Povijesni komentar.
Commentarius historicus.
§ I. Drevna proslava ovoga dana u Palestini i Feniciji.
§ I. Antiqua hujus diei celebritas in Palestina, et Phænicia.
Prva otajstva Krista našega Otkupitelja izvršena su u različitim mjestima Palestine, odnosno Svete zemlje: Anđeosko navještenje presvetoj Djevici Mariji i Utjelovljenje Božanske Riječi u galilejskom gradiću Nazaretu; svečanost iste Djevice u pohodu rođakinji Elizabeti u Gorju Judejskom; a presveto Kristovo Rođenje na zemlji i Obrezanje učinjeno osmoga dana, kao i Bogojavljenje ili Ukazanje Kristovo proslavljeno dolaskom mudraca ili kraljeva, u Betlehemu. Preostao je kraljevski grad Jeruzalem, koji će jednom biti proslavljen Kristovom mukom, smrću i uskrsnućem. U njemu su otajstva ove svetkovine u veljači, četrdesetoga dana od Kristova rođenja, i prvotno i božanskom odredbom bila izvršena, a zatim od početka Crkve kako u tome gradu tako i u susjednim istočnim krajevima svake godine slavljena svetim spomenom. Ime je ovom blagdanu nadjenuto ἀπο τῆς ὑπαντῆς, ili ὑπαπαντῆς, odnosno ὑπαντῆστος, od Susreta ili Izlaska u susret, koji su tada učinili starac Šimun i udovica Ana, a potom ga je, kako će se niže pokazati, Crkva svake godine obnavljala svetim obredom.
Prima Christi Redemptoris nostri mysteria in variis Palestinæ, sive Terrae sanctæ locis peracta sunt: Annuntiatio Angelica ad sanctissimam Virginem Mariam, et Verbi Divini Incarnatio in oppido Galilæx Nazaretho; solennitas ejusdem Virginis cognatam Elisabetham visitantis, in Montanis Judæx; at sanctissima Christi in terris Nativitas, atque octavo die facta Circumcisio, nec non in Magorum sive Regum adventu illustris Christi Epiphania sive Apparitio, in Bethlehemo. Supererat urbs regia Hierosolyma, aliquando passione Christi, morte ac resurrectione nobilitanda. In hæc hujus solennitatis mysteria in Februarii, quadragesima a Christo nato die, et primitus et decreto Divino facta sunt, et deinde ab initio Ecclesie tam in ea urbe, quam in vicinis regionibus Orientalibus, sacra memoria quotannis celebrata. Nomen festo huic diei impositum, ἀπο τῆς ὑπαντῆς, sive ὑπαπαντῆς, aut ὑπαντῆστος, ab Occursu sive Obviatione, tunc facta a sene Simeone et Anna vidua, et deinde, ut infra patebit, quotannis ab Ecclesia sacroritu innovata.
2 Najstariji među jeruzalemskim piscima jest sv. Metodije, najprije biskup Olimpa i Patare, primorskih gradova Likije, a potom Tira u Prvoj Feniciji, koji je po svjedočanstvu sv. Jeronima u De Scriptoribus Ecclesiasticis, poglavlje 83., sastavio mnoga djela koja su se tada posvuda čitala, a među njima Symposium decem Virginum, kojega se spominje i sam sv. Metodije u homiliji izgovorenoj na ovaj dan, koju je na latinski preveo Petar Pantin i tiskao u Antwerpenu godine 1596., a nedavno ju je sa svojim novim prijevodom u Parizu ponovno izdao Franjo Combefis iz Reda propovjednika, zajedno s ostalim djelima istoga sv. Metodija te sv. Amfilohija i sv. Andrije Kretskoga. Naslov stavljen na početak ove homilije glasi ovako: Μεθοδίου Επισχόπου Πατάρων χαι Μάρτυρος, εἰς, τὸν Συμεῶνα χαι εἰς τὴν Αννὴν τῆ ἡμερα τῆς ὑπαντῆσιως. χαι εἰς τὴν ἀγιαν Θεοτόκον. Metodija, biskupa patarskoga i mučenika, o Šimunu i Ani na dan kad su u hramu izišli u susret Gospodinu, te o svetoj Bogorodici. Iz te homilije, prema točnom prijevodu Franje Combefisa, donosimo nekoliko ulomaka da bismo potvrdili kako se godišnja svečanost toga dana održavala u prvim Kristovim stoljećima usred progona, u čijem je posljednjem progonu, u Halkidi u Grčkoj, bio ovjenčan mučeništvom, kako piše sv. Jeronim, a mi ćemo s Rimskim martirologijem izvijestiti 18. rujna. Ovako dakle započinje.
2 Antiquior e Scriptoribus Hierosolymitanis est S. Methodius, primo Olympi ac Pataræ, maritimarum Lyciæ urbium, ac postea Tyri in Phænicia prima, Episcopus, qui teste S. Hieronymo de Scriptoribus Ecclesiasticis cap. 83, multa opera, quæ tum vulgo lectitabantur, confecit, et inter illa Symposium decem Virginum, cujus meminit ipse S. Methodius in homilia hac die habita, atque a Petro Pantino latine versa typis Antuerpiensibus anno MXCXVI edita: quam nuper cum nova sua interpretatione Parisiis recudit Franciscus Combefis Ordinis Prædicatorum, una cum reliquis operibus ejusdem S. Methodii, et SS. Amphilochii et Andreæ Cretensis. Titulus huic Homiliæ præfixus est hujusmodi: Μεθοδίου Επισχόπου Πατάρων χαι Μάρτυρος, εἰς, τὸν Συμεῶνα χαι εἰς τὴν Αννὴν τῆ ἡμερα τῆς ὑπαντῆσιως. χαι εἰς τὴν ἀγιαν Θεοτόκον. Methodii Episcopi Patarensis et Martyris, de Simeone et Anna, quo die Domino in templo occurrerunt, et de sancta Deipara. Ex ea Homilia nonnulla, juxta accurratam Francisci Combefisii versionem, excerpimus, confirmaturi annuam ejus diei solennitatem primis Christi seculis habitam esse inter persecutiones, in quarum novissima, Chalcide, Græciæ martyrio eum coronatum esse scribit S. Hieronymus, et nos cum Martyrologio Romano referemus xviii Septembris. Ita ergo incipit.
3 „Premda smo nekoć, koliko je ukratko bilo dopušteno, ono što je valjalo reći o djevičanstvu obilno razložili u Symposiacis de castitate kao na položenim temeljima, današnjega je dana vrijeme evo iznijelo na vidjelo svu tu slavu djevičanstva iz samoga korijena i neuveli vijenac, na radost gojencima Crkve. Danas se naime javno otvara vijeće božanskih proroštava, a slavni unaprijed naznačeni znakovi ovoga dana te njihovi ishodi i učinci ponovno se čitaju crkvenom skupu od svetih propovjednika. Danas se svijetu sjajno očituje samim pokazivanjem stvari svrha postavljena onomu drevnom i istinitom naumu. Danas bez ikakva pokrivala, kao u zrcalu otkrivena lica, motrimo slavu Gospodnju i veličanstvo njegova božanskoga Kovčega. Danas presveta svečanost, noseći na svojim ramenima onu nebesku i od naroda željno iščekivanu radost, dijeli je rodu smrtnika... Što da pak umom zamislim, ili što da izrečem dostojno ovoga dana, težeći za nedostižnim? Nadilazi naime i daleko premašuje svaku riječ spomen ove svete Djevice. Stoga... mi sami, dičeći se što smo nepokolebljivo svladani, zajedno s Kristovim stadom revnim za blagdan, zaplešimo u klicanju... Slavimo blagdan... koji poučava o poniznom silasku k nama nepodnošljive slave Onoga koji je Bog nad svima... Majka uzvišenija od Zakona podlaže se Zakonu: i ona sveta i čista obdržava vrijeme od četrdeset dana određeno za nečiste: i Onaj koji oslobađa od Zakona biva podložan Zakonu, te se za Onoga koji nas je posvetio prinosi par čistih ptica, za svjedočanstvo onima koji su pristupali čisti i besprijekorni... Krećući dakle Kovčeg Božji iz betlehemskoga svratišta, ondje je naime ispunio Zakonu dug od četrdeset dana, ne po pravednosti nego po milosti, počinuo je na brdima sionskim... Uzlazi u hram sveta Majka, uzvišenija od hrama, odjevena u dvostruku slavu: neokaljanoga, kažem, djevičanstva i neizrecive plodnosti: blagoslov Zakona i posvećenje Milosti... Ako tko pomno upre oči uma u blagdan koji sada slavimo... kakvo li i kolikovo štovanje mi najmanji trebamo iskazati tebi, uistinu Kraljici... starac Šimun... pjesmom iznosi riječi prikladne radosnoj svečanosti... Neka se danas sa mnom raduje nebo, jer se Gospodin smilovao puku svojemu... Odatle mi, Adamovo potomstvo, odsada s pljeskom slavimo blagdan, jer je onaj prvi Stvoritelj Adamov svojom vlastitom voljom postao novi Adam, a sjaj Gospodina Boga našega prebivao je s nama... Kako su lijepo, prikladno i nadasve izvrsno te ovome blagdanu ponajprije dolično oboje rekli i zapisali. Trebalo je naime, i bilo je posve nužno, da starac... zatraži miran otpust od kasnijega zakonskog ustanovljenja... Ali je dolikovalo i da udovica, koja bijaše obdarena darovima što nadilaze razum, svečanim pjesmama zahvali Bogu... jer su proročke pouke i pralikovi imali stanoviti prikladan odnos prema ovim uzvišenim svetkovinama. Uostalom, pristajući ovdje s lađom označenom znakom Križa kao u luku, svijmo jedra govora, pošto najprije grad onoga velikoga Kralja, zajedno s crkvenim pukom kao duhom nazočni, te zajedno s ondje postavljenim časnim ocima i braćom koji slave blagdan i zbor, pozdravimo radosnim glasovima... Zdravo budi, grade sveti i od Gospodina izabrani: provodi u radosti blagdanske dane svoje... Zdravo u vječnost, naša neprestana radosti, Bogorodice Djevice, jer k tebi ponovno hrlim. Ti si nam početak blagdanskoga svjetla, ti sredina, ti svršetak itd.” Dosadašnji ulomci iz sv. Metodija jasno pokazuju drevno štovanje ovoga blagdana.
3 Cum olim, quantum quidem breviter licuit, quæ de virginitate dicenda erant in Symposiacis de castitate ceu jactis fundamentis abunde explicuerimus; hodierna die totam ipsam et a radice virginitatis gloriam coronamque immarcessibilem, alumnis Ecclesie oblectandis, tempus ecce in medium produxit. Hodie siquidem Divinorum oraculorum concilium palam aperitur, gloriosaque hujus diei signa præfigurata, eorumque exitus atque effectus a sacris predicatoribus Ecclesiastico cætui releguntur. Hodie flnis antiquo illi veroque consilio impositus, præclare ipsa rerum exhibitione, mundo manifestatur. Hodie citra tegumentum aliquod Domini gloriam, divinæque ipsius Arcæ majestatem, ceu in speculo revelata facie contemplamur. Hodie coelestem illam, Gentibusque anxie expectatam lætitiam, humeris suis sanctissima celebritas bajulans, mortalium generi impertitur.... Quid vero mente concipiam, quidve loquar hac dignum die, enitens ad inconcessa? Vincit enim ac longe superat omnem sermonem, sanctæ hujus Virginis memoria. Quocirca... nos ipsi immobiliter victos gloriantes, una cum festi studioso Christi grege, tripudio saliamus... Festum agimus... quod importabilis gloriæ, ejus qui est super omnia Deus, humilem ad nos demissionem edoceat... Lege superior Mater se Legi submittit: sanctaque illa mundaque, tempus quadraginta dierum in pollutas constitutum, observat: ac qui absolvit a Lege, Legi subjectus efficitur, offerturque E pro eo, qui nos sanctificavit, par avium mundarum, in eorum testimonium, qui mundi inculpatique accedebant... Solvens igitur Dei Arca ex Bethlemitico diversorio, illic enim solvit Legi quadraginta dierum, non justitiæ, sed gratiæ debitum, requievit in montibus Sion... Ascendit in templum sacra Mater, templo celsior, duplicem induta gloriam: intemeratæ, inquam, virginitatis, et ineffabilis fecunditatis: Legis benedictionem et Gratiæ sanctificationem... Si quis solerter ad festum, quod nunc celebramus, oculos mentis intenderit... quis qualisve venerationis cultus a nobis minimis tibi vere Reginæ fuerit exhibendus... senex Simeon... jucundæ celebritatis congruos sermones cantico depromit... Lætetur mecum hodie coelum, quoniam miseratus est Dominus populum suum... Hinc nos deinceps Adæ soboles festa plausu agimus, quod primus ille Adæ fictor, sua ipse sponte novus Adam effectus sit, splendorque Domini Dei nostri nobiscum versatus... Sicut bene atque apposite ac valde egregie et festo huic cum primis congrua ab utroque dicta, conscripta sunt. Oportebat enim, ac plane necessum erat, ut Senex quidem... pacificam a legali postmodum institutione dimissionem quæreret... Sed et Viduam, quæ donis superantibus rationem aucta esset, festis canticis Deo gratias agere par erat... cum propheticæ informationes et figuræ ad eximias hasce festivitates F congruam quamdam relationem habenent. Ceterum hic tanquam in portum Crucis signaculo insignitam navem appellentes, orationis vela contrahamus, si prius civitatem magni illius Regis, una cum Ecclesiastico populo tanquam spiritu præsentes, ac una cum positis illic honorabilibus Patribus ac Fratribus festum diem et conventum agentes, lætis vocibus salutaverimus... Salve sis civitas sancta atque electa Domino: age in lætitia dies festos tuos... Salve in aeternum indesinens nostra lætitia, Genitrix Virgo, ad te enim rursus accurro. Tu nobis festæ lucis initium, tu medium, tu finis etc. Huc usque ex S. Methodio excerpta hujus festi antiquam venerationem commonstrant.
4 No vratimo se iz Fenicije u susjednu Palestinu, i iz Tira u grad Jeruzalem, u kojemu je u četvrtom Kristovu stoljeću cvao najstariji pisac sv. Ćiril, biskup te stolice, koji je po istom svjedočanstvu Jeronima u De Scriptoribus Ecclesiæ, poglavlje 112., često bio protjerivan iz Crkve i ponovno priman, a naposljetku je pod carem Teodozijem osam godina držao nepoljuljano biskupstvo, sve do Kristove godine 386., kad je 18. ožujka preminuo iz ovoga života.
A preminuo iz ovoga života. Sačuvan je njegov govor izgovoren na ovu svetkovinu, u prijevodu Lovre Sifana, a nakon kölnskoga izdanja iz godine 1567. ponovno tiskan u Parizu u II. svesku grčko-latinske Bibliothecæ veterum Patrum, te nedavno prema trima rukopisima pregledan i objavljen od Combefisa u Auctario Bibliothecæ Patrum pod ovim naslovom: Τοῦ ἐν ἀγίος: Πατρὸς ἡμῶν Κυρίλλου Λ'ρχιεπισχόπου Ιεροστολύμων εἰς τὴν ὑπαπαντὴν τοῦ Κυρίου ἡμῶν καὶ Σωτήρος Ιησοῦ Χριστοῦ καὶ εἰς τὸν Σίμεωνα τὸν Θεοδόχον. Svetoga oca našega Ćirila, nadbiskupa jeruzalemskoga, o Susretu Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista i o Šimunu Bogoprimcu. Iz uvoda i završetka ovoga govora prepisujemo nekoliko dijelova kojima sv. Ćiril, veliki poznavatelj crkvenih obreda, iznosi i obred voštanih svijeća koji se tada primjenjivao na ovaj blagdan. Ovako dakle započinje:
4 Sed ex Phænicia in vicinam Palæstinam, et Tyro ad Hierosolymitanam urbem revertamur, in qua antiquissimus Scriptor seculo Christi quarto floruit S. Cyrillus ejus Sedis Episcopus, qui eodem teste Hieronymo de Scriptoribus Ecclesiæ, cap. 112, sæpe pulsus Ecclesia, et receptus, ad extremum sub Theodosio Principe octo annis inconcussum Episcopatum tenuit, usque ad annum Christi CCCLXXXVI. quo xviii Martii e vita.
A vita decessit. Hujus extat in hac solennitate habita oratio, interprete Laurentio Sifano, et post editionem Coloniensem anni MDLXVII, recusa Parisiis tomo II Græco-Latino Bibliothecæ veterum Patrum, et nuper ex tribus MSS. recognita editaque, a Combefisio in Auctario Bibliothecæ Patrum hoc titulo: Τοῦ ἐν ἀγίος: Πατρὸς ἡμῶν Κυρίλλου Λ'ρχιεπισχόπου Ιεροστολύμων εἰς τὴν ὑπαπαντὴν τοῦ Κυρίου ἡμῶν καὶ Σωτήρος Ιησοῦ Χριστοῦ καὶ εἰς τὸν Σίμεωνα τὸν Θεοδόχον. Sancti Patris nostri Cyrilli Archiepiscopi Hierosolymorum de Occursu Domini nostri ac Salvatoris Jesu Christi, deque Simeone, qui Deum suscepit. Ex hujus Orationis exordio ac peroratione nonnulla transcribimus, quibus S. Cyrillus, magnus rituum Ecclesiæ mysta, etiam cereorum cæremoniam in hoc festo tunc adhibitam proponit. Ita ergo incipit:
5 „Raduj se silno, kćeri sionska, navješćuj radost, kćeri jeruzalemska, vodi kola, puče grada Božjega, kličite, vrata i zidine Siona i sva zemljo: vičite, gore, i brežuljci kličite od velike radosti: rijeke plješćite rukama, a mnoštva grlite Sion, jer u njemu vidite Boga nazočna. Neka se danas slože i usklade sa zemaljskim nebeske stvari, a višnji Jeruzalem s ovim koji je dolje i na zemlji, radi Krista neka u njemu pjesmama slavi nebeskoga i zemaljskoga. Oko nebeskoga vodite kola, duhovne Sile: zemaljskomu, stanovnici zemlje, zajedno s anđelima uznosite hvale i pjesme. Danas se naime ukazao Bog nad bogovima na Sionu. Danas su slavne stvari rečene o tebi, grade Božji Jeruzaleme, grade Kralja velikoga: otvori vrata Onomu koji je svima otvorio nebeska vrata. Danas Onaj koji je nekoć Mojsiju na brdu Sinaju davao odgovore na način dostojan Boga, na način sluge ispunjava Zakon. Danas Bog dolazi iz Temana na Sion. Danas nebeski zaručnik s Bogorodicom, onom svojom ložnicom, ulazi u hram. Kćeri jeruzalemske, iziđite mu u susret. S veselim radostima zapalimo svjetiljke istinskim svjetlom: prilagodimo haljine duša zaručniku Kristu. Narodi pogana, zajedno sa Sionom, noseći u rukama zublje pođimo u susret, uđimo u hram zajedno s hramom, te zajedno s Bogom i Kristom itd.” A pri kraju govora stoji ovo: „Dođite vi koji ste revni i prijatelji Krista i Boga: svi hitri i čisti pođimo u susret Gospodinu i Gospodaru. Tako sada veselim i blagdanskim ruhom ukrasimo svjetiljke, da kao sinovi svjetla prinesemo voštanice istinskom Svjetlu Kristu: jer je svjetlo na prosvjetljenje naroda zasjalo svijetu: danas je, ljubljeni, neprestanim tijekom blagdanskoga dana zasjalo svijetu: danas je, ljubljeni, neprestanim tijekom blagdanskoga dana zasjalo svijetu:
C s anđelima kličimo i plešimo... sa Sionom pođimo u susret, s hramom se posvetimo, s Djevicom slavimo blagdan, s Josipom prinesimo, sa Šimunom primimo Krista u naručaj: da bismo zadobili i vječna Kristova dobra milošću, smilovanjem i dobrotom Gospodina našega Isusa Krista, komu slava i vlast i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.”
5 Gaude impense filia Sion, prædica gaudium filia Jerusalem, choros duc, popule civitatis Dei, gestite portæ et muri Sion omnisque terra: clamate montes, collesque magna gaudii significatione exultate: flumina plaudite manibus, ac turbæ amplexamini Sion, quæ Deum in ea præsentem videatis. Conspirent ac consentiant hodie cum terrenis cælestia, supernaque Jerusalem cum ea quæ inferne ac in terris est, propter Christum, in illa cælestem atque terrestrem canticis celebret. Circum cælestem spiritales Virtutes choros ducite: terrestri, terræ incolæ una cum Angelis laudes ac cantica promite. Hodie namque visus est Deus Deorum in Sion. Hodie gloriosa dicta sunt de te, civitas Dei Hierusalem, civitas Regis magni: aperi portas ei, qui universis cælorum aperuit. Hodie qui olim Moysi in monte Sina Deo congrua ratione responsa ediderat, servilem in modum Legem implet. Hodie Deus a Theman in Sion venit. Hodie cælestis sponsus cum Dei Genitrice, suo illo thalamo, templum petit. Filiæ Hierusalem ei in occursum exite. Lætis gaudiis, vero lumine lampades accendamus: animorum tunicas sponso Christo aptemus. Populi Gentium, una cum Sion, manibus præferentes faces obviam procedamus, in templum una cum templo, Deoque ac Christo pariter ingrediamur etc. Ac sub finem orationis hæc habentur: Venite vos, qui Christi ac Dei studiosi et amici estis: universi alacres ac puri obviam Domino ac hero prodeamus. Sic modo læto festivoque habitu lampades ornemus, ut filii lucis cereos lumini vero Christo offeramus: siquidem lumen ad revelationem gentium mundo illuxit: Hodie, dilecti, perpetuo diei festi cursum mundo illuxit: Hodie, dilecti, perpetuo diei festi cursum mundo illuxit:
C cum Angelis exultemus, et tripudiemus... cum Sione obviam procedamus, cum templo sanctificemur, cum Virgine diem festum celebremus, cum Josepho offeramus, cum Simeone Christum in ulnis accipiamus: ut etiam æterna Christi bona consequamur gratia, miseratione atque benignitate Domini nostri Jesu Christi, cui gloria et imperium et nunc et semper et in secula seculorum. Amen.
6 U istim kölnskim i pariškim tiskarskim izdanjima i u prijevodu istoga Sifana sačuvana je grčko-latinska homilija jeruzalemskoga prezbitera Timoteja, izgovorena na ovaj blagdan, koja je također s prije spomenutim govorom sv. Ćirila, kao i homilije sv. Krizostoma, sv. Grgura Nisenskoga i sv. Amfilohija, o kojima ćemo uskoro govoriti, uvrštena među Živote svetaca na 2. veljače, s djelima Šimuna Metafrasta koja je na latinski preveo Gencijan Hervet, a na ovaj 2. dan veljače objavili Alojzije Lipomano i Lovro Surije: ali su kasnijom brižljivijom pomnjom od raznih pisaca uglađene i češće ponovno tiskane; stoga ih ovdje valja izostaviti. Umjesto svih njih donosimo homiliju sv. Sofronija, jeruzalemskoga nadbiskupa, dosad ἀνέκδοτον, dobivenu nekoć iz grčkoga Medicejskoga rukopisa francuskih kraljeva, koju je, da bi nas oslobodio toga truda, na latinski preveo naš Ivan Scapeling, a mi smo je sami osvijetlili ostalim razdiobama i bilješkama. Cvao je sv. Sofronije u sedmom Kristovu stoljeću za vladavine Heraklija, te je, kako Anastazije u Historia Ecclesiastica, prepisanoj iz Teofana pod dvadeset i osmom godinom Heraklijeve vladavine, svjedoči, riječju i djelom ukrasio Jeruzalemsku Crkvu i borio se protiv strahovlade Heraklija i njegovih pristaša monoteleta, naime Sergija i Pira: kako će se opširnije izložiti 11. ožujka, na dan njegova rođenja za nebo. Sačuvana su njegova četiri govora u Bibliotheca Patrum: o anđelima, na Uzvišenje svetoga Križa, o njegovu klanjanju i o Kristovu Rođenju, kojemu je po svojem izričaju sličan ovaj koji smo pronašli pod ovim naslovom: τοῦ ἐν ἀγίος: Πατρὸς ἡμῶν Σωφρονίου Λ'ρχιεπισχόπου Ιεροστολύμων λόγος εἰς τὴν Λ'παντὴν τοῦ Κυρίου ἡμῶν Ιησοῦ Χριστοῦ. U tom govoru izlaže cijelu evanđeosku povijest sjajnom parafrazom i izvodi sve crkvene obrede toga dana. Kod Combefisa u Auctario bibliothecæ Patrum nalazi se homilija sv. Atanazija biskupa o Susretu Krista Gospodina, u kojoj se pri kraju čitaju neka ista mjesta koja se ovdje ponavljaju o proročici Ani, povratku Bogorodice Djevice i u pogovoru. Combefis smatra da je ta homilija izvorni plod sv. Atanazija, no ipak priznaje da su je nužno proširili kasniji pisci zbog umetnutih imena heretika Eutiha i Nestorija, o kojima sv. Sofronije veoma mnogo raspravlja: tako da se i ostalo može činiti dodanim iz ovoga govora dok se po običaju Grka čitao u crkvi: a mogao je i sv. Sofronije onih nekoliko mjesta prepisati iz sv. Atanazija, čiji je žar u pobijanju heretika nasljedovao. Mnogo toga u njoj upućuje na štovanje ovoga dana, kao ove riječi na početku: „Neka sveta svečanost današnjega dana odjekne evanđeoskom trubljom: i neka nama svima Luka... navijesti znakove blagdanskoga svjetla te ih nama ljubiteljima blagdana jasnije pokaže.”
6 Extat eisdem Coloniensibus et Parisiensibus typis atque ab eodem Sifano versa, homilia Græco-latina Timothei Presbyteri Hierosolymitani, in hoc festo habita quæ etiam cum dicta ante oratione S. Cyrilli, uti quoque homiliæ SS. Chrysostomi, Nysseni et Amphilochii, de quibus mox agemus, relatæ sunt inter Sanctorum Vitas ad II Februarii, cum operibus Simeonis Metaphrastæ a Gentiano Herveto, Latinitate donatæ, atque ab Aloysio Lipomano, et Laurentio Surio ad hunc II diem Februarii editæ: sed accuratiore postmodum diligentia a variis expolitæ sæpius recusæ sunt; ideoque a nobis hic omittendæ. Earum omnium loco, damus Homiliam S. Sophronii Archiepiscopi Hierosolymitani, hactenus ἀνέκδοτον, ex MS. Græco Medicæo Regum Francies olim obtentam, quam, ut nos eo labore levaret, Latine interpretatus est Joannes Scapelingus noster, at reliquis distinctionibus atque annotationibus eam ipsi illustravimus. Floruit S. Sophronius seculo Christi septimo sub imperio Heraclii, qui ut Anasthasius in Historia Ecclesiactica ex Theophane descripta ad annum Heraclii xxvni itestatur, verbo et actu Hierosolymitanam adornavit Ecclesiam, et contra Heraclii et fautorum ejus Monothelitarum Sergii scilicet et Pyrrhi, decertavit terrorem: ut pluribus deducetur xi Martii, die ejus natali. Extant ejus Orationes quatuor in Bibliotheca Patrum, de Angelis, in Exaltationem sanctæ Crucis, ejusque Adorationem, et de Natali Christi, cui ullimæ in sua dictione conformis est hæc quam reperimus sub hoctitulo: τοῦ ἐν ἀγίος: Πατρὸς ἡμῶν Σωφρονίου Λ'ρχιεπισχόπου Ιεροστολύμων λόγος εἰς τὴν Λ'παντὴν τοῦ Κυρίου ἡμῶν Ιησοῦ Χριστοῦ. In qua oratione totam historiam Evangelicam illustri paraphasi exponit, atque omnes illius diei ceremonias Ecclesiasticas deducit. Extat apud Combefisium in Auctario bibliothecæ Patrum homilia S. Athanasii Episcopi in Christi Domini occursum, in qua sub finem aliqua eadem leguntur quæ hic de Anna Prophetissa, reversione Deiparæ Virginis, ac in epilogo repetuntur. Censet Combefisius eam homiliam genuinum esse S. Athanasii fœtum, fatetur tamen necessario a posteris auctam, ob inserta Eutychetis et Nestorii hæreticórum nomina: de quibus S. Sophronius plurimum agit: ut vel reliqua possint videri ex hac oratione adjecta, dum more Græcorum in Ecclesia prælegeretur: potuit etiam S. Sophronius paucula illa ex S. Athanasio descripsisse, cujus fervorem in perstringendis hæreticis imitatus est. Plurima in ea hujus diei venerationem indicant, ut hæc in exordio verba: Sacra diei præsentis solennia personet Evangelica tuba: nobisque omnibus Lucas... festæ lucis indicia dicat, eaque nobis festi amantibus clarius ostendat.
§ II. Štovanje istoga blagdana kod Siraca, Ciprana i Azijaca.
§ II. Ejusdem festi veneratio apud Syros, Cyprios, Asiaticos.
Palestini i Feniciji susjedna je Sirija, pa stoga iz Jeruzalema i Tira prelazimo u Antiohiju, čijem je puku, kako smatramo, sv. Ivan Zlatousti održao homiliju o svetkovini ovoga dana, koju je nakon drugih izdanja s rukopisima usporedio Henry Savile te je na grčkom izdao u 5. svesku djela, kao govor 137., a ponovno ju je s dodanim novim latinskim prijevodom u 6. svesku djela pretiskao Fronton du Duc pod ovim naslovom: Eἰς τὴν ὑπαπαντὴν τοῦ Κυρίου ἡμῶν Γησοῦ Χριστοῦ, καὶ εἰς τὴν βεοτόκον καὶ εἰς τὸν Σίμεωνα λλγες. Govor o susretu Gospodina našega Isusa Krista te o Bogorodici i Šimunu. Na rubu je kod Savilea pripisano μηνὸς φερουαρ. β, drugoga dana mjeseca veljače. Siriji je susjedna Kapadocija, u kojoj je cvjetao brat sv. Bazilija Velikoga, sv. Grgur, biskup Nisenski, čiji ćemo Život donijeti 9. ožujka. On je gotovo pod istim naslovom kao i Zlatousti izdao govor, koji je prije spomenuti Sifanus preveo na latinski i koji je češće pretiskan s ostalim njegovim djelima: De Occursu Domini, de Deipara Virgine, et de justo Simeone; te odmah u uvodu spominje τῆς παρούσης ἀγίας καὶ δεσποτικῆς ἐορτῆς ovoga sadašnjega svetog i Gospodnjeg blagdana: τὴν πανήγυριν ἄγεσθαι σήμερον, da se danas slavi svečani skup i zbor; a zatim κοινῆ πανηγυρίζειν σὴν τοῖς ἐπιγείοις τὰ σύρᾶνα, da nebeski duhovi zajedno sa zemaljskima suslave blagdane. I odmah istražuje prvotno i izvorno vrijeme ustanovljenja današnjega blagdana, kada je dijete Krist tada imalo četrdeset dana, te zaključuje da se danas blagdanskim štovanjem slavi spomen otajstva ispunjenja zakonske odredbe slova, i ponavlja da mi danas slavimo spomen ovoga svetog blagdana te da ovo duhovno tumačenje otajstva okuplja sadašnji sveti i svečani zbor itd.
Palæstinæ ac Phæniciæ vicina est Syria, adeoque Hierosolymis ac Tyro transimus Antiochiam, ad cujus populum arbitramur habitam a S. Joanne Chrysostomo homiliam de hujus diei solennitate, post alias editiones cum MSS. recognitam ab Henrico Savilio, ac tomo v operum, Orat. 137 Græce editam: iterumque a Frontone Ducæo, addita nova versione Latina tomo vi operum recusam hoc titulo: Eἰς τὴν ὑπαπαντὴν τοῦ Κυρίου ἡμῶν Γησοῦ Χριστοῦ, καὶ εἰς τὴν βεοτόκον καὶ εἰς τὸν Σίμεωνα λλγες. De occursu Domini nostri Jesu Christi deque Deipara et Simeone oratio. Margini adscriptum apud Savilium μηνὸς φερουαρ. β, mensis Februarii die secunda. Syriæ contigua est Cappadocia, in qua floruit S. Basilii Magni frater S. Gregorius Episcopus Nyssenus: cujus Vitam dabimus ix Martii. Hic eodem fere cum Chrysostomo titulo edidit orationem, a memorato ante Sifano Latine redditam, et sæpius cum ceteris ejus operibus recusam: De Occursu Domini, de Deipara Virgine, et de justo Simeone: ac mox in exordio meminit τῆς παρούσης ἀγίας καὶ δεσποτικῆς ἐορτῆς hujus præsentis sancti ac Domini diei festi: τὴν πανήγυριν ἄγεσθαι σήμερον, solennem hodie agi cœtum atque conventum: ac deinde κοινῆ πανηγυρίζειν σὴν τοῖς ἐπιγείοις τὰ σύρᾶνα, Cælestes Spiritus communiter una cum terrenis dies festos concelebrare. Et mox inquirit primitivum et originale tempus præsentis diei festi instituti, Christo infante tunc quadraginta dies nato, ac resolvit, festo cultu celebrari hodie memoriam mysterii expletae constitutionis legalis litteræ, ac repetit, hujus sacri diei festi nos hodie memoriam celebrare, hanc mysterii explicationem spiritualem cogere præsentem sanctum atque solennem conventum etc.
8 Naposljetku sv. Amfilohije, kako se o njemu prenosi iz sv. Jeronima u Rimskom martirologiju 23. studenoga, drug sv. Bazilija Velikoga i Grgura Nazijanskoga, u Ikoniju A u Likaoniji pokraj Kapadocije biskup, napisao je govor eis tŭn ὑπαπαντὴν τοῦ Κυρίου ἡμῶν Ιγσοῦ Χριστοῦ, και eis τὴν θεστόκον και eis τὴν Λ'νναν και eis τὸν Συμεῶνα. O susretu Gospodina našega Isusa Krista, te o Bogorodici, i o Ani i Šimunu. Taj grčko-latinski govor nalazi se u 2. svesku gore navedene Bibliotheca Patrum u prijevodu istoga Sifana, te iz ispravljenijeg kodeksa među Amfilohijevim djelima koja je izdao Combefis, s njegovim novim latinskim prijevodom; on dodaje i drugi, dotad neobjavljeni govor sv. Amfilohija iz prijepisa našega Jacquesa Sirmonda ἐις ἀγίαν θεστόκον και ἐις τὸν Συμεῶνα, o svetoj Bogorodici i o Šimunu, ali zbog njegove borbe protiv Nestorija sumnja nije li to možda govor drugoga Amfilohija, biskupa Side, metropole Pamfilije blizu Likaonije i Kapadocije, koji je sudjelovao na općim saborima u Efezu i Kalcedonu.
8 Demum S. Amphilochius, ut de eo traditur ex S. Hieronymo in Martyrologio Romano xxxii Novemb. SS. Basilii Magni et Gregorii Nazianzeni socius, Iconii A in Lycaonia juxta Cappadociam Episcopus, scripsit Orationem eis tŭn ὑπαπαντὴν τοῦ Κυρίου ἡμῶν Ιγσοῦ Χριστοῦ, και eis τὴν θεστόκον και eis τὴν Λ'νναν και eis τὸν Συμεῶνα. De Occursu Domini nostri Jesu Christi, de que Deipara, et de Anna et Simeone. Extat ea Oratio Græco-Latina tomo n Bibliothecæ Patrum supra citatæ interprete eodem Sifano, et e codice magis emendato inter opera Amphilochii a Combefisio edita, cum nova hujus interpretatione Latina: qui et alteram addit S. Amphilochii orationem hactenus ineditam ex apographo Jacobi Sirmondi nostri ἐις ἀγίαν θεστόκον και ἐις τὸν Συμεῶνα. de Sancta Deipara et Simeone, at dubitat ob pugnam ejus contra Nestorium, num forte sit alterius Amphilochii Episcopi Sidæ metropolis Pamphiliæ prope Lycaoniam et Cappadociam, qui interfuit Conciliis generalibus Ephesino et Chalcedonensi.
9 Aziji se pridružuje otok Cipar pod Antiohijskim patrijarhatom, na kojem je u sedmom Kristovu stoljeću cvjetao Leoncije, biskup Neapola, čiji smo napisani Život sv. Ivana Milostivoga donijeli 23. siječnja, prije nego što smo u §. 2 br. 7 rekli da se na 2. nicejskom saboru, na 4. sjednici, prenosi kako postoje mnoge njegove pohvale i blagdanski govori. Među njima je i onaj održan na Susret Gospodnji i o Šimunu kada ga je primio na svoje ruke. Pisac ovaj dan naziva θείαν και δεσποπικὴν ἱορτὴν, božanskim i Gospodnjim blagdanom; te odmah potiče na veselje i klicanje jednako nebesa i zemlju, jer dolaskom nebeskoga Boga i Kralja sva narav koju je on stvorio, kako ona podložna očima tako i ona umom spoznatljiva, treba da se veseli i kliče te da svakom radošću i štovanjem ispuni Susret. Preostali govor donosi Combefis u novom djelu Auctarium Bibliothecæ Græco-Latinæ Patrum.
9 Asiæ adjungitur Cyprus insula sub Patriarchatu Antiocheno, in qua seculo Christi septimo floruit Leontius Episcopus Neapoleos, a quo scriptam Vitam S. Joannis Eleemosynarii dedimus xxxii Januarii, antequam §. 2 num. 7 diximus in Synodo Nicena 2, actione 4 tradi, multa præconia et festivos ejus sermones haberi. Ex his est in Occursu Domini habitus, et de Simeone quando is eum in ulnas suas accepit. Auctor hunc diem θείαν και δεσποπικὴν ἱορτὴν, Divinum et Dominicum festum appellat: et mox provocat ad lætiam ac exultationem coëlos pariter ac terram, quia coëlesti Deo ac Rege veniente, naturam omnem ab eo conditam, tum quæ oculis subjecta est, tum quæ mente aspectabilis, lætari oporteat ac exultare, omnique gaudio ac veneratione Occursum implere. Orationem reliquam exhibet Combefisius in novo Auctario Bibliothecæ Græco-Latinæ Patrum.
10 Postoji, prema svjedočanstvu Baronija u bilješkama uz 2. veljače, netko tko tvrdi da je glasovita homilija sv. Grgura Nazijanskoga naslovljena AD SANCTA LUMINA održana na takav blagdan Susreta Gospodnjega; ali Baronije napominje i ondje i uz 6. siječnja da je ta homilija održana na dan Bogojavljenja, kada su Grci također običavali slaviti Kristovo krštenje. U toj se stvari lakše slažemo s Baronijem negoli kada dodaje da nitko od Otaca koji su živjeli prije cara Justinijana (o kojem ćemo uskoro govoriti) nije ostavio napisan govor na blagdan Susreta Gospodnjega, jer je navodno jedno hvalama naviještati djela Krista Gospodina, a sasvim drugo radi njih proglašavati i slaviti blagdane; tu Baronijevu ocjenu Combefis uz navedeni govor sv. Amfilohija naziva prenagljenom. Mi smo navedenim riječima Otaca pokazali da je drevno štovanje ovoga dana cvalo u Palestini, Feniciji, Siriji i ostaloj Aziji u prvim Kristovim stoljećima, a nigdje ne nalazimo njegovo naknadno ustanovljenje. U kalendaru Siraca, koji se nalazi u Maronitskom brevijaru, naziva se Ulazak Gospodina našega u hram.
10 Est, teste Baronio in Notationibus ad nu Februarii, qui affirmet homiliam S. Gregorii Nazianzeni tam celebrem inscriptam AD SANCTA LUMINA, in hujusmodi festo die occursus Domini esse habitam: ast apponit Baronius tum istic, tum ad vi Januarii, habitam esse eam homiliam die Epiphaniæ, quo etiam Græci celebrare consueverunt Christi baptismum. Facilius in ea re assentimur Baronio, quam dum adjungit, nullum Patrum, qui ante Justinianum Imperatorem (de quo mox agemus) vixerunt, sermonem in festo die Occursus Domini scriptum reliquisse: scilicet aliud prorsus esse Christi Domini facta laudibus prædicare, aliud eorum causa festos dies indicare et celebrare: quam Baronii censuram Combefis ad Orationem S. Amphilochii indicatam, asserit præcipitantiorem. Nos verbis Patrum prolatis, antiquam hujus diei venerationem ostendimus in Palæstina, Phænicia, Syria atque Asia reliqua, primis Christi seculis, viguisse: neque ejus institutionem uspiam reperimus. In calendario Syrorum, quod est in Breviario Maronitarum, vocatur Ingressus Domini nostri in templum.
§ III Sacra ejusdem solennitatis memoria in Ecclesia Græcorum Constantinopolitana, et Ægyptiorum Coptica.
C Constantinopolis, sedes Patriarcharum, sub quibus numerantur provincie Lycia, Pamphilia, Lycaonia et Cappadocia, in qnibus SS. Methodius, Gregorius Nyssenus, et uterque Amphilochius, illustres festi Hypapantes sive Occursus Domini, præones, Episcopi vixerunt. Constantinopolis urbs regia Imperatorum Orientalium, in quorum dominio fuerunt Sedes patriarchales Antiochena et Hierosolymitana, ubi supra relatas Homilias scripserunt SS. Cyrillus, Sophronius atlique ante memorati. Constantinopoli Archiepiscopus floruit S. Joannes Chrysostomus, licet orationem ejus citatam opinemur ante ab eo Antiochiæ habitam. Demum Constantinopolis singulari erga Christum et Deiparam cultu inclyta viguit. Ibi visitur, teste Nicephoro lib. 14 Histor.
Eccles. cap. 2, opus Pulcheriæ Augustæ, sacrum Dei Genitricis templum, quod Blackhernæ dicitur, dignum illa ipsa Dei Matre, quod inhabitaret, judicatum domicilium, sicut filio ejus quod Sapientiæ, Græcis τῆς Σοφιας, vocatur. Ibi ergo Pulcheria præter multa alia templa, præcipue Ecclesiam in Blackhernis condidit, ac Dei Genitrici consecravit, cum nuper Marcianus imperium inivisset. Ita Cedrenus in Marciano anno CDL in Imperatorem assumepto a S. Pulcheria, de cujus illustribus Actis agemus x Septembris.
§ III Sveti spomen iste svetkovine u carigradskoj Crkvi Grka i koptskoj Crkvi Egipćana.
12 Ex quibus omnibus, in unum quasi concurrentibus, satis certo inferimus, constare hoc festum Hypapantes, sive Occursus Christi, ejusque Matris Mariæ, præcipua quadam solennitate eo tempore Constantinopoli celebrari consuevisse: imo Imperatores subsecutos, cum in nonnullis locis in hoc festo colendo negligentia irreperet, decreto suo cultum illum stabilivisse, et nova sanctione confirmasse. Certe cum xxix die Maii, seria vi, validus terræ motus capisset, quo omnis pene eversa est Antiochia, anno Justini senioris viii, Christi Ddxvi, tunc, inquit Cedrenus, ἐτυπωθη ἐορτάζειν ἡμᾶς και τὴν ἱορτὴν τῆς ὑπαπαντῆς, τῆς μέχρι τοτε μὴ ἱορταζομένης. Norma data est celebrandi festum Hypapantes, in illud tempus non celebratum, tali scilicet auctoritate publica. Anastasius Bibliothecarius ex Theophane scribit, anno Justiniani xv, Christi Ddxli, mense Octobri factam esse Byzantii mortalitatem, et eodem anno Hypapanti Domini sumpsisse initium, ut celebraretur apud Byzantium die secunda mensis Februarii. Quæ ita exponit Nicephorus lib. 17 cap. 28 τάττει δὲ και τὴν τοῦ Σωτήρος ὑπαπαντὴν ἀρτι πρωτως ἀπανταχοῦ τῆς ἱορτάσεσθαι, ώςπερ ὁ Γουστίνος τὴν τοῦ Χριστοῦ ἀγίαν γέννησιν. Instituit vero Justinianus tum primum toto terrarum orbe, festo die celebrari Hypapanten, id est, Occursum Domini, sicut Justinus de sancta Christi Nativitate fecit. At Baronius, qui horum Scriptorum auctoritate sub Justiniano Imperatore solennitatem hanc Constantinopoli celebrari coeptam esse contendit, numquam admissurus est festum Nativitatis Christi sub Justino Imperatore primum captum etiam esse celebrari: unde eos auctores intelligendos esse de severiore aliqua sanctione, decreta in illos, qui non debita veneratione ea festa celebrarent, colligimus. Quæ verba ex Sigeberti Chronico a Baronio citantur, desumpta sunt ex Anastasio, et desunt invexemplaribus emendatioribus.
C Carigrad, sjedište patrijarha, pod koje se ubrajaju pokrajine Licija, Pamfilija, Likaonija i Kapadocija, u kojima su kao biskupi živjeli sv. Metodije, Grgur Nisenski i oba Amfilohija, slavni glasnici blagdana Hypapante ili Susreta Gospodnjega. Carigrad, kraljevski grad istočnih careva, u čijoj su vlasti bila patrijarhalna sjedišta Antiohije i Jeruzalema, gdje su gore navedene homilije napisali sv. Ćiril, Sofronije i prije spomenuti. U Carigradu je kao nadbiskup cvjetao sv. Ivan Zlatousti, iako smatramo da je njegov navedeni govor prije toga održao u Antiohiji. Naposljetku, Carigrad je cvao slavan po osobitom štovanju prema Kristu i Bogorodici. Ondje se, prema svjedočanstvu Nicefora u 14. knjizi djela Historia Ecclesiastica, 2. poglavlje, posjećuje djelo carice Pulherije, sveti hram Majke Božje koji se naziva Blaherne, prosuđen dostojnim prebivalištem da u njemu stanuje sama Majka Božja, kao što se za njezina Sina naziva hram Mudrosti, grčki τῆς Σοφιας. Ondje je dakle Pulherija, osim mnogih drugih hramova, osobito podigla crkvu u Blahernama i posvetila je Majci Božjoj, kad je Marcijan nedavno bio stupio na vlast. Tako piše Kedren o Marcijanu, kojega je 450. godine za cara uzela sv. Pulherija, o čijim ćemo slavnim Djelima govoriti 10. rujna.
13 Theophylactus Simocatta lib. 8 Historiarum cap. 4, agens de Mauritio, Imperatore facto anno DLXXXII, hoc festum Occursus Domini vocat τὴν τεσταραχοστὴν ἡμέραν τῆς γενεθλιαχῆς πανηγύρεως τοῦ μεγάλου θεοῦ Ιγσοῦ, δὲ Χριστὸν τά κατὰ τὴν υκομένην ἔβην γεγαίρουσι. Quadragesimum appellat diem a celebritate natalium magni Dei Jesu Christi, quem gentes universe per orbem terrarum venerantur. Codinus Curopalata de Officiis Ecclesiæ et Curiæ Constantinopolitanæ cap. 13, recenset hanc solennitatem inter festa, quibus imperator procedere solet, si Constantinopoli versetur, quod ita narrat num. 8. In festo Occursus, seu Purificationis, recipit se Imperator ad Blackhernarum templum, comitantibus Barangis: qui semper Imperatorem equitantem comitantur, portantes humeris suis secures suas, deducuntque usque ad excelsos gradus: at in hoc festo etiam ad templum comitantur; ubi tamen non manent usque ad Imperatoris reditum, sed præstolantur, ut consuetum est, ad portam Excelsorum graduum, ubi Imperatorem excipiunt, et usque ad sancti Spiritus deducunt. In constitutione Manuelis Comueni Imperatoris, xii Christi seculo lata, apud Balsamonem in scholiis ad caput i tituli 7 Nomocanonis Photoii, enumeratur dies u Februarii propter Servatoris Occursum inter illos, quos more antiquorum Imperatorum ab omnibus negotiis et actionibus immunes sancivit. Ita Constantinus Magnus lege præcepit venerationem
addicta Dei parae Virgini,
festum Hypapantes olim celebravit;
præscribunt id Justinus Imp.
uti festum Nativitatis Christi, antea tamen semper celebratum.
Quadragesimum diem vocat Simon catta:
solenni apparatu celebrant Imperatores:
renovat cultion Commenus:
12 Iz svega toga, što se gotovo slijeva u jedno, prilično pouzdano zaključujemo da je pouzdano kako se ovaj blagdan Hypapante, ili Susreta Krista i njegove Majke Marije, u to vrijeme u Carigradu običavao slaviti osobitom svečanošću; štoviše, kasniji su carevi, kad se u nekim mjestima uvukao nemar u štovanju ovoga blagdana, svojom odredbom učvrstili to štovanje i potvrdili ga novom odlukom. Doista, kad je xxix. dana svibnja, u petak, započeo snažan potres kojim je gotovo cijela Antiohija bila razorena, osme godine Justinijana Starijega, Kristove 526. godine, tada je, kaže Kedren, ἐτυπωθη ἐορτάζειν ἡμᾶς και τὴν ἱορτὴν τῆς ὑπαπαντῆς, τῆς μέχρι τοτε μὴ ἱορταζομένης. Dana je odredba da slavimo i blagdan Hypapante, koji se dotad nije slavio, naime takvom javnom vlašću. Anastazije Bibliotekar prema Teofanu piše da se xv. godine Justinijanove, Kristove 541. godine, u mjesecu listopadu u Bizantu dogodio pomor te da je iste godine započela Hypapante Gospodnja kako bi se u Bizantu slavila drugoga dana mjeseca veljače. To Nicefor u 17. knjizi, 28. poglavlju, ovako tumači: τάττει δὲ και τὴν τοῦ Σωτήρος ὑπαπαντὴν ἀρτι πρωτως ἀπανταχοῦ τῆς ἱορτάσεσθαι, ώςπερ ὁ Γουστίνος τὴν τοῦ Χριστοῦ ἀγίαν γέννησιν. Odredio je pak Justinijan da se tada prvi put po svem svijetu blagdanskim danom slavi Hypapante, to jest Susret Gospodnji, kao što je Justin učinio za sveto Kristovo Rođenje. Ali Baronije, koji na temelju svjedočanstva ovih pisaca tvrdi da se ova svetkovina u Carigradu počela slaviti pod carem Justinijanom, nikada neće dopustiti da se i blagdan Kristova Rođenja počeo prvi put slaviti tek pod carem Justinom; odakle zaključujemo da te pisce treba razumjeti o nekoj strožoj odredbi donesenoj protiv onih koji te blagdane nisu slavili dužnim štovanjem. Riječi pak iz Sigebertove Kronike koje navodi Baronije preuzete su iz Anastazija i nedostaju u ispravnijim primjercima.
13 Teofilakt Simokata u 8. knjizi djela Historiae, 4. poglavlje, govoreći o Mauriciju koji je postao carem 582. godine, ovaj blagdan Susreta Gospodnjega naziva τὴν τεσταραχοστὴν ἡμέραν τῆς γενεθλιαχῆς πανηγύρεως τοῦ μεγάλου θεοῦ Ιγσοῦ, δὲ Χριστὸν τά κατὰ τὴν υκομένην ἔβην γεγαίρουσι. Naziva ga četrdesetim danom od svetkovine rođenja velikoga Boga Isusa Krista, kojega svi narodi po svem svijetu štuju. Kodin Kuropalat u djelu De Officiis Ecclesiæ et Curiæ Constantinopolitanæ, 13. poglavlje, ubraja ovu svetkovinu među blagdane na koje car običava svečano izlaziti ako boravi u Carigradu, što u broju 8. ovako pripovijeda: Na blagdan Susreta ili Očišćenja car se upućuje u hram u Blahernama u pratnji Varjaga, koji uvijek prate cara dok jaše noseći na ramenima svoje sjekire, te ga doprate sve do visokih stuba; ali na ovaj blagdan prate ga i u sam hram, gdje ipak ne ostaju do careva povratka, nego čekaju, kako je uobičajeno, kod vrata Visokih stuba, gdje dočekuju cara i doprate ga sve do crkve Svetoga Duha. U odredbi cara Manuela Komnena, donesenoj u xii. Kristovu stoljeću, kod Balsamona u sholijama uz 1. glavu 7. naslova Focijeva Nomokanona, dan 2. veljače zbog Spasiteljeva Susreta ubraja se među one dane koje je po običaju starih careva proglasio slobodnima od svih poslova i parnica. Tako je Konstantin Veliki zakonom zapovjedio štovanje
posvećenoj Bogorodici Djevici,
blagdan Hypapante nekoć je slavio;
propisuju to car Justin,
kao i blagdan Kristova Rođenja, koji se ipak oduvijek prije slavio.
Četrdesetim danom naziva ga Simokata;
svečanim sjajem slave ga carevi;
obnavlja štovanje Komnen;
A rationem diei Dominicæ, olim tempore Apostolorum institutam, ut tradit Eusebius lib. 4 Vitæ ejus cap. 18.
A dana Gospodnjega, ustanovljeno nekoć u vrijeme apostola, kako prenosi Euzebije u 4. knjizi njegova Života, 18. poglavlje.
14 Græci in omnibus suis Martyrologiis, Horologiis, Menologiis celebrant in Februarii, Hypapantem Domini nostri Jesu-Christi, quo tempore (additur in Menologio Canisii) B. Simeon Christum Dominum in ulnas accepit, attexitur vero in Menæis et Anthologio hoc elogium:
14 Grci u svim svojim martirologijima, horologijima i menologijima slave 2. veljače Hypapante Gospodina našega Isusa Krista, u koje je vrijeme (dodaje se u Kanizijevu menologiju) blaženi Šimun primio Krista Gospodina na ruke, a u minejima i antologiju dodaje se ova pohvala:
Pošto je prošlo četrdeset dana nakon što je Gospodin uzeo spasonosno čovještvo i nakon poroda Vazda Djevice začeta bez muža, ovoga je najsvetijega dana u hram Gospodina našega Isusa Krista dovela i prikazala njegova presveta Majka i pravedni Josip, prema običaju i Zakonu, koji bijaše sjena novoga Zakona, kada ga je i časni starac Šimun (koji bijaše od Boga primio objavu da neće vidjeti smrti prije nego što vidi Krista Gospodina) uzeo na ruke te zahvaljujući Bogu i zauzvrat ga ispovijedajući uskliknuo: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodine” itd. I pun radosti preminuo je. Svečanost se pak obavlja u časnom hramu bezgrešne Gospođe naše Bogorodice Vazda Djevice koji je u Blahernama. Na grčkom se kaže da je Šimun των επιγρείων ἀνταλλάξαμενος τὰ σύρανια καὶ ἀτελεύτητα umjesto zemaljskih zadobio nebeska i neprolazna dobra, što je uobičajen izraz, premda je, prenesen u limb otaca, čekao dok Krist svojom smrću i uzašašćem ne otvori nebo. Izvrsno prenosi car Leon da je Šimun u podzemlju bio Kristov glasnik u govoru održanom na ovaj dan o Gospodnjem Prikazanju, koji je izdao Combefis.
Quadraginta diebus elapsis post salutarem a Domino assumptam humanitatem, et semper Virginis partum absque viro conceptum, hoc ipso sanctissimo die in templo Dominus noster Jesus Christus a sanctissima ejus Matre et Josepho justo, ex consuetudine et Lege, quæ fuit umbra novæ Legis, adductus et oblatus est, quando et Simeon venerandus senex (qui a Deo responsum acceperat non visurum se mortem, priusquam vidisset Christum Dominum) accepit in ulnas, Deoque gratias agens vicissim confessus exclamavit: Nunc dimittis servum tuum, Domine etc. Et gaudio plenus vita excessit. Celebritas autem in veneranda immaculatæ Dominæ nostrae Deiparæ semper Virginis æde, quæ est in Blachernis, peragitur. Græce-dicitur Simeon των επιγρείων ἀνταλλάξαμενος τὰ σύρανια καὶ ἀτελεύτητα pro terrenis cælestia et immutabilia obtinuisse: phrasi communi, licet in limbum Patrum delatus, expectarit dum Christus celum morte, et adscensu suo aperuisset. Præclare Simeonem apud inferos Christi nuntium tradit Leo Augustus oratione hac die habita in Dominicam Præsentationem a Combefisio edita.
15 Drevno štovanje Egipćana nagoviješteno je u Koptskom martirologiju, u kojem se na dan viii. mehir, koji odgovara 2. veljače, prenosi ovo: Ulazak Gospodnji u hram četrdeset dana nakon Rođenja. Blagdan Očišćenja. Istu svetkovinu ima i Kalendar Rutena.
13 Antiquus Egyptiorum cultus innuitur in Martyrologio Coptico, in quo die viii Mechir, qui in II Februarii convenit, hæc traduntur: Ingressus Domini in templum post quadraginta dies a Nativitate. Festum Purificationis. Eamdem solennitatem habet etiam Calendarium Ruthenorum.
§ IV Drevno slavlje istoga dana kod Latina: je li uvedeno nakon ukidanja žrtava Plutonu i Luperkalija?
§ IV Antiqua ejusdem diei celebritas apud Latinos : an introducta abrogatis sacrificiis Plutonis, Lupercalibus?
C način slavljenja ovoga blagdana koji su bili prihvatili grčka i ostala istočna Crkva, isti je po njezinu primjeru sebi propisala zapadna Crkva; u čijim starijim martirologijima zadržana grčka riječ ὑπαπαντῆς obilno svjedoči o toj stvari. Tako stari Rimski martirologij koji je izdao Rosweyde, Usuard, Adon, Belin, rukopisi iz Liègea sv. Lamberta i iz Aachena imaju: 2. veljače Hypapante Gospodnja. U trierskom rukopisu dodaje se: Manji najviši blagdan, to jest prema suvremenom obredu Rimske Crkve blagdan drugoga razreda. Rukopis iz Centule sv. Riharija, koji nosi Bedino ime, ima: Hypapanti Gospodnja, što je zagrljaj ili primanje Gospodina Spasitelja. Ali naš rukopis pod istim Bedinim imenom, kao i trierski rukopisi sv. Maksimina i sv. Martina, utrechtski sv. Marije i kölnski kod Stuba sv. Marije te Galesini, pišu ovako: Očišćenje sv. Marije, a u rukopisu samostana sv. Cirijaka dodaje se Vazda Djevice. Drugi martirologiji spajaju oboje. Tako briselski rukopis sv. Gudule, rukopis Florarium, stari kölnski te vrlo mnogi rukopisi za uporabu belgijskih crkava pod Usuardovim imenom imaju: Očišćenje blažene Djevice Marije i Hypapanti Gospodina našega. Rimski martirologij ima: Očišćenje blažene Djevice Marije, koje Grci nazivaju Hypapante Gospodnja. Tiskani Beda ima: Očišćenje sv. Marije, kada je s djetetom prikazana u hramu; dodaje Raban: gdje je samoga Gospodina Isusa starac Šimun uzeo na svoje ruke i blagoslovio. Notker ima: Hypapante Gospodnja, ili Očišćenje blažene Marije, kada je Gospodina Isusa sa žrtvama prema Zakonu prikazala u hramu, a Šimun i Ana u Duhu Svetome spoznali da je on Krist te onima koji su iščekivali otkupljenje Jeruzalema navijestili. Kraće rukopis iz Reichenaua ima: Svetkovina sv. Marije, kada je Gospodina našega prikazala u hramu. Rukopis iz Liessiesa ima: Blagdan Očišćenja preblažene Bogorodice Marije i Prikazanje Gospodnje u hramu. Slično se čita u rukopisima iz Tournaija sv. Martina i kölnskom karmelićanskom te kod Maurolyca. Wandelbert donosi ove stihove:
Četvrti 4. siječnja posvećuje Jaganjac unesen u hram, dok njega, živoga Boga, vjerni puk u hramu pobožnom dušom prima, smješta i prostire prijestolje.
17 Pisac martirologija koji nosi naslov Viola Sanctorum prenosi da se ovaj blagdan naziva trima imenima: Očišćenja, Hypapante i Svijećnice. No ovo posljednje uključeno je u prethodno: naime, sv. Ćiril i Sofronije, jeruzalemski nadbiskupi, u svojim homilijama opominju da treba izići ususret Kristu uzevši svijeće, voštanice ili svjetiljke, po kojem susretu ili hypapante većina posvuda na svojim narodnim jezicima naziva ovaj blagdan, koji mi Belgijci i Nijemci nazivamo Licht-Misse, kao Misu svjetala, kao što ga Englezi nazivaju Candle-Masse, to jest Misom svijeća. U Sakramentaru sv. Grgura Pape čita se: 2. veljače, Očišćenje sv. Marije Djevice, s prvom molitvom za zbor, to jest za sinaksu, odnosno skup radi upućivanja zajedničkih molitava i obavljanja božanske službe. Tako sv. Jeronim u Životu sv. Paule udovice 26. siječnja br. 32 kaže: „Nakon otpjevanog Aleluja, kojim su znakom bili pozivani na zbor, nikome nije bilo dopušteno ostati sjediti.” Da to isti Jeronim naziva zborom u pravilu sv. Pahomija koje je sam preveo na latinski, ondje smo napomenuli. Ovdje pak skup radi obavljanja ophoda s upaljenim svijećama naznačuje molitva propisana za zbor ovako: „Pouči, molimo te, Gospodine, svoj puk, i podaj da ono što nam daješ izvanjski godišnjom pobožnošću štovati, iznutra postignemo svjetlom tvoje milosti. Po Gospodinu” itd. U Rimskom redu i Misalu ista počinje riječima „Usliši, molimo”, uz promjenu samo prve riječi. Baronije u bilješci uz Martirologij ovdje razumije skupljanje milostinje, za koje, premda dopuštamo da se često događalo, ovdje ipak manje odgovara.
18 Taj su dakle dan proslavila sveta svjetla koja se običavaju paliti: tu su svetkovinu Latini, primivši je od istočnjaka s blagdanom Hypapante, slavili s još većom pobožnošću i žarom duša, kako bi se posve iskorijenilo pogansko praznovjerje kojim su Rimljani u čast boga Februa, to jest Plutona, s upaljenim voštanicama obredno čistili Grad. O toj stvari raspravlja sv. Ildefons, toledski biskup, koji je preminuo 716. Kristove godine, kako smo rekli uz njegov Život 22. siječnja. On u 1. govoru o Očišćenju sv. Marije donosi ovo: „Nije neumjesno ako ukratko kažemo nešto o nazivu svetkovine. Naziva se dakle grčkom riječju ὑπαντῆ, što se na latinskom može reći susret: ὑπαντῆν naime na grčkom znači ići ususret. Stoga se ova svetkovina označuje takvim nazivom jer vjerujemo da su Gospodinu, kada su ga današnjega dana roditelji donijeli u hram, izišli ususret sveti ljudi, kojih je u to vrijeme u Jeruzalemu bez sumnje bilo vrlo mnogo. Obavlja se pak ova svetkovina u mjesecu veljači, koji su još poganski Rimljani tako nazvali po Februu, to jest Plutonu, za kojega su vjerovali da je najmoćniji u čišćenju. Februare naime kažemo za čistiti. U tom se mjesecu obredno čistio grad. Kad su naime Rimljani sebi podložili sve narode, nametnuli su im danak s tom odredbom da se isti danak plaća svake pete godine. Kad bi se to navršilo i popis imovine podmirio, sav je narod, kako je rečeno, obredno čistio grad te su prinosili žrtve podzemnim bogovima, za koje su smatrali da su njihovom pomoći i snagom podložili cijeli svijet. Taj je običaj čišćenja prikladno i pobožno promijenila kršćanska vjera, kad istoga mjeseca, to jest današnjega dana, u
A čast svete Bogorodice i Vazda Djevice Marije ne samo kler nego i sav puk s voštanicama i raznim himnima obilazi crkvena mjesta u ophodima, ne više na spomen petogodišnjega zemaljskoga carstva, nego radi vječnoga spomena nebeskoga kraljevstva, kada će prema evanđeoskoj prispodobi svi sveti sa svjetiljkama dobrih djela na svršetku svijeta izići ususret zaručniku Kristu i od njega biti uvedeni u svadbenu dvoranu vječnoga blaženstva.”
19 Toliko Ildefons s riječju ὑπαπντής o podrijetlu blagdana preuzetom iz istočne Crkve. Ipak, dok dodaje da je kršćanska vjera promijenila ili ukinula rimski običaj u čišćenju Grada, smatramo da to treba razumjeti na onaj način na koji je kršćanska vjera promijenila i idolopoklonstvo Kapitolskoga Jupitra i ostalih bogova, zamijenivši ga pravim štovanjem Krista Spasitelja našega, koje bi se štovanje ipak bilo uvelo sve da Jupiter i ostali bogovi nikada nisu ni bili izmišljeni. Osim toga, što ovdje valja osobito zapaziti, to se obredno čišćenje slavilo samo u Rimu, a ne kod Grka i drugih istočnih naroda, koji su imali drukčije nazive mjeseci, te se u prvim Kristovim stoljećima kod njih gotovo nazivao μην Περίπος, koji je kod egipatskih Kopta bio mehir, a kod Latina veljača, kako izvrsno dokazuje naš Petavius u 1. knjizi djela de Doctrina temporum, 29. poglavlje. Naposljetku, to se čišćenje Grada nije obavljalo drugoga veljače, nego su se, da bi se ona očišćena godina završila, februe slavile tijekom xii. uzastopnih dana i pri samom kraju mjeseca, prema ožujskim kalendama, kako sv. Eligije, imenovan 666. godine biskupom Noyona u Galiji i preminuo 665. godine, usporedivši to s ovim čišćenjem, izlaže u 11. homiliji održanoj na dan Očišćenja sv. Marije o Evanđelju i o uporabi svjetala, kako glasi naslov:
B 20 „Budući da je crkveni običaj”, kaže on, „da na ovaj dan noseći u rukama svjetla slavimo misnu svetkovinu, ukratko valja reći koji su počeci ove stvari. Kad su Rimljani zadobili vlast nad cijelim svijetom, podloženom su svijetu podijeljenom na tri dijela odredili da se plaćanje poreza obavlja kroz tri petoljeća, i to na ovaj način: da se u jednom petoljeću plaća zlato, u drugom srebro, a u trećem mjed. Svako se pak petoljeće nazivalo lustrum, po tome što bi se, kad bi se ono navršilo i porez platio, rimski narod okupio na jedno mjesto, prinijela bi se žrtva te bi se s voštanicama i svjetiljkama obredno čistio grad Rim u čast podzemnih bogova, a osobito Februa, to jest Plutona, koji se nazivao gospodarom podzemlja, po kojem je i mjesec veljača dobio ime, a to se obavljalo na samom njegovu kraju, to jest o kalendama. Stoga su tada prinosili žrtve podzemnim bogovima jer su vjerovali da su njihovom zaštitom podložili narode svijeta. Sada je dakle zabludu ispraznoga praznovjerja kršćanska pobožnost lijepo obratila na pravu vjeru, jer se već ne čisti nakon petoljeća, niti kao nekoć pri kraju mjeseca veljače, samo rimski grad u čast Februa, za kojega se lažno smatralo da je moćan u očišćenjima i da je bog podzemlja, niti radi dostojanstva onoga zemaljskoga rimskog carstva koje je već prestalo; nego se svake godine oko početka istoga mjeseca prosvjetljuje sveopći Božji grad, to jest sveta Crkva,
C svjetlom vjere koje sjaji u srcima njezinih sinova, označujući ga svjetlom voštanica koje se nosi u njihovim rukama u čast Gospodina našega Isusa Krista, koji je jedan i pravi Bog neba i zemlje i podzemlja; koji je, postavši radi nas pravi čovjek, današnjega dana htio biti prikazan u hramu te, premda bijaše bez ljage grijeha, htio da se za njega obavi zakonsko očišćenje s prinosima žrtava, da ga prime ruke svetoga starca Šimuna te da ga on, blažena Ana i ostali pravednici koji su iščekivali njegov dolazak ispovjede. Mi dakle, predragi, svečano danas obnavljajući spomen ovoga događaja, spremni ga prikazati s našom Gospođom, D slavnom njegovom Majkom Marijom, ili ga primiti s blaženim Šimunom, moramo s voštanicama i himnima, sjajni čistoćom duše i svijetlim djelima, pobožno stati pred njegovo lice, pomno se spominjući dostojanstva obećanoga nam vječnoga i blaženoga carstva, to jest nebeskoga kraljevstva, koje će tada primiti svi izabrani kada prema evanđeoskoj prispodobi, idući sa svjetiljkama dobrih djela ususret besmrtnomu Zaručniku, i sami postavši njegovom zaručnicom, uđu u preljubljenu svadbenu dvoranu” itd.
21 Toliko sv. Eligije, posve suvremenik sv. Ildefonsa, čijih se prije navedenih riječi toliko drži da se čini kako ih je ukrasio dodavši proširenje, osim ako obojica ne prepisuju nekoga drugog starijeg pisca, što nam se čini vjerojatnijim, budući da isto donosi i sv. Beda u 2. svesku djela, u raspravi de Ratione temporum, 10. poglavlje, gdje piše ovo: „Drugi je mjesec Numa posvetio Februu, to jest Plutonu, za kojega se vjerovalo da je moćan u očišćenjima; i toga se mjeseca grad morao obredno čistiti, pa je odredio da se prinose žrtve podzemnim bogovima. No taj je običaj čišćenja dobro promijenila kršćanska vjera, kad u istom mjesecu, na dan sv. Marije, sav puk sa svećenicima i poslužiteljima, pjevajući himne, pobožno ide u ophodu po crkvama i prikladnim mjestima Grada te E u rukama nose upaljene voštanice koje im je dao papa, a kako je taj dobri običaj rastao, naučili su isto činiti i na ostale blagdane iste blažene Marije i Vazda Djevice; nipošto radi petogodišnjega čišćenja zemaljskoga carstva, nego na vječni spomen nebeskoga kraljevstva, kada će prema prispodobi o mudrim djevicama svi izabrani, sa sjajnim svjetiljkama dobrih djela, idući ususret svomu Zaručniku i Kralju, odmah s njime ući na svadbu višnjega grada.” Isto, navodeći Bedu, prenosi Alkuin Flak u 3. knjizi djela de Ecclesiasticis officiis, 43. poglavlje, a izostavivši Bedino ime Raban Mauro u 6. svesku djela, u 2. knjizi djela de Institutione Clericorum, 33. poglavlje, gdje isto raspravlja o grčkim riječima ὑπαντή i ὑπαντάω što smo gore naveli iz sv. Ildefonsa. Kad se to pomno usporedi, čini se da se cijeli ovaj način uspoređivanja ovoga nošenja voštanica i svjetala na blagdan Hypapante s čišćenjem starih Rimljana može svesti na domišljatu zamisao jednoga pisca.
22 Drugi povod ustanovljenja ove svetkovine donosi Baronije u bilješkama uz Martirologij: „Poznato je”, kaže on, „da je rimski prvosvećenik Gelazije, koji je trideset godina prije Justinijanova vremena bio na čelu Rimske Crkve, otvorio put slavljenju ovoga dana u zapadnoj Crkvi kada je crkvenim zakonima ukinuo Luperkalije koje su se običavale slaviti u mjesecu veljači (kako piše Varon u 5. knjizi djela de lingua Latina), a koje su se u Rimu održale sve do tih vremena. Postoji vrlo učena rasprava istoga prvosvećenika o toj stvari protiv senatora Andromaha i ostalih Rimljana, privrženika Luperkalija. Imamo taj rukopis u našoj knjižnici, a prepisali smo ga u cijelosti i u djelu Annales Ecclesiastici; početak mu je: ‘Sjede neki u svojim kućama, ne znajući što govore’ itd. S pravom stoga smatramo da je nakon ukidanja Luperkalija u Rimu, kao što se u mnogim slučajevima dogodilo, uvedena ovakva svetkovina, koju je ubrzo potom u Justinijanovo vrijeme, kao što smo vidjeli, tom prigodom preuzela istočna Crkva.” Toliko Baronije. No gore je dokazano da se ovaj blagdan Hypapante, također sa svjetlima, kod istočnjaka slavio nekoliko stoljeća prije Justinijanova vremena te da je iz istočne Crkve uveden u zapadnu. Znamo da sv. Augustin u 18. knjizi djela contra Faustum, 5. poglavlje, piše da je veljača dobila ime po svetim obredima februama Luperka. Čitali smo i spomenutu raspravu sv. Gelazija Pape u 6. svesku djela Annales uz 496. godinu
A Kristovu od broja 30. do 45., ali bez ikakva spomena Hypapante ili imena preblažene Marije Bogorodice. Odakle ćemo dakle zaključiti da je tada ustanovljena ova svetkovina Hypapante? Zašto radije ovdje ne bismo naveli ovo pravilo sv. Augustina iz 4. knjige djela de Baptismo contra Donatistas, 24. poglavlje, po kojem se za ono što drži sveopća Crkva, a nije ustanovljeno saborima nego je oduvijek zadržano, najispravnije vjeruje da nije predano ni kojom drugom nego apostolskom vlašću? Tako će se pokazati da se od vremena apostola Kristovo Rođenje slavilo 25. prosinca, za koje je ipak Nicefor, kako smo gore naveli, napisao da ga je ustanovio car Justin kao i Justinijan blagdan Hypapante.
C quam ceperat methodum celebrandi hoc festum, Græca ac reliqua Orientalis Ecclesia, eamdem illius exemplo sibi præscripsit Ecclesia Occidentalis: in cujus antiquioribus Martyrologiis Græcum ὑπαπαντῆς vocabulum retentum, abunde ejus rei fidem fact. Ita antiquum Martyrologium Romanum a Rosweydo editum, Usuardus, Ado, Bellinus, MSS. Leodiense S. Lamberti, et Aquisgranense: iv Nonas Februarii Hypapante Domini. Additur in MS. Trevirensi, Festum summum minus, id est juxta ritum modernum Ecclesiæ Romanæ Duplæx secundæ classis. MS. Centulense S. Richarii, Bedæ præferens nomen: Hypapanti Domini, quod est amplexio sive susceptio Domini Salvatoris. At MS. nostrum sub ejusdem Bedæ nomine, uti MSS. Trevirensia SS. Maximini et Martini, Ultrajectinum S. Mariæ, et Coloniense ad Gradus S. Mariæ, et Galesinius, ita scribunt: Purificatio S. Mariæ, additur semper Virginis in MS. monasterii S. Cyriaci. Alia Martyrologia utrumque jungunt. Ita MS. Bruxellense S. Gudulæ, MS. Florarium, antiquum Coloniense, et plurima MSS. ad usum Ecclesiarum Belgicarum sub nomine Usuardi: Purificatio B. Mariæ Virginis, et Hypapanti Domini nostri. Martyrologium Romanum: Purificatio B. Mariæ Virginis, quæ a Græcis Hypapante Domini appellatur. Beda excusus: Purificatio S. Mariæ, quando cum infante repræsentata est in templo: addit Rabanus, ubi ipsum Dominum Jesum senex Simeon in ulnas suas accepit et benedixit. Notkerus: Hypapante Domini, vel Purificatio B. Mariæ, quando Dominum Jesum cum hostiis secundum Legem præsentavit in templo, et ipsum esse Christum Simeon et Anna in Spiritu sancto cognoverunt, et expectant Februarii T. I. tibus redemptionem Hierusalem prædicaverunt. Brevius MS. Richenautiense: Solennitas S. Mariæ, quando Dominum nostrum in templo præsentavit. MS. Laetiense: Festivitas Purificationis beatissimæ Genitricis Dei Mariæ, et Præsentatio Domini in templo. Similia leguntur in MSS. Tornacensi S. Martini, et Coloniensi Carmelitarum, et apud Maurolycum. Wandelbertus hos versus proponit:
Quartum nonarum templo inlatus dicat Agnus, Quo lustrante Deum vivum plebs credula templum Mente pia locat acceptum sternitque tribunal.
17 Auctor Martyrologii, quod Viola Sanctorum inscribitur, tradit hoc festum tribus nominibus appellari, Purificationis, Hypapantes, et Candelariæ. Verum hoc ultimum in præcedenti includitur: acceptis quippe candelis seu cereis aut lampadibus occurrendum Christo esse monent in suis Homiliis SS. Cyrillus et Sophronius Archiepiscopi Hierosolymitani, a quo occursu sive hypapante passim plerique in suis vernaculislinguis hoc festum appellant, quod nos Belgæ et Germani Licht-Misse, quasi Missam Luminum nominamus, uti Angli Candle-Masse, id est Missam Candelarum. In libro Sacramentorum S. Gregorii Papæ legitur, iv Nonas Februarii, Purificatio, S. Mariæ Virginis, cum prima oratione ad Collectam, id est, ad sinaxin, seu conventum ad communes preces fundendas et divinum officium peragendum. Ita S. Hieronymus in Vita S. Paulæ viduæ xxvi Januarii num. 32 ait: Post Alleluia cantatum quo signo vocabantur ad Collectam, nulli residere licitum erat. Ita ab eodem Hieronymo Collectam vocari in regula S. Pachomii a se Latine versa, ibidem monuimus. Hic autem conventum ad processionem cum cereis ardentibus faciendam innuit Oratio ad Collectam præscripta ejusmodi: Erudi, quæsumus, Domine plebem tuam, et quæ extrinsecus annua tribuis devotione venerari, interius assequi gratiæ tuæ luce concede. Per Dominum etc. In ordine et Missali Romano, eadem incipit, Exaudi, quæsumus, mutato solum primo verbo. Baronius in notatione ad Martyrologium intelligit hic collectionem eleemosynarum, quam etsi admiserimus sæpe factam esse, hic tamen minus placet.
18 Illustrarunt ergo eum diem sacra lumina accendi solita: quam solennitatem Latini cum festo Hypapantes ab Orientalibus acceptam, majore etiam pietate animorumque ardore celebrarunt, ut superstitio Ethnicorum, qua Romani in honorem Februi Dei, id est, Plutonis, cum cereis ardentibus lustrabant Urbem, penitus aboleretur. Agit ea de re S. Ildephonsus Episcopus Toletanus, anno Christi DCCXVI vita functus, ut ad ejus Vitam xxii Januarii diximus. Hic sermone i in Purificatione S. Mariæ, hæc refert: Non abs re est, si aliquid de solennitatis vocabulo compendiosius dicamus. Vocatur itaque Græco vocabulo ὑπαντῆ, quod Latine obviatio dici potest: ὑπαντῆν enim Græce obviare dicitur. Proinde hæc festivitas tali vocabulo notatur, quia, cum Dominus hodierna die in templum a parentibus fuisset delatus, a Sanctis, quos plurimos tunc temporis Hierosolymis fuisse non dubium est, ei obviari credimus. Agitur autem hæc festivitas mense Februario, quem Romani adhuc pagani a Februo, id est, Plutone, sic vocæverunt: quem potentissimum purgationis credebant. Februare enim purgare dicimus. Quo mense lustrabatur civitas. Cum enim Romani omnes gentes sibi subjugassent, tributum eis imposuerunt eo tenore, ut quinto quoque anno idem tributum solveretur. Quo expleto et censu persoluto, ab omni populo, ut dictum est, civitas lustrabatur, et diis manibus sacrificia offerebant, quorum auxilio et virtute totum orbem subjugasse putabant. Quam lustrandi consuetudinem congrue et religiose Christiana mutavit religio, cum eodem mense, hoc est, hodierna die in
A honore sanctæ Dei genitricis, et perpetuæ Virginis Mariæ, non solum Clerus, sed et omnis plebs ecclesiarum loca cum cereis et diversis hymnis lustrandibus circumeunt, non jam in memoriam terreni imperii quinquennem, sed ob recordationem coelestis regni perennem, quando juxta Evangelicam parabolam omnes Sancti cum bonorum operum lampadibus in fine mundi sponso Christo obviantes, ab eo in thalamum æternæ felicitatis sunt intromittendi.
19 Hac Ildephonsus cum ὑπαπντής vocabulo, festi origine ex Orientalium Ecclesia accersita. Dum tamen addit a Christiana religione consuetudinem Romanorum in Urbis lustratione mutatam esse kive abolitam, eo modo debere intelligi arbitramur, quo idololatriam Jovis Capitolini ac ceterorum deorum etiam mutavit Christiana religio, substituto vero cultu Christi Salvatoris nostri, qui tamen cultus erat introducendus etiamsi numquam Jupiter ceterique dii fuissent excogitati. Præterea, quod valde hic observandum est, ea lustratio Romae solum celebrabatur, non autem apud Græcos aliosque populos Orientales, quibus alia erant mensium nomina, eisque μην Περίπος primis Christi seculis fere appellabatur, qui Coptis Ægyptiis Mechir erat, et Latinis Februariis, ut præclare demonstrat Petavius noster lib. 1 de Doctrina temporum cap. 29. Demum ea Urbis lustratio non secunda Februarii peragebatur, sed, ut annus ille expiatus finiretur, Februa celebrabantur per xii dies continuos, et mensis parte extrema vergente, versus Kalendas Martias, uti S. Eligius, creatus anno DCLXVI Episcopus Noviomensis in Gallia, ac vita functus anno DCLXV, περσλλάτως facta ad hanc lustrationem comparatione, exponit Homilia 11, in die Purificationis S. Mariæ de Evangelio et de usu luminarium, ut titulus præ se fert, habita:
B
20 Quia, inquit, consuetudo est Ecclesiastica, ut hac die gestantes manibus lumina, Missarum solennia celebremus, breviter quoque dicendum, quæ sint hujus rei exordia. Cum Romani totius mundi potirentur dominio, a subjecto sibi orbe tripartito per tria quinquennia solutionem census indixerunt fleri, et hoc modo, ut aurum uno, argentum altero, es vero tertio persolveretur quinquennio. Unum quodque autem quinquennium vocabatur lustrum, eo quod ipso expleto, censuque soluto, in unum conveniente populo Romano, sacrificium celebraretur, et cum cereis et lampadibus urbs Roma lustraretur, ob honorem infernalium deorum, et præcipue Februi, id est Plutonis, qui Dominus inferni dicebatur, a quo et mensis Februarius vocabulum sortitur, in cujus parte extrema, id est in Kulendis, hoc agebatur. Ideo vero tunc infernalibus diis sacrificabant, quia eorum præsidio nationes orbis se subjugasse credebant. Nunc igitur vanæ superstitionis errorem pulchre Christiana devotio ad veram convertit fidei religionem, cum jam non post quinquennium, nec, ut olim, circa finem mensis Februarii, una lustratur civitas Romana ob honorem Februi, qui falso lustrationum, id est, purgationum, potens putabatur et Deus infernorum, et ob dignitatem ejus, quæ jam cessavit, terreni Romanorum imperii; sed per singulos annos circa initium ejusdem mensis, universa Dei civitas, sancta videlicet Ecclesia, illustratur.
C fidei lumen, quod filiorum suorum fulget in cordibus, designans cereorum lumine, quod eorumdem gestatur manibus ob honorem Domini nostri Jesu Christi, qui est unus et verus Deus coeli et terrae et inferni: quique verus homo pro nobis factus, hodierna die in templo præsentari, et cum esset sine sorde peccati, legalem purgationem cum hostiarum oblationibus pro se fleri, sanctique senis Simeonis manibus suscipi, atque ab eo et a B. Anna ceterisque justis, qui ejus expectabant adventum, se voluit confiteri. Nos ergo, carissimi, hodie solenniter recolentes hujus rei memoriam, et cum Domina nostra, D gloriosa genitrice ejus Maria eum oblaturi, vel cum B. Simeone eum suscepturi, cum cereis et hymnis, puritate mentis atque lucidis operibus splendidi, in conspectu ejus adstare debemus devoti, sedulo recordantes dignitatem nobis repromissi perennis et felicis imperii, coelestis scilicet regni, quod tunc omnes electi sunt accepturi quando juxta parabolam Evangelii, cum bonorum operum lampadibus occurrentes Sponso immortali, ipsi sponsa ejus effecti, amantissimum thalamum intrabunt etc.
21 Hac S. Eligius prorsus συγχρονος S. Ildephonso, cujus verbis ante prolatis ita inhæret, ut eadem videatur adhibita amplificatione exzornasse, nisi alium antiquiorem auctorem ambo describant, quod nobis verosimilius apparet, cum eadem etiam proferat S. Beda tomo 2 operum, tractatu de Ratione temporum cap. 10, ubi haec scribit: Secundum mensem dicavit Numa Februo, id est, Plutoni, qui lustrationum potens credebatur: lustrarique eo mense civitatem necesse erat: quo statuit, ut sacrificia diis manibus solverentur. Sed hanc lustrandi consuetudinem bene mutavit Christiana religio, cum in mense eodem, die S. Mariæ, plebs universa cum Sacerdotibus ac ministris, hymnos modulando, devota per ecclesias, perque congrua Urbis loca procedit, datosque a Pontifice cereos E in manibus gestant ardentes, et augescente bona consuetudine idipsum in ceteris quoque ejusdem B. Mariæ et perpetuæ Virginis festivitatibus agere didicit; non utique in lustrationem terrestris Imperii quinquennem, sed in perennem coelestis regni memoriam, quando juxta parabolam Virginum prudentium, omnes electi, lucentibus bonorum actuum lampadibus, obviam Sponso ac Regi suo venientes, mox cum eo ad nuptias supernæ civitatis intrabunt. Eadem, citato Beda, referunt Alcuinus Flaccus lib. 3 de Ecclesiasticis officiis cap. 43; ast omisso Bedæ nomine Robanus Maurus tomo 6 operum lib. 2 de Institutione Clericorum cap. 33, ubi eadem de Græcis verbis ὑπαντή et ὑπαντάω disserit, quæ supra ex S. Ildephonso retulimus. Quibus accurate coliatis, in unius Scriptoris ingeniosam inventionem haec tota ratio comparandi hanc cereorum ac luminum in festo Hypapantes gestationem cum lustratione antiquorum Romanorum videtur resolvi posse.
22 Aliam profert occasionem hujus solennitatis institutæ Baronius in Notationibus ad Martyrologium: Constat, inquit, Gelasium Romanum Pontificem, qui annis triginta ante Justiniani tempora Romianæ Ecclesiæ præsuit, hujus diei celebrandæ in occidentali Ecclesia aperuisse viam, dum Lupercalia mense Februario agi solita (ut scribit Varro lib. 5 de lingua Latina) Romæ ad ea tempora permanentia, legibus Ecclesiasticis abrogavit. Extat ejusdem Pontificis ea de re eruditissimus commentarius adversus Andromachum Senatorem ac ceteros Romanorum, studiosos Lupercalium. Habemus illum MS. in nostra Bibliotheca, quem et excripsimus integrum in Annalibus Ecclesiasticis: est ejus exordium: Sedent quidam in domibus suis, nescientes quæ loquantur etc. Jure itaque opinamur, abrogatis Lupercalibus, Romæ, sicut in multis accidit, ejusmodi fuisse solennitatem introducetam, quam paullo post Justiniani temporibus, ut vidimus, Orientalis Ecclesia ea occasione recepit. Hac Baronius. Verum hoc festum Hypapantes, etiam cum luminaribus, apud Orientales ante tempora Justiniani aliquot seculis celebratum fuisse supra probatum est, atque ab Orientali Ecclesia in Occidentalem introductum. Scimus S. Augustinum lib. 18 contra Faustum cap. 5 scribere Februarium nominari a sacris Februis Lupercorum. Legimus etiam commentarium memoratum S. Gelasii Papæ tomo 6 Annalium ad annum
A Ch. 496 a num. 30 ad 45. Sed absque ulla mentione Hypapantes, aut nominis beatissimæ Mariæ Deiparæ. Unde ergo inferemus tum hanc solennitatem Hypapantes institutam? Quidni potius hanc S. Augustini regulam lib. 4 de Baptismo contra Donatistas cap. 24 hic proponimus, qua id quod universa tenet Ecclesia, nec Conciliis institutum, sed semper retentum est, non nisi auctoritate Apostolica traditum rectissime creditur? Ita a temporibus Apostolorum Nativitatem Christi celebratam fuisse ostendetur xxv Decembris, quam tamen ita a Justino Imperatore institutam fuisse atque a Justinianio festum Hypapantes a Nicephoro scribi supra retulimus.
§ V Posebno štovanje Očišćenja u raznim Crkvama.
§ V Particularis veneratio Purificationis in variis Ecclesiis.
Svetkovini ovoga dana s pravom se pridružio ophod, jer se čita da su na ovaj dan u Evanđelju mnoge časne osobe izišle u ophod. Prinosili su, prema svjedočanstvu sv. Bernarda u 2. govoru o Očišćenju, Josip i Marija žrtvu hvale, jutarnju žrtvu; Šimun i Ana su je primali. Od njih četvero proslavljen je ophod koji se danas svečanim radostima doziva u pamet po četiri strane svijeta. Da su i mnogi drugi obaju spolova izišli ususret, nagovješćuju sv. Ildefons i drugi Oci. O istom ophodu niže govori sv. Sofronije. Kakav je pak način Rimljanima propisao sv. Sergije B. papa, koji je bio na čelu Crkve od 687. do 701. godine, naznačuje se u knjizi koja nosi naslov Ordo Romanus, izdanoj u djelu Bibliotheca Patrum među piscima osmoga stoljeća, za koju Mihael Hittorp u predgovoru prije drevnih pisaca o božanskim službama koje je sam izdao tvrdi da je sastavljena u vrijeme kralja Pipina i pape Stjepana. Ondje se o Očišćenju sv. Marije prenosi ovo: „O ovoj svetkovini, to jest ὑπαντή Gospodnjoj, i drugim svetkovinama sv. Marije čita se u djelu Gesta Pontificalia da je papa Sergije zapovjedio da se na dan Prikazanja Gospodnjega u hramu obavljaju litanije. Tako je naime napisano da u dane Navještenja Gospodnjega, Usnuća i Rođenja svete Bogorodice Marije te sv. Šimuna, što se na grčkom naziva ὑπαντή, s litanijama iziđu od sv. Hadrijana i da se puk okupi kod sv. Marije. Neka dakle samoga toga dana, kad zora svane, krene sav kler i puk s litanijom i antifonama prema crkvi sv. Hadrijana čekajući papu. Ušavši u sakristiju, papa se oblači u crno ruho.” Isto ima gore navedeni Alkuin, te dodaje: „Nakon toga svi primaju pojedinačno iz ruke papine voštanice” itd. Ukratko se istoga dotiče prije spomenuti Amalarije Fortunat.
C24 Grci mjesec veljaču u svojim minejima započinju ovom svetkovinom ovim riječima: Eiſ τήν πρώτην, προεὐρτια τῆς ὑπαπαντῆς τοῦ Κυρίου καὶ Θεοῦ, καὶ Σωτῆρος ἦμῶν Ιχσοῦ Χριστοῦ. Prvoga dana, predblagdan Hypapante ili susreta Gospodina i Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. O istom se predblagdanu govori u Horologiju Grka i kod Molanusa u djelu Additiones ad Usuardum. Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum ima ovako: Predblagdan Hypapante, ili susreta, Gospodnjega, inače bdjenje Prikazanja Kristova i Očišćenja presvete Djevice. Da se naime bdjenje Očišćenja obdržava kod Parižana, bilježi Locrius u djelu Calendarium Festorum B. Mariæ. Ali i u Španjolskoj se to bdjenje običava obdržavati s postom, čemu je svjedok Bernardino Gómez u 1. knjizi djela de Vita Jacobi I Aragonum Regis. U djelu Agenda Ecclesiæ Moguntinensis, tiskanom 1451. godine, pod naslovom o obdržavanju postova, propisuju se sva bdjenja blažene Djevice Marije, od kojih doduše samo ono Uznesenja po zapovijedi, a ostala po običaju valja obdržavati. Nabraja se pak ovih sedam blagdana blažene Marije: Očišćenja, Navještenja, Pohođenja, Uznesenja, Rođenja, Prikazanja i Začeća. Običavaju se pak ta bdjenja, ili postovi, iz pobožnoga običaja obdržavati u mnogim biskupijama Poljske, Njemačke i Belgije. Otuda se na sinodi u 's-Hertogenboschu održanoj 1412. godine, u 12. naslovu, 10. kanonu, ovako određuje: „Kako bismo pastirima i dušobrižnicima te ostalim našim podložnicima dali priliku za umnažanje pobožnosti, naređujemo i nalažemo da u tim istim mjestima čuvaju onaj hvalevrijedni prihvaćeni običaj posta uoči blagdana Bogorodice Djevice Marije koji su proglašeni da se svečano slave, te neka ga obznane puku kako bi čuvao pobožni običaj.” Opatija Tongerlo premonstratenškoga reda, smještena u istoj biskupiji, među drevnim poveljama utemeljenja koje je izdao Miraeus u djelu Notitia Ecclesiarum Belgii, donosi u 217. poglavlju jednu izdanu 1477. godine na bdjenje Očišćenja blažene Marije. U susjednom Gelderlandu i Nizozemskoj, prije nego što su kalvinisti ondje zatrli katoličku vjeru, običavali su župnici najavljivati, a puk obdržavati pobožni običaj posta na predblagdane blažene Djevice Marije. Otuda Hesselius u djelu Explicatione Decalogi, 106. poglavlje, govoreći o postu, ovako piše: „Na bdjenja Duhova, Uzašašća Gospodnjega, Očišćenja, Navještenja, Rođenja i Začeća blažene Marije valja slijediti običaj kraja ili grada.” Da je engleski kralj Henrik II. Englezima zapovjedio post svake subote od ix. sata do sljedećega ponedjeljka i na svako bdjenje Djevice Marije, uči Roger iz Hovedena u stražnjem dijelu djela Annales Angliæ, kojega navodi Locrius u 1. knjizi djela Maria Augusta, 31. poglavlje, i Colvenerius u djelu Calendarium Marianum uz kalende veljače, koji E
Solennitati hujus diei merito accessit processio, quia hac die multæ venerabiles personæ in Evangelio leguntur processisse. Offerunt, teste S. Bernardo serm. 2 de Purificatione, Joseph et Maria sacrificium laudis, sacrificium matutinum; Simeon et Anna suscipiunt. Ab his quatuor celebrata processio est, quæ per quatuor orbis climata solennibus hodie gaudiis ad memoriam revocatur. Plures alios utriusque sexus obviam processisse innuunt S. Ildephonsus aliique Patres. De eadem processione infra agit S. Sophronius, Quem autem modum præscripserit Romanis S. Sergius B. Papa, qui præfuit Ecclesiæ ab anno DCLXXXVII ad annum DCCI, indicatur in libro, qui Ordo Romanus inscribitur, in Bibliotheca Patrum inter Scriptores seculi octavi editus, quem tempore Pipini Regis et Stephani Papæ conscriptum esse affirmat Michael Hittorpius in Præfatione ante antiquos Auctores de Divinis officiis a se editos. Ibi de Purificatione S. Mariæ hæc traduntur: de hac festivitate, id est, ὑπαντή. Domini, et aliis festivitatibus S. Mariæ in Gestis Pontificalibus legitur, quod Sergius Papa præceperit Litanias fieri in die Præsentationis Domini in templo. Ita enim scriptum est, ut in diebus Annuntiationis Domini, Dormitionis ac Nativitatis sanctæ Dei Genitricis Mariæ et S. Simeonis, quod ὑπαντή Græce dicitur, cum Litaniis exeant a S. Adriano, et ad S. Mariam populus occurrat. Ipsa ergo die, aurora ascendente, procedat universus Clerus et populus cum Litania et antiphonis ad ecclesiam S. Adriani, expectantes Pontificem. Ingressus Pontifex in sacrarium induit se vestibus nigris. Eadem habet Alcuinus supra citatus, additque: Post hoc accipiunt omnes singulos de manu Pontificis cereos etc. Paucis cadem attingit ante memoratus Amalarius Fortunatus.
C24 Græci mensem Februarium ab hac solennitate in suis Menæis auspicantur his verbis: Eiſ τήν πρώτην, προεὐρτια τῆς ὑπαπαντῆς τοῦ Κυρίου καὶ Θεοῦ, καὶ Σωτῆρος ἦμῶν Ιχσοῦ Χριστοῦ. Prima die, Profestum Hypapantes sive obviationis Domini et Dei et Salvatoris nostri Jesu Christi. Agitur de eodem profesto in Horologio Græcorum, et apud Molanum in Additionibus ad Usuardum. Saussaius in Martyrologio Gallicano ita habet: Præfestum Hypapantes, sive obviationis, Domini, alias Vigilia Præsentationis Christi et Purificationis sanctissimæ Virginis. Vigiliam enim Purificationis apud Parisienses observari notat Locrius in Calendario Festorum B. Mariæ. Sed et in Hispania hanc vigiliam cum jejunio observari solere testis est Bernardinus Gomesius lib. 1 de Vita Jacobi 1 Aragonum Regis. In Agenda Ecclesiæ Moguntinensis excusa anno MCDLI, titulo de observatione jejuniorum, præscribuntur omnes Vigiliæ B. Mariæ Virginis, sola quidem Assumptionis ex præcepto, reliquiæ ex consuetudine servandæ. Recensentur autem festa B. Mariæ ista septem: Purificationis, Annuntiationis, Visitationis, Assumptionis, Nativitatis, Præsentationis, et Conceptionis. Solent autem hæ vigiliæ, seu jejunia, ex pia consuetudine servari in Poloniæ, Germaniæ ac Belgii multis diæcesibus. Hinc in Synodo Silvæ Ducensi anno MCDXII celebrata, titulo 12 can. 10 ita statuitur: Ut Pastoribus et animarum curatoribus aliisque nostris subditis augendæ pietatis demus occasionem, mandamus et injungimus, ut in iïsdem illis locis illam laudabilem consuetudinem jejunandi pridie festorum Deiparæ Virginis Mariæ solenniter celebrari indictorum receptam servent, populo publicent, ut piam consuetudinem servent. Abbatia Tongerloensis Ordinis Præmonstratensis, in eadem diæcesi sita, inter antiqua diplomata fundationis a Miræo in Notitia Ecclesiarum Belgii edita, exhibet cap. 217 aliquod datum anno MCDLXXVII in Vigilia Purificationis B. Mariæ. Solebat in vicina Gelria atque Hollandia, antequam fides Catholica per Calvinistas istic opprimeretur, pia consuetudo jejunandi in profestis B. Mariæ Virginis a Parochis denuntiari, atque a populo observari. Hinc Hesselius in Explicatione Decalogi cap. 106 de jejunio agens, ita scribit: In Vigiliis Pentecostes, Ascensionis Domini, Purificationis, Annuntiationis, Nativitatis, et Conceptionis B. Mariæ mos regionis, sive civitatis, sequendus est. Henricum II Angliæ Regem singulis Sabbatis ab hora 1X in diem Lunx proximam et singulis Virginis Mariæ Vigiliis jejunium Anglis imperasse docet Rogerus de Hoveden parte posteriore Annalium Angliæ, citatus a Locrio lib. 1, Mariæ Augustæ cap. 31 et a Colvenerio in Calendario Mariano ad Kalendas Februarii, qui E
25 Ovaj blagdan s osminom slave braća Reda slugu blažene Djevice Marije, Reda presvetoga Trojstva, Reda blažene Marije od otkupnine i Karmelićanskoga reda, uz dodana vlastita čitanja; isto tako klinijevci, cisterciti, Bogu posvećene djevice iz Fontevrauda i Red blažene Marije od Navještenja. Isto bilježi Cursus B. Mariæ za uporabu Reda sv. Benedikta te Breviarium Dononiense sastavljen 1458. godine, kako prenosi Colvenerius uz 3. veljače, drevni brevijari iz Amiensa, Langresa i Toula u Francuskoj, iz Burgosa i Sigüenze u Španjolskoj, iz Antwerpena i Bruxellesa u Belgiji, iz Hildesheima u Njemačkoj, kanarski u Oceanu, te Hermann Greven u djelu Auctarium Usuardi uz 9. veljače; na koji dan također Saussay ovako piše: „U biskupskoj crkvi u Saintesu, osmina Očišćenja sv. Marije zbog čuda za koje sveti spomenici te Crkve prenose da se ondje ovako dogodilo. U toj se glavnoj crkvi nalazi oltar Majke Božje posvećen drevnom pobožnošću i još stariji kip, koji građani zbog čudesnih znakova česte pomoći već odavna nazivaju BLAŽENOM MARIJOM OD ČUDESA. Dogodilo se pak nekoć usred tišine gluhe noći, dok je dubok mir obuzimao cijeli grad, da su iznenada, a da ih nitko nije pokretao, mjedena zvona glavne crkve odjeknula čudesnom milozvučnošću sklada. Probuđeni tom neobičnom zvonjavom, sveti crkvenjaci odmah ustadoše s postelje te ugledaše hram kako posvuda blista od svjetala i silno mnoštvo ljudi kako u uzvišenom ophodu i molitvi te preljupkim himnima smjerno štuje Djevicu. Približivši im se plašljivim korakom, zamoliše onoga koji je vodio posljednji red tako svečane povorke da im kao svjedočanstvo tako velikoga događaja dade ostatak upaljene voštanice koju je nosio u pobožnim rukama. Što on rado učini. A kad je ta stvar u prvo praskozorje postala poznata crkvenim prvacima,
A prvacima, ne samo po čuvarima nego i po mnogim građanima koji su taj događaj vidjeli kroz prozirne pukotine vrata, zapovjedili su da se voštanica pobožno čuva među svetim relikvijama te su zbog tako nečuvena čuda proglasili ovaj dan spomendanom za cijelo potomstvo.” Osim toga, dana osmine Očišćenja spominje se Ivan Gerson u 4. dijelu djela Opera, u pismu o ustanovljenju blagdana sv. Josipa, pisanom 1416. godine na Saboru u Konstanzu gospodinu Parviju, kantoru iz Chartresa i profesoru svete teologije.
25 Festum hoc cum Octava celebrant Fratres Ordinis Servorum B. Mariæ Virginis, Ordinis sanctissimæ Trinitatis, Ordinis B. Mariæ de Mercede, et Ordinis Carmelitarum, additis propriis Lectionibus; item Cluniacenses, Cistercienses, Virgines Deo dicatæ Fontisebraldi, et Ordo B. Mariæ Annuntiatarum. Eadem notat Cursus B. Mariæ ad usum Ordinis S. Benedicti, et Breviarium Dononiense conscriptum anno MCDLVIII, uti refert Colvenerius ad III Februarii, antiqua Breviaria Ambianense, Lingonense, Tullense in Gallia, Burgense et Seguntinum in Hispania, Antuerpiense et Bruzellense in Belgio, Hildesheimense in Germania, Canariense in Oceano, et Hermannus Greven in Auctario Usuardi ad IX Februarii: quo etiam die ita scribit Saussaius: In Santonensi Pontificali Ecclesia, Octava Purificationis S. Mariæ propter miraculum, quod illic sic contigisse produnt sacra illius Ecclesiæ monumenta. Est in illa præcipua æde altare Dei Genitricis antiqua religione sacrum, statua antiquior, quam ob mira frequentis opitulationis insignia, B. MARIAM DE MIRACULIS jam pridem cives appellitant. Accidit vero dudum medio intempestæ noctis silentio, cum alta quies totam urbem occuparet, repente, nemine movente, ærea majoris ædis cymbala mira concentus suavitate resonarunt. Quo insolito tinnitu expergefacti sacri æditui, mox e strato surgentes, templum undequaque luminibus coruscum conspiciunt, numerosumque hominum conventum augusta lustratione ac prece, suavissimisque hymnis Virginem suppliciter venerantem. Ad quem timido gressu propius accedentes, eum qui tam celebris pompæ postremum ducebat ordinem, rogarunt, ut cerei ardentis reliquum, quod piis gestabat manibus, tantæ rei testimonium daret. Quod ille lubens præstitit. Cumque ea res primo diluculo Ecclesiæ primoribus,
Aribus, non tantum per custodes, sed etiam per multos cives, qui eam rem per ostiorum translucentes rimas viderant, innotuisset, cereum inter sacras reliquias religiose servandum mandarunt, atque ob tam novum prodigium, hunc diem toti posteritati memorandum indixerunt. Insuper diei Octavarum Purificationis meminit Joannes Gerson parte 4 Operum, in epistola de Festo S. Josephi instituendo, data anno MCDXVI in Concilio Constantiensi ad Dominum Parvi Cantorem Carnotensem et sacræ Theologiæ Professorem.
26 Praška Crkva danas iskazuje osobito štovanje zbog poštovanja prema dvama dijelovima pojasa blažene Marije, o kojima se u rukopisnom Praškom martirologiju prenosi ovo: „Očišćenje blažene Djevice Marije i Hypapanti Gospodnja. Za koju se ne kaže da je očišćena zato što bi iz svoga poroda navukla ikakvu ljagu, budući da je Djevica, nego zato što su se sam Gospodin i slavna njegova Majka, premda ništa nisu dugovali Zakonu, dragovoljno htjeli podložiti zakonskim odredbama. Naziva se također Hypapanti, to jest čišćenja: kršćani su naime ono štovanje čišćenja, koje se na početku veljače obavljalo Plutonu, promijenili nabolje te u čast pravoga Svjetla i Jaganjca, kojega je Majka Djevica prikazala u hramu, danas u rukama nose upaljene voštanice, idući ususret Gospodinu prikazanu u hramu. Od njezinih dvaju slavnih pojasa dva je komadića slavni vladar Karlo iv; rimski car vazda uzvišeni i češki kralj, dobio u crkvi u Augsburgu te ih ukrašene u kristalnoj pokaznici darovao Praškoj Crkvi.”
B U Pragu je štovanje ovoga dana svečanije zbog dijelova pojasa blažene Marije;
26 Eccelesia Pragensis singularem cultum hodie exhibet ob reverentiam duarum partium cingulorum B. Mariæ, de quibus hæc traduntur in MS. Martyrologio Pragensi: Purificatio B. Mariæ Virginis et Hypapanti Domini. Quæ non ideo purificata dicitur, quod ullam ex suo partu contraxerit maculam cum Virgo sit, sed quod ipse Dominus et gloriosa mater ejus, cum nihil legi deberent, decretis legalibus se sponte subdere voluerint. Hypapanti etiam dicitur, id est, lustrationum: nam Christiani cultum illum lustri, qui in principio Februi Plutoni fiebat, in melius commutantes, in honore veri Luminis et Agni, quem Mater Virgo in templo præsentavit, hodie cereos ardentes in manibus portant, Domino præsentato in templum occurentes. De cujus Cingulis gloriosis duobus duas pecias gloriosus Princeps Carolus iv Romanorum Imperator semper Augustus, et Bohemorum Rex, in ecclesia Augustensi obtinuit, et decoratas in monstrantia crystallina Ecclesiæ Pragensi donavit.
B Pragæ ob cinguli B. Mariæ partes celebrior diei veneratio:
27 Peregrino Merula u djelu Sanctuarium Cremonense prenosi da je Stefano Borsello, kanonik glavne crkve, 1481. godine u Cremoni sagradio crkvu, u puku nazvanu Incoronata, pod naslovom Očišćenja blažene Djevice Marije. U Rimu je također slavan hram sv. Marije od Očišćenja na Eskvilinu sa samostanom redovnica sv. Franje osnovanim 1400. godine. Drugi je u Rimu hram lotarinškoga naroda, koji se naziva sv. Marija od Očišćenja, smješten u onom dijelu grada koji se u puku naziva in Banchi. O tim rimskim hramovima raspravlja naš Antoon van Balinghem u djelu Calendarium Marianum uz 2. veljače, gdje nabraja mnoga nebeska viđenja i razna čuda učinjena na preporuku ovoga blagdana i voštanica, kao i posvuda noviji pisci. Zanose blažene Veronike iz Binasca donijeli smo 13. siječnja u 3. poglavlju Života, kao i 25. siječnja pobožna razmatranja blaženoga Henrika Susona u 42. poglavlju, koja su oni imali na blagdan Očišćenja. Slične ćemo pobožne vježbe i čuda donositi u cijelom ovom djelu, ali sabrati ih na jedno mjesto na čast i štovanje Bogorodice Djevice Marije, premda bi nam bila želja, ne dopušta narav našega pothvata niti oskudica vremena.
onih, i to onih koje ne potpadaju pod osjetilo vida, D Kreposti. Jer anđelima nebeskim zasebno su dani stanoviti govor i jezik koje mi ljudi ne možemo shvatiti. Stoga ću i ja snažnim glasom s velikim Pavlom uskliknuti: „Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta?” Gdje su ukrasi govornika? Gdje su pitanja filozofa? Gdje su domišljate vještine gramatičara? Zaista, ludom učini Bog mudrost ovoga svijeta, te ju je i tim više pokazao suvišnom, ispraznom i beskorisnom jer je ta mudrost bila i dar i milosni poklon dan nevjernim narodima radi promatranja i traženja Boga te triježnjenja od isprazne zablude. No budući da svijet mudrošću svijeta nije upoznao Boga, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. I to s pravom s Pavlom vičem, a i sam ću sada pun divljenja uskliknuti: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako su nedokučivi sudovi njegovi i neistraživi putovi njegovi!” Jer nitko nije spoznao misao Gospodnju niti mu je tko bio savjetnikom. Jer kako bi stvorena stvar mogla vidjeti um Stvoriteljev ili mogla shvatiti njegovu oštroumnost i razum? Ili kako bi tvorevina dala savjet onomu koji ju je oblikovao, kao da se on povjerava savjetu tvorevine te da mu, nesavršenu, treba savjet za savršenstvo? Stoga je kod nerazumnih ono što se propovijeda ludost, jer je mudrost ljudska postala ludom.
Stoga je zaspala Akademija, a Stoa je umuknula, prazan je Peripat, spavab Licej, Atena je pogažena, kako ne bi, ostavivši Boga Stvoritelja svega, od stvari koje je on stvorio pravili bogove. Protiv Boga naime i Božje mudrosti ratuju oni koji sude da je ono što se vidi veće od Boga te ne žele vidjeti Boga, njihova Stvoritelja. Zato su te stvari predane šutnji i bačene u dubinu zaborava.
2. Otuda se radije naviješta Nazaret, u kojem su se čitala Božja evanđelja; otuda se naviješta Betlehem, gdje se Bog rađa u tijeluc... gdje Bog provodi život čineći čuda. Otuda se unaprijed označuje Golgota, gdje Bog prima križ. Otuda se pjeva Uskrsnuće, u kojem Bog ponovno ustaje iz groba; otuda se naviješta Sion i unaprijed se označuju obronci Sjevera, gdje se Krist ukazuje pošto je uskrsnuo od mrtvih; otuda se slavom obasipa Maslinska gora, s koje se Bog s ljudskom naravi vraća na nebo. Uklonjeno je prijašnje, a uvedeno drugo; ono je postalo ludo, a ovo je dokazano; ono je pretvoreno u pepeo, a ovo je proslavljeno; ono je s pravom prezreno jer nije častilo Boga, a ovo je dolično uzvraćeno slavom jer je Bogu, kako je trebalo, dalo slavu. Ono je naime ljudima bilo na sablazan, vuklo je u propast i sunovraćalo u bezdan pakla; a ovo je ljudima i na spasenje, vraća ih iz smrti u život i sa zemlje ih uznosi na nebo. Pošto je ono predano zaboravu, ovo već blagdanski štujemo; ovo današnjega dana svi zajedno suslavimo; u ovo se, kako dolikuje, posvećujemo. Božji su to naime blagdani i otajstva koja, dok se prikladno obavljaju prema ljudskom stanju, ujedno otajstveno usavršavaju onoga tko ih obavlja.
F kako je trebalo, dalo slavu, ovo je dolično uzvraćeno slavom.
27 Peregrinus Merula in Sanctuario Cremonensi tradit, Stephanum Borsellum Ecclesiæ majoris Canonicum anno MCDLXXXI Cremonæ extrucisse Ecclesiam, vulgo Incoronatam dictam, sub titulo Purificationis B. Mariæ Virginis. Romæ etiam celebre est templum S. Mariæ Purificationis in Exquiliis cum monasterio sanctimonialium S. Francisci anno MCD fundato. Aliud est Romæ templum nationis Lotharingicæ, quod S. Maria Purificationis dicitur, situm in ea urbis parte, quæ vulgo in Banchi appellatur. Agit de his Romanis templis Antonius de Balinghem noster in Calendario Mariano ad u Februarii, ubi plures celestes visñones variaque miracula recenset ad hujus festi cereorumque commendationem patrata, uti et passim recentiores Auctores. Extases B. Veronicæ de Binasco dedimus xm Januarii cap. 3 Vitæ. Uti etiam xxv Januarii pias mediationes B. Henrici Susonis cap. 42, quas hi in festo Purificationis habuerunt. Similia exercitia miraculaque hoc toto opere daturi, quæ, in unum colligere ad honorem cultumque Deiparæ Virginis Mariæ, quamvis animus foret, instituti nostri ratio, et temporum angustiæ non permittunt. licarum, earumque quæ sub aspectum non cadunt, D Virtutum. Sermo namque et lingua quædam, quæ ab nobis hominibus comprehendi nequeat, celestibus Angelis seorsum data est. Quapropter et magna voce cum magno Paulo exclamabo: Ubi sapiens? Ubi scriba? Ubi conquisitor hujus seculi? Ubi rhetorum ornamenta? Ubi philosophorum problemata? Ubi grammaticorum facetæ artes? Certe stultam fecit Deus sapientiam hujus mundi, et supervacaneam vanamque et inutilem vel ideo magis demonstravit: quia hæc sapientia donum etiam ac munus gratiæ erat, ad observationem inquisitionemque Dei, vanoque ex errore resipiscendum, incredulis gentibus data. Verum quia per mundi sapientiam non cognovit mundus Deum; placuit Deo per stultitiam prædicationis salvos facere credentes. Et hæc jure cum Paulo clamo, ipseque etiam nunc admirabundus exclamabo: O altitudo divitiarum sapientiæ et scientiæ Dei! Quam incomprehensibilia sunt iudicia ejus, et investigabiles viæ ejus! Nullus enim cognovit sensum Domini, neque quisquam Consiliarius ejus fuit. Nam quo modo res creata mentem videat Conditoris, vel ingenium intellectumque illius possit comprehendere? Vel quo modo figmentum det consilium ei, qui ipsum finxerit, quasi committenti se figmenti consilio, indigentique imperfecto ad perfectionem? Ideo apud Insipientes, quod prædicatur, stultitia est: quia sapientia hominum infatuata est.
Ideo Academia obdormiit, a Stoa conticuit, vacat Peripatus, dormitb Lyceum, Athenæ proculcatæ sunt: ut ne, relicto Deo omnium Conditore, Deos faciant res ab ipso creatas. Hæc enim contra Deum Deique militant sapientiam, quæ ea quæ videntur, Deo esse majora judicant, neque Deum eorumdem Conditorem videre cupiunt. Propterea tradita ea silentio sunt, atque in profundum oblivionis projecta.
2. Hinc potius Nazareth prædicatur, in qua Evangelia Dei recitata sunt: prænuntiatur hine Bethlehem, ubi Deus in carne nasciturc..... ubi Deus miracula patrans vitam degit. Præsignatur hine Golgotha, ubi Deus crucem suscipit. Hinc canitur Resurrectio, in qua e sepulchro Deus rursum exurgit: prædicatur hine Sion, ac latera Aquilonis præsignificantur, ubi Christus, cum a mortuis resurrexisset, apparet: hinc gloria mons Olivarum afficitur, e quo cum humana natura in coelum Deus revertitur. Ablata sunt priora, atque alia introducta: infatuata illa, hæc demonstrata sunt: illa in cinerem redacta, hæc illustrata: illa juste, quia Deum non honoravere, contempta sunt; convenienter hæc, quia Deo, ut oportebat, dedere gloriam, vicissim gloriæ commendata sunt. Illa enim hominibus erant offensioni, trahebant ad interitum, in inferni barathrum deferebant; ast hæc hominibus et saluti sunt, eosque e morte ad vitam reducunt, et e terra in coelum revehunt. Illis in oblivionem actis, hæc festo jam colimus: hæc hodierna die universi concelebramus: his, ut par est, initiamur. Dei enim festa sunt, atque mysteria, quæ, cum juxta hominum conditionem apte perficiuntur, tum mystice sese perficientem ipsa perficiunt.
F
3 Ali što je sada i ovo otajstvo (njegova je naime ova sadašnja svetkovina) ili kakva je ova Kristova veličanstvenost (njegov je naime ovaj svečani ophod i izlazak), odmah će nas upitati netko, bilo da je sputan nevjerom, bilo da hini nepoznavanje vjere. Sinovima naime Crkve i onima koje je posvetio Duh Sveti sve što se tiče Krista jasno je i poznato, i ništa im od onoga što se obavlja nije nepoznato. Ja ću pak i vikati, i izreći, i propovijedati ono što je vlastito ovome blagdanu. Ne stidim se naime evanđelja Kristova, što je prije nas vikao Pavao, nego oholost stranih mudraca
Drugo je ovo Kristovo otajstvo, druga je ova veličanstvenost Krista Boga našega. Velika su naime uvijek njegova čuda, kao ona koja nadilaze pristupe i ulaze svih govora te nadmašuju snagu svake mudrosti, ne samo ljudske nego i anđeoske
A po njemu samome oblijevam rumenilom stida. Jer snaga Božja, koja se ne može shvatiti, na spasenje je svakomu tko vjeruje. A kako bi se i moglo dogoditi da se stidim iznositi neizrecivu moć Božanstva? Neka naša otajstva uzalud ne optužujud Aristagore, Anaksagore, Anaksimandri, Pitagore, Aristoteli, Platoni, najmudriji branitelji već pokvarene mudrosti, koji ne znaju što govore i ne mogu razumjeti ono što tvrde; koje je s pravome i ribarska trstika biljegom okrznula i nožić postolarskoga umijeća pokosio te pokazao da su mrtvi i bezosjećajni otpaci zemlje; nego otpustivši ove s naše mudre svetkovine (budući da su Božju mudrost i sami iz sebe istjerali te se ispunili ispraznom i taštom ludošću), mi svi bogoslovnim ustima opjevajmo čudesna i od Boga ispravno učinjena djela i čistim ih dušama proslavimo. To naime i najviše priliči božanskim Božjim blagdanima, i ovdje traži one koji će suslaviti njegove blagdane.
3 At quod nunc etiam hoc mysterium sit (hujus enim est præsens hæc celebritas) vel quæ hæc Christi magnificentia (hujus enim hæc pompa atque progressus) continuo nos roget quispiam, vel infidelitate detentus, vel etiam ignorantiam religionis affectans. Ecclesiæ namque filiis, initiatisque a sancto Spiritu, omnia, quæ Christum attinent, manifesta sunt atque cognita, nihilque est eorum, quæ peraguntur, ignotum. Ego vero et clamabo, atque eloquar, prædicaboque, quæ festi hujus sunt propria. Non enim erubesco Evangelium Christi, quod clamavit ante nos Paulus, sed extraneorum sapientium per
Aliud Christi est hoc mysterium, alia hæc est Christi Dei nostri magnificentia. Magna enim semper sunt illius miracula, ut quæ orationum aditus accessusque vincant omnium, omnisque excedant virtutem sapientiæ, non humanæ modo, sed etiam Angele
A per ipsum fastus pudore suffundo. Virtus enim Dei, quæ comprehendi nequit, est in salutem omni credenti. Et vero qui possit fieri, ut potentiam Numinis ineffabilem proferre erubescam? mysteria nostra frustra ne incusentd Aristagoræ, Anaxagoræ, Anaximandri, Pythagoræ, Aristoteles, Platones, sapientiæ jam corruptæ sapientissimi defensores, qui quæ dicunt nesciunt, eaque quæ asserunt intelligere nequeunt: quos meritoe et piscatorius nota pertrinxit calamus, et artis sutoriæ scalpellum demessuit, mortuaque et insensilia ostendit esse terræ retrimenta: verum hise sapiente nostra celebritate dimissis, (quippe qui Dei sapientiam et ex se ipsi expulerunt, et inani se vanaque stultitia repleverunt) nos ore cuncti Theologico miranda atque a Deo recte facta accinamus, purisque mentibus celebremus. Hoc enim et divinis Dei festis conducit maxime, atque hic eos, qui festa sua concelebrent, requirit.
4 Rodio se vječni onaj Krist u tijelu i na naš način uzeo sebi Majku, koja ga je nedvojbeno i neizrecivo rodila; te smo nju mi, koji smo iz nje ubrali spasenje, nedavno otajstveno štovali na blagdan. Nakon kojega je po redu osmi dan dočekao iščekivano obrezanje tijela; tada smo pak kao posvećenici i štićenici Božji, te oni koji su primili božanske Božje darove, ponovno otajstveno obavili i njega. Sada pak nakon onih slijedi drugo otajstvo, i drugim darom obdaruje smrtnike. Ništa naime ne proizlazi od rođenoga Boga a da se posve ne odnosi na korist ljudi: zasigurno je iz želje da uzvisi ponizne i odbačene rođen radi nas ljudi. Koje je pak sada i to otajstvo što ga, kako dolikuje Bogu, slavimo? Nadasve divan izlazak Kristov, dolazak Kristov prepun blaženstva, teško objašnjivo prikazanje Kristovo, prijelaz s mjesta na mjesto Krista koji izlazi iz prebožanskoga Betlehema, a dolazif u ovaj grad Jeruzalem.
4 Natus est æternus ille Christus in carne, ac more nostro sibi matrem sumpsit, quæ ipsum indubitate et ineffabiliter genuit: atque hanc nos, qui salutem ex ipsa decerpsimus, mystice nuper festo die coluimus. Post quem rite octavus dies expectatam carnis circumcisionem excepit: tum vero tanquam Mystæ clientesque Dei, quique Divina Dei dona acceperimus, rursum mystice hanc peregimus. Aliud autem nunc succedit illis mysterium, alioque mortalibus dono gratificatur. Nihil enim ab Deo nato proficiscitur, quin ad hominum utilitatem omnino referatur: præ desiderio certe humiles abjectosque extollendi, nostra hominum causa natus est. Quodnam autem nunc etiam illud est, quod ut Deum decet, celebramus mysterium? Progressus Christi perquam admirabilis, adventus Christi felicitate plenissimus, Christi perdifficilis explicatu oblatio, Christi e divinissimo quidem Bethlehemo excedentis, adventantis autemf hanc in urbem Hierosolymam, de loco in locum transgressio.
5 Ta tko može izreći ovu Božju selidbu s jednoga mjesta na drugo? Stoga su, o muževi ispunjeni istom mudrošću kao i mi, neizreciva otajstva Isusa Krista, i takva da ih bujica govora ne može obuhvatiti. Kako se naime onaj tko sluša o izlasku neograničenoga Boga i o njegovu prijelazu s jednih mjesta na druga neće odmah nasmijati govorniku, kao onomu koji u ljudske umove unosi nevjerojatne i nipošto prihvatljive stvari? Ipak izlazi neograničeni (neka pogani slobodno kude ovaj navještaj, obilježivši ga kao nerazumnost), izlazi onaj koji
C naravni opseg (budući da je Bog) ne podnosi, štoviše, onaj koji je naravlju i moći beskonačan (konačna je naime ova narav i konačne kreposti), izlazi na naš ljudski način; neka se slobodno raspukne onaj koji kaže da je jedan Sin koji je izišao, a bunca u drugome koji nije izišao, te nam tako par sinova i Kristova sanja onaj bijedni Nestorije. On pak radije i sam sebe bezbožno uvjerava, i Kristovo otajstvo opakim drskošću rastrga. Htio je naime da je izišao samo rođeni od Djevice, a ne i od Oca rođeni Sin, ona vječna Riječ. Ali pravi i očiti izlazak učinio je Bog. Uistinu je naime bio postao tijelom i tijelom obuhvaćen, i bio je obuhvaćen tjelesnim ograničenjem; neka se slobodno razjari onaj koji niječe narav tijela u Riječi koja je postala tijelom, i sanja da je izlazak bio puka utvara, bijedni Eutih. Kad bi naime narav Riječi koja je postala tijelom ostala jedina, bila bi utvara ono što se ukazivalo, i gola sjena bilo bi ovo Kristovo otajstvo, a ne uistinu utjelovljena Riječ. Jer kako je Riječ, ako nije uzela narav tijela, nepromjenjivo postala tijelom? Ali Riječ je uistinu postala tijelom, i nipošto nije pretrpjela pretvaranje u tijelo; te je nepovrijeđeno od Djevice uzela narav tijela, po kojoj je od nje i rođena. Onaj isti niti dopušta razdvajanje naravi, te se spoznaje u dvjema naravima: niti je zbog njihove razlike podijeljen, kako je mahnito bjesnio Nestorije;g niti miješa narav onih čije se sjedinjenje dogodilo u hipostazi. Tako jedan te isti, i bivajući u istome, spoznaje se kao Bog i čovjek, pokazuje jednu uspostavljenu osobu koja se sastoji od obiju naravi, ali ipak ne miješa ono što je bilo vlastito objema: iz kojih se naime nepromjenjivo sastavljao, u istima se nerazdijeljeno ukazuje, niti miješajući svoje otajstvo, niti dijeleći svoju osobu. a Škola stoika i peripatetika., b Vježbalište u Ateni, u kojem je poučavao Aristotel., c Nedostaje ponešto, ponajviše o gradu Jeruzalemu., d O tim filozofima raspravlja Laertije u knjigama de Vitis Philosophorum, i posvuda stari pisci., e Razumije apostole Petra i Pavla: tako ih opisuju sv. Zlatousti i drugi Oci., f Grčki, τάυτην την πάλη, čime naznačuje gdje boravi., g Grčki, ὄντε συγχάν την ἐνωσιν (radije οὐσιαν) τάν εξ ὄν τῆ χαιὸ υπόστασιν γεγίσειν ἐνωσιε.
5 Ecquis potest hanc Dei ex alio in alium locum migrationem effari? Quapropter, o viri, eadem nobiscum sapientia repleti, ineffabilia sunt Jesu Christi mysteria, atque ejusmodi ut nequeat ea flumen orationis complecti. Quomodo enim Dei non circumscripti progressum, ejusdemque ex aliis in alia loca transgressionem audiens, non continuo ridebit dicentem, tamquam incredibilia in hominum mentes nulloque pacto recipiendia inducentem? Prodit tamen incircumscriptus (reprehendant licet Gentiles hoc præconium, insipientia ejus notata) prodit qui
C naturalem ambitum, (quippe Deus) non sustinet, imo, qui natura potentiaque infinitus est, (finita enim hæc natura est finitæque virtutis) nostro hominum more prodit: rumpatur licet, qui filium ait esse alium, qui processerit, in alioque delirat, qui non processerit, atque ita filiorum Christorumque par nobis somniat miser ille Nestorius. Ille vero potius et ex se sibi persuadet impie, et Christi mysterium nefando ausu dilacerat. Voluit enim procedere dumtaxat natum ex Virgine, non autem natum ex patre filium, verbum illud sempiternum. At verum manifestumque Deus fecit progressum. Vere enim erat caro factus et corpus, comprehensusque fuerat circumscriptione corporea: exasperetur licet is, qui naturam carnis in Verbo negat, quod caro factum est, progressionemque merum spectrum fuisse somniat, miser Eutyches. Si enim Verbi, quod caro factum est natura mansisset unica, fuisset spectrum, quod apparebat, et nuda umbra hoc Christi esset mysterium, nec vere verbum incarnatum. Etenim quomodo Verbum, si non assumpsit naturam carnis, immutabiliter caro factum est? At Verbum revera caro factum est, conversionemque in carnem nullo modo sustinuit; inviolataque ex Virgine accepit naturam carnis, secundum quam ex ea etiam est progenitum. Idem et dissolutionem non admittit naturarum, et in naturis innotescit duabus: neque ob differentiam earum divisum, quemadmodum insanus furebat Nestorius:g neque confundens substantiam, quorum in hypostasi factæ est conjunctio. Ita unus idemque et in eodem existens, Deus innotescit et homo, exhibet personam unicam constitutam, ex ambabus constantem naturis; attamen, quæ erant ambarum propria, non confundentem: ex quibus enim immutabiliter componebatur, indivise in iisdem apparet, nec mysterium confundens suum, neque suam personam dividens. a Schola Stoicorum et Peripateticorum. — b Gymnasium Athenis, in quo docuit Aristoteles. — c Desunt nonnulla, potissimum de urbe Hierosolymitana. — d De his Philosophis agit Laertius in libris de Vitis Philosophorum, et passim antiqui. — e Apostolos Petrum et Paulum mielligit: ita eosdem S. Chrysostomus aliique. Patres describunt. — f Græce, τάυτην την πάλη, ubi se degere indicat. — g Græce, ὄντε συγχάν την ἐνωσιν ( potius οὐσιαν) τάν εξ ὄν τῆ χαιὸ υπόστασιν γεγίσειν ἐνωσιε.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.