Povijesni komentar.
§ I. Drevna proslava ovoga dana u Palestini i Feniciji.
Prva otajstva Krista našega Otkupitelja izvršena su u različitim mjestima Palestine, odnosno Svete zemlje: Anđeosko navještenje presvetoj Djevici Mariji i Utjelovljenje Božanske Riječi u galilejskom gradiću Nazaretu; svečanost iste Djevice u pohodu rođakinji Elizabeti u Gorju Judejskom; a presveto Kristovo Rođenje na zemlji i Obrezanje učinjeno osmoga dana, kao i Bogojavljenje ili Ukazanje Kristovo proslavljeno dolaskom mudraca ili kraljeva, u Betlehemu. Preostao je kraljevski grad Jeruzalem, koji će jednom biti proslavljen Kristovom mukom, smrću i uskrsnućem. U njemu su otajstva ove svetkovine u veljači, četrdesetoga dana od Kristova rođenja, i prvotno i božanskom odredbom bila izvršena, a zatim od početka Crkve kako u tome gradu tako i u susjednim istočnim krajevima svake godine slavljena svetim spomenom. Ime je ovom blagdanu nadjenuto ἀπο τῆς ὑπαντῆς, ili ὑπαπαντῆς, odnosno ὑπαντῆστος, od Susreta ili Izlaska u susret, koji su tada učinili starac Šimun i udovica Ana, a potom ga je, kako će se niže pokazati, Crkva svake godine obnavljala svetim obredom.
2 Najstariji među jeruzalemskim piscima jest sv. Metodije, najprije biskup Olimpa i Patare, primorskih gradova Likije, a potom Tira u Prvoj Feniciji, koji je po svjedočanstvu sv. Jeronima u De Scriptoribus Ecclesiasticis, poglavlje 83., sastavio mnoga djela koja su se tada posvuda čitala, a među njima Symposium decem Virginum, kojega se spominje i sam sv. Metodije u homiliji izgovorenoj na ovaj dan, koju je na latinski preveo Petar Pantin i tiskao u Antwerpenu godine 1596., a nedavno ju je sa svojim novim prijevodom u Parizu ponovno izdao Franjo Combefis iz Reda propovjednika, zajedno s ostalim djelima istoga sv. Metodija te sv. Amfilohija i sv. Andrije Kretskoga. Naslov stavljen na početak ove homilije glasi ovako: Μεθοδίου Επισχόπου Πατάρων χαι Μάρτυρος, εἰς, τὸν Συμεῶνα χαι εἰς τὴν Αννὴν τῆ ἡμερα τῆς ὑπαντῆσιως. χαι εἰς τὴν ἀγιαν Θεοτόκον. Metodija, biskupa patarskoga i mučenika, o Šimunu i Ani na dan kad su u hramu izišli u susret Gospodinu, te o svetoj Bogorodici. Iz te homilije, prema točnom prijevodu Franje Combefisa, donosimo nekoliko ulomaka da bismo potvrdili kako se godišnja svečanost toga dana održavala u prvim Kristovim stoljećima usred progona, u čijem je posljednjem progonu, u Halkidi u Grčkoj, bio ovjenčan mučeništvom, kako piše sv. Jeronim, a mi ćemo s Rimskim martirologijem izvijestiti 18. rujna. Ovako dakle započinje.
3 „Premda smo nekoć, koliko je ukratko bilo dopušteno, ono što je valjalo reći o djevičanstvu obilno razložili u Symposiacis de castitate kao na položenim temeljima, današnjega je dana vrijeme evo iznijelo na vidjelo svu tu slavu djevičanstva iz samoga korijena i neuveli vijenac, na radost gojencima Crkve. Danas se naime javno otvara vijeće božanskih proroštava, a slavni unaprijed naznačeni znakovi ovoga dana te njihovi ishodi i učinci ponovno se čitaju crkvenom skupu od svetih propovjednika. Danas se svijetu sjajno očituje samim pokazivanjem stvari svrha postavljena onomu drevnom i istinitom naumu. Danas bez ikakva pokrivala, kao u zrcalu otkrivena lica, motrimo slavu Gospodnju i veličanstvo njegova božanskoga Kovčega. Danas presveta svečanost, noseći na svojim ramenima onu nebesku i od naroda željno iščekivanu radost, dijeli je rodu smrtnika... Što da pak umom zamislim, ili što da izrečem dostojno ovoga dana, težeći za nedostižnim? Nadilazi naime i daleko premašuje svaku riječ spomen ove svete Djevice. Stoga... mi sami, dičeći se što smo nepokolebljivo svladani, zajedno s Kristovim stadom revnim za blagdan, zaplešimo u klicanju... Slavimo blagdan... koji poučava o poniznom silasku k nama nepodnošljive slave Onoga koji je Bog nad svima... Majka uzvišenija od Zakona podlaže se Zakonu: i ona sveta i čista obdržava vrijeme od četrdeset dana određeno za nečiste: i Onaj koji oslobađa od Zakona biva podložan Zakonu, te se za Onoga koji nas je posvetio prinosi par čistih ptica, za svjedočanstvo onima koji su pristupali čisti i besprijekorni... Krećući dakle Kovčeg Božji iz betlehemskoga svratišta, ondje je naime ispunio Zakonu dug od četrdeset dana, ne po pravednosti nego po milosti, počinuo je na brdima sionskim... Uzlazi u hram sveta Majka, uzvišenija od hrama, odjevena u dvostruku slavu: neokaljanoga, kažem, djevičanstva i neizrecive plodnosti: blagoslov Zakona i posvećenje Milosti... Ako tko pomno upre oči uma u blagdan koji sada slavimo... kakvo li i kolikovo štovanje mi najmanji trebamo iskazati tebi, uistinu Kraljici... starac Šimun... pjesmom iznosi riječi prikladne radosnoj svečanosti... Neka se danas sa mnom raduje nebo, jer se Gospodin smilovao puku svojemu... Odatle mi, Adamovo potomstvo, odsada s pljeskom slavimo blagdan, jer je onaj prvi Stvoritelj Adamov svojom vlastitom voljom postao novi Adam, a sjaj Gospodina Boga našega prebivao je s nama... Kako su lijepo, prikladno i nadasve izvrsno te ovome blagdanu ponajprije dolično oboje rekli i zapisali. Trebalo je naime, i bilo je posve nužno, da starac... zatraži miran otpust od kasnijega zakonskog ustanovljenja... Ali je dolikovalo i da udovica, koja bijaše obdarena darovima što nadilaze razum, svečanim pjesmama zahvali Bogu... jer su proročke pouke i pralikovi imali stanoviti prikladan odnos prema ovim uzvišenim svetkovinama. Uostalom, pristajući ovdje s lađom označenom znakom Križa kao u luku, svijmo jedra govora, pošto najprije grad onoga velikoga Kralja, zajedno s crkvenim pukom kao duhom nazočni, te zajedno s ondje postavljenim časnim ocima i braćom koji slave blagdan i zbor, pozdravimo radosnim glasovima... Zdravo budi, grade sveti i od Gospodina izabrani: provodi u radosti blagdanske dane svoje... Zdravo u vječnost, naša neprestana radosti, Bogorodice Djevice, jer k tebi ponovno hrlim. Ti si nam početak blagdanskoga svjetla, ti sredina, ti svršetak itd.” Dosadašnji ulomci iz sv. Metodija jasno pokazuju drevno štovanje ovoga blagdana.
4 No vratimo se iz Fenicije u susjednu Palestinu, i iz Tira u grad Jeruzalem, u kojemu je u četvrtom Kristovu stoljeću cvao najstariji pisac sv. Ćiril, biskup te stolice, koji je po istom svjedočanstvu Jeronima u De Scriptoribus Ecclesiæ, poglavlje 112., često bio protjerivan iz Crkve i ponovno priman, a naposljetku je pod carem Teodozijem osam godina držao nepoljuljano biskupstvo, sve do Kristove godine 386., kad je 18. ožujka preminuo iz ovoga života.
A preminuo iz ovoga života. Sačuvan je njegov govor izgovoren na ovu svetkovinu, u prijevodu Lovre Sifana, a nakon kölnskoga izdanja iz godine 1567. ponovno tiskan u Parizu u II. svesku grčko-latinske Bibliothecæ veterum Patrum, te nedavno prema trima rukopisima pregledan i objavljen od Combefisa u Auctario Bibliothecæ Patrum pod ovim naslovom: Τοῦ ἐν ἀγίος: Πατρὸς ἡμῶν Κυρίλλου Λ'ρχιεπισχόπου Ιεροστολύμων εἰς τὴν ὑπαπαντὴν τοῦ Κυρίου ἡμῶν καὶ Σωτήρος Ιησοῦ Χριστοῦ καὶ εἰς τὸν Σίμεωνα τὸν Θεοδόχον. Svetoga oca našega Ćirila, nadbiskupa jeruzalemskoga, o Susretu Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista i o Šimunu Bogoprimcu. Iz uvoda i završetka ovoga govora prepisujemo nekoliko dijelova kojima sv. Ćiril, veliki poznavatelj crkvenih obreda, iznosi i obred voštanih svijeća koji se tada primjenjivao na ovaj blagdan. Ovako dakle započinje:
5 „Raduj se silno, kćeri sionska, navješćuj radost, kćeri jeruzalemska, vodi kola, puče grada Božjega, kličite, vrata i zidine Siona i sva zemljo: vičite, gore, i brežuljci kličite od velike radosti: rijeke plješćite rukama, a mnoštva grlite Sion, jer u njemu vidite Boga nazočna. Neka se danas slože i usklade sa zemaljskim nebeske stvari, a višnji Jeruzalem s ovim koji je dolje i na zemlji, radi Krista neka u njemu pjesmama slavi nebeskoga i zemaljskoga. Oko nebeskoga vodite kola, duhovne Sile: zemaljskomu, stanovnici zemlje, zajedno s anđelima uznosite hvale i pjesme. Danas se naime ukazao Bog nad bogovima na Sionu. Danas su slavne stvari rečene o tebi, grade Božji Jeruzaleme, grade Kralja velikoga: otvori vrata Onomu koji je svima otvorio nebeska vrata. Danas Onaj koji je nekoć Mojsiju na brdu Sinaju davao odgovore na način dostojan Boga, na način sluge ispunjava Zakon. Danas Bog dolazi iz Temana na Sion. Danas nebeski zaručnik s Bogorodicom, onom svojom ložnicom, ulazi u hram. Kćeri jeruzalemske, iziđite mu u susret. S veselim radostima zapalimo svjetiljke istinskim svjetlom: prilagodimo haljine duša zaručniku Kristu. Narodi pogana, zajedno sa Sionom, noseći u rukama zublje pođimo u susret, uđimo u hram zajedno s hramom, te zajedno s Bogom i Kristom itd.” A pri kraju govora stoji ovo: „Dođite vi koji ste revni i prijatelji Krista i Boga: svi hitri i čisti pođimo u susret Gospodinu i Gospodaru. Tako sada veselim i blagdanskim ruhom ukrasimo svjetiljke, da kao sinovi svjetla prinesemo voštanice istinskom Svjetlu Kristu: jer je svjetlo na prosvjetljenje naroda zasjalo svijetu: danas je, ljubljeni, neprestanim tijekom blagdanskoga dana zasjalo svijetu: danas je, ljubljeni, neprestanim tijekom blagdanskoga dana zasjalo svijetu:
C s anđelima kličimo i plešimo... sa Sionom pođimo u susret, s hramom se posvetimo, s Djevicom slavimo blagdan, s Josipom prinesimo, sa Šimunom primimo Krista u naručaj: da bismo zadobili i vječna Kristova dobra milošću, smilovanjem i dobrotom Gospodina našega Isusa Krista, komu slava i vlast i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.”
6 U istim kölnskim i pariškim tiskarskim izdanjima i u prijevodu istoga Sifana sačuvana je grčko-latinska homilija jeruzalemskoga prezbitera Timoteja, izgovorena na ovaj blagdan, koja je također s prije spomenutim govorom sv. Ćirila, kao i homilije sv. Krizostoma, sv. Grgura Nisenskoga i sv. Amfilohija, o kojima ćemo uskoro govoriti, uvrštena među Živote svetaca na 2. veljače, s djelima Šimuna Metafrasta koja je na latinski preveo Gencijan Hervet, a na ovaj 2. dan veljače objavili Alojzije Lipomano i Lovro Surije: ali su kasnijom brižljivijom pomnjom od raznih pisaca uglađene i češće ponovno tiskane; stoga ih ovdje valja izostaviti. Umjesto svih njih donosimo homiliju sv. Sofronija, jeruzalemskoga nadbiskupa, dosad ἀνέκδοτον, dobivenu nekoć iz grčkoga Medicejskoga rukopisa francuskih kraljeva, koju je, da bi nas oslobodio toga truda, na latinski preveo naš Ivan Scapeling, a mi smo je sami osvijetlili ostalim razdiobama i bilješkama. Cvao je sv. Sofronije u sedmom Kristovu stoljeću za vladavine Heraklija, te je, kako Anastazije u Historia Ecclesiastica, prepisanoj iz Teofana pod dvadeset i osmom godinom Heraklijeve vladavine, svjedoči, riječju i djelom ukrasio Jeruzalemsku Crkvu i borio se protiv strahovlade Heraklija i njegovih pristaša monoteleta, naime Sergija i Pira: kako će se opširnije izložiti 11. ožujka, na dan njegova rođenja za nebo. Sačuvana su njegova četiri govora u Bibliotheca Patrum: o anđelima, na Uzvišenje svetoga Križa, o njegovu klanjanju i o Kristovu Rođenju, kojemu je po svojem izričaju sličan ovaj koji smo pronašli pod ovim naslovom: τοῦ ἐν ἀγίος: Πατρὸς ἡμῶν Σωφρονίου Λ'ρχιεπισχόπου Ιεροστολύμων λόγος εἰς τὴν Λ'παντὴν τοῦ Κυρίου ἡμῶν Ιησοῦ Χριστοῦ. U tom govoru izlaže cijelu evanđeosku povijest sjajnom parafrazom i izvodi sve crkvene obrede toga dana. Kod Combefisa u Auctario bibliothecæ Patrum nalazi se homilija sv. Atanazija biskupa o Susretu Krista Gospodina, u kojoj se pri kraju čitaju neka ista mjesta koja se ovdje ponavljaju o proročici Ani, povratku Bogorodice Djevice i u pogovoru. Combefis smatra da je ta homilija izvorni plod sv. Atanazija, no ipak priznaje da su je nužno proširili kasniji pisci zbog umetnutih imena heretika Eutiha i Nestorija, o kojima sv. Sofronije veoma mnogo raspravlja: tako da se i ostalo može činiti dodanim iz ovoga govora dok se po običaju Grka čitao u crkvi: a mogao je i sv. Sofronije onih nekoliko mjesta prepisati iz sv. Atanazija, čiji je žar u pobijanju heretika nasljedovao. Mnogo toga u njoj upućuje na štovanje ovoga dana, kao ove riječi na početku: „Neka sveta svečanost današnjega dana odjekne evanđeoskom trubljom: i neka nama svima Luka... navijesti znakove blagdanskoga svjetla te ih nama ljubiteljima blagdana jasnije pokaže.”
§ II. Štovanje istoga blagdana kod Siraca, Ciprana i Azijaca.
Palestini i Feniciji susjedna je Sirija, pa stoga iz Jeruzalema i Tira prelazimo u Antiohiju, čijem je puku, kako smatramo, sv. Ivan Zlatousti održao homiliju o svetkovini ovoga dana, koju je nakon drugih izdanja s rukopisima usporedio Henry Savile te je na grčkom izdao u 5. svesku djela, kao govor 137., a ponovno ju je s dodanim novim latinskim prijevodom u 6. svesku djela pretiskao Fronton du Duc pod ovim naslovom: Eἰς τὴν ὑπαπαντὴν τοῦ Κυρίου ἡμῶν Γησοῦ Χριστοῦ, καὶ εἰς τὴν βεοτόκον καὶ εἰς τὸν Σίμεωνα λλγες. Govor o susretu Gospodina našega Isusa Krista te o Bogorodici i Šimunu. Na rubu je kod Savilea pripisano μηνὸς φερουαρ. β, drugoga dana mjeseca veljače. Siriji je susjedna Kapadocija, u kojoj je cvjetao brat sv. Bazilija Velikoga, sv. Grgur, biskup Nisenski, čiji ćemo Život donijeti 9. ožujka. On je gotovo pod istim naslovom kao i Zlatousti izdao govor, koji je prije spomenuti Sifanus preveo na latinski i koji je češće pretiskan s ostalim njegovim djelima: De Occursu Domini, de Deipara Virgine, et de justo Simeone; te odmah u uvodu spominje τῆς παρούσης ἀγίας καὶ δεσποτικῆς ἐορτῆς ovoga sadašnjega svetog i Gospodnjeg blagdana: τὴν πανήγυριν ἄγεσθαι σήμερον, da se danas slavi svečani skup i zbor; a zatim κοινῆ πανηγυρίζειν σὴν τοῖς ἐπιγείοις τὰ σύρᾶνα, da nebeski duhovi zajedno sa zemaljskima suslave blagdane. I odmah istražuje prvotno i izvorno vrijeme ustanovljenja današnjega blagdana, kada je dijete Krist tada imalo četrdeset dana, te zaključuje da se danas blagdanskim štovanjem slavi spomen otajstva ispunjenja zakonske odredbe slova, i ponavlja da mi danas slavimo spomen ovoga svetog blagdana te da ovo duhovno tumačenje otajstva okuplja sadašnji sveti i svečani zbor itd.
8 Naposljetku sv. Amfilohije, kako se o njemu prenosi iz sv. Jeronima u Rimskom martirologiju 23. studenoga, drug sv. Bazilija Velikoga i Grgura Nazijanskoga, u Ikoniju A u Likaoniji pokraj Kapadocije biskup, napisao je govor eis tŭn ὑπαπαντὴν τοῦ Κυρίου ἡμῶν Ιγσοῦ Χριστοῦ, και eis τὴν θεστόκον και eis τὴν Λ'νναν και eis τὸν Συμεῶνα. O susretu Gospodina našega Isusa Krista, te o Bogorodici, i o Ani i Šimunu. Taj grčko-latinski govor nalazi se u 2. svesku gore navedene Bibliotheca Patrum u prijevodu istoga Sifana, te iz ispravljenijeg kodeksa među Amfilohijevim djelima koja je izdao Combefis, s njegovim novim latinskim prijevodom; on dodaje i drugi, dotad neobjavljeni govor sv. Amfilohija iz prijepisa našega Jacquesa Sirmonda ἐις ἀγίαν θεστόκον και ἐις τὸν Συμεῶνα, o svetoj Bogorodici i o Šimunu, ali zbog njegove borbe protiv Nestorija sumnja nije li to možda govor drugoga Amfilohija, biskupa Side, metropole Pamfilije blizu Likaonije i Kapadocije, koji je sudjelovao na općim saborima u Efezu i Kalcedonu.
9 Aziji se pridružuje otok Cipar pod Antiohijskim patrijarhatom, na kojem je u sedmom Kristovu stoljeću cvjetao Leoncije, biskup Neapola, čiji smo napisani Život sv. Ivana Milostivoga donijeli 23. siječnja, prije nego što smo u §. 2 br. 7 rekli da se na 2. nicejskom saboru, na 4. sjednici, prenosi kako postoje mnoge njegove pohvale i blagdanski govori. Među njima je i onaj održan na Susret Gospodnji i o Šimunu kada ga je primio na svoje ruke. Pisac ovaj dan naziva θείαν και δεσποπικὴν ἱορτὴν, božanskim i Gospodnjim blagdanom; te odmah potiče na veselje i klicanje jednako nebesa i zemlju, jer dolaskom nebeskoga Boga i Kralja sva narav koju je on stvorio, kako ona podložna očima tako i ona umom spoznatljiva, treba da se veseli i kliče te da svakom radošću i štovanjem ispuni Susret. Preostali govor donosi Combefis u novom djelu Auctarium Bibliothecæ Græco-Latinæ Patrum.
10 Postoji, prema svjedočanstvu Baronija u bilješkama uz 2. veljače, netko tko tvrdi da je glasovita homilija sv. Grgura Nazijanskoga naslovljena AD SANCTA LUMINA održana na takav blagdan Susreta Gospodnjega; ali Baronije napominje i ondje i uz 6. siječnja da je ta homilija održana na dan Bogojavljenja, kada su Grci također običavali slaviti Kristovo krštenje. U toj se stvari lakše slažemo s Baronijem negoli kada dodaje da nitko od Otaca koji su živjeli prije cara Justinijana (o kojem ćemo uskoro govoriti) nije ostavio napisan govor na blagdan Susreta Gospodnjega, jer je navodno jedno hvalama naviještati djela Krista Gospodina, a sasvim drugo radi njih proglašavati i slaviti blagdane; tu Baronijevu ocjenu Combefis uz navedeni govor sv. Amfilohija naziva prenagljenom. Mi smo navedenim riječima Otaca pokazali da je drevno štovanje ovoga dana cvalo u Palestini, Feniciji, Siriji i ostaloj Aziji u prvim Kristovim stoljećima, a nigdje ne nalazimo njegovo naknadno ustanovljenje. U kalendaru Siraca, koji se nalazi u Maronitskom brevijaru, naziva se Ulazak Gospodina našega u hram.
§ III Sveti spomen iste svetkovine u carigradskoj Crkvi Grka i koptskoj Crkvi Egipćana.
C Carigrad, sjedište patrijarha, pod koje se ubrajaju pokrajine Licija, Pamfilija, Likaonija i Kapadocija, u kojima su kao biskupi živjeli sv. Metodije, Grgur Nisenski i oba Amfilohija, slavni glasnici blagdana Hypapante ili Susreta Gospodnjega. Carigrad, kraljevski grad istočnih careva, u čijoj su vlasti bila patrijarhalna sjedišta Antiohije i Jeruzalema, gdje su gore navedene homilije napisali sv. Ćiril, Sofronije i prije spomenuti. U Carigradu je kao nadbiskup cvjetao sv. Ivan Zlatousti, iako smatramo da je njegov navedeni govor prije toga održao u Antiohiji. Naposljetku, Carigrad je cvao slavan po osobitom štovanju prema Kristu i Bogorodici. Ondje se, prema svjedočanstvu Nicefora u 14. knjizi djela Historia Ecclesiastica, 2. poglavlje, posjećuje djelo carice Pulherije, sveti hram Majke Božje koji se naziva Blaherne, prosuđen dostojnim prebivalištem da u njemu stanuje sama Majka Božja, kao što se za njezina Sina naziva hram Mudrosti, grčki τῆς Σοφιας. Ondje je dakle Pulherija, osim mnogih drugih hramova, osobito podigla crkvu u Blahernama i posvetila je Majci Božjoj, kad je Marcijan nedavno bio stupio na vlast. Tako piše Kedren o Marcijanu, kojega je 450. godine za cara uzela sv. Pulherija, o čijim ćemo slavnim Djelima govoriti 10. rujna.
12 Iz svega toga, što se gotovo slijeva u jedno, prilično pouzdano zaključujemo da je pouzdano kako se ovaj blagdan Hypapante, ili Susreta Krista i njegove Majke Marije, u to vrijeme u Carigradu običavao slaviti osobitom svečanošću; štoviše, kasniji su carevi, kad se u nekim mjestima uvukao nemar u štovanju ovoga blagdana, svojom odredbom učvrstili to štovanje i potvrdili ga novom odlukom. Doista, kad je xxix. dana svibnja, u petak, započeo snažan potres kojim je gotovo cijela Antiohija bila razorena, osme godine Justinijana Starijega, Kristove 526. godine, tada je, kaže Kedren, ἐτυπωθη ἐορτάζειν ἡμᾶς και τὴν ἱορτὴν τῆς ὑπαπαντῆς, τῆς μέχρι τοτε μὴ ἱορταζομένης. Dana je odredba da slavimo i blagdan Hypapante, koji se dotad nije slavio, naime takvom javnom vlašću. Anastazije Bibliotekar prema Teofanu piše da se xv. godine Justinijanove, Kristove 541. godine, u mjesecu listopadu u Bizantu dogodio pomor te da je iste godine započela Hypapante Gospodnja kako bi se u Bizantu slavila drugoga dana mjeseca veljače. To Nicefor u 17. knjizi, 28. poglavlju, ovako tumači: τάττει δὲ και τὴν τοῦ Σωτήρος ὑπαπαντὴν ἀρτι πρωτως ἀπανταχοῦ τῆς ἱορτάσεσθαι, ώςπερ ὁ Γουστίνος τὴν τοῦ Χριστοῦ ἀγίαν γέννησιν. Odredio je pak Justinijan da se tada prvi put po svem svijetu blagdanskim danom slavi Hypapante, to jest Susret Gospodnji, kao što je Justin učinio za sveto Kristovo Rođenje. Ali Baronije, koji na temelju svjedočanstva ovih pisaca tvrdi da se ova svetkovina u Carigradu počela slaviti pod carem Justinijanom, nikada neće dopustiti da se i blagdan Kristova Rođenja počeo prvi put slaviti tek pod carem Justinom; odakle zaključujemo da te pisce treba razumjeti o nekoj strožoj odredbi donesenoj protiv onih koji te blagdane nisu slavili dužnim štovanjem. Riječi pak iz Sigebertove Kronike koje navodi Baronije preuzete su iz Anastazija i nedostaju u ispravnijim primjercima.
13 Teofilakt Simokata u 8. knjizi djela Historiae, 4. poglavlje, govoreći o Mauriciju koji je postao carem 582. godine, ovaj blagdan Susreta Gospodnjega naziva τὴν τεσταραχοστὴν ἡμέραν τῆς γενεθλιαχῆς πανηγύρεως τοῦ μεγάλου θεοῦ Ιγσοῦ, δὲ Χριστὸν τά κατὰ τὴν υκομένην ἔβην γεγαίρουσι. Naziva ga četrdesetim danom od svetkovine rođenja velikoga Boga Isusa Krista, kojega svi narodi po svem svijetu štuju. Kodin Kuropalat u djelu De Officiis Ecclesiæ et Curiæ Constantinopolitanæ, 13. poglavlje, ubraja ovu svetkovinu među blagdane na koje car običava svečano izlaziti ako boravi u Carigradu, što u broju 8. ovako pripovijeda: Na blagdan Susreta ili Očišćenja car se upućuje u hram u Blahernama u pratnji Varjaga, koji uvijek prate cara dok jaše noseći na ramenima svoje sjekire, te ga doprate sve do visokih stuba; ali na ovaj blagdan prate ga i u sam hram, gdje ipak ne ostaju do careva povratka, nego čekaju, kako je uobičajeno, kod vrata Visokih stuba, gdje dočekuju cara i doprate ga sve do crkve Svetoga Duha. U odredbi cara Manuela Komnena, donesenoj u xii. Kristovu stoljeću, kod Balsamona u sholijama uz 1. glavu 7. naslova Focijeva Nomokanona, dan 2. veljače zbog Spasiteljeva Susreta ubraja se među one dane koje je po običaju starih careva proglasio slobodnima od svih poslova i parnica. Tako je Konstantin Veliki zakonom zapovjedio štovanje
posvećenoj Bogorodici Djevici,
blagdan Hypapante nekoć je slavio;
propisuju to car Justin,
kao i blagdan Kristova Rođenja, koji se ipak oduvijek prije slavio.
Četrdesetim danom naziva ga Simokata;
svečanim sjajem slave ga carevi;
obnavlja štovanje Komnen;
A dana Gospodnjega, ustanovljeno nekoć u vrijeme apostola, kako prenosi Euzebije u 4. knjizi njegova Života, 18. poglavlje.
14 Grci u svim svojim martirologijima, horologijima i menologijima slave 2. veljače Hypapante Gospodina našega Isusa Krista, u koje je vrijeme (dodaje se u Kanizijevu menologiju) blaženi Šimun primio Krista Gospodina na ruke, a u minejima i antologiju dodaje se ova pohvala:
Pošto je prošlo četrdeset dana nakon što je Gospodin uzeo spasonosno čovještvo i nakon poroda Vazda Djevice začeta bez muža, ovoga je najsvetijega dana u hram Gospodina našega Isusa Krista dovela i prikazala njegova presveta Majka i pravedni Josip, prema običaju i Zakonu, koji bijaše sjena novoga Zakona, kada ga je i časni starac Šimun (koji bijaše od Boga primio objavu da neće vidjeti smrti prije nego što vidi Krista Gospodina) uzeo na ruke te zahvaljujući Bogu i zauzvrat ga ispovijedajući uskliknuo: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodine” itd. I pun radosti preminuo je. Svečanost se pak obavlja u časnom hramu bezgrešne Gospođe naše Bogorodice Vazda Djevice koji je u Blahernama. Na grčkom se kaže da je Šimun των επιγρείων ἀνταλλάξαμενος τὰ σύρανια καὶ ἀτελεύτητα umjesto zemaljskih zadobio nebeska i neprolazna dobra, što je uobičajen izraz, premda je, prenesen u limb otaca, čekao dok Krist svojom smrću i uzašašćem ne otvori nebo. Izvrsno prenosi car Leon da je Šimun u podzemlju bio Kristov glasnik u govoru održanom na ovaj dan o Gospodnjem Prikazanju, koji je izdao Combefis.
15 Drevno štovanje Egipćana nagoviješteno je u Koptskom martirologiju, u kojem se na dan viii. mehir, koji odgovara 2. veljače, prenosi ovo: Ulazak Gospodnji u hram četrdeset dana nakon Rođenja. Blagdan Očišćenja. Istu svetkovinu ima i Kalendar Rutena.
§ IV Drevno slavlje istoga dana kod Latina: je li uvedeno nakon ukidanja žrtava Plutonu i Luperkalija?
C način slavljenja ovoga blagdana koji su bili prihvatili grčka i ostala istočna Crkva, isti je po njezinu primjeru sebi propisala zapadna Crkva; u čijim starijim martirologijima zadržana grčka riječ ὑπαπαντῆς obilno svjedoči o toj stvari. Tako stari Rimski martirologij koji je izdao Rosweyde, Usuard, Adon, Belin, rukopisi iz Liègea sv. Lamberta i iz Aachena imaju: 2. veljače Hypapante Gospodnja. U trierskom rukopisu dodaje se: Manji najviši blagdan, to jest prema suvremenom obredu Rimske Crkve blagdan drugoga razreda. Rukopis iz Centule sv. Riharija, koji nosi Bedino ime, ima: Hypapanti Gospodnja, što je zagrljaj ili primanje Gospodina Spasitelja. Ali naš rukopis pod istim Bedinim imenom, kao i trierski rukopisi sv. Maksimina i sv. Martina, utrechtski sv. Marije i kölnski kod Stuba sv. Marije te Galesini, pišu ovako: Očišćenje sv. Marije, a u rukopisu samostana sv. Cirijaka dodaje se Vazda Djevice. Drugi martirologiji spajaju oboje. Tako briselski rukopis sv. Gudule, rukopis Florarium, stari kölnski te vrlo mnogi rukopisi za uporabu belgijskih crkava pod Usuardovim imenom imaju: Očišćenje blažene Djevice Marije i Hypapanti Gospodina našega. Rimski martirologij ima: Očišćenje blažene Djevice Marije, koje Grci nazivaju Hypapante Gospodnja. Tiskani Beda ima: Očišćenje sv. Marije, kada je s djetetom prikazana u hramu; dodaje Raban: gdje je samoga Gospodina Isusa starac Šimun uzeo na svoje ruke i blagoslovio. Notker ima: Hypapante Gospodnja, ili Očišćenje blažene Marije, kada je Gospodina Isusa sa žrtvama prema Zakonu prikazala u hramu, a Šimun i Ana u Duhu Svetome spoznali da je on Krist te onima koji su iščekivali otkupljenje Jeruzalema navijestili. Kraće rukopis iz Reichenaua ima: Svetkovina sv. Marije, kada je Gospodina našega prikazala u hramu. Rukopis iz Liessiesa ima: Blagdan Očišćenja preblažene Bogorodice Marije i Prikazanje Gospodnje u hramu. Slično se čita u rukopisima iz Tournaija sv. Martina i kölnskom karmelićanskom te kod Maurolyca. Wandelbert donosi ove stihove:
Četvrti 4. siječnja posvećuje Jaganjac unesen u hram, dok njega, živoga Boga, vjerni puk u hramu pobožnom dušom prima, smješta i prostire prijestolje.
17 Pisac martirologija koji nosi naslov Viola Sanctorum prenosi da se ovaj blagdan naziva trima imenima: Očišćenja, Hypapante i Svijećnice. No ovo posljednje uključeno je u prethodno: naime, sv. Ćiril i Sofronije, jeruzalemski nadbiskupi, u svojim homilijama opominju da treba izići ususret Kristu uzevši svijeće, voštanice ili svjetiljke, po kojem susretu ili hypapante većina posvuda na svojim narodnim jezicima naziva ovaj blagdan, koji mi Belgijci i Nijemci nazivamo Licht-Misse, kao Misu svjetala, kao što ga Englezi nazivaju Candle-Masse, to jest Misom svijeća. U Sakramentaru sv. Grgura Pape čita se: 2. veljače, Očišćenje sv. Marije Djevice, s prvom molitvom za zbor, to jest za sinaksu, odnosno skup radi upućivanja zajedničkih molitava i obavljanja božanske službe. Tako sv. Jeronim u Životu sv. Paule udovice 26. siječnja br. 32 kaže: „Nakon otpjevanog Aleluja, kojim su znakom bili pozivani na zbor, nikome nije bilo dopušteno ostati sjediti.” Da to isti Jeronim naziva zborom u pravilu sv. Pahomija koje je sam preveo na latinski, ondje smo napomenuli. Ovdje pak skup radi obavljanja ophoda s upaljenim svijećama naznačuje molitva propisana za zbor ovako: „Pouči, molimo te, Gospodine, svoj puk, i podaj da ono što nam daješ izvanjski godišnjom pobožnošću štovati, iznutra postignemo svjetlom tvoje milosti. Po Gospodinu” itd. U Rimskom redu i Misalu ista počinje riječima „Usliši, molimo”, uz promjenu samo prve riječi. Baronije u bilješci uz Martirologij ovdje razumije skupljanje milostinje, za koje, premda dopuštamo da se često događalo, ovdje ipak manje odgovara.
18 Taj su dakle dan proslavila sveta svjetla koja se običavaju paliti: tu su svetkovinu Latini, primivši je od istočnjaka s blagdanom Hypapante, slavili s još većom pobožnošću i žarom duša, kako bi se posve iskorijenilo pogansko praznovjerje kojim su Rimljani u čast boga Februa, to jest Plutona, s upaljenim voštanicama obredno čistili Grad. O toj stvari raspravlja sv. Ildefons, toledski biskup, koji je preminuo 716. Kristove godine, kako smo rekli uz njegov Život 22. siječnja. On u 1. govoru o Očišćenju sv. Marije donosi ovo: „Nije neumjesno ako ukratko kažemo nešto o nazivu svetkovine. Naziva se dakle grčkom riječju ὑπαντῆ, što se na latinskom može reći susret: ὑπαντῆν naime na grčkom znači ići ususret. Stoga se ova svetkovina označuje takvim nazivom jer vjerujemo da su Gospodinu, kada su ga današnjega dana roditelji donijeli u hram, izišli ususret sveti ljudi, kojih je u to vrijeme u Jeruzalemu bez sumnje bilo vrlo mnogo. Obavlja se pak ova svetkovina u mjesecu veljači, koji su još poganski Rimljani tako nazvali po Februu, to jest Plutonu, za kojega su vjerovali da je najmoćniji u čišćenju. Februare naime kažemo za čistiti. U tom se mjesecu obredno čistio grad. Kad su naime Rimljani sebi podložili sve narode, nametnuli su im danak s tom odredbom da se isti danak plaća svake pete godine. Kad bi se to navršilo i popis imovine podmirio, sav je narod, kako je rečeno, obredno čistio grad te su prinosili žrtve podzemnim bogovima, za koje su smatrali da su njihovom pomoći i snagom podložili cijeli svijet. Taj je običaj čišćenja prikladno i pobožno promijenila kršćanska vjera, kad istoga mjeseca, to jest današnjega dana, u
A čast svete Bogorodice i Vazda Djevice Marije ne samo kler nego i sav puk s voštanicama i raznim himnima obilazi crkvena mjesta u ophodima, ne više na spomen petogodišnjega zemaljskoga carstva, nego radi vječnoga spomena nebeskoga kraljevstva, kada će prema evanđeoskoj prispodobi svi sveti sa svjetiljkama dobrih djela na svršetku svijeta izići ususret zaručniku Kristu i od njega biti uvedeni u svadbenu dvoranu vječnoga blaženstva.”
19 Toliko Ildefons s riječju ὑπαπντής o podrijetlu blagdana preuzetom iz istočne Crkve. Ipak, dok dodaje da je kršćanska vjera promijenila ili ukinula rimski običaj u čišćenju Grada, smatramo da to treba razumjeti na onaj način na koji je kršćanska vjera promijenila i idolopoklonstvo Kapitolskoga Jupitra i ostalih bogova, zamijenivši ga pravim štovanjem Krista Spasitelja našega, koje bi se štovanje ipak bilo uvelo sve da Jupiter i ostali bogovi nikada nisu ni bili izmišljeni. Osim toga, što ovdje valja osobito zapaziti, to se obredno čišćenje slavilo samo u Rimu, a ne kod Grka i drugih istočnih naroda, koji su imali drukčije nazive mjeseci, te se u prvim Kristovim stoljećima kod njih gotovo nazivao μην Περίπος, koji je kod egipatskih Kopta bio mehir, a kod Latina veljača, kako izvrsno dokazuje naš Petavius u 1. knjizi djela de Doctrina temporum, 29. poglavlje. Naposljetku, to se čišćenje Grada nije obavljalo drugoga veljače, nego su se, da bi se ona očišćena godina završila, februe slavile tijekom xii. uzastopnih dana i pri samom kraju mjeseca, prema ožujskim kalendama, kako sv. Eligije, imenovan 666. godine biskupom Noyona u Galiji i preminuo 665. godine, usporedivši to s ovim čišćenjem, izlaže u 11. homiliji održanoj na dan Očišćenja sv. Marije o Evanđelju i o uporabi svjetala, kako glasi naslov:
B 20 „Budući da je crkveni običaj”, kaže on, „da na ovaj dan noseći u rukama svjetla slavimo misnu svetkovinu, ukratko valja reći koji su počeci ove stvari. Kad su Rimljani zadobili vlast nad cijelim svijetom, podloženom su svijetu podijeljenom na tri dijela odredili da se plaćanje poreza obavlja kroz tri petoljeća, i to na ovaj način: da se u jednom petoljeću plaća zlato, u drugom srebro, a u trećem mjed. Svako se pak petoljeće nazivalo lustrum, po tome što bi se, kad bi se ono navršilo i porez platio, rimski narod okupio na jedno mjesto, prinijela bi se žrtva te bi se s voštanicama i svjetiljkama obredno čistio grad Rim u čast podzemnih bogova, a osobito Februa, to jest Plutona, koji se nazivao gospodarom podzemlja, po kojem je i mjesec veljača dobio ime, a to se obavljalo na samom njegovu kraju, to jest o kalendama. Stoga su tada prinosili žrtve podzemnim bogovima jer su vjerovali da su njihovom zaštitom podložili narode svijeta. Sada je dakle zabludu ispraznoga praznovjerja kršćanska pobožnost lijepo obratila na pravu vjeru, jer se već ne čisti nakon petoljeća, niti kao nekoć pri kraju mjeseca veljače, samo rimski grad u čast Februa, za kojega se lažno smatralo da je moćan u očišćenjima i da je bog podzemlja, niti radi dostojanstva onoga zemaljskoga rimskog carstva koje je već prestalo; nego se svake godine oko početka istoga mjeseca prosvjetljuje sveopći Božji grad, to jest sveta Crkva,
C svjetlom vjere koje sjaji u srcima njezinih sinova, označujući ga svjetlom voštanica koje se nosi u njihovim rukama u čast Gospodina našega Isusa Krista, koji je jedan i pravi Bog neba i zemlje i podzemlja; koji je, postavši radi nas pravi čovjek, današnjega dana htio biti prikazan u hramu te, premda bijaše bez ljage grijeha, htio da se za njega obavi zakonsko očišćenje s prinosima žrtava, da ga prime ruke svetoga starca Šimuna te da ga on, blažena Ana i ostali pravednici koji su iščekivali njegov dolazak ispovjede. Mi dakle, predragi, svečano danas obnavljajući spomen ovoga događaja, spremni ga prikazati s našom Gospođom, D slavnom njegovom Majkom Marijom, ili ga primiti s blaženim Šimunom, moramo s voštanicama i himnima, sjajni čistoćom duše i svijetlim djelima, pobožno stati pred njegovo lice, pomno se spominjući dostojanstva obećanoga nam vječnoga i blaženoga carstva, to jest nebeskoga kraljevstva, koje će tada primiti svi izabrani kada prema evanđeoskoj prispodobi, idući sa svjetiljkama dobrih djela ususret besmrtnomu Zaručniku, i sami postavši njegovom zaručnicom, uđu u preljubljenu svadbenu dvoranu” itd.
21 Toliko sv. Eligije, posve suvremenik sv. Ildefonsa, čijih se prije navedenih riječi toliko drži da se čini kako ih je ukrasio dodavši proširenje, osim ako obojica ne prepisuju nekoga drugog starijeg pisca, što nam se čini vjerojatnijim, budući da isto donosi i sv. Beda u 2. svesku djela, u raspravi de Ratione temporum, 10. poglavlje, gdje piše ovo: „Drugi je mjesec Numa posvetio Februu, to jest Plutonu, za kojega se vjerovalo da je moćan u očišćenjima; i toga se mjeseca grad morao obredno čistiti, pa je odredio da se prinose žrtve podzemnim bogovima. No taj je običaj čišćenja dobro promijenila kršćanska vjera, kad u istom mjesecu, na dan sv. Marije, sav puk sa svećenicima i poslužiteljima, pjevajući himne, pobožno ide u ophodu po crkvama i prikladnim mjestima Grada te E u rukama nose upaljene voštanice koje im je dao papa, a kako je taj dobri običaj rastao, naučili su isto činiti i na ostale blagdane iste blažene Marije i Vazda Djevice; nipošto radi petogodišnjega čišćenja zemaljskoga carstva, nego na vječni spomen nebeskoga kraljevstva, kada će prema prispodobi o mudrim djevicama svi izabrani, sa sjajnim svjetiljkama dobrih djela, idući ususret svomu Zaručniku i Kralju, odmah s njime ući na svadbu višnjega grada.” Isto, navodeći Bedu, prenosi Alkuin Flak u 3. knjizi djela de Ecclesiasticis officiis, 43. poglavlje, a izostavivši Bedino ime Raban Mauro u 6. svesku djela, u 2. knjizi djela de Institutione Clericorum, 33. poglavlje, gdje isto raspravlja o grčkim riječima ὑπαντή i ὑπαντάω što smo gore naveli iz sv. Ildefonsa. Kad se to pomno usporedi, čini se da se cijeli ovaj način uspoređivanja ovoga nošenja voštanica i svjetala na blagdan Hypapante s čišćenjem starih Rimljana može svesti na domišljatu zamisao jednoga pisca.
22 Drugi povod ustanovljenja ove svetkovine donosi Baronije u bilješkama uz Martirologij: „Poznato je”, kaže on, „da je rimski prvosvećenik Gelazije, koji je trideset godina prije Justinijanova vremena bio na čelu Rimske Crkve, otvorio put slavljenju ovoga dana u zapadnoj Crkvi kada je crkvenim zakonima ukinuo Luperkalije koje su se običavale slaviti u mjesecu veljači (kako piše Varon u 5. knjizi djela de lingua Latina), a koje su se u Rimu održale sve do tih vremena. Postoji vrlo učena rasprava istoga prvosvećenika o toj stvari protiv senatora Andromaha i ostalih Rimljana, privrženika Luperkalija. Imamo taj rukopis u našoj knjižnici, a prepisali smo ga u cijelosti i u djelu Annales Ecclesiastici; početak mu je: ‘Sjede neki u svojim kućama, ne znajući što govore’ itd. S pravom stoga smatramo da je nakon ukidanja Luperkalija u Rimu, kao što se u mnogim slučajevima dogodilo, uvedena ovakva svetkovina, koju je ubrzo potom u Justinijanovo vrijeme, kao što smo vidjeli, tom prigodom preuzela istočna Crkva.” Toliko Baronije. No gore je dokazano da se ovaj blagdan Hypapante, također sa svjetlima, kod istočnjaka slavio nekoliko stoljeća prije Justinijanova vremena te da je iz istočne Crkve uveden u zapadnu. Znamo da sv. Augustin u 18. knjizi djela contra Faustum, 5. poglavlje, piše da je veljača dobila ime po svetim obredima februama Luperka. Čitali smo i spomenutu raspravu sv. Gelazija Pape u 6. svesku djela Annales uz 496. godinu
A Kristovu od broja 30. do 45., ali bez ikakva spomena Hypapante ili imena preblažene Marije Bogorodice. Odakle ćemo dakle zaključiti da je tada ustanovljena ova svetkovina Hypapante? Zašto radije ovdje ne bismo naveli ovo pravilo sv. Augustina iz 4. knjige djela de Baptismo contra Donatistas, 24. poglavlje, po kojem se za ono što drži sveopća Crkva, a nije ustanovljeno saborima nego je oduvijek zadržano, najispravnije vjeruje da nije predano ni kojom drugom nego apostolskom vlašću? Tako će se pokazati da se od vremena apostola Kristovo Rođenje slavilo 25. prosinca, za koje je ipak Nicefor, kako smo gore naveli, napisao da ga je ustanovio car Justin kao i Justinijan blagdan Hypapante.
§ V Posebno štovanje Očišćenja u raznim Crkvama.
Svetkovini ovoga dana s pravom se pridružio ophod, jer se čita da su na ovaj dan u Evanđelju mnoge časne osobe izišle u ophod. Prinosili su, prema svjedočanstvu sv. Bernarda u 2. govoru o Očišćenju, Josip i Marija žrtvu hvale, jutarnju žrtvu; Šimun i Ana su je primali. Od njih četvero proslavljen je ophod koji se danas svečanim radostima doziva u pamet po četiri strane svijeta. Da su i mnogi drugi obaju spolova izišli ususret, nagovješćuju sv. Ildefons i drugi Oci. O istom ophodu niže govori sv. Sofronije. Kakav je pak način Rimljanima propisao sv. Sergije B. papa, koji je bio na čelu Crkve od 687. do 701. godine, naznačuje se u knjizi koja nosi naslov Ordo Romanus, izdanoj u djelu Bibliotheca Patrum među piscima osmoga stoljeća, za koju Mihael Hittorp u predgovoru prije drevnih pisaca o božanskim službama koje je sam izdao tvrdi da je sastavljena u vrijeme kralja Pipina i pape Stjepana. Ondje se o Očišćenju sv. Marije prenosi ovo: „O ovoj svetkovini, to jest ὑπαντή Gospodnjoj, i drugim svetkovinama sv. Marije čita se u djelu Gesta Pontificalia da je papa Sergije zapovjedio da se na dan Prikazanja Gospodnjega u hramu obavljaju litanije. Tako je naime napisano da u dane Navještenja Gospodnjega, Usnuća i Rođenja svete Bogorodice Marije te sv. Šimuna, što se na grčkom naziva ὑπαντή, s litanijama iziđu od sv. Hadrijana i da se puk okupi kod sv. Marije. Neka dakle samoga toga dana, kad zora svane, krene sav kler i puk s litanijom i antifonama prema crkvi sv. Hadrijana čekajući papu. Ušavši u sakristiju, papa se oblači u crno ruho.” Isto ima gore navedeni Alkuin, te dodaje: „Nakon toga svi primaju pojedinačno iz ruke papine voštanice” itd. Ukratko se istoga dotiče prije spomenuti Amalarije Fortunat.
C24 Grci mjesec veljaču u svojim minejima započinju ovom svetkovinom ovim riječima: Eiſ τήν πρώτην, προεὐρτια τῆς ὑπαπαντῆς τοῦ Κυρίου καὶ Θεοῦ, καὶ Σωτῆρος ἦμῶν Ιχσοῦ Χριστοῦ. Prvoga dana, predblagdan Hypapante ili susreta Gospodina i Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. O istom se predblagdanu govori u Horologiju Grka i kod Molanusa u djelu Additiones ad Usuardum. Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum ima ovako: Predblagdan Hypapante, ili susreta, Gospodnjega, inače bdjenje Prikazanja Kristova i Očišćenja presvete Djevice. Da se naime bdjenje Očišćenja obdržava kod Parižana, bilježi Locrius u djelu Calendarium Festorum B. Mariæ. Ali i u Španjolskoj se to bdjenje običava obdržavati s postom, čemu je svjedok Bernardino Gómez u 1. knjizi djela de Vita Jacobi I Aragonum Regis. U djelu Agenda Ecclesiæ Moguntinensis, tiskanom 1451. godine, pod naslovom o obdržavanju postova, propisuju se sva bdjenja blažene Djevice Marije, od kojih doduše samo ono Uznesenja po zapovijedi, a ostala po običaju valja obdržavati. Nabraja se pak ovih sedam blagdana blažene Marije: Očišćenja, Navještenja, Pohođenja, Uznesenja, Rođenja, Prikazanja i Začeća. Običavaju se pak ta bdjenja, ili postovi, iz pobožnoga običaja obdržavati u mnogim biskupijama Poljske, Njemačke i Belgije. Otuda se na sinodi u 's-Hertogenboschu održanoj 1412. godine, u 12. naslovu, 10. kanonu, ovako određuje: „Kako bismo pastirima i dušobrižnicima te ostalim našim podložnicima dali priliku za umnažanje pobožnosti, naređujemo i nalažemo da u tim istim mjestima čuvaju onaj hvalevrijedni prihvaćeni običaj posta uoči blagdana Bogorodice Djevice Marije koji su proglašeni da se svečano slave, te neka ga obznane puku kako bi čuvao pobožni običaj.” Opatija Tongerlo premonstratenškoga reda, smještena u istoj biskupiji, među drevnim poveljama utemeljenja koje je izdao Miraeus u djelu Notitia Ecclesiarum Belgii, donosi u 217. poglavlju jednu izdanu 1477. godine na bdjenje Očišćenja blažene Marije. U susjednom Gelderlandu i Nizozemskoj, prije nego što su kalvinisti ondje zatrli katoličku vjeru, običavali su župnici najavljivati, a puk obdržavati pobožni običaj posta na predblagdane blažene Djevice Marije. Otuda Hesselius u djelu Explicatione Decalogi, 106. poglavlje, govoreći o postu, ovako piše: „Na bdjenja Duhova, Uzašašća Gospodnjega, Očišćenja, Navještenja, Rođenja i Začeća blažene Marije valja slijediti običaj kraja ili grada.” Da je engleski kralj Henrik II. Englezima zapovjedio post svake subote od ix. sata do sljedećega ponedjeljka i na svako bdjenje Djevice Marije, uči Roger iz Hovedena u stražnjem dijelu djela Annales Angliæ, kojega navodi Locrius u 1. knjizi djela Maria Augusta, 31. poglavlje, i Colvenerius u djelu Calendarium Marianum uz kalende veljače, koji E
25 Ovaj blagdan s osminom slave braća Reda slugu blažene Djevice Marije, Reda presvetoga Trojstva, Reda blažene Marije od otkupnine i Karmelićanskoga reda, uz dodana vlastita čitanja; isto tako klinijevci, cisterciti, Bogu posvećene djevice iz Fontevrauda i Red blažene Marije od Navještenja. Isto bilježi Cursus B. Mariæ za uporabu Reda sv. Benedikta te Breviarium Dononiense sastavljen 1458. godine, kako prenosi Colvenerius uz 3. veljače, drevni brevijari iz Amiensa, Langresa i Toula u Francuskoj, iz Burgosa i Sigüenze u Španjolskoj, iz Antwerpena i Bruxellesa u Belgiji, iz Hildesheima u Njemačkoj, kanarski u Oceanu, te Hermann Greven u djelu Auctarium Usuardi uz 9. veljače; na koji dan također Saussay ovako piše: „U biskupskoj crkvi u Saintesu, osmina Očišćenja sv. Marije zbog čuda za koje sveti spomenici te Crkve prenose da se ondje ovako dogodilo. U toj se glavnoj crkvi nalazi oltar Majke Božje posvećen drevnom pobožnošću i još stariji kip, koji građani zbog čudesnih znakova česte pomoći već odavna nazivaju BLAŽENOM MARIJOM OD ČUDESA. Dogodilo se pak nekoć usred tišine gluhe noći, dok je dubok mir obuzimao cijeli grad, da su iznenada, a da ih nitko nije pokretao, mjedena zvona glavne crkve odjeknula čudesnom milozvučnošću sklada. Probuđeni tom neobičnom zvonjavom, sveti crkvenjaci odmah ustadoše s postelje te ugledaše hram kako posvuda blista od svjetala i silno mnoštvo ljudi kako u uzvišenom ophodu i molitvi te preljupkim himnima smjerno štuje Djevicu. Približivši im se plašljivim korakom, zamoliše onoga koji je vodio posljednji red tako svečane povorke da im kao svjedočanstvo tako velikoga događaja dade ostatak upaljene voštanice koju je nosio u pobožnim rukama. Što on rado učini. A kad je ta stvar u prvo praskozorje postala poznata crkvenim prvacima,
A prvacima, ne samo po čuvarima nego i po mnogim građanima koji su taj događaj vidjeli kroz prozirne pukotine vrata, zapovjedili su da se voštanica pobožno čuva među svetim relikvijama te su zbog tako nečuvena čuda proglasili ovaj dan spomendanom za cijelo potomstvo.” Osim toga, dana osmine Očišćenja spominje se Ivan Gerson u 4. dijelu djela Opera, u pismu o ustanovljenju blagdana sv. Josipa, pisanom 1416. godine na Saboru u Konstanzu gospodinu Parviju, kantoru iz Chartresa i profesoru svete teologije.
26 Praška Crkva danas iskazuje osobito štovanje zbog poštovanja prema dvama dijelovima pojasa blažene Marije, o kojima se u rukopisnom Praškom martirologiju prenosi ovo: „Očišćenje blažene Djevice Marije i Hypapanti Gospodnja. Za koju se ne kaže da je očišćena zato što bi iz svoga poroda navukla ikakvu ljagu, budući da je Djevica, nego zato što su se sam Gospodin i slavna njegova Majka, premda ništa nisu dugovali Zakonu, dragovoljno htjeli podložiti zakonskim odredbama. Naziva se također Hypapanti, to jest čišćenja: kršćani su naime ono štovanje čišćenja, koje se na početku veljače obavljalo Plutonu, promijenili nabolje te u čast pravoga Svjetla i Jaganjca, kojega je Majka Djevica prikazala u hramu, danas u rukama nose upaljene voštanice, idući ususret Gospodinu prikazanu u hramu. Od njezinih dvaju slavnih pojasa dva je komadića slavni vladar Karlo iv; rimski car vazda uzvišeni i češki kralj, dobio u crkvi u Augsburgu te ih ukrašene u kristalnoj pokaznici darovao Praškoj Crkvi.”
B U Pragu je štovanje ovoga dana svečanije zbog dijelova pojasa blažene Marije;
27 Peregrino Merula u djelu Sanctuarium Cremonense prenosi da je Stefano Borsello, kanonik glavne crkve, 1481. godine u Cremoni sagradio crkvu, u puku nazvanu Incoronata, pod naslovom Očišćenja blažene Djevice Marije. U Rimu je također slavan hram sv. Marije od Očišćenja na Eskvilinu sa samostanom redovnica sv. Franje osnovanim 1400. godine. Drugi je u Rimu hram lotarinškoga naroda, koji se naziva sv. Marija od Očišćenja, smješten u onom dijelu grada koji se u puku naziva in Banchi. O tim rimskim hramovima raspravlja naš Antoon van Balinghem u djelu Calendarium Marianum uz 2. veljače, gdje nabraja mnoga nebeska viđenja i razna čuda učinjena na preporuku ovoga blagdana i voštanica, kao i posvuda noviji pisci. Zanose blažene Veronike iz Binasca donijeli smo 13. siječnja u 3. poglavlju Života, kao i 25. siječnja pobožna razmatranja blaženoga Henrika Susona u 42. poglavlju, koja su oni imali na blagdan Očišćenja. Slične ćemo pobožne vježbe i čuda donositi u cijelom ovom djelu, ali sabrati ih na jedno mjesto na čast i štovanje Bogorodice Djevice Marije, premda bi nam bila želja, ne dopušta narav našega pothvata niti oskudica vremena.
onih, i to onih koje ne potpadaju pod osjetilo vida, D Kreposti. Jer anđelima nebeskim zasebno su dani stanoviti govor i jezik koje mi ljudi ne možemo shvatiti. Stoga ću i ja snažnim glasom s velikim Pavlom uskliknuti: „Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta?” Gdje su ukrasi govornika? Gdje su pitanja filozofa? Gdje su domišljate vještine gramatičara? Zaista, ludom učini Bog mudrost ovoga svijeta, te ju je i tim više pokazao suvišnom, ispraznom i beskorisnom jer je ta mudrost bila i dar i milosni poklon dan nevjernim narodima radi promatranja i traženja Boga te triježnjenja od isprazne zablude. No budući da svijet mudrošću svijeta nije upoznao Boga, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. I to s pravom s Pavlom vičem, a i sam ću sada pun divljenja uskliknuti: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako su nedokučivi sudovi njegovi i neistraživi putovi njegovi!” Jer nitko nije spoznao misao Gospodnju niti mu je tko bio savjetnikom. Jer kako bi stvorena stvar mogla vidjeti um Stvoriteljev ili mogla shvatiti njegovu oštroumnost i razum? Ili kako bi tvorevina dala savjet onomu koji ju je oblikovao, kao da se on povjerava savjetu tvorevine te da mu, nesavršenu, treba savjet za savršenstvo? Stoga je kod nerazumnih ono što se propovijeda ludost, jer je mudrost ljudska postala ludom.
Stoga je zaspala Akademija, a Stoa je umuknula, prazan je Peripat, spavab Licej, Atena je pogažena, kako ne bi, ostavivši Boga Stvoritelja svega, od stvari koje je on stvorio pravili bogove. Protiv Boga naime i Božje mudrosti ratuju oni koji sude da je ono što se vidi veće od Boga te ne žele vidjeti Boga, njihova Stvoritelja. Zato su te stvari predane šutnji i bačene u dubinu zaborava.
2. Otuda se radije naviješta Nazaret, u kojem su se čitala Božja evanđelja; otuda se naviješta Betlehem, gdje se Bog rađa u tijeluc... gdje Bog provodi život čineći čuda. Otuda se unaprijed označuje Golgota, gdje Bog prima križ. Otuda se pjeva Uskrsnuće, u kojem Bog ponovno ustaje iz groba; otuda se naviješta Sion i unaprijed se označuju obronci Sjevera, gdje se Krist ukazuje pošto je uskrsnuo od mrtvih; otuda se slavom obasipa Maslinska gora, s koje se Bog s ljudskom naravi vraća na nebo. Uklonjeno je prijašnje, a uvedeno drugo; ono je postalo ludo, a ovo je dokazano; ono je pretvoreno u pepeo, a ovo je proslavljeno; ono je s pravom prezreno jer nije častilo Boga, a ovo je dolično uzvraćeno slavom jer je Bogu, kako je trebalo, dalo slavu. Ono je naime ljudima bilo na sablazan, vuklo je u propast i sunovraćalo u bezdan pakla; a ovo je ljudima i na spasenje, vraća ih iz smrti u život i sa zemlje ih uznosi na nebo. Pošto je ono predano zaboravu, ovo već blagdanski štujemo; ovo današnjega dana svi zajedno suslavimo; u ovo se, kako dolikuje, posvećujemo. Božji su to naime blagdani i otajstva koja, dok se prikladno obavljaju prema ljudskom stanju, ujedno otajstveno usavršavaju onoga tko ih obavlja.
F kako je trebalo, dalo slavu, ovo je dolično uzvraćeno slavom.
3 Ali što je sada i ovo otajstvo (njegova je naime ova sadašnja svetkovina) ili kakva je ova Kristova veličanstvenost (njegov je naime ovaj svečani ophod i izlazak), odmah će nas upitati netko, bilo da je sputan nevjerom, bilo da hini nepoznavanje vjere. Sinovima naime Crkve i onima koje je posvetio Duh Sveti sve što se tiče Krista jasno je i poznato, i ništa im od onoga što se obavlja nije nepoznato. Ja ću pak i vikati, i izreći, i propovijedati ono što je vlastito ovome blagdanu. Ne stidim se naime evanđelja Kristova, što je prije nas vikao Pavao, nego oholost stranih mudraca
Drugo je ovo Kristovo otajstvo, druga je ova veličanstvenost Krista Boga našega. Velika su naime uvijek njegova čuda, kao ona koja nadilaze pristupe i ulaze svih govora te nadmašuju snagu svake mudrosti, ne samo ljudske nego i anđeoske
A po njemu samome oblijevam rumenilom stida. Jer snaga Božja, koja se ne može shvatiti, na spasenje je svakomu tko vjeruje. A kako bi se i moglo dogoditi da se stidim iznositi neizrecivu moć Božanstva? Neka naša otajstva uzalud ne optužujud Aristagore, Anaksagore, Anaksimandri, Pitagore, Aristoteli, Platoni, najmudriji branitelji već pokvarene mudrosti, koji ne znaju što govore i ne mogu razumjeti ono što tvrde; koje je s pravome i ribarska trstika biljegom okrznula i nožić postolarskoga umijeća pokosio te pokazao da su mrtvi i bezosjećajni otpaci zemlje; nego otpustivši ove s naše mudre svetkovine (budući da su Božju mudrost i sami iz sebe istjerali te se ispunili ispraznom i taštom ludošću), mi svi bogoslovnim ustima opjevajmo čudesna i od Boga ispravno učinjena djela i čistim ih dušama proslavimo. To naime i najviše priliči božanskim Božjim blagdanima, i ovdje traži one koji će suslaviti njegove blagdane.
4 Rodio se vječni onaj Krist u tijelu i na naš način uzeo sebi Majku, koja ga je nedvojbeno i neizrecivo rodila; te smo nju mi, koji smo iz nje ubrali spasenje, nedavno otajstveno štovali na blagdan. Nakon kojega je po redu osmi dan dočekao iščekivano obrezanje tijela; tada smo pak kao posvećenici i štićenici Božji, te oni koji su primili božanske Božje darove, ponovno otajstveno obavili i njega. Sada pak nakon onih slijedi drugo otajstvo, i drugim darom obdaruje smrtnike. Ništa naime ne proizlazi od rođenoga Boga a da se posve ne odnosi na korist ljudi: zasigurno je iz želje da uzvisi ponizne i odbačene rođen radi nas ljudi. Koje je pak sada i to otajstvo što ga, kako dolikuje Bogu, slavimo? Nadasve divan izlazak Kristov, dolazak Kristov prepun blaženstva, teško objašnjivo prikazanje Kristovo, prijelaz s mjesta na mjesto Krista koji izlazi iz prebožanskoga Betlehema, a dolazif u ovaj grad Jeruzalem.
5 Ta tko može izreći ovu Božju selidbu s jednoga mjesta na drugo? Stoga su, o muževi ispunjeni istom mudrošću kao i mi, neizreciva otajstva Isusa Krista, i takva da ih bujica govora ne može obuhvatiti. Kako se naime onaj tko sluša o izlasku neograničenoga Boga i o njegovu prijelazu s jednih mjesta na druga neće odmah nasmijati govorniku, kao onomu koji u ljudske umove unosi nevjerojatne i nipošto prihvatljive stvari? Ipak izlazi neograničeni (neka pogani slobodno kude ovaj navještaj, obilježivši ga kao nerazumnost), izlazi onaj koji
C naravni opseg (budući da je Bog) ne podnosi, štoviše, onaj koji je naravlju i moći beskonačan (konačna je naime ova narav i konačne kreposti), izlazi na naš ljudski način; neka se slobodno raspukne onaj koji kaže da je jedan Sin koji je izišao, a bunca u drugome koji nije izišao, te nam tako par sinova i Kristova sanja onaj bijedni Nestorije. On pak radije i sam sebe bezbožno uvjerava, i Kristovo otajstvo opakim drskošću rastrga. Htio je naime da je izišao samo rođeni od Djevice, a ne i od Oca rođeni Sin, ona vječna Riječ. Ali pravi i očiti izlazak učinio je Bog. Uistinu je naime bio postao tijelom i tijelom obuhvaćen, i bio je obuhvaćen tjelesnim ograničenjem; neka se slobodno razjari onaj koji niječe narav tijela u Riječi koja je postala tijelom, i sanja da je izlazak bio puka utvara, bijedni Eutih. Kad bi naime narav Riječi koja je postala tijelom ostala jedina, bila bi utvara ono što se ukazivalo, i gola sjena bilo bi ovo Kristovo otajstvo, a ne uistinu utjelovljena Riječ. Jer kako je Riječ, ako nije uzela narav tijela, nepromjenjivo postala tijelom? Ali Riječ je uistinu postala tijelom, i nipošto nije pretrpjela pretvaranje u tijelo; te je nepovrijeđeno od Djevice uzela narav tijela, po kojoj je od nje i rođena. Onaj isti niti dopušta razdvajanje naravi, te se spoznaje u dvjema naravima: niti je zbog njihove razlike podijeljen, kako je mahnito bjesnio Nestorije;g niti miješa narav onih čije se sjedinjenje dogodilo u hipostazi. Tako jedan te isti, i bivajući u istome, spoznaje se kao Bog i čovjek, pokazuje jednu uspostavljenu osobu koja se sastoji od obiju naravi, ali ipak ne miješa ono što je bilo vlastito objema: iz kojih se naime nepromjenjivo sastavljao, u istima se nerazdijeljeno ukazuje, niti miješajući svoje otajstvo, niti dijeleći svoju osobu. a Škola stoika i peripatetika., b Vježbalište u Ateni, u kojem je poučavao Aristotel., c Nedostaje ponešto, ponajviše o gradu Jeruzalemu., d O tim filozofima raspravlja Laertije u knjigama de Vitis Philosophorum, i posvuda stari pisci., e Razumije apostole Petra i Pavla: tako ih opisuju sv. Zlatousti i drugi Oci., f Grčki, τάυτην την πάλη, čime naznačuje gdje boravi., g Grčki, ὄντε συγχάν την ἐνωσιν (radije οὐσιαν) τάν εξ ὄν τῆ χαιὸ υπόστασιν γεγίσειν ἐνωσιε.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.