Krštenje. Odgoj.
Kralj, obradovan tom viješću, poče u duhu razmišljati kojemu bi od svetih muževa ponajprije povjerio ovoga dječaka, koji bi ga imao preporoditi svetim krštenjem. Bijahu u to vrijeme u Franačkome Kraljevstvu mnogi pred Bogom i ljudima hvalevrijedni po svetosti i krepostima. Među njima je najslavnije sjajio sv. Amand Elnonski, koji je, podrijetlom iz Akvitanije, ostavivši sve slijedio Krista, te je napore dragovoljnoga hodočašćenja ublažavao ustrajnošću božanskoga propovijedanja, a njegovim se trudom po Franačkoj skupljala preobilna žetva u Kristove žitnice. Po zapovijedi užurbanoga kralja raziđoše se glasnici na razne strane da ga potraže. Taj je Amand već odavna, budući da se jedini od svih svećenika nije bojao prekoriti kralja zbog smrtnih zločina, po njegovoj zapovijedi s nepravdom bio prognan iz njegova kraljevstva, te je u udaljenijim krajevima Franačke propovijedao poganima riječ Božju. Napokon bi pronađen i opomenut da što brže dođe kralju. On, sjećajući se Apostolove zapovijedi da se svaka duša ima pokoravati višim vlastima, dođe kralju koji je boravio na imanjub Clichy. Ugledavši preblaženoga Amanda, kralj se ispuni velikom radošću te, prostrvši se pred njegovim nogama, stade ga moliti da se udostoji podijeliti mu oproštenje za tako velik zločin koji bijaše počinio protiv njega. A on ga, kako bijaše preblag, brzo podiže sa zemlje i najmilostivije mu oprosti. Tada kralj reče svecu: „Kajem se što sam ludo postupio protiv tebe. Molim te stoga da se ne spominješ nepravde koju sam ti nanio, i da se ne sustegneš uslišati molbu koju od tebe ištem. Dao mi je Bog sina, ne po mojim prethodnim zaslugama, i molim te da ga se udostojiš oprati svetim krštenjem te ga primiti sebi za duhovnoga sina.” Čovjek Božji to odlučno odbi, znajući naime da je pisano kako se onaj koji vojuje Bogu ne smije zapletati u svjetovne poslove, te da miran i povučen čovjek ne treba zalaziti u kraljevske palače, i udalji se ispred kraljeva lica. Kralj ponovno posla k njemu ugledne muževe, koji su tada u svjetovnome ruhu služili na dvoru, naimec Audoena, kasnijega biskupa Rouena, i Eligija, kasnijega biskupa Noyona. Oni ponizno zamoliše Božjega čovjeka da pristane na kraljeve molbe i udostoji se okupati njegova sina u svetome zdencu, te da što prije pristane odgojiti ga i poučiti božanskome zakonu, govoreći da će, ako to čovjek Božji ne odbije, po toj prisnosti slobodnije imati dopuštenje propovijedati u njegovu kraljevstvu ili gdje god izabere, te su priznavali da po toj milosti može pridobiti veoma mnoge narode. Napokon dakle, svladan molbama obojice, obeća da će to učiniti.
5 Čuvši pak kralj da je sveti muž uslišao njegove molbe, zapovjedi da se dovede dječak,d a sam se uputi u Orléans, gdje mu u susret iziđe njegov brat Haribert upravo radi toga da njegova sina primi sa svetoga kupališta. Ondje bi donesen dječak, za kojega se govorilo da od svoga rođenja nema više ode četrdeset dana. Primivši ga sveti muž da ga uvede u sveta otajstva, svečanim ga blagoslovom učini katekumenom. A kad nakon završena blagoslova nitko od nazočnih ne odgovori „Amen”, otvori Bog usta djeteta te ono, na očigled i uši sviju, jasnim glasom odgovori: „Amen.” I odmah ga preporodivši svetim krštenjem, nadjenu mu ime Sigebert, te ga sam s kraljevim bratom Haribertom primi sa svetoga zdenca. Radujući se zbog toga velikom radošću sa svom vojskom, kralj otada svetoga muža držaše u velikome štovanju,f te ga nedugo zatim ustoliči na prijestolju Crkve u Maastrichtu. O čudesne li milosti Božje! O hvalevrijedne li njegove moći! Tko ne bi kliknuo njemu na hvalu? Tko ne bi klicao nad bogatstvom njegove dobrote? Onaj koji je nekoć proroka Jeremiju posvetio u majčinoj utrobi, čijim duhom nadahnut je sa svojom majkom zaigrao više nego prorok Ivan, i još nerođeni glasnik, predvidjevši Kralja koji će se roditi, radosno ga pozdravio, taj je i sada novorođenome dječaku na usta svetoga biskupa ulio karizmu duhovnoga blagoslova, te je istim čudom pokazao da će mu on biti posuda izabranja, kojega je, čim je oprana ljaga istočnoga grijeha, prožela milost Duha Svetoga. Uistinu je blagoslovljen po svemu onaj po kojemu se ime Gospodnje još uvijek blagoslivlja u Crkvi i blagoslivljat će se u vijeke.
6 g Ili jedva, ili nikada slava ne izbjegne zavisti. Majordom Pipin, koji se oprezno i razborito vladao u svim poslovima kraljevstva ili dvora, dobar u savjetima, strašan po hrabrosti, hvalevrijedan po svemu zbog štovanja pravde i postojanosti vjere, što je više nadmašivao sve slavom, to je veću zavist gotovo svih Austrazijaca raspalio protiv sebe, dok su zavidnici vrebali kako bi ga uklonili s kraljeva boka, da ga ili odvoje od kraljeva srca ili učine da bude kažnjen smrću. No on, vješt obuzdavati svoj duh, ne htjede da ga zlo nadvlada, nego je nadvladao zlo dobrim. Jer da bi sebe i cijelo kraljevstvo oslobodio sablazni nesloge, uzevši na odgoj kraljeva sina Sigeberta, ustuknu pred strankom zavidnika i zaputi se kraljevu bratu Haribertu koji je boravio u Akvitaniji. Nedugo zatim, kad je prošao oblačak ove oluje, vratila se po slozi još radosnija vedrina mira.
a Nedostaju ovi podatci o krštenju u ranijem Životopisu kod du Chesnea, a preuzeti su gotovo u cijelosti iz Životopisa sv. Amanda od Baudemunda koji valja protumačiti 6. veljače. Na ovome mjestu čitaju se samo ove riječi: „kojega, preporođena na svetome zdencu, nazva Sigebertom.”
b Clichy, kraljevsko imanje nedaleko od Pariza, na kojem je Dagobert uzeo Gomatrudu za ženu, kod Fredegara, pogl. 53.
c Baudemund ga naziva Dadonom; štuje se 24. kolovoza, a sv. Eligije 1. prosinca, čiji je Životopis on napisao.
d Ovi podatci o gradu Orléansu i kralju Haribertu umetnuti su iz Fredegara, pogl. 62. Haribert, kaže on, došavši u Orléans, primi Sigeberta sa svetoga kupališta. Aimoin, knj. 4, pogl. 20, dodaje da je bio nazočan i Dagobert.
e Aimoin kaže trideset. Ostalo o krštenju Fredegar prešućuje. A iz Baudemunda su prepisali redovnik sv. Dionizija, Aimoin i Sigebert u Kronici.
f Štoviše, mnogo kasnije, već i nakon Dagobertove smrti, u vrijeme sv. Sigeberta postao je biskupom u Maastrichtu, što ćemo dokazati 6. veljače. Baudemund upotrebljava izraz „His ita gestis”, kojim povezuje i vremenski veoma udaljene događaje.
g Ovo što slijedi preuzeto je iz pogl. 61 Fredegara.
Kraljevstvo Austrazijaca. Smrt Dagobertova.
a Neki Samon, rodom Franak, po zanimanju trgovac, kad se bijaše zaputio k narodub Vinda te svojom hrabrošću i poduzetnošću od njih bio uzdignut zac kralja, pošto je između njega i kralja Dagoberta nastalo neprijateljstvo, često je prelaziod granicu svoga kraljevstva te najžešće pustošio Tiringiju i ostale sebi susjedne franačke krajeve. Zbog toga kralj Dagoberte jedanaeste godine svoga kraljevanja dođe u Metz i ondje zapovjedi da se okupi sabor velikaša i biskupa, te njihovim savjetom i pristankom uzvisi svoga sina Sigebertaf na prijestolje Kraljevstva Austrazijaca i dopusti mu da kraljevsko sjedište ima u gradu Metzu; predade mu također dostatan dio riznice i sve to potvrdi kraljevskim proglasom i svjedočanstvom velikaša.g Skrbništvo pak nad kraljem, za čiju se dječačku dob bojao, povjeri kölnskomu nadbiskupu Kunibertu i vojvodi Adalgisu, a brigu za Kraljevstvo Austrazijaca i upravljanje svime naloži knezu Pipinu. Od toga dana obuzdana je drskost Vinda, jer im se hrabro i uspješno suprotstavljala srčanost Austrazijaca i čestim bitkama suzbijala njihove upade.
8 Nakonh godinu dana rodi se kralju Dagobertu sin koji bi nazvan Klodvig. On, ponovno sazvavši na opći sabor sve prvake Austrazije i Neustrije, iznova pred njima, njihovim pristankom i savjetom, uredi podjelu kraljevstva između dvojice sinova te je potvrdi uzajamno danim i primljenim ugovorima i prisegama: da naime, pošto se svakomu kraljevstvu odredi čvrsta granica, Sigebert kraljuje nad Austrazijom, a Klodvig upravlja Neustrijom. Onaj dio Franačke koji gleda prema i jugu i istoku nazivali su Austrazijom, a onaj koji se proteže prema sjeveru i zapadu nazivali su Neustrijom. Kralj Dagobert, tako pravedno i razborito uredìvši oba kraljevstva, da se braća nikada ni na koji način ne bi međusobno zavadila očinskom mržnjom niti bi kraljevstvo, razdijeljeno u sebi samome, opustjela sablazan građanskoga rata, umrije k sedamnaeste godine svoga kraljevanja i bi pokopan u Parizu u bazilici sv. Dionizija, ostavivši kraljevstvo smireno od vanjskih naroda i ni u čemu umanjeno u svojim granicama.
9 Nakon njegove smrti dvojica kraljeva i braće, Sigebert i Klodvig, vladahu se svaki u svome kraljevstvu razborito i među svojima bijahu moćni, l pokazujući se blagima prema podanicima, a strašnima prema protivnicima. I premda je u svemu među njima cvala Bogu ugodna sloga, ipak se zbog jedne stvari zamalo htjela uvući nesloga. Kad je naime kralj Sigebert zatražio sebi pripadajući dio očinske riznice, nastojahu mu se usprotiviti velikaši koji bijahu na Klodvigovoj strani. No knez Pipin i nadbiskup Kunibert, snažno i razložno navaljujući, svojom moći iznudiše od nevoljkih prvaka Neustrije, posredovanjem pravde, da se po dogovoru dođe na imanje Compiègne i da se ondje kraljeva riznica podijeli na jednake dijelove te se svakomu dolično dade njegov m dio. Došlo se onamo: riznica se dijeli po pravdi, a pripadajući se dio uručuje kralju Sigebertu u Metzu.
a Sljedeće se čita kod Fredegara, pogl. 75, redovnika sv. Dionizija, pogl. 32, i Aimoina, knj. 4, pogl. 23 i 26, kod kojih se uglavnom naziva Samon iz kraja Senonago, o kojemu ćemo raspravljati 5. veljače u Životopisu bl. Domicijana, § 4.
b Navedeni pisci Slavene nazivaju nadimkom Vindi. Taj narod sarmatskoga podrijetla podložio je sebi Vandale i Vinule, drevne narode Germanije; odakle Cluverius, podrijetlom iz toga kraja, u knj. 3 djela Germania antiqua, pogl. 44, prenosi da se u ovo vrijeme Nijemci s one strane Labe, slavenskoga roda, nazivaju „die Wenden”. Isti su Slaveni i Vindi po svome imenu dali ime današnjoj Slavoniji i Windischmarku, zemljama susjednima Ugarskoj; a reći ćemo u Životopisu sv. Domicijana da je ondje najbližu pokrajinu Korušku držao Samon.
c Postavši kraljem zbog pobjede i slobode izvojevane od Huna, kraljevao je 35 godina i s 12 žena rodio 22 sina i 15 kćeri, kod Fredegara, pogl. 48.
d Rijekom Saalom odijeljeni Vindi, koje Einhard u Životopisu Karla Velikoga, 28. siječnja, odjeljak 19, naziva Sorbima, koji su se udružili sa Slavenima Vindima.
e Godine Kristove 638. Odavde isto donosi i raniji Životopis.
f Fredegar Adalgisela naziva vojvodom dvora.
g Nedostaje u ranijem Životopisu.
h Dvanaeste godine Dagobertove, 638. Kristove. Isto se nalazi u ranijem Životopisu. i Štoviše, prema sjeveru i istoku, niti je riječ Austrija ili Austrazija izvedena od južnoga vjetra Austra, nego od njemačke riječi Oosten, to jest Istok, kao što smo gore pokazali. A naprotiv, Neustrija je prema jugu i zapadu; i gore smo je izveli od „new Westen”, od novih zapadnih stanovnika. k Točnije 16. godine, naime od Klotarove smrti, kao što smo gore pokazali iz Fredegara, redovnika sv. Dionizija i Aimoina. Umro je pak godine Kristove 644., dana 19. siječnja. Ako bi se ovaj početak godine računao zasebno, mogla bi se u nekom smislu nametnuti 17. godina. l Ostalo od ovoga poglavlja nedostaje u ranijem Životopisu. m Compiègne se u Životopisu sv. Markulfa naziva utvrdom, u Djelima sv. Medarda palačom, a imanjem kod Grgura iz Toursa, knj. 4, pogl. 2, i knj. 6, pogl. 35, Fredegara, pogl. 85, i Aimoina, knj. 4, pogl. 36. I danas postoji utvrđeni grad kod Soissonsa na granicama Neustrije, na sutoku rijeka Aisne i Oise ili Isare.
Smrt sv. Pipina. Majordom Grimoald. Tirinški rat.
Sljedeća godina donese najveću žalost kralju Sigebertu i njegovu kraljevstvu, jer s ovoga svijeta bi uzet majordom Pipina, koji je samoga Sigeberta očinski odgajao od dječaštva i nemoć njegova djetinjstva i mladosti podupirao mišicom svoje snažne pomoći. On, u svakome pogledu koristan kraljevstvu, po rodu, moći, razboritosti i hrabrosti iznad svih spomena vrijedan, učini svoga sina Grimoalda baštinikom svojih dobara; ostavi za sobom i dvije kćeri,b Gertrudu i Begu, na hvalu i slavu svoga roda. Od njih jedna, Gertruda, želeći se radije udati za Krista negoli za tjelesnoga zaručnika, služeći svetome redovničkom zavjetu uc samostanu u Nivellesu, koji je utemeljila njezinad majka, još uvijek ne prestaje rađati Bogu duhovno potomstvo. Njezina sestra Bega, udana za Ansegiza, sina metzskoga biskupa sv. Arnulfa, po svome je potomstvu obnovila sjaj kraljevskoga dostojanstva, koji bijaše posve propao zbog nečuvene lijenosti franačkih kraljeva. Ona je naime rodila Pipina, Pipin Karla, koji je dobio nadimake Tudites, to jest Martel; Karlo kralja Pipina; Pipin Karla, nazvanoga Velikim, kralja Franaka i cara Rimljana, koji je dosegnuo toliki stupanj časti i moći da mu se nitko od franačkih kraljeva, ni prije njega ni poslije njega, nije mogao usporediti. Budući da smo se malo udaljili, vratimo se brzo onamo odakle smo skrenuli.
11 Grimoald, postavljen za majordoma umjesto svoga oca Pipina,
A majordom, moćno je vladao na dvoru kralja Sigeberta i muževno ga štitio kod kuće i u ratu.f Smatralo se da je sve na sigurnome i, pošto su bili suzbijeni pokreti susjednih naroda, ničega se nije bojalo. Ipak je zavist, maćeha dobrih, pronašla način kako da u samoj utrobi kraljevstva posije kukolj nesloge. Oton,g sin domestika Urona, koji je od mladosti bio odgojitelj kralja Sigeberta, vođen žarom zavisti protiv majordoma Grimoalda, privukavši k sebi neke od velikaša, ponese se nadom da će prigrabiti njegovu vlast.
h 12h Također i Radulf, vojvoda Tiringije, ratoboran muž, uzohotivši se zbog uspješnih ishoda, pošto je u čestim sukobima pobijedio Vinde, počeo je drsko postupati protiv svoga gospodara i kralja Sigeberta te je, prezirući njegovu mladost, nanio veliku nevolju kraljevstvu; i dotle je došao u svojoj bezumnosti da se, uhvativši Sigebertovu vojsku u zasjedu, usudio počiniti ne i malen pokolj među Francima. Ta je nesreća nanijela preveliku žalost kralju Sigebertu, koji je tada navršavao l devetu godinu kraljevanja, a dvanaestu godinu života. No budući da su mu s godinama rasle snaga i poduzetnost, nije prije odustao od progona neprijatelja dok nije ukrotio njihovu oholost i dok m Tiringe, koji bijahu buntovni na Radulfov poticaj, nije pobijeđene i posramljene ponovno sagnuo pod jaram svoga gospodstva. n Također i Oton, koji je poprijeko gledajući na Grimoaldovu moć nastojao prigrabiti je sebi, po Grimoaldovoj uroti bi pogubljen od o Leuterija, vojvode Alemana, njemu za ljubav, i tako se Grimoald učvrsti u kneževskoj vlasti.
B a Fredegar, pogl. 85, opisavši podjelu Dagobertovih dobara, dodaje: „Nakon tijeka godine dana Pipin umire.” O njemu ćemo raspravljati 21. veljače.b Gertruda se štuje 17. ožujka, a Bega 17. prosinca.c Raniji Životopis kaže u Nivellesu. To je grad u Brabantu, sada u Namurskoj biskupiji.d Sv. Iduberga ili Ita, štuje se 8. svibnja.e Adrevald u knj. 1 djela De miraculis S. Benedicti, pogl. 14, kaže da je Karlo nazvan Tudites jer nije znao nimalo popustiti protivnicima niti ikoga poštedjeti. Naime, „tudites” se nazivaju kovački čekići čijim se udarcima slama svaka tvrdoća. Fest izvodi ime od „tundendo” (udaranje). Tako je Martellus, ili Marcellus, mali čekić.f Odavde nadalje ostalo nedostaje u drugome Životopisu.g Kod Fredegara, pogl. 86, Berona; kod drugih, kako ondje bilježi du Chesne, Virona, Erona, Arona.h Ovaj rat opširno opisuje Fredegar, pogl. 87. i Fredegar kaže da je ondje mnogo tisuća ljudi bilo sasječeno mačem. k Isti piše: „Sigebert sa svojim vjernima, obuzet teškom boli gorčine, sjedeći na konju i prolijevajući suze iz očiju, oplakivao je one koje je izgubio.” l Fredegar kaže osme godine kraljevanja. m Fredegar piše: „Riječima Radulf nije uskraćivao Sigebertu kraljevsku vlast, a djelima se snažno opirao njegovu gospodstvu.” No to valja razumjeti o prvim godinama mladosti. n Fredegar, pogl. 88: „Oton je zbog neprijateljstva protiv Grimoalda bio nadut ohološću.” Bilježi se pak deseta godina Sigebertova kraljevanja. o Isti ga naziva Leutharijem, kod kojega se ništa više ne čita o sv. Sigebertu.
Tudites ili Martel,
Obdareni samostani. Milostinje. Smrt. Ukop.
C Dubok mir i spokoj bijahu u svim a granicama Austrazijaca, pošto su odasvud bili smireni vanjski i domaći protivnici, jer je Božja snaga promicala krepost kralja Sigeberta, za kojega je pokazao da će mu biti mio od prvih početaka života. Onaj naime koji je Salomonu u nježnoj dobi dao mudrost, bogatstvo i moć, dao je i njemu mudrost, bogatstvo i moć. Ja bih se doista, ako se smijem poslužiti Gospodnjim riječima, odvažio pouzdano reći da je ovdje netko veći od Salomona. Salomon je naime mudrost, koju je primio noću i u snu, izgubio prestupajući štovanje Boga; bogatstvo i moć, koje je imao više od svih, okrenuo je na propast svoje duše i grijehom je zaslužio da se u njegovim potomcima umanje. A ovaj naš mirotvorni Salomon sve što je znao, sve što je imao, sve što je mogao, okrenuo je na korist svoje duše i dobrim je djelovanjem zaslužio da se u svojim potomcima duhovno umnoži. Obično se naime u smirenim kraljevstvima događa da se zbog dokolice i lijenosti pokvare običaji pa se zlorabi sigurnost mira. On se naprotiv, radujući se dugotrajnosti vremenitoga mira, trudio ići u susret zračnim četama i, spremajući se boriti protiv duhovnih zloba na nebesima, okupljati sebi duhovne vojske koje bi s njime vojevale.
14b Sagradio je naime dvanaest samostana u različitim dijelovima svoga kraljevstva i kraljevskom im je darežljivošću iz svojih prihoda pribavio ono što je potrebno, kako bi ondje, živeći po pravilu apostolskoga života, dok su željeli njegova zemaljska dobra, njemu sijali svoja duhovna. Među njima se u našoj blizini ističuc samostani Stavelot i Malmedy, smješteni unutar Ardenske šume, koje je isti kralj, uz suradnju svoga majordoma Grimoalda, sagradio i predao na uređenje sv. Remaklu, tongerenskom biskupu.d Naime, ponajviše se oslanjao na njegov savjet i na savjet kölnskoga biskupa Kuniberta, te se primjerom svetih muževa poticao na takva djela. I da iz jednoga primjera naučimo više, kolika je bila darežljivost pobožnoga kralja u obogaćivanju svetih mjesta, zaključimo iz ova dva. Čuvši da u mjestima povjerenima sv. Remaklu gori žar svete pobožnosti, osobito stoga što se isti biskup, odloživši biskupsko breme, ondje predao strožemu životu, darova mu od same te šume dvanaest milja u širinu i isto toliko u duljinu, u kojem prostoru nitko nije smio proturječiti ni njemu ni njegovim nasljednicima; i to su potvrdili oporukom uz carsku potvrdu.
13 Kralj Sigebert, uistinu dostojan kraljevskoga imena jer je znao dobro vladati samim sobom, silno se brinuo da zemaljska dobra razdijeli najmanjima Kristovima, kako bi napokon mogao doprijeti do najvišega dobra, za koje je jasno da se ne sastoji ni u čemu drugome doli u vječnom blaženstvu. Iskusio je naime da je zemaljska sreća uvijek u nečemu okrnjena kako ne bi dosegla savršenstvo dobra. Premda su mu se naime bogatstva, časti, moć i slava u izobilju slijevali u skladu s kraljevskom veličanstvenošću, ipak je žalio što njegovoj sreći mnogo toga nedostaje zato što jee bio lišen slatke ljubavi djece. I stoga je još slobodnije ustrajao u gradnji samostana za izgradnju duša i još darežljivije dijelio svoje Kristu, jer osim Krista, komu bi to pripalo, nije imao zakonita baštinika.f Budući da je pak majordoma Grimoalda dotada iskusio sebi u svemu vjernim, poslušnim i suradnikom, odredi njegova sina Hildebertag za baštinika Kraljevstva Austrazijaca, ali pod ovim izričitim uvjetom: ako bi se dogodilo da on sam umre bez djece. Kralj je doduše, kao onaj koji ne poznaje budućnost, učinio ono što mu se tada činilo prikladnim prema prilikama vremena; kasnije je pak rodio sina, kojega je po imenu svoga oca nazvao Dagobertom, te je, poništivši prijašnju oporuku, njega povjerio na odgoj majordomu Grimoaldu, kako bi njegovom moći zaštićen od svih bio uzdignut u Kraljevstvu Austrazijaca.
16h Takav bijaše život kralja Sigeberta, kojega je kod F ljudi veličala i vremenita moć i u svemu ga preporučivala Bogu ugodna pravednost; a kod Boga ga je milim činila golubinja jednostavnost, premda je u njemu bila prisutna i zmijska mudrost. Budući da pak Mudrost na Salomonova usta govori: „Ukloni trosku sa srebra, i izići će posuda najčistija; i ukloni bezakonje s lica kraljeva, i pravednošću će se utvrditi prijestolje njegovo.” Onaj Kralj, u čijoj su ruci srca kraljeva, uklonio je u sadašnjem vijeku trosku grijeha sa svoga sluge Sigeberta, koji je čistoćom života i ljepotom mudrosti blistao poput srebra, i načinio ga sebi najčistijom posudom milosrđa. I kad nam Bog govori: „Dajte milostinju, i gle, sve vam je čisto”, tko bi posumnjao da je Bog grijehe ovoga kralja, koji su mu poput praha prianjali od zemaljske zaraze i briga kraljevstva, oprao tolikim milostinjama koje su po njemu bile podijeljene na hvalu i slavu imena Kristova i koje se još uvijek svakodnevno dijele u tolikim samostanima što ih je on sagradio? Uklonio je doista bezakonje s lica kraljeva da bi se pravednošću utvrdilo prijestolje njegovo, kako bi, jer je pravednik
AUTOR SIGEBERT IZ GEMBLOUXA. Lk 11, 13
12 samostana gradi i obdaruje prihodima;
darežljiv prema sv. Remaklu.
Grimoaldova sina posvaja za baštinika:
Izr 25, 4 i 5
milostinjama otkupljuje grijehe
Lk 11, 41
A koji živi od vjere prezreo taštinu zemaljskoga kraljevstva, okrunjen krunom pravednosti i urešen palmom pobjede sukraljevao s Kristom na nebesima. k
17 Kralj dakle strašan kod svih kraljeva zemaljskih, koji oduzima duh knezovima, da zloba svijeta ne bi promijenila razum njegova vojnika, u cvijetu mladenačke dobi ugrabi ga preranom smrću iz ovoga opakog vijeka i u nebeskoj mu kuriji podijeli slavu istinskoga dostojanstva. Umro je pak 1. veljače, l otprilike u trideset i prvoj godini svoga života, dvadeset i osmoj svoga kraljevanja, godine od Utjelovljenja Gospodnjega šest stotina šezdeset i druge, a od preminuća svetoga Martina dvjesto šezdeset i treće. I on, koji je na mnogim mjestima ostavio znamenite spomenike o sebi, izabrao je da bude pokopan u m gradu Metzu, koji bijaše sjedište njegova kraljevstva, u bazilici koju je kraljevskom darežljivošću sagradio na slavu i hvalu Božju u čast sv. Martina, slavnoga ispovjedaoca.
a Sv. Sigebert niže u pismu sv. Dezideriju, biskupu Cahorsa, svjedoči da se domaći narodi mirno pokoravaju i da barbarski narodi najmirnije žive zajedno s njima.
b Ovo se nalazi i u ranijem Životopisu, ali stavljeno poslije drugih događaja. Drugi čitaju dvadeset. Stariji pisci prešućuju broj.
c O njima ćemo uskoro opširnije govoriti.
d Ovo opet nedostaje u ranijem Životopisu.
e Stariji pisci o tome šute. Štoviše, suvremeni pisac Životopisa sv. Bonita prenosi da je imao više sinova, kako je gore rečeno.
f Ovo se nalazi u ranijem Životopisu.
g Gore smo rekli da ga u jednom Tilijanovu rukopisu nazivaju posvojenim, ali su ga vjerojatnije Grimoaldovi pristaše uzeli nakon Sigebertove smrti.
h Opet nedostaje u ranijem Životopisu. i Izdanje Vulgate ima „ukloni bezbožnost”. k Ostalo se, ali promijenjenim redoslijedom, nalazi u ranijem Životopisu. l Štoviše, u 28. godini života, a 23. kraljevanja, budući da je rođen potkraj godine 635., a umro 1. veljače 663., što je za Gemblouxanca, koji godinu započinje od Uskrsa, bila 663., a od preminuća sv. Martina 266. m Točnije na području Metza, kao niže u Prijenosu, a ne blizu Pariza, kako pišu braća Sainte-Marthe.
O djelima kralja sv. Sigeberta
Odabrani ulomci iz raznih pisaca.
§ I. Žena sv. Sigeberta Imnehilda, sin Dagobert kralj Austrazijaca; unuka sv. Irmina, praunuk sv. Grgur Utrechtski i drugi potomci sv. Sigeberta.
Žena sv. Sigeberta bila je Imnehilda, koju neki nazivaju Emnehilda, Eumehilda i Hinehilda, od koje su rođeni Dagobert i možda više djece. Nakon smrti sv. Sigeberta, Dagobert u dobi od osam ili deset godina, komu je po nasljednom pravu pripadalo kraljevstvo, bi protjeran urotom velikaša, a ponajviše majordoma Grimoalda, te po savjetu poitierskoga biskupa Didona postrižen za klerika i poslan u Škotsku, odnosno na otok Irsku, a umjesto njega bi u Kraljevstvo Austrazijaca uguran C Hildebert, sin Grimoaldov, za kojega je lažna glasina bila proširila da ga je sv. Sigebert posvojio za baštinika kraljevstva i da je Dagobert umro, kao što drugdje dokazujemo iz starih pisaca. Čini se da je Imnehilda, žena sv. Sigeberta, pošto je sin bio odveden u Irsku, pobjegla u Pariz da zatraži pomoć protiv uzurpatora kraljevstva. Nakon što je ovaj naime bio protjeran, ona je zajedno s maloljetnim Hilderikom vladala Austrazijcima, a sedme godine njegova kraljevanja kako kralj Hilderik, tako i kraljica Imnehilda darovaše sv. Amandu samostan Barisis u kraju Laona. Prenosi se također da je po savjetu iste kraljice Imnehilde Hilderik u gornjem Alzasu utemeljio samostan u dolini sv. Grgura.
2. Živio je u to vrijeme u Engleskoj sv. Vilfrid, posvećen za biskupa godine 664., a oko godine 669. postavljen na čelo cijele Northumbrije. On je Dagoberta, koji mu je došao iz Irske, gostoljubivo primio te ga, pomogavši mu konjima i pratiteljima, poslao natrag u domovinu; njemu je majka Imnehilda u udaljenijim krajevima pribavila dio kraljevstva i njegovala mir i slogu između obaju kraljeva. Kad je Dagobert postao kraljem, blagonaklono je primio sv. Vilfrida koji je došao k njemu i mnogim ga molbama nagovarao da udostoji pokrajinu svojim ostankom, primivši Strasburšku biskupiju. To drugdje izvodimo iz Djela sv. Vilfrida. Da je ovome Dagobertu žena bila Mehtilda, saska vojvotkinja, zaključujemo iz Bruscha u djelu Episcopi Argentinenses kod sv. Arbogasta. Štoviše, Matthäus Merian u djelu Topographia Archiepiscopatus Moguntini, raspravljajući o Heiligenstadtu, glavnome gradu Eichsfelda, iz rukopisnih kronika prenosi da je Dagobert, prognan iz kraljevstva, sa svojom suprugom boravio kod Tiringa, i kažu da to mjesto svoje početke duguje Dagobertu. Ono pak što se čita i u dodacima Lambertu iz Aschaffenburga, koje je izdao Pistorius na str. 264, o samostanu sagrađenom u Erfurtu, čini se da valja pripisati istomu Dagobertu, a vrijeme mainzkoga biskupa Rigiberta ili Rihberta to potvrđuje, no umjesto godine 707. valja staviti godinu 677. ili njoj blisku. Sam je pak Dagobert nazvan kraljem Germana, germanskih Franaka i prekorajnskih Franaka, a osim posjeda smještenih s one strane Rajne dobio je i Alzas s gradom Strasbourgom. U tome je Alzasu svoju palaču Kirchheim i druga mjesta dodijelio samostanu u Haslachu, pošto je sv. Florencije, kasniji strasburški biskup, vratio vid i govor njegovoj kćeri. Različita su dobra također od Dagoberta bila darovana Strasburškoj crkvi te samostanima u Schutternu i Saarburgu, nakon što je sv. Arbogast, strasburški biskup, vratio u život njegova sina. Čini se da je taj Dagobertov sin ugledao svjetlo dana u kraljevskoj utvrdi Senburgu ili Isenburgu te da je, preporođen na zdencu svetoga krštenja, po imenu svoga djeda nazvan Sigebertom. Odatle su, ne razlikujući vremena, samoga sv. Sigeberta pogrešno prikazali uskrišenim od mrtvih Brusch i Guillimann u djelu De Episcopis Argentinensibus kod sv. Arbogasta, kao i Coccius u djelu Dagobertus, pogl. 13. A izostavivši uskrišenje, Johannes Isacius Pontanus u knj. 2 djela Historia Gelrica kaže da ga je u lovu na rajnskom otoku Novietu ubio vepar, dok Miraeus u djelu Fasti Belgici, 21. veljače, u pohvali bl. vojvode Pipina kaže da ga je otrovom smaknuo Grimoald. Sumnju u trovanje pobuđuju i braća Sainte-Marthe u 1. svesku djela Historia Genealogica Regum Francorum, knj. 3, pogl. 8. Sve to pada u vodu kad se napravi razlika između vremena i osoba. Ostalo drugdje potvrđujemo iz Djela sv. Arbogasta i Florencija, strasburških biskupa.
3 Imnehilda, žena sv. Sigeberta i majka ovoga Dagoberta, boravila je kod kralja Hilderika i nakon što je ovaj uzeo Bilihilda za ženu. Darovnice koje je sv. Sigebert dao redovnicima u Stavelotu i Malmedyju ovo troje potvrđuju. Sama povelja, koju ćemo niže donijeti, započinje ovako: „Hilderik, kralj Franaka, Emnehilda i Bilehilda, milošću Božjom kraljice, uglednim muževima vojvodi Gundoinu i domestiku Odonu.” A ovo je njezin završetak: „Da bi ova naša odredba, napisana na pergameni, ostala čvrsta i nepovrediva, odlučili smo je vlastitom rukom odozdo potvrditi. Znak slavnoga gospodina kralja Hilderika, znak kraljice Emnehilde, znak milošću Božjom kraljice Bilehilde, znak vojvode Gundoina. Dano kad je proteklo šest dana mjeseca rujna, sedme godine kraljevanja gospodina kralja Hilderika. Sretno u Utrechtu.” Ta je godina 672. Zatim, godine 676., nakon smrti Klotara III., kralja Neustrije i Burgundije, naslijedio ga je Hilderik i ujedno zadržao Kraljevstvo Austrazijaca, u kojemu je kraljica Imnehilda još živjela s nekom vlašću, kako se nagovješćuje u Životopisu sv. Projekta, biskupa Auvergnea, 25. siječnja, izdanome iz utrechtskoga rukopisa, gdje se pod brojem 11 čita ovako: „Kad je Božji čovjek Projekt, pozvan na sud od grofa Hektora, spoznao da je sa svih strana stiješnjen, prisiljen nuždom ovako odgovori: da je parnice Crkve povjerio vlasti kraljice Imnehilde. A kad su doznali za tu izjavu, postupak ostade nedovršen. Blaženi dakle Projekt napokon iznese trud svoga djela i kako je po jamcima bio izveden pred sud. Kralj pak i kraljica Bilihilda (tako se ime navodi u drugome Životopisu), obuzeti strahom, pred svima zatražiše oproštenje od spomenutoga biskupa.” To se dogodilo godine 679., na svečano bdjenje Uskrsa. Hilderik nije dugo poživio, jer su ga bezbožni zasjednici ubili zajedno s trudnom kraljicom, te je pokopan u Rouenu u bazilici sv. Petra.
4 Nakon što je Hilderik ubijen, Neustrijci i Burgundijci pozvaše Teoderika natrag na prijestolje, a Austrazijci postaviše za kralja nekoga Klodviga jer se vjerovalo da je Klotarov sin; no pošto je on potom bio odbačen, velikaši pozvaše zakonitoga baštinika kraljevstva Dagoberta, sina sv. Sigeberta, te se čini da je on očevo kraljevstvo, kojega je jedan dio već odavna držao, radije primio dragovoljno ponuđeno negoli ga pokorio oružjem i ratnom silom. To je bio poticaj novomu ratu između Austrazijaca i Neustrijaca. Taj rat drugdje izvodimo iz Životopisa sv. Salaberge opatice, koji je napisao suvremeni pisac.
3 Među glasovitijim samostanima koje je sagradio sv. Sigebert uskoro ćemo reći da se ističu Stavelot i Malmedy, kojima je darovnicu svoga oca potvrdio Dagobert već postavljen za kralja kod Austrazijaca. Ta povelja započinje ovako: „Dagobert, kralj Franaka, ugledni muž. Uzdamo se da će nam u ime Božje poslužiti za učvršćenje kraljevstva ako odlučimo u ime Božje svojim odredbama potvrditi djela gospodina i roditelja našega, pokojnoga kralja Sigeberta. I stoga je časni muž Goduin, opat samostana Stavelota i Malmedyja, iznio blagosti našega kralja ono što je gospodin i roditelj naš kralj Sigebert svojom odredbom bio dodijelio.” Cijelu povelju donosimo drugdje i potvrđujemo je drugim carskim ispravama te odredbom pape sv. Lava IX. Sv. Bonifacije nadbiskup u pismu poslanom o toj stvari papi Stjepanu, koje je među njegovim pismima kod Serarija objavljeno pod brojem 97, prenosi da je kralj Dagobert obraćenje Frizijaca na vjeru povjerio kölnskomu biskupu; to pismo donosimo drugdje i dokazujemo da ga valja razumjeti o Dagobertu, sinu sv. Sigeberta.
6 Osim sina uskrišena od smrti molitvama sv. Arbogasta, Dagobert je imao više kćeri, među kojima je najistaknutija djevica sv. Irmina, prva opatica samostana Oeren u Trieru, uvrštena i u Rimski martirologij pod 24. prosinca. Ona je pokopana u samostanu u Wissembourgu, obdarenome darežljivošću njezina oca Dagoberta, kojim je utemeljeno ili obdareno više samostana, kako drugdje pokazujemo. Druga Dagobertova kći i unuka sv. Sigeberta jest Adela, koja je nakon muževe smrti, potaknuta primjerom sestre Irmine, također prihvatila redovnički život, provela ga najsvetije i bila opatica samostana u Pfalzelu, sagrađenoga na obali rijeke Moselle, te je njegovu crkvu upisala kao baštinicu svojih dobara u oporuci potpisanoj 1. travnja XII. godine kralja Teoderika, naime posljednjega, godine Kristove 731. U toj se oporuci spominje sestra Regentruda, a neki je izostavljaju i postavljaju Ratildu ili Rotildu za treću Dagobertovu kćer te tvrde da je bila udana za Luderika Bucana, utemeljitelja utvrde Lille u Francuskoj Flandriji. No to još nismo pronašli potvrđeno starim spomenicima. Sigurno je to da je Alberik, sin spomenute Adele, rodio više djece, od kojih je sv. Grgur, nerazdvojni pratitelj sv. Bonifacija sve do smrti, kasnije kao prezbiter upravljao Utrechtskom stolicom umjesto biskupa, a njegov je Životopis napisao njegov učenik sv. Ludger. Je li od nekoga od braće sv. Grgura potekao sv. Alberik, kasniji utrechtski biskup, tako nazvan po djedovu imenu, istražujemo drugdje. Sv. Grgur se štuje 25. kolovoza, a sv. Alberik 14. studenoga. Je li pak sv. Dagobert mučenik, koji se štuje kod stanovnika Stenaya u Lotaringiji, bio kralj Franaka i sin sv. Sigeberta, dosad se svojim sudom ne usuđujemo odrediti. berta, sačuvana su dva pisma sv. Deziderija, biskupa Cahorsa, komu je kralj uzvratio s isto toliko pisama. Prvo je pedeseto pismo sv. Deziderija kraljevima i biskupima, u kojemu sv. Sigebertu utiskuje u pamet Božju prisutnost i sjećanje na posljednje stvari. Drugo njegovo pismo je LI, na koje je odgovorio sv. Sigebert, a glasi ovako:
8 „Preslavnome i najpobožnijem gospodinu, posvuda uzvišenomu u svetoj Crkvi, kralju Sigebertu, Deziderije, sluga slugu Božjih i po njegovoj milosti biskup grada Cahorsa.
Za to što ste nas pobožnom brigom udostojili utješiti pismom, naš je duh nedostatan uzvratiti dužnu zahvalnost. Zbog toga sam smatrao da osobitom molbom valja zamoliti da me se udostojite osobito štititi onom blagonaklonošću kojom se milost prisnosti vašega gospodina roditelja odnosila prema mojoj malenkosti i neznatnoj osobi. Htio sam se doduše tako pokoriti da se ne vratim u grad prije negoli bih, ako bi to bilo moguće, vidio presvijetlo Veličanstvo vaše uzvišenosti. No budući da je to bilo teško, stoga se sada usuđujem preporučiti donositelja ovoga pisma, po kojemu iskazujem službu pozdrava vašemu dostojnom veličanstvu te molim da, pošto njegove molbe budu provedene u djelo, mene udostojite obavijestiti o zdravlju Vaše Uzvišenosti.”
9 Od pisama sv. Sigeberta sv. Dezideriju prvo je LXXI, kojim se odgovara na prethodno.
„Svetomu i Apostolske Stolice najdostojnijemu, naslovima časti pretpostavljenomu gospodinu i ocu u Kristu, papi Dezideriju, kralj Sigebert.
Znajte da sam s najvećom radošću primio pismo vaše uzvišenosti koje je donio časni muž opat Betor zajedno s vašim svetim blagoslovljenim darovima. A što se tiče onoga što ste pisali, da vam javimo kako nam božanska dobrota dopušta sretno živjeti, znajte da se po zagovoru vaše molitve, pod Kristovim vodstvom, dosad dobro držimo. I domaći narodi koje nam je Bog povjerio pokoravaju nam se u mirnome redu, a i barbarski narodi najmirnije žive s nama. Što se pak tiče vaših zahtjeva o kojima ste nam naložili, uz Kristovu smo ih pomoć proveli u djelo onako kako je glasila vaša zapovijed. Stoga s najodanijim pozdravom molimo da se za nas udostojite moliti milosrđe Gospodina našega Isusa Krista ondje gdje neprestano lijevate gorljive molitve, kako bi nam svojom darežljivom blagošću zapovjedio i ovdje mirno živjeti i u vječni život prispjeti.”
10 Drugo pismo istoga Sigeberta istomu Dezideriju jest LXXIX.
„Svetomu gospodinu i apostolskomu ocu u Kristu Dezideriju, kralj Sigebert.
Dok smo iz glasine koja kruži od mnogih i naših vjernih doznali da ste gotovo pozvani od istoga oca našega biskupa Vulfoleuda na sinodalni sabor 1. rujna u našem kraljevstvu, ne znamo na kojemu se mjestu zajedno s ostalom svojom braćom i suprovincijalcima imate sastati. Premda mi želimo čuvati odredbe kanona i crkvena pravila, kao što su ih naši roditelji u ime Božje čuvali, ipak, budući da to prethodno nije bilo dovedeno do našega znanja, tako smo se složili sa svojim velikašima da se bez našega znanja u našem kraljevstvu ne održava sinodalni sabor, niti da na rečene kalende rujna bude ikakva okupljanja svećenika od onih za koje se zna da pripadaju našoj vlasti. Poslije pak u prikladno vrijeme, ako nam se unaprijed najavi, bilo da se odluči održati sabor radi crkvenoga stanja, bilo radi koristi kraljevstva, ili pak iz bilo kojega razložnog razloga, ne odbijamo. Tako ipak, kao što rekosmo, da se najprije iznese na naše znanje. Stoga smo se pobrinuli uputiti ovo pismo Vašoj Svetosti, kojim molimo da se udostojite moliti za nas i da na taj sastanak,
§ II. Pisma pisana sv. Sigebertu i njegovi odgovori. Obranjena crkvena sloboda.
Od pisama koja je od drugih napisana primio sv. Sige-Veljače sv. I.
A prije negoli doznate našu volju, nipošto ne pristupate. A da biste sigurnije vjerovali, ovu smo ispravu odozdo vlastitom rukom potpisali. Kralj Sigebert potpisao.” Spomenuti Vulfoleud, nadbiskup Bourgesa, bio je sumnjiv jer je bio pod vlašću brata Klodviga, pod kojim je potpisao Sabor u Chalonu i Povlasticu slobode koju je pariški biskup Landerik dodijelio samostanu sv. Dionizija, XV. godine Klodvigove; u njoj se piše Vulfolenus, na Saboru Vulfoledus, a kod Claudija Roberta također Vulfolendus i Vulfeodus; naslijedio je sv. Sulpicija Pobožnoga, čiji smo Životopis rasvijetlili 17. siječnja. Uostalom, sličnim barbarskim izričajem sačuvana je povlastica kralja Dagoberta kod Miraeusa, knj. 2 djela Diplomata Belgica, pogl. 1.
11 Papa sv. Martin u pismu sv. Amandu, biskupu Maastrichta, umeće ovo o tome kralju:
„Najuzvišenijega našega sina Sigeberta, kralja Franaka, radi spasa njegova kršćanstva najmudrije opomeni i zamoli da nam iz zbora naše braće pošalje najmilije biskupe koji će, po božanskoj naklonosti, obavljati poslanstvo Apostolske Stolice te bez sumnje odnijeti našemu preblagome vladaru zajedno s ovim vašim sinodalnim spisima ono što je dovršeno na našem saboru, kako bi, postavši dionikom naših napora, mogao steći obilje nagrade i pronaći zaštitnikom svoga kraljevstva onoga za čiju se stvar zna da se zalaže.” Doznali smo naime da ga i u svome pismu na to potiče. Cijelo pismo donosi u Djelima sv. Amanda, 6. veljače, opat Filip, gdje će se više reći o spisima Rimske sinode koji su se slali biskupima Galije.
12 Christophorus Brouwerus u knj. 7 djela Annales Trevirenses prenosi kako se tvrdi da je Trierska crkva godine od Krista 652. pretrpjela štetu od nekoga Hatona, čovjeka nepoznata imena; kažu naime da je on, okružen četom pokvarenjaka, neprijateljski upao u ćelije svetih Maksimina i Euharija te se nije nimalo ustručavao prisvojiti sebi ta mjesta protiv prava i pravde. Potaknut tom nepravdom, sv. Modoald, trierski biskup, došao je u Aachen, gdje je Sigebert tada boravio, te pred kraljem iznio tužbe zbog nepravde nanesene njemu i njegovoj Crkvi, i ishodio otvorenu povelju kojom su stari posjedi po običaju predaka novom povlasticom vraćeni Crkvi. Brouwer dodaje povelju, ali krnju, prepisanu iz knjige Stemmata Lotharingiae ac Barri Ducum, čiji prvi dio iz arhiva ovdje spomenutih ćelija François de Rosières donosi u cijelosti ovako: „... spoznavši prijevaru, pošto su lukavstva već bila otkrivena, priznali smo da je njegova tužba istinita. Promišljajući dakle i bojeći se da ne bismo možda, ne dao Bog, od milostinje našega roditelja i naših prethodnika kraljeva nanijeli štetu svojoj duši, radi očuvanja njihove pobožne darežljivosti, vratili smo spomenutoj Trierskoj crkvi same ćelije, uz savjet i sud naših biskupa, vojvoda i grofova, osobito našega ljubljenoga rođaka gospodina Martina, sina Klodulfova, sina Arnulfova, vojvode Mozelske Austrije i Moselanta, kojega ovom odredbom postavljamo odvjetnikom, upraviteljem i zaštitnikom spomenute crkve sv. Petra, braće i prije spomenutih ćelija. Da bi pak ovaj spis naše obnove u ime Božje zadobio nepovredivu postojanost kroz buduća vremena, vlastitom smo ga rukom zajedno s vojvodom Martinom, kölnskim nadbiskupom Kunibertom i maastrichtskim biskupom Remaklom odozdo potvrdili i zapovjedili da se ovjeri otiscima naših pečata. Dano u Aachenu, 15. svibnja, godine od Utjelovljenja Gospodnjega 653. Sigebert, kralj Franaka † Kunibert, kölnski nadbiskup † Remaklo, maastrichtski biskup † Martin, vojvoda Austrije, Moselske i Moselanta †.”
14 Toliko iz povelje objavljene pod imenom sv. Sigeberta od Françoisa de Rosièresa, za koju Nicolaus Zyllesius u knjizi za obranu carske opatije sv. Maksimina tvrdi da je izmišljena zajedno s vrlo mnogim drugima koje je ondje iznio Rosières, te niječe da se može pokazati njezin izvornik. Louis Chanterel Le Febvre prije svojih Considerationes Genealogicae domus Lotharingicae, pozivajući se na proglas priložen o tome njegovu priznanju, prenosi da je i sam Rosières bio osuđen za očite zločine te da je pred Henrikom III., kraljem Franaka, 26. travnja godine 1583. priznao kako je prijevarno i zlonamjerno izmislio vrlo mnogo toga. Pogrešno pak Zyllesius, dio 2, pogl. 1, odjeljak 3, § 1, odbacuje ovu povelju zato što se Sigebert, koji je vladao samo Austrazijom, naziva kraljem Franaka, kako ga je gore nazvao i papa Martin, s čime se slažu povelje koje će se uskoro donijeti; zato što ju je potpisao sv. Remaklo, biskup Maastrichta, za kojega je pogrešno vjerovao da ga je tada već bio naslijedio Teodard; što nedostaju indikcije, koje se nisu običavale stavljati; te što se razbojnik Haton drugdje ne spominje, ali nije jedan pisac sve zapisao. Isti Zyllesius u odjeljku 1, § 1, niječe da je samostan sv. Maksimina bio na imanju, zemljištu ili području sv. Petra, a u odjeljku 2, § 5, da se ime ćelije sv. Hilarija može primijeniti na isti samostan; te dodaje da je sv. Maksimin umro godine 351. ili sljedeće, 15 godina prije sv. Hilarija, i da je bio pokopan u crkvi posvećenoj sv. Ivanu, koja se uskoro zbog mnogih čudesa učinjenih na njegovu grobu počela nazivati imenom sv. Maksimina. Da je sv. Hilarije umro godine 357., dokazali smo 12. siječnja uz njegov Životopis, § 4. O sv. Maksiminu raspravljat ćemo 29. svibnja.
15 Osim toga ne sviđa nam se godina Kristova 652., u kojoj se to moglo dogoditi, dopisana protiv običaja onih vremena; grad Aachen, gdje kraljevi Austrazijaca nisu imali nikakvu palaču; Vojvodstvo Mozelske Austrije i Moselanta, za čije je izmišljanje Rosières postavio temelj u knj. 3 povijesti, pogl. 48, 49 i 50, u ovoj Sigebertovoj i drugim priloženim poveljama; te za vojvode postavlja sv. Arnulfa i sina Klodulfa, metzske biskupe, i Martina, kojega pak čini sinom spomenutoga Klodulfa, i to ne bez više pogrešaka. Naime, u 1. i 2. povelji, koju je dao Dagobert godine 632., potpisuju se Arnulf, vojvoda Mozelske Austrije, i Aton, metzski biskup, premda je te godine Arnulf bio biskup, a kad je godine 631. otišao u pustinju, naslijedio ga je sv. Goerik, zvan i Abon, ovdje iskrivljeno Aton. Ponovno u 3. Dagobertovoj povelji potpisuje se Klodulf godine 622., kao da je naslijedio oca Arnulfa; no neka se i čita godina 642. zbog godine 644. dopisane sljedećoj povelji, kako
A se dokazuje da je on, rođen od drevne i plemenite loze Franaka i Trojanaca, rodio djecu Martina, Bazina, Pipina, Arnolda, Gonzu, Itu, Gertrudu? Bolje je po drugima živio u celibatu, nasljedujući svetost oca Arnulfa. Od njegova brata Ansegiza rođen je Pipin Herstalski, s kojim je Martin godine 687. kod Austrazijaca postao majordom, a nedugo zatim pogubljen je Ebroinovom prijevarom. Taj je vojvoda Martin mogao u ime kraljeva Austrazijaca upravljati narodom uz Moselle i desnu obalu Meuse, čiji se posjedi u podjeli Lotarova kraljevstva, načinjenoj godine 870., navode pod imenom grofovija Moslensis i Masau. Odatle su potomci oblikovali Vojvodstva Mozelske Austrije i Moselanta, kao što se sv. Pipin u spomenutoj 1. i 2. povelji naziva vojvodom Brabanta i Hesbayea, koji je upravljao narodom između Karbonarske šume, lijeve obale Meuse i granica Frizijaca, kako ćemo reći 21. veljače uz njegov Životopis. Naposljetku, ne sviđaju nam se ni pečati priloženi izdanoj povelji, kako biskupa i vojvode Martina, koje ovdje izostavljamo navesti, tako i samoga sv. Sigeberta, koji bi prikazivao zlatni štit ispunjen urezanim ljiljanima, čije podrijetlo braća Sainte-Marthe u knj. 1 djela Historia genealogica Francorum, pogl. 9, radije izvode od Ljudevita Debeloga ili od Odona, koji je od pariškoga grofa postao kraljem, negoli od Klodviga I. ili drugih ranijih kraljeva. Slične stvari ovima, ali koje valja pripisati radije bajkama negoli povijesti, o sv. Sigebertu čitaju se u 2. svesku djela Annales Hannoniae, knj. 10, izdanima na francuskom jeziku iz knjiga Jacquesa de Guisea, što ovdje izostavljamo.
B u knj. 1 djela Historia genealogica Francorum, pogl. 9.
§ III. Sagrađeni i obdareni samostani.
Pisac u djelu Acta S. Sigeberti izvješćuje da je sagrađeno dvanaest samostana: Gelenije ih pripisuje samo Ardenima, dok Molanus u dodatku Usuardu (Auctarium Usuardi), Galezini i Saussay, čije smo riječi gore naveli, smatraju zajedno s Gelenijem da ih je ukupno sagrađeno dvadeset. Brouwer o njima u svom još neobjavljenom djelu Metropolis piše ovako: Godine 651. Sigibert, kralj Austrazijaca, cvao je u Metzu na svom kraljevskom dvoru izvanrednom nedužnošću života i izvrsnom darežljivošću prema svakom rodu redovnika, osnovavši i sagradivši posvuda dvadeset samostana ne male veličine te ih uvećavši stalnim prihodima, među kojima su bili Malmedy i Stavelot na području Ardena, a samostan sv. Martina u predgrađu Metza. Tako piše Brouwer, no preostale samostane ne imenuje ni on ni drugi. O osnutku i razaranju samostana u Metzu govorit ćemo niže. Kod životopisa sv. Amanda 6. veljače navest ćemo da su kod Austrazijaca, dok im je na čelu bio kralj sv. Sigibert, u belgijskim i germanskim pokrajinama sagrađeni mnogi samostani, koje ovdje izostavljamo nabrojati. Prije samostana u Stavelotu i Malmedyju podignut je drugi u Casaecongudunu, u Luksemburškom Vojvodstvu, uz rijeku Sesmarus ili Sesomiris, pučki zvanu Sesmoy ili Semoy, između gradova Chiny i Bouillon: od kojeg je u kasnijim stoljećima postojao priorat u kraju Cougnon. O njemu ćemo opširnije govoriti u veljači kod životopisa sv. Hadelina. Ovdje donosimo povelju sv. Sigiberta koju nam je priopćio preljubazni muž Ivan Antun Gournesy, prezbiter Kongregacije oratorija, iz koje je razvidno da je sv. Remaklo postavljen za opata dok još nije bio biskup Maastrichta, za života biskupa Metza Godona, kod drugih Dodona ili Godeja, kojega je naslijedio sv. Klodulf, sin sv. Arnulfa, kojemu je biskupu Remaklo u prvoj godini svojega biskupstva poslao sv. Trudona. Time se izvrsno pobija Bouchet, koji u 1. dijelu djela Origines familiæ regiæ Francorum, pogl. 6, vrijeme biskupstva Godonova računa od godine 659. do 667., te smatra da je njegov nasljednik sv. Klodulf živio do godine 707. To će se potpunije izvesti 8. lipnja. Rijeka koja se u povelji osim Sesomirisa imenuje Alsnia, izvirući iznad Luksemburga, oplakuje grad te se pomiješana s Atartom ulijeva u Suru, a zatim utječe u Moselle. Šuma pak Uriacuise dopirala je do sela Ures ispod Bouillona, ili radije valja čitati Uracuise, pa bi se tada odnosila na obližnju rijeku Viru. Nakon što je ovo prethodno izloženo, lakše će se razumjeti povelja koja glasi ovako:
17 Sigibert, kralj Franaka. Za uvećanje o tome povelja sv. Sigiberta.
17 Sigibert, kralj Franaka. Za uvećanje o tome povelja sv. Sigiberta. 17 Sigibert, kralj Franaka. Za uvećanje o tome povelja sv. Sigiberta. 17 Sigibert, kralj Franaka. Za uvećanje o tome povelji sv. Sigiberta. 17 Sigibert, kralj Franaka. Za uvećanje o tome povelja sv. Sigiberta. 17 Sigibert, kralj Franaka. Za uvećanje o tome povelja sv. Sigiberta. 17 Sigibert, kralj Franaka. Za uvećanje o tome povelja sv. Sigiberta. 17 Sigibert, kralj Franaka. Za uvećanje o tome povelja sv. Sigiberta.
17 Sigibert, kralj Franaka. Za uvećanje o tome povelja sv. Sigiberta.
18 Notger, biskup Liègea, u životopisu sv. Remakla, biskupa Maastrichta, u rujnu, spominje drugi životopis koji je napisao stariji i gotovo suvremeni pisac, o kojem u predgovoru opatu Werenfridu piše ovo: Donijeli ste knjižicu o životopisu kako našega tako i vašega posebnog zaštitnika, naime gospodina Remakla, požalivši se ipak da je zbog nemara vaših prethodnika napisana kraće nego što bi to stvar zahtijevala s obzirom na veličinu njegovih djela: ujedno ste, da ne kažem molili, nego radije poticali da je naložim ne samo prepisati, nego i nešto ljepše dotjerati. U toj se dakle ranijoj knjižici ili djelu Vita S. Remacli o sagrađenim samostanima Stavelotu i Malmedyju čita ovako: Dogodilo se, uz Božju naklonost, da su pobožni vladari franačkoga kraljevstva, kralj Sigibert i vojvoda Grimoald, po Božjoj volji i savjetu svojih velikaša, zapovjedili da se unutar šume sagrade samostani, smješteni u kraju koji se zove Ardoenna, nazvani Stavelot i Malmedy, u kojima bi boravili pobožni monasi koji bi ondje duhovno služili Kristu te za stanje cijeloga kraljevstva i spas kralja ili sinova, odnosno onih koji vrše brigu o kraljevstvu, usrdno molili svemogućega Gospodina. Tada su počeli marljivije graditi i, kako to biva u takvu djelu, uslijedila je božanska snaga te su uz sretan uspjeh brzo dovršeni. A kada je došlo vrijeme da se crkve urešene novom građom posvete, spomenuti kralj, poslavši po blaženoga biskupa Remakla, jer je jedan od njih, to jest Stavelot, pripadao njegovoj biskupiji, a drugi, to jest Malmedy, jer je spadao pod metropoliju, uz pristanak Kuniberta, koji je bio metropolit Kölna, pozva ga da ih, kako je dolikovalo njegovoj službi, posveti. To je presveti muž odmah poslušao te s velikom revnošću izvršio djelo koje mu je bilo naloženo, a koje je njegovom odredbom već odavno bilo pripremljeno: jer, budući da je zbog najveće svetosti bio blizak i drag kralju i prvacima dvora, ništa se osobito nije činilo bez njegova savjeta. Stoga se dogodilo, jer im je bio toliko drag, da mu je nakon završetka svečanosti misa već spomenuti majordom Grimoald predao spomenuta mjesta, da se sve uređuje pod njegovom vlašću i da se ondje čuvaju ustanove monaškoga života. Nakon ne mnogo vremena isposlovao je napokon od kralja da, ostavivši nasljednika nakon sebe na biskupskoj stolici, kako je dugo želio, pođe u ovo pustinjačko mjesto i ondje udaljen od ljudi bude slobodan samo za Boga... Boraveći stoga budnom brigom, bez ikakva prijekora, u monaškim poukama, obratio je srca mnogih plemenitih muževa da postanu nasljedovatelji onoga života čiji je nauk bio savršen: jer ono što je ustima naučavao, najprije se brinuo ispuniti djelom. Stoga se dogodilo da je, s porastom pobožnosti, rastao i prihod iste crkve za potrebe slugu Božjih koji ondje služe. Naime, čuvši za štovanje takve pobožnosti, već spomenuti najpobožniji vladari pozvaše blaženoga muža i predadoše mu od same šume dvanaest milja u duljinu, a isto tako i u širinu, u kojem prostoru nitko ne bi proturječio njegovoj vlasti ili vlasti njegovih nasljednika, kako bi u miru vojevali za Boga. Štoviše, potvrdili su to ispravom s carskim pečatima, da to zauvijek ostane čvrsto: što je presveti otac rado primio i s poštovanjem čuvao. No nedugo zatim nastojao je taj prostor smanjiti, kako bi nasljednicima bilo bez zapreke i kako bi upravitelji mjesta bez ikakve smetnje mogli čuvati ono što se čini da sve do našega vremena traje posve nepovrijeđeno. Toliko ondje. Udaljeni su pak samostani Stavelot i Malmedy od Liègea gotovo osam sati hoda, kuda se ide prema istoku i Trieru. O Stavelotu smo govorili uz životopis sv. Popona opata 25. siječnja. Oba su se počela graditi oko godine Kristove 655., koja je bila šesta godina biskupstva sv. Remakla: povelje su pak izdane pri kraju života istoga kralja Sigiberta. Dio njih navodi Notger u djelu Vita S. Remacli. Obje cjelovite donosimo iz stavelotskoga arhiva, od kojih prva glasi ovako:
19 Sigibert, kralj Franaka. Neka vaša plemenitost sazna kako smo, iz pobožnosti naše duše, radi koristi slugu Božjih, uz Gospodinovu pomoć, želeći se pobrinuti u našoj šumi, nazvanoj Arduenna, u mjestima prostrane samoće u kojima se množi čopor zvijeri, da bismo njihovim zaslugama zavrijedili steći obilje vječne C nagrade, ondje gdje je poznato da se časte moći naših zaštitnika Petra i Pavla, Ivana Krstitelja, Martina ili drugih svetaca, dopustili njima da se ondje po pravilu samostana ili predaji otaca sagrade samostani nazvani Stavelot i Malmedy: gdje se, pod Kristovim okriljem, udostoji biti na čelu časni biskup Remaklo: i neka bude poznato da smo im podijelili takvu povlasticu da ondje obitelj Božja ili čuvari crkve trebaju u mirnom redu provoditi kontemplativni život, prema božanskoj opomeni: Tko ostavi kuću, oca ili majku, ili njive itd., primit će stostruko i baštinit će život vječni. Stoga smo uz pristanak naših vjernih, naime gospodina Kuniberta, kölnskoga nadbiskupa, kao i biskupa Atelana, Teodefrida, Gislokarda, ili slavnih muževa Grimoalda, Folciarda, Bobona, Adegrisila, također Bobona, kao i dvorjanika Flodulfa, Ansigisa, Berselana, Gariperta, dopustili gore spomenutom ocu, radi izbjegavanja pogibelji za duše stanovnika i radi klonjenja društva žena, da se obilazeći uokolo, i na stranama obaju samostana, izmjeri prostor nadesno po šumskim pašnjacima, ne više od dvanaest milja, kako bi se bez navale naroda D ili svjetovne buke bilo slobodno samo za Boga. U ostalom pak naš je proglas odredio ovako, da se ni u koje vrijeme svojega života nijedna osoba ne usudi provaliti u onu šumu niti graditi nastambe ili kuće, osim jedino onih slugu Božjih koji s vremenom, našim dopuštenjem, obrađuju ove kolibice. A kako bi ova odredba za samu obitelj Božju ili njihovo potomstvo, kojima smo iz božanskoga obzira podijelili ove male darove, zadobila puniju snagu, odlučili smo je odozdo potvrditi potpisima naše ruke. Toliko prva povelja. U njoj su pak biskupi Atelan, kod drugih Atola ili Atila, iz Laona; Teodefrid, kod drugih Teufred, iz Toula; i Gislokard, kod drugih Gisloald, iz Verduna. Druga povelja koju je sv. Sigibert dao ovim samostanima glasi ovako:
20 Sigibert, kralj Franaka, muž presvijetli itd., druga povelja sv. Sigiberta:
Dakle, sveti i časni samostani nazvani Stavelot ili Malmedy, gdje se časni biskup opat Remaklo, pod Kristovim okriljem, vidi na čelu, koje je presvijetli muž majordom Grimoald, na čast Bogorodice Marije i svetih apostola Petra i Pavla, svetoga Ivana Krstitelja ili sv. Martina, odnosno ostalih E svetaca, svojim trudom sagradio u prostranoj samoći ardenske pustinje: kao što smo mi sama ta mjesta, za gradnju tih samostana, po našoj odredbi ustupili iz naše šume, koja su spomenuta samostanska zdanja, premda obogaćena Kristovom milošću, ipak viđena da posjeduju malo zemaljskoga imetka. Stoga smo, potaknuti božanskim nadahnućem, odlučili ponešto iz naše državne riznice namijeniti i utješiti te samostane. Carinu dakle koja se ubire u luci Vetraria na rijekama Tannuco i Ittaque, i u onoj luci koja se zove Sellis, štoviše i u Vogatiumu na rijeci Loire, što su naši suci ili upravitelji u tim lukama, kako od onoga što je donosio brodski prijevoz, tako i od trgovine trgovaca sa svih strana u carini ili bilo kojoj obalnoj pristojbi iz gore navedenih luka, običavali primati u našu državnu riznicu, jednako tako ljude koji borave u tim lukama ili čuvaju te luke ili se ondje vide pripadnima, za postojanost našega kraljevstva darujemo darežljivošću našega dara gore navedenim našim samostanima ili monasima koji ondje borave. Stoga smo ovom odredbom zapovjedili da se proglasi da se ni vi, ni mlađi, niti vaši nasljednici, niti itko drugi nikada ne usudi usprotiviti onomu što iz ovoga pripada dijelu tih samostana, nego radije odobravamo da se same te carine iz gore navedenih luka, što god bi se odatle mogla nadati naša riznica, posjeduju za rasvjetu već spomenutih bazilika ili za uzdržavanje monaha koji ondje redovito obavljaju bogoslužje u svakodnevnim časovima, kako bi u svako vrijeme napredovali u porastu. A ako slučajno neki premjeste gore navedene luke na svoja vlastita zemljišta, kako bi lakše uskratili samu carinu koja je trebala stići u našu riznicu, zapovijedamo da brodovi plove u one luke kamo su u vremenima prethodnih kraljeva, naših predaka, imali običaj ići, te da se drugdje carina ne zahtijeva ni od vas ni od mlađih niti od vaših nasljednika. Što neka bude tako da, ako je prije prijašnjih godina, dok smo se još nalazili u nježnoj dobi, netko primio bilo što iz isprava ovoga ustupanja, neka nema nikakva učinka, nego neka ostane ništavno i isprazno. Dok je i inače poznato da je s mnogim našim vjernima dogovoreno da, kada uz Gospodinovu pomoć u kraljevstvu prispijemo do zakonite dobi, oni ustupci koje je iz naše izvorne riznice nekoć naše Vedro Veličanstvo podijelilo, odsad u
A unaprijed, to jest od četrnaeste godine našega kraljevanja, trebaju u ime Božje biti postojani. I ovu smo ispravu, kako bi vrijedila u svemu te u našim i budućim vremenima mogla trajati nepovrijeđena, potvrdili odozdo potpisima naše ruke. Toliko druga povelja. Koja su mjesta na Loirei i u Akvitaniji posjedovali kraljevi Austrazijaca, naveli smo gore. Ovo je potvrdio nasljednik sv. Sigiberta, kralj Hilderik, čiju povelju također prilažemo ovima.
21 Hilderik, kralj Franaka, Eumehilda i Bilehilda, milošću Božjom kraljice, presvijetlim muževima vojvodi Gondoinu i dvorjaniku Odonu. Bez sumnje naime vjerujemo da pripada vječnoj nagradi ako molbe svećenika ili bilo kojih pobožnih ljudi koji pravedno mole privedemo ostvarenju. Dakle, naš gospodin i otac biskup Remaklo zamolio je blagost našega kraljevstva za svoje samostane Stavelot i Malmedy, koje je naš stric blage uspomene Sigibert, nekoć kralj, sagradio svojim trudom. Stoga nam je pokazao na ponovno čitanje takvu odredbu vladavine istoga kneza o njihovu većem prostoru. Od same gospodarske šume s obje strane tih samostana, kako u duljinu tako i u širinu, dvanaest milja nadesno po šumskim pašnjacima: što se i dosad radi potpune čvrstoće tako nalazi umetnuto u samoj odredbi: da je po savjetu biskupa onoga vremena, to jest biskupa Huneberta, Memorijana, Gisloalda, sa slavnim muževima vojvodama Grimoaldom, Fulkoaldom, Adregisilom, Bobonom, dvorjanicima Klodulfom, Angelisinom, Garepertom, tako učinjeno, što smo najistinitije spoznali, da oni sluge Božji, kojima je dano, trebaju bez navale naroda boraviti ondje na tim mjestima. Stoga je sam biskup, njihov opat, zajedno sa samim monasima od nas zatražio da im se to potvrdi ovjerom naše vlasti. Tu molbu mi iz obzira prema Bogu nismo mogli nimalo odbiti. Pod tim su uvjetom ipak sami sluge Božji tako zamolili, da prema našim dvorovima, to jest Amblavi, Charanchu, Lethernachu, od tih mjera, od dvanaest milja nadesno po šumskim pašnjacima, trebamo oduzeti šest milja radi postojanosti djela, što je upravo po našoj odredbi tako i učinjeno. Stoga smo za ovu stvar zapovjedili našem gospodinu i ocu biskupu Teodardu ili presvijetlom mužu dvorjaniku Hodu, s našim šumarima i vječnima s njihovim jednakima, da ta mjesta izmjere i označe po imenovanim mjestima; čiji su nazivi: od samostana Malmedyja do Sicco-campa; od Sicco-campa putem Mansuerisca do poprečne Warcinne; od same Warcinne do mjesta gdje izvire Stagnebachus; zatim samim Stagnebachusom sve do Amblave; zatim Amblavom uz vodu kroz onu šumu od Vulfeberta do Rarobacce gdje on izvire. Zatim izvire potok Diddilona; zatim samim potokom sve do Reste, i od Reste kroz onu šumu koja razdvaja Helmini Rovoritum i zaselak Andaste. Kroz samu sredinu šume do Jocunda-fanije; od Jocunda-fanije onom Alsenom koja je blizu samostana. Zatim onom Alsenom sve do mjesta gdje utječe u Glan; zatim poprijeko Glana do Bijeloga izvora (Alba fontana). Od samoga Bijeloga izvora u Amblavu. Vrh Siggino, Aviaco, gdje je laik Gare imao ribnjak. Odatle samom Amblavom, gdje Dulnosus utječe u nju; zatim Dulnosusom sve do Fanija. Zatim kroz sredinu šume od samih Fanija do puta Transverisca; odatle samim putem do Sicco-campa. Da sve to, i u cijelosti, s Božjom i našom milošću drže i posjeduju, s imunitetom njegova imena u svoja vremena; kako bi bez uznemiravanja od strane šumara ili bilo koje osobe samoj obitelji Božjoj bilo dopušteno boraviti u mirnom redu te za naš život ili postojanost kraljevstva Franaka danju i noću služiti Gospodinu. Kako bi ova naša odredba napisana na pergameni ostala čvrsta i nepovrediva, odlučili smo je odozdo potvrditi svojom rukom. Znak gospodina Hilderika, slavnoga kralja. Znak kraljice Eumehilde. Znak kraljice Bilihilde.
Onaj koji je među biskupima Memorijan, u drugoj se povelji zove Atelan; koji su od dvorjanika Klodulf i Angesilin, gore su Flodulf i Ansegis; različit od ovoga bio je vojvoda Adregisil, gore Adegrisil, koji se kod Fredegara čini vojvodom palače Adalgisilom, u životopisu Adelgisom. O Eumehildi, supruzi sv. Sigiberta, ranije je rečeno.
Povijest prijenosa I
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.