U istočnome području Velike Britanije, koje su pod Rimljanima nastanjivali Koritani, a koje je potom u čast cara Teodozija pripojeno pokrajini Flavia Cæsariensis, te su ga pod prvim Anglosasima posjedovali Srednji Angli, kasnije pripojeni kraljevstvu Mercije, nalazi se slavna grofovija Lincolnshire, podijeljena na Lindsey, Kesteven i Holland: o Lindseyu, odnosno pokrajini Lindisara, Srednjim Anglima i Mercijcima opširnije ćemo raspravljati 13. veljače uz životopis sv. Ermenilde, kraljice Mercije. U Kestevenu, gdje dotiče Holland, nalazi se centurija Aveland ili, kako ondje kažu, Wapentake, jer su poglavari, kako stoji u Leges sv. Edvarda Ispovjedaoca, nekoć svoje uprave započinjali dodirom oružja. Ondje se ističe gradić Folkingham, slavan po drevnome vlastelinstvu baruna de Gandavo: od kojih se prvim smatra Gilbert de Gandavo, nećak flandrijskoga grofa Balduina, kod Williama Camdena u poglavlju o Koritanima, koji iz drevnoga rukopisa uči da su mu veliki prihodi pripali darežljivošću engleskoga kralja Vilima Osvajača, prema kojemu je sin toga Gilberta, Walter, rodio Gilberta II. i Roberta; od njega se baštinici nastavljaju kroz trojicu Gilberta, sina, unuka i praunuka: za neke od njih André Duchesne u Genealogia Gisnensis et Gandavensi, lib. 4, pogl. 1 i 14, bilježi da su bili i grofovi Lincolna. Prvi od svih Gilbert ondje se navodi kao sin Rudolfa od Genta, gospodara Aalsta, i Gisle, za koju Duchesne smatra da je bila kći flandrijskoga grofa Balduina Bradatoga i sestra Balduina od Lillea.
2 Nadalje, kći toga Balduina od Lillea, Matilda, udana za Vilima Osvajača, rodila je engleske kraljeve Vilima II., zvanoga Riđi, i Henrika I.: od njegove kćeri Matilde i Gotfrida, grofa Anjoua i Mainea, rodio se engleski kralj Henrik II. Pod tim je kraljevima cvjetao sv. Gilbert, rođen od oca Jocelina, najplemenitijega muža normanskoga roda: takvima su se smatrali i ostali baruni Folkinghama, kraljevski rođaci, iako podrijetlom iz Flandrije. Da je sv. Gilbert potekao iz iste loze s njima, iako nije potvrđeno pouzdanim ispravama, upućuju isto ime Gilbert, isto najplemenitije podrijetlo iz prekomorskih krajeva i gotovo isto obitavalište obaju. Jer u neposrednoj blizini Folkinghama, i gotovo, da se izrazimo riječima citiranoga drevnog rukopisa, unutar njegova vlastelinstva ili pripadnosti, nalazi se Sempringham, posjed Jocelina i sv. Gilberta. Uostalom, to neka ispitaju znatiželjni istraživači rodoslovlja, a za pohvalu sv. Gilberta dovoljno je to iznijeti. Može se također pogledati Catalogus Nobilium koji su izravno od kralja Osvajača dobili posjede, kod Duchesnea u Normannica pri kraju knjige, gdje se čita Gislebertus de Gandt.
3 Sv. Gilbert rođen je oko godine Kristove 1083., dok je još vladao Vilim Osvajač: odrastao je i stasao u slavnoga muža pod njegovim sinovima Vilimom Riđim i Henrikom I., od kojih je prvi okrunjen za kralja godine 1097., u nedjelju 26. rujna, a u lovu nehotice pogođen strijelom završio je život godine 1100., u četvrtak 2. kolovoza; naslijedio ga je brat Henrik koji je poživio do godine 1135. Pod njima se proslavio Robert Bloet, koji je od kraljevskoga kancelara postao biskup Lincolna godine 1113., a preminuo godine 1123; u njegovoj je kući neko vrijeme boravio sv. Gilbert, kako prenosi Harpsfield u Historia Ecclesiastica Anglicana, stoljeće 12, pogl. 37. Nakon Robertove smrti za biskupa Lincolna posvećen je u nedjelju 22. srpnja spomenute godine 1123. Aleksandar, rodom Normanin, kojega je promaknuo njegov stric Rogerije, biskup Salisburyja, koji je imao najvišu vlast u vođenju poslova kod kralja Henrika. O obojici pišu pisac iz Worcestera i njegov nastavljač, pisac iz Malmesburyja, pisac iz Huntingdona, koji je ovome Aleksandru posvetio svoju povijest, pisac iz Pariza, pisac iz Westminstera i William iz Newburgha, lib. 1 Rerum Anglicanarum, pogl. 6.
4. Od toga Aleksandra sv. Gilbert je zaređen za svećenika i postavljen za njegova pokorničara, te je osnovao red iz Sempringhama, čiji početak Ángel Manrique u Annales Cistercienses smješta u godinu Kristovu 1135., kako ondje navodi u pogl. 8, br. 81. Potkraj te godine kralja Henrika, koji je umro drugoga prosinca, naslijedio je Stjepan, okrunjen u nedjelju 22. istoga mjeseca: pod njim se sretna sudbina i Rogerija i Aleksandra
A promijenila u najjadnije stanje: ali kad je on godine 1139. umro od žalosti, Aleksandar je sljedećih godina povratio svoje dostojanstvo, te je dvaput otputovao u Rim i stekao veliku naklonost kako kod kralja, tako i kod papa Lucija II. i Eugena III., koji je izabran 25. veljače godine 1145., dok je on sam tada boravio u Rimu. Vrativši se u Englesku, obnovio je svoju crkvu oskvrnutu požarom te je, kako navodi pisac iz Newburgha, da bi uklonio zavist zbog dvaju prije sagrađenih kaštela i kao okajao ljagu, sagradio isto toliko samostana i ispunio ih redovničkim zajednicama. Godwin u De Episcopis Lincolniensibus uči da je jedan od tih samostana sagrađen u Haverholmeu istodobno za regularne kanonike i za redovnice: a John Speed u Catalogus ædium religiosarum koje su srušene pod tim kraljem prenosi da je on doista bio dan gilbertincima pod naslovom sv. Marije u grofoviji Lincolnshire i da je opstao do vremena Henrika VIII. zajedno s prvim samostanom u Sempringhamu.
B 5 John Picard u Notæ ad Neubrigensem iznosi rukopisne popise lincolnskih biskupa, u kojima se kaže da se pod Aleksandrom proslavio sv. Gilbert, utemeljitelj iz Sempringhama, te da je novi red osnovao godine 1146. Te je godine u mjesecu kolovozu Aleksandar, kako piše pisac iz Huntingdona u lib. 8, otputovao u Auxerre papi Eugenu, koji je tada ondje boravio: ali je zbog neprikladne prekomjerne vrućine donio u Englesku klicu bolesti, od koje je ubrzo podlegao slabosti, zatim klonuću i naposljetku smrti, a pokopan je na Pepelnicu godine 1147. Dakle red iz Sempringhama bio je osnovan prije prethodne godine, a tada je možda potvrđen vlašću pape Eugena. Jer John Pits u De illustribus Angliæ Scriptoribus, doba 12, br. 258, piše da je redovnička pravila življenja koja je Gilbert propisao svojima, zajedno sa samim redom i ustanovom, potvrdio papa Eugen III; ipak ga valja ispraviti jer, nepromišljeno slijedeći Balea (ovdje govori o sv. Gilbertu u centuria 3 Scriptorum Britanniæ, odjeljak 25), tvrdi da je red iz Sempringhama započeo godine 1148., kojemu tada biskup Aleksandar, preminuo prethodne godine, ne bi mogao pružiti nikakvu pomoć. Te pak godine 1148. na općem kapitulu u Cîteauxu, kako prenosi očevidac Gaufridus u Vita S. Bernardi, lib. 4, pogl. 4, dok su opati prema običaju bili okupljeni, nazočio je časni papa Eugen, ne toliko predsjedajući apostolskom vlašću koliko sjedeći među njima u bratskoj ljubavi kao jedan od njih. Njemu je ondje pristupio Gilbert i, primivši zapovijed da ustraje u preuzetoj skrbi za svoj red, može se smatrati da je dobio ponovljenu potvrdu svoga reda. Tada je sklopio prisno poznanstvo sa sv. Bernardom i sv. Malahijom, koji je iste godine, 2. studenoga, umro u samostanu Clairvaux. Prije citirani Manrique tvrdi da je došao posavjetovati se sa sv. Bernardom ne te godine, nego 1135., što se protivi obama životopisima i drugim piscima te ne treba daljnjega pobijanja. Statute izabrane iz različitih samostanskih pravila također je odobrio isti papa Eugen, koji je potom preminuo 8. srpnja godine 1153.
§ II. Klevete nanesene redu iz Sempringhama i njihovo suzbijanje. Razni samostani.
Nije nedostajalo klevetnika koji su divnu svetost ove ustanove i izvanrednu čistoću obaju spolova, koju bi im dolikovalo hvaliti i ljubiti, kaljali sramotnim lažima; toliko da je rimski prvosvećenik Aleksandar III., koji je upravljao sveopćom Crkvom od godine 1159. do 1181., povjerio ispitivanje stvari biskupima Henriku od Winchestera, bratu kralja Stjepana, i Williamu Turbu od Norwicha, podrijetlom Normaninu, koji je (dok je winchesterski biskup bio spriječen zbog narušena zdravlja) pomno ispitao slučaj i napisanim pismom obavijestio papu o Gilbertovoj nevinosti: to je pismo iz rukopisnoga kodeksa objavio John Picard u bilješkama uz pisca iz Newburgha, a mi ga ovdje donosimo.
7 Presvetomu Ocu, vrhovnomu svećeniku Aleksandru, sluga njegove Svetosti William od Norwicha, pozdrav i poslušnost s najvećom odanošću. Nitko ne sumnja da odredbe vašega Očinstva proizlaze iz vrela pobožnosti i razuma: i našem se duhu sviđa samo ono što nadahnjuje Duh Sveti i što je začinjeno slatkoćom istine. Zato se usuđujem pisati vašemu Veličanstvu, premda sam prah i pepeo, i svjedočiti za istinu koju sam iskusio vlastitim očima i stvarnim dokazima. Gilbert iz Sempringhama ne može mi biti nepoznat kako zbog blizine, tako i zbog glasa svetosti kojom se ističe. Njegova je duša sjedište mudrosti, a njegov um crpi iz Duha Svetoga ono što izvrsno ulijeva u uši drugih. U pridobivanju i očuvanju duša za Boga toliko je revan i djelotvoran da se u usporedbi s njime stidim svoje lijenosti, te meni i meni sličnima Prorok predbacuje govoreći: „Postidi se, Sidone, reče more.” U redovnicama, kojih je nebrojeno mnoštvo stekao za Boga, gori i ljubav prema redovništvu i najbrižljivije čuvanje čistoće, te se diče time što su izuzete od pogleda i razgovora s ljudima, tako da im s pravom pristaje ono što je napisano: „Moj dragi pripada meni, a ja njemu, koji pase među ljiljanima.” Što se tiče kanonika, čijoj je nevinosti, kako čujem, nanesena šteta kod vaše Blagosti, svjedočim Bogom i svojom dušom da se ne sjećam da sam čuo ni riječ lošega glasa, jer zbog blizine mjesta i mnoštva onih koji k nama dolaze to ne bih mogao ne znati. Pristup redovnicama ovdje im je posve zabranjen, tako da ni njihovu prioru nije dopušteno vidjeti koju od njih ili s njom razgovarati: a pri primanju euharistije i onaj koji dijeli i ona koja prima međusobno se ne poznaju. Imaju naime svoje kuće, klaustar i oratorij u kojem spavaju, razmatraju i mole. Od svojih pak konverza traži samo to da nepovrijeđeno čuvaju život koji su zavjetovali: što su i oni sami u mojoj nazočnosti najpobožnije obećali da će činiti. Ono što im je potvrđeno vlašću naših prethodnika i vašom, i ono što su oni nakon duga iskustva zavjetujući obećali, on se ne usuđuje mijenjati da ne bi bio optužen za lakomislenost i preuzetnost.
8 Ipak, spor koji su protiv njega podigli oni koji su više mlaki negoli gorljivi u ljubavi, kad bi se barem riješio sudom i svjedočanstvom takvih ljudi koji imaju revnost Božju po spoznaji; koji bi uvidom u apostolske povlastice i očitim poznavanjem samih stvari spoznali istinu, te ne bi bili ni neiskusni ni neuki u redovničkom opsluživanju; i kojima ne bi dojadio prihvaćeni redovnički život, niti bi se, stavivši ruku na plug, obazirali natrag! Muža pak shrvana starošću, punijega kreposti negoli dana, ne valja odvraćati da na propast mnogih ne bi odustao od svoga nauma, nego ga valja poticati i blago bodriti da ustraje u očuvanju spasenja koje je Bog po njemu ostvario posred naše zemlje. Svakodnevno se prorjeđuje zrnje na gumnu Gospodnjem, a pljeva se umnaža. Neka Bog sačuva vašu Svetost nepovrijeđenom za svoju Crkvu. Zbogom.
9. Toliko iz pisma Williama, biskupa Norwicha u Norfolku, pokrajini susjednoj Kestevenu, papi Aleksandru III., kojemu su o istoj Gilbertovoj ustanovi pisali različiti ljudi: među ostalima, kako svjedoči Harpsfield, prior Bridlingtona i prior Winchestera, zatim nadbiskupi Rogerije iz Yorka i sv. Toma iz Canterburyja, za kojega prenosi da postoji pismo o toj stvari među onima koja još nisu tiskana. Ali nitko to nije učinio pomnije od samoga kralja Henrika II., koji je naslijedio Stjepana preminuloga godine 1156. On je najteže podnosio što se ti laici koji su (tako riječima kralja pripovijeda Harpsfield) prije zavjetovanja
A bili seljaci i kmetovi vezani uz zemlju, vjerolomno i zločinački odmeću od stege koju su svjesno i razborito prigrlili redovničkim svjedočenjem, te se na nju tuže kao da je stroža nego što je pravedno, tražeći drugu, lakšu i blažu, a kad to nisu postigli, usuđuju se pokrenuti nebo i zemlju. Ako bi im papa dopustio da je odbace, najavljuje da će on i velikaši posve oduzeti posjede koje su im bili dodijelili (što je smatrao da s pravom može učiniti ako se preokrene prijašnja stega). To i drugo potaknulo je papu da odredi kako povlastice koje su dali Eugen i Hadrijan te sva stega koju je Gilbert propisao svojima ostaju čvrste i nepokolebljive za sva vremena: i poslavši pisma kako kralju, tako biskupima i samomu Gilbertu, očitovao je svoju volju o toj stvari i da te tvrdoglave ljude svakako valja prisiliti na njihovu dužnost. Tako Harpsfield. Kad bi barem ta pisma postojala na veću pohvalu sv. Gilberta i reda iz Sempringhama! Njime bi se obilato pobila bestidna pripovijedanja o gilbertincima koja su izmislili neki satirični i razuzdani pjesnici, a koja rado prenosi Bale, misleći valjda da svojim otpadništvom od redovništva treba uresiti sličnim izmišljotinama. Od gore spomenutih biskupa posljednji je tu čast postigao sv. Toma godine 1162., izabran od kancelara za nadbiskupa Canterburyja, a dvije godine poslije zbog sukoba s kraljem napustio je Englesku: prije toga vremena sav je taj nemir među gilbertincima bio posve smiren.
10 U to je vrijeme na stolici u Lincolnu cvjetao Robert de Chesney, koji je naslijedio Aleksandra preminuloga godine 1147., a umro godine 1167; John Speed i Francis Godwin prenose da je on sagradio samostan sv. Katarine pokraj Lincolna za gilbertince, premda je kod Godwina, možda tiskarskom pogreškom, otisnut London umjesto Lincolna. Osim triju spomenutih samostana, u istoj grofoviji Lincolnshire postojali su samostani u Alvinghamu, Catleyu, Nun Cotonu, Sixhills, Newstead pod naslovom sv. Marije, Nun Ormsby i Tunstallu: u grofoviji Norfolk u Shouldhamu i Marmondu: u Cambridgeshireu u Fordhamu: u Northamptonshireu u Catesbyju: u jorškoj biskupiji u Wattonu, koji je sagrađen za vladavine Stjepana i valja ga ubrojiti među prve. Propuštamo nabrajati ostale. Njihove godišnje prihode izračunava John Speed, jer su ti samostani pod Henrikom VIII. ili srušeni ili prenamijenjeni u druge svrhe. Da su neki sagrađeni nakon smrti sv. Gilberta, doznajemo iz samostana u Alvinghamu, koji je kao utemeljitelja priznavao durhamskoga biskupa Anthonyja Beka, koji je živio sto godina nakon sv. Gilberta.
C
11 Speed ih engleskim uobičajenim imenom naziva bijelim gilbertinskim kanonicima, različitima od drugih bijelih kanonika premonstratskoga reda, a Pits prenosi da su oni bili njegovatelji obnovljene kanoničke stege: njima je, preuzevši određenu obnovu toga reda, propisao gotovo Pravilo sv. Augustina, kao što je svojim redovnicama propisao Pravilo sv. Benedikta. Oba pak pravila, dopunjena iz drugih samostanskih stega, nazivaju se Statuta Gilbertinorum. Osim toga prenosi se da je napisao jednu knjigu Exhortationum ad Fratres, jednu knjigu Epistolarum ad diversos i još neka druga djela, o kojima se, dok su dosad neobjavljena i skrivena (ako nisu i propala), ne može donijeti nikakav siguran sud. U međuvremenu, nakon što je Henrik II. preminuo 6. srpnja godine 1188., naslijedio ga je njegov sin Rikard I., šesti od Vilima Osvajača, pod kojim je sv. Gilbert u sto šestoj godini života otišao na nebo godine 1189., kako donje Acta uče: Harpsfield piše da je preminuo 1190., a Wilson u Martyrologium Anglicanum, ne bez pogreške, bilježi 1160.
§ III. Napisani životopis sv. Gilberta: uvrštenje među svece.
Da je Gilbert bio slavan po svetosti dok je živio, pokazuje prije navedeno pismo biskupa Williama papi Aleksandru. Istaknuti glasnik iste svetosti jest William iz Newburgha, koji je rođen godine Kristove 1135. i doveo je englesku povijest svoga vremena sve do godine 1197. O sv. Gilbertu, koji je tada bio mrtav tek nekoliko godina, postoji ova njegova pohvala u lib. 1, pogl. 16: „Ne smije se šutnjom prijeći ni časni Gilbert, muž posve čudesan i jedinstven u čuvanju žena, od kojega je započeo i red iz Sempringhama, te s brzim napretkom postigao brzo učvršćenje. On se od mladenačkih godina, kako se priča, nimalo nije zadovoljio vlastitim spasenjem, nego je, zapaljen revnošću za pridobivanje duša Kristu, revnije počeo skrbiti za slabiji spol Božjom revnošću, u pobožnoj odvažnosti preuzetoj iz svijesti o vlastitoj čistoći i pouzdanju u višnju milost. A kad se činilo da se njegovim pothvatima smiješi Božja naklonost, bojeći se da možda ne bi trčao ili trčao uzalud ako plamteću revnost ne bi začinila umjerena mudrost, osobito jer još nije bio dovoljno poučen od starijih, a prihvatio se tako teške brige, smatrao je da treba otići mužu slavnom po naslovima mudrosti i svetosti, naime časnomu opatu iz Clairvauxa sv. Bernardu: poučen njegovim časnim savjetima i učvršćen u svojoj nakani, tim je gorljivije, koliko i pouzdanije, nastavio ustrajati u pobožnim pothvatima: i napredovao je u onome što je činio, te je, kako se kaže o plemenitom patrijarhu, išao napredujući i rastući dok nije postao silno velik, kako po brojnome mnoštvu okupljenom na službu svemogućemu Bogu, tako i po pridodavanju vremenitih dobara za potrebnu potporu tijela, prema onoj Gospodnjoj riječi: ‘Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.’
13 Naposljetku je sagradio dva ne baš neznatna samostana za sluge Božje i osam za službenice Božje: ispunio ih je brojnim zajednicama i prema mudrosti koja mu je bila dana uredio ih redovničkim ustanovama. I doista, u odgoju slugu Božjih obilovala je milost koja mu je s neba udijeljena u skrbi za žene. Jer u tome dijelu po mome sudu drži palmu među svima za koje znamo da su uložili redovnički trud u odgoj i upravljanje ženama: i doista je prije nekoliko godina, natovaren duhovnim dobicima i već oronuo, kao djever nebeskoga Zaručnika prešao Gospodinu. A brojnost njegovih sinova i kćeri ostaje: silno je na zemlji sjeme njegovo, i naraštaj će njegov biti blagoslovljen dovijeka.”
14 Toliko pisac iz Newburgha. U isto vrijeme kad i pisac iz Newburgha živio je autor djela Vita S. Gilberti, koje ovdje donosimo, a prije je objavljeno u drugome svesku Legenda Sanctorum odnosno Historia Sanctorum nova, tiskanom u Kölnu 1473. i dvije godine poslije u Leuvenu. Njegov je sažetak, zadržavši gotovo autorove riječi, izdao Franciscus Haræus među Vitæ Sanctorum pod 4. veljače, napomenuvši u predgovoru da je izvađen iz rukopisnoga kodeksa njegova suvremenika, kao što nakon Haræusa upozorava i Gerardus Joannes Vossius u lib. 2 De Historicis Latinis, pogl. 34. Isti životopis, ali znatno skraćen, donosi Jan Mombaer iz Bruxellesa u Venatorium Sanctorum Ordinis Canonicorum Regularium, pogl. 133 prema našemu rukopisnom kodeksu, ili lib. 2, pogl. 90 prema primjerku koji navodi Picard uz pisca iz Newburgha. U tome životopisu nema spomena o javnome štovanju koje je dopustio rimski prvosvećenik niti o podizanju tijela iz zemlje. To se navodi u drugim Acta, koja donosimo iz rukopisnoga kodeksa samostana Rood Klooster pokraj Bruxellesa, a prije ih je tiskao John Capgrave u Legenda nova Sanctorum Angliæ u Londonu godine 1516.
15 To je sažeto iz opširnijega životopisa, u kojem se, kako prenosi Harpsfield, opširno govori o čudesima, osobito onima učinjenima na grobu pobožnoga muža. Kaže da su ondje primljena dobročinstva javno i s golemom radošću objavljivali slijepi, hromi, nijemi, gluhi,
A uzeti, oduzeti, grozničavi, vodeničavi, mahniti, opsjednuti i drugi pritisnuti raznim bolestima do očaja svih prijatelja i liječnika. I da se ne bi dogodilo ništa izmišljeno ili prijetvorno, sve je podvrgnuto najpomnijem i najtočnijem istraživanju i ispitivanju ne samo na temelju svjedočanstva ozdravljenih, nego i vjere najčestitijih svjedoka. Tomu je ispitivanju ne samo nazočio velik broj drugih muževa istaknutih učenošću, pobožnošću i redovništvom, nego mu je i predsjedao Hubert, nadbiskup Canterburyja. Budući da je sve to posvuda bilo tako očito i slavno, priopćeno je rimskomu prvosvećeniku po priorima Chicksandsa i Catleya, po prioru i konventu iz Tymea i Kirkhama, po opatima iz Barlingsa, Revesbyja, Kirkstalla, Sv. Albana, Swinesheada, Bournea i Croxtona, po Williamu, grofu Essexa, po biskupima Bangora, Rochestera, Elyja, Norwicha, Coventryja, Londona i Hubertu iz Canterburyja: njemu i nekolicini drugih Inocent III. povjerio je brigu da pomno istraže cijelu stvar. Kad je bio obilno obaviješten o veličini i raznolikosti djela učinjenih po bl. Gilbertu, pobrinuo se da se njegovo tijelo prenese na uzvišenije i časnije mjesto te da se njegova uspomena ubuduće slavi među ostalim nebeskim građanima. A to se dogodilo godine Gospodnje 1202. i 13. listopada te u vrijeme kralja Ivana, koji je i sam o tim stvarima pisao papi. To i drugo nalazi se kod Harpsfielda, a možda i iz opširno napisanih Acta, do kojih dosad nismo uspjeli doći. Kralj Ivan, koji je naslijedio svoga brata Rikarda I., umrloga godine Kristove 1199. od rane, živio je do godine 1216. Inocent III. upravljao je Crkvom od godine 1198. do iste godine 1216. Naposljetku, Hubert je od biskupa Salisburyja postao nadbiskup Canterburyja godine 1194., a preminuo je godine 1205.
B Acta iz god. 1202.
§ IV. Slavno štovanje sv. Gilberta.
17 Ime sv. Gilberta od toga je vremena upisano u različite martirologije. Tako rukopisi iz Leidena iz samostana sv. Cecilije, iz Utrechta klerika sv. Jeronima, iz Aalberga regularnih kanonika, iz Bruggea vilimovaca, i to na prvome mjestu, te kölnski tiskan godine 1490.: „Rođendan za nebo sv. Gilberta ispovjedaoca, koji” (kako dodaje Molanus uz Usuarda) „počiva u Sempringhamu, u samostanu koji je sam sagradio.” Hermann Greven uz Usuarda: „U Engleskoj Gilberta, opata i ispovjedaoca, koji je mnoge poučio da žive po pravilu.” Rukopisni Florarium Sanctorum: „U Engleskoj Gilberta, prezbitera i ispovjedaoca, iz reda regularnih kanonika, godine spasenja 1189.” Ondje se bolje naziva prezbiterom negoli kod drugih opatom. S većom pogreškom Bellini: „Istoga dana sv. Gilberta, biskupa i ispovjedaoca”: taj naslov biskupa s pravom izostaje iz Martyrologium Romanum: u njegovim je bilješkama Baronije njega pomiješao sa sv. Guibertom, opatom iz Gemblouxa u Brabantu, dok piše da je utemeljitelj toga plemenitog samostana preminuo s ovoga svijeta godine Gospodnje 962., da njegov rođendan za nebo navodi Molanus u Indiculus i u Natales Sanctorum Belgii, te da se prenosi kako je njegov životopis napisao Sigebert, redovnik istoga samostana, kod Surija 23. svibnja. Tako i Maurolico kaže: „Istoga dana sv. Gilberta ispovjedaoca, koji je sagradio samostan u Gemblouxu u vrijeme cara Otona I.” On je zadobio njemačko kraljevstvo godine 937., otputovao u Rim te prije spomenute godine 962. proglašen carem i okrunjen od pape Ivana XII., a poživio je do godine 73. toga stoljeća. U istoj su zabludi Petar de Natalibus u Catalogus, lib. 3, pogl. 83, Galesini u Martyrologium Romanum, Kanizije u njemačkom martirologiju, Konstantin Felicius i drugi; štoviše, Ghini toga opata iz Gemblouxa benediktinskoga reda pripisuje kanonicima: „Rođendan za nebo”, kaže, „sv. Gilberta ispovjedaoca, koji je bio utemeljitelj plemenitoga samostana u Gemblouxu, u kojem je provodio stroži oblik redovničkoga života vojujući Kristu Kralju: naposljetku, da primi nagradu, otišao je s ovoga svijeta godine spasenja 962.”
17 Istoga sv. Gilberta, pobrkavši mjesta, Saussay u Martyrologium Gallicanum pripisuje Galiji ovim riječima: „Također istoga dana drugoga sv. Gilberta ispovjedaoca, koji je postigavši veliko savršenstvo života osnovao samostan Sempringham u Honnecourtu i, postavši opatom toga mjesta, nakon što je učenicima koje je okupio predao opomene i primjere redovničkoga življenja, otišao u nebesku domovinu.” A Honnecourt je selo sa samostanom benediktinskoga reda u Belgijskoj Galiji uz rijeku Scheldu, između njezina izvora i grada Cambraia, daleko od Sempringhama kod Engleza smještenoga u grofoviji Lincolnshire. O Honnecourtu smo gore govorili uz Vita S. Lietphardi Episcopi, koji se ondje osobito štuje. Boljom je pohvalom počašćen u Martyrologium Anglicanum: „U Sempringhamu u grofoviji Lincolnshire preminuće sv. Gilberta ispovjedaoca, potekloga od plemenite normanske krvi i utemeljitelja redovnika u Engleskoj zvanih gilbertinci, gdje je sagradio dvanaest samostana toga reda, osam za žene i četiri za muškarce: i nakon pobožno i sveto proživljena života, kao starac pun godina i dostojan poštovanja, otišao je Gospodinu našemu godine Kristove 1150. i pokopan je u Sempringhamu, gdje se njegovo sveto tijelo s velikim štovanjem čuvalo sve do vremena Henrika VIII. Zbog mnogih čudesa koja su se ondje dogodila papa Inocent III. upisao ga je u popis svetaca.” Hieronymus Porter u Flores Sanctorum Angliæ opisuje njegov život gotovo iz Nicholasa Harpsfielda. O istome govori Gabriele Pennotti u Historia Ordinis Clericorum Canonicorum, lib. 2, pogl. 70, br. 2.
18 Ipak, budući da je redovnicama gotovo propisao Pravilo sv. Benedikta, navodi se i u samostanskim martirologijima. Wion kaže: „Istoga dana u Engleskoj sv. Gilberta ispovjedaoca, koji počiva u Sempringhamu, u samostanu koji je sagradio.” Zatim pokušava potvrditi da je sv. Gilbert osnovao red pod Pravilom sv. Benedikta time što se to čita kod Jeronima Paulija iz Barcelone u Provinciale Ecclesiarum tiskanom u Rimu 1493. Wiona, kojega je Picard napao u Notæ ad Neubrigensem, brani Ménard u lib. 1 Observationes uz svoj Martyrologium Benedictinum, u koji je upisao sv. Gilberta: i tvrdi da ga ne treba brisati iz popisa benediktinskih svetaca, jer je i bio redovnik i svoj je život uredio prema obredu cistercitskih redovnika. Iz toga ga razloga Crisóstomo Henríquez ovako slavi u Menologium Cisterciense: „U Engleskoj sv. Gilbert, učenik medotočnoga Bernarda, muž apostolske revnosti, najstrožega i najkrutijega života, izvanredne čistoće, slavan po proročkom daru i čudesan tvorac zapanjujućih čudesa.”
19 Dodaje Henríquez u bilješkama iz suvremenoga pisca Nicolása Bravoa da je sv. Gilbert u samostanu Clairvaux, prije nego što je postavio temelje svoga reda, pod učiteljstvom sv. Bernarda naučio početke redovničkoga života. Voljeli bismo da se to potvrdi drevnim spomenicima. Jer, kao prvo, kada se sv. Bernard rodio godine 1091., Gilbert je tada odrastao kao dječak od otprilike osam godina. Kao drugo, on jest, prema Acta, sklopio poznanstvo i prisnost sa sv. Bernardom te je, kako svjedoči pisac iz Newburgha, bio poučen njegovim časnim savjetima i učvršćen u svojoj nakani, ali godine Kristove 1148., kada je već bio stariji od šezdeset godina i odavno bio osnovao red, uz glavnu pomoć Aleksandra, biskupa Lincolna, koji je tada već bio preminuo. Kao treće, cistercitski su opati s papom Eugenom odbili pomoć koju je od njih zatražio, govoreći da njihovim redovnicima nije dopušteno biti poglavarima drugoga reda, a osobito redovnica, kako se niže kaže u Acta: tako da je čudno što je Montalvo u lib. 2, pogl. 23 iznio ove riječi koje Henríquez citira uz Menologium: „Gilbertinci su habitom i svim drugim stvarima cisterciti, jer je papa Eugen III., budući da je i sam bio cistercit, kada je odobrio njihov red, zapovjedio da opslužuju Pravilo sv. Benedikta prema ustanovi cistercita: i tako ga opslužuju te svečano slave blagdan sv. oca našega Bernarda nakon Gilberta i sv. Benedikta, zakonodavca obaju redova.” Svaku od tih tvrdnji valja sigurnije dokazati. Slijedeći njih, Charles de Visch u Bibliotheca Scriptorum Cisterciensium također je ubrojio sv. Gilberta u svoj red: no zbog naših razloga na kraju knjige promijenio je mišljenje. John Brompton, koji je u Engleskoj živio u XIV. stoljeću Kristovu kao opat cistercitskoga reda u Jervaulxu, ovako piše o sv. Gilbertu: „U to vrijeme, naime godine Gospodnje 1188., umro je sv. Gilbert, utemeljitelj bijelih redovnika reda iz Sempringhama”, ne spomenuvši uopće svoj red.
20 Da se sv. Gilbert nekoć u Rimskoj Crkvi običavao častiti crkvenim oficijem, zaključujemo iz kalendara stavljenih na početak brevijara tiskanih u Veneciji godine 1479. i 1490. te misala izdanih u Nürnbergu godine 1484. i u Veneciji 1508.: u njima se dan 4. veljače propisuje oficij sv. Gilberta ispovjedaoca, ali sav za moljenje iz zajedničkoga slavlja, kako kažu. Masini u Bononia illustrata pod 4. veljače prenosi da se u Bologni toga dana slavi blagdan sv. Gilberta u crkvi sv. Ivana na brdu, a da se neke njegove relikvije čuvaju u crkvi sv. Jakova Velikoga, i čini se da to valja razumjeti o ovome svecu.
ŽIVOTOPIS PO SUVREMENIKU, iz starine Historia Sanctorum.
Blaženi Gilbert, rođen u Engleskoj, na mjestu koje se zovea Somplimgeam, imao je oca viteza, imenomb Jocesin, snažna tjelesnih snaga, imućna sredstvima i ugledna ćudoređa. Majka je pak Gilbertova, prije nego što se on rodio, u snu vidjela kao da joj mjesec odozgo silazi u krilo. U početku lijeno učeći, zbog srama ili straha napustio je svoju domovinu i otišao u krajeve Francuske, stekavši naziv i stupanj učitelja. Tako je uvijek živio čisto da nitko nikada nije čuo da je dotaknuo ženu. Vrativši se dakle u rodne krajeve, poučavao je dječake i djevojčice koliko u znanju toliko i u ćudoređu, te je još svjetovne prisilio da žive redovnički, i oni su bili prvi izdanci njegova Reda.
2 Poslije je njegov otac, patron crkava u Somplimgeamu ic Cirectonu tada ispražnjenih, njega, kako se kaže, nevoljka predstavio istima. On je pak sve što je mogao dobiti od prihoda ili na drugi način, osim samih sredstava za uzdržavanje života, sačuvao za potrebe siromaha. U međuvremenu je Gilbert pozvao nekoga od svojih subraće klerika na molitvu i, kad god bi se tijekom pjevanja psalama pojavilo ime Boga ili Gospodina, ili što slično, prigibao je koljena: time je toliko umorio onoga klerika da se ovaj zakleo kako nikada više neće moliti s njim.
3 Poslije je pristao uz biskupa Lincolna Aleksandra, pri čemu nikada nije propustio službu pastirske skrbi. Zaređen dakle za sve svete redove Gilbert se tako sveto ponašao da je na putu ćudoređa sagradio most biskupu čiji je život došao nasljedovati: i primivši od njega ključeve vezanja i odrješivanja, postao je njegov pokorničar, premda nevoljko. Kad mu je netko ponudio arhiđakonat, odbio je primiti rekavši da poznaje drugi put spremniji na propast. Nakanivši svoja dobra podijeliti siromasima, smjestio je neke djevojke u Somplimgeamu, prethodno poučene od biskupa, uz zid crkve sv. Andrije, i pružao im potrebno. Poslije je uzeo svjetovne muškarce, koje je postavio nad izvanjskijim i težim poslovima, i kako ovima tako i onima znakovito predao nekakav habit poniznosti. Nakon toga mnogi moćnici, nudeći im imanja i zemljišta, po mnogim pokrajinama počeli su graditi mnoge samostane pod njegovim vodstvom, započevši s biskupom Lincolna Aleksandrom, zajedno s engleskim kraljemd Henrikom Drugim.
4 Nakon toga otišao je ue Cistercitski kapitulum, gdje je tada slučajno bio papa Eugenije, da se oslobodi brige za svoje stado i povjeri ga cistercitskim monasima. Ali Gospodin papa i opati, tvrdeći da mu to nije dopušteno, zapovjedili su mu po apostolskoj vlasti da ostane u službi. Kaže se također da ga je papa htio uzdignutif na nadbiskupiju Yorka, da mu je glas o zaslugama, koji se tada u njemu pokazao,g prije bio poznat.
5 Laička braća pak, koju je Gilbert postavio nad skrbi svih svojih kuća,h ustala su protiv njega, klevećući ga i prigovarajući mu da je rušitelj svetoga reda i crkvenih ustanova. Kad je naime ukoravao njihovu drskost, po đavolskom nagovoru pobunili su se protiv njega. Nadalje, Gilbert je ustvrdio da će mu prije prerezati grkljan nego što promijeni njihov prvi zavjet i ustanovu Reda. Neki od njih su, moleći oproštenje, vratili se miru i slozi, ali oni koji su bili glavni začetnici raskola umrli su nedoličnom smrću. Kad je pak otkrivena zloba protivnika, sam kralj Henrik Drugi i gotovo svi biskupi i prelati prijavili su istinu vrhovnom svećeniku. Ovaj je u odgovoru dopustio učitelju Gilbertu i njegovim nasljednicima da nitko ne smije ono što je pripadalo njihovu redovništvu, bez pristanka većega i razboritijega dijela, mijenjati ili tome dodavati, davši im punu vlast ispravljati sve što bi se ubuduće pojavilo u Redu. Trčeći zbog potreba svojih crkava ovamo i onamo preko mora na dvorove kraljeva i papa, ponekad biva napadnut ne samo riječima nego i udarcima.
6 Sve svoje samostane jednako je ljubio. Neka redovnica koja je gorjela ognjem požude ozdravila je dok ju je oštro ukoravao. A nekoga brata uzburkana srdžbom sve do napuštanja samostana blagim je udarcem preobratio u najveću blagost. Neka redovnica poglavarica dovedena na sam kraj života oporavila se dok je Gilbert po kreposti poslušnosti zapovijedao bolesti da ne prilazi. U vrijeme kad su znakom križa bili označeni svi plemići zapadnih krajeva, čuvši otac Gilbert da je kralj Henrik i označen križem, uzdahnuo je kao proričući: „Svidjelo se Bogu staviti svršetak stvarima.” Tu je riječ potvrdio ishod događaja. Jer kralj Henrik k je umro, premda ne na tom putu. Car Fridrik umro je l prema Jeruzalemu, i nebrojeni drugi moćnici preminuli su u tom pohodu. Također je molbama velikaša i mnogovrsnim nagradama ponekad odbijao, a jednostavnoj molbi braće ili kojega pravednika rado je udovoljavao.
F i k l proriče ishod onih koji su uzeli križ:
7 Potužio se jednom poslije okrepljenja da je sagriješio proždrljivošću, dok su se drugovi čudili kako se tako može provesti ljudski život. U svako vrijeme suzdržavajući se od mesa, korizmeno vrijeme i došašće proveo je bez ribe. Zdjelu siromaha, koju je nazvao zdjelom našega Gospodina, stavljenu ispod stola uvijek je obogaćivao prvinama i glavnim dijelovima jela. Služio se drvenim i glinenim posudama te rožnatim žlicama. Plakao je ponekad za vrijeme gozbe što je trebalo tako svakodnevno krijepiti narav koja propada. Odjeće je imao ni više ni manje zimi nego ljeti. Oblik njegova habita
A bio je tunika i plašt unaprijed sašiven na mjestu kopča, s neodvojivom kukuljicom. Nakon završenoga sedmoga časa cijelu noć nije ležao na krevetu, nego je sjedio ne skidajući dnevnu odjeću, a budući da straga nije bilo ničega što bi poduprlo klonulu zatiljnu glavu, spuštao je glavu prema naprijed kako bi tako otjerao san. Bio je tolika suosjećanja da je, kad je vidio nekoga tko griješi sve do očaja, a poslije se istinski kaje, zaplakao pred svima od prevelike radosti i potaknuo sve da se raduju s njim.
B 9 Potaknut dakle bolešću i starošću da pođe, poručio je crkvama da mu se bliži rastanak. U noći dakle rođenja našega Gospodina okrijepljen je sakramentima Tijela Gospodnjega i krajnjega pomazanja. U vremenu koje mu je Bog udijelio pristupili su mu mnogi prelati i drugi da se utješe njegovim blagoslovom i njegovim nagovorom. Preminuo je dakle sveti otac Gilbert, dok su svi jecali, dan 4. veljače, godine Gospodnje tisuću sto osamdeset p devete, a pokopan je u samostanu u Somplimgeamu, između glavnih oltara, gdje je, zatvoren s obje strane zidom, mogao biti štovan s jedne strane od muškaraca, a s druge od žena. Ne dugo nakon smrti svetoga čovjeka neki kanonik toga Reda vidio je u snu brata koji je nedavno prije umro, i kad ga je među ostalim upitao za učitelja Gilberta, odgovorio je: „Nije”, reče, „s nama; zauzima više mjesto; jer otkako je prešao, prenesen je u zbor Djevica.” Mnoga pak druga djela i čudesa Gospodin je po njemu učinio za života i nakon njegove smrti, koja ovdje zbog razloga sažetosti nisu zapisana.
C a Mauburnus: Sompligena, drugi Sempingham i Sempringham, o položaju prije događaja., b Drugi Jocelinum., c Drugi Tiringtonis, ili Tyringtonis. A Thurrington je selo u Lindseyu, u stotniji ili vapentaku Wraggoe, blizu izvora potoka koji odatle utječe u Witham ispod Lincolna., d Od smrti biskupa Aleksandra godine 1147. do početka vladavine Henrika n godine 1134. prolazi 7 godina, čime se ovdje naznačuje da je djelo koje je biskup sjajno započeo kralj kasnije unaprijedio., e Godine 1148., f Kad je sv. Vilim, odbačen zbog uglavnom lažnih optužaba, Henrik Murdak, od opata Fountainsa Cistercitskoga reda, bio postavljen od pape Eugenija godine 1145., kako prenose Pariški i Westminsterski, a ne 1142., kako slijedeći Godwina piše Gaspar Jongelinus u Purpura S. Bernardi, o nadbiskupima Cistercitskoga reda u Engleskoj, jer je te godine još živio papa Inocent n, između kojega i Eugenija bijahu Celestin n i Lucije n. Ali to treba točno raspraviti 7. lipnja uz životopis sv. Vilima, nadbiskupa od Yorka, ponovno uzetoga nakon Henrikove smrti. O tim nadbiskupima treba čitati Neubrigensisa, knj. 1., pogl. 17. i 26., g Mauburnus kaže da je pobjegao da ne bude postavljen za nadbiskupa Yorka, ali se ovdje pobija., h Mauburnus dodaje razlog, jer je tako strogo čuvao stegu da nikomu nije bilo dopušteno skrenuti s Pravila., i Da je godine 1188. u siječnju kralj Henrik primio znak križa iz ruku nadbiskupa od Reimsa i Vilima Tirskoga, pišu Radulf de Diceto, Gervazije iz Canterburyja, Pariški i Westminsterski, a opširnije Neubrigensis, knj. 3., pogl. 23. i Roger iz Hovedena. Primio je pak sa svojim ljudima bijele križeve., k Godine 1189., u četvrtak, 6. srpnja, u dvorcu Chinon u pokrajini Chinon u Francuskoj, zapleten u francuski rat i zbog otpadanja filtera prema neprijateljskim zidovima, što treba čitati kod Neubrigensisa, knj. 3., pogl. 23. i kod drugih., l Godine 1190., utopljen u rijeci u krajevima Male Armenije., m Mauburnus, Briglichtona. A Bullington je u gore spomenutom vapentaku Wraggoe, i to manje udaljen od grada Lincolna., n Godine 1163., o Tada je sv. Toma, promijenivši i odjeću i ime, došao u Lincoln i odatle, od malobrojnih prepoznat, nepoznatim putovima i stazama požurio k moru, jašući noću, a danju se skrivajući među prijateljima i znancima, kako opširnije Roger pod tom godinom, koji ipak kao suputnike na putu navodi dvojicu braće Cistercitskoga reda i samo jednoga poslužitelja, tako da su ti gilbertinci bili uzeti kao dnevni vodiči puta, a nisu ostali stalni suputnici., p Mauburnus drugi, što se najbolje pobija vremenom kad je kralj Henrik označio križem. Bromton osmi, ali možda zaveden računom onih koji godine započinju od Uskrsa.
Drugi životopis
Iz rukopisa Crvene Doline i Capgravea.
Sveti je Gilbert naime, na mjestu koje stanovnici nazivaju Sempingham, potekao iz plemenita roda. Otac mu je bio Jocelin, snažan vitez, rodom Norman, a majka narodnošću Engleskinja. Njoj se, prije nego što se rodio, učinilo u snu da je u krilo primila mjesec koji silazi odozgo. Kad se pak sveti dječak rodio, u očevoj je kući ostao toliko prezren da se ni kućni sluge nisu udostojili s njim blagovati, jer je tjelesnim izgledom bio neuredan i zapušten. Predan ipak knjigama i slabo napredujući, napustio je domovinu i, posvetivši se u Francuskoj slobodnim umijećima, zaslužio imati naziv i stupanj učitelja. Napokon se vrativši u Englesku, poučavao je dječake i djevojčice; oni su bili prvi u kojima je započeo red iz Sempinghama, a njih je, još i sam svjetovnjak, poučio ne samo školskim počecima nego i ćudorednim i redovničkim stegama. Poučio ih je da šute u crkvi, da spavaju zajedno kao u spavaonici, da govore i čitaju samo na određenim mjestima. Od rane je naime dobi nastojao pridobiti duše za Boga i kome god je mogao koristiti riječju, djelom i primjerom. Služeći se skupocjenom i sjajnom odjećom prema dostojanstvu svoga podrijetla, bio je ljubitelj pravednosti i istine te je sebi pribavio naklonost i milost svih.
2 Napokon, obradovan njegovim hvalevrijednim ponašanjem, otac ga je vrlo nevoljka predstavio za crkve u Sempinghamu i Tiringtonu. Uzet dakle za upravljanje dušama, a zajedno sa svojim kapelanom boraveći u kući nekoga svoga župljanina, dok se ljepota domaćinove kćeri, koja ga je marljivo posluživala, potajno uvlačila obojici kao zaraza, učinilo se Gilbertu u snu da je zavukao ruku u njedra spomenute djevojke i nije je odatle mogao izvući. Najčistiji muž se dakle silno prestrašio i brzo se preselio s toga mjesta. Ta je djevojka poslije bila jedna od prvih sedam u kojima je sveti muž započeo Red. Kad je neki njegov župljanin učinio prijevaru s desetinom svojih ljetina, prisilio je Gilbert onoga seljaka da izb hambarac izbaci žito i po pojedinimd snopovima pred njim prebroji, te skupivši deseti dio na hrpu, dao ga je na sredini trga, zapalivši lomaču, spaliti na osudu tolikoga zločina i strah drugima. Jer sve što je imao osim sredstava potrebnih za uzdržavanje života, pobrinuo se podijeliti siromasima i potrebnima.
3 Postigavši napokon svećenički stupanj, odajući se dijeljenju milostinje, izabrao je siromaha čije je siromaštvo bilo časno ujedno strahom Božjim i ljubavlju. Sedam je djevica zatvorio od buke svijeta i pogleda ljudi, davši im propise života i stege, sagradio potrebne zgrade samostana i odredio jedan otvoren prozor kroz koji se moglo unositi potrebno. Kad je napokon rastao broj braće i sestara, otišao je u Cîteaux papi Eugeniju; odlučio je monahe toga Reda, kao one strožega pravila, postaviti na čelo svoga započetoga djela. Ali Gospodin papa i cistercitski opati rekli su da nije dopušteno da monasi njihova Reda upravljaju redovništvom drugih, a osobito redovnica. Blaženom je Gilbertu pak papa Eugenije dao i naložio čuvanje njegova stada, a s blaženim Malahijom, nadbiskupom u Irskoj, i Bernardom, opatom u Clairvauxu, na tom je putovanju postao toliko blizak da se pripovijeda kako je, dok je samo on bio nazočan, po njihovoj molitvi nekom bolesniku udijeljeno zdravlje. Znakove ljubavi, naime štap kako biskupa tako i opata, u kojima su svete kreposti, primio je ic orarium
A zajedno s manipularom u spomen na sebe dao mu je opat. Vrativši se pak u Englesku, postavio je razborite muževe koji bi i muškarcima i ženama otvarali put spasenja i vršili pastirsku službu. Boravišta klerika smjestio je daleko od kuća redovnica, kako kanonici, udaljeni podalje od njih, ne bi imali nikakva pristupa k njima osim radi dijeljenja kojega božanskoga sakramenta uz svjedočanstvo mnogih. A da se vide otkrivena lica redovnicama je potpuno zabranio. Što god pak unutra ili izvana treba učiniti ili javiti, određuju se dvojica provjerenih staraca izvana i dvije zrele sestre iznutra, po kojima se, samo slušajući a međusobno se ne gledajući, javlja što god je potrebno. Redovnicama je predložio Pravilo sv. Benedikta, a klericima pak Pravilo sv. Augustina, a ono što je u tim pravilima našao da nedostaje, izdvojio je i prikupio odredbe iz mnogih samostana, poslao papi Eugeniju i primio potvrđeno.
4 Osim ubožnica za siromahe i bolesne gubavce, udovice i siročad, koje je sagradio, u svom je životu osnovao trinaest samostanskih crkava uz velik trud i marljivost, u kojima je o svojoj smrti ostavio broj od dvije tisuće i dvjesto. Crkve svih je jednako ljubio i za poslove sviju bio je jednako brižan. Odredio je da se veće krivnje sačuvaju za njegovu prosudbu, a manje je prepustio ostalima da ih razmotre. Napisao je mnoge knjige, riječi njegove nisu odjekivale ničim drugim nego mudrošću i znanjem; redovnicu zapaljenu ognjem požude izliječio je oštrim kažnjavanjem, a brata potaknuta ostvima srdžbe blagim je udarcem svoga štapa preobratio u najveću blagost. Jahanje mu je bilo jednostavno i pratnja časna; drugima se pokazao prilično velikodušnim, a sebi štedljivim. Od mesa se u svako vrijeme suzdržavao, osim u najvećoj nemoći; od jedenja ribe uzdržavao se kroz korizmu i došašće, a povrće, mahunarke i takva prosta jela rado je uzimao. Prvi dio ribe prinosio je Bogu, a gotovo sav ostali dijelio je stolnicima. Bila je naime postavljena posuda na stolu pred njim, koju je imao običaj zvati Zdjela Gospodina Isusa, u kojoj su se pohranjivali ne samo ostaci jela nego i glavni dijelovi za djelo siromaha. Često je sjedeći za stolom prolio suze; služeći se drvenim i glinenim posudama, a ipak rožnatim žlicama, isključio je svaku taštinu svijeta i suvišnost kovina. Poslije stola prepuštao se čitanju, molitvi i svetom razmatranju, te je kroz sav krug godine upotrebljavao jednaku odjeću i nije tražio ni više zimi ni manje ljeti. Nekoga Rogeraf postavio je sebi nad sobom, od sina oca i od učenika učitelja, te mu iskazujući poslušnost primio kanonski habit.
5 Kad je pak sv. Toma boravio kao prognanik u Francuskoj, bilježi se da je preko mora poslao mnogo novca svetom biskupu protiv kraljeve zapovijedi. I bili su prisiljeni kako on tako i svi poglavari i upravitelji njegovih samostana pojaviti se pred kraljevim sucima, te mu je zbog njegove svetosti ponuđeno da položenom prisegom posvjedoči da je lažno ono što je bilo prijavljeno. Ali on je to, jer bi se okrenulo na štetu Crkve, odbio, radije podnoseći progonstvo nego da položi takvu zakletvu. D Tako je, dok su suci oklijevali osuditi ga, po pristiglom kraljevu pismu, sa svojima dopušteno da se vrati u svoj samostan. g
6 Kad je sveti muž jednom bio mučen jakom groznicom, pristupio mu je netko suosjećajući s njim. Njemu svetac reče: „Jesi li ikada osjetio kolika je tjeskoba groznica?” A onaj: „Nisam.” I kad je svetac upitao želi li te groznice preuzeti umjesto njega da se on sam oslobodi, i onaj potvrdio, sljedećega jutra zahvati groznica onoga čovjeka, dok se sveti otac potpuno oslobodio. Netko, noseći na nogamah obuću za noge svetoga oca, potpuno se oslobodio od kostobolje kojom je bio zahvaćen, a drugi koji je imao groznicu izliječen je pijući iz svečeva pehara. Kad se pak plamen vatre, razbuktavajući se, približavao svratištu sv. Gilberta, a on sjedeći u prozoru molio i pjevao psalme, ubrzo je plamen koji je proždirao drugi dio kuće, kao da se gnuša njegove nazočnosti, preletio onaj dio gdje je sjedio i, zahvativši bliža mjesta naokolo, ostavio netaknutima ostale zgrade svratišta.
7 Godine pak Gospodnje tisuću sto osamdeset devete i sto šeste svoga života, sveti Božji sluga Gilbert, pun dobrih djela i primjera, ulazeći u nebeska dobra, dan 4. veljače, u samostanu u Sempinghamu koji je osnovao, s čašću se pokapa. Kanoniziran je pak i upisan u Katalog svetaca po papi Inocentu, godine Gospodnje tisuću dvjesto druge, i iste godine, 13. listopada, njegovo je tijelo preneseno iz zemlje i s čašću položeno u kovčeg. U noći pak koja je prethodila danu njegove smrti, mnogi su vidjeli golemu ognjenu kuglu i kao mnoge svijeće istodobno upaljene kako triput silaze s neba i opet se uzdižu iznad krova bazilike prema njegovu grobu, a treći put kao da prodiru kroz krov crkve i upadaju unutra. Na dan pak kad je ostavio svijet, ostavio je oko sedamsto redovnika i tisuću petsto redovnica koji služe Bogu. a Dodaje Harpsfield: Povjerenu je službu obavljao s tolikom marljivošću, brigom i revnošću da je učestalošću propovijedanja i jasnim svojim primjerom svih kreposti župljane snažno rasplamsavao na nasljedovanje svoje pobožnosti, tako da se činilo da nisu daleko od redovničke stege i kamo god bi išli, davali su svojim pobožnim vladanjem jasan znak čije su pastirske ovce., b Grangia: žitnica, imanje i selo. Ovdje kod Cezarija, knj. 5., pogl. 17. i kod drugih grangiarius: upravitelj imanja ili predstojnik žitnica. Nazivom grangia služi se pisac Vita B. Rogerii Abbatis Ellantii, 4. siječnja, pogl. 8., c Bladus i Bladum: žito, sjeme, plod, riječ uobičajena kod pisaca srednjega 16. stoljeća, kao i imbladare, imbladatio i imbladata: sijati, sjetva usjeva, zasijana polja. Pisac Vita B. Rogerii na spomenutom pogl. 5.: zemlja može više nositi žito nego drugi plod. Bl. Odorik, 14. siječnja u svom putovanju ili životu: zemlja bogata žitom itd., d Gerba označava snop ili naramak klasja., e Orarium, umjesto roquete ili lanene biskupske haljine ili, povremeno umjesto lanenoga rubca za brisanje usta, rekli smo 10. siječnja uz Vita S. Agathonis Papæ, slovo Cc. U Toledskom saboru IV., pogl. 25. i svećenicima i đakonima daje se orarium, ali ne i podđakonima, tako da se čini da je to štola. Tako Petar Bledski u propovijedi 41.: Orarium, koje se naziva i štola, koje je ovdje bilo darovano zajedno s manipularom., f Harpsfield ga naziva kanonikom crkve u Maltonu., g Isti dodaje: Onaj koji je već slobodan i spreman za odlazak, javno pred sucima svjedoči da je potpuno nevin za optuženi zločin. Svi su se silno čudili što je dragovoljno već priznavao ono što, kad je bio u tolikoj prijašnjoj pogibelji, premda je to mogao učiniti očuvavši čast i istinu, ipak nije htio učiniti. Uostalom, on se poslužio dubljim razborom i smatrao je da neće biti ni dostojno njegova položaja ili Crkve ni dobar primjer ako bi, kad je pred sudovima svečano izjavio da nikakvu nije donio, priznao da je ipak trebao donijeti pomoć koju zapravo nije donio., h Pedules čini se da se stavljaju umjesto lanene obuće.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.