Čestim i krvavim ratovima međusobno su se sukobljavali nekoć gradovi Cisalpinske Galije, osobito u ona vremena kad su njemački carevi bezbožnim oružjem nastojali iskorijeniti vlast rimskoga prvosvećenika. A oni su se uistinu tako dijelili u stranke da su ipak više iskaljivali mržnje usađene u duše pučana. Naime, demoni koji se bave sijući neprijateljstva među smrtnicima, kad su oslobođeni od okova kojima ih je obuzdavala Božanska pravednost, gone cijele narode u propast, često ističući jedan zajednički privid, dok su u međuvremenu potaknuti drugom svrhom. Ipak, naklonjeno božanstvo ima običaj i iz tih zala izvući nešto na spasenje ljudi i na slavu svoga imena. To se sasvim jasno može vidjeti u onom ratu koji je u onom kraju buknuo oko godine 1191., u kojoj je godini Henrik Šesti, sin Fridrika Barbarosse, primio carsku krunu od Celestina n.
A
Frequentibus et cruentis bellis invicem collisæ olim Galliæ Cisalpinæ urbes, iis præsertim temporibus quibus Germani Imperatores impiis armis exscindere Pontificis Romani dominatum moliebantur. Et illæ quidem ita ducebantur in partes, ut magis tamen insita popularium animis odia exercerent. Nempe qui serendis inter mortales inimicitiis vacant dermones, cum vinculis sunt, quibus coercebantur a Divina justitia soluti, totas gentes, sæpe aliam communiter speciem prætendentes, alio interim fine motas, in perniciem impellunt. Solet tamen propitium Numen, etiam ex hisce malis, aliquid ad hominum salutem, sui que rent. Nempe qui serendis inter mortales inimicitiis vacant dermones, cum vinculis sunt, quibus coercebantur a Divina justitia soluti, totas gentes, sæpe aliam communiter speciem prætendentes, alio interim fine motas, in perniciem impellunt. Solet tamen propitium Numen, etiam ex hisce malis, aliquid ad hominum salutem, sui que
A que nominis gloriam elicere. Id adeo cernere est in eo bello quod eo tractu exarsit sub annum MCXCI; quo anno Imperii coronam a Cælestino m Henricus VI, Frederici Ænobardi F. cepit.
2 Taj rat i uzroke rata, poslije drugih, tako je ukratko dotaknuo Karlo Sigonije, hist. de regno Ital; knj. 13. „Iste je godine”, kaže, „izbio drugi rat među Lombardima, započet najprije od Bresciana i Bergamaskâ, koji su obnovili spor o granicama. Brescianima su bili skloni Milanezi, a Bergamaskama Kremenjani. Uostalom, kad su se Kremenjani za Bergamaske zaustavili kod Cividatea, kaštela Bergamaskâ, s Carrocciom, pretrpjeli su velik gubitak. Jer kad su 15. srpnja, prešavši rijeku Oglio, ušli u brescianski kraj pustošeći, pritisnuti od neprijatelja bili su prisiljeni boriti se u bitci; a budući da je nadjačalo mnoštvo neprijatelja, natjerani u bijeg, ne samo da su izgubili Carroccio, nego su zajedno s Bergamaskima dijelom zarobljeni, dijelom potopljeni u rijeci Oglio, a mnogi su i sramotno ubijeni mačem.” Ta je pobjeda pružila gradovima pobjednicima privid golemoga trijumfa. Trup Carroccia prenesen je u Milano kao spomen na izvršeni pothvat. Bresciani su u Bresciju odnijeli jarbol i zvono te su, za trajni spomen na trofej stečen nad susjednim neprijateljima, jarbol objesili u najvećoj crkvi, a zvono pak podigli u gradski toranj i odredili da se zvoni u dane poklada radi javne radosti.
2 Id bellum, ac belli caussas, post alios ita breviter Carolus Sigonius perstrinxit, hist. de regno Ital. lib. 13. Eodem anno bellum alterum, inquit, inter Lombardos est ortum, principio a Brixianis et Bergomatibus, qui contentionem de finibus instauraverant, instituto. Brixianis Mediolanenses, Bergomatibus Cremonenses studebant. Ceterum Cremonenses cum pro Bergomatibus ad Civitatem, castrum Bergomatium, cum Carrocio substitissent, magnum incommodum acceperunt. Nam cum Idibus Juliis trajecto amne Ollio agrum Brixianum populabundi inissent, ab hostibus oppressi, prælio dimicare coacti sunt: hostium autem multitudine superante, in fugam compulsi, non solum Carrocium amiserunt, sed etiam una cum Bergomatibus partim capti, partim flumine Ollio mersi, multi etiam ferro fœde occisi sunt. Ea victoria ingentis speciem triumphi victricibus civitatibus præbuit. Carrocii corpus Mediolanum rei gestæ monumento translatum. Brixiani malum et molam Brixiam deportarunt, atque ad perennem trophæi de vicinis hostibus parti memoriam, malum in templo maximo suspenderant, nolam vero in turrim populi subduxerunt, atque ut in diebus Carnisprinii publicæ lætitæ gratia pulsaretur, instituerunt.
3 Isto priznaje Lodovico Cavitellio iz Cremone, i to da je nedostajalo pet tisuća njegovih sugrađana, dijelom ubijenih, dijelom utopljenih u vodama, tisuću ranjenih, a zarobljenih isto toliko. Slaže se Elias Capreolus, knj. 3. hist. Brixianæ, osim što želi da se to zbilo 7. srpnja kad se slavilo blagdan sv. Apolonija, biskupa. U knj. 7. Sigonije tumači što je Carroccio: naime stijeg koji su, postavljen na kola, s velikim poštovanjem slali u ratove i s velikom brižljivošću branili u bitci. A u knj. 11. piše da je biti lišen Carroccia u ono vrijeme smatrano znakom velike sramote. Donatus Bossius naziva ga Carrocerum i ovu pobjedu mnogo umanjuje, ali je svu pripisuje Milanezanima i smješta u godinu 1190.
3 Eadem fatetur Lodovicus Cavitellius Cremonensis, et quidem suorum civium desiderata quinque millia, partim occisos, partim aquis mersos, mille vulneratos, captos totidem. Congruit Elias Capreolus lib. 3 hist. Brixianæ, nisi quod id gestum velit, Nonis Julii cum festum celebraretur S. Apollonii Ep. Explicat lib. 7 Sigonius quid sit Carrotium: Vexillum nempe, quod in curru impositum, magna religione ad bella mittebant, magnaque cura in prælio defendebant. Et lib. II scribit, carrocio exui, insignis probri loco per ea tempora habitum. Donatus Bossius Carrocerum vocat et hanc victoriam multum imminuit, sed totam tribuit Mediolanensibus, et ad annum MCXC refert.
4 Sigonije u knj. 13. nastavlja kakva su zatim uslijedila pustošenja polja i bitke te kako su Kremenjani bili lišeni novoga carroccia, i kako je napokon posredovanjem Trusarda, carskoga poslanika, godine 1194. sklopljen mir. Capreolus poslije onoga prvoga poraza Kremenjana spominje ovo: da su Bergamaski sljedeće zime opustošili brescianske međe, da su noćnim jurišem ponovno zauzeli kaštel Calepio, 29. ožujka. Zatim su, pridruživši se čete Kremenjana, 7. srpnja došli sve do Pontoglia, ili mosta na rijeci Oglio, krajnje brescianske utvrde prema zapadu. Njima je u susret izašlo dvanaest tisuća Bresciana, i u prsa u prsa mnogi su Kremenjani i Bergamaski poklani, mnoge je progutala rijeka Oglio, a ne malo ih je odvedeno u Bresciju kao zarobljenike.
4 Prosequitur Sigonius lib. 13, quæ deinceps factæ vastationes agrorum, præliaque, et ut Cremonenses novo carrotio spoliati sint: utque tandem auctore Trusardo, Legato Cæsaris, anno MCXCIV coaluerit pax: Capreolus post primam illam Cremonensium cladem, ista commemorat: Bergomates Brixianorum fines sequenti hieme populatos, Callepium castellum nocturno assultu recuperasse, die XXIX Martii. Dein adjunctis Cremonensium copiis Pontolium usque, sive Olli fluminis pontem, extremam Occasum versus Brixianorum munitionem VII die Julii venisse. His occurrisse Brixianos XII millia, et manu conserta, Cremonensium ac Bergomatium multos trucidatos, multos Ollio amne haustos, non paucos Brixiam captivos abductos.
3 U toj je bitci, a kako je vjerojatno, i u prijašnjoj, sudjelovao Obicije, brescianski vitez, veoma hrabar muž. Za njega spominju da je, dok je srčano navaljivao na neprijatelje i borio se na mostu na Ogliju, kad se on zbog prevelike težine izmiješanoga mnoštva iznenada srušio, i sam pao u rijeku i cijelu noć, osobitom dobrotom božanstva, ostao sačuvan nepovrijeđen među hrpama ubijenih i utopljenih; zatim su ga njegovi sugrađani izvukli i odvezli u neki kaštel da se okrijepi; dok je ondje ležao, obuzeo ga je dubok san, i nakon što se probudio, ispripovjedio je da je bio odnesen u podzemne krajeve i da je u njima vidio neizbrojno mnoštvo duša kako se strovaljuje, tako gusto kao što ima običaj padati snijeg s neba, i kako se razdiru sasvim užasnim mukama. Odloživši dakle oružje, vratio se u Bresciju i, razmišljajući u sebi o onom jedinstvenom Božjem dobročinstvu prema sebi, otada je vodio veoma pobožan život, te je, kad je preminuo, pokopan u crkvi sv. Julije. Ondje se pripovijeda da je, kad su ga mnogi zazivali s velikim pouzdanjem, učinio ne malo čudesa.
3 Huic prælio, atque, ut verosimile est, etiam priori, Obitius Eques Brixianus, vir fortissimus, interfuit. Hunc memorant, dum hostibus animose instat, inque Ollii ponte dimicat, eo ob nimium commistæ multitudinis pondus subito collabente, ipsum quoque in amnem corruisse, et nocte tota, peculiari Numnis beneficio, inter cæsorum mersorumque acervos servatum illæsum: tum a civibus suis extractum, in castellum quoddam, ut refocillaretur, devectum: ibi cum jaceret, sopore correptum esse; et postquam experrectus est, retulisse deportatum sese fuisse ad inferiorum loca, atque innumerabilem in ea vidisse animarum multitudinem deturbari, itaque densam, ut decidere e cælo nix solet, ac variis planeque horrendis laniari cruciatibus. Positis igitur armis redisse Brixiam, secumque singulare illud Dei erga se beneficium reputantem, deinceps religiosissimam vitam egisse, eaque defunctum in S. Juliæ tumulatum æde. Ubi fertur cum a multis magna fiducia invocaretur, haud pauca perpetrasse miracula.
6 To kaže Capreolus. Gotovo isto kaže Ferrari, koji ipak piše da je Obicije u zanosu odnesen u podzemlje dok je ležao među truplima neprijatelja, te dodaje da se proslavio čudesima i za života i nakon smrti, a to pripovijeda iz starih spomenika, kako kaže, samostana redovnica sv. Julije, kojima je, kako kaže, dokle god je živio, služio zbog pokore.
6 Hæc Capreolus. Eadem ferme Ferrarius, qui raptum tamen ad inferos scribit Obitium, dum inter hostium cadavera jaceret; additque miraculis et viventem et mortuum claruisse, atque ista enarrat ex antiquis monumentis, ut ait, cænobii sanctimonialium S. Juliæ, quibus cum ait, quoad supervixit, poenitentiæ caussa inservisse.
7 Kad se, kaže Ferrari, gradio most preko Ollija i graditelju bila zgnječena ruka pritisnuta pod gredom, nju je Obicije, omotanu plaštem, grijući je svojim rukama, čudesno izliječio.
7 Cum pons, inquit Ferrarius, super Ollio construeretur, ac architecti manus sub trabe pressa contrita fuisset, illam Obitius involutam pallio, manibus suis fovens, mirabiliter sanavit.
8 Kad se tijelo nosilo na pokop i mnogi nemoćnici, poškropljeni vodom kojom je bilo oprano, ozdravljali, neka sluškinja puna fistula i rana, jer nije mogla nipošto naći vode, dotakla je rane zemljom natopljenom tom vodom i odmah je ozdravila.
8 Cum corpus ad sepulturam efferretur, multique languentes aqua, qua illud lotum fuerat, aspersi sanarentur; ancilla quædam fistulis et plagis plena, cum aquam minime invenire potuisset, terra ea aqua madefacta, plagas tetigit, continuoque sanata est.
9 Slijepa žena, koju su djevojke donijele na grob sv. Obicija, kad se žarko molila, ponovno je primila vid i vratila se kući ne trebajući vodiča puta. Također je žena zgrčena cijelim tijelom, dovedena na grob Obicija, ozdravila, ne bez golema čuđenja onih koji su je poznavali.
9 Mulier cæca ad S. Obitii tumulum a puellis delata, cum illa vehementius oraret, visum recepit; domumque, ductorem viæ non requirens, reversa est. Mulier quoque toto corpore contracta ad tumulum Obitii deducta, non sine ingenti qui eam noverant admiratione, curata fuit.
10 Čovjek je pak neki bio tako nemoćan na rukama i nogama da se jedva, oslonjen na štake, mogao pomaknuti s mjesta; on je godinu dana boravio u kovčegu kod groba sv. Obicija i, kad ga je iz pobožnosti dotaknuo, ponovno je primio sposobnost hodanja.
10 Vir etiam quidam ita manibus ac pedibus languens erat, ut vix fulceris nixus loco dimoveri posset: qui per annum in arca apud S. Obitii sepulchrum moratus, cum illud ex devotione tetigisset, gradiendi recepit facultatem.
11 Dodaje Ferrari da, iako u popisima Brescianske crkve nije zabilježeno Obicijevo ime, ipak se njegov rođendan za nebo slavi u crkvi sv. Julije, djevice i mučenice, gdje se čuva njegovo tijelo. Istoga je on sam u općem katalogu svetaca pod ovim danom upisao ovako: „U Bresciji u Transpadanskoj Italiji sv. Obicije ispovjedalac.” Također Galesini: „U Bresciji sv. Obicije ispovjedalac, na čijem su grobu Božjim darom učinjena mnoga čudesa.” lius kralja Karola VI., kao i njegov brat Karlo, zatim kralj ovoga imena VI., te poslije njegov četvrti sin također nazvan Karlo. Nakon njega je tim vojvodstvom počašćen Franjo, treći sin Luja XI. i brat preblažene kraljice Ivane, koja je, nakon poništenja braka sklopljenoga s Lujem XII., učinjenoga godine 1518., zadobila također ovo Burižansko vojvodstvo i preostali život, sveto proveden u tom gradu, dovršila 4. veljače godine Kristove 1505., koji se ipak često računa kao 1504., jer su Francuzi tada početak godine računali od Uskrsa, kako je više puta rečeno.
11 Addit Ferrarius, etsi in Tabulis Ecclesiæ Brixiensis non sit Obitii nomen annotatum; ejus tamen natalem in ecclesia S. Juliæ V. et M. ubi corpus ejus asservatur, celebrari. Eumdem ipse catalogo generali SS. ita ad hunc diem inscripsit: Brixiæ in Italia Transpadana S. Obitii Confessoris. Galesinius quoque: Brixiæ, S. Obitii Confess. ad cujus sepulchrum multa miracula Dei munere edita sunt. lius Regis Caroli VI, uti etiam illius frater Carolus, dein Rex hujus nominis VI; ejusque postea filius quartus etiam Carolus dictus. Post quem eo Ducatu honoratus est Franciscus filius tertus Ludovici XI, ac frater beatissimæ Reginæ Joannæ, quæ post divortium initi cum Ludovico XII matrimonii, factum anno MXDVIII, obtinuit etiam hunc Ducatum Bituricensem, ac reliquam vitam in ea urbe sancte traductam finivit IV Februarii anni Christi MDV: qui sæpe tamen MDIV numeratur, quod initium anni tunc a Paschate ducerent Franci, ut sæpius dictum est.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.