Čestim i krvavim ratovima međusobno su se sukobljavali nekoć gradovi Cisalpinske Galije, osobito u ona vremena kad su njemački carevi bezbožnim oružjem nastojali iskorijeniti vlast rimskoga prvosvećenika. A oni su se uistinu tako dijelili u stranke da su ipak više iskaljivali mržnje usađene u duše pučana. Naime, demoni koji se bave sijući neprijateljstva među smrtnicima, kad su oslobođeni od okova kojima ih je obuzdavala Božanska pravednost, gone cijele narode u propast, često ističući jedan zajednički privid, dok su u međuvremenu potaknuti drugom svrhom. Ipak, naklonjeno božanstvo ima običaj i iz tih zala izvući nešto na spasenje ljudi i na slavu svoga imena. To se sasvim jasno može vidjeti u onom ratu koji je u onom kraju buknuo oko godine 1191., u kojoj je godini Henrik Šesti, sin Fridrika Barbarosse, primio carsku krunu od Celestina n.
A
2 Taj rat i uzroke rata, poslije drugih, tako je ukratko dotaknuo Karlo Sigonije, hist. de regno Ital; knj. 13. „Iste je godine”, kaže, „izbio drugi rat među Lombardima, započet najprije od Bresciana i Bergamaskâ, koji su obnovili spor o granicama. Brescianima su bili skloni Milanezi, a Bergamaskama Kremenjani. Uostalom, kad su se Kremenjani za Bergamaske zaustavili kod Cividatea, kaštela Bergamaskâ, s Carrocciom, pretrpjeli su velik gubitak. Jer kad su 15. srpnja, prešavši rijeku Oglio, ušli u brescianski kraj pustošeći, pritisnuti od neprijatelja bili su prisiljeni boriti se u bitci; a budući da je nadjačalo mnoštvo neprijatelja, natjerani u bijeg, ne samo da su izgubili Carroccio, nego su zajedno s Bergamaskima dijelom zarobljeni, dijelom potopljeni u rijeci Oglio, a mnogi su i sramotno ubijeni mačem.” Ta je pobjeda pružila gradovima pobjednicima privid golemoga trijumfa. Trup Carroccia prenesen je u Milano kao spomen na izvršeni pothvat. Bresciani su u Bresciju odnijeli jarbol i zvono te su, za trajni spomen na trofej stečen nad susjednim neprijateljima, jarbol objesili u najvećoj crkvi, a zvono pak podigli u gradski toranj i odredili da se zvoni u dane poklada radi javne radosti.
3 Isto priznaje Lodovico Cavitellio iz Cremone, i to da je nedostajalo pet tisuća njegovih sugrađana, dijelom ubijenih, dijelom utopljenih u vodama, tisuću ranjenih, a zarobljenih isto toliko. Slaže se Elias Capreolus, knj. 3. hist. Brixianæ, osim što želi da se to zbilo 7. srpnja kad se slavilo blagdan sv. Apolonija, biskupa. U knj. 7. Sigonije tumači što je Carroccio: naime stijeg koji su, postavljen na kola, s velikim poštovanjem slali u ratove i s velikom brižljivošću branili u bitci. A u knj. 11. piše da je biti lišen Carroccia u ono vrijeme smatrano znakom velike sramote. Donatus Bossius naziva ga Carrocerum i ovu pobjedu mnogo umanjuje, ali je svu pripisuje Milanezanima i smješta u godinu 1190.
4 Sigonije u knj. 13. nastavlja kakva su zatim uslijedila pustošenja polja i bitke te kako su Kremenjani bili lišeni novoga carroccia, i kako je napokon posredovanjem Trusarda, carskoga poslanika, godine 1194. sklopljen mir. Capreolus poslije onoga prvoga poraza Kremenjana spominje ovo: da su Bergamaski sljedeće zime opustošili brescianske međe, da su noćnim jurišem ponovno zauzeli kaštel Calepio, 29. ožujka. Zatim su, pridruživši se čete Kremenjana, 7. srpnja došli sve do Pontoglia, ili mosta na rijeci Oglio, krajnje brescianske utvrde prema zapadu. Njima je u susret izašlo dvanaest tisuća Bresciana, i u prsa u prsa mnogi su Kremenjani i Bergamaski poklani, mnoge je progutala rijeka Oglio, a ne malo ih je odvedeno u Bresciju kao zarobljenike.
3 U toj je bitci, a kako je vjerojatno, i u prijašnjoj, sudjelovao Obicije, brescianski vitez, veoma hrabar muž. Za njega spominju da je, dok je srčano navaljivao na neprijatelje i borio se na mostu na Ogliju, kad se on zbog prevelike težine izmiješanoga mnoštva iznenada srušio, i sam pao u rijeku i cijelu noć, osobitom dobrotom božanstva, ostao sačuvan nepovrijeđen među hrpama ubijenih i utopljenih; zatim su ga njegovi sugrađani izvukli i odvezli u neki kaštel da se okrijepi; dok je ondje ležao, obuzeo ga je dubok san, i nakon što se probudio, ispripovjedio je da je bio odnesen u podzemne krajeve i da je u njima vidio neizbrojno mnoštvo duša kako se strovaljuje, tako gusto kao što ima običaj padati snijeg s neba, i kako se razdiru sasvim užasnim mukama. Odloživši dakle oružje, vratio se u Bresciju i, razmišljajući u sebi o onom jedinstvenom Božjem dobročinstvu prema sebi, otada je vodio veoma pobožan život, te je, kad je preminuo, pokopan u crkvi sv. Julije. Ondje se pripovijeda da je, kad su ga mnogi zazivali s velikim pouzdanjem, učinio ne malo čudesa.
6 To kaže Capreolus. Gotovo isto kaže Ferrari, koji ipak piše da je Obicije u zanosu odnesen u podzemlje dok je ležao među truplima neprijatelja, te dodaje da se proslavio čudesima i za života i nakon smrti, a to pripovijeda iz starih spomenika, kako kaže, samostana redovnica sv. Julije, kojima je, kako kaže, dokle god je živio, služio zbog pokore.
7 Kad se, kaže Ferrari, gradio most preko Ollija i graditelju bila zgnječena ruka pritisnuta pod gredom, nju je Obicije, omotanu plaštem, grijući je svojim rukama, čudesno izliječio.
8 Kad se tijelo nosilo na pokop i mnogi nemoćnici, poškropljeni vodom kojom je bilo oprano, ozdravljali, neka sluškinja puna fistula i rana, jer nije mogla nipošto naći vode, dotakla je rane zemljom natopljenom tom vodom i odmah je ozdravila.
9 Slijepa žena, koju su djevojke donijele na grob sv. Obicija, kad se žarko molila, ponovno je primila vid i vratila se kući ne trebajući vodiča puta. Također je žena zgrčena cijelim tijelom, dovedena na grob Obicija, ozdravila, ne bez golema čuđenja onih koji su je poznavali.
10 Čovjek je pak neki bio tako nemoćan na rukama i nogama da se jedva, oslonjen na štake, mogao pomaknuti s mjesta; on je godinu dana boravio u kovčegu kod groba sv. Obicija i, kad ga je iz pobožnosti dotaknuo, ponovno je primio sposobnost hodanja.
11 Dodaje Ferrari da, iako u popisima Brescianske crkve nije zabilježeno Obicijevo ime, ipak se njegov rođendan za nebo slavi u crkvi sv. Julije, djevice i mučenice, gdje se čuva njegovo tijelo. Istoga je on sam u općem katalogu svetaca pod ovim danom upisao ovako: „U Bresciji u Transpadanskoj Italiji sv. Obicije ispovjedalac.” Također Galesini: „U Bresciji sv. Obicije ispovjedalac, na čijem su grobu Božjim darom učinjena mnoga čudesa.” lius kralja Karola VI., kao i njegov brat Karlo, zatim kralj ovoga imena VI., te poslije njegov četvrti sin također nazvan Karlo. Nakon njega je tim vojvodstvom počašćen Franjo, treći sin Luja XI. i brat preblažene kraljice Ivane, koja je, nakon poništenja braka sklopljenoga s Lujem XII., učinjenoga godine 1518., zadobila također ovo Burižansko vojvodstvo i preostali život, sveto proveden u tom gradu, dovršila 4. veljače godine Kristove 1505., koji se ipak često računa kao 1504., jer su Francuzi tada početak godine računali od Uskrsa, kako je više puta rečeno.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.