. 20) proglasio dostojnim biskupstva te ga pozvao na sinodu od stotinu dvadeset i pet biskupa protiv onih koji su naučavali jednu volju i jedno djelovanje u Gospodinu Spasitelju; ondje je sjeo među biskupe i s njima potpisao poslanicu poslanu s te sinode caru Konstantinu te augustima Herakliju i Tiberiju: ona se navodi u četvrtom zasjedanju šestoga ekumenskog sabora, započetoga u Carigradu iste 680. godine, u mjesecu studenome. No vratimo se Teodoriku, za kojega se odavde pouzdano zna da je 679. godine bio kralj: početak njegova ponovno preuzetoga kraljevstva valja računati od iste 679. godine, barem pri njezinu kraju: naime, tek nakon što se pomirio s Ebroinom, čini se da su ga velikaši svečano uzdigli za kralja.
94 Kada je dakle Teodorik nakon ubojstva brata Hilderika postavljen za kralja, Austrazijci su po Ebroinovoj stranci za kralja uzeli Klodviga, za kojega se vjerovalo da je sin Klotara II., tvrdeći pod prisegom da je Teodorik mrtav. Tada je sv. Leodegar, jer tom Klodvigu nije htio obećati vjernost, po Ebroinovoj zapovijedi uhvaćen i s iskopanim očima odveden, neko vrijeme mučen glađu, a zatim zatvoren u kući Vajmera, nekog vojvode Šampanje, koji je radi izvršenja toga zločina s Didonom, drugim Ebroinovim savjetnikom, bio poslan iz krajeva Austra, odnosno Austrazije. U međuvremenu je Ebroin, odbacivši onoga poturenoga Klodviga, vraćen u milost kralja Teodorika te je još 679. godine ponovno primio dostojanstvo majordoma. A kada je Dagobert, sin sv. Sigiberta, sljedeće 680. godine uzdignut na kraljevstvo Austrazije, Vajmer je sa sv. Leodegarom pobjegao u Neustriju k Ebroinu te je njegovom prijevarom promaknut za biskupa, no poslije je navukao njegovu srdžbu te je, izudaran mnogim bičevima i najsramotnije osuđen, kako je i dolikovalo izdajici, obješen na uže. A sv. Leodegara bijahu odveli u neki samostan, u kojemu se, kako u njegovu djelu Vita prenosi Ursin, skrivao oko dvije godine, sve do 682. godine, kada je po Ebroinovoj zapovijedi doveden pred kralja, izvrgnut pogrdama i uvredama, pa čak i odsječena jezika, predan sv. Vaningiju, u čijem je samostanu Fécamp gotovo dvije godine boravio u hvalama Božjim sve do 684. godine. Tada mu, pozvanome na sabor koji su biskupi održali na kraljevskom imanju, nije bilo dopušteno ući, nego ga je kralj zasebno prividno ispitao te mu je po njegovoj i Ebroinovoj presudi odrubljena glava drugoga dana listopada, kako točno prenosi dvostruka povijest njegova života: jedna posvećena biskupu Autuna Ermenariju, njegovu nasljedniku, a druga od pisca Ursina, posvećena Anzoaldu, biskupu Poitiersa postavljenom na mjesto njegova strica Didona.
93 Zatim je 687. godine, nakon smrti austrasijskoga majordoma vojvode Vulfoalda, Pipin Herstalski, otac Karla Martela, u mjesecu lipnju primio to dostojanstvo te je, kako imaju Annales Metenses, vladao 27 godina i 6 mjeseci, a umro je 714. godine u mjesecu prosincu. A da kralj Dagobert nije dugo nadživio, zaključujemo iz povijesti pridodane Fredegarovoj kronici, u kojoj se u pogl. 97, nakon što je izviješteno o vlasti Martina i Pipina poslije smrti Vulfoaldove, dodaje: „Nakon što su kraljevi preminuli ili otišli, kad su se prvaci međusobno sukobili, Ebroin, Martin i Pipin podižu se na rat protiv kralja Teodorika... Poraženi s pratiocima, Martin i Pipin dadoše se u bijeg, a Ebroin ih je progonio i opustošio najveći dio toga kraja. Tada je vojvoda Martin protivno danoj riječi ubijen od Ebroina.” No ovaj je, oholo uznesen tom pobjedom, dok je okrutnije tlačio Franke, proboden od nekoga Hermenfrida na izmaku iste godine ili svakako početkom sljedeće, nakon što je od pogibije sv. Leodegara prošao razmak od tri godine, kako se čita u oba njegova životopisa. Zatim je nakon ubojstva Ebroinova tijelo sv. Leodegara preneseno u Poitiers te sredinom mjeseca ožujka 688. godine položeno u obližnji samostan sv. Maksencija.
96 Ebroina je naslijedio majordom Varadon, odnosno Varatton, te je ubrzo, nakon što su između njega i Pipina dani taoci, utvrđen mir. No kad je Varadona istisnuo sin Gislemar, ponovno je buknuo građanski rat, pri čemu je veoma mnogo plemenitih muževa vojvode Pipina prijevarno ubijeno kod utvrde Manucum, što se tumači kao Namur. Smatramo da se to zbilo spomenute 687. godine. Nedugo zatim Gislemar je, više puta uzalud opominjan od sv. Audoena, biskupa Rouena, smrću platio svoju tvrdoglavost, a otac Varadon ponovno je preuzeo upravu palače: da bi se između njega i Pipina uspostavila sloga, sv. Audoen je otputovao u Köln te je, učvrstivši mir i vrativši se kralju i Varadonu, na kraljevskom imanju Clichy blizu Pariza preminuo kao devedesetogodišnjak, nakon što je Crkvom u Rouenu upravljao 43 godine, III mjeseca i deset dana, od 14. svibnja 646. godine do 24. kolovoza 689. godine, tako da se čini da se ništa točnije ne može reći. U Actima se dodaje 677. godina od Utjelovljenja Kristova, umetnuta iz manje točnoga računanja stanovnika Rouena prihvaćenoga prije pet stotina ili šest stotina godina. U Sigibertovoj kronici, koju je dopunio i nastavio Robert de Monte, uz 624. godinu čita se ovo: „Nakon smrti sv. Romana zaređuje se sv. Audoen, XXII. nadbiskup Rouena.” Taj se pogrešan račun od dvanaest godina, ondje započet i gore odbačen, činio nužnim nastaviti i kod smrti, bez ispitivanja istine, te je dosad imao razne sljedbenike.
97 Sv. Audoena je naslijedio sv. Ansbert, od III. opata u Fontenelleu nadbiskup Rouena, uz čiji životopis 9. veljače uređujemo vremena sv. Vandregizila, utemeljitelja i prvoga opata u Fontenelleu, te pokazujemo da je na mjesto njega, preminuloga 22. srpnja 673. godine, za II. opata postavljen sv. Lantbert, čija uprava izvrsno brani godine kralja Teodorika. Naime, suvremeni pisac Aigrad u rukopisnom djelu Vita S. Condedi Abbatis, koje će se izdati 21. listopada, piše da mu je kralj Teodorik povlasticom svoje vlasti predao otok Belcinnacu na rijeci Seini u trajni posjed: istomu je Kondedu i prebogati plemić A AUTOR G. H. Shivard trajnim darom predao neke posjede 10. listopada u III. godini spomenutoga kralja Teodorika, koja je bila deveta godina Lantbertova. Dakle 681. godina Kristova, u koju se, barem u spomenutom mjesecu listopadu, podudaraju i III. godina Teodorikova i IX. Lantbertova: nakon što je on zaređen za nadbiskupa Lyona potkraj 684. godine (jer je prethodnik sv. Genezije preminuo 1. studenoga), III. opatom u Fontenelleu postao je sv. Ansbert, za čije su II. godine, a VII. kralja Teodorika, spomenutom samostanu na otoku Belcinnaci od rečenoga muža Shivarda dodijeljena razna dobra, kako prenose spomenuta Acta S. Condedi, premda bez naznake mjeseca darovanja, tako da je ono moglo biti učinjeno ili potkraj 685. godine ili svakako sljedeće 686. godine, čiji velik dio valja pripisati spomenutoj VII. godini kralja Teodorika, kako smo gore rekli i kako niže, osobito kod godine smrti, potvrđujemo.
7. Teodorikova, 686. Kristova,
7. Teodorikova, 686. Kristova, u mjesecu svibnju,
98 Iste sedme godine kraljevanja Teodorikova, dana 9. svibnja, dana je povlastica pape Ivana V., kojom se dobra Crkve u Arrasu potvrđuju biskupu sv. Vindicianu, kod Balderika u 1. knjizi djela Chronicon Cameracense, pogl. 25. Papa Ivan izabran je dana 17. srpnja 684. godine, a preminuo je sljedeće godine dana 2. kolovoza, čime ona povlastica dana 9. svibnja i VII. godine Teodorikove sjajno potvrđuje naš račun.
B
13. Teodorikova, 691. ili 692. Kristova,
99 Stolicu sv. Ansberta (za kojega rekosmo da je naslijedio sv. Audoena preminuloga 24. kolovoza 689. godine) slavnom čini rouenska sinoda koju je održao, i to XIII. godine slavnoga kralja Teodorika, kako je navode tiskana i rukopisna Acta iz Rouena i Fontenellea, kojima se ponajviše treba vjerovati. Ta je godina 691. Kristova, ili svakako najbliža 692. Nedostaje mjesec u kojemu je sinoda održana. Zatim je 693. godine, na sam blagdan Uzašašća Kristova, sv. Ansbert prenio tijelo sv. Audoena na uzvišenije mjesto: on je poslije bio prognan u izgnanstvo te je preminuo u samostanu Hautmont u Hainautu 9. veljače 695. godine. Drugi posvuda ovu sinodu smještaju u 682. godinu, kada je sv. Ansbert, dok su još živjeli nadbiskupi sv. Genezije i Audoen, onaj u Lyonu, a ovaj u Rouenu, živio povučeno pod opatom Lantbertom u Fontenelleu. Sirmond je u 1. svesku Conciliorum također smatrao da je ova rouenska sinoda održana spomenute 683. godine, i to XVI. godine Teodorikove, koju je dodao iz rukopisnoga kodeksa sv. Mihaela na moru. No uskoro ćemo dokazati da on nije vladao toliko godina. Oslonjeni na taj dokaz, mnogi su napisali da je Teodorik počeo kraljevati 667. godine: što je obilno pobijeno. Uz godinu Kristovu bila je umetnuta indikcija X, što je također dovoljno napomenuti.
400 Nakon što smo ovo umetnuli, vraćam se na 689. godinu, u kojoj smo pokazali da je sv. Audoen preminuo 24. kolovoza: nakon izvješća o njegovoj smrti, u povijesti napisanoj po nalogu Hildebranda, pogl. 99, dodaje se da je u isto vrijeme preminuo i majordom Varadon: čija se smrt i u djelu Annales Metenses smješta u istu godinu. Varadona je naslijedio Bertarije, nad kojim i nad kraljem Teodorikom isti Annales Metenses prenose da je Pipin izvojevao pobjedu kod Tertryja u Vermandoisu 690. godine, te smještaju smrt kralja Teodorika u 693. godinu, nakon što je, pobijeđen od Pipina, pod njim vladao tri godine. Prema povijesti napisanoj po nalogu Hildebranda, pogl. 101, Teodorik je vladao 14 godina, od ljeta 679. godine do 693. godine. Zatim se dodaje ovo: „Njegova malena sina Klodviga izabrali su za kralja. No nakon ne mnogo godina spomenuti kralj Klodvig se razbolio i umro. Vladao je pak 4 godine.” Annales Metenses imaju da je, navršivši četvrtu godinu u kraljevstvu, završio nedužan život. U najkraćoj kronici kodeksa Tilianus kod Duchesnea u 1. svesku Historiæ Francorum, str. 781: „Klodvig je vladao 4 godine, umro u petoj”, od izmaka 693. godine otprilike do početka 698. godine, koja je prva godina kralja Hildeberta uz veliko odobravanje dosad utvrđene kronologije. U Teodorikovu nadgrobnom natpisu, koji se čita urezan na gornjem rubu mauzoleja u samostanu sv. Vedasta, kao godina njegove smrti navodi se 694., koju smo i mi drugdje naznačili. No budući da je nepoznato vrijeme nastanka toga nadgrobnog natpisa, radije sa već navedenim piscima zadržavamo prethodnu godinu. Drugi suprotstavljaju neki spis koji je bio kod Bongarsa, ali budući da smo ga drugdje točno pobili, ovdje ga izostavljamo.
101 Da je Hildebert vladao trinaest godina čita se u povijesti napisanoj po nalogu Hildebranda, u kratko sažetim kronikama kraljeva Franaka na str. 798 u 1. svesku Duchesnea, a slijedi i Adon u djelu Chronicon. Tih trinaest godina brojimo od 698. do 711. godine, kada Annales Metenses i drugi kratki anali u 2. svesku Duchesnea na str. 3 i 6 navode da je Hildebert preminuo, a slažu se i dosad nesložni pisci Bucherius, Petavije i drugi. Koliko je godina imao Hildebert kad je završio život, još nismo pročitali. Prenosi se da je Klodvig III. postao kraljem kao malen i umro kao dječak. Njegov mlađi brat kralj Hildebert vladao je samo 13 godina, ali je uzeo ženu i ostavio sina Dagoberta III., kojega jedni nazivaju još dječakom, drugi mlađahnim kraljem, a svi posvuda mlađim Dagobertom. Da je vladao pet godina, prenose Annales Metenses i povijest napisana po nalogu Hildebranda. U najkraćoj kronici u 1. svesku Duchesnea na str. 781 čita se da je vladao četiri godine, a umro u petoj. Godina smrti 715. navodi se u djelu Annales Fuldenses i drugim kratkim analima u 2. svesku Duchesnea, a potvrđuje se u rukopisnom djelu Chronicon Fontanellense, gdje je mlađi kralj Dagobert opatu Benignu darovao četvrtinu šume Arlaune pete godine svoga kraljevanja... „Izdana je pak ova darovnica, odnosno potvrda od spomenutoga kralja Dagoberta, 715. godine Gospodnjega Utjelovljenja, indikcije XIII., 9. lipnja, u nedjelju.” Iste je godine sam kralj Dagobert umro. Tako ondje stoji: i podudaraju se oznake, jer se u spomenutoj godini poklapaju sunčani ciklus XXIV. i nedjeljno slovo F. Uostalom, Pipina Herstalskoga, za kojega gore rekosmo da je nakon upravljanja prefekturom kroz 27 godina preminuo 714. godine, isprva je naslijedio njegov unuk Teobald, sin Grimoalda rođenoga od zakonite supruge Plektrude. A Karlo Martel, rođen od priležnice Alpaide, ostao je pod maćehinim nadzorom sve do 715. godine, kada su ga, oslobođenoga, prihvatili sami Austrazijci, dok je već tada kod Dagoberta III. majordom bio Ragenfred.
102 Nakon što je u mladenačkoj dobi umro Dagobert III., i to još, što nam se čini vjerojatnijim, neoženjen i možda nedorastao, Franci su izabrali nekadašnjega klerika Danijela, dok mu je rasla kosa na glavi, te ga nazvaše Hilperikom. Tako povijest napisana po nalogu Hildebranda, pogl. 106, a slažu se i ostali pisci. Redovnik iz Angoulêmea u djelu Vita Caroli Magni piše da je taj Hilperik bio brat mlađega Dagoberta, a njegov krvni srodnik Teodorik nasljednik. No zamijenjeni red možda valja tako ispraviti da se Hilperik nazove krvnim srodnikom kralja Dagoberta, a Teodorik bratom Hilperika, koji se naziva Kelskim jer se prenosi da je odgojen u samostanu Chelles, možda pod sv. Batildom, koju kao svoju baku, kao i Hilderika kao roditelja, priznaje Hilperik u povelji dodijeljenoj samostanu Corbie, dok Dagoberta III. naziva bratićem u drugoj povelji danoj redovnicima sv. Maura na Loari. Bili su pak braća Hilderik, otac Hilperikov, i Teodorik, djed mlađega Dagoberta, po neukosti onoga VIII. stoljeća nazvani bratićima, a od redovnika iz Angoulêmea krvnim srodnicima, kako smo napomenuli da valja čitati. Bio je pak kralj Hilperik 717. godine, u korizmenu nedjelju 21. ožujka, pobijeđen od Karla Martela kod Vinchyja u kraju Cambraia, te ponovno 719. godine s Eudonom, vojvodom Akvitanije, na području Soissonsa, od
A kojega je kralja Hilperika, sebi predanoga, Karlo 720. godine odveo u Noyon: kad je on nedugo zatim preminuo, na kraljevsko je prijestolje postavio Teodorika, koji je vladao sedamnaest godina, naime od 720. do 737. godine, za koju drugdje dokazujemo da je tada preminuo. Nakon smrti Teodorikove, Karlo Martel je kroz preostalo vrijeme života vladao bez drugoga kralja sve do 741. godine, kada je u Parizu u mjesecu listopadu preminuo i bio pokopan u samostanu sv. Dionizija: izmišljenu bajku o njegovu prokletstvu pobijamo 20. veljače uz djelo Vita S. Eucherii Episcopi Aurelianensis.
103 Prema Karlovoj podjeli vrhovnu vlast kraljevstva neko su vrijeme njegovi sinovi Karloman i Pipin upravljali i bez ikakva kralja. Postoji Pipinova povelja kojom se potvrđuju izuzeća Crkve u Mâconu s ovom završnom formulom: „Znak majordoma Pipina. Ja Rodalg po zapovijedi napisah. Učinjeno 1. siječnja druge godine vrhovne vlasti istoga Pipina u gradu Metzu u kraljevskoj palači.” To je bila 742. godina, na čijem je još početku posljednji Hilderik bio uzet za kralja, što zaključujemo iz tada održanoga sabora u Soissonsu, za koji Pipin ovako piše u predgovoru: „U ime Boga i Trojstva. 744. godine od Utjelovljenja Kristova, dana 2. ožujka i XIV. mjeseca, u drugoj godini Hilderika, kralja Franaka, ja Pipin, vojvoda i prvak Franaka.” Da je taj Hilderik rođen od oca kralja Teodorika, prenose Genealogia Regum Francorum kod Duchesnea u 1. svesku, str. 793, i rukopisni Chronicon Fontanellense: u kojemu se kaže da je 750. godine svrgnut, postrižen i strpan u samostan sv. Audomara, koji se zove Sithiu. Njegov je sin, imenom Teodorik, u tom samostanu Fontenelle sljedeće godine postao klerik i bio ondje smješten. Tako ondje stoji. Da je kralj Hilderik kao redovnik preminuo 754. godine u vrijeme druge krunidbe Pipinove, prenosi Iperius u rukopisnom djelu Chronicon Bertinianum. Tu je drugu Pipinovu krunidbu izvršio rimski prvosvećenik Stjepan, koji je doputovao u Franačku. A već ga je prije po Zaharijinu ovlaštenju 750. godine, nakon što je Hilderik bio svrgnut, okrunio sv. Bonifacije, nadbiskup Mainza. Tu godinu drugdje točno dokazujemo.
§ XIII. Godine Kristove, prvosvećenika, careva, konzula i indikcija naknadno umetnute od kasnijih pisaca.
Ono što bi se zbog nekih zanemarenih godina Kristovih, careva, prvosvećenika, rimskih konzula ili indikcija moglo prigovoriti dosad iznesenoj kronologiji, namjerno smo sačuvali za ovo mjesto, kako bismo pokazali da se upravo odatle gdje sebi drugi postavljaju najčvršći oslonac katkad mora izvući glavni temelj zabluda. I ponajprije je sigurno i među učenjacima nedvojbeno da u prvih pet stoljeća nije bilo običaja pojedine godine brojiti od Utjelovljenja ili Rođenja Kristova: predaje se da je začetnik te ustanove bio Dionizije s nadimkom Mali, koji je cvjetao za cara Justinijana u šestom stoljeću Kristovu, premda smo drugdje rekli da se njegova epoha malo razlikuje od današnjega računa. Stoga godine Kristove s pravom nedostaju u nekim rukopisnim kodeksima kronika Euzebija, Jeronima, Prospera i drugih starih pisaca, a one koje su kasniji pisci dopisali na rub čitaju se jedne kod Scaligera, druge kod Pontaca, Miraeusa i drugih. I Idacije, dok nastavlja njihovu kroniku, upozorava da, kako se ne bi pobrkale godine olimpijada, istu godinu bilježi i kao posljednju Teodozija Velikoga i kao prvu sinova Arkadija i Honorija: o godinama Kristovim šuti, jer bi ih jednako tako pobrkao. Osim toga, epohu Kristovu Euzebije, Jeronim, Prosper, Marcelin Komes i drugi bili bi postavili od Kristova krštenja i propovijedanja ili od muke odnosno uskrsnuća, kako pokazuju njihove kronike: a ta epoha, pomiješana s godinama od Rođenja Kristova kod Viktora
Tununskoga na kraju kronike i kod Fredegarova nastavljača u pogl. 109, jasno daje naslutiti da u to vrijeme još nije bio zaživio običaj brojenja godina od Kristova Utjelovljenja ili Rođenja.
103 Bucherius u djelu Tractatus de Chronologia Regum Francorum, odj. 1, primjećuje da se ne može pribjegavati računanju od Kristova rođenja, jer se ono u starim povijestima prije otprilike 750. godine Kristove ne upotrebljava. Od toga je pak vremena pod kraljem Pipinom i njegovim sinom Karlom Velikim taj način računanja od utjelovljenoga ili rođenoga Krista postupno toliko ojačao da su i same kronike ubrzo bile pisane po sličnim godinama Kristovim. Više takvih anala donosi Andrija Duchesne u 2. svesku Historiæ Francorum, koji završavaju godinom Kristovom neki 790., neki 800., a drugi dodaju VI, VII ili 13 godina toga stoljeća; u tim su vremenima, čini se, živjeli i njihovi pisci. Oni su pak, da ne bi daleko zalutali, svoje anale započeli od posljednjih godina Pipina Herstalskoga i njegova sina Karla Martela: oko čijih se vremena stoga nalazi veće slaganje svih pisaca. Redovnik sv. Dionizija u djelu Gesta Dagoberti i Aimoin u djelu Historia Francorum antiquorum, premda su živjeli nakon što je računanje od Kristova rođenja već dugo bilo u upotrebi, ipak su, kako bi izbjegli svaku priliku za pogrešku, primijenili samo one E vremenske oznake za koje su znali da su ih koristili najstariji i suvremeni pisci.
106 Reginon, opat u Prümu, koji je cvjetao na početku desetoga stoljeća, samo u drugoj knjizi svojih kronika od smrti Karla Martela izvodi vremena vladara i djela po godinama Utjelovljenja Gospodnjega, dok u prvoj knjizi, izostavivši godine Kristove, na kraju prve knjige upozorava da on unatoč tomu ukratko pokazuje u koje je vrijeme, na kojem mjestu ili što pod pojedinim vladarom učinjeno. Netko je pak drugi smatrao neskladnim da te godine Kristove nedostaju u prvoj knjizi te ih je umetnuo tako neuredno da se ondje nalazi dopuštena praznina od gotovo cijeloga stoljeća. Naime, pri kraju prve knjige, nakon što je postavljena 655. godina Gospodnjega Utjelovljenja, dodaje se ovako: „Knez Karlo X. godine svoga vladanja borio se s Bavarcima, XV. je ratovao protiv Lantfrida, XVI. je satro akvitanskoga vojvodu Eudona, XVII. je svladao Saracene itd.” A druga knjiga odmah započinje smrću istoga Karla Martela ovim riječima: „741. godine Gospodnjega Utjelovljenja preminuo je Karlo, sin Pipinov, majordom i najratoborniji vojvoda Franaka.” Eto praznine od LXXX i više godina kod istoga Karla, za što smatramo da se, budući da je posve besmisleno, nije moglo dogoditi Reginonu. Stoga smatramo da u cijeloj prvoj knjizi treba izbrisati godine Gospodnjega Utjelovljenja i pojedine odlomke započeti carevima, na ovaj način: „Mauricije je vladao F XX godina. Foka je vladao 8 godina. Heraklije je vladao 26 godina itd.”, pri čemu je, naznačivši vrijeme po slijedu careva, dodao ono što je vjerovao da se tada na različitim mjestima zbilo, ali ne uvijek bez pogrešaka. Tako smo gore napomenuli da je smrt kralja Dagoberta I. on odgodio do vladavine Justinijana Rinotmeta, započete 685. godine: a 612. godina Gospodnjega Utjelovljenja, koju su kasniji pisci stavili pred njegovu vladavinu, unijela je najveću zbrku u sve stvari. Da su pak te godine Kristove nekoć prije nekoliko stoljeća bile dopisane, daju naslutiti stari rukopisni kodeksi u kojima se također čitaju.
107 Od te kronologije ne odstupaju mnogo pisac djela Chronicon Gandense, Teodorik, opat sv. Trudona, Filip, opat Dobre Nade, i drugi povjesničari koji su u XII. stoljeću Kristovu cvali u Belgiji. Tako se u djelu Chronicon Gandense 610. godina Gospodnjega Utjelovljenja povezuje sa XIV. godinom kralja Dagoberta, a Filip opat i drugi pišu da je sv. Amand, koji je svoju oporuku sastavio II. godine kralja Teodorika, u mjesecu travnju 681. godine Kristove, preminuo 661. godine Kristove. No ondje valja sačuvati drevnu vremensku oznaku kraljeva Dagoberta i Teodorika, izbrisavši godine Kristove, kako ćemo poučiti 6. veljače na blagdan sv. Amanda. Postojeća Vita S. Vedasti, koju smo mi protumačili istoga 6. veljače, navodi četrdeset godina njegova biskupstva, a prešućuje godinu smrti, koju kao 570. Kristovu donosi isti životopis u Arraškome brevijaru podijeljen u čitanja za jutarnju. Istu 570. godinu prenose Sigibert u djelu Chronicon, Baronije u djelu Notationes ad Martyrologium Romanum i drugi slavni pisci; premda se iz onoga što će se reći 6. veljače pouzdano zna da je sv. Vedast preminuo oko 540. godine. Na potpuno isti način pokazat ćemo 9. veljače uz djelo Vita S. Ansberti da su godine Kristove umetnute u Acta sv. Vandregizila, Audoena i Ansberta te da ih valja izbrisati. Ta su naime Acta napisali suvremeni pisci, kada običaj dopisivanja godina Kristovih kod Franaka još nije bio prihvaćen.
108 Manja se poteškoća pojavljuje kod dopisanih godina rimskih prvosvećenika, jer se ni za taj običaj ne može lako dokazati da su ga upotrebljavali stariji pisci, a goleme pogreške brane suvremene pisce od slične zbrke. Tako se papa sv. Martin, koji je naslijedio Teodora preminuloga 647. godine, posvuda povezuje s kraljem Dagobertom umrlim 644. godine: štoviše, Chronicon Gandense je XIV. godinu Dagobertovu i V. pape Martina smjestio u 610. godinu Kristovu. Neki toliko brkaju oznake careva, rimskih konzula i indikcija, koje su stari kronografi češće upotrebljavali i utirali, kao da su bile primjenjivane na svakome mjestu i u svako vrijeme. Grgur iz Toursa, dok u prvoj knjizi i na početku druge knjige djela Historia opisuje ona vremena u kojima su rimski carevi još držali vlast u Galiji, raspoređuje događaje uređene prema epohi istih careva po njihovim vremenima; navodeći i rimske konzule, koje je pronašao točnije zabilježene uz godinu smrti sv. Martina. Zatim pak, nakon što je rimska vlast uklonjena iz Galija i ondje utvrđeno kraljevstvo Franaka, stariji su pisci Franačke, Grgur iz Toursa, Fredegar, Fortunat, Audoen, Ursin i drugi suvremeni pisci životopisa svetaca, pratili samo godine svojih kraljeva; a njih su oponašali i gore spomenuti redovnik sv. Dionizija u djelu Gesta Dagoberti i Aimoin.
109 No nakon što su kraljevi Franaka uzdignuti za rimske careve, Franci su s imenom careva prihvatili i upotrebu indikcija, na koje su Rimljani bili navikli, a koje povelje Ludovika Pobožnoga i sljedećih careva posvuda pokazuju. Kasniji su dakle pisci, videći da povijestima napisanima u vrijeme njihovih predaka nedostaju te oznake careva i indikcija kao kakav osobit ures, sami po svojem računu nadopunjavali ono što je nedostajalo starijim povijestima. Tritemije je, kao da se dodanim indikcijama najsigurnije potvrđuju godine starih kraljeva, prilagodio indikcije svojemu računu. Tako su njemu u djelu Historia Francorum preminuli 665. godine Kristove, indikcije VIII., Dagobert I., i 681. godine Kristove, indikcije IX., Klodvig II., pri čemu je počinjena pogreška od otprilike 20 godina: kad je to u sažetku 1. knjige djela Annales gotovo ispravljeno, kaže se da su umrli Dagobert 665. godine, indikcije III., Klodvig II. 662. godine, indikcije V., i tako o drugima. Isti je Klodvig u djelu Chronicon Moisiacense nakon Dagobertove smrti preuzeo očevo kraljevstvo 641. godine od Utjelovljenja Kristova, indikcije IV.: umro je pak, i umjesto njega zakraljio njegov sin Klotar, 667. godine od Utjelovljenja Kristova, indikcije II. Sve smo to, premda se zbog indikcija čini najpouzdanijim, gore pobili.
110 Zamršeniji posao zadaju crkveni sabori održani pod prvim kraljevima Franaka zbog nekog spominjanja indikcija, a također careva ili rimskih konzula: u njihovu su se sređivanju mnogo namučili Sirmond u bilješkama uz 1. svezak Conciliorum Galliæ, Petavije u knj. II. djela de Doctrina temporum, pogl. 48, i drugi. Iskreno priznajemo da je raznolikost tih oznaka veoma sumnjiva i da nam se čini da su ih kasniji pisci češće umetnuli. Konzulat Feliksa, koji je Sirmond prvi dodao I. orleanskom saboru ne navevši nijedan pouzdan rukopisni kodeks, gore smo odbacili. Za II. orleanski čita se da je održan XXII. godine Hildeberta, kralja Pariza, dakle 531. Kristove i X. godine cara Justinijana: tu oznaku cara brišemo sa Sirmondom, smatrajući da su je umetnuli oni koji su sa Sigibertovom kronikom smrt Klodvigovu odgodili do 514. godine. III. orleanskom saboru posvuda se pripisuje XXVI. ili XXVII. godina istoga Hildeberta, pa smatramo da je održan 535. godine Kristove ili sljedeće: drugi traže XX. godinu kralja zbog u drugim kodeksima dodanoga konzulata Paulina Mlađega, kojemu je stoga protivno vjerodostojnosti fasta Baronije pripisao drugi konzulat uz 540. godinu. U lyonskom rukopisnom kodeksu kod Sirmonda, uz izostavljenoga kralja, dodaje se IV. godina nakon konzulata Paulina Mlađega, indikcija II., u čemu ipak Sirmond piše da postoji očita pogreška: što valja reći kako o konzulatu, tako i o indikciji. O IV. orleanskom saboru zbog izostavljene godine kralja Hildeberta ne može se ništa pouzdano utvrditi; može li se iz jedinoga Pithouova rukopisnog kodeksa ispravno čitati indikcija IV. za konzulata Basilija V. C., moglo bi se raspraviti iz potpisa biskupa. Za V. orleanski čita se da je održan dana 28. listopada XXXVIII. godine Hildebertove, a to je 567. godina Kristova. Scaliger u knj. 6 djela de Emendatione temporum dodaje da je održan oko vremena pape Pelagija Prvoga, indikcije XIII. E, XII. godine nakon konzulata Paulina. To se ne slaže: Pelagije je izabran za prvosvećenika 555. godine Kristove, a u 566. pada XII. godina nakon konzulata Paulina. Petavije smatra da valja zamijeniti indikcijom XI., koja se s konzulatom Paulina i pontifikatom Pelagija bolje slaže. V. arleski sabor održan je XLIII. godine Hildebertove, čemu dodanu indikciju III. Sirmond ispravlja zamijenivši je s II., kako bi dobio 565. godinu, premda je bio održan 552. godine. II. lyonski sabor proslavljen je VI. godine kralja Guntrama, dakle 566. Kristove, ne indikcije III., kako se posvuda čita, nego XIV. Iste godine Kristove održani II. sabor u Toursu navodi samo VI. godinu kralja Hariberta. IV. pariški sabor ima potpisano 3. rujna XII. godine Hilperikove s indikcijom VI., koja je započela 572. godine Kristove od kalenda rujna. I. sabor u Mâconu proslavljen je 1. studenoga XXI. godine Guntramove, indikcije XV., što se podudara s 581. godinom Kristovom. II. sabor u Valenceu smješta se u XXIV. godinu Guntramovu, indikciju II., 23. svibnja. Ta je godina 584. U svemu smo tome slijedili Fredegarovu eru. Sirmond je ispravio XXIII; a prije XX. godinu Guntramovu, kako bi prilagodio računu Grgura iz Toursa.
ŽIVOTOPIS OD PISCA a redovnika iz Gemblouxa.
POGLAVLJE I. F
Preci sv. Sigiberta. Rođenje.
Pet stotina osamdesetb šestec godine Gospodnjega Utjelovljenja Lotar Drugi, sin kralja Hilperika i Fredegunde, počeo je u Franačkoj kraljevati kao posve malend dječak. Nakon što je došao do razumne dobi, počeo je težiti čestitosti običaja. Stoga je od Boga uzvišen napredovao dotle da je zaslužio sam primiti monarhiju kraljevstva Franaka. On je trideset i devete godine svoga kraljevanja u zajedništvo kraljevanja uzeo svoga sina Dagoberta: i da ne bi zbog slobode kraljevske vlasti i neumjerenosti mladenačke dobi skrenuo s puta ispravnosti, postavio mu je muževe slavne po moći i svetosti, naime svetogae Arnulfa, od majordoma biskupa Metza, if Pipina, majordoma, koji se u to vrijeme među svim dvorjanima
A isticao moći i razboritošću. Služeći se tim skrbnicima, Dagobert je šire rasprostranio kraljevstvo Franaka, a osobito se gorljivo trudio oko pokoravanja Sasa, koji su čestim upadima iscrpljivali granice njegova kraljevstva. Njih je uz pomoć svoga oca Lotara tako pobijedio da je i njihova kralja Bertoalda pogubio, a sve Sase koji su nadvisivali mjeru njegova mača sasjekao mačem.g g mijenja život nagore:
2 Služeći se tako dobrim počecima, kralj Dagobert je nakon smrtih svoga oca počeo pomalo odstupati od nakane pravednosti i savjeta kneza Pipina i i Kuniberta, nadbiskupa Kölna, kojega je isti Pipin nakon smrti sv. Arnulfa bio izabrao sebi za jednodušnoga prijatelja i prisnoga u svojim savjetima. Naime, premda je k kralj Dagobert bio izvrstan ratnik, pobožan ljubitelj Božjih svećenika i crkava, darežljiv potporanj Kristovih siromaha i izvršitelj mnogih dobrih djela, ipak je silno bolovao od bolesti tjelesne neuzdržljivosti, odakle je i sjaju svoga imena navukao sramotnu ljagu zla glasa i (što je bilo teže) raspalio protiv sebe gnjev Kralja kraljeva. l Naime, svoje je kraljice iz izmišljenih razloga odbacivao radi drugih, pa je i samim zaručnicama dovodio ljubavi priležnica. I premda je bio toliko odan tjelesnom općenju, ipak nije imao nikakve nade u širenje potomstva, jer ni od jedne od tolikih žena nije dobio sina.
3 Kralj je dakle silno tugovao jer je osjećao da je navukao Božju uvredu: osobito zato što je znao da od kraljevskoga sjemena njegovih otaca nije preostao nitko osim njega i njegova brata Hariberta: a taj je Haribert zbog prevelike priprostosti bio manje prikladan za kormilo kraljevstva. No premda nije imao pouzdanja u blagoslov potomstva, ipak ne očajavajući zbog Božjega smilovanja, svesrdno ga je molio da mu po njegovoj volji bude dan sin koji bi ga naslijedio u upravljanju kraljevstvom. Pravedni i milosrdni Gospodin, kojega ljudske zablude navlače na gnjev, molitvama se poniznih također vraća na milosrđe. Doista, dok je kralj Dagobert obilazio Austraziju m devete godine svoga kraljevanja, neku je djevojku n imenom Ragentrudu, hvalevrijedne ljepote lica, a i rodom među Austrazijcima ne neplemenitu, s čašću kraljevskoga sjaja uzeo sebi za ženu: ona mu je, Božjom voljom, iste godine rodila sina.
a Je li ovo djelo Acta nakon smrti sv. Sigiberta iz Gemblouxa, nakon odbacivanja suvišnoga i izmišljenoga, bilo uređeno u ovaj red, gore je istraženo.
b Štoviše, četvrte, kako je u 2/3 dokazano, a ne sedme, kako misli Baronije sa Sigibertovom kronikom.
c Starijim piscima Klotar je postao monarhom Franaka 613. godine.
d U četvrtom mjesecu života. Grgur iz Toursa, knj. 7, pogl. 7.
e Štuje se 18. srpnja, praunuk Klotara I., kao i Dagobert, ali od njegove kćeri Blitilde.
f Štuje se 21. veljače, otac sv. Bege udane za Anzegiza, sina sv. Arnulfa.
g To opširnije opisuje redovnik sv. Dionizija u djelu Gesta Dagoberti, pogl. 14.
h Klotar je umro 628. godine, a ne 631., kako žele Sigibert, Baronije i drugi. i Štuje se 12. studenoga. k Nakon redovnika sv. Dionizija, nedavno je o njegovim krepostima pisao naš Jodok Coccius, ali nije posvuda dosegao željenu misao starih pisaca. l Odbacivši zakonitu ženu, uzeo je tri poput kraljica i veoma mnogo priležnica kod Fredegara, pogl. 58. m Štoviše, osme kod Fredegara, pogl. 39, i drugih. To je bila 638. godina Kristova, a ne 639. koju je postavio Baronije. n Kod drugih Ragnetrudu, koju iz mnoštva priležnica uzalud pokušava ukloniti Coccius, pogl. 12.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.