Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 1. veljače

O sv. Sigebertu kralju Franaka austrazijskih u Metzu u prvoj Belgici

DE S. SIGEBERTO REGE FRANCORUM AUSTRASIORUM METIS IN BELGICA I

Sadržaj (24)
  1. Prethodni komentar.
  2. § II. Podrijetlo Austrazijaca i Neustrazijaca. Oblasti sv. Sigiberta u belgijskim i germanskim pokrajinama.
  3. §. V. Metz, kraljevsko sjedište Austrazijaca. Rođenje i štovanje sv. Sigeberta.
  4. § VI. Napisani Vita, sud o Fredegaru, Gestis Regum Francorum i drugim povjesničarima.
  5. § VII. Godine franačkih kraljeva brojene od doba sv. Martina. Godina smrti Teodozija Velikoga i sv. Ambrozija.
  6. § IX. Dob franačkih kraljeva od sinova Klotara I. Sve do smrti Dagoberta. Rođenje sv. Sigiberta: kraljevstvo.
  7. § XI. Godine Klotara III. I Hilderika, sinovaca sv. Sigiberta po bratu.
  8. § XIII. Godine Kristove, prvosvećenika, careva, konzula i indikcija naknadno umetnute od kasnijih pisaca.
  9. Krštenje. Odgoj.
  10. Kraljevstvo Austrazijaca. Smrt Dagobertova.
  11. Smrt sv. Pipina. Majordom Grimoald. Tirinški rat.
  12. Obdareni samostani. Milostinje. Smrt. Ukop.
  13. O djelima kralja sv. Sigeberta
  14. § II. Pisma pisana sv. Sigebertu i njegovi odgovori. Obranjena crkvena sloboda.
  15. § III. Sagrađeni i obdareni samostani.
  16. Povijest prijenosa I
  17. Čudesa sv. Sigiberta
  18. Kazna onih koji umanjuju njegovu svetost. Neraspadnuto tijelo.
  19. Učinjena ozdravljenja. Okovi pokornika raskinuti pomoću sv. Sigiberta.
  20. Povijest prijenosa II,
  21. Ozdravljeni opsjednuti i bezumni. Oslobođeni zarobljenici.
  22. O III. I IV. PRIJENOSU tijela sv. Sigeberta.
  23. Povijest III. I IV. Prijenosa
  24. koju je na francuskom napisao Juraj Alberik.

Prethodni komentar.

Dosad smo u određivanju vremena u kojima su živjeli sveci Galija i Germanija, osobito pod merovinškim kraljevima Franaka, gotovo u svemu slijedili kronologiju Egidija Bucheriusa, Jakova Sirmonda i Dionizija Petavija, koju kao točniju od ostalih zadržavaju i Kristofor Brower u djelu Annales Trevirenses, Aubertus Miraeus u djelu Chronicon Belgicum, Andrija Duchesne u djelu Scriptores historiae Francorum koje je sam osvijetlio, Scevola i Luj de Sainte-Marthe u trećem izdanju genealogije francuskih kraljeva te drugi u ovo doba slavni po učenosti i povijesnom znanju. A nama zasigurno nije bilo ni nužno ni posve prikladno da prije istražimo cjelokupno računanje vremena nego što na svjetlo iznesemo ijedan životopis. Ipak nismo zanemarili ako su se ukazale jasne vremenske oznake, nego smo same te oznake, koliko je bilo dopušteno, nastojali s najvećom vjernošću svesti na njihov vremenski slijed. No budući da smo opazili da oni moraju iz spisa starih pisaca oduzeti ili ispraviti nemali broj vremenskih obilježja kako bi učvrstili računanje vremena koje su si unaprijed odredili, a da to ipak ne mogu uvijek postići, smatrali smo da će biti bolje ako, nakon što brižljivo proučimo stare pisce galske povijesti, za sve kraljeve koji su od početka držali franačko carstvo, bilo cjelovito, bilo podijeljeno na dva, tri ili čak četiri dijela, ustanovimo godine vladanja potvrđene sigurnim obilježjima i prilagođene danas prihvaćenoj eri koja je prevladala pred zalazak te prve loze. Ono što se nadamo da smo u toj stvari postigli, donosimo ovdje u kratkoj raspravi uz Životopis sv. Sigiberta, kralja Franaka, i to prvoga koji potječe iz kraljevske loze Merovinga, a kojega smo mi obradili; u njemu bismo inače bili prisiljeni uvelike odstupiti od kronologije drugih, koja bi se, da nisu ispitana vremena ostalih prethodnih i kasnijih kraljeva, i učenim muževima činila još uvijek neoslobođenom od svih zabluda. Tu ćemo istu kronologiju češće ovoga mjeseca utvrđivati uz životopise sv. Vedasta, Amanda, Ansberta i drugih. Najprije pak izlažemo prvo podrijetlo naroda nastaloga udruživanjem više naroda zajedno radi obrane svoje slobode; zatim objašnjavamo sjedište i granice kraljevstva Austrazijaca, odakle će nadalje biti lakše razumjeti cjelokupnu kronologiju.

§ 1. Podrijetlo, sjedišta i seobe Franaka. Prvi predci sv. Sigiberta.

Germane bliže moru Oceanu i njima susjedne Belge, koji su rimski jaram ili zbacili ili ga zasigurno nikada nisu prihvatili, kao silno željne slobode opisuje Kornelije Tacit, najvrsniji poznavatelj tih krajeva pod carem Trajanom, oko početka drugoga stoljeća od Kristova rođenja; kod njega u 4. knjizi djela Historiae, pogl. 17, Civilis i Brinion, vođe Batavaca i Kaninefata, nakon izvojevane pobjede nad Rimljanima, uz velik glas po Galijama i Germanijama slavljeni kao začetnici slobode, tu su slobodu, koju je priroda dala i nijemim životinjama, utisnuli svojim susjedima nudeći im i rimski plijen i časne vojne službe. Štoviše, da je Rimljanima ta sloboda Germana bila žešća od partskoga kraljevstva, uči 37. poglavlje knjige De moribus Germanorum. Naime, kako prenosi 37. poglavlje spomenute 4. knjige djela Historiae, ti su isti Germani isticali privlačna imena slobode, tako da se ne čudimo što je od toga vremena više naroda ondje, ujedinjenih duhom i oružjem protiv Rimske države, od slobode sebi uzelo ime Franaka: jer „franck” kod Belga i Franaka znači slobodan. Njihove su snage zatim pomalo toliko narasle da su se u 3. stoljeću po Kristu ti Franci, neprijatelji Rimskoga Carstva, izjednačavali s Gotima, Sarmatima, Perzijancima ili Partima. Jer car Galijen kod Trebelija Poliona, želeći obmanuti rimski narod o Gotima, Sarmatima, Francima i Perzijancima kao da su najhrabriji neprijatelji pokoreni, proslavio je trijumf prividnim pretvaranjem. A kad je Marko Aurelije Prob bio izabran za cara, rimski je narod kod Flavija Vopiska svečanim poklikom uzviknuo da je on Franački, Gotski, Sarmatski i Partski, jer je njihove snage donekle suzbio. Polion i Vopisko pak prvi su pisci u čijoj se povijesti izričito čita ime Franaka.

3 Njima suvremeni Nazarije u svojem djelu Panegyricus izgovorenom Konstantinu Velikom u 17. odjeljku naziva Franke okrutnijima od ostalih; kad bi njihova snaga planula za ratove, nošena žestinom bijesa preko samoga Oceana, ugrožavala je oružjem i obale Hispanija, što se dogodilo za vladanja Galijena, kako spominje Aurelije Viktor, ugledni pisac pod Konstancijem i Julijanom. Tada su naime, kako piše u knjizi De Caesaribus, franački narodi, opljačkavši Galiju, zaposjeli Hispaniju, opustošivši i gotovo razorivši grad Taragonaca; a domogavši se pravodobno brodova, jedan je dio prodro sve do Afrike. Pisci najbliži Aureliju, sv. Jeronim u djelu Chronicon Eusebii, Orozije Hispanac u 7. knjizi djela Historiae i Eutropije u 9. knjizi djela Breviarium historiae Romanae, svjedoče da su Taragonu pod Galijenom osvojili Germani, i to oni daljnji koje smo nazvali Francima. Ponovno su neki Franci kod grofa Zosima (koji je dosegnuo vremena Teodozija Mlađega) u 1. knjizi djela Historia, opremljeni velikim mnoštvom brodova, pod carem Probom uzburkali čitavu Grčku; preneseni na Siciliju, opljačkali su Sirakuzu; naposljetku, opustošivši obale Afrike, ne pretrpjevši sami nikakvu štetu (čemu se pisac čudi), vratili su se kući. Isti je pothvat Franaka već ranije u djelu Panegyricus izgovorenom cezaru Konstanciju, ocu Velikoga Konstantina, opisao Eumenije u 18. poglavlju. Naposljetku, kod gore spomenutoga Eutropija u 9. knjizi, isti su Franci i Sasi duž područja Belgike i Armorike uznemiravali more; oslanjajući se i na njihovu pomoć, Karauzije (kojemu je bilo predano zapovjedništvo rimske flote na obali Gesorijaka), uzevši grimiz, zauzeo je za sebe Bulonju i napao Britaniju te je držao vlast nad njom više godina.

4 Iz ovih pomorskih upada Franaka, točno izvedenih, očito je da se ime Franaka tada kod Rimljana uzimalo u najširem smislu i da je njime ponajprije bilo obuhvaćeno sve ono stanovništvo koje je ispod Bulonje i gesorijačke obale Morina nastanjivalo Oceanu susjedne krajeve, kako galske tako i germanske: naime drevne Menapce u današnjoj Flandriji, koji su odande nekoć sa susjednim Morinima protiv Julija Cezara, kako on sam svjedoči u 3. knjizi djela De bello Gallico, morem pritekli u pomoć Venetima, narodima Armorike, a čijim je građaninom bio prije spomenuti Karauzije, kako piše Aurelije Viktor; zatim Ambivarite i Kaninefate uz rijeku Šeldu i Maas, koje ćemo kao narode Zelanda te susjednih dijelova Flandrije, Brabanta i Holandije, pribrojene galskim oblastima,

A pribrojene galskim oblastima, drugdje obraniti protiv Clüvera i drugih novijih pisaca. No (da ovdje ostavimo tu prepirku) spomenuti su primorski krajevi isključeni iz Rimskoga Carstva u djelima Itinerarium Antonini Imperatoris i Tabulae Peutingerianae, u kojima se granica Carstva povlači od gesorijačke obale, odnosno Bulonje, preko Thérouannea, Wervika, Tournaija, Bavaya, Gemblouxa i Tongerena, a odande obalom Maasa do Waala i ušća Rajne kod Batavaca, koja su nekoć bila podložna Rimljanima. Tome se pridružuje i to da se u pokrajinama isključenima iz ove granice uporaba teutonskoga jezika čuva sve do ovih naših vremena, dok u onima koje leže unutar propisane granice prema jugu vlada suvremeni francuski jezik, iskvaren iz drevnoga latinskog jezika Rimljana. Naposljetku, nakon što je Bulonja oteta tiraninu Karauziju, spomenutu zemlju Franaka, koju posve močvarnu i vodom natopljenu krivudavim tokovima presijeca Šelda, a svojim je rukavcem obuhvaća Rajna, Eumenije u djelu Panegyricus izgovorenom Konstanciju, br. 8, svečano proglašava oslobođenom i očišćenom pohodima cezara Konstancija. Naime, mnoge su tisuće Franaka, koji su bili napali Bataviju i druge zemlje s ove strane Rajne, pobijene, protjerane, zarobljene i odvedene, kako o tom Konstancijevu pohodu izjavljuje pisac djela Panegyricus izgovorenoga Maksimijanu i Konstantinu, br. 4. Tako se ranije kod Vopiska kao svjedoci hrabrosti cara Proba navode Franci povaljani u svojim močvarama, bilo da se one smjeste s ove strane Rajne, bilo kod Frizijaca i drugih prekorajnskih naroda.
B No Sasi nisu samo u primorskoj Germaniji, nego i u Belgici i daljoj Galiji zauzeli sebi prikladnije obale, gotovo posve potisnuvši odande ime Franaka. Oboje uz Rajnu i zapadno more ὑπερ τὸν Πῆ ον χαι τῆν ἐσπερίαν θάλατταν smješta car Julijan u djelu Oratio 1 u pohvalu Konstancija, sina velikoga Konstantina. Različit položaj naznačuje sv. Jeronim u djelu Vita S. Hilarionis pod 21. listopada: „Između Sasa”, kaže, „i Alemana postoji narod ne toliko prostran koliko snažan, kod povjesničara zvan Germanija, a sada se naziva Francija.” Područje tih Franaka, prešavši Rajnu, pregazio je Julijan kod Amijana Marcelina u 20. knjizi, gdje se nazivaju Atuarijima, za koje smatramo da ih Tacit u 13. knjizi djela Annales, pogl. 53, naziva Ansivarijima te da su ondje zauzeli ista polja koja su pripadala Hamavima, Tubantima i poslije Usipima; štoviše, kod Julija Cezara Sikambrima, za koje u 4. knjizi djela De bello Gallico, odj. 16, izvještava da su primili Usipete i Tenktere unutar svojih granica. Stoga se Hamavi koji borave u tim sjedištima
C u djelu Tabula itineraria Peutingeri nazivaju Francima, a na njoj se velikim slovima čita FRANCIA iznad rijeke Rajne, u istome sjedištu drevnih Sikambra.

6 Prvima pak od svih Franaka Amijan Marcelin u 17. knjizi smatra Salijce; kod grofa Zosima u 3. knjizi stoji τὸ Σαλίων ἐθνος Φράγκων ἀπόμοιορ, narod Salijaca dio je Franaka, koji su se, kako isti kaže, protjerani od Sasa iz vlastitih sjedišta, nastanili na otoku Bataviji. Odatle između Batavaca i Sasa (koji su se od današnje Vestfalije protezali preko Emsa, Wesera i Labe, zadobivši i pomorsku vlast kod Frizijaca te na obali Belgike i Armorike) valja smjestiti Salijce, bilo pomiješane s ostalim Francima bilo njima susjedne. Njihov trag ostaje uz rijeku Salu ili IJssel, po kojoj je nazvana pokrajina današnje Nizozemske Overijssel; njezin jedan okrug Salland, kao zemlja Salijaca, i grad Oldenzaal, kao sjedište drevnih Salijaca, čuvaju to ime, smješteni na granici vestfalskih Sasa.

7 Ovo je dakle prvo sjedište Franaka, kako Salijaca tako i drugih, najvećim svojim dijelom poslije zauzeto od Sasa, nakon što se njihova vlast proširila do Rajne; od njih su zatim Franci bili odijeljeni rijekom Lippe, kako učimo u djelu Chronicon Fredegarii, pogl. 109. Sami su pak Franci, izgubivši oblasti od IJssela sve do Lippe, pomalo oteli od Alemana ništa manje krajeve,
tako da je ono područje koje se prije protezalo s one strane desne obale Majne sve do Hesa i rijeke Lahn, nakon što su ovi protjerani sve do rijeke Neckar, pripalo Francima, te je po novim posjednicima, uklonivši ime Alemana, nazvano Francija, a naposljetku Frankonija. Velik dio toga područja, ako ne i čitavo, car Ludovik Pobožni u djelu Praeceptum o podjeli svojega kraljevstva među sinovima čini se da je nazvao Ripuarijama te mu pribrojio prekorajnski dio s ove strane Rajne kuda vodi put od Kölna prema Ardenima i Moselleu: ondje se u podjeli Lotarova kraljevstva godine 870. između Karla Ćelavoga i brata Ludovika, kralja Germanije, čita o pet grofovija u Ripuarijama. Taj dio Galija blizu Rajne, koji su nekoć Franci bili zauzeli u posjed, oružjem grofa Aecija, za konzulata Feliksa i Taura, godine 428., kaže se da je bio vraćen u pučkom izdanju djela Chronicon Prosperi; no u drugom izdanju djela Chronicon Prosperi, koje je objavio Pithou, ti su isti Franci primljeni u mir, a dodijeljena su im polja s ove strane Rajne. U zakonu Lex Ripuaria, o kojem ćemo niže raspravljati, nasl. 36, § 4, opisuju se susjedi: „Ako koji Ripuarac ubije došljaka Alemana, ili Frizijca, ili Bavarca, ili Sasa itd.” Kraljevsko su sjedište zatim u Kölnu (koji je Einhard u povijesti prijenosa relikvija sv. Petra i Marcelina pod 2. lipnja nazvao metropolom Ripuarije) imali kasniji kraljevi tih Franaka uz Rajnu; kad je posljednji od njih, Sigibert Hromi, bio ubijen u šumi Buchoniji blizu rijeke Majne, a zatim i njegov sin Hilderik, Klodovik I. (čijom su varkom obojica poginula) pripojio je to kraljevstvo svojim oblastima, kako prenosi Grgur iz Toursa u 2. knjizi djela Historia Francorum, pogl. 40.

8 U međuvremenu su Salijce, prve od svih Franaka, za koje smo pokazali da su, protjerani iz svojega prvog sjedišta uz IJssel, preselili u Bataviju, ponovno pod carem Konstancijem, sinom Konstantina Velikoga, protjerali neki Sasi, koje Zosim naziva Κουζόνος μοίραν Σαζόνων. Neki bi radije čitali Καύχους, ondje poznato pleme između Emsa i Wesera uz Ocean. Možda ih je Prokopije u 4. knjizi djela De bello Gothico nazvao Ουζρους ili Ουζρνους, Varnima ili Varinima, odvojenima od Franaka (kako kaže) jedino rijekom Rajnom; te je Varne, kad su se pobunili, Hildebert, kralj Austrazijaca i Burgundaca, kod Fredegara u 15. poglavlju pobijedio godine Kristove 595., tako da ih je malo preostalo. No Salijci, protjerani iz svojega drugog sjedišta u Bataviji, opazivši blagost cezara Julijana prema sebi, dijelom su s otoka sa svojim kraljem prelazili na rimsko tlo, a dijelom su se dali u bijeg prema granicama: svi su postali molitelji pred cezarom te su se dragovoljno sa svojim stvarima prepustili njegovoj vjernosti. To kaže Zosim. Amijan u 17. knjizi dodaje da su se ti Salijci usudili na rimskom tlu kod Toksandrije previše drsko podići sebi nastambe. Kad je Julijan došao u Tongeren, susrelo ga je njihovo poslanstvo, jer su mislili da je car još uvijek u zimovniku, nudeći mir pod ovim uvjetom: da ih, dok miruju kao na svome, nitko ne izaziva niti uznemiruje; on ih je primio dok su se predavali s imetkom i djecom. Tu predaju Salijaca potvrđuje sam Julijan u pismu Atenjanima, a spominje je i Libanije u posmrtnom govoru, gdje se kaže da je moliteljima dao polja te da se poslužio barbarima kao pomoćnim četama protiv barbara.

9 Mjesto pak ustupljeno Salijcima na rimskom tlu protezalo se ponajviše od unutrašnjega Brabanta i granica grofovija Hainauta i Namura, između rijeka Demera i Sambre, barem u kasnijem vremenu, do Ugljene šume. Ondje, nedaleko od Tongerena i blizu mjesta Toksandrije, odnosno Tessenderlooa, uz Demer postoje brojni tragovi Salijaca, kako je oštroumno primijetio Gotfrid Wendelin u djelu Ad Legem Salicam, pogl. 11 i 15. Takva su tri sela ondje slavna po donesenom Salijskom zakonu: Salheim, što znači prebivalište Salijaca, Bodersheim i Windershoven; zatim blizu Diesta salijsko selo Selck i salijske livade Seelbemde, kao i polja između
D OD AUTORA G. M.
stanovali su sve do Neckara, nazvani Ripuarcima,
dobivši dio s ove strane Rajne,
uspostavivši kraljevsko sjedište u Kölnu:
E pripojeni kraljevstvu Klodovika I.
Salijski Franci sele u Bataviju, odakle ih protjeruju Kvadi, Kauci,
ili Varni,
na rimsko tlo;
blizu Toksandrije i Tongerena,
F
između rijeka Demera i Sambre,
s tragovima koji su ondje i danas ostali,

A između gradova Herka i Halena, nazvana Vranckriick, to jest kraljevstvo Franaka. Štoviše, ono što Grgur iz Toursa u 2. knjizi, pogl. 9, naziva utvrdom Dispargum, a Aimoin u 1. knjizi, pogl. 4, kaštelom Dispargum, određujući ga za sjedište kraljeva Franaka, mi smo možda prvi nekoć naslutili da je to grad Diest, čija se druga utvrda i danas naziva Disburg; kad smo to pismom naznačili, preslavni muž Ivan Jakov Chifflet toliko je to odobrio da je to objavio u novom izdanju djela Lumina ad Vindicias Hispanicas, i to prvi, kako uči i opširnije objašnjava Wendelin u 14. poglavlju. Tritemije u djelu De origine Francorum i u djelu Compendium Annalium naziva ga kaštelom Dispartum i smješta ga nedaleko od rijeke Maasa, u kraju Tongerena, za koje smatramo da se kod Prokopija u 1. knjizi djela De rebus Gothicis nazivaju barbarima Toringima koji su dopuštenjem cara Augusta dobili ta sjedišta, kao narod Juliju Cezaru posve nepoznat. Egidije uz Harigera u djelu De gestis Pontificum Tungrorum et Trajectensium, pogl. 13, naziva Tongeren metropolom Turingijaca. Sasvim se u tom smislu podudara mjesto kod Grgura iz Toursa, koji Dispargum smješta na granici Toringa, ili, kako u najbližem skladu sa Sigibertom navodimo smrt Meroveja i nasljedstvo sina kralja Hilderika, čiju prvu godinu valja započeti s godinom Kristovom 456. prema već učinjenom izračunu. Hilderiku, šukundjedu sv. Sigiberta, nakon što je tijekom 24 godine, prema Aimoinu u 1. knjizi, pogl. 12, upravljao kraljevstvom Franaka te pri kraju godine 479. preminuo, naslijedio je sin Klodovik I., prapradjed sv. Sigiberta, čiju prvu godinu brojimo od 480. godine Kristove, na koji se način peta godina njegova kraljevanja podudara s godinom 484., deseta s godinom 489., a petnaesta s godinom 494; u tim je godinama Sijagrije, koji je u ime Rimljana vladao u Soissonsu, bio pobijeđen i ubijen, Toringi, odnosno Tongerenci, pokoreni su njegovim oblastima, a naposljetku su i Alemani, nakon što je zazvao Boga svoje supruge sv. Klotilde, bili ukroćeni. Ostala će se kronologija dokazati niže.

§ II. Podrijetlo Austrazijaca i Neustrazijaca. Oblasti sv. Sigiberta u belgijskim i germanskim pokrajinama.

Nakon što je Klodovik I. preminuo, čitavo kraljevstvo Franaka, pod njegovim vodstvom nadaleko i naširoko prošireno, podijelila su među sobom četvorica sinova: je li to po mišljenju Grgura iz Toursa učinjeno jednakom mjerom, istražit ćemo niže. Od tih sinova stariji Teodorik imao je sjedište kraljevstva u Metzu, Klodomir u Orléansu, Hildebert u Parizu, a u Soissonsu Klotar, koji je, nadživjevši braću, štoviše i Teodorikova sina Teodeberta i unuka Teodebalda, sam zadobio kraljevstvo Franaka. Nakon njegove pak smrti četvorica su sinova ždrijebom zaposjela Franciju razdijeljenu na isto toliko dijelova; a budući da tim kraljevstvima dotad nisu bila nadjenuta vlastita imena, svako se nazivalo po svojim kraljevima ili po kraljevskom sjedištu. Ždrijeb je dao, kaže Turonski u 4. knjizi, pogl. 22, Haribertu kraljevstvo Hildebertovo i da ima sjedište u Parizu; Guntramu pak kraljevstvo Klodomirovo i da drži orleansko sjedište; Hilperiku pak kraljevstvo svojega oca Klotara i da ima stolicu u Soissonsu; također Sigibertu kraljevstvo Teodorikovo i da ima sjedište u Metzu. Nakon što je zatim Sigibert umro, naslijedio ga je sin Hildebert, pod kojim je svoju povijest završio Grgur iz Toursa, koji to metzko kraljevstvo u 5. knjizi, pogl. 5, naziva kraljevstvom Sigibertovim, a njegove stanovnike u istoj 5. knjizi, pogl. 14 i 19, naziva Austrazijcima; je li to ime naveo koji stariji pisac, ne znamo. Smatramo izmišljotinom novijih pisaca koji s Jurjem Alberikom u 1. poglavlju djela Vita S. Sigeberti, objavljenoga na francuskom, bez autoriteta starih tvrde da je ime nadjenuto pod Rimljanima po Austrazu, postavljenom upravitelju tih krajeva.

druga uz rijeku Majnu pod 8. srpnja nazvana je Austrija. Tako je nekoć bio slavan Westerriich uz rijeku Saar, od svih pokrajina u kojima cvate uporaba njemačkoga jezika ondje najzapadniji

14 Nakon Haribertove smrti ostala su se kraljevstva počela nazivati svojim imenima: kraljevstvo sv. Guntrama, o kojem ćemo raspravljati 27. ožujka, gotovo se uvijek nazivalo Burgundijom, jer je njegovoj vlasti istodobno bilo podložno kraljevstvo Burgundaca, koje su prije zauzeli njegovi prethodnici. Druga su, dobivši ime po položaju mjesta, nazivana Istočnim ili Zapadnim kraljevstvom Franaka, što se na teutonskom jeziku izgovaralo Ooster-riich i Wester-riich. Tako su kraljevstva Gota posjedovali Ostrogoti i Westrogoti, odnosno Vizigoti; Sasi su se dijelili na Ostfale i Vestfale, ili Osterlinge i Westerlinge; a granice Frizijaca u djelu Vita S. Bonifatii pod 5. lipnja sv. Vilibald naziva Ostar i Wester. Neki Engilskalk u djelu Annales Fuldenses pod godinom 893. postavljen je od cara Arnulfa za markgrofa na Istoku, gdje su zatim markgrofovi, a poslije nadvojvode Austrije, pučki zvane Oosten-riich, držali vlast. Ona pak pokrajina uz Majnu, za koju smo rekli da je nakon protjerivanja Alemana nazvana Frankonijom, u djelu Vita S. Bonifatii i Karla Velikoga nazvana je Francia Orientalis, a u martirolozima Bede i Rabana pod 8. srpnja nazvana je Austrija. Tako je nekoć bio slavan Wester-riich uz rijeku Saar, od svih pokrajina u kojima cvate uporaba njemačkoga jezika ondje najzapadniji A najzapadniji, čiji trag i danas ostaje u Vojvodstvu Zweibrücken, u grofoviji Bitche smještenoj ondje na granicama Elzasa i u drugim susjednim mjestima. Budući da je pak to područje kod Franaka pripalo kraljevstvu Austrazijaca, kao što će odmah biti jasno, muževi inače ne osrednje učeni nespretno su preveli Wester-riich na latinski kao Austrasia, koja riječ znači Oosten-riich.

15 S obzirom na ovaj ili sličan Wester-riich, Francia Occidentalis je u gore spomenutoj podjeli nazvana nova Westria, a odatle sažeto Neustria. Tako djelo Annales Metenses pod godinom 688. svjedoči da zapadne Franke njihovi nazivaju Nuvistrijcima, a istočne Franke Osterliudima. Luyden, Liuden ili Leuden na teutonskom jeziku znači narod. Odatle pod godinom 798. djelo Annales Francorum Loiseliani narode s one strane Labe naziva Nordliudima, koje na istome mjestu Einhard naziva Normanima; a Fredegar u 56. poglavlju prenosi da je Dagobert svim Leudima kojima je vladao u Austeru zapovjedio da krenu s vojskom, a poslanike je uputio u Burgundiju i Auster (čitaj Wester ili Neuster) da odaberu svoju vlast. Kao što se pak u njemačkom govoru tvori „clooster”, što je kod Latina „claustrum”, tako je ono što smo gore nazvali Ooster-riich zapravo Auster i Auster-regnum. Fredegar u 38. poglavlju kaže „totum Auster”, a u 40. poglavlju „universam Auster” u različitom rodu i padežu. No pisci djela Vita S. Leodegarii u listopadu i djela Vita S. Bathildis Reginae pod 26. siječnja, koji su svi pisali u 7. stoljeću, nazivaju ih dijelovima Austra i kraljem Austra. Austrijom su je zatim nazvali Nastavljač Fredegara pod kraljem Pipinom, Monah sv. Dionizija u djelu Gesta Dagoberti i Aimoin, premda nekoliko stoljeća mlađi. Naposljetku su je neki kasniji učeni muževi nazvali Austrazijom. Tako Notker u djelu Vita S. Remacli u rujnu kaže da su sinovi Klodovika II. kraljevali, Klotar na Zapadu, a Hilderik u Austraziji. U djelu Gesta Francorum, pogl. 41, Austrazijci se nazivaju višim Francima, a u 27. poglavlju višim Francima u Austeru. Tim Austrazijcima pod imenom Franaka suprotstavljaju Neustrazijce pisac djela Vita S. Audoëni pod 24. kolovoza i Ursin u djelu Vita S. Leodegarii, te drugi u djelu Vita S. Desiderii Episcopi Cadurcensis pod 15. studenoga, svi redom ozbiljni i suvremeni pisci. Noviji pisac povijesti obraćenja biskupa sv. Huberta u studenome prenosi da je on iz sekvanske Francije prešao u Austriju.

16 Tim su oblastima pod različitim kraljevima bile propisane različite granice. U djelu Chronicon Turonense Majoris monasterii kod Hotomana u 1. knjizi djela Antiquum ius regni Galliae, pogl. 4, Neustrija je sve ono što od Pariza i Orléansa leži između Loire i donje Seine sve do Oceana, što je najzapadniji dio Francije. Njoj nasuprot ležeća Šampanja Belgike II., Belgika I. i Germanija I. najistočniji su dio spomenute Francije, nazvan ponajviše Austrija ili Austrazija. Ali u podjeli krajeva između braće sv. Sigiberta i Klodovika, učinjenoj pod ocem Dagobertom, sva se Galija izvan Burgundije prema svjedočanstvu Fredegara u 76. poglavlju obuhvaća imenom Austrije i Neustrije ili Neptrika ovim riječima: „Kad se u 12. godini Dagobertova kraljevanja rodio Klodovik od kraljice Nantilde, po savjetu Neustrazijaca i na njihovu opomenu, poznato je da je ugovornom vezom potvrdio svoga sina sa Sigibertom; i svi prvaci Austrazijaca, biskupi i ostali Leudi Sigibertovi, položivši svoje ruke, povrh toga su prisegama potvrdili da će Neptrik i Burgundija u cjelovitom poretku nakon Dagobertova odlaska pripasti kraljevstvu Klodovikovu. Auster pak, jednako u cjelovitom poretku, izjednačujući ga i po broju stanovnika i po prostranstvu zemlje, treba u cijelosti pripasti kraljevstvu Sigibertovu; i sve što je već nekoć pripadalo kraljevstvu Austrazijaca, to neka Sigibert primi na upravljanje pod svoju vlast i neka time trajno gospodari, osim Vojvodstva Dentelenova, koje je bilo nepravedno oduzeto Austrazijcima,

Veljača, svezak I. neka se ponovno pripoji Neustrazijcima i podvrgne D vlasti Klodovikovoj.” No Austrazijci su, prisiljeni strahom od Dagoberta, htjeli ne htjeli, očito potvrdili te ugovore, što je, kako je poznato, poslije bilo očuvano u vremenima Sigiberta i Klodovika. To piše Fredegar, kojega su prepisali Dionizijevski monah u djelu Dagobertus, pogl. 32, i Aimoin u 4. knjizi, pogl. 27: ovaj vlastitim izrazom, a onaj zadržavši gotovo Fredegarove riječi, koji je ipak, jer je bio podrijetlom iz Neustrije, ne znajući da Leudi označavaju treći stalež okupljen iz puka, na njegovo mjesto stavio vojvode, premda je prije toga već naveo prvake pod kojima su ovi obuhvaćeni.

17 Pogledajmo sada pojedina mjesta Austrazijaca podložna sv. Sigibertu, koja su s Lotaringijom pomiješali Juraj Alberik u 1. i 2. poglavlju djela Vita S. Sigeberti, Jodok Coccius u djelu Dagobertus, pogl. 3, i Aubertus Miraeus u djelu De stemmatis Principum Belgii, pogl. 1, i drugi. I najprije, što su oni prešli šutnjom, sigurno je da je ona Šampanja koja se nekoć ubrajala u Belgiku II. uvijek pripadala Austrazijcima. U njoj se nalazi metropola Reims, čiji je nadbiskup Egidije kod Turonskoga u 10. knjizi, pogl. 19, zbog urote protiv svojega kralja Hildeberta bio kažnjen progonstvom, a na njegovo je mjesto postavljen Romulf, sin Lupa, vojvode Šampanje; i Ernemfred kod Fredegara, bjegunac iz Neustrije i Klodovikova kraljevstva, nastanio se u Austeru pod sv. Sigibertom u Reimsu u bazilici sv. Remigija. U Châlonsu, biskupskom gradu na rijeci Marne, Teodorik je ripuarskim Francima, Alemanima i Bavarcima diktirao zakone; a na molbu Hildebertovu biskup Bertond ili Bertrend podijelio je povlasticu opatu Derva Sinaultiju, što je navedeno u djelu Promptuarium Tricassinum Nikole Camusata. Atelan pak ili Atola, biskup Laona, niže se u povelji sv. Sigiberta smatra njegovim prisnim savjetnikom. U njegovoj se biskupiji uz rijeku Oise nalaze gradovi La Fère, Ribemont i Guise, udaljeni jedva dan hoda od Cambraia. Kler i puk toga grada zatražili su od Hildeberta, kralja Austrazijaca, da im za biskupa zaredi sv. Gaugerika, čijim je željama kralj odmah htio udovoljiti, poslavši pismo Egidiju, biskupu Reimsa, kako se prenosi u njegovu životopisu pod 11. kolovoza. Ondje su također Austrazijcima zajedno s biskupom Cambraia bili podložni Nervijci i njihovi štićenici, narod Hainauta i drevni narod Brabanta; o Brabantu ćemo govoriti 21. veljače uz životopis sv. Pipina, koji je u tim krajevima bio vojvoda pod Dagobertom i sv. Sigibertom. Uostalom, kao što je Oise u Šampanji bila granica Austrazijaca, tako je nedaleko od njezina izvora izviruća Šelda nastavljala istu granicu te odvajala i uklanjala od Austrazijaca Atrebate, Morine i Menapce (koje već nazivamo Flandrijcima): ondje se između Šelde i Scarpea nalazi oblast Ostrevant, nazvana tako kao granica Austrazijaca; o tom Ostrevantu i rijeci Scarpeu govorimo 2. i 6. veljače uz životopise sv. vojvode Adalbalda i sv. biskupa Amanda, gdje se naznačuje da je samostan Elnone bio podložan sv. Sigibertu.

18 Čitava Belgika I. može se nazvati vlastitim područjem Austrazijaca zbog grada Metza, kraljevskoga sjedišta, o kojem ćemo govoriti niže. Ondje su osim toga biskupije Verdun i Toul, čiji se biskupi Giflokard i Teofred ili Teufred nabrajaju u povelji sv. Sigiberta podijeljenoj redovnicima Malmedyja i Stavelota. Metropola naposljetku te Belgike I. jest Trier, u kojem je po zapovijedi Dagobertovoj, dok je vladao samim Austrazijcima, bio ubijen Klodoald, kako svjedoči Fredegar u 32. poglavlju. Susjedna Belgici I. prema istočnoj strani, Germanija I. ima za metropolu Mainz, za čiji narod piše isti Fredegar u 87. poglavlju da u turingijskoj bitci nije bio vjeran sv. Sigibertu. Onoga nadbiskupa Reimsa za kojega smo prije rekli da je pod Hildebertom bio osuđen na progonstvo, gore navedeni Turonski piše da su odveli u grad Argentoratum, koji nazivaju Strasbourg. Je li sv. Arbogast, biskup te stolice, s pravom nazvan onim koji je u život vratio A sv. Sigiberta, istražit će se niže. Ondje su osim toga biskupija Speyer kod Nemeta i kod Vangiona Worms, o čijem obnovljenom sjaju tih stolica govorimo 6. veljače uz Životopis sv. Amanda. U Germaniji II. metropola zajednice Agripinaca bio je Köln, koji Turonski u 6. knjizi, pogl. 24, pripisuje Sigibertu I., kralju Austrazijaca. Da je nadbiskup toga grada sv. Kunibert u mladosti sv. Sigiberta s drugim velikašima upravljao kraljevstvom Austrazijaca, reći ćemo niže. Njemu je bila podložna biskupija Utrecht, čiji se sveti biskupi Amand, Remaklo i Teodard, koji su ondje stolovali za vladanja sv. Sigiberta, češće niže i ponovno 6. veljače spominju.

19 Druga područja s one strane Rajne bila su podložna spomenutim kraljevima Austrazijaca, podijeljena ponajviše na četiri naroda, za koje ćemo niže pokazati da su im ti kraljevi propisali vlastite zakone. Prvi od njih koje je pokorio Klodovik I. jesu prekorajnski Franci, koje smo prije smjestili između rijeka Lippe i Neckara, odnosno između Sasa i Alemana sa sv. Jeronimom, a koji su se u ovo doba otprilike dijelili na ove pokrajine: Mark, Berg, Waldeck, Hessen, Westerwald, Wetterau i Frankoniju, koju drevnim Austrazijcima pripisuje djelo Annales Fuldenses pod godinom 719., gdje se kaže da je sv. Bonifacije, nadbiskup Mainza, svojim propovijedanjem obratio na pravu vjeru mnoge narode, naime Turingijce, Hese i Austrazijce. Turingijci su pak uz rijeku Unstrut, koja, natopivši taj kraj, kod Naumburga utječe u Labu, a potukao ih je Teodorik I. i podvrgnuo kraljevstvu Austrazijaca. Da je istu tu Turingiju, zbog pomoći pružene Sasima uz rijeku Weser, Klotar I., nakon što je poslije Teodebaldove smrti zadobio Austraziju, opustošio, prenose Turonski u 4. knjizi, pogl. 10, i Nastavljač djela Chronicon Marcellini Comitis. Vojvoda Radulf, kojega je Dagobert postavio nad tom Turingijom, sklopivši prijateljstvo s Vendima, pobunio se protiv sv. Sigiberta utvrdivši kaštel na brdu iznad rijeke Unstrut, kako prenose Fredegar u 87. poglavlju i niže djelo Vita Gemblacensis: protiv njih je sjajnu pomoć sv. Sigibertu pružio Enovalaj, grof Sigiotenski, vjerojatno upravitelj pokrajine blizu rijeke Sieg, gdje se i danas nalaze gradovi Siegen i Siegburg.

20 Alemani, treći narod s one strane Rajne, prema svjedočanstvu Turonskoga u 2. knjizi, pogl. 30, podvrgli su se oblastima Klodovikovim kad su vidjeli da je njihov kralj ubijen. Izvojevavši tu pobjedu, Klodovik je primio Kristovu vjeru, kako će se reći 5. i 6. veljače uz životopise sv. Avita i sv. Vedasta. One Alemane koji su tada boravili s one strane Dunava prema Alpama kao podložnici kralja Ostrogota Teodorika, a koje su Goti nekoliko godina poslije otpustili kako bi sebi pridobili naklonost i dobru volju Franaka, pod svoju je vlast podvrgnuo Teodebert I., a zatim je njima s ostalim narodima vladao sin Teodebald, kako opširnije izlaže Agatija u 1. knjizi djela De rebus Justiniani Imperatoris. To pak tada Austrazijcima podložno područje Alemana obuhvaća otprilike ove pokrajine današnjega vremena: Vojvodstvo Württemberg, Markgrofoviju Baden, Breisgau i obje Švapske, čiji se gornji dio i danas naziva Alemanijom, a proteže se od rijeke Lech do Bodenskoga ili Brigantinskoga jezera. Treba dodati i one oblasti koje leže između prije spomenute Prve Germanije i toga jezera, nekadašnje biskupije Rauraca, sada Basela, i nekadašnjega grada Vindonisse na ušću Aare i Reussa, koji se odatle slijevaju u Rajnu. Biskup te crkve u Vindonissi Gramacije, kod nekih Kromacije, potpisao je III. i IV. sinodu u Orléansu, kao i, što ovdje osobito gledamo, sinodu u Clermontu pod Teodebertom I., kraljem Austrazijaca, kojega su svi ondje okupljeni biskupi priznali vrhovnim gospodarom svojih stolica. Maksimin, postavljen na mjesto Gramacijevo, prenio je stolicu iz Vindonisse u Konstanz pod Klotarom I., nakon što je ovaj zadobio vrhovnu vlast nad čitavom Galijom. Vrlo prostrana biskupija toga Konstanze obuhvaća velik dio Alemanije. S njima dakle udruženi Alemani napali su ratnim upadom pod Teodebertom II. Transjuranske Burgundce u kraju Avenchesa i Lausanne te ih svladali; izazvan tim nepravdama, njegov brat Teodorik II., kralj Burgundaca, započeo je rat i pobijedio ga u krvavoj bitci. To se čita kod Fredegara u 37. i 38. poglavlju. O podrijetlu Alemana raspravljamo uz Životopis sv. Vedasta 6. veljače, pogl. 1.

21 Susjedi Alemanima su Bavarci, koje Bavarci, Austrazijcima pripisuju zakoni što im ih je propisao Teodorik I; jesu li pak bili pokoreni oružjem ili su se pak, kako bi bili sigurno zaštićeni od upada Slavena, Huna i drugih barbara, dragovoljno podvrgli Austrazijcima, u šutnji starih pisaca ostaje neizvjesno. Dagobert je kod Fredegara u 38. poglavlju s tolikim uspjehom upravljao kraljevskom vlašću u Austeru da su ga čak i narodi koji su boravili oko granice Avara i Slavena spremno tražili. A sv. Amand je, prešavši Dunav, propovijedao Kristovo evanđelje Slavenima. U to se vrijeme Alemani i Bavarci još nisu bili počeli buniti protiv Austrazijaca, što se, smatramo, dogodilo pod majordomom Ebroinom nakon smrti sv. Sigiberta. Toliko o kraljevstvu Austrazijaca utvrđenom u germanskim i belgijskim pokrajinama.
§ III. Oblasti sv. Sigiberta u unutrašnjoj Galiji.
U ostaloj Galiji južne narode Akvitanije I., E U unutrašnjoj Galiji Arverne, Albigenze i Rutene, nakon što je pogubljen Alarik, kralj Gota, pobijedio je Teodorik I. vojskom poslanom po zapovijedi oca Klodovika, kako prenosi Grgur iz Toursa u 2. knjizi djela Historia, pogl. 37. Njihova je područja, s drugim pokrajinama u unutrašnjoj Galiji, spomenuti Teodorik pripojio svojem kraljevstvu sa sjedištem u Metzu. To najprije za Arverne potvrđuje Grgur u 3. knjizi, pogl. 9, 21, 23 i 25, te u 4. knjizi, pogl. 6, 7 i 9, na kojima se mjestima naznačuje da su se Arverni neprekidno pokoravali vlasti Teodorika, Teodeberta i Teodebalda. Zatim, da je po zapovijedi Teodorikovoj sv. Kvincijan, kojemu je posvećen 13. dan studenoga, dan Arvernima za biskupa, uči isti Grgur u djelu De vita Patrum, pogl. 4. Sinodu kod tih Arverna održali su samo podanici Teodebertovi. Nakon smrti Klotara I., u drugoj podjeli monarhije, ti su isti Arverni pripali Sigibertu I., kod istoga Grgura u 4. knjizi, pogl. 30, 33, 37 i 41, te njegovu sinu Hildebertu u 5. knjizi, pogl. 34, 6. knjizi, pogl. 26, 10. knjizi, pogl. 7 i 8 i drugdje posvuda. Naposljetku, što se ovoga najbliže tiče, sv. Bonit, čiji smo životopis donijeli 15. siječnja, rodom iz grada Arverna, bio je na dvoru sv. Sigiberta poglavar peharnika, a zatim, primivši prsten iz kraljeve ruke, referendar ili, kako ga drugi nazivaju, kancelar; naposljetku je postavljen za biskupa samim Arvernima. Da je nakon smrti sv. Sigiberta Arvernima zajedno s Austrazijcima kao kralj bio na čelu Hilderik, učimo u životopisu sv. Projekta, biskupa Arverna, pod 25. siječnja.

23 Isti je slučaj kao s Arvernima i s Albigenzima i Rutenima, a da je njihov grad, otrgnut od Austrazijaca, kralj Guntram vratio svojem nećaku Hildebertu, prenosi isti Grgur iz Toursa u 8. knjizi, pogl. 45. Biskup Albigenza za vladanja sv. Sigiberta bio je Konstancije, koji je, vrativši se s njegova dvora, napisao pismo sv. Dezideriju iz Cahorsa s ovim početkom: „Znajte, gospodine, da smo se vašim molitvama zdravi vratili iz palače i da je kralj sada u Mainzu itd.” Nalazi se među Deziderijevim pismima pod brojem 77. Prije spomenutoj sinodi u Clermontu pod Teodebertom prisustvovali su biskupi Rutena i Gabala, sv. Dalmacije i sv. Hilarije, od kojih se onaj prvi štuje 13. studenoga, a ovaj 25. listopada. Gabali, O drugoj biskupskoj sinodi održanoj pod Hildebertom na međi područja Arverna, Gabala i Rutena piše često spominjani Grgur u 10. knjizi, pogl. 8. A u 6. knjizi, pogl. 38, prenosi da je uz pomoć kraljice Brunhilde Inocent od gabalskoga grofa bio izabran za biskupa Rutena. Njima je u vrijeme sv. Sigiberta bio na čelu biskup Ver, čija se dva pisma sv. Dezideriju iz Cahorsa A nalaze pod brojevima 78 i 81 među njegovim pismima. No da su Gabali bili podložni kraljevstvu Austrazijaca potvrđuje osim toga kako njihova grofovija koju je Sigibert I. podijelio Paladiju kod Grgura u 4. knjizi, pogl. 32, tako i opat Lupencije kojega je odande pozvala Brunhilda u 6. knjizi, pogl. 37. Njihov sin kralj Hildebert u 8. knjizi, pogl. 18, postavio je Nicetija za vojvodu u gradu Arverna, Rutena i Uzèsa. Uzès je pak ondje susjedni biskupski grad, nekoć pripisan Narbonskoj Galiji. Kao biskupi toga mjesta slave se sv. Firmin i sv. Fereol, od kojih se prvi smatra bratom senatora Ansberta i metzkoga biskupa Aigulfa, a drugi sinom istoga Ansberta i Blitilde te stricem sv. Arnulfa, metzkoga biskupa. Ondje je pod Hilderikom, nasljednikom sv. Sigiberta, bio na čelu biskup Mumul, najžešći protivnik sv. Amanda, dok je ovaj nedaleko odande vlašću Hilderikovom gradio samostan Nant, o kojem ćemo govoriti 6. veljače.

24 Ondje se kod Rutena na granici s Narbonskom provincijom nalazi selo Arisitum, darom Sigiberta I. dodijeljeno metzkoj crkvi sv. Stjepana; tu su darovnicu svojom poveljom potvrdili Klotar II., Dagobert, a zatim i sv. Sigibert. U tom je selu Arisidiju metzki biskup Aigulf postavio svojega rođenoga brata Deotarija za biskupa, nakon kojega je njegov nećak gospodin Moderik zaređen za biskupa ređenjem metzkoga biskupa, kako se ovim riječima prenosi u drevnom djelu Genealogia S. Arnulphi koje je objavio Dominicy. O sv. Moderiku i Fereolu, braći Ansbertovoj, raspravljali smo 15. siječnja uz Životopis sv. Tarsicije Djevice, njihove sestre. Selo Arisitum spominje Grgur u 3. knjizi, pogl. 3, koji u 9. knjizi, pogl. 9 i 12, Hildebertovu kraljevstvu pripisuje kaštel Vabres i selo Vabres smješteno u gornjoj marki Rutena i u 14. stoljeću uzdignuto na biskupiju, u čijoj se biskupiji nalazi samostan Nant, za koji smo rekli da ga je ondje vlašću kralja Hilderika sagradio sv. Amand.

25 Da su Kadurci, i danas slavni narodi Akvitanije, sa susjednim već spomenutim gradovima bili podložni kraljevstvu Austrazijaca u vrijeme sv. Sigiberta, dokazuju kako djelo Acta S. Desiderii, tadašnjega biskupa ondje, koje će se objaviti na njegov rođendan 15. studenoga, tako i njegova pisma koja je objavio Duchesne, iz kojih ćemo niže među djelima Analecta navesti ona koja je on pisao svojem kralju sv. Sigibertu i ona koja je od njega primio poslana s kraljevskim nalozima. U koje su pak vrijeme ti Kadurci pripojeni Austrazijcima, nije jednako sigurno. Aimoin u 1. knjizi djela Historia Francorum, pogl. 92, i Valesius koji ga slijedi u 6. knjizi djela Rerum Francicarum navode da ih je s njima susjednim Arvernima i Rutenima pokorio Teodorik I. i pripojio kraljevstvu Austrazijaca. Međutim nijedan biskup odande nije prisustvovao koncilu u Clermontu biskupa podložnih Teodebertu I; prisustvovali su petorici koncila u Orléansu, ali s biskupima okupljenima iz svih kraljevstava. Sigurno je da je grad Kadurka nekoć držao Hilperik, kralj Soissonsa, vjerojatno prenesen u kraljevstvo Soissonsa nakon smrti Hariberta, kralja Pariza. Taj je dakle Hilperik darovao Cahors s drugim gradovima u miraz ili morgengabu, to jest jutarnji dar (kako govori Grgur u 9. knjizi, pogl. 20, i što se slaže s teutonskim jezikom), svojoj supruzi Galesvinti; nakon njezine smrti njezina je sestra Brunhilda, tada udana za Sigiberta I., kralja Austrazijaca, primila grad Cahors s granicama i čitavim njegovim pukom u svoje vlasništvo. Odatle te iste Kadurke poslije udovici Brunhildi pripisuje pisac djela Vita S. Maximi Martyris navedenoga pod 2. siječnja. Zaključujemo da je miran posjed sina Hildeberta, nakon što mu je taj grad bio otet, nekoć prekinuo stric Guntram iz koncila u Mâconu, koji je potpisao Papol iz Cahorsa; no čini se da je bio vraćen prije godine 588., kad je sklopljenim savezom predao nećaku Hildebertu više gradova iz pariškoga kraljevstva Haribertova.
možda i Albenci

26 Uz Rhônu se nalazi grad Albenaca Viviers, nekoć pripojen Burgundcima; dok je za njihovim kraljevstvom žudio Klodomir, kralj Orléansa, Austrazijci su sebi zauzeli taj susjedni grad. Odatle je Venancije pod Burgundcima potpisao koncil u Epaoneu, a prešavši Austrazijcima koncil u Clermontu. I nijedan njihov biskup nije prisustvovao nijednom koncilu održanom pod Guntramom, što se čini znakom da je neprekidno ostao pod Austrazijcima. Tim bi se valjda dokazom moglo reći da je i Velay, čiji je glavni grad Le Puy, prije Anicium, bio podložan Austrazijcima, ponajviše zato što Turonski u 4. knjizi, pogl. 41, i u 6. knjizi, pogl. 9, Arvernima pridružuje područje Velaya. Ondje su dakle pod vlašću Austrazijaca bile ove združene pokrajine, kako se u ovo vrijeme nazivaju: Donja i Gornja Auvergne, s Limagneom između njih, Gornji i Donji Quercy, Grofovija Rouergue te njezina Donja i Gornja marka, kraj Aurillac, područje Albi, Gornji i Donji Gévaudan i iz Prve Narbonske izdvojena biskupija Uzès, kao i, kako vjerojatnijim smatramo, Velay s područjem Viviersa.

27 Nakon što je kraj između Rhône i Alpa, nekoć nazivan rimskom Provincijom, obećao kralj Gota Teodat, a njegov nasljednik Vitiges oko godine 535. darovao kraljevima Franaka Hildebertu Pariškome, Teodebertu I. Austrazijskome i Klotaru I. Soissonskome, kako prenosi Prokopije u 1. knjizi djela De bello Gothorum, kraljevstvu je Austrazijaca osim gore opisanoga dijela Alemanije pripao i grad Marseille i neka njegova pokrajina. Zasigurno se u djelu Vita S. Consortiae Virginis pod 16. studenoga kaže da je nakon smrti Klotara I. Heka iz redova prvaka palače Sigiberta I. bio poslan da uredi pokrajinu Marseille; a kod Grgura u 4. knjizi, pogl. 38, u kraljevstvu kralja Sigiberta, nakon što je s časti uklonjen Jovin, upravitelj pokrajine Marseillesa, na njegovo se mjesto postavlja Albin; i u 41. poglavlju vojvoda Lup po zapovijedi kralja Sigiberta pristupi gradu Marseilleu. Nakon Sigibertove smrti njegov je sin Hildebert imao sa stricem Guntramom vrlo mnogo poteškoća zbog Marseillea, opisanih u 6. knjizi, pogl. 12. Kad su one bile stišane, kod istoga Grgura u 8. knjizi, pogl. 49, Hildebert je u 12. godini svojega kraljevanja, godine Kristove 587., postavio Nicetija Arvernjanina za upravitelja marseilleske pokrajine i ostalih gradova koji su u tim krajevima njemu pripadali. Za sv. Bonita, za kojega smo naveli da je bio referendar sv. Sigiberta, pod njegovim se nasljednikom Hilderikom u njegovu životopisu pod br. 4 kaže da je postao sudac u prefekturi prve pokrajine Marseille, koja je tada pripadala Austrazijcima; no koliko je prostrana bila ta prefektura, ne čitamo. Grgur doduše prenosi da je Avignon, ili avenički grad, bio pod Sigibertom I. i njegovim sinom Hildebertom te da je darovanjem toga kralja biskupsku vlast grada Vencea primio Fronimije. Neka se pročitaju 30. poglavlje 4. knjige, 24. i 26. poglavlje 6. knjige te 24. poglavlje 9. knjige. No da ti gradovi nisu ostali u vlasti Austrazijaca zaključujemo po tome što je Aurelijan, biskup Vencea, prisustvovao pod Klodovikom II. koncilu u Chalon-sur-Saôneu te što je za njegova kraljevanja sv. Agrikola postao biskup Avignona, kako se kaže u njegovu životopisu kod Vinka Barrala u djelu Chronicon Lerinense koji treba donijeti 2. rujna na njegov rođendan. Kad je prema Fredegaru u 33. poglavlju Klotar II. svojem sinu Dagobertu, nakon sklopljene ženidbe s Gomatrudom, vratio cjelovito kraljevstvo Austrazijaca, zadržao je pod svojom vlašću dijelove Provanse i druge krajeve s ove strane Loire, kako ćemo reći niže, koje je Dagobert ustupio svojem sinu Sigibertu; koji su pak bili ti dijelovi Provanse, ne dodaje se.
F

28 Često su i inače Austrazijci zadobivali gradove zauzete zbog smrti druge braće. Tako su nakon smrti Klodomira, kralja Orléansa, Austrazijcima prenesene oblasti Bituriga, Lemovika i Lingona, čiji su biskupi prisustvovali koncilu u Clermontu, tada podložni Teodebertu Prvom. Ponovno su nakon druge podjele kraljevstava, kad je umro Haribert, kralj Pariza, neki gradovi pripali Sigibertu I., koje Grgur nabraja u 9. knjizi, pogl. 20, kad je prisustvovao podjeli saveza sklopljenoga između Guntrama i Hildeberta u 12. godini ovoga potonjeg, godine Kristove 588. Bili su to pak ovi narodi: Turonci, Piktoni, Abrinkatui, Melde, Silvanekti, Konsorani, Vikojulijenci
BILJ. 14.
BILJ. 13.

A Vikojulijenci i Lapurdenci. Oni su se ili vratili pariškom kraljevstvu pod Klodovikom II., ili su ih tada Vaskonci držali kao pokorene. I nije bilo među velikašima postavljenima nad oba kraljevstva nikakva spora oko dosad spomenutih oblasti. Jedini je spor nastao oko Vojvodstva Dentelenova prenesenoga iz kraljevstva Soissonsa Austrazijcima. Kako se to dogodilo, pripovijeda u djelu Chronicon Fredegar u 20. poglavlju, a po njemu Aimoin u 3. knjizi, pogl. 88. Klotar, kaže on o drugome toga imena, skršen pretrpljenim porazom, htio ne htio potvrdio je ugovornom vezom da preko Seine i Oise (Aimoin kaže između Seine i Oise) čitavo Vojvodstvo Dentelenovo sve do mora Oceana primi Teodebert II., kralj Austrazijaca. Samo je dvanaest župa između Oise i Seine i obale mora Oceana ostalo Klotaru. Da je ondje kraj bio podijeljen na više župa čitamo u djelu Praeceptum cara Ludovika Pobožnoga o podjeli svojega kraljevstva među sinovima, u kojem se s desne strane Seine dodjeljuje 28 župa.

Klodovik II. imao je kraljevstva Pariza, Soissonsa, Orléansa B i Burgundiju.

§ IV. Jednakost podijeljenih kraljevstava između braće sv. Sigiberta i Klodovika. Zakoni propisani njihovim podanicima.

Baroniju se pod godinom 658., br. 3, činilo da je jedino sv. Sigibert poput čuda zauzdao neukrotivu požudu za vladanjem, jer je kao stariji rođenjem uzeo sebi manji dio očinskoga kraljevstva, a veći je ustupio mlađem bratu Klodoviku. No drukčije je prosudio Fredegar, suvremeni pisac, gore navedenim riječima, izjednačujući kraljevstvo Sigibertovo po broju stanovnika i po prostranstvu zemlje s kraljevstvom brata Klodovika. Nasuprot tomu, Valesius u 7. knjizi djela Rerum Francicarum smatra da je Grgur iz Toursa u 3. knjizi, pogl. 1, pogrešno prenio da je očinsko kraljevstvo Klodovika I. jednakom mjerom i u najboljoj vjeri bilo podijeljeno među braćom, nego da su ili oni koji su bili postavljeni da obave podjelu bili od Teodorika podmićeni novcem, ili su drugom varkom i prijevarom braća, sasvim mlada i neiskusna u poslovima, bila prevarena. No uz trajnu šutnju svih pisaca o toj prijevari, odakle Valesiju ta sumnja protiv Teodorika? Zašto šuti o Hildebertu, kralju Pariza, kojemu je samomu pripalo mnogo više oblasti nego zajedno i Klodomiru, kralju Orléansa, i Klotaru, kralju Soissonsa? U djelu Chronicon Moissiacense kaže se da je kraljevstvo podijeljeno jednakim redom. Zašto otac Klodovik svojem starijem sinu, ratničkom mužu, ne bi dragovoljno darovao pokrajine susjedne granicama kraljevstva da ih brani od upada brojnih neprijatelja, kako bi mladi i u poslovima neiskusni braća, od njega zaštićeni, sigurno posjedovali unutrašnjost kraljevstva? Tako je Teodorik povlaštenim očevim darovanjem primio granične narode belgijskih i germanskih krajeva, bilo izložene Frizijcima, Sasima i drugim neprijateljima, bilo još nenaviknute na jaram Franaka, osobito s one strane Rajne. Osim toga, zadobio je oblasti Akvitanije koje je sam pokorio, stalno izložene napadima Gota. Da su naime Franci prije bili odbijeni od opsade Carcassonnea, svjedoči Prokopije u 1. knjizi djela De bello Gothorum. Jordanes dodaje da je pobijeno trideset tisuća Franaka; da je tu pobjedu nad njima izvojevao Teodorik, kralj Ostrogota, prenosi u djelu Chronicon Kasiodor, za konzulata Celera i Venancija, godine Kristove 508., godinu dana prije smrti Klodovikove. Naposljetku, u četverodijelnoj podjeli unutrašnjega kraljevstva zapala ga je Šampanja Belgike II., Belgika I., Germanija I. i gore opisane susjedne oblasti.

31 Toliko o nadaleko rasprostranjenom kraljevstvu Austrazijaca sv. Sigiberta, kojim se upravljalo različitim zakonima. Najstarijim se od njih smatra Salijski zakon, donesen na onom mjestu i u ono vrijeme kad je salijskim Francima bio blizak latinski jezik; njegov se trag i danas vidi uz rijeku Sambru i njoj susjedne krajeve u Brabantu, gdje stanovnici, premda potječu od Germana, govore franačkim govorom iskvarenim iz latinskoga jezika. Nedaleko odatle tri sela, Selheim, Bodersheim i Windershoven, u kojima se prenosi da je ondje bio donesen pod kraljem Faramundom, opstaju i danas, kako smo prije rekli. Postoji kao najizvorniji iz najstarijega rukopisnog kodeksa samostana u Fuldi, koji je objavio Bazilije Ivan Herold; kod drugih je proširen i umetcima dopunjen različitim naslovima, podjelama i novim predgovorom. Njega je Klodovik nakon primljenoga krštenja, pobožnije ispravljenoga, propisao svojim podanicima od rijeke Loire (odnosno od Akvitanaca, koji su još bili podložni kralju Gota Alariku, te od Lingona i ostalih Burgundaca koji su živjeli pod vlastitim kraljem) sve do Rajne, odnosno do Frizijaca, Sasa i Ripuaraca, tada još nepodložnih Klodoviku. Da su ga ondje poštovali Franci, kako Austrazijci tako i Neustrazijci, pa i kad su bili razdijeljeni na više kraljevstava i drukčije podijeljeni kod potomaka cara Ludovika Pobožnoga, točno dokazuju Chifflet u djelu Vindiciae Hispanicae i njemu suprotstavljeni Dominicy u djelu Assertor Gallicus, obojica u 5. poglavlju; onaj boreći se za Austrazijce i potomke Lotarova kraljevstva, a ovaj braneći pravo Neustrazijaca i zapadne Francije.

32 U to su vrijeme vrijedili rimski zakoni, koje je nekoć objavio Teodozije Mlađi 15. godine nakon smrti Honorijeve, to jest godine Kristove 438., prema Pithouovu izdanju djela Chronicon Prosperi, a u 22. godini kralja Alarika za njegove podanike u Akvitaniji i Narbonskoj Galiji proglasio ih je njegov kancelar Anijan u Aireu u Novempopulaniji. Nakon što je Alarik sljedeće godine bio pobijeđen, te je Teodozijeve rimske zakone Klodovik s ostalim Francima dopustio Akvitancima, koji su stoga često nazivani Rimljanima. Agatija u 1. knjizi djela De rebus Justiniani prenosi da se Franci ponajviše služe rimskim uređenjem i istim zakonima, kojima su se, ne sumnjamo, drugdje služili u nedostatku Salijskoga zakona. Proučavanju tih rimskih zakona posvetio se u mladosti pod Teodebertom II. sv. Deziderije, biskup Cahorsa, pod 15. studenoga; na rimski se zakon poziva sv. Projekt, biskup Arverna, pod 25. siječnja; za njegova nasljednika nakon brata sv. Avita, sv. Bonita, kaže se pod 15. siječnja u životopisu da je rođen u gradu Arvernu iz rimskoga senata i poučen u Teodozijevim zakonima; iz istoga se razloga Ansbert, zet Klotara I., Viktorije Akvitanac, sv. Eligije i drugi nazivaju Rimljanima; za te se iste Rimljane između Loire i grada Bourgesa u djelu Chronicon Fredegarii poslije 110. poglavlja kaže da su ih satrli Karloman i Pipin.

33 Za germanske je narode Teodorik I., dok je bio u Châlonsu, zapovjedio da se zapiše zakon ripuarskih Franaka, Alemana i Bavaraca, svakomu narodu koji je bio u njegovoj vlasti prema njegovu običaju. A sve što Teodorik zbog najdrevnijega poganskog običaja nije mogao ispraviti, poslije su dovršili Hildebert, sin Sigiberta I., Klotar II. i Dagobert, kraljevi Austrazijaca, kako pokazuje predgovor stavljen ispred zakona Bavaraca. Karlo Veliki u povelji danoj stanovnicima Aachena kod Miraeusa u djelu Codex Donationum, pogl. 11, spominje zakone dane ripuarskim i salijskim Francima,

A dane, a zatim objema Francijama, kako Istočnoj tako i Zapadnoj, kao što smo mi svakomu narodu dodijelili njegov zakon. Među starim zakonima postoji još jedan pod ovim naslovom: Lex Angliorum et Werinorum, hoc est Thuringorum. Drevne Turingijce ili Deuringe uz Svepsko more pridružuje Anglima i Varinima (gdje uz rijeku Warnow leži Rostock) Tacit u djelu De moribus Germanorum, pogl. 40, gdje se iskvarenim oblikom nazivaju Reudingi. Njihovo sjedište utvrđeno uz rijeke Unstrut i Saale (nakon što su Varini prema Prokopiju, kao što smo gore rekli, otišli zatim k Batavcima, a Angli boravili među Sasima) nazvano je Turingijom, kojoj je Teodorik I., nakon što ju je pokorio, spomenuti zakon ili propisao ili ga je, ispravivši poganske zablude, dopustio. Kćeri toga Teodorika bile su udane za knezove Varina, od kojih je jedna prije bila zaručena za kralja Angila, kako u 4. knjizi djela De bello Gothico prenosi Prokopije.

§. V. Metz, kraljevsko sjedište Austrazijaca. Rođenje i štovanje sv. Sigeberta.

B Mediomatrici, kod Ptolemeja Mediomatrices, drevni narod Belgijske Galije, naseljavali su široko područje između rijeka Rajne i Meuze, navodnjavano i rijekom Mozelom koja je protjecala kroz njega. Glavni grad toga plemena nekoć je bio Divodurum, ili Divodurum: kada je to ime poslije izbrisano, u Notitia antiqua Provinciarum et Civitatum Galliae nazvan je civitas Mediomatricorum, a kod Amijana Marcelina u 13. knjizi također samo Mediomatrici, na koji način, naime, imena Tungri, Treviri, Ambiani, Remi, Parisii, Lingones, Senones i drugi nazivi nekoć označavaju narod, a već i gradove. A da se ime Mediomatrici skraćivalo, nastala je sažetica od prvih slogova, te se počelo govoriti Metis, kao od Meda, što se kod drugih piše i Mettis te Metae. Taj grad i danas postoji, prostran, bogat te snažno utvrđen položajem i građevinama, a pokraj njega protječe rijeka Salia i ulijeva se u Mozel kod njegovih zidina. Kraljevsko je sjedište ondje, nakon podjele Klodovikova kraljevstva, uspostavio Teodorik, a zadržali su ga sin Teodebert i unuk Teodebald, dok je nadživjevši ga Klotar I., Teodorikov brat i prapradjed sv. Sigeberta, zadobio cjelokupnu franačku monarhiju.

C 33 Kod podjele kraljevstva Klotara I. žele Baronije pod godinom 3653., odjeljak 6., i Petavije u 7. knjizi Rationarii temporum, poglavlje 6., da je Sigebert I. imao kraljevsko sjedište u Reimsu, možda zavedeni pokvarenim izdanjem Grgura Tourskoga. Nadalje, kod njega, u 1. svesku Scriptorum Historiae Francorum što ga je du Chesne izdao prema pet starih rukopisnih kodeksa, u 4. knjizi, poglavlje 2., čita se ovako: Sigeberto quoque sors dedit regnum Theodorici, sedemque habere Mettensem, što je istim riječima prenio Fredegar u Historia Epitomata, poglavlje 33., a jasno tumači Aimoin u 3. knjizi, poglavlje 1.: Sigeberto, kaže, Mediomatricum, quae et Mettis, cessit, Theoderici patrui quondam subjecti dominatui. Da je Hildebert, postavljen na mjesto svoga oca Sigeberta, imao kraljevsko sjedište u Strasbourgu, smatraju Coccius u Dagoberto, poglavlje 3., i Miraeus u De Stemmatis Principum Belgii, poglavlje 1., ili da je ondje često stolovao, prenosi Wassenbergius u 2. knjizi Antiquitatum Galliae Belgicae u Hermenfredo, 12. biskupu Verduna. Ali budući da je Teodebert, nakon smrti oca Hildeberta, dobio ždrijebom Austraziju, imajući sjedište u Metzu, kod Fredegara u 16. poglavlju Chronici, i to (kako dodaje Aimoin u 3. knjizi, poglavlje 84.) ondje gdje su ga uspostavili raniji kraljevi, smatramo da su i Hildebert i ostali kraljevi boravili u Metzu. Mogao je ipak povremeno boraviti u Strasbourgu, gradu koji mu je bio podložan.

36 Nakon što je Teodebert ubijen, brat njegov Teodorik II., ubrzo pošto je preuzeo kraljevstvo, umrijevši u Metzu od srdobolje, ostavio je baštinikom Sigeberta II., kojega je, još ne kralja, Klotar II., sin Hilperikov, djed sv. Sigeberta, zarobivši ga u ratu pogubio, tako ponovno stekavši cjelokupnu franačku monarhiju, koji je poslije svoga sina Dagoberta, uzevši ga u suvladarstvo, postavio nad Austrazijcima. Ovaj je od smrti oca i brata Hariberta D vladao sam, a ubrzo je sv. Sigeberta, koji se drži trećim toga imena, učinio kraljem Austrazijaca. Za njega Kristofor Brower u 7. knjizi Annalium Trevirensium prenosi da je boravio u Aachenu, zbog diplome ondje podijeljene sv. Modualdu, nadbiskupu Triera, za koju ćemo niže pokazati da je uvelike krivotvorena. Egidije Gelenije u Fastis Coloniensibus prenosi da se govori kako je imao kraljevski dvor u Andernachu u kotaru kölnskoga lotarinškog područja. Isti Gelenije u 1. knjizi De Magnitudine Coloniae Agrippinensis, svezak 3., tvrdi da je Köln bio glavni grad i metropola kraljevstva Austrazije pod svim kraljevima od Teodorika I. do sv. Sigeberta, te dodaje: Ne dubites de metropoles in Austrasia dignitate et praerogativa, advertito Dagoberti filium Sigebertum, regnique administrationem in S. Cuniberti Ubiorum Praesulis arbitratu et manu fuisse. Tako on, a to tako određuje Fredegar u Chronico, poglavlje 33., da priznaje da su Kunibert, biskup grada Kölna, i Adalgizel, vojvoda dvora, bili postavljeni da upravljaju kraljevstvom, ali tvrdi da je kralj Sigebert imao sjedište u gradu Metzu, kamo je sv. Kunibert češće dolazio i dulje se zadržavao. Prijepis oporuke svoje kralj je Dagobert, potpisan od oba sina sv. Sigeberta i Klodovika, naredio da se uputi na pohranu u Metz, naime u kraljevski grad, a ne u Köln, ne u Andernach, ne u Aachen ni u koje drugo znamenito mjesto Austrazije. O toj oporuci treba čitati Aimoina u 4. knjizi, poglavlje 30. Isto kraljevsko sjedište sv. Sigeberta u gradu Metzu utvrđuje se u Vita S. Hadelini što ju je sastavio Notger u veljači, te niže u njegovim vlastitim Actis, u kojima se također kaže da je pokopan u samostanu sv. Martina na Mozelu koji je on sagradio.

37 Dan smrti određuju ista Acta 1. siječnja, uz koje je njegovo ime upisano u Auctario Usuardi kod kölnskih kartuzijanaca i kod Molanusa. Oni kažu: u Metzu, Sigeberta ispovjedaoca. Ovaj pak: u gradu Metzu, Sigeberta kralja i ispovjedaoca, koji je među ostalim krepostima sagradio dvadeset samostana. Isti Molanus opširnije o njemu raspravlja u Natalibus Sanctorum Belgii pod ovim naslovom: De S. Sigeberto Confessore, Rege Austrasiae, zatim u gradu Metzu, polaganje tijela sv. Sigeberta kralja, ispovjedaoca Kristova itd. Zatim izneseni sažetak Vitae neprestano ga naziva svecem. Petar Galesini u svome Martyrologio kaže: u Metzu, sv. Sigeberta kralja i ispovjedaoca, koji se istaknuo kako mnogim drugim djelima divljenja vrijedne pobožnosti tako i time što je sagradio dvadeset samostana. Slave ga istoga dana Miraeus u Fastis Belgicis, Gelenije u Fastis Coloniensibus, Kanizije u Martyrologio Germanico, Ghinius u Natalibus Sanctorum Canonicorum, Ferrari u Catalogo generali Sanctorum i različiti pisci u Auctario ad Martyrologium Romanum, na belgijskom i francuskom jeziku. Saussay u Martyrologio Gallicano uz idući dan, ili 2. veljače, donosi ga s ovim pohvalnim natpisom: u Metzu, sv. Sigeberta, kralja Austrazije i ispovjedaoca, koji je, revan promicatelj bogoslužja, sagradio dvadeset samostana te crkvama i siromasima podijelio obilnu milostinju: zbog tih zasluga i drugih uzvišenih djela pobožnosti zadobio je umjesto zemaljskoga kraljevstva nebesko. Njegovo tijelo, položeno u crkvi sv. Martina koju je sam osnovao, ubrzo nakon pokopa zasjalo je čudesima, a pet stotina godina poslije toga nađeno je, ne bez divljenja svih gledatelja, neraspadnuto. Tako Saussay.

38 O samostanima koje je on sagradio govorit ćemo niže. Nakon spomenutoga samostana sv. Martina u Metzu ističu se kod Ardenaca Stavelot i Malmedy, u čijim se crkvama vide oltari posvećeni sv. Sigebertu, kojega, okrunjena na kraljevski način i u ogrtaču protkanu ljiljanima, kako u rukama nosi dvije crkve, prikazuju slike naslikane bojama i urezane dlijetom: ondje se pak časti na ove siječanjske kalende uz osobit obred i zvonjavu najvećih zvona. Blagdan prijenosa tijela pod tijelo, godine A Gospodnje 1063. izvršenoga, slavi se uoči srpanjskih kalenda kod Molanusa u Natalibus Sanctorum Belgii, kod kölnskih kartuzijanaca u Auctario Usuardi i kod Kanizija u Martyrologio Germanico: u Metzu, prijenos sv. Sigeberta ispovjedaoca, o kojem je bilo govora 1. veljače. Drevno štovanje potvrđuju kako pripovijest o čudesima nekoć učinjenima na njegovu grobu tako i, kako se u njoj navodi, njegovo ime uneseno u svete litanije. Baronije pod godinom 658., broj 3., predlaže za nasljedovanje Sigeberta, veoma hvaljena vladara, najpravednijega i najpobožnijega, koji je, dobro se služeći mirom, dok je mirovao od vanjskih i građanskih ratova, sav se posvetio podizanju samostana i drugim djelima pobožnosti. O crkvi posvećenoj njemu u Nancyju i o svetim moćima prenesenima u nju govorit ćemo zasebno nakon što bude iznesen njegov Vita.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

1. veljače Kalendar godine