Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 4. veljače

O sv. Gilbertu, utemeljitelju reda iz Sempringhama u Engleskoj

DE S. GILBERTO, FUNDATORE ORD. SEMPRINGHAMENSIS IN ANGLIA, Commentarius prævius

U istočnome području Velike Britanije, koje su pod Rimljanima nastanjivali Koritani, a koje je potom u čast cara Teodozija pripojeno pokrajini Flavia Cæsariensis, te su ga pod prvim Anglosasima posjedovali Srednji Angli, kasnije pripojeni kraljevstvu Mercije, nalazi se slavna grofovija Lincolnshire, podijeljena na Lindsey, Kesteven i Holland: o Lindseyu, odnosno pokrajini Lindisara, Srednjim Anglima i Mercijcima opširnije ćemo raspravljati 13. veljače uz životopis sv. Ermenilde, kraljice Mercije. U Kestevenu, gdje dotiče Holland, nalazi se centurija Aveland ili, kako ondje kažu, Wapentake, jer su poglavari, kako stoji u Leges sv. Edvarda Ispovjedaoca, nekoć svoje uprave započinjali dodirom oružja. Ondje se ističe gradić Folkingham, slavan po drevnome vlastelinstvu baruna de Gandavo: od kojih se prvim smatra Gilbert de Gandavo, nećak flandrijskoga grofa Balduina, kod Williama Camdena u poglavlju o Koritanima, koji iz drevnoga rukopisa uči da su mu veliki prihodi pripali darežljivošću engleskoga kralja Vilima Osvajača, prema kojemu je sin toga Gilberta, Walter, rodio Gilberta II. i Roberta; od njega se baštinici nastavljaju kroz trojicu Gilberta, sina, unuka i praunuka: za neke od njih André Duchesne u Genealogia Gisnensis et Gandavensi, lib. 4, pogl. 1 i 14, bilježi da su bili i grofovi Lincolna. Prvi od svih Gilbert ondje se navodi kao sin Rudolfa od Genta, gospodara Aalsta, i Gisle, za koju Duchesne smatra da je bila kći flandrijskoga grofa Balduina Bradatoga i sestra Balduina od Lillea.

2 Nadalje, kći toga Balduina od Lillea, Matilda, udana za Vilima Osvajača, rodila je engleske kraljeve Vilima II., zvanoga Riđi, i Henrika I.: od njegove kćeri Matilde i Gotfrida, grofa Anjoua i Mainea, rodio se engleski kralj Henrik II. Pod tim je kraljevima cvjetao sv. Gilbert, rođen od oca Jocelina, najplemenitijega muža normanskoga roda: takvima su se smatrali i ostali baruni Folkinghama, kraljevski rođaci, iako podrijetlom iz Flandrije. Da je sv. Gilbert potekao iz iste loze s njima, iako nije potvrđeno pouzdanim ispravama, upućuju isto ime Gilbert, isto najplemenitije podrijetlo iz prekomorskih krajeva i gotovo isto obitavalište obaju. Jer u neposrednoj blizini Folkinghama, i gotovo, da se izrazimo riječima citiranoga drevnog rukopisa, unutar njegova vlastelinstva ili pripadnosti, nalazi se Sempringham, posjed Jocelina i sv. Gilberta. Uostalom, to neka ispitaju znatiželjni istraživači rodoslovlja, a za pohvalu sv. Gilberta dovoljno je to iznijeti. Može se također pogledati Catalogus Nobilium koji su izravno od kralja Osvajača dobili posjede, kod Duchesnea u Normannica pri kraju knjige, gdje se čita Gislebertus de Gandt.

3 Sv. Gilbert rođen je oko godine Kristove 1083., dok je još vladao Vilim Osvajač: odrastao je i stasao u slavnoga muža pod njegovim sinovima Vilimom Riđim i Henrikom I., od kojih je prvi okrunjen za kralja godine 1097., u nedjelju 26. rujna, a u lovu nehotice pogođen strijelom završio je život godine 1100., u četvrtak 2. kolovoza; naslijedio ga je brat Henrik koji je poživio do godine 1135. Pod njima se proslavio Robert Bloet, koji je od kraljevskoga kancelara postao biskup Lincolna godine 1113., a preminuo godine 1123; u njegovoj je kući neko vrijeme boravio sv. Gilbert, kako prenosi Harpsfield u Historia Ecclesiastica Anglicana, stoljeće 12, pogl. 37. Nakon Robertove smrti za biskupa Lincolna posvećen je u nedjelju 22. srpnja spomenute godine 1123. Aleksandar, rodom Normanin, kojega je promaknuo njegov stric Rogerije, biskup Salisburyja, koji je imao najvišu vlast u vođenju poslova kod kralja Henrika. O obojici pišu pisac iz Worcestera i njegov nastavljač, pisac iz Malmesburyja, pisac iz Huntingdona, koji je ovome Aleksandru posvetio svoju povijest, pisac iz Pariza, pisac iz Westminstera i William iz Newburgha, lib. 1 Rerum Anglicanarum, pogl. 6.

4. Od toga Aleksandra sv. Gilbert je zaređen za svećenika i postavljen za njegova pokorničara, te je osnovao red iz Sempringhama, čiji početak Ángel Manrique u Annales Cistercienses smješta u godinu Kristovu 1135., kako ondje navodi u pogl. 8, br. 81. Potkraj te godine kralja Henrika, koji je umro drugoga prosinca, naslijedio je Stjepan, okrunjen u nedjelju 22. istoga mjeseca: pod njim se sretna sudbina i Rogerija i Aleksandra

A promijenila u najjadnije stanje: ali kad je on godine 1139. umro od žalosti, Aleksandar je sljedećih godina povratio svoje dostojanstvo, te je dvaput otputovao u Rim i stekao veliku naklonost kako kod kralja, tako i kod papa Lucija II. i Eugena III., koji je izabran 25. veljače godine 1145., dok je on sam tada boravio u Rimu. Vrativši se u Englesku, obnovio je svoju crkvu oskvrnutu požarom te je, kako navodi pisac iz Newburgha, da bi uklonio zavist zbog dvaju prije sagrađenih kaštela i kao okajao ljagu, sagradio isto toliko samostana i ispunio ih redovničkim zajednicama. Godwin u De Episcopis Lincolniensibus uči da je jedan od tih samostana sagrađen u Haverholmeu istodobno za regularne kanonike i za redovnice: a John Speed u Catalogus ædium religiosarum koje su srušene pod tim kraljem prenosi da je on doista bio dan gilbertincima pod naslovom sv. Marije u grofoviji Lincolnshire i da je opstao do vremena Henrika VIII. zajedno s prvim samostanom u Sempringhamu.

B 5 John Picard u Notæ ad Neubrigensem iznosi rukopisne popise lincolnskih biskupa, u kojima se kaže da se pod Aleksandrom proslavio sv. Gilbert, utemeljitelj iz Sempringhama, te da je novi red osnovao godine 1146. Te je godine u mjesecu kolovozu Aleksandar, kako piše pisac iz Huntingdona u lib. 8, otputovao u Auxerre papi Eugenu, koji je tada ondje boravio: ali je zbog neprikladne prekomjerne vrućine donio u Englesku klicu bolesti, od koje je ubrzo podlegao slabosti, zatim klonuću i naposljetku smrti, a pokopan je na Pepelnicu godine 1147. Dakle red iz Sempringhama bio je osnovan prije prethodne godine, a tada je možda potvrđen vlašću pape Eugena. Jer John Pits u De illustribus Angliæ Scriptoribus, doba 12, br. 258, piše da je redovnička pravila življenja koja je Gilbert propisao svojima, zajedno sa samim redom i ustanovom, potvrdio papa Eugen III; ipak ga valja ispraviti jer, nepromišljeno slijedeći Balea (ovdje govori o sv. Gilbertu u centuria 3 Scriptorum Britanniæ, odjeljak 25), tvrdi da je red iz Sempringhama započeo godine 1148., kojemu tada biskup Aleksandar, preminuo prethodne godine, ne bi mogao pružiti nikakvu pomoć. Te pak godine 1148. na općem kapitulu u Cîteauxu, kako prenosi očevidac Gaufridus u Vita S. Bernardi, lib. 4, pogl. 4, dok su opati prema običaju bili okupljeni, nazočio je časni papa Eugen, ne toliko predsjedajući apostolskom vlašću koliko sjedeći među njima u bratskoj ljubavi kao jedan od njih. Njemu je ondje pristupio Gilbert i, primivši zapovijed da ustraje u preuzetoj skrbi za svoj red, može se smatrati da je dobio ponovljenu potvrdu svoga reda. Tada je sklopio prisno poznanstvo sa sv. Bernardom i sv. Malahijom, koji je iste godine, 2. studenoga, umro u samostanu Clairvaux. Prije citirani Manrique tvrdi da je došao posavjetovati se sa sv. Bernardom ne te godine, nego 1135., što se protivi obama životopisima i drugim piscima te ne treba daljnjega pobijanja. Statute izabrane iz različitih samostanskih pravila također je odobrio isti papa Eugen, koji je potom preminuo 8. srpnja godine 1153.

§ II. Klevete nanesene redu iz Sempringhama i njihovo suzbijanje. Razni samostani.

Nije nedostajalo klevetnika koji su divnu svetost ove ustanove i izvanrednu čistoću obaju spolova, koju bi im dolikovalo hvaliti i ljubiti, kaljali sramotnim lažima; toliko da je rimski prvosvećenik Aleksandar III., koji je upravljao sveopćom Crkvom od godine 1159. do 1181., povjerio ispitivanje stvari biskupima Henriku od Winchestera, bratu kralja Stjepana, i Williamu Turbu od Norwicha, podrijetlom Normaninu, koji je (dok je winchesterski biskup bio spriječen zbog narušena zdravlja) pomno ispitao slučaj i napisanim pismom obavijestio papu o Gilbertovoj nevinosti: to je pismo iz rukopisnoga kodeksa objavio John Picard u bilješkama uz pisca iz Newburgha, a mi ga ovdje donosimo.

7 Presvetomu Ocu, vrhovnomu svećeniku Aleksandru, sluga njegove Svetosti William od Norwicha, pozdrav i poslušnost s najvećom odanošću. Nitko ne sumnja da odredbe vašega Očinstva proizlaze iz vrela pobožnosti i razuma: i našem se duhu sviđa samo ono što nadahnjuje Duh Sveti i što je začinjeno slatkoćom istine. Zato se usuđujem pisati vašemu Veličanstvu, premda sam prah i pepeo, i svjedočiti za istinu koju sam iskusio vlastitim očima i stvarnim dokazima. Gilbert iz Sempringhama ne može mi biti nepoznat kako zbog blizine, tako i zbog glasa svetosti kojom se ističe. Njegova je duša sjedište mudrosti, a njegov um crpi iz Duha Svetoga ono što izvrsno ulijeva u uši drugih. U pridobivanju i očuvanju duša za Boga toliko je revan i djelotvoran da se u usporedbi s njime stidim svoje lijenosti, te meni i meni sličnima Prorok predbacuje govoreći: „Postidi se, Sidone, reče more.” U redovnicama, kojih je nebrojeno mnoštvo stekao za Boga, gori i ljubav prema redovništvu i najbrižljivije čuvanje čistoće, te se diče time što su izuzete od pogleda i razgovora s ljudima, tako da im s pravom pristaje ono što je napisano: „Moj dragi pripada meni, a ja njemu, koji pase među ljiljanima.” Što se tiče kanonika, čijoj je nevinosti, kako čujem, nanesena šteta kod vaše Blagosti, svjedočim Bogom i svojom dušom da se ne sjećam da sam čuo ni riječ lošega glasa, jer zbog blizine mjesta i mnoštva onih koji k nama dolaze to ne bih mogao ne znati. Pristup redovnicama ovdje im je posve zabranjen, tako da ni njihovu prioru nije dopušteno vidjeti koju od njih ili s njom razgovarati: a pri primanju euharistije i onaj koji dijeli i ona koja prima međusobno se ne poznaju. Imaju naime svoje kuće, klaustar i oratorij u kojem spavaju, razmatraju i mole. Od svojih pak konverza traži samo to da nepovrijeđeno čuvaju život koji su zavjetovali: što su i oni sami u mojoj nazočnosti najpobožnije obećali da će činiti. Ono što im je potvrđeno vlašću naših prethodnika i vašom, i ono što su oni nakon duga iskustva zavjetujući obećali, on se ne usuđuje mijenjati da ne bi bio optužen za lakomislenost i preuzetnost.

8 Ipak, spor koji su protiv njega podigli oni koji su više mlaki negoli gorljivi u ljubavi, kad bi se barem riješio sudom i svjedočanstvom takvih ljudi koji imaju revnost Božju po spoznaji; koji bi uvidom u apostolske povlastice i očitim poznavanjem samih stvari spoznali istinu, te ne bi bili ni neiskusni ni neuki u redovničkom opsluživanju; i kojima ne bi dojadio prihvaćeni redovnički život, niti bi se, stavivši ruku na plug, obazirali natrag! Muža pak shrvana starošću, punijega kreposti negoli dana, ne valja odvraćati da na propast mnogih ne bi odustao od svoga nauma, nego ga valja poticati i blago bodriti da ustraje u očuvanju spasenja koje je Bog po njemu ostvario posred naše zemlje. Svakodnevno se prorjeđuje zrnje na gumnu Gospodnjem, a pljeva se umnaža. Neka Bog sačuva vašu Svetost nepovrijeđenom za svoju Crkvu. Zbogom.

9. Toliko iz pisma Williama, biskupa Norwicha u Norfolku, pokrajini susjednoj Kestevenu, papi Aleksandru III., kojemu su o istoj Gilbertovoj ustanovi pisali različiti ljudi: među ostalima, kako svjedoči Harpsfield, prior Bridlingtona i prior Winchestera, zatim nadbiskupi Rogerije iz Yorka i sv. Toma iz Canterburyja, za kojega prenosi da postoji pismo o toj stvari među onima koja još nisu tiskana. Ali nitko to nije učinio pomnije od samoga kralja Henrika II., koji je naslijedio Stjepana preminuloga godine 1156. On je najteže podnosio što se ti laici koji su (tako riječima kralja pripovijeda Harpsfield) prije zavjetovanja

A bili seljaci i kmetovi vezani uz zemlju, vjerolomno i zločinački odmeću od stege koju su svjesno i razborito prigrlili redovničkim svjedočenjem, te se na nju tuže kao da je stroža nego što je pravedno, tražeći drugu, lakšu i blažu, a kad to nisu postigli, usuđuju se pokrenuti nebo i zemlju. Ako bi im papa dopustio da je odbace, najavljuje da će on i velikaši posve oduzeti posjede koje su im bili dodijelili (što je smatrao da s pravom može učiniti ako se preokrene prijašnja stega). To i drugo potaknulo je papu da odredi kako povlastice koje su dali Eugen i Hadrijan te sva stega koju je Gilbert propisao svojima ostaju čvrste i nepokolebljive za sva vremena: i poslavši pisma kako kralju, tako biskupima i samomu Gilbertu, očitovao je svoju volju o toj stvari i da te tvrdoglave ljude svakako valja prisiliti na njihovu dužnost. Tako Harpsfield. Kad bi barem ta pisma postojala na veću pohvalu sv. Gilberta i reda iz Sempringhama! Njime bi se obilato pobila bestidna pripovijedanja o gilbertincima koja su izmislili neki satirični i razuzdani pjesnici, a koja rado prenosi Bale, misleći valjda da svojim otpadništvom od redovništva treba uresiti sličnim izmišljotinama. Od gore spomenutih biskupa posljednji je tu čast postigao sv. Toma godine 1162., izabran od kancelara za nadbiskupa Canterburyja, a dvije godine poslije zbog sukoba s kraljem napustio je Englesku: prije toga vremena sav je taj nemir među gilbertincima bio posve smiren.

10 U to je vrijeme na stolici u Lincolnu cvjetao Robert de Chesney, koji je naslijedio Aleksandra preminuloga godine 1147., a umro godine 1167; John Speed i Francis Godwin prenose da je on sagradio samostan sv. Katarine pokraj Lincolna za gilbertince, premda je kod Godwina, možda tiskarskom pogreškom, otisnut London umjesto Lincolna. Osim triju spomenutih samostana, u istoj grofoviji Lincolnshire postojali su samostani u Alvinghamu, Catleyu, Nun Cotonu, Sixhills, Newstead pod naslovom sv. Marije, Nun Ormsby i Tunstallu: u grofoviji Norfolk u Shouldhamu i Marmondu: u Cambridgeshireu u Fordhamu: u Northamptonshireu u Catesbyju: u jorškoj biskupiji u Wattonu, koji je sagrađen za vladavine Stjepana i valja ga ubrojiti među prve. Propuštamo nabrajati ostale. Njihove godišnje prihode izračunava John Speed, jer su ti samostani pod Henrikom VIII. ili srušeni ili prenamijenjeni u druge svrhe. Da su neki sagrađeni nakon smrti sv. Gilberta, doznajemo iz samostana u Alvinghamu, koji je kao utemeljitelja priznavao durhamskoga biskupa Anthonyja Beka, koji je živio sto godina nakon sv. Gilberta.

C

11 Speed ih engleskim uobičajenim imenom naziva bijelim gilbertinskim kanonicima, različitima od drugih bijelih kanonika premonstratskoga reda, a Pits prenosi da su oni bili njegovatelji obnovljene kanoničke stege: njima je, preuzevši određenu obnovu toga reda, propisao gotovo Pravilo sv. Augustina, kao što je svojim redovnicama propisao Pravilo sv. Benedikta. Oba pak pravila, dopunjena iz drugih samostanskih stega, nazivaju se Statuta Gilbertinorum. Osim toga prenosi se da je napisao jednu knjigu Exhortationum ad Fratres, jednu knjigu Epistolarum ad diversos i još neka druga djela, o kojima se, dok su dosad neobjavljena i skrivena (ako nisu i propala), ne može donijeti nikakav siguran sud. U međuvremenu, nakon što je Henrik II. preminuo 6. srpnja godine 1188., naslijedio ga je njegov sin Rikard I., šesti od Vilima Osvajača, pod kojim je sv. Gilbert u sto šestoj godini života otišao na nebo godine 1189., kako donje Acta uče: Harpsfield piše da je preminuo 1190., a Wilson u Martyrologium Anglicanum, ne bez pogreške, bilježi 1160.

§ III. Napisani životopis sv. Gilberta: uvrštenje među svece.

Da je Gilbert bio slavan po svetosti dok je živio, pokazuje prije navedeno pismo biskupa Williama papi Aleksandru. Istaknuti glasnik iste svetosti jest William iz Newburgha, koji je rođen godine Kristove 1135. i doveo je englesku povijest svoga vremena sve do godine 1197. O sv. Gilbertu, koji je tada bio mrtav tek nekoliko godina, postoji ova njegova pohvala u lib. 1, pogl. 16: „Ne smije se šutnjom prijeći ni časni Gilbert, muž posve čudesan i jedinstven u čuvanju žena, od kojega je započeo i red iz Sempringhama, te s brzim napretkom postigao brzo učvršćenje. On se od mladenačkih godina, kako se priča, nimalo nije zadovoljio vlastitim spasenjem, nego je, zapaljen revnošću za pridobivanje duša Kristu, revnije počeo skrbiti za slabiji spol Božjom revnošću, u pobožnoj odvažnosti preuzetoj iz svijesti o vlastitoj čistoći i pouzdanju u višnju milost. A kad se činilo da se njegovim pothvatima smiješi Božja naklonost, bojeći se da možda ne bi trčao ili trčao uzalud ako plamteću revnost ne bi začinila umjerena mudrost, osobito jer još nije bio dovoljno poučen od starijih, a prihvatio se tako teške brige, smatrao je da treba otići mužu slavnom po naslovima mudrosti i svetosti, naime časnomu opatu iz Clairvauxa sv. Bernardu: poučen njegovim časnim savjetima i učvršćen u svojoj nakani, tim je gorljivije, koliko i pouzdanije, nastavio ustrajati u pobožnim pothvatima: i napredovao je u onome što je činio, te je, kako se kaže o plemenitom patrijarhu, išao napredujući i rastući dok nije postao silno velik, kako po brojnome mnoštvu okupljenom na službu svemogućemu Bogu, tako i po pridodavanju vremenitih dobara za potrebnu potporu tijela, prema onoj Gospodnjoj riječi: ‘Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.’

13 Naposljetku je sagradio dva ne baš neznatna samostana za sluge Božje i osam za službenice Božje: ispunio ih je brojnim zajednicama i prema mudrosti koja mu je bila dana uredio ih redovničkim ustanovama. I doista, u odgoju slugu Božjih obilovala je milost koja mu je s neba udijeljena u skrbi za žene. Jer u tome dijelu po mome sudu drži palmu među svima za koje znamo da su uložili redovnički trud u odgoj i upravljanje ženama: i doista je prije nekoliko godina, natovaren duhovnim dobicima i već oronuo, kao djever nebeskoga Zaručnika prešao Gospodinu. A brojnost njegovih sinova i kćeri ostaje: silno je na zemlji sjeme njegovo, i naraštaj će njegov biti blagoslovljen dovijeka.”

14 Toliko pisac iz Newburgha. U isto vrijeme kad i pisac iz Newburgha živio je autor djela Vita S. Gilberti, koje ovdje donosimo, a prije je objavljeno u drugome svesku Legenda Sanctorum odnosno Historia Sanctorum nova, tiskanom u Kölnu 1473. i dvije godine poslije u Leuvenu. Njegov je sažetak, zadržavši gotovo autorove riječi, izdao Franciscus Haræus među Vitæ Sanctorum pod 4. veljače, napomenuvši u predgovoru da je izvađen iz rukopisnoga kodeksa njegova suvremenika, kao što nakon Haræusa upozorava i Gerardus Joannes Vossius u lib. 2 De Historicis Latinis, pogl. 34. Isti životopis, ali znatno skraćen, donosi Jan Mombaer iz Bruxellesa u Venatorium Sanctorum Ordinis Canonicorum Regularium, pogl. 133 prema našemu rukopisnom kodeksu, ili lib. 2, pogl. 90 prema primjerku koji navodi Picard uz pisca iz Newburgha. U tome životopisu nema spomena o javnome štovanju koje je dopustio rimski prvosvećenik niti o podizanju tijela iz zemlje. To se navodi u drugim Acta, koja donosimo iz rukopisnoga kodeksa samostana Rood Klooster pokraj Bruxellesa, a prije ih je tiskao John Capgrave u Legenda nova Sanctorum Angliæ u Londonu godine 1516.

15 To je sažeto iz opširnijega životopisa, u kojem se, kako prenosi Harpsfield, opširno govori o čudesima, osobito onima učinjenima na grobu pobožnoga muža. Kaže da su ondje primljena dobročinstva javno i s golemom radošću objavljivali slijepi, hromi, nijemi, gluhi,

A uzeti, oduzeti, grozničavi, vodeničavi, mahniti, opsjednuti i drugi pritisnuti raznim bolestima do očaja svih prijatelja i liječnika. I da se ne bi dogodilo ništa izmišljeno ili prijetvorno, sve je podvrgnuto najpomnijem i najtočnijem istraživanju i ispitivanju ne samo na temelju svjedočanstva ozdravljenih, nego i vjere najčestitijih svjedoka. Tomu je ispitivanju ne samo nazočio velik broj drugih muževa istaknutih učenošću, pobožnošću i redovništvom, nego mu je i predsjedao Hubert, nadbiskup Canterburyja. Budući da je sve to posvuda bilo tako očito i slavno, priopćeno je rimskomu prvosvećeniku po priorima Chicksandsa i Catleya, po prioru i konventu iz Tymea i Kirkhama, po opatima iz Barlingsa, Revesbyja, Kirkstalla, Sv. Albana, Swinesheada, Bournea i Croxtona, po Williamu, grofu Essexa, po biskupima Bangora, Rochestera, Elyja, Norwicha, Coventryja, Londona i Hubertu iz Canterburyja: njemu i nekolicini drugih Inocent III. povjerio je brigu da pomno istraže cijelu stvar. Kad je bio obilno obaviješten o veličini i raznolikosti djela učinjenih po bl. Gilbertu, pobrinuo se da se njegovo tijelo prenese na uzvišenije i časnije mjesto te da se njegova uspomena ubuduće slavi među ostalim nebeskim građanima. A to se dogodilo godine Gospodnje 1202. i 13. listopada te u vrijeme kralja Ivana, koji je i sam o tim stvarima pisao papi. To i drugo nalazi se kod Harpsfielda, a možda i iz opširno napisanih Acta, do kojih dosad nismo uspjeli doći. Kralj Ivan, koji je naslijedio svoga brata Rikarda I., umrloga godine Kristove 1199. od rane, živio je do godine 1216. Inocent III. upravljao je Crkvom od godine 1198. do iste godine 1216. Naposljetku, Hubert je od biskupa Salisburyja postao nadbiskup Canterburyja godine 1194., a preminuo je godine 1205.

B Acta iz god. 1202.

§ IV. Slavno štovanje sv. Gilberta.

17 Ime sv. Gilberta od toga je vremena upisano u različite martirologije. Tako rukopisi iz Leidena iz samostana sv. Cecilije, iz Utrechta klerika sv. Jeronima, iz Aalberga regularnih kanonika, iz Bruggea vilimovaca, i to na prvome mjestu, te kölnski tiskan godine 1490.: „Rođendan za nebo sv. Gilberta ispovjedaoca, koji” (kako dodaje Molanus uz Usuarda) „počiva u Sempringhamu, u samostanu koji je sam sagradio.” Hermann Greven uz Usuarda: „U Engleskoj Gilberta, opata i ispovjedaoca, koji je mnoge poučio da žive po pravilu.” Rukopisni Florarium Sanctorum: „U Engleskoj Gilberta, prezbitera i ispovjedaoca, iz reda regularnih kanonika, godine spasenja 1189.” Ondje se bolje naziva prezbiterom negoli kod drugih opatom. S većom pogreškom Bellini: „Istoga dana sv. Gilberta, biskupa i ispovjedaoca”: taj naslov biskupa s pravom izostaje iz Martyrologium Romanum: u njegovim je bilješkama Baronije njega pomiješao sa sv. Guibertom, opatom iz Gemblouxa u Brabantu, dok piše da je utemeljitelj toga plemenitog samostana preminuo s ovoga svijeta godine Gospodnje 962., da njegov rođendan za nebo navodi Molanus u Indiculus i u Natales Sanctorum Belgii, te da se prenosi kako je njegov životopis napisao Sigebert, redovnik istoga samostana, kod Surija 23. svibnja. Tako i Maurolico kaže: „Istoga dana sv. Gilberta ispovjedaoca, koji je sagradio samostan u Gemblouxu u vrijeme cara Otona I.” On je zadobio njemačko kraljevstvo godine 937., otputovao u Rim te prije spomenute godine 962. proglašen carem i okrunjen od pape Ivana XII., a poživio je do godine 73. toga stoljeća. U istoj su zabludi Petar de Natalibus u Catalogus, lib. 3, pogl. 83, Galesini u Martyrologium Romanum, Kanizije u njemačkom martirologiju, Konstantin Felicius i drugi; štoviše, Ghini toga opata iz Gemblouxa benediktinskoga reda pripisuje kanonicima: „Rođendan za nebo”, kaže, „sv. Gilberta ispovjedaoca, koji je bio utemeljitelj plemenitoga samostana u Gemblouxu, u kojem je provodio stroži oblik redovničkoga života vojujući Kristu Kralju: naposljetku, da primi nagradu, otišao je s ovoga svijeta godine spasenja 962.”

17 Istoga sv. Gilberta, pobrkavši mjesta, Saussay u Martyrologium Gallicanum pripisuje Galiji ovim riječima: „Također istoga dana drugoga sv. Gilberta ispovjedaoca, koji je postigavši veliko savršenstvo života osnovao samostan Sempringham u Honnecourtu i, postavši opatom toga mjesta, nakon što je učenicima koje je okupio predao opomene i primjere redovničkoga življenja, otišao u nebesku domovinu.” A Honnecourt je selo sa samostanom benediktinskoga reda u Belgijskoj Galiji uz rijeku Scheldu, između njezina izvora i grada Cambraia, daleko od Sempringhama kod Engleza smještenoga u grofoviji Lincolnshire. O Honnecourtu smo gore govorili uz Vita S. Lietphardi Episcopi, koji se ondje osobito štuje. Boljom je pohvalom počašćen u Martyrologium Anglicanum: „U Sempringhamu u grofoviji Lincolnshire preminuće sv. Gilberta ispovjedaoca, potekloga od plemenite normanske krvi i utemeljitelja redovnika u Engleskoj zvanih gilbertinci, gdje je sagradio dvanaest samostana toga reda, osam za žene i četiri za muškarce: i nakon pobožno i sveto proživljena života, kao starac pun godina i dostojan poštovanja, otišao je Gospodinu našemu godine Kristove 1150. i pokopan je u Sempringhamu, gdje se njegovo sveto tijelo s velikim štovanjem čuvalo sve do vremena Henrika VIII. Zbog mnogih čudesa koja su se ondje dogodila papa Inocent III. upisao ga je u popis svetaca.” Hieronymus Porter u Flores Sanctorum Angliæ opisuje njegov život gotovo iz Nicholasa Harpsfielda. O istome govori Gabriele Pennotti u Historia Ordinis Clericorum Canonicorum, lib. 2, pogl. 70, br. 2.

18 Ipak, budući da je redovnicama gotovo propisao Pravilo sv. Benedikta, navodi se i u samostanskim martirologijima. Wion kaže: „Istoga dana u Engleskoj sv. Gilberta ispovjedaoca, koji počiva u Sempringhamu, u samostanu koji je sagradio.” Zatim pokušava potvrditi da je sv. Gilbert osnovao red pod Pravilom sv. Benedikta time što se to čita kod Jeronima Paulija iz Barcelone u Provinciale Ecclesiarum tiskanom u Rimu 1493. Wiona, kojega je Picard napao u Notæ ad Neubrigensem, brani Ménard u lib. 1 Observationes uz svoj Martyrologium Benedictinum, u koji je upisao sv. Gilberta: i tvrdi da ga ne treba brisati iz popisa benediktinskih svetaca, jer je i bio redovnik i svoj je život uredio prema obredu cistercitskih redovnika. Iz toga ga razloga Crisóstomo Henríquez ovako slavi u Menologium Cisterciense: „U Engleskoj sv. Gilbert, učenik medotočnoga Bernarda, muž apostolske revnosti, najstrožega i najkrutijega života, izvanredne čistoće, slavan po proročkom daru i čudesan tvorac zapanjujućih čudesa.”

19 Dodaje Henríquez u bilješkama iz suvremenoga pisca Nicolása Bravoa da je sv. Gilbert u samostanu Clairvaux, prije nego što je postavio temelje svoga reda, pod učiteljstvom sv. Bernarda naučio početke redovničkoga života. Voljeli bismo da se to potvrdi drevnim spomenicima. Jer, kao prvo, kada se sv. Bernard rodio godine 1091., Gilbert je tada odrastao kao dječak od otprilike osam godina. Kao drugo, on jest, prema Acta, sklopio poznanstvo i prisnost sa sv. Bernardom te je, kako svjedoči pisac iz Newburgha, bio poučen njegovim časnim savjetima i učvršćen u svojoj nakani, ali godine Kristove 1148., kada je već bio stariji od šezdeset godina i odavno bio osnovao red, uz glavnu pomoć Aleksandra, biskupa Lincolna, koji je tada već bio preminuo. Kao treće, cistercitski su opati s papom Eugenom odbili pomoć koju je od njih zatražio, govoreći da njihovim redovnicima nije dopušteno biti poglavarima drugoga reda, a osobito redovnica, kako se niže kaže u Acta: tako da je čudno što je Montalvo u lib. 2, pogl. 23 iznio ove riječi koje Henríquez citira uz Menologium: „Gilbertinci su habitom i svim drugim stvarima cisterciti, jer je papa Eugen III., budući da je i sam bio cistercit, kada je odobrio njihov red, zapovjedio da opslužuju Pravilo sv. Benedikta prema ustanovi cistercita: i tako ga opslužuju te svečano slave blagdan sv. oca našega Bernarda nakon Gilberta i sv. Benedikta, zakonodavca obaju redova.” Svaku od tih tvrdnji valja sigurnije dokazati. Slijedeći njih, Charles de Visch u Bibliotheca Scriptorum Cisterciensium također je ubrojio sv. Gilberta u svoj red: no zbog naših razloga na kraju knjige promijenio je mišljenje. John Brompton, koji je u Engleskoj živio u XIV. stoljeću Kristovu kao opat cistercitskoga reda u Jervaulxu, ovako piše o sv. Gilbertu: „U to vrijeme, naime godine Gospodnje 1188., umro je sv. Gilbert, utemeljitelj bijelih redovnika reda iz Sempringhama”, ne spomenuvši uopće svoj red.

20 Da se sv. Gilbert nekoć u Rimskoj Crkvi običavao častiti crkvenim oficijem, zaključujemo iz kalendara stavljenih na početak brevijara tiskanih u Veneciji godine 1479. i 1490. te misala izdanih u Nürnbergu godine 1484. i u Veneciji 1508.: u njima se dan 4. veljače propisuje oficij sv. Gilberta ispovjedaoca, ali sav za moljenje iz zajedničkoga slavlja, kako kažu. Masini u Bononia illustrata pod 4. veljače prenosi da se u Bologni toga dana slavi blagdan sv. Gilberta u crkvi sv. Ivana na brdu, a da se neke njegove relikvije čuvaju u crkvi sv. Jakova Velikoga, i čini se da to valja razumjeti o ovome svecu.

Quam Britanniæ majoris regionem Orientalem sub Romanis Coritani incolebant, provinciæ Flaviæ Cæsariensi in gratiam Theodosii Imperatoris deinde attributam; quamque sub primis A glo-Saxonibus Middelengli, Merciorum postea regno adjuncti, possederunt; in ca celebris Comitatus Lincolnia visitur, subdivisus in Lindissiam, Chestevenam, et Hollandiam: de Lindissia, seu Lindissarorum provincia, Middelenglis, ac Merciis fusius agemus xiii Februarii ad vitam S. Ermenildæ Reginæ Merciorum. In Chestevena, qua Hollandiam attingit, Avelandia centuria est, sive, ut istic loquuntur, Wapentachia; quod Præsides, ut in S. Eduardi Confessoris Legibus habetur, suas olim præfecturas armorum contactu auspicarentur. Eminet ibi Folkingamium oppidum, antiquo dominio Baronum de Gandavo illustre: quorum primus Gilbertus de Gandavo, nepos Balduini Comitis Flandriæ, habetur apud Guilielmum Cambdenum in Coritanis, qui magnos illi reditus munificentia Guilielmi Conquestoris Regis Angliæ obtigisse docet ex antiquo MS. secundum quod hujus Gilberti filius Walterus genuit Gilbertum n et Robertum; a quo hæredes in tribus Gilbertis, filio, nepote ac pronepote continuantur: quorum aliquos etiam Lincolnienses Comites fuisse observat Andreas Chesnæus in Genealogia Gisnensi et Gandavensi lib. 4, cap. 1 et 14. Primus omnium Gilbertus ibidem traditur filius Radulphi a Gandavo, Domini Alostani, et Gislæ, quam opinatur Chesnæus filiam Balduini Barbati, et sororem Balduini Insulani Comitum Flandriæ.

2 Hujus porro Insulani filia Mathildis, nupta Guilielmo Conquestori, genuit Guilielmum n, Rufum dictum, et Henricum 1 Reges Angliæ: ex cujus filia Mathilde et Godefrido Comite Andegavensi et Cenomanensi natus est Henricus n Rex Angliæ. Sub his Regibus sloruit S. Gilbertus, natus patre Jocelino, viro nobilissimo, genere Normanno: quales reliqui Barones Folkinghamii, Regum consanguinei, habiti sunt, quamvis ex Flandria oriundi. Eadem cum illis stirpe S. Gilbertum prognatum esse, licet certis non constet tabulis, innuunt idem Gilberti nomen, eadem ex transmarinis partibus nobilissima origo, idemque, utriusque quasi domicilium. Vicinissimum enim Folkingamio, et ferme, ut cum antiquo MS. citato loquamur, manerio seu pertinentiis ejus inclusum est Semprimenhamum, dominium Jocelini et S. Gilberti. Ceterum hæc curiosis rerum genealogicarum indagatoribus examinanda, sufficit ad laudem S. Gilberti proposuisse. Videri etiam potest Catalogus Nobilium, qui immediate prædia a Rege Conquestore obtinuerunt, apud Chesneum in Normannicis sub finem libri: ubi Gislebertus de Gandt legitur.

3 Natus est S. Gilbertus circa annum Christi MLXXXIII, regnante adhuc Guilielmo Conquestore: adolevit atque in virum præclarum accrevit sub ejus filiis Guilielmo Rufo, et Henrico 1, quorum ille in Regem consecratus est anno MLXXXXVII die Dominica, XXVI Septembris; inter venandum vero sagitta incaute percussus vitam finiit anno MC, die n Augusti seria quinta: cui suffectus frater Henricus supervixit ad annum MLXXXV. Sub his claruit Robertus Bloet ex Regni Cancellario Lincolniensis Episcopus factus anno MCXIII, vita functus anno MCXXIII, in cujus familia aliquamdiu versatum fuisse S. Gilbertum, tradit Hærpsfeldius in Historia Ecclesiastica Anglicana seculo 12 cap. 37. A morte Roberti Episcopus Lincolniensis consecratus est die Dominica, XXII Julii dicti anni MCXXIII, Alexander ortu Normannus, promotus a patruo suo Rogerio Episcopo Sarisburiensi, cui summa apud Henricum Regem rerum agendarum extitit auctoritas. De utroque agunt Wigorniensis ejusque continuator, Malmesburiensis, Huntindoniensis, qui suam huic Alexandro inscripsit historiam, Purisiensis, Westmonasteriensis, et Neubrigensis lib 1 rerum Anglicanarum cap. 6.

4. Ab hoc Alexandro S. Gilbertus sacerdotio initiatus, ejusque Pænitentiarius factus, Ordinem Semprimenhamensem instituit, cujus initium refert Angelus Manrique in Annalibus Cisterciensibus ad annum Christi MCXXXV, ut istic tradit cap. 8 num. 81. Sub hujus anni sinem Regi Henrico, die secundo Decemb. mortuo, successit Stephanus, XXII ejusdem mensis, die Dominica coronatus: sub quo et Rogerii et Alexandri prospera fortuna

A fortuna in miserrimum statum immutata est: sed illo anno MCXXXIX ex mærore extincto, suam proximis annis Alexander recepit dignitatem: Romamque bis profectus, magnam iniit gratiam tam apud Regem, quam Pontifices Lucium II et Eugenium III, ipso tum Romae præsente, XXV Februarii anni MCXLV creatum. Reversusque in Angliam, ecclesiam suam incendio fædatam innovavit, atque, ut refert Neubrigensis, ad tollendam duorum ante extructorum castellorum invidiam, et quasi expiandam maculam, totidem monasteria construens, collegis religiosis implevit. Horum coenobiorum alterum Canonicis Regularibus simul et sanctimonialibus apud Haverholmam extructum docet Godwinus de Episcopis Lincolniensibus: et quidem Gilbertinis sub titulo S. Mariæ in Comitatu Lincolniensi datum, ad tempora Henrici VIII cum primo Sempringhamiensi monasterio permansisse tradit Joannes Spedus in Catalogo ædium religiosarum sub eo Rege subversarum.

B 3 Joannes Picardus in Notis ad Neubrigensem profert tabulas MSS. Episcoporum Lincolniensium, in quibus dicitur sub Alexandero S. Gilbertus Fundator de Sempringham claruisse, et novum Ordinem anno MCXLVI instituisse. Quo anno, mense Augusto, Altissiodorum, ut scribit Huntindoniensis lib. 8, Alexander ad Eugenium Papam, qui tunc ibi morabatur, profectus est: sed ex intempestiva caloris nimietate seminarium languoris attulit in Angliam: unde mox infirmitati, deinde languori, tandem morti succubuit, sepultus in capite jejunii anno MCXLVII. Erat ergo ante annum præcedentem Ordo Sempringhamensis institutus, tum forte auctoritate Eugenii Papæ confirmatus. Nam normas vivendi religiosas suis a Gilberto præscriptas, cum ipso ordine et instituto, ab Eugenio III Papa confirmatas, scribit Pitseus de illustribus Angliæ Scriptoribus ætate 12, num. 258, qui tamen corrigendus est, quod Balæum temere secutus (agit hic de S. Gilberto centuria 3 Scriptorum Britanniæ sect. 25) velit Ordinem Sempringhamensem incepisse anno MCXLVIII, cui tum Episcopus Alexander, anno præcedente extinctus, nullum potuisset subsidium conferre. Illo autem anno MCXLVIII in capitulo generali apud Cistercium, ut tradit qui præsens aderat Gaufridus in Vita S. Bernardi lib. 4, cap. 4, juxta morem Abbatibus congregatis Eugenius Papa Venerabilis adfuit, non tam auctoritate Apostolica præsidens, quam fraterna caritate residens inter eos, quasi unus ex eis. Hunc istic Pontificem adviit Gilbertus, jussusque in cura Ordinis sui suscepta persistere, potest censeri iteratam obtinuisse Religionis confirmationem. Familiarem tum iniit notitiam cum SS. Bernardo et Malachia eodem anno, II novemb. in monasterio Claravalle mortuo. Manrique ante citatus contendit, non hoc anno, sed MCXXXV consultum adivisse S. Bernardum, quod Actis utrisque, aliisque Scriptoribus contrarium ulteriore non indiget refutatione. Statuta ex variis regulis monasticis excerpta idem Eugenius Papa etiam approbavit, dein vita functus VIII Julii anni MCLIII.

§ II. Ordini Sempringhamensis inustæ calumniæ, et extinctæ. Varia monasteria.

Non defuerunt obtrectatores, qui admirabilem hujus instituti sanctitatem, et singularem utriusque sexus castitatem, quam laudare eos atque amare decuisset, fædis mendaciis contaminarent; adeo ut Alexander III Pontifex Romanus, qui universæ Ecclesiæ præfuit ab anno MCLIX ad MCLXXXI, demandarit rei cognitionem Episcopis Wintoniensi Henrico Regis Stephani fratri, et Norwicensi Guilielmo Torbo, origine Normanno, qui (impedito propter affectam valetudinem Wintoniensi) caussa accurrate discussa, innocentiam Gilberti scripta epistola Pontifici indicavit: eam Joannes Picardus ex codice MS. in notis ad Neubrigensem vulgavit, quam hic damus.

7 Sanctissimo Patri, summo Pontifici Alexandero, suæ Sanctitatis servus Willelmus Norvicensis, salutem et cum summa devotione obedientiam. Statuta Paternitatis vestræ ex pietatis et rationis fonte procedere nulli dubium est: et ea sola spiritui nostro complacent, quæ Spiritus sanctus suggerit, et veritatis dulcedine condiuntur. Inde est, quod vestræ Majestati audeo scribere, cum sim pulvis et cinis, et testimonium perhibere veritati, quam visu et rerum argumentis expertus sum. Gilbertus de Sempringham tum ex vicinitate, tum ex celebritate sanctitatis, qua præeminet, mihi incognitus esse non potest. Anima ejus sedes sapientiæ est, et mens ejus haurit de Spiritu sancto, quæ aliorum auribus excellenter infundit. In lucrandis et conservandis Deo animabus tam studiosus et efficax est, ut ex comparatione ejus, tædeat me ignaviæ meæ: et mihi et consimilibus meis Propheta improperet, dicens: Erubesce Sidon, ait mare. In sanctimonialibus, quarum multitudinem innumeram Deo acquisivit, fervet et religionis amor, et castitatis diligentissima custodia, et se ab hominum visu et colloquiis gloriantur esse exceptas, ut merito eis conveniat quod scriptum est: Dilectus meus mihi et ego illi, qui pascitur inter lilia. De Canonicis, quorum innocentiæ apud Clementiam vestram audio esse derogatum, testor Deum et animam mean, quod nec verbum infamiæ memini me audisse: cum ex propinquitate loci, et frequentia venientium ad nos, ignorare non possem. Accessus ad sanctimoniales hic eis penitus inhibitus est, ut nec Priori quidem eorum videndi vel loquendi cum aliqua licentia pateat: et in perceptione Eucharistiæ et dans et accipiens invicem ignorantur. Habent siquidem domos suas, claustrum et oratorium, in quo dormiunt, meditantur et orant. A Conversis suis tantum exigit, ut vitam, quam professi sunt, inviolabiliter conservent: quod et ipsi me præsente, se devotissime facturos, promiserunt. Quod illis prædecessorum nostrorum et vestra auctoritate firmatum est: et quod illi post longam experientiam profitentes devoverunt; ipse mutare non præsumit, ne levitatis et præsumptionis arguatur.

8 Lis tamen, quam adversus eum suscitaverunt plus tepidi quam ferventes caritate, utinam dirimeretur talium judicio et testimonio, qui habenent zelum Dei secundum scientiam; qui ex inspectione Apostolicorum privilegiorum, et rerum ipsarum evidenti cognitione, veritatem agnoscerent, et regularis observantiæ nec inexperti essent, nec ignari; et quos non tæderet susceptæ religionis, et manu missa ad aratrum, non respicerent retro! Vir vero confectus senio, et virtutum plenior quam dierum, non est deterrendus, ne a proposito ad multorum ruinam deficiat: sed hortandus et demulcendus, ut perseveret ad conservandam salutem, quam Deus per eum operatus est in medio terræ nostra. Rarescunt quotidie grana in area Domini, sed paleæ multiplicantur. Deus sanctitatem vestram Ecclesiæ suæ conservet incolumem. Vale.

9. Hactenus epistola Guilielmi Episcopi Norvicensis in Norfolcia, vicina Chestevenæ provincia, ad Alexanderum, III, cui varii de eodem Gilberti instituto scripserunt: atque inter alios, teste Harpfeldio, Prior Bridling-tonensis et Wintoniensis, tum Archiepiscopi Rogerius Eboracensis et S. Thomas Cantuariensis, cujus illa de re tradit epistolam extare inter eas, quæ adhuc non sunt impressæ. Sed nullus ipso Rege Henrico II, qui Stephano anno MCLVI vita functo successerat, accuratius id præstitit. Hic gravissime tulit laicos illos qui (ita verbis Regis narrat Harpfeldius) ante profesionem

Asionem rustici erant, et glebæ adscriptitii, perfide a disciplina, quam scientes et prudentes religiosa contestatione amplexi erant, scelerate deficere, et de ea tamquam justo severiore conqueri, aliamque leviorem et mitiorem postulare, et cum non impetrarent, cœlum terramque movere ausos. Quam si eos Pontifex excutere pateretur, denuntiat futurum, ut ipse et Proceres possessiones, quas illis attribuerant (id quod inversa priore disciplina se facere merito posse existimavit) penitus auferrent. Hæc et alia Pontificem commoverunt, ut privilegia ab Eugenio et Adriano data, disciplinamque omnem a Gilberto suis prescriptam, fixa et immota ad omnem memoriam manere decreverit: et scriptis tam ad Regem, quam Episcopos ipsumque Gilbertum litteris, voluntatem suam ea de re, præfractosque illos viros ad officium omnino cogendos, significarit. Ita Harpsfeldius. Utinam eæ epistolæ ad majorem S. Gilberti Ordintisque Sempringhamensis commendationem extarent! Illis abunde refutarentur obscænæ narrationes de Gilbertinis a nonnullis satyricis lascivisque poetis confectæ: quas gestit Balærus referre, ratus forte suam a monachatu apostasiam similibus figmentis decorandam. Ex dictis supra Antistitibus ultimus eam dignitatem assecutus est S. Thomas anno MCLXII, e Cancellario in Archiepiscopum Cantuariensem electus; biennioque post ob dissidium cum Rege ex anglia discessit: ante quod tempus hæc tota Gilbertinorum commotio prorsus sedata fuit.

10 Florebat eo tempore Robertus de Querceto in Sede Lincolniensi, Alexandro anno MCXLVII mortuo suffectus, vita functus anno MCLXVII, a quo caenobium S. Catharinæ juxta Lincolniam Gilbertinis extructum fuisse tradunt Joannes Spedus, et Franciscus Godwinus, apud quem, forte errore typographico, Londinum loco Lincolniæ excusum est. Extiterunt præter tria memorata monasteria in eodem Comitatu Lincolniensi Alvingamense, Catelegense, Nuncottonianum, Sixzleense, sub titulo S. Mariæ Neustadianum, Nun-ormesbiense et Syahiliense: in Comitatu Norfolciensi Mamoundanum, et Shuldehamiense: in Cantabrigia Fordhumense: in Northamptonia Catesbyanum: in Eboracensi diæcesi Wattonianum, quod regnante Stephano extructum inter prima numerandum. Omittimus plura recensere. Horum annuos reditus computat Joannes Spedus, quod hæc monasteria sub Henrico VIII aut subversa sint, aut in alios usus translata. Aliqua a morte S. Gilberti extructa discimus ex Alvingamensi, quod Episcopum Dunelmensem Antonium Beccum seu Beacum, qui centum annis post S. Gilbertum floruit, fundatorem agnoscebat.

C11 Albos Canonicos Gilbertinos usitato Anglis nomine illos nuncupat Spedus, ab aliis Albis Canonicis Ordinis Præmonstratensium distinctos, illosque renovatæ disciplinae Canonicorum cultores tradit Pitseus: quibus assumpta quadam illius Ordinis reformatione Regulam fere S. Augustini præscripsit, uti S. Benedicti suis sanctimonialibus. Utraque autem Regula ex aliis monasticis disciplinas adaucta Statuta Gilbertinorum appellantur. Præter quæ traditur scripsisse Exhortationum ad Fratres librum unum, Epistolarum ad diversos librum unum et nonnulla alia, de quibus, dum hactenus inedita latent, (si non etiam perierint) certum aliquod non licet jndicium formare. Interea Henrico II die VI Julii anno MCLXXXVIII extincto, successit filius ejus Richardus I, a Guilielmo Conquæstore VI, sub quo S. Gilbertus anno ætatis CVI ad cælos abiit anno MCLXXXIX, ut Acta infra docent: Harpfeldius scribit MXCC obiisse; Wilsonus in Martyrologio Anglicano, non absque mendo, notat MCLX.

§ III. S. Gilberti Vita scripta: in Sanctos relatio.

Gilbertum sanctitate celebrem fuisse, dum viveret, epistola Guilielmi Episcopi ad Alexandrum Pontificem ante data significat. Ejusdem sanctitatis præxo illustris est Guilielmus Neubrigensis, qui anno Christi MCXXXV natus res Anglicanas sui temporis usque ad annum MCXCVN perduxit. Hujus de S. Gilberto paucis tum annis mortuo hoc extat elogium lib. 1 cap. 16. Nec silentio, inquit, prætereundus est venerabilis Gillebertus, vir plane mirabilis, et in custodia fœminarum singularis, a quo etiam Ordo Sempringhamensis sumpsit exordium, et cum celeri provectu celerem statum. Hic ab annis, ut dicitur, adolescentiæ propria nequaquam salute contentus, sed lucrandarum Christo animarum zelo ignitus, infirmiorem sexum propensius cœpit æmulari Dei æmulatione, pio ausu sumpto ex propriæ castitatis conscientia, et gratiæ supernæ fiducia. Cumque cœptis ejus favor videretur arridere Divinus, veritus ne forte in vacuum curreret aut cucurrisset, si erumpentem zelum moderatrix scientia non condiret, præsertim minus adhuc a majoribus institutus, tam arduam sollicitudinem arripuisset; virum sapientiæ et sanctitatis titulis clarum, venerabilem scilicet Abbatem Clarevallensem S. Bernardum adeundum putavit: cujus venerandis consiliis informatus, atque in suo proposito roboratus, tanto ferventius, quanto confidentius, piis cœptis insistere non cessavit: prosperatusque est in his, quæ gerebat, et, sicut de nobili Patriarcha dicitur: Ibat proficiens atque succrescens, donec magnus vehementer effectus est, tam in multitudine copiosa ad omnipotentis Dei servitium aggregata, quam in adjectione rerum temporalium ad necessaria subsidia corporum, juxta illud Dominicum: Quærite primum regnum Dei et justitiam ejus; et hæc omnia adjicientur vobis.

13Denique servorum Dei duo, et ancillarum Dei octo non ignobilia construxit monasteria: quæ et numerosis replevit collegiis, et juxta datam sibi sapientiam regularibus ornavit institutis. Et quidem circa servos Dei instituendos abundavit indulta ei divinitus gratia, in sollicitudine fœminarum. Quippe in hac parte meo judicio palmam tenet inter omnes, quos instituendis regendisque fœminis religiosam operam impendisse cognovimus: et quidem ante annos aliquot spiritualibus lucris onustus, jamque decrepitus cœlestis sponsi paranymphus migravit ad Dominum. Porro filiorum et filiarum ejus numerositas permanet: potensque est in terra semen ejus, et generatio ejus benedicetur in seculum.

14Hæc Neubrigensis. Eodem cum Neubrigensi tempore vixit Auctor Vitæ S. Gilberti, quam hic damus, ante evulgatam in Legendæ Sanctorum tomo II. seu Historia Sanctorum nova Coloniæ MCDLXXIII et Lovanii biennio post excusa. Hujus compendium servatis fere Auctoris verbis edidit Franciscus Haræus inter Vitas Sanctorum ad IV Februarii, præfatus erui ex Codice MS. per ejus contemporaneum: uti etiam post Haræum monet Joannes Gerardus Vossius lib. 2. de Historicis Latinis cap. 34. Eamdem Vitam, sed plurimum contractam, habet Joannes Mauburnus de Bruxellis in Venatorio Sanctorum Ordinis Canonicorum Regularium cap. 133 juxta nostrum Codicem MS. aut lib. 2, cap. 90 juxta exemplar a Picardo ad Neubrigensem citatum. Nulla in hac Vita mentio est publicæ venerationis a Pontifice Romano concessæ, corporisque a terra elevati. Referuntur ea in aliis Actis, quæ damus ex Codice MS. caenobii Rubeæ-Vallis prope Bruxellas, ante a Joanne Capgravio in Legenda nova Sanctorum Angliæ Londini anno MDXVI excusa.

13Sunt hæc in compendium redacta ex longiore Vita, in qua de miraculis fuse agi tradit Harpsfeldius, potissimum ad sepulchrum pii viri patratis. Accepta inquit, ibidem beneficia cæcos, claudos, mutos, surdos,

Ados, paralyticos, febricitantes, hydropicos, furiosos, dæmoniacos, aliosque variis ægritudinibus ad deplorationem omnium amicorum et medicorum oppressos, palam ingentique gratulatione denuntiasse. Et, ne quid ficti aut simulati gereretur, omnia ad diligentissimam accuratissimamque disquisitionem et cognitionem non solum ex sanatorum, sed ex testium integerrimorum testimonio fideque revocata esse. Cui cognitioni non solum alios multos doctrina, pietate, religione insignes, sed et Hubertum Cantuariensem Episcopum interfuisse, aut potius præfuisse. Quæ cum tam essent ubique manifesta et illustria, significata esse Romano Pontifici per Priores de Chiekland et de Cateleya, per Priorem et conventum de Tyma, Kyrkeham, Abbates de Barlingkersted, et Renesby, Kirkestall, Divi Albani, Suinesheved, Brunna, Croxtona, per Gulielmum Comitem Estsexiæ, per Episcopos Bangoriensem, Roffensem, Eliensem, Norvicensem, Coventrensem, Londoniensem, et Hubertum Cantuariensem: huic aliisque quibusdam Innocentium III rerum accurate investigandarum curam delegasse. Quem de rerum gestarum per B. Gilbertum magnitudine et varietate affatim instructum, corpus ejus in editiorem angustioremque locum, memoriamque ejus, inter ceteros cælestes cives in posterum celebrandam curasse. Atque hæc in annum Domini MCCXIII et III Idus Octobris et Regis Joannis, qui et ipse his de rebus ad Pontificem scripsit, tempora incidisse. Hæc aliaque apud Harpsfeldium, et forte ex Actis fuse conscriptis, quæ hactenus non potuimus nancisci. Joannes Rex Richardo 1 fratri suo, anno Christi MCCXIX e vulnere extincto, suffectus vixit ad annum MCCXVI. Innocentius III præfuit Ecclesiæ ab anno MCXXVIII ad eumdem annum MCCXVI. Hubertus denique ex Episcopo Sarisburiensi factus Archiepiscopus Cantuariensis anno MCXCIV, vita functus est anno MCCV.

Bacta an. 1202.

§ IV S. Gilberti celebris cultus.

Nomen S. Gilberti Martyrologiis variis ab eo tempore inscriptum. Ita MSS. Leidense monasterii S. Cæciliæ, Ultrajectinum Clericorum S. Hieronymi, Albergense Canonicorum Regularium, Brugense Guilielmitarum et quidem primo loco, Coloniense anno 1490 excusum: Natale S. Gilberti Confessoris: qui (ut addit Molanus ad Usuardum) Sempingamiæ quiescit, in monasterio quod ipse condiderat. Hermannus Greven ad Usuardum: In Anglia Gilberti Abbatis et Confessoris, qui multos regulariter vivere docuit. Florarium Sanctorum MS. In Anglia Gilberti Presbyteri et Confessoris, de Ordine Canonicorum Regularium, anno salutis MCLXXXIX. Ubi melius Presbyter, quam ab aliis Abbas appellatur. Majore mendo Bellinus: Eodem die S. Gilberti Episcopi et Confessoris: qui titulus Episcopi rectius abest a Martyrologio Romano: in cujus Notis Baronius eum cum S. Guiberto Abbate Gemblacensi in Brabantia confudit, dum scribit hujus nobilis monasterii fundatorem et vita migrasse anno Domini DCCCCLXII, ejus natalem referri a Molano in Indiculo et in Natalibus Sanctorum Belgii, ejusque Vitam a Sigeberto ejusdem cœnobii monacho scriptam tradi apud Surium XXIII Maii. Ita etiam Maurolycus, Eodem die, inquit, S. Gilberti Confessoris, qui Gemmalense cœnobium extruxit temporo Othonis 1 Imperatoris. Hic adeptus Germaniæ regnum anno DCCCCXXXVII, Romamque profectus dicto ante anno DCCCCLXII Imperator acclamatus, atque a Joanne Papa XII coronatus, supervixit ad annum illius seculi LXXIII. In eodem errore versantur Petrus de Natalibus in Catalogo lib. 3, cap. 83, Galesinius in Martyrologio Romano, Canisius in Germanico, Constantinus Feli: ius aliique; imo Abbatem illum Gemblacensem Ordinis Benedictini Canonicis adscribit Ghinius: Natalis, inquit, S. Gilberti Confessoris, qui fuit Fundator nobilis monasterii Gemblacensis, in quo arctius religiosæ vitæ genus Christo Regi militans duxit: tandem mercedem receptūrus, migravit a seculo anno salutis DCCCCLXII.

17 Eumdem S. Gilbertum, locorum facta confusione, Galliæ adscribit Saussaius in Martyrologio Gallicano, his verbis: Item eodem die S. Gilberti alterius Confessoris, qui magnam vitæ perfectionem assecutus, monasterium Sempigamiæ in Hunonis-Curia fundavit, ejusque loci factus Abbas, collectis a se alumnis religiosæ conversationis traditis monitis et exemplis, cœlestem migravit ad patriam. Est autem Hunonis-Curia vicus cum monasterio ordinis Benedictini in Gallia Belgica ad Scaldim fluvium, inter hujus fontem et urbem Cameracum, procul a Sempringamo apud Anglos in Comitatu Lincolnia sito. De Hunonis-Curia supra egimus ad Vitam S. Lietphardi Episcopi, qui istic potissimum colitur. Meliore elogio honoratur in Martyrologio Anglicano: Sempringhami in Lincolnia Comitatu, depositio S. Gilberti Confessoris, et nobili Normannorum sanguine oriundi, ac Fundatoris Religiosorum in Anglia dictorum Gilbertinorum, ubi duodecim hujus Ordinis extruxit monasteria, octo ad usum feminarum, et quatuor pro viris: ac post vitam pie sancteque actam, plenus ac venerabilis senex annorum, decessit ad Dominum nostrum anno Christi MCL, ac Sempringhami sepultus: ubi magna cum veneratione sanctum ejus corpus conservatum fuit usque ad tempora Henrici VIII. Propter multa miracula, quæ ibi facta sunt, Sanctorum albo inscriptus est a Papa Innocentio III. Hieronymus Porterus in Floribus Sanctorum Angliæ, ejus Vitam fere ex Nicolao Harpsfeldio describit. Agit de eodem Gabriel Pennottus in Historia Ordinis Clericorum Canonicorum lib. 2, cap. 70, num 2.

18 Quod tamen sanctimonialibus fere præscripserit Regulam S. Benedicti, in Martyrologiis etiam monasticis refertur. Wion: Eodem die in Anglia S. Gilberti Confessoris, qui Sempingamiæ quiescit, in monasterio, quod condiderat. deinde Ordinem a S. Gilberto sub Regula S. Benedicti institutum esse, confirmare conatur, quod id legatur apud Hieronymum Pauli Barcinonensem in Provinciali Ecclesiarum impresso Romæ MXDIII. Wionem a Picardo in Notis ad Neubrigensem oppugnatum defendit Menardus lib. 1 Observationum ad suum Martyrologium Benedictinum, cui S. Gilbertum inscripsit: contenditque, non esse expungendum ex albo Sanctorum Benedictinorum, qui et monachus fuerit, et vitam suam ad ritum monachorum Cisterciensium composuerit. Hac de causa Chrysostomus Henriquez eum ita celebrat in Menologio Cisterciensi: In Anglia S. Gilbertus, melliflui Bernardi discipulus, vir zeli Apostolici, severissimæ ac rigidissimæ vitæ, puritatis eximiæ, prophetico dono illustris, et stupendorum miraculorum patrator mirificus.

19 Addit Henriquez in Notis ex Nicolao Brabone, auctore moderno, S Gilbertum in monasterio Claravallensi, antequam ordinis sui jaceret fundamenta, sub S. Bernardi magisterio monasticæ vitæ didicisse rudimenta. Quæ mallemus antiquis monumentis stabiliri. Nam primo cum S. Bernardus anno MXCI nasceretur, octo circiter annorum puer tum accrescebat Gilbertus. Secundo contraxit quidem hic, juxta Acta notitiam familiaritatemque cum S. Bernardo, ejusque est, teste Neubrigensi, venerandis consiliis informatus, atque in suo proposito roboratus, sed anno Christi MCXLVIII, cum is sexagenario major, jam pridem Ordinem instituisset, ab Alexandro Episcopo Lincolniensi, tum vita functo, præcipue adjutus. Tertio Abbates Cistercienses cum Papa Eugenio negarunt illi ex suo Ordine

Adine petitum auxilium, dicentes, monachos suos aliorum religioni, et præsertim Monialium, præesse non licere; ut infra dicitur in Actis: ut mirum sit Montalbum lib. 2. cap. 23, verba hæc, quæ ab Henriquez ad Menologium citantur, protulisse: Gilbertini habitu et omnibus aliis rebus sunt Cistercienses, Papa enim Eugenius III, utpote Cisterciensis, quando eorum Ordinem approbavit, præcepit, ut Regulam S. Benedicti secundum institutum Cisterciensium observarent: et sic eam servant, et festum S. P. N. Bernardi post Gilbertum, et utriusque Ordinis legislatorem S. Benedictum solenniter colunt. Quæ singula certius probanda sunt. Hos secutus Carolus de Visch in Bibliotheca Scriptorum Cisterciensium, suo Ordini etiam S. Gilbertum annumeraverat: verum ob nostras rationes sub calcem libri sententiam mutavit. Joannes Bromtonus, qui apud Anglos floruit seculo Chr. xiv Abbas Jornalensis Ordinis Cisterciensis, ita de S. Gilberto scribit: Hoc tempore scilicet anno Domini MCLXXXVIII obiit S. Gilbertus Fundator alborum monachorum Ordinis de Sempynpham: nulla facta sui Ordinis mentione.

20 Officio Ecclesiastico coli olim solitum S. Gilbertum in Ecclesia Romana colligimus ex Kalendariis præfixis Breviariis anno MCDLXXIX et MXD Venetiis excusis, et Missalibus Norimbergæ anno MCDLXXXIV et Venetiis MDVIII editis: in quibus pridie Nonas Februarii S. Gilberti Confessoris officium præscribitur, sed totum de Communi, ut vocant, recitandum. Bononiæ hoc die celebrari festum S. Gilberti in æde S. Joannis in monte, ejusque aliquas reliquias adservari in ecclesia S. Jacobi Majoris tradit Masinus in Bononia illustrata ad IV Februarii, ac videtur de hoc Sancto intelligendus.

ŽIVOTOPIS PO SUVREMENIKU, iz starine Historia Sanctorum.

VITA AUCTORE COÆVO, ex antiqua Historia Sanctorum.

Blaženi Gilbert, rođen u Engleskoj, na mjestu koje se zovea Somplimgeam, imao je oca viteza, imenomb Jocesin, snažna tjelesnih snaga, imućna sredstvima i ugledna ćudoređa. Majka je pak Gilbertova, prije nego što se on rodio, u snu vidjela kao da joj mjesec odozgo silazi u krilo. U početku lijeno učeći, zbog srama ili straha napustio je svoju domovinu i otišao u krajeve Francuske, stekavši naziv i stupanj učitelja. Tako je uvijek živio čisto da nitko nikada nije čuo da je dotaknuo ženu. Vrativši se dakle u rodne krajeve, poučavao je dječake i djevojčice koliko u znanju toliko i u ćudoređu, te je još svjetovne prisilio da žive redovnički, i oni su bili prvi izdanci njegova Reda.

Beatus Gilbertus in Anglia, loco qui dicitur a Somplimgeam, genitus, patrem habuit Militem,b Jocesinum nomine, strenuum quidem viribus, opulentum facultatibus, et conspicuum moribus. Mater vero Gilberti, antequam iste nasceretur, vidit in somnis, quod quasi de supernis luna in suum descenderet sinum. Segniter prius studens, præ verecundia seu timore propriam patriam reliquit, adiens partes Gallicanas; nomen Magistri acquirens et gradum. Ita castus semper vixit, ut nullus unquam ipsum tetigisse mulierem audivit. Rediens igitur ad partes natales, pueros et puellas instruxit tam scientia, quam moribus, et adhuc seculares coegit vivere regulariter, et illi fuerunt sui Ordinis plantæ primitivæ.

2 Poslije je njegov otac, patron crkava u Somplimgeamu ic Cirectonu tada ispražnjenih, njega, kako se kaže, nevoljka predstavio istima. On je pak sve što je mogao dobiti od prihoda ili na drugi način, osim samih sredstava za uzdržavanje života, sačuvao za potrebe siromaha. U međuvremenu je Gilbert pozvao nekoga od svojih subraće klerika na molitvu i, kad god bi se tijekom pjevanja psalama pojavilo ime Boga ili Gospodina, ili što slično, prigibao je koljena: time je toliko umorio onoga klerika da se ovaj zakleo kako nikada više neće moliti s njim.

2 Postea pater suus, Patronus Ecclesiarum Somplimgeam etc Cirectonis tunc temporis vacantium, ipsum, ut ait, renitentem ad easdem præsentavit. Ipse vero quidquid ex redditibus, vel alio modo habere potuit, præter sola vitæ stipendia in pauperum usus reservavit. Interea Gilbertus invitavit quemdam de Condecurionibus suis ad orationem, et, quoties inter psallendum occurrebat nomen Dei vel Domini, vel aliquod simile, flectebat genua: unde ita fatigatus est Clericus ille, ut juraret se numquam cum ipso oraturum.

3 Poslije je pristao uz biskupa Lincolna Aleksandra, pri čemu nikada nije propustio službu pastirske skrbi. Zaređen dakle za sve svete redove Gilbert se tako sveto ponašao da je na putu ćudoređa sagradio most biskupu čiji je život došao nasljedovati: i primivši od njega ključeve vezanja i odrješivanja, postao je njegov pokorničar, premda nevoljko. Kad mu je netko ponudio arhiđakonat, odbio je primiti rekavši da poznaje drugi put spremniji na propast. Nakanivši svoja dobra podijeliti siromasima, smjestio je neke djevojke u Somplimgeamu, prethodno poučene od biskupa, uz zid crkve sv. Andrije, i pružao im potrebno. Poslije je uzeo svjetovne muškarce, koje je postavio nad izvanjskijim i težim poslovima, i kako ovima tako i onima znakovito predao nekakav habit poniznosti. Nakon toga mnogi moćnici, nudeći im imanja i zemljišta, po mnogim pokrajinama počeli su graditi mnoge samostane pod njegovim vodstvom, započevši s biskupom Lincolna Aleksandrom, zajedno s engleskim kraljemd Henrikom Drugim.

3 Postea Episcopo Lincolniensi Alexandro adhæsit: cum numquam curæ pastoralis officium prætermisit. Ordinatus itaque ad omnes sacros Ordines Gilbertus ita sancte se habebat, quod in via morum pontem fecit Pontifici, cujus venerat vitam imitari: et acceptis ab eodem clavibus ligandi atque solvendi, ejus Poenitentiarius, licet renitens, factus est. Cum quidam Archidiaconatum ei offerret, renuit accipere dicens, se nosse aliam viam paratiorem ad interitum. Proponens Sanctus sua pauperibus erogare, puellas quasdam in Somplimgeam ab Episcopo ante imbutas, sub pariete ecclesiæ S. Andreæ collocavit, eisque necessaria ministravit. Postea accepit laicos mares, quos exterioribus et gravioribus negotiis præfecit, et tam his, quam illis habitum quemdam humilitatis significative tradidit. Post hæc multi potentes prædia et fundos eisdem offerentes, per multas provincias multa monasteria sub ejus regimine ædificare coeperunt, incohante Episcopo Lincolniensi Alexandro, cum Rege Anglorumd Henrico secundo.

4 Nakon toga otišao je ue Cistercitski kapitulum, gdje je tada slučajno bio papa Eugenije, da se oslobodi brige za svoje stado i povjeri ga cistercitskim monasima. Ali Gospodin papa i opati, tvrdeći da mu to nije dopušteno, zapovjedili su mu po apostolskoj vlasti da ostane u službi. Kaže se također da ga je papa htio uzdignutif na nadbiskupiju Yorka, da mu je glas o zaslugama, koji se tada u njemu pokazao,g prije bio poznat.

4 Post hæc adiit e Capitulum Cisterciense, ubi tunc forte aderat Papa Eugenius, ut se cura gregis sui exueret, et ipsam monachis Cisterciensibus committeret. Sed Dominus Papa et Abbates asserentes hoc ei non licere; jussus est ab Apostolico persitere in officio. Fertur quoque Papam voluisse ipsumf in Archiepiscopum Eboraci sublimasse; si fama meritorum, quæ tunc in ipso comparuit, sibig prius innotuisset.

5 Laička braća pak, koju je Gilbert postavio nad skrbi svih svojih kuća,h ustala su protiv njega, klevećući ga i prigovarajući mu da je rušitelj svetoga reda i crkvenih ustanova. Kad je naime ukoravao njihovu drskost, po đavolskom nagovoru pobunili su se protiv njega. Nadalje, Gilbert je ustvrdio da će mu prije prerezati grkljan nego što promijeni njihov prvi zavjet i ustanovu Reda. Neki od njih su, moleći oproštenje, vratili se miru i slozi, ali oni koji su bili glavni začetnici raskola umrli su nedoličnom smrću. Kad je pak otkrivena zloba protivnika, sam kralj Henrik Drugi i gotovo svi biskupi i prelati prijavili su istinu vrhovnom svećeniku. Ovaj je u odgovoru dopustio učitelju Gilbertu i njegovim nasljednicima da nitko ne smije ono što je pripadalo njihovu redovništvu, bez pristanka većega i razboritijega dijela, mijenjati ili tome dodavati, davši im punu vlast ispravljati sve što bi se ubuduće pojavilo u Redu. Trčeći zbog potreba svojih crkava ovamo i onamo preko mora na dvorove kraljeva i papa, ponekad biva napadnut ne samo riječima nego i udarcima.

5 Fratres vero laici, quos Gilbertus omnium domorum suarum curæ præfecerat,h contra ipsum egerunt, diffamantes et objicientes ei, quod esset sacer ordinis, et Ecclesiarum institutionum subversor. Horum enim insolentiam cum argueret, diabolica suggestione insurrexerunt contra eum. Porro Gilbertus asseruit prius guttur suum fore secandum, quam primam eorum professionem, et Ordinis institutionem mutaret. Quidam autem eorum veniam postulantes, ad pacem et concordiam redierunt: sed qui schismatis auctores principales extiterant, morte indecenti obierunt. Comperta vero adversariorum malitia, ipse Rex Henricus secundus, et fere omnes Episcopi et Prælati denuntiaverunt veritatem rei summo Pontifici. Qui rescribens, indulsit Magistro Gilberto, et successoribus suis, ne quis ea, quæ suæ Religionis erant, sine majoris et sanioris partis consensu audeat mutare, vel illis superaddere: concedens eis plenam auctoritatem corrigendi, quæcumque de cetero emerserint in Ordine. Ob ecclesiarum suarum necessaria citra mare et ultra discurrens ad Regum et Pontificum palatia, aliquoties non modo verbis impetitur, sed et verberibus.

6 Sve svoje samostane jednako je ljubio. Neka redovnica koja je gorjela ognjem požude ozdravila je dok ju je oštro ukoravao. A nekoga brata uzburkana srdžbom sve do napuštanja samostana blagim je udarcem preobratio u najveću blagost. Neka redovnica poglavarica dovedena na sam kraj života oporavila se dok je Gilbert po kreposti poslušnosti zapovijedao bolesti da ne prilazi. U vrijeme kad su znakom križa bili označeni svi plemići zapadnih krajeva, čuvši otac Gilbert da je kralj Henrik i označen križem, uzdahnuo je kao proričući: „Svidjelo se Bogu staviti svršetak stvarima.” Tu je riječ potvrdio ishod događaja. Jer kralj Henrik k je umro, premda ne na tom putu. Car Fridrik umro je l prema Jeruzalemu, i nebrojeni drugi moćnici preminuli su u tom pohodu. Također je molbama velikaša i mnogovrsnim nagradama ponekad odbijao, a jednostavnoj molbi braće ili kojega pravednika rado je udovoljavao.

F i k l proriče ishod onih koji su uzeli križ:

6 Omnia monasteria sua æqualiter dilexit. Quamdam monialem igne libidinis æstuantem aspere arguendo sanavit. Et quemdam Fratrem ira agitatum usque ad monasterii desertionem, levi ictu in maximam convertit mansuetudinem. Quædam monialis Præposita ad extremum vitæ perducta convaluit, dum morbo inhiberet Gilbertus, per virtutem obedientiæ, ne accederet. Tempore quo Cruce signati sunt omnes Nobiles Occidentalium regionum, audiens Pater Gilbertus Henricum Regem i Cruce signatum, gemens ait quasi prægnosticando: Placuit Deo finem ponere rebus. Quod dictum rei probavit eventus. Nam Rex Henricus k obiit, licet non in illo itinere. Imperator Fredericus obiit l versus Jerusalem: et innumeri alii potentes in illa expeditione defuncti sunt. Magnatum quoque precibus, et premiis multimodis quandoque denegabat; simplici petitioni Fratrum, vel unius alicujus justi, gratanter annebat.

F i k l prædicit eventum Cruce signatorum:

7 Potužio se jednom poslije okrepljenja da je sagriješio proždrljivošću, dok su se drugovi čudili kako se tako može provesti ljudski život. U svako vrijeme suzdržavajući se od mesa, korizmeno vrijeme i došašće proveo je bez ribe. Zdjelu siromaha, koju je nazvao zdjelom našega Gospodina, stavljenu ispod stola uvijek je obogaćivao prvinama i glavnim dijelovima jela. Služio se drvenim i glinenim posudama te rožnatim žlicama. Plakao je ponekad za vrijeme gozbe što je trebalo tako svakodnevno krijepiti narav koja propada. Odjeće je imao ni više ni manje zimi nego ljeti. Oblik njegova habita

A bio je tunika i plašt unaprijed sašiven na mjestu kopča, s neodvojivom kukuljicom. Nakon završenoga sedmoga časa cijelu noć nije ležao na krevetu, nego je sjedio ne skidajući dnevnu odjeću, a budući da straga nije bilo ničega što bi poduprlo klonulu zatiljnu glavu, spuštao je glavu prema naprijed kako bi tako otjerao san. Bio je tolika suosjećanja da je, kad je vidio nekoga tko griješi sve do očaja, a poslije se istinski kaje, zaplakao pred svima od prevelike radosti i potaknuo sve da se raduju s njim.

B 9 Potaknut dakle bolešću i starošću da pođe, poručio je crkvama da mu se bliži rastanak. U noći dakle rođenja našega Gospodina okrijepljen je sakramentima Tijela Gospodnjega i krajnjega pomazanja. U vremenu koje mu je Bog udijelio pristupili su mu mnogi prelati i drugi da se utješe njegovim blagoslovom i njegovim nagovorom. Preminuo je dakle sveti otac Gilbert, dok su svi jecali, dan 4. veljače, godine Gospodnje tisuću sto osamdeset p devete, a pokopan je u samostanu u Somplimgeamu, između glavnih oltara, gdje je, zatvoren s obje strane zidom, mogao biti štovan s jedne strane od muškaraca, a s druge od žena. Ne dugo nakon smrti svetoga čovjeka neki kanonik toga Reda vidio je u snu brata koji je nedavno prije umro, i kad ga je među ostalim upitao za učitelja Gilberta, odgovorio je: „Nije”, reče, „s nama; zauzima više mjesto; jer otkako je prešao, prenesen je u zbor Djevica.” Mnoga pak druga djela i čudesa Gospodin je po njemu učinio za života i nakon njegove smrti, koja ovdje zbog razloga sažetosti nisu zapisana.

C a Mauburnus: Sompligena, drugi Sempingham i Sempringham, o položaju prije događaja., b Drugi Jocelinum., c Drugi Tiringtonis, ili Tyringtonis. A Thurrington je selo u Lindseyu, u stotniji ili vapentaku Wraggoe, blizu izvora potoka koji odatle utječe u Witham ispod Lincolna., d Od smrti biskupa Aleksandra godine 1147. do početka vladavine Henrika n godine 1134. prolazi 7 godina, čime se ovdje naznačuje da je djelo koje je biskup sjajno započeo kralj kasnije unaprijedio., e Godine 1148., f Kad je sv. Vilim, odbačen zbog uglavnom lažnih optužaba, Henrik Murdak, od opata Fountainsa Cistercitskoga reda, bio postavljen od pape Eugenija godine 1145., kako prenose Pariški i Westminsterski, a ne 1142., kako slijedeći Godwina piše Gaspar Jongelinus u Purpura S. Bernardi, o nadbiskupima Cistercitskoga reda u Engleskoj, jer je te godine još živio papa Inocent n, između kojega i Eugenija bijahu Celestin n i Lucije n. Ali to treba točno raspraviti 7. lipnja uz životopis sv. Vilima, nadbiskupa od Yorka, ponovno uzetoga nakon Henrikove smrti. O tim nadbiskupima treba čitati Neubrigensisa, knj. 1., pogl. 17. i 26., g Mauburnus kaže da je pobjegao da ne bude postavljen za nadbiskupa Yorka, ali se ovdje pobija., h Mauburnus dodaje razlog, jer je tako strogo čuvao stegu da nikomu nije bilo dopušteno skrenuti s Pravila., i Da je godine 1188. u siječnju kralj Henrik primio znak križa iz ruku nadbiskupa od Reimsa i Vilima Tirskoga, pišu Radulf de Diceto, Gervazije iz Canterburyja, Pariški i Westminsterski, a opširnije Neubrigensis, knj. 3., pogl. 23. i Roger iz Hovedena. Primio je pak sa svojim ljudima bijele križeve., k Godine 1189., u četvrtak, 6. srpnja, u dvorcu Chinon u pokrajini Chinon u Francuskoj, zapleten u francuski rat i zbog otpadanja filtera prema neprijateljskim zidovima, što treba čitati kod Neubrigensisa, knj. 3., pogl. 23. i kod drugih., l Godine 1190., utopljen u rijeci u krajevima Male Armenije., m Mauburnus, Briglichtona. A Bullington je u gore spomenutom vapentaku Wraggoe, i to manje udaljen od grada Lincolna., n Godine 1163., o Tada je sv. Toma, promijenivši i odjeću i ime, došao u Lincoln i odatle, od malobrojnih prepoznat, nepoznatim putovima i stazama požurio k moru, jašući noću, a danju se skrivajući među prijateljima i znancima, kako opširnije Roger pod tom godinom, koji ipak kao suputnike na putu navodi dvojicu braće Cistercitskoga reda i samo jednoga poslužitelja, tako da su ti gilbertinci bili uzeti kao dnevni vodiči puta, a nisu ostali stalni suputnici., p Mauburnus drugi, što se najbolje pobija vremenom kad je kralj Henrik označio križem. Bromton osmi, ali možda zaveden računom onih koji godine započinju od Uskrsa.

7 Conquestus est aliquando post refectionem, se deliquisse per crapulam; cum mirarentur sodales sic vitam posse transigi humanam. Omni tempore a carnibus abstinens, tempus Quadragesimale, et Adventus Domini sine piscibus duxit. Discum pauperum, quem discum Domini nostri vocavit, mense suppositum semper primitiis et præcipuis ciborum partibus inpinguavit. Vasis ligneis, et testeis, et cochlearibus utebatur corneis. Flevit nonnumquam inter epulas, quod sic oportuit quotidie cadentem refocilare naturam. Indumenta habuit non plura, neque pauciora in hyeme, quam in æstate. Forma habitus ejus

A ejus erat tunica, et pallium in loco fibularum præconsutum, et inseparabili capucio. Post completam septimam horam super lectum tota nocte non jacuit: sed sedit non depositis diurnis vestibus: et quia a tergo non erat, quod occiput pendulum sublevaret, caput ante anteriora depressit, ut sic somnum fugaret. Tantæ fuit compassionis, ut, cum videret quemdam peccantem usque ad desperationem, et vere postea penitentem, lacrymatus est coram cunctis prægaudio, et omnes congaudere monuit.

B 9 Morbo proinde et senio compulsus migrare, mandavit Ecclesiis suam imminere dissolutionem. Nocte igitur Natalis Domini nostri, Corporis Dominici et Extremae unctionis munitus est Sacramentis. In spatio sibi a Deo indulto, accesserunt ad eum multi Prælati et alii, ut ejus benedictione et ejus allocutione consolarentur. Obiit igitur sanctus Pater Gilbertus, singultantibus omnibus, pridie Nonas Februarii, anno Domini millesimo centesimo octuagesimo p nono: sepultus autem est in monasterio Somplimgeam, inter majora altaria, ubi ex utraque parte parietis interclusus, hinc a viris, illinc a mulieribus posset adorari. Non multum post obitum sancti viri, quidam Canonicus illius Ordinis vidit in somnis Fratrem nuper ante defunctum, quem cum inter cetera de Magistro Gilberto interrogaret, respondit: Non est, inquit, nobiscum; altior tenet eum locus: ex quo enim migravit, ad Virginum chorum translatus est. Multa autem alia facta, et mirabilia per eum Dominus in vita, et post mortem ipsius operatus est; quæ hic causas brevitatis non sunt conscripta.

C a Mauburnus: Sompligena, alii Sempingham, et Sempringham, de situ ante actum. — b Altis Jocelinum. — c Altis Tiringtonis, seu Tyringtonis. Est autem Thurrington vicus Lindissia, in centuria seu wapentachia Wraggoa, prope sontem rivuli inde in Withamam infra Lincolniam defluentis. — d Ab obitu Alexandri Episcopi anno 1147, ad regni Henrici n initium 1134, intercurunt anni 7, ut hic indicatur opus ab Episcopo præclare inchoatium, den a Rege pronotum esse. — e Anno 1148 — f Quando S. Guilielmo, ob falsas pottissima criminationes, rejecto, Henricus Murdacus ex Abbate Fonlanensi Ordinis Cisterciensis ab Eugenio Papa creatus est anno 1145 ut tradunt Parisiensis et Westmonasteriensis: non 1142, ut Godwinum secutus scribit Gaspar Jongelinus in Purpura S. Bernardi, de Archiepiscopis ordinis Cisterciensis in Anglia, cum eo anno adhuc superesset Innocentius n Papa; inter quem et Eugenium fuerunt Clerestinus n et Lucius n. Sed hæc accurate discutienda sunt vii Junii ad Vitam S. Guilielmi Archiepiscopi Eboracensis, post obitum Henrici iterum assumpti. De his Archiepiscopis legendus Neubrigensis lib. 1 cap. 17 et 26. — g Mauburnus ait, eum, ne Eboracensis constitueretur, aufugisse: mod hinc refellitur. — h Mauburnus addit causam, quod tam stricte servaret disciplinam, ut nulli fas esset a Regula exorbitandi. — i Anno 1188 in Januario Regem Henricum Crucis signaculum suscepisse de manibus Archiepiscoporum Remensis et Willielmi Tyrensis, scribunt nadulfus de Dicelo, Gervasius Dorobornensis, Parisiensis et Westmonasteriensis, et pluribus Neubrigensis lib. 3 cap. 23 et Rogerius de Hoveden. Suscepit autem cum sua gente Cruces albas. — k Anno 1189, feria quinta, 6 Julii, in castro Chinone Cenonamensis agri in Gallia, intricatus bello Gallico, et filtrorum ad paries hostiles defectione: qux legenda apud Neubrigensem lib. 3 cap. 23, et alios. — l Anno 1190 In flumine suffocatus circa partes Armenix minoris. — m Mauburnus, Briglichtona. Est autem Bullington in supra dicia Wapentachia Wraggoa, qua hæc minus a Lincolna urbe distat. — n Anno 1163. — o Tum S. Thomas mutato et habitu et nomine Lincolniam venit, indeque a paucis cognitus per ignotas vias et semitas ad mare properavit, equitans in noctibus, et in diebus latens inter amicos et notos, ut pluribus Rogerius ad eum annum, qui tamen comites itineris assignat duos Fratres Ordinis Cisterciensis, et unum solum servienten: ut hi Gilbertini directores itineris diurnit assumpti fuerint, non continui socii permanserint. — p Mauburnus secundo: quod ex tempore Henrici Regis Cruce signati optime refellitur. Bromtonus octavo, sed forte calculo eorum abductus, qui annos a Paschale inchoant.

Drugi životopis

Alia vita

Iz rukopisa Crvene Doline i Capgravea.

Ex MS. Rubeæ-Vallis et Capgravio.

Sveti je Gilbert naime, na mjestu koje stanovnici nazivaju Sempingham, potekao iz plemenita roda. Otac mu je bio Jocelin, snažan vitez, rodom Norman, a majka narodnošću Engleskinja. Njoj se, prije nego što se rodio, učinilo u snu da je u krilo primila mjesec koji silazi odozgo. Kad se pak sveti dječak rodio, u očevoj je kući ostao toliko prezren da se ni kućni sluge nisu udostojili s njim blagovati, jer je tjelesnim izgledom bio neuredan i zapušten. Predan ipak knjigama i slabo napredujući, napustio je domovinu i, posvetivši se u Francuskoj slobodnim umijećima, zaslužio imati naziv i stupanj učitelja. Napokon se vrativši u Englesku, poučavao je dječake i djevojčice; oni su bili prvi u kojima je započeo red iz Sempinghama, a njih je, još i sam svjetovnjak, poučio ne samo školskim počecima nego i ćudorednim i redovničkim stegama. Poučio ih je da šute u crkvi, da spavaju zajedno kao u spavaonici, da govore i čitaju samo na određenim mjestima. Od rane je naime dobi nastojao pridobiti duše za Boga i kome god je mogao koristiti riječju, djelom i primjerom. Služeći se skupocjenom i sjajnom odjećom prema dostojanstvu svoga podrijetla, bio je ljubitelj pravednosti i istine te je sebi pribavio naklonost i milost svih.

Sanctus enim Gilbertus, in loco Sempingham ab incolis vocato, nobili prosapia ortus. Pater ejus Jocelinus, Miles strenuus, genere Normannus, mater natione Anglica fuit. Cui, priusquam nasceretur, visum est in somnis, quod descendentem a supernis lunam suscepisset in sinum. Natus autem puer sanctus, in domo patris sui adeo abjectus mansit, quod nec famuli domus cum eo cibum sumere dignarentur: corporali enim schemate incompositus et incultus erat. Litteris tamen traditus, et parum proficiens, patriam deseruit, et liberalibus in Gallia studiis deditus, magistri nomen et gradum habere meruit. In Angliam demum rediens, pueros et puellas instruxit: qui primi erant, in quibus ordo Sempinghamensis initium sumpsit, quos adhuc secularis et ipse non solum scholasticis rudimentis, sed et moralibus, et monasticis instituit disciplinis. Silere in ecclesia, simul quasi in dormitorio dormire, non nisi locis statutis loqui et legere, eos informavit. Ab ineunte enim ætate animas Deo lucrifacere, et quibuscumque poterat verbo et opere proficere et exemplo satagebat. Pretiosis et nitidis secundum natalium dignitatem utens indumentis, justitiæ et veritatis erat amator: omnium sibi favorem et gratiam comparavit.

2 Napokon, obradovan njegovim hvalevrijednim ponašanjem, otac ga je vrlo nevoljka predstavio za crkve u Sempinghamu i Tiringtonu. Uzet dakle za upravljanje dušama, a zajedno sa svojim kapelanom boraveći u kući nekoga svoga župljanina, dok se ljepota domaćinove kćeri, koja ga je marljivo posluživala, potajno uvlačila obojici kao zaraza, učinilo se Gilbertu u snu da je zavukao ruku u njedra spomenute djevojke i nije je odatle mogao izvući. Najčistiji muž se dakle silno prestrašio i brzo se preselio s toga mjesta. Ta je djevojka poslije bila jedna od prvih sedam u kojima je sveti muž započeo Red. Kad je neki njegov župljanin učinio prijevaru s desetinom svojih ljetina, prisilio je Gilbert onoga seljaka da izb hambarac izbaci žito i po pojedinimd snopovima pred njim prebroji, te skupivši deseti dio na hrpu, dao ga je na sredini trga, zapalivši lomaču, spaliti na osudu tolikoga zločina i strah drugima. Jer sve što je imao osim sredstava potrebnih za uzdržavanje života, pobrinuo se podijeliti siromasima i potrebnima.

2 Ejus denique conversatione laudabili delectatus pater, ad Ecclesias de Sempingham et Tiringtonem eum multum renitentem præsentavit. Assumptus itaque ad regimen animarum, a una cum suo Capellano in domo cujusdam parochiani sui hospitalus; cum forma filiæ hospitis, quæ ei sedule ministravit, occulta utrique surreperet contagio; visum est Gilberto in somnis, quod manum suam in sinum prædictæ puellæ injecisset nec inde eam extrahere posset. Vir igitur castissimus vehementer expavescens, a loco illo velociter se transtulit. Hæc enim virgo postmodum de septem primis erat, in quibus vir sanctus Ordinem inchoavit. Quidam parochianus suus cum de decimis frugum suarum fraudem fecisset; compulit Gilbertus rusticum illum exb grangiac bladum ejicere et per singulasd gerbas coram se numerare: et decimam partem in acervum congerens, in media platea accenso rogo in detestationem tanti criminis et terrorem aliorum consumi fecit. Quidquid enim præter stipendia vitæ necessaria habuit. pauperibus et egenis erogare curavit.

3 Postigavši napokon svećenički stupanj, odajući se dijeljenju milostinje, izabrao je siromaha čije je siromaštvo bilo časno ujedno strahom Božjim i ljubavlju. Sedam je djevica zatvorio od buke svijeta i pogleda ljudi, davši im propise života i stege, sagradio potrebne zgrade samostana i odredio jedan otvoren prozor kroz koji se moglo unositi potrebno. Kad je napokon rastao broj braće i sestara, otišao je u Cîteaux papi Eugeniju; odlučio je monahe toga Reda, kao one strožega pravila, postaviti na čelo svoga započetoga djela. Ali Gospodin papa i cistercitski opati rekli su da nije dopušteno da monasi njihova Reda upravljaju redovništvom drugih, a osobito redovnica. Blaženom je Gilbertu pak papa Eugenije dao i naložio čuvanje njegova stada, a s blaženim Malahijom, nadbiskupom u Irskoj, i Bernardom, opatom u Clairvauxu, na tom je putovanju postao toliko blizak da se pripovijeda kako je, dok je samo on bio nazočan, po njihovoj molitvi nekom bolesniku udijeljeno zdravlje. Znakove ljubavi, naime štap kako biskupa tako i opata, u kojima su svete kreposti, primio je ic orarium

A zajedno s manipularom u spomen na sebe dao mu je opat. Vrativši se pak u Englesku, postavio je razborite muževe koji bi i muškarcima i ženama otvarali put spasenja i vršili pastirsku službu. Boravišta klerika smjestio je daleko od kuća redovnica, kako kanonici, udaljeni podalje od njih, ne bi imali nikakva pristupa k njima osim radi dijeljenja kojega božanskoga sakramenta uz svjedočanstvo mnogih. A da se vide otkrivena lica redovnicama je potpuno zabranio. Što god pak unutra ili izvana treba učiniti ili javiti, određuju se dvojica provjerenih staraca izvana i dvije zrele sestre iznutra, po kojima se, samo slušajući a međusobno se ne gledajući, javlja što god je potrebno. Redovnicama je predložio Pravilo sv. Benedikta, a klericima pak Pravilo sv. Augustina, a ono što je u tim pravilima našao da nedostaje, izdvojio je i prikupio odredbe iz mnogih samostana, poslao papi Eugeniju i primio potvrđeno.

3 Gradum sacerdotii tandem adeptus, eleemosynæ largitioni indulgens, pauperes elegit, quorum paupertas timore Dei pariter et amore esset honesta. Septem Virgines a strepitu mundi et hominum aspectu inclusit, præcepta vitæ dans eis et discipline, monasterii necessaria ædificia construxit; fenestram unam patentem per quam necessaria immitti possent statuendo. Crescente demum numero Fratrum et Sororum, Cistercium ad Papam Eugenium adiit: monachos Ordinis illius utpote regulæ arctioris, suo operi incepto præficere decrevit. Dominus autem Papa et Cistercienses Abbates Ordinis sui monachos aliorum religioni, et præsertim monialium, præesse non licere dixerunt. Data est autem et injuncta B. Gilberto a Papa Eugenio custodia gregis sui: et B. Malachiæ Hibernensi Archiepiscopo et Bernardo Clarevallensi Abbati in illo itinere adeo familiaris effectus est, ut ipso solo præsente per orationem eorum cuidam ægroto fertur sanitas collata. Insignia etiam amoris, baculum scilicet tam præsulis quam Abbatis. in quibus virtutes sanctæ sunt, accepit etc orarium D Suspensaitaque diu sententia, cum Judices illum condemnare timerent, supervenientibus litteris Regis, cum suis ad monasterium suum redire permittitur. g

A cum manipulo in monumentum sui Abbas dedit ei. Regressus autem in Angliam, viros discretos qui tam viris quam mulieribus viam salutis panderent, et pastorale officium exhiberent, instuit. Habitacula Clericorum a domibus monialium procul statuit, ut Canonici longius ab illis remoti, nullum ad eas haberent accessum, nisi pro administrando aliquo divino Sacramento sub multorum testimonio. Videri autem detecta facie omnino moniales prohibuit. Quidquid autem intus sive extra fieri sive significari oportet, duo senes probati extrinsecus, et duæ Sorores maturæ interius deputantur, per quos tantum audientes et mutuo non videntes, quidquid necessarium est, nuntiatur. Monialibus Regulam B. Benedicti, Clericis vero Regulam S. Augustini proposuit: et ea quæ minus in Regulis illis invenit, a multis monasteriis statuta excerpsit, et collegit, Papæ Eugenio misit et confirmata recepit.

4 Osim ubožnica za siromahe i bolesne gubavce, udovice i siročad, koje je sagradio, u svom je životu osnovao trinaest samostanskih crkava uz velik trud i marljivost, u kojima je o svojoj smrti ostavio broj od dvije tisuće i dvjesto. Crkve svih je jednako ljubio i za poslove sviju bio je jednako brižan. Odredio je da se veće krivnje sačuvaju za njegovu prosudbu, a manje je prepustio ostalima da ih razmotre. Napisao je mnoge knjige, riječi njegove nisu odjekivale ničim drugim nego mudrošću i znanjem; redovnicu zapaljenu ognjem požude izliječio je oštrim kažnjavanjem, a brata potaknuta ostvima srdžbe blagim je udarcem svoga štapa preobratio u najveću blagost. Jahanje mu je bilo jednostavno i pratnja časna; drugima se pokazao prilično velikodušnim, a sebi štedljivim. Od mesa se u svako vrijeme suzdržavao, osim u najvećoj nemoći; od jedenja ribe uzdržavao se kroz korizmu i došašće, a povrće, mahunarke i takva prosta jela rado je uzimao. Prvi dio ribe prinosio je Bogu, a gotovo sav ostali dijelio je stolnicima. Bila je naime postavljena posuda na stolu pred njim, koju je imao običaj zvati Zdjela Gospodina Isusa, u kojoj su se pohranjivali ne samo ostaci jela nego i glavni dijelovi za djelo siromaha. Često je sjedeći za stolom prolio suze; služeći se drvenim i glinenim posudama, a ipak rožnatim žlicama, isključio je svaku taštinu svijeta i suvišnost kovina. Poslije stola prepuštao se čitanju, molitvi i svetom razmatranju, te je kroz sav krug godine upotrebljavao jednaku odjeću i nije tražio ni više zimi ni manje ljeti. Nekoga Rogeraf postavio je sebi nad sobom, od sina oca i od učenika učitelja, te mu iskazujući poslušnost primio kanonski habit.

4 Præter pauperum, et infirmorum leprosorum, viduarum et orphanorum xenodochia, quæ construxit, ecclesias conventuales tresdecim magno labore et industria in vita sua constituit: in quibus duorum millium et ducentorum numerum in obitu suo reliquit. Omnium ecclesias æqualiter dilexit, et circa omnium negotia æque sollicitas fuit. Majores culpas ejus examini reservari statuit, minora ceteris discutienda reliquit. Libros multos scripsit, verba ejus nihil aliud, quam sapientiam et scientiam sonuerunt: monialem igne libidinis succensam aspera castigatione sanavit: et Fratrem iræ stimulis agitatum, levi baculi sui ictu in maximam mansuetudinem convertit. Equitatura ejus simplex et comitatus honestus: aliis largus satis, sibi parcus apparuit. A carnibus omni tempore, nisi in maximo language, abstinuit: ab esu piscium per Quadragesimam et Adventum se temperavit: olera et legumina et hujusmodi vilia libentius sumpsit. Primam piscium partem Deo, reliquam fere totam commensalibus communicavit. Erat enim vas positum in mensa coram ipso, quod Discum Domini Jesu appellare consuevit; in quo non solum ciborum reliquiæ, sed et partes præcipuæ ad opus pauperum repositæ erant. Sæpe ad mensam sedens, lacrymas fudit: vasis ligneis et testeis, et coclearibus tamen corneis utens, omnem mundi vanitatem exclusit, et metallorum superfluitatem. Post mensam lectioni, orationi sacræque meditationi indulsit, et toto anni circulo æqualibus utens indumentis, nec plura in hyeme nec pauciora in æstate quæsivit. Rogerumf quemdam ex filio Patrem et ex discipulo Magistrum sibi præfecit et obedientiam illi faciens, habitum canonicum suscepit.

5 Kad je pak sv. Toma boravio kao prognanik u Francuskoj, bilježi se da je preko mora poslao mnogo novca svetom biskupu protiv kraljeve zapovijedi. I bili su prisiljeni kako on tako i svi poglavari i upravitelji njegovih samostana pojaviti se pred kraljevim sucima, te mu je zbog njegove svetosti ponuđeno da položenom prisegom posvjedoči da je lažno ono što je bilo prijavljeno. Ali on je to, jer bi se okrenulo na štetu Crkve, odbio, radije podnoseći progonstvo nego da položi takvu zakletvu. D Tako je, dok su suci oklijevali osuditi ga, po pristiglom kraljevu pismu, sa svojima dopušteno da se vrati u svoj samostan. g

5 Cum autem S. Thomas exul in Gallia moraretur, a ministris regiis multam trans mare pecuniam contra præceptum Regis sancto Episcopo misisse notatur. Coactique sunt tam ipse quam omnes coenobiorum suorum Præpositi et procuratores coram Judicibus Regis assistere: propterque ejus sanctitatem oblatum est ei, ut præstito sacramento fidem faceret, falsum esse, quod suggestum erat. Ille vero, quia id in injuriam Ecclesiæ redundaret, renuit; malens subire exilium, quam tale præstare juramentum. D Suspensaitaque diu sententia, cum Judices illum condemnare timerent, supervenientibus litteris Regis, cum suis ad monasterium suum redire permittitur. g

6 Kad je sveti muž jednom bio mučen jakom groznicom, pristupio mu je netko suosjećajući s njim. Njemu svetac reče: „Jesi li ikada osjetio kolika je tjeskoba groznica?” A onaj: „Nisam.” I kad je svetac upitao želi li te groznice preuzeti umjesto njega da se on sam oslobodi, i onaj potvrdio, sljedećega jutra zahvati groznica onoga čovjeka, dok se sveti otac potpuno oslobodio. Netko, noseći na nogamah obuću za noge svetoga oca, potpuno se oslobodio od kostobolje kojom je bio zahvaćen, a drugi koji je imao groznicu izliječen je pijući iz svečeva pehara. Kad se pak plamen vatre, razbuktavajući se, približavao svratištu sv. Gilberta, a on sjedeći u prozoru molio i pjevao psalme, ubrzo je plamen koji je proždirao drugi dio kuće, kao da se gnuša njegove nazočnosti, preletio onaj dio gdje je sjedio i, zahvativši bliža mjesta naokolo, ostavio netaknutima ostale zgrade svratišta.

6 Vexato aliquando sancto viro valida febre, accessit quidam ad eum compatiens illi. Cui Sanctus: Nunquid, ait, sensisti, quanta est febrium anxietas? Et ille: Non. Cumque quæsisset Sanctus, an febres illas vice sua, ut ipse liberaretur, vellet suscipere, et ille annuisset; mane sequenti corripitur febre homo ille, Patre sancto omnino liberato. Quidam sancti Patrish pedules in pedibus gestans, a podagra, qua detinebatur, omnino liberatur: et alter febricitans ex scypho Sancti potando curatur. Cum autem flamma ignis invalescens hospitio S. Gilberti appropinquaret: et ille residens in fenestra oraret, et psalleret; mox alteram partem domus flamma depascens, ejus præsentiam quasi abhorrens, illam ubi resedit partem transvolavit: et viciniora loca circumquaque arripiens, alia hospitis ædificia intacta reliquit.

7 Godine pak Gospodnje tisuću sto osamdeset devete i sto šeste svoga života, sveti Božji sluga Gilbert, pun dobrih djela i primjera, ulazeći u nebeska dobra, dan 4. veljače, u samostanu u Sempinghamu koji je osnovao, s čašću se pokapa. Kanoniziran je pak i upisan u Katalog svetaca po papi Inocentu, godine Gospodnje tisuću dvjesto druge, i iste godine, 13. listopada, njegovo je tijelo preneseno iz zemlje i s čašću položeno u kovčeg. U noći pak koja je prethodila danu njegove smrti, mnogi su vidjeli golemu ognjenu kuglu i kao mnoge svijeće istodobno upaljene kako triput silaze s neba i opet se uzdižu iznad krova bazilike prema njegovu grobu, a treći put kao da prodiru kroz krov crkve i upadaju unutra. Na dan pak kad je ostavio svijet, ostavio je oko sedamsto redovnika i tisuću petsto redovnica koji služe Bogu. a Dodaje Harpsfield: Povjerenu je službu obavljao s tolikom marljivošću, brigom i revnošću da je učestalošću propovijedanja i jasnim svojim primjerom svih kreposti župljane snažno rasplamsavao na nasljedovanje svoje pobožnosti, tako da se činilo da nisu daleko od redovničke stege i kamo god bi išli, davali su svojim pobožnim vladanjem jasan znak čije su pastirske ovce., b Grangia: žitnica, imanje i selo. Ovdje kod Cezarija, knj. 5., pogl. 17. i kod drugih grangiarius: upravitelj imanja ili predstojnik žitnica. Nazivom grangia služi se pisac Vita B. Rogerii Abbatis Ellantii, 4. siječnja, pogl. 8., c Bladus i Bladum: žito, sjeme, plod, riječ uobičajena kod pisaca srednjega 16. stoljeća, kao i imbladare, imbladatio i imbladata: sijati, sjetva usjeva, zasijana polja. Pisac Vita B. Rogerii na spomenutom pogl. 5.: zemlja može više nositi žito nego drugi plod. Bl. Odorik, 14. siječnja u svom putovanju ili životu: zemlja bogata žitom itd., d Gerba označava snop ili naramak klasja., e Orarium, umjesto roquete ili lanene biskupske haljine ili, povremeno umjesto lanenoga rubca za brisanje usta, rekli smo 10. siječnja uz Vita S. Agathonis Papæ, slovo Cc. U Toledskom saboru IV., pogl. 25. i svećenicima i đakonima daje se orarium, ali ne i podđakonima, tako da se čini da je to štola. Tako Petar Bledski u propovijedi 41.: Orarium, koje se naziva i štola, koje je ovdje bilo darovano zajedno s manipularom., f Harpsfield ga naziva kanonikom crkve u Maltonu., g Isti dodaje: Onaj koji je već slobodan i spreman za odlazak, javno pred sucima svjedoči da je potpuno nevin za optuženi zločin. Svi su se silno čudili što je dragovoljno već priznavao ono što, kad je bio u tolikoj prijašnjoj pogibelji, premda je to mogao učiniti očuvavši čast i istinu, ipak nije htio učiniti. Uostalom, on se poslužio dubljim razborom i smatrao je da neće biti ni dostojno njegova položaja ili Crkve ni dobar primjer ako bi, kad je pred sudovima svečano izjavio da nikakvu nije donio, priznao da je ipak trebao donijeti pomoć koju zapravo nije donio., h Pedules čini se da se stavljaju umjesto lanene obuće.

7 Anno autem Domini millesimo centesimo octuagesimo nono et vitæ suæ centesimo sexto, sanctus Dei servus Gilbertus, operibus bonis et exemplis plenus, coelestia penetrans, pridie Nonas Februarii, in monasterio Sempinghamiæ ab eo fundato cum honore sepelitur. Canonizatus est autem et in Sanctorum Catalogo ascriptus a Papa Innocentio, anno Domini millesimo ducentesimo secundo: et eodem anno, tertio Idus Octobris corpus ejus de terra translatum in scrinio honorifice reponitur. In nocte vero diem obitus sui præcedente, viderunt multi globum igneum immensum, et quasi candelas multas simul accensas tertio de cælo descendere, et rursum ascendere supra tectum basilicæ contra sepulchrum ejus: et tertio quasi culmen ecclesiæ penetrare et introcadere videbatur. Die vero quo seculum reliquit, circeter viros religiosos septingentos, et sorores religiosas mille quingentas Deo famulantes reliquit. a Addit Harpsfeldius: Munus susceptum tanta diligentia, cura, sedulitateque administravit, ut concionandi frequentia, claroque suo omnium virtutum exemplo parochianos valde ad pietatis suæ imitationem inflammaret: ita ut non multum a monachiorum disciplina abesse viderentur: illustreque, quocumque pergerent, cujus f'astoris oves forent, pietate sua documentum darent. — b Grangia horreum, prædium et villa. Hic Cæsario lib. 5, cap. 17 aliisque grangiarius villicus, aut horreis præfectus. Grangiæ nomine utitur auc'or Vitæ B. Rogerii Abbatis Ellantii 4 Januar. cap. 8. — c Bladus, et Bladum, frumentum, semen, fructus, vox apud scriptores medii xvi usitala; uti imbladare, imbladatio et imbladata: seminare, frugum satio, locatis consita. Auctor Vitæ B. Rogerii dicto cap. 5, tellus magis frumentum, quam aliud bladum ferre potest. B. Odoricus 14 Januarii in sua peregrimatione seu Vita: terra blado abundans, etc. — d Gerba mergitem seu manipulum spicarum significat. — e Orarium, pro rocquetia, seu veste linea Episcopali seui, subinde pro lineo ori adnovendo diximus x Januarii ad Vitam S. Agathonis Papæ litt. Cc. In Concilio Toletano IV cap. 25 Presbyteris et Diaconis etiam orarium datur; non autem subdiaconis: ut Stola esse videatur. Ita Petrus Blesensis sermone 41: Orarium, quod et Stola dicitur. quæ hic cum manipulo fuerit donati. — f Harpsfeldius Ecclesie Maltone Canonicum rocat. — g Idem addit: Qui jam liber et abiturus, palam apud Judices contestatur, se objecti criminis omnino immunem. Mirari valde omnes, quod ultro jam fateretur, quod in tanto prius periculo positus. cum id pudore veritateque salvis potuisset, præstare tamen noluisset. Ceterum ille altiore usus consilio neque ex dignitate sua aut Ecclesiæ, neque sin: mælo exemplo futurum putavit. si suppetias, quas revera non tulit, tulisse tamen Antistiti suo debuisse exist mavit, tam solenni apud tribunalia contestatione, se nullas tulisse professus fuisset. — h Pedules pro lancis calceis videntur poni.

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

4. veljače Kalendar godine