Susret s Kristom. Nošena svjetla. Dan očišćenja.
Occursus Christi. Lumina collata. Dies purgationis.
Tako dolazi onaj nebeski Betlehemčanin: tako se pokazuje vidljivim onaj koji izmiče oštrini očiju: tako se bez tjelesnosti pokazuje u tijelu: tako dolazi ograničen onaj koji ne može biti ograničen. Nego potrčimo u susret njemu svi mi koji tako pobožno slavimo i častimo njegovo otajstvo, pođimo svi spremna srca. Tko će mu prvi poći u susret? Tko će prvi ugledati Boga očima? Tko će prvi primiti Boga? Tko će prvi ponijeti Boga na rukama? Neka nikome ne bude mrsko ubrzati trk, neka nitko ne hramlje pri žurnom koraku, neka nitko ne prekida pobožan izlazak, neka nitko ne kasni na Božanski susret: neka se nitko ne pokaže lišenim kušanog slavlja, neka se nitko ne čini isključenim iz otajstava, neka nitko ne bude prikraćen za svjetlonosnu radost: neka se nitko ne pokaže tromijim od najbržeg trka starca Šimuna, neka nitko ne bude prosuđen sporijim u hodu od one starice Ane, da ne bi ni na koji način starci i uistinu poodmakle dobi onoga koga vide da klone u nogama i da mu ponestaje brzog trka ne samo ukorili, nego i prigovorili proročkim riječima mlak, a možda i nevjeran duh. Stoga neka nitko ne bude bez udjela u susretu, neka nitko ne bude tuđ svjetlu koje valja nositi.
Ita cælestis ille Bethlehemita procedit: ita apparet aspectabilis, qui fugit aciem oculorum: ita expers ille corporis in carne monstratur: ita venit circumscriptus, qui circumscribi non potest. At in occursus curramus ejus universi, qui tam pie illius colimus veneramurque mysterium, propenso cuncti animo eamus. Quis illi primus occurret? Quis Deum oculis cernet primus? quis Deum primus excipiet? Quis primus ulnis portabit Deum? Neminem pigeat cursus accelerati, nemo ad gressum concitatum claudicet, nemo pium abrumpat exitum, nemo ad Divinum occursum tardet: nemo celebritatis degustatæ spectetur expers, nemo mysteriorum exors appareat, nemo lucifera hilaritate privetur: nemo ad cursum Simeonis senis velocissimum flat languidior, nemo anu illa Anna pede tardior judicetur, ut ne quo modb senes vereque grandaevi illum, quem deficientem viderint pedibus, citoque cursu destitui, non solum incusent, sed remissum etiam animum, fortasse et infidelem, eidem propheticis verbis exprobrent. Nemo igitur sit occursus non particeps, nemo a ab luce ferenda alienus.
7 Dodajemo i sjaj voštanica, kako bismo pokazali Božanski sjaj onoga koji dolazi, od kojega sve sjaji i biva prosvijetljeno obiljem vječnoga svjetla nakon što su odagnane najgore tmine: tako i ponajviše da bismo očitovali sjaj duše, s kojim nam je nužno poći u susret Kristu. Jer kao što je Majka Božja i najčistija Djevica na rukama ponijela pravo svjetlo i bila nazočna onima koji su ležali u tmini, tako i mi, prosvijetljeni njegovim prosvjetljenjima i držeći u rukama svjetlo koje svima svijetli, pohitimo ususret onome koji je uistinu svjetlo. Jer uistinu, budući da je svjetlo došlo na svijet i obasjalo ga razlijevši se po tminama, i budući da nas je pohodio Mlado sunce s visine i zasjao onima koji su sjedili u tmini, to je naše otajstvo: zato idemo držeći svjetiljke, zato hrlimo noseći svjetla, označujući time i svjetlo koje nam je zasjalo i nagovješćujući sjaj koji će nam od njega doći. Stoga potrčimo zajedno, pođimo svi u susret Bogu: da ne bismo, ako nam to bude mrsko, bili kadikad optuženi zbog nezahvalna duha prema njemu ili zbog strašnog grijeha njegova prezira, te da čujemo ono što su slušali i oni koji su prije, obavijeni onim tminama i neprosvijetljeni Židovi, kad je on govorio: Jer Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više ljubili tamu nego svjetlo, jer su im djela bila zla (jer zloća uvijek zasljepljuje duh i ne dopušta mu da vidi svjetlo) ili pak ono (što kaže sveto Evanđelje) svjetlo u tami svijetli i tama ga nije obuzela. Došlo je dakle ono pravo svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. Prosvijetlimo se dakle svi, o braćo, budimo svi obasjani. Neka nitko od nas ne ostane neupućen u ovaj sjaj, neka nitko ne ustraje ispunjen noći bez mjesečine, nego izađimo svi sjajni: prosvijetljeni pođimo svi zajedno ususret i primimo ono jasnije i vječno svjetlo sa starcem Šimunom, te kličući s njim u duhu zapjevajmo hvalospjev sa zahvaljivanjem Roditelju i Ocu svjetla, koji je poslao pravo svjetlo i odagnao maglu te nas sve učinio sjajnima. Jer spasenje Božje, koje je pripravio pred licem svih naroda i očitovao na slavu našega novoga Izraela, vidjeli smo i mi po njemu i bili smo odmah oslobođeni od one stare i tamne krivnje, kao što je Šimun ugledavši Krista bio oslobođen od svezâ sadašnjega života. I mi, prigrlivši vjerom Krista koji je iz Betlehema krenuo k nama, postali smo od pogana Božji narod (jer on je spasenje Boga i Oca) te smo očima promotriti Boga koji je postao tijelom, i prihvativši Božju nazočnost u naručje duha, nazivamo se novim Izraelom i slavimo ga godišnjim blagdanima, da nikada ne dođe u zaborav.
7 Cereorum etiam splendorem addimus, tum ostendendo splendorem accedentis Divinum, a quo cuncta splendescunt, pessimisque depulsis tenebris illustrantur abundantia lucis æternæ: tum vel maxime manifestando splendorem animæ, quocum nos occurrere Christo necesse sit. Ut enim Dei Mater Virgoque integerrima, veram ulnis tulit lucem, iisque adfuit, qui jacebant in tenebris; ita et illustrationibus illius nos illustrati, ac lumen omnibus apparens tenentes manibus, ei qui vere lux est, obviam ire festinemus. Nam profecto, quia lux venit in mundum, eumque tenebris circumfusus illustravit, et quia visitavit nos Oriens ex alto, atque his qui in tenebris sedebant, affulsit; hoc nostrum est mysterium; idcirco lampades tenentes incedimus, idcirco lumina ferentes accurrimus, tum ita designantes, quod illuxit nobis, lumen: tum splendorem, ab eo nobis adfuturum, innuentes. Quapropter curramus una, Deo cuncti occurramus: ne, si facere id piguerit, vel de animo ab eo ingrato aliquando accusemur, vel de metuendo ipsius contempti crimine: audiamusque, quod etiam dicentem eum prius audierant tenebris illis involuti, nec illustrandi Judaei: Quia Lux venit in mundum, et dilexerunt homines magis tenebras, quam lucem: erant enim eorum mala opera (semper enim animum obscurat maitia,
A malitia, nec eum sinit videre lucem) vel etiam illa (quod sacrum ait Evangelium) lux in tenebris lucet, et tenebræ eam non comprehenderunt. Lux ergo illa vera, quæ illuminat omnem hominem venientem in hunc mundum, venit. Omnes ergo, o fratres, illuminemur; omnes illustremur. Nemo nostrum maneat hoc non initiatus splendore, nemo oppletus illuni nocte persistat, sed prodeamus omnes splendidi: illustrati eamus obviam simul universi, lucemque illam claram ac sempiternam excipiamus cum sene Simeone: exultantesque cum eo animis, Genitori Patrique lucis, qui misit lucem veram, caliginemque depulit, ac nos omnes effecit splendidos, cum gratiarum actione hymnum concinamus. Dei enim salutare, quod paravit ante faciem omnium populorum atque ad nostram novi Israelis gloriam manifestavit, etiam nos per ipsum vidimus, fuimusque veteri illo obscuroque crimine, uti vitæ præsentis vinculis viso Christo Simeon, confestim absoluti. Nos etiam Christume Bethlehemo ad nos profectum complexi fide, facti sumus ex Gentibus. Dei populus (ipse enim Dei Patrisque salutare est) oculisque Deum carnem factum conspeximus, ac visa Dei præsentia ulnisque mentis admissa, novus Israel nuncupamur, eamque festis anniversariis, in oblivionem ejus numquam venturi, celebramus.
B
8 Ali zar Krist dolazi posvuda nazočan? Ili svjetlo koje ispunja sve izlazi u sredinu? Jer ništa od onoga što je njegovo nije lišeno sjaja, budući da njegova narav nije ograničena i ne može se ni čime izvanjskim spriječiti, a želi ispuniti drevni zakon. Štoviše, on dolazi i, unaprijed označujući svoje sasvim uzvišeno rođenje, prorekao je o sebi Mojsijevim ustima. A kakvo je to proroštvo? Svako muško koje otvara maternicu, kaže, zvat će se sveto Gospodinu. Tu je zapovijed, ali još više proročku najavu, ispunio jedino on, kad je jedini on izišao iz Djevičine utrobe, a ipak je nije lišio njezina djevičanstva i nije razriješio njezina pečata kad je izlazio: što je bilo jasno predskazano samo o njemu. Jer i sam se jedini rodio od same Djevice, i jedini je začet od maternice bez sjemena, i jedini je izišao iz Djevičine utrobe sačuvavši samu Djevicu, rodovši se bez povrede njezine milosti, dolazeći na svjetlo bez umanjenja njezina sjaja, izlazeći bez razrješenja njezina pečata: što pokazuje da je Bog onaj koji se rađa i očituje da je u pravom smislu Bogorodica ona koja rađa. Ondje se čini da je opet zločinac Nestorije, koji ne želi nazvati Bogom onoga koji se rađa niti podnosi nazvati Bogorodicom onu koja je rodila: ondje se vidi i prokleti Eutih, koji poriče da je tijelo Gospodnje i njegove i naše naravi. Jer kako je Riječ, koja je iz razloga našega spasenja podnijela da postane naše tijelo, postala Tijelom, ako narav tijela od njega nije bila ni uistinu uzeta iz nas ni tako sjedinjena s njim da jasno pokaže kako je istu narav koju imamo mi primila Riječ koja je prije bila bez tijela i tako postala uistinu čovjekom s nama, ako nema ni tijelo iste vrste kao naša tijela ni dušu iste naravi od koje se sastoje naše duše? Nego uistinu je Riječ postala Tijelom želeći nas spasiti: i Bog koji je u njemu uistinu postao čovjekom ne nosi ništa lažno ni ne vara nas ljude, nego je uzevši našu narav udijelio nama svoju.
8 Verum Christusneb ubique præsens accedit? An lux implens omnia procedit in medium? Nihil enim illius, cum natura non circumscripta sit, nullaque abs re arceri valeat, velitque legem implere priscam, vacuum est claritate. Imo vero accedit, ortumque suum omnino summum præsignificans, de se Mosaico vaticinatus est ore. At quale hoc vaticinium? Omne masculinum adaperiens vulvam, inquit, sanctum Domino vocabitur. Quod quidem præceptum, magis tamen denuntiationem propheticam, etiam solus implevit, cum ex utero Virginis solus ipse processit, eamque tamen virginitate non privavit sua, ejusdemque, cum procederet, vinculum non dissolvit: quod de solo ipso aperte prædictum erat. Nam et ipse soluse sola natus est Virgine, et a seminis experte vulva solus est 'genitus, et soluse Virginis utero progressus, ipsam Virginem conservavit; non corrupta ejus gratia nascens, illius non minuto splendore in lucem veniens, vinculo illius non soluto progrediens: que et Deum ostendunt cum esse, qui nascitur, et Deiparam declarant proprie eam esse quæ parit. Ubi scelestus iterum videtur esse Nestorius, qui neque Deum dicere vult eum qui nascitur; nec Deiparam eam sustinet vocare quæ peperit: ubi execrandus quoque Eutyches spectatur, qui carnem negat Domino ejusque, atque nobis, esse natura. Quo enim modo Verbum, quod caro nostra fleri cauusa sustinuit, Caro factum est, si natura carnis ab eo ex nobis neque vere assumpta, neque ita ipsi juncta erat, ut ostenderet liquido, eamdem, quam nos, naturam Verbum ante corporis expers suscepisse, atque ita vere hominem factum esse nobiscum, si neque habeat corpus ejusdem cum corporibus nostris generis, neque animam ejusdem, qua nostræ constant, naturæ? At vere Verbum Caro factum, nos servare cupit: et existens in ipso Deus vere factus homo, nihil falsi præ se fort, neque homines nos decipit; sed nostra natura suscepta, gratificatus est nobis suam.
9 Jer da to nije bilo tako kao što vjerujemo, kako bi evanđelist koji ovo piše rekao: I kad se navršiše dani njihova očišćenja? Kakva pak očišćenja, o mrski Eutiše, ako u Kristu tijelo nije bilo pravo? Ako ljudska narav nije bila sjedinjena s Riječju? Jer Božanstvo bez tijela kakvo treba očišćenje? Kakvo se onečišćenje vidi u Božanstvu bez tijela? Premda je ovo napisano skromnije kako je zahtijevalo ljudsko stanje, osobito zbog tebe i tvoje zamišljene bezumnosti i tvoje ukočene obamrlosti nalik manihejcima. Jer ni Krist, koji je očišćenje svih, nije trebao nikakva pročišćenja, osobito primivši ono jedino neokaljano tijelo, niti je ona koja je rodila, neoskvrnjena i uistinu neokaljana Djevica koja je rodila očišćenje svih, trebala očišćenja propisanoga Zakonom. Premda je to pripisano prema zakonu, da se Krist ne bi smatrao razarateljem zakona.
a Na grčkom γυντοψαρίας ἀλλετρίας aluzijom na voštanice koje su se nosile. R:b Da se misli samo na Kristovo Božanstvo, očito je niže gdje se oštro osuđuju krivovjerci koji o njemu loše misle.
POGLAVLJE III. U susret se primaju pravovjerni, odbijaju se krivovjerci.
A što je pak ili sama nosila na svojim neoskvrnjenim rukama, ili što je Šimun primio u svoje, osim Boga koji je postao tijelom i tijelom? I Bog je Prorok primao s pobožnim osjećajem i prinosio ga Ocu i Bogu, te ispunjavao zakon u duhu. Sada, govoreći zahvalnim usnama, otpuštaš slugu svojega, Gospodine, po riječi svojoj, u miru. Što mu je bilo rečeno po Duhu, da neće vidjeti praga smrti dokle prije ne vidi Krista Gospodnjega i ne razriješi se svez zakona. Jer onaj je starac predstavljao lik zakona. Jer, kaže, vidješe oči moje Spasenje tvoje. Jer nije bio Spasenje onaj Mojsijev zakon. A zakon, star i oronuo i slab, ugledavši Krista, to jest Spasenje Božje, i od slabosti se vraćao na spasenje, i starošću koja je bila na njemu, prikladno obnovljen novošću, bivao je uklonjen: jer se očima gledalo svjetlo koje oslobađa stari Izrael od svake starosti i privodi k njemu pogane. Zato kliče i kličući navješćuje: Sada otpuštaš slugu svojega, Gospodine, po riječi svojoj, u miru, jer vidješe oči moje Spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo na rasvjetljenje naroda i slavu puka svojega Izraela. Postavši nov od staroga (i Galileja poganska se prosvjetljuje i novi Izrael se pokazuje), pogledao je Krista, svjetlo.
9 Etenim, si hoc ita non erat ut credimus, quomodo, qui haec scribit, ait Evangelista: Et postquam impleti sunt dies purgationis eorum? Qualis porro purgationis, o abominande Eutyches, si caro in Christo non erat vera? si natura humana adunata non erat Verbo? nam Divina expers corporis quali eget purgatione? quæ contaminatio in experte carnis Divinitate conspicitur? Quamquam ut hominum conditio exigebat, humilius hoc conscriptum est, D vel maxime ob te amentiamque tuam imaginariam, atque instar Manichæorum attonitum stuporem tuum. Nam neque, qui omnium est expiator Christus, ulla expurgatione indigebat, accepta præsertim carne illa sola immaculata: neque, quæ peperit, inviolata illa impollutaque vere Virgo, quæ omnium genuit expiamentum, expiatione per Legem præscripta eguit. Quamquam hoc, secundum legem, adscriptum sit, ut ne Christus dissolutor esse legis existimaretur.
ea ambo non egebant.
Luc. 2. 22.
a Græce γυντοψαρίας ἀλλετρίας allusione ad cereos qui ferebantur, facta. — b Inielligi solam Christi Deitatem infra patet ubi hæretici de ea male sentientes perstringuntur.
CAPUT III.
Ad occursum admittuntur orthodoxi, repelluntur hæretici.
Quid autem vel ipsa inviolatis gestavit ulnis, vel quid Simeon excepit suis, præter Deum carnem corpusque factum? Et Deum affectu religioso Propheta suscipiebat, ac Patri Deoque illum deferebat, et legem implebat spiritu. Nunc, gratis inquiens labiis, dimittis servum tuum, Domine, secundum verbum tuum, in pace. Quod ei ex Spiritu dictum erat, non visurum se mortis aditum, nisi prius videret Christum Domini, legisque vinculum solveretur. Senex enim ille obtinebat personam legis. Quia, inquit, viderunt oculi mei Salutare tuum. Non enim erat Salutare lex illa Mosaica. Lex autem vetus et senex et infirma, viso Christo, hoc est Salutari Dei, et ab infirmitate ad salutem reducebatur, et vetustate, quæ illi aderat, convenienter novitati renovata, eximebatur: lumen enim veterem Israel omni vetustate liberans, ad eumque Gentes adducens, oculis cernebatur. Idcirco clamat, clamansque enuntiat: Nunc dimittis servum tuum, Domine, secundum verbum tuum, in pace: quia viderunt oculi mei Salutare tuum, quod parasti ante faciem omnium populorum; lumen ad revelationem gentium et gloriam plebis tuæ Israel. Existens novuse veteri (et Galilæa gentium illustratur, et novus Israel demonstratur) Christum, lumen, aspexit.
senio Legem Mosaicam indicans:
Luc. 2. 31.
C
11 A što je također vidio očima, osim nama srodna i vidljiva tijela, koje pobija neznanje Eutihovo proizašlo iz manihejskoga sjemena? Jer po svojoj naravi Božanstvo izmiče pogledu i ne može se vidjeti ljudskim očima. Neka dakle iziđu iz ovoga našeg slavlja zajedno Eutih i Nestorije, neprijatelji i protivnici istoga i oni koji se natječu da oskvrnu njegovu radost: ovaj dijeleći Krista koji je nedjeljiv, a onaj bezbožno brkajući ono što se ne može pomiješati, jer naše slavlje nikada ne dopušta da ga rese takvi. Zato se očistite, zato zablistajte, zato štujte Kristova otajstva kao Kristovi prijatelji: jer inače one koji mu hrle u susret niti prima niti podnosi vidjeti očima, nego zapovijeda da budu izgnanici iz njegova slavlja, i proglašava ih neupućenima i bez udjela u susretu s njim. Neka odu zajedno s ovim a Eunomije ib Eudoksije ic Asterije, i s njima manihejci id Apolinar,e Sever if Dioskor, i sva ona jadna i uistinu bez glaveg gangrena acefala. Oni doduše jer su zbog Kristova vidljiva tijela pokušali umanjiti i ukinuti i nevidljivo i savršeno Božanstvo te ga učiniti druge naravi i tvrditi da je bit različita od naravi koja je u Ocu koji je rodio, drsko ubrajajući ga među stvorenja i određujući da je Krist stvoreni Bog i da se prema objema naravima, Božanskoj, kažem, i ljudskoj, ima klanjati. A ovi pak zbog onoga Kristova Božanstva koje se ne vidi, (R:h Samozatenjani.)
A Božanstvo, žele izvrgnuti ruglu i krivotvoriti i njegovo tijelo: oni koji prisvajajući ono što je svojstveno samo jednoj naravi, zamišljaju pomiješanost sjedinjenih biti, i radosna srca prihvaćaju jadne obmane Apolinara ih Polemona. S kojima neka budu svrstani ebioniti i samozatenjani Pavla i Bardesana, i neka budu protjerani s ovoga našeg blagdana. Oni doduše jer su smatrali da je Krist samo goli čovjek i nama ravan, te lišen onoga što je svojstveno Božanstvu, i nisu ga ni na koji način nazvali Bogom. A oni pak zato što su tvrdili da Krist nije vječni Bog ravan Ocu po vječnosti, nego od Marije, smatrajući da je postao Bogom tek od samoga neizrecivog Utjelovljenja.
11 Quid autem vidit etiam oculis, nisi cognatum nobis corpus atque conspicuum, convincensque inscitiam Eutychetise Manichaica semente productam? Ex natura enim sua fugit aspectum Deitas, nec hominum oculis cerni potest. Excedant ergo hac nostra celebritate simul Eutyches ac Nestorius ejusdem hostes et adversarii, illiusque lætitiam violare certantes: hic quidem Christum dividens individuum, ille vero impie ea, quæ confundi non possunt, confundens: nec enim umquam a talibus nostra se patitur adornari celebritas. Idcirco purgemini, idcirco nitescite, idcirco Christi mysteria, velut Christo amici, colite: etenim aliter sibi obviam accurates neque admittit, neque oculis videre sustinet: verum ab celebritate sua eos exules esse jubet, profanosque constituit, et occursus ad se exortes. Abeant una cum his a Eunomii etb Eudoxii etc Asterii, et cum ipsis Manichæi etd Apollinarii,e Severi acf Dioscori, omnisqueg Acephalorum misera illa ac vere capite carens gangræna. Illi quidem quia ob carnem Christi conspicuam, et inaspectabilem perfectamque Deitatem imminuere et abrogare conati sunt, eamque alterius efficere naturæ, substantiæque ab natura, quæ est in Patre, qui genuit, contendere diversæ, in creatis eam rebus audacter numerantes, ac decernentes Christum Deum creatum esse, et, secundum utramque naturam, Divinam, inquam, et humanam adorandum esse. Hi vero ob illam Christi, quæ non videtur, Deitatem,
ab hoc occursu expellendi hæretici, Eutyches, Nestorius,
Eunomius, Eudoxius, Asterius, alique,
ab cd cf g
A Deitatem, etiam carnem ejus eludere ementirique volunt: qui ea quæ unius solum naturae propria sunt, arripientes, conjunctarum confusionem substantiarum imaginantur: et miseras Apollinariih Polemonisque præstigias libenti animo accipiunt. Quibuscum Ebiones ac Samosateni, Pauli et Bardesanæ collocentur, nostroque e festo hoc exigantur. Hi quidem, quia Christum solummodo nudum hominem ac nobis parem arbitrati sunt, iisque, quæ Deitatis sunt propria, carentem, ac ne Deum quidem ullo modo nominaverunt. Illi vero, quod Christum non æternum esse Deum Patrique æternitate parem, sed ex Maria affirmabant, solum ex ipsa ineffabili Incarnatione Deum exstitisse rati.
12 I ako se doista svi, koliko god ih je ili bezbožno poludjelo po njima ili po njima postalo bezumno bezbožnima, odbijaju od Božanskoga susreta s Kristom, neka mi koji ispravno mislimo, slaveći svi ovaj dan kao blagdan, ne primivši nikakve ljage mnogovrsnoga krivovjerja, pođemo u susret Kristu Bogu i primimo ga sa starcem Šimunom i sa staricom i proročicom Anom. Jer su oboje starjeli, i zakon naime i proroci koji su ga slijedili očekivali su otpust. Jer sve do objave Krista ispunjene svjetlima i trajao je zakon i proroci proričući navijestili su otajstva koja je Bog mudro izvršio u vezi s Kristom i čudesna proroštva o Kristu. Mi, preneseni iz mnoštva neznabožaca u novi Izrael i nazvani novim Božjim narodom, ispovijedajmo zauzvrat i prateći psalme pjevajmo Gospodinu pjesmu novu. Mi, lijepo obnovljeni i Kristovom nazočnošću uzdignuti u visinu, odbacivši sjaj i svu poganu i zakonsku starinu, i svaku onu koja miriše na tijelo i nedostojna je ovoga najsjajnijega Kristova slavlja, pjevajmo Gospodinu pjesmu novu. Jer smo obnovljeni i postali novi od starih, i pozvani da pjevamo novu pjesmu Bogu i Ocu, koji nas je Kristovom nazočnošću i sve obnovio i pokazao da je njegov narod nov. Pjevajmo Gospodinu pjesmu novu, jer je učinio čudesa, a po Kristovoj nazočnosti još čudesnije, po kojoj se sve obnavlja, vraćaju se izgubljene starine, vide se novosti i uzdignuti u Boga prenose se u prvu mladost.
12 Et si quidem universi, quotquot vel impie secundum ipsos insanierunt, vel secundum eosdem evaserunt insane impii, ab Divino Christi occursu repellantur, ut nos, qui recte sentimus, cuncti hunc festo colentes die, hæreseos multifariæ nulla labe suscepta Christo Deo eamus obviam, eumque cum sene Simeone et cum anu ac vate Anna excipiamus. Ambo enim antiquabantur, et lex videlicet, et secuti illam Prophetæ, dimissionem expectabant. Nam usque ad repletam luminibus Christi ostensionem et obtinuit lex, et Prophetæ vaticinantes, a Deo erga Christum sapienter peracta mysteria, admirandaque de Christo oracula prædixerunt. Nos ab Ethnicorum multitudine in novum translati Israel, novusque Dei populus appellati, confiteamur vicissim, ac Psalmos accinentes, cantemus Domino canticum novum. Nos pulchre renovati Christique præsentia in altum sublati, aljecto splendore vetustateque Gentili simul ac legali universa, omnique ea, quæ carnem sapiat, clarissimaque hac Christi celebritate indigna, cantemus Domino canticum novum. Renovati etenim sumus, novique facti e veteribus, jussique canticum novum canere Deo ac Patri, qui Christi nos præsentia et innovavit universos et populum illius novum esse demonstravit. Cantemus Domino canticum novum: quia mirabilia fecit, atque per Christi quidem præsentiam mirabilius, per quam omnia innovantur, recuperantur perdita vetera, nova conspiciuntur, atque in Deum sublata in primam juventutem transferuntur.
13 A kakva su to čudesa, jasno predaje lira Duha govoreći: Spasila ga je desnica njegova i sveta mišica njegova. A koja je to, molim, desnica Boga i Roditelja i sveta mišica, ako ne jedino onaj po kojemu je sve stvorio, Sin? Po kojemu je sazdao ono što prije nije bilo i doveo iz nepostojećega u postojanje, ono što je poslije hitajući prema propasti i starosti (jer svaka stvar stareći i dotrajavajući po navici svoje naravi uvijek naginje propasti) čuva i svemogućom desnicom i uzvišenom i u svakom pogledu svetom mišicom. Jer ispovijedaju obogaćeni sjajem Božanskoga spoznanja, i izvrsno prosvijetljeni i tijelom i duhom i razumom, da je jedino Krist i da se spoznaje onaj koji je po sličnosti tijela došao k nama radi obnove svih stvorenih stvari, po kojemu se i očito spašavamo i izbavljamo od svoje drevne starosti, te se otkupljujemo i postajemo Bogu novo tijesto, pokazujući se već ne kao stari i kiseli kvasac.
13 Qualia autem hæc sint, evidenter tradit lyra Spiritus; Salvavit ipsum dextera ejus, inquiens, et brachium sanctum ejus. Et quænam hæc, quæso, dextera Dei ac genitoris, et brachium sanctum extitit, nisi solus ille, per quem omnia fecit, filius? per quem, quæ ante non erant, condidit, et e non existentibus ad existendum perduxit: quæ postea ad interitum ac vetustatem repentia (veterascens enim res unaquæque et consenescens ex naturae suæ habitu semper ad interitum vergit) omnipotente quoque dextera et excelso omnimodoque sancto brachio servat. Confitentur enim splendore cognitionis Divinæ locupletati, præclareque et corpore et animo, et intellectu illustrati solum Christum esse, cognoscique, qui per carnis similitudinem ob rerum omnium conditarum recuperationem ad nos venit; per quem et manifeste servamur, et antiqua nostra vetustate eximimur, redimimurque ac Deo efficimur nova conspersio, apparentes non jam veteris acidique fermenti.
14 Jer mi uistinu jesmo i nazivamo se desnicom Božjom stvorenja sačuvanoga na neočekivan način i obnovljenoga njegovom moćnom mišicom: o kojima je David proričući i ugodno pjevajući govorio: Spasila ga je desnica njegova i sveta mišica njegova. Naime, trebali smo spasenje i tražili smo povratak i otkupljenje od pogubne starosti: kojima Psalamist sa sobom, potrebitima spasenja dolaskom Kristovim, pridružuje okrepljenje Očeve desnice i mišice radi slavne obnove, kao što se tumači u ovoj božanski nadahnutoj pjesmi: Obznani Gospodin spasenje svoje, pred očima pogana objavi pravednost svoju. Što je i Šimun (to jest Zakon) primajući glasno klicao Bogu, zahvaljujući onome koji mu je podario spasenje, to jest Kristu: Sada otpuštaš slugu svojega, Gospodine, po riječi svojoj, u miru. Jer se uistinu Krist označuje kao mir nebeskima i zemaljskima. Jer vidješe oči moje Spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo na rasvjetljenje naroda i slavu puka svojega Izraela. Ispunjeno je proroštvo, dovršeno obećanje, prosvijetljeno je ono što je lutalo, obdareno je slavom ono što je bilo bez slave, i ja (i u meni Zakon) pristupih od starosti, niti sam samo izišao nov, nego sam i ugledavši tvoje Spasenje, Gospodine, i promotrivši staračkim očima tvoju slavu, primio mladenačku snagu posve lišenu bore. Jer je Krist postao svjetlo poganima i obdario novog Izraela, pozvanog i novoga, izvrsnom i čudesnom slavom, podijelivši mu slavu uistinu lišenu starosti i prosvjetljujući ga svjetlom koje nikada ne stari i ne stvara bore od zakona.
a Sv. Efrem Sirac gore 1. veljače u svojoj Oporuci pogl. 8 osuđuje krivovjerce, a među ostalima br. 23 eunomijevce i manihejce, gdje smo mi na jučerašnji dan govorili o Eunomiju.
b Eudoksije arijanac, uzurpator Carigradske stolice, krstio je cara Valensa, kojemu se pridružio Aecije, učitelj Eunomija, to jest biskupa Cizika kojega je postavio Eudoksije, a kojega je, kad je bio protjeran, zadržao kod sebe u Carigradu. Tako Sokrat knj. 4 pogl. 1 i 7, i sv. Epifanije u krivovjerju 73 br. 38 koji ga ubraja među anomejske krivovjerce, čijim se prvakom smatrao Eunomije.
c Sofist Asterije u Maksimijanovu progonstvu odrekao se kršćanske vjere, sv. Epifanije u krivovjerju 76 br. 3. O tom Kapadokijcu i arijancu te njegovim knjigama govore Sokrat knj. 1 pogl. 24, Sozomen knj. 2 pogl. 31, sv. Atanazije O saboru i drugi.
d Krivovjerja Apolinara Laodicejskoga opisuje Epifanije u krivovjerju 77 br. 22, naime da je Krist donio tijelo s neba, nije uzeo dušu, da je tijelo bilo istobitno božanstvu. O njemu govori Sozomen knj. 2 pogl. 25 i drugi, a njega je papa sv. Damaz u Rimu na saboru osudio godine 373.
e Sever je nasilno zauzeo Antiohijsku stolicu pošto je protjerao sv. Flavijana godine 313, iz sekte acefala, protivnik Kalcedonskoga sabora. Kleveta svetih Flavijana i Ilije tada također po njemu prognanoga iz Jeruzalemske stolice, 4. srpnja.
f Dioskor, biskup aleksandrijski, zaštitnik Eutihov, osuđen s njim na Kalcedonskome saboru. O njemu ćemo govoriti 18. veljače uz Život sv. Flavijana, biskupa carigradskoga, prognanoga u progonstvo po ljudima njegove stranke.
g Kad je Petar Mongus primljen u Aleksandrijsku stolicu godine 482, pošto je prihvaćen Henotikon cara Zenona, uvrijedivši istodobno katolike i krivovjerce, mnogi eutihijanci koji su otpali od jednih i drugih nazvani su acefali, to jest bez glave, podijeljeni u razne sekte.
h Da je Polemon, ugrabivši povod iz spisa Apolinarijevih, rekao da je u Kristu došlo do pomiješanosti biti i smjese Božanstva i tijela, prenosi Teodoret knj. 4 Povijesti krivovjerja pogl. 9. i Ebion, začetnik krivovjerja koje je Krista nazvalo golim čovjekom, protiv kojega i Kerinta je sv. Ivan napisao svoje Evanđelje. O njemu govore Teodoret u Sažetku krivovjernih priča i njihovoj knj. 2 pogl. 1, sv. Epifanije u krivovjerju 51 i drugi. k O Pavlu Samozatenskom govori sv. Efrem Sirac u Oporuci 1. veljače br. 33, kojega je, kako prenosi Teodoret knj. 1 Povijesti krivovjerja pogl. 22, Bardesana snažno pobio, o ovome govori i sv. Epifanije u krivovjerju 22.
14 Nos etenim vere sumus dicimurque Dei dextera inexpectato modo conservatæ creaturæ, ac potenti ejus brachio renovatæ: de quibus David vaticinando modulans tenere cantabat: Salvavit ipsum dextera ejus et brachium sanctum ejus, salute scilicet indigebamus, ac recessum redemptionemque ab exitiali vetustate petebamus: quibus Psaltes secum adventu Christi ad salutem indigentibus, addicit dexteræ ac brachii Patris corroborationem ad renovandum gloriosam, ut, in cantico hoc divinitus inspirato, exponitur: Notum fecit Dominus salutare suum: in conspectu Gentium revelavit justitiam suam: Quod et Simeon (id est, Lex) suscipiens, clamitabat ad Deum, sibi concesso salutari, id est, Christo gratificantem: Nunc dimittis servum tuum, Domine, secundum verbum tuum in pace. Pax enim coestibus ac terrestribus vere Christus significatur. Quia viderupt oculi mei Salutare tuum, quod parasti ante faciem omnium populorum, lumen ad revelationem gentium, et gloriam plebis tuæ Israel. Completum est vaticinium: perfecta promissio: illustratum est, quod errabat: affectum est gloria, quod erat inglorium: atque ego (et in me Lex) adii a vetustate, neque tantum evasi novus, verum etiam tuum, Domine, conspicatus Salutare, oculisque senilibus gloriam tuam intuitus, vigorem prorsus expertem rugæ juvenilemque recepi. Etenim Christus lumen Gentibus factus est, et Israelem novum gentium vocatumque novum, excellenti mirificaque affecit gloria, dispertitus illi gloriam vere expertem senii, et luce numquam consenescente, neque ex lege agente rugas, illustrans. a S. Ephræm Syrus supra i Februarii in Testamento suo cap. 8 execratur hæreticos, atque inter alios num. 23 Eunomianos et Manichæos. ubi nos ad iuleram i de Eunomio egimus. — b Eudoxius Arianus Constantinopolitanæ invasor Sedis baptizavi Valentem Impera'orem, cui se adjunxit Aetius magister Eunomii, dei ab Eudoxio constituti Episcopi Cyziceni, quem expulsum, apud se Constantinopoli detinuit. Ita Socrates lib. 4 cap. 1 et 7, et S. Epiphanius hæresi 73 num. 38 qui hæreticis Anomæis annumerat, quorum princeps Eunomius habebatur, — c Asterius Sophista in persecutione Maximiani Christianam fidem ejuravit; S. Epiphanius hæresi 76 num. 3. Agunt de eo homine Cappadoce et Ariano, ejusque libris Socrates lib. 1 cap. 24. Sozomenus lib. 2. cap. 31, S. Athanastus de Synodo altisque. — d Apollinaris Laodicent hæreses describit Epiphanius hæresi 77 num. 22, scilicet Christum corpus e calo detulisse, animam non assumpsisse, corpus divinitati consubstantiale fuisse. Agit de eo Sozomenus lib. 2 cap. 25 et alii: eum S. Damasus Papa Romæ in Synodo damnavit anno 373. — e Severus Sedem Antiochenam expulso S. Flaviano per vim invasit anno 313, ex secta Acephalorium, oppugnator Concilii Chalcedoensis. Columnir SS. Flavianus, et Elias tune quoque per ipsum e Sede Hierosolymtana pulsus, 4 Julii. — f Dioscorus Episcopus Alexandrinus patronus Eulycheits, cum eo in Concilio Chalcedoensi damnatus. De eo agemus 18 Februarii ad Vi am S. Flaviani Episcopi Constantinopolitani ab ejus factionis hominibus in exitiam pulsi. — g Cum Petrus Moggus in sedem Alexandrinam anno 482 receptus, Henotico Zenonis Impera'oris admisso, Catholicos simul et hæreticos offendisset, Eulychtani plures ab urisque deiptentes, Acephali. id est, sine capite, sunt appellati: in varias nox sectus divisi, — h Polemium ex scriptis Apollinarii ansam nactum, dixisse in Christo substantiarum confusionem factam, et commixionem Divinitatis et corporis tradit Theodoretus lib. 4 Hæret fabul. cap. 9. — i Ebion princeps hæresi, quæ Christum nudium hominem appellavit. contra quem et Cerinthum S. Joannes suum Evangelium scripsit. Agunt de eo Theodoretus in compendio hæreticarum fabularum, carumque lib. 2 cap. 1. S. Epiphanius hæresi 51 altique. — k de Paulo Samosateno agit S. Ephræm Syrus in testamento 1 Feb. num. 33, a quo Bardesanem strenue confusatum esse tradit Theodoretus lib. 1 Hær. fab. 22: de hoc etiam agit S. Epiphanius hæresi 22.
Protumačena proroštva Šimunova i Anina.
Simeonis et Annæ prophetiæ explicatæ.
I onaj je pak poodmakle dobi Šimun, ugledavši spasenje Božje, razgovarao s njim zahvalnim riječima, noseći na rukama ono spasenje Boga i Oca kojim je on svima poslao spasenje i dao uzvišeno otkupljenje. Okrenuvši se pak i k Djevici, koja je u tijelu začela i rodila Spasenje Božje, i k Josipu, koji se smatrao ocem ovoga svjetla, a pokazalo se da je sasvim stran tjelesnomu porodu svjetla: Evo, kaže, ovaj je postavljen na propast i na uskrsnuće mnogih u Izraelu: na propast slugu slova, na uskrsnuće sinova milosti, na propast onih koji još štuju zakonsku starinu, na uskrsnuće onih koji ljube evanđeosku novost, na propast onih koji se ponose tjelesnim ocinstvom Abrahamovim, na uskrsnuće onih koji su postali Abrahamovi sinovi po vjeri, na propast onih koji su obukli razboritost staroga Adama, na uskrsnuće onih koji su obukli mudrost novoga Adama, na propast onih koji mudruju o prašini i zemaljskim stvarima, na uskrsnuće onih koji žude za uzvišenim i nebeskim stvarima. Jer prvi Adam, načinjen od zemlje, prašnjav, imao je zemaljsku sklonost, a ovaj drugi Adam, koji se i u tijelu nosi na mojim rukama i sam božanski nosi mene koji ga nosim, došao je iz tuđine k nama s neba, i svima koji vjerno primaju njegov dolazak, te odbacuju odjeću prvoga Adama, a žele rođenje novoga, daruje nebeski osjećaj. Jer koliko god ih ga je primilo s vjerom, njima daje besmrtno posinstvo sinova kod Boga i Oca, koji se ne rađaju ni od volje tijela ni ne postaju od volje muža, nego se rađaju od Boga po milosti, jer ne proizlaze iz njegove biti i naravi.
16 Jer jedino se ovaj, o Djevice i Majko neoskvrnjena, rodio od Boga po naravi i istobitan je Bogu Ocu, jedino se on rodio od Boga Roditelja i prepoznaje se kao njegov jedinorođeni Sin, i uistinu se od tebe Djevice utjelovio i preuzeo ljudsko rođenje od tebe. A tvoju vlastitu dušu, koja je i ugledala velika Božja otajstva i rodila nam ovo blago milosti, probost će dvosjekli mač, i duh pogođen zapanjenošću proći će bodež kad očima ugledaš kako dobrovoljno prilazi Križu čavlima i biva uzdignut između dvojice razbojnika da usmrti samu smrt kojom smo bili ubijani, a nama koji smo pravedno umirali da daruje život, te svezavši legije demona da odriješi od okova grijehâ čovjeka od davnine svezana po demonu. Ali neće ostati niti će uopće trajati u tebi onaj mač koji probada: jer nikada, o Majko Božja, nećeš biti dovedena u zaborav Božanskoga začeća od tebe i čudesnoga rađanja od tebe. Bit ćeš doduše obuzeta nekom ljudskom zapanjenošću zbog onoga što će se dogoditi u vrijeme neizrecivoga Raspeća: kako Bog koji po naravi ne može ni umrijeti ni trpjeti podnosi da bude razapet na križu, kako onaj koga anđeli uzdižu vječnom slavom biva izložen porugama usred razbojnika, kako onaj koji daje hranu svim gladnima i daje piće svim žednima pije žuč i ocat, kako onaj život koji daje život svima koji ga nemaju podnosi smrt, kako mu se bok probada kopljem, onome koji je kopljem što izmiče svakom osjetilu očiju probo smrt, kako onaj koji pokapa smrt i trulež, koji iz grobova izbavlja pokopane i vraća život uskrišenima od mrtvih onima koji su dobili tijela od Adama i nose ta ista mrtva tijela zbog stečene ljage istoga Adama, prvoga roditelja, podnosi trodnevni ukop! Bit ćeš doduše pomalo potresena gledajući sve to, ali nećeš dugo ostati u nedoumici: jer će tvoju dušu i duh probosti mač tako velikih i tako strašnih udaraca. Ali neće ostati niti će zauzeti mjesto boravišta ili postaje, jer će biti vrlo brzo odagnan od tvoga začeća bez sjemena i od tvoga uvijek djevičanskoga poroda.
Od ovoga uopće nema ničega ni strašnijega ni, onima koji ne razumiju, nevjerojatnijega za gledanje. Zato se otkrivaju misli iz mnogih srdaca, koje ne mogu sagledati tvoja Božanska i čudesna otajstva, koja nisu mogle vidjeti ni nebeske sile. Zato pada onaj tko ne vjeruje propovijedanju, a ustaje i prosvjetljuje se na život i besmrtnost onaj tko vjeruje tvome porodu i ustima naviješta da je on Bog, te osjeća da si ti koja si rodila Bogorodica. Zato će Krist tako rođen od tebe, onima koji ne poznaju njegova otajstva, uistinu biti postavljen kao znak kojemu se protivi, i pretrpjet će onaj pad iz kojega se neće moći podići, postavši dionicima nevjere, a uskrsnuće od mrtvih i život koji je na nebesima nikada neće gledati zato što nisu povjerovali u vječni život. Izgovorivši to prestaje, i ugledavši da vlast zakona i sam Zakonodavac već dolaze i savršeno stoje po nakani njegova vlastitoga zakona, ujedno se zaustavlja. Jer došao je Krist, ispunjenje Zakona, i nema nikoga tko bi proturječio Pavlovoj tvrdnji, odakle je onome koji vjeruje na spasenje, a onome koji ima nevjernički duh na propast i rušenje.
18 Prisutna je Ana i ovome djelu, koračajući staračkim koracima. Jer je i nju dozivalo otajstvo koje će ispuniti milost proroštva, dok proročkim duhom svjedoči da je Gospodin obznanio spasenje svoje i da je pred očima pogana objavio pravednost svoju, te da nije zakon koji je prevladavao u sjeni i slici namećući ljudima nepodnošljiva bremena, pošto je već svima objavljena milost koja ima jaram sladak i breme lako i pogodno za nošenje. I da nije zakon prorokuju o Kristu Proroci, ondje gdje je već došao onaj koji im je udahnuo proroštva i poslao ih da prorokuju. A ta Ana, budući da je sjala milošću proroštva i govorila onima koji su očekivali otkupljenje Izraela, ulijevala im je sa svih strana Božansku utjehu da je došao Otkupitelj svih, da se pojavio Spasitelj svega, koji želi otkupiti svoju sliku i želi podariti spasenje čovjeku kojega je stvorio. Jer zato je Kristu ime ISUS, jer se i ISUS tumači kao Spasitelj.
19 Kad se pak sve to i u samoj stvari događalo i razglašavalo riječima, čudila se MARIJA, Majka Božja, a divio se zajedno s njom i nazočni Josip. Nakon što su pak izvršili ono što je bilo naloženo po zakonu (jer sve što je bilo od zakona Krist je došao ispuniti i staviti svršetak zakonskim propisima), vraćaju se u Nazaret, gdje je bila pozdravljena od arkanđela Gabrijela ona koja je svijetu rodila Spasitelja, i trudna od začeća bez sjemena i ostajući Djevica nakon poroda, te svima koji vide objavljujući da je obznanjeno Spasenje Božje, da je zasjalo svjetlo poganima, da se svim krajevima zemlje pojavila pravednost i otkupljenje Božje, te da su Božansku slavu i vječni sjaj lišen svakoga uništenja i nesvjestan truleži obukli oni koji su njega očekivali.
A što pak znače i grlice, ili zašto su prihvaćeni mladići golubovi koje je Krist, idući u Jeruzalem da se postavi Bogu Roditelju na žrtvu, prinosio? Ili zašto je prinio jedan par od jedne ili druge vrste ako je ona koja ga je rodila ostala Djevica? Prinosio je za sebe Ocu ove životinje koje se nalaze čistima i među pticama izvanrednima, i osim što su obje čiste i nisu profinjene, svaka od tih dviju vrsta ujedno sadrži neku svoju krepost, te one ptice pokazuju da u njima postoji nešto izvanredno i odabrano mimo ostaloga što onima koji duhovno promatraju donosi ne malu korist. Jer zapovijed o čuvanju zakona ne sastoji se samo u slovu, nego sadrži i nešto skriveno i uzvišenije od onoga što se vidi i nadilazi neprocjenjivom cijenom. Zato me Slovo ubija, onoga koji slijedi samo slovo, a Duh oživljuje onoga koji se dobro pokorava duhu, i dok se slovo na neki način razmiče od vela, duh usavršava onoga koji zalazi u dubinu i otkriva ondje skriveno blago te tako zadobiva ono neizmjerno bogatstvo. Čiste su bile ptice grlice i golubovi kao što je rečeno, a grlice uistinu najvećom uzdržljivošću, koju toliko prigrle da ako bračnom drugu nastupi smrt, ni preživjeli ne podnosi združiti se s drugim, nego preostali život provodi u celibatu i radije njeguje udovištvo nego da podnese bračni dodir s drugim mužjakom. A golubovi su pak najčistiji od zloće i bez ikakve zlobe, koje zbog njihove jednostavnosti i bezazlenosti Krist naziva jednostavnima, i koji se vraćaju čak i svojim progoniteljima kao da nisu pretrpjeli nikakvo zlo, što je znak najveće nevinosti i, tako da kažem, očitovanje velike jednostavnosti. I doista čiste grlice žive povučeno i samotnički, a nedužni golubovi ne samo da su pitomi i stanari kuća, nego i veoma ljube ljude.
21 Hoće dakle Krist sasvim očito da oni koji mu pristupaju ponajprije imaju čistoću uzdržljivosti,
i da uresuju sjaj nevinosti i njime se još više prosvjetljuju, te da razvesele samoga Krista koji ih je stvorio i onim milosrđem kojim se ponio prema ljudima sišao da ih spasi, kako bi on i vidio i radovao se i rado primio one koji mu ujedno hrle u susret. Jer se nijednom drugom stvari Bog tako ne časti kao savršenošću uzdržljivosti i čednosti i svake nevinosti. A čestito je, ugodno i mirno, slobodno od žara poslova, i prianjati uz Boga koliko je to uopće moguće, i ne upletati se revno ni u kakvu stvar, to jest ne biti rastrojen i otrgnut svjetovnim zanimanjima, kojima se čini da govori i onaj hvalospjev: Mirujte i znajte da sam ja Bog, kao da uvijek voli pokazivati svoju prosvjetljujuću svetost onima koji će mirovati u samotničkom životu za njega. Čestitošću sjaje jednako tako i krotkost i zajedništvo i uzajamna ljubav kojom će netko moći ispravno djelovati, kao i milosrđe kojim se prikladno iskazuje naklonost prema bližnjemu, te čovječnost po naravi povezana s njim, u čemu nastaje preveliko suobličenje sa samim Bogom.
22 A zašto je donio dvije ptice? Jer je tako zakon zapovijedao da se donesu: zato što se jedan te isti Krist promatra dvostrukim po naravima, sjedinjen od dviju naravi i očitovan u dvjema bez podjele i smjese, kako božanskoj tako i ljudskoj, od kojih je i sastavljen. Ali i mi sami, sastavljeni od duše i tijela, ustrojeni smo dvostruko, očitujući se i u duši i u tijelu, da u objema činimo ono što je čestito i da ne ispunjavamo krepost jednim dijelom, a hramljemo drugim i budemo lišeni sjaja kreposti. I to je sam Gospodin, koji se prepoznaje kao dobar davatelj svake kreposti, kad je poučavao, govorio: Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski. Jer ako je nešto nesavršeno i neispunjeno, odmah se prosuđuje da nije ni ugodno Bogu.
23 Znajući dakle to i mi, najdraži, pođimo tako zajedno u susret Kristu Bogu: donoseći uzdržljivost, prinoseći čednost, noseći nevinost, pokazujući zaborav uvreda, odvajajući se sami od svjetovnih briga i stojeći pred Bogom čisti, prinoseći blagost ćudi, dobrohotnost i imajući uzajamnu ljubav prema svima, te pridodajući svemu tome duh koji se smiluje svima i obilujući milosrđem koje proizlazi iz samilosnoga srca, tako primimo Krista koji dolazi, tako gledajmo Krista, tako na neki božanski način prigrlimo Krista na ruke i javno ispovijedajmo proročkim riječima, hvaleći njegov dolazak k nama i glasno i velikim glasovima naviještajući milosrđe koje je iskazao prema nama, da bismo zadobili kraljevstvo nebesko i uživali vječna dobra u samome Kristu, Otkupitelju i Spasitelju našemu Bogu, s kojim neka je svagda i sada i vazda i u vijeke vjekova slava, čast i klanjanje najboljemu Bogu Ocu i najsvetijemu Duhu. Amen.
Et ille quidem grandævus Simeon, viso Dei salutari, gratis hæc cum ipso verbis sermocinabatur; illud Dei ac Patris Salutare ulnis gerens, quo is salutem transmisit omnibus eximiamque dedit redemptionem. Conversus autem et ad Virginem, quæ Salutare Dei in carne genuit peperitque, et ad Josephum, qui putabatur pater hujusce luminis, innotuit tamen a carnali partu lucis omnino alienus: Ecce, inquit, positus est hic in ruinam et in resurrectionem multorum in Israel: in ruinam servorum litteræ, in resurrectionem filiorum gratiæ; in ruinam, legalem adhuc colentium vetustatem, in resurrectionem amantium Evangelicam novitatem; in ruinam gloriantium paternitate carnali Abrahæ, in resurrectionem factorum Abrahæ filiorum per fidem; in ruinam indutorum prudentiam Adæ veteris, in resurrectionem sapientiam indutorum Adæ novi; in ruinam sapientium pulverea ac terrena, in resurrectionem cupientium excelsa atque coelestia. Primus enim A enim Adam e terra factus, pulvereus, terrenum habuit affectum; hic autem secundus Adam, qui et in carne meis portatur manibus, et ipse me ferentem divine fert, peregre venit ad nos e coelo, omnibusque adventum suum fideliter admittentibus, ac primi quidem Adæ vestem respuentibus, novi vero nativitatem desiderantibus, coelestem largitur sensum. Quotquot enim eum cum fide receperint, iis adoptionem immortalem filiorum apud Deum ac Patrem confert, qui neque ex voluntate carnis gignuntur, neque ex voluntate viri constituuntur, sed ex Deo secundum gratiam nascuntur: nec enim e substantia ejus naturaque proveniunt.
16 Solus enim hic, o Virgo Mater inviolata, ex Deo secundum naturam genitus est ac Deo Patri consubstantialis; solus ex Deo natus genitore, filiusque ejus unicus agnoscitur, et certe ex te Virgine incarnatus, generationem humanam ex te suscepit.
Luc. 2. 35. Ac tuam ipsius, quæ et magna Dei conspexisti mysteria, et thesaurum gratiæ nobis hunc perperisti, animam pertransibit anceps gladius, ac mentem stupore percussam ensis percurret, quando eum oculis conspexeris sponte clavis Cruci affluxum atque inter latrones medium sublatum, interimere ipsam mortem a qua occidebamur; nobis vero, qui juste moriebamur, donare vitam; ac ligatis legionibus dæmonum, solvere peccatorum vinculis hominem, antiquitus a dæmone alligatum. At non persistet, neque omnino in te permanebit gladius ille pertransiens: numquam enim, o Dei Mater, in Divini ex te conceptus, miræque ex te progenerationis oblivionem adducta fueris. Corripieris certe quodam humano stupore ex iis, quæ infandæ Crucifixionis tempore eventura sunt; quomodo Deus qui per naturam neque mori, ac ne pati quidem potest, in crucem agi sustineat! quomodo, qui ab Angelis sempiterna effertur gloria, idem latronum medius contumeliis afficiatur! quomodo, qui escam præbet omnibus esurientibus quique potum dat omnibus sitientibus, fel bibat et accetum! quomodo vita illa, quæ dat vitam omnibus ea carentibus, subeat necem! quomodo latus illi hasta confodiatur, qui lancea sensum omnem oculorum fugiente mortem confoderit! quomodo, qui mortem corruptionemque sepelit, qui sepultos tumulis eximit, qui sortitis ex Adamo corpora eademque mortua ob contractam ejusdem Adami primi parentis labem circumferentibus, vitam reddit a morte excitatis, ferat tridui sepulturam! Percelleris enim nonnihil, hæc videns omnia; at non diu parebis ambigens: animam quippe tuam ac mentem pertransibit perculsionum tantarum tamque terribilium gladius. At non persister; nec mansionis stationisve locum occupabit, ocissime quippe depulsus abs tuo illo seminis experte conceptu, atque abs tuo illo semper virgineo partu.
Luc. 2. 35. His omnino nihil est vel horribilius, vel, iis qui non intelligunt, visu incredibilius. Idcirco revelantur ex multis cordibus cogitationes, quæ conspicere nequeunt Divina tua ac mira mysteria, quæ nec coelorum virtutes quidem videre potuerunt. Idcirco cadit, qui non credit, præconio: resurgit autem atque ad vitam immortalitatemque illustratur, qui proli tuæ credit, ipsumque ore Deum prædicat, teque, quæ genuisti, sentit esse Deiparam. Idcirco Christus ita ex te natus, ignaris mysteriorum ejus vere ponetur in signum, cui contradicetur; patienturque, illi lapsum, a quo erigi non poterunt, participes redditi infidelitatis, excitationemque a mortuis vitamque, quæ in cælis est, propterea quod vitæ æternæ non crediderint, numquam contemplabuntur. Hæc locutus desistit, dominationemque legis, ipsum legislatorem jam advenientem suæque ipsius legis consilio perfecte stantem conspicatus, simul sistit. Processit
enim Christus, complementum Legis; Paulique sententiæ qui contradicat est nemo: unde in salutem quidem credenti est, at infidelem habenti animum in interitum ac ruinam.
18 Adstat Anna etiam huic operi, anilibus incedens gressibus. Nam et illam advocabat mysterium impleturam prophetiæ gratiam, dum prophetico spiritu testatur quod notum fecit Dominus salutare suum, ac quod in conspectu gentium revelavit justitiam suam: et quod non sit lex, quæ in umbra figuraque prævaluerit, hominibus imponens onera importabilia, revelata jam cunctis gratia, suave habente jugum et onus leve facileque portatu. Et quod non sit lex vaticinantur de Christo Prophetæ, ubi, qui iisdem inspiravit vaticinia, vaticinatumque eos misit, ipse jam adventaverit. Quæ quidem Anna cum prophetiæ clareret gratia, diceretque ad eos, qui expectabant redemptionem Israel, consolationem ingenerabat iis undique divinam, venisse omnium Redemptorem, apparuisse Salvatorem universi, qui velit imaginem redimere suam, cupiatque homini a se creato salutem conferre. Nam ideo Christo est nomen JESUS: quippe et JESUS Salvator exponitur.
19 Hæc autem omnia cum et re ipsa fierent, et propalarentur verbis, stupebat MARIA Dei Mater; admirabatur una cum ipsa præsens Josephus. Postquam tamen, quæ ab lege injuncta erant, consummassent; (omnia namque quæ legis erant, Christus venerat implere et legalibus finem præceptisimponere) revertuntur in Nazareth, ubi ab Gabriele Archangelo fuerat salutata, quæ mundo genuit Salvatorem, et de seminis experte conceptu gravida, et Virgo a partu manens, videntibusque declarans universis, notum factum esse Salutare Dei, lumen Gentibus illuxisse, omnibus terrarum finibus justitiam redemptionemque Dei apparuisse: ac divinam gloriam claritatemque æternam omnis interitus, corruptionisque nesciam induisse eos qui illum expectabant.
Anna redemptionem Israel prædicat: Psalm. 97. 2.
Matth. 23. 4
Matth. u. 30.
Luc. 2. 38.
admirantur Deipara et S. Josephus. E
turtures et pulli columbarum
F Quid autem volunt et turtures, aut cur pulli columbarum accepti sunt, quos Christus adiens Hierosolymam ad sistendum se Genitori Deo in sacrificium deferebat? aut quam ob rem par unum ex alterutro genere obtulit, si, quæ hunc genuit, Virgo manserit? offerebat pro se Patri hæc animalia, quæ pura deprehenduntur, interque volucres eximia: ac, præterquam quod ambo munda sint nec profana, horum genus utrumque simul propriam quamdam virtutem continet: ostenduntque aves illæ, eximium esse aliquid atque selectum, præter cetera, innatum sibi, quod spiritaliter contemplantibus adferat utilitatis haud parum. Præceptum namque servandæ legis non intra solam consistit litteram; abditum etiam quidam continet, et eminens magis eo, quod apparet, atque incomparabili pretio excedens. Ideo Littera me occidit, solam sequentem litteram, Spiritus autem vivificat spiritui bene obtemperantem: et dum littera a velamine dehiscit quodammodo, spiritus subeuntem fundum, ac denudantem thesaurum illic abditum, atque ita opes illas infinitas adeptum perficit. Puræ erant aves turtures et columbæ sicuti dictum est, ac turtures quidem summa temperantia, quam adeo amplectuntur, ut si conjugi mors contigerit, nec superstes cum alio convenire sustineat, vitam reliquam agat cælibem, viduitatemque colat potius, quam ut connubialem cum alio mare contactum sufferat. Columbæ vero sunt purissimæ a malitia, omnisque noxiæ expertes, quas ideo ob simplicitatem suam
mystice indicant
2 Cor. 3. 6.
continentiam,
puritatem,
Matth. 10. 10.
A suam vacuitatemque malitiæ Christus simplices vocat, quæque ad suos quoque persecutores tanquam mali nil passæ, mox redeant: quod summæ signum est innocentiæ multæque, ut sic dicam, simplicitatis indicium. Et quidem casti turtures, degunt privati ac solitarii; at insontes columbæ non modo cicures, domorumque incolæ, sed etiam hominum peramantes.
21 Vult ergo Christus manifestissime, ad se accedentes temperantiæ cumprimis habere puritatem;
Innocentiæque splendorem sapere, atque his magis illustrari; ipsumque Christum, qui eos condidit, et ea qua erga homines fuit misericordia, eosdem servaturus descendit, exhilarare; ut is et videat et lætetur, lubensque illos simul occurringtes excipiat. Nec enim alia re ulla sic Deus colitur, atque temperantiæ, et castimoniæ omnisque innocentiæ perfectione. Est autem honestum, suave ac quietum, negotiorumque æstu liberum, et Deo, quoad fieri id quidem potest, adhærere, et nulla ab re implicari studiosius, distractum scilicet atque occupationibus mundanis avulsum: quibus etiam illud canticum videtur dicere: Vacate et videte, quoniam ego sum Deus, tamquam in solitaria sibi vita vacaturis semper amans commonstrare sanctimoniam suam illuminautem. Honestate effulgent etiam similiter tum mansuetudo, tum communio amorque mutuus, quo quis agere recte poterit, tum qua convenienter erga proximum afficiatur misericordia, cum eaque naturaliter conjuncta humanitas, in quibus fit ipso cum Deo prægrandis assimilatio.
22 Cur autem volucres binas attulit? sic enim lex afferre imperabat: quia unus idemque Christus naturis duplex cernitur, e duabus quidem naturis adunatus, atque in duabus sine divisione confusione que innotescens, tam divina quam humana, ex quibus etiam est compositus. Verum nos ipsi etiam, constantes animo atque corpore, constituti sumus duplices, apparentesque et in animo et in corpore, ut ambobus etiam quod honestum est, faciamus, neque altera quidem parte expleamus virtutem; claudicemus autem altera, virtutumque splendore careamus. Atque hoc ipse Dominus, qui virtutis universæ bonus dator agnoscitur, cum doceret, aiebat: Estote perfecti, sicut et Pater vester cœlestis perfectus est. Imperfectum enim inexpletumque si quid est, Deo etiam non acceptum continuo esse judicatur.
23 Hoc itaque scientes etiam nos, desideratissimi, Christo Deo ita simul eamus obviam: temperantiam adferentes, apportantes castimoniam, ferentes innocentiam, injuriarum oblivionem ostendentes, separantes nos ipsi a curis secularibus, Deoque sistentes puros, conferentes morum lenitatem, benevolentiam, amoremque habentes in omnes mutuum, addicentesque ad hæc omnia miserentem omnium animum, prodeuntique ex animo commiserante misericordia abundantes, ita Christum accipiamus accedentem, ita spectemus Christum, ita Christum divina quadam ratione stringamus ulnis, verbisque coram confiteamur propheticis, illius ad nos adventum laudantes, eamque, quam erga nos exercuit, misericordiam ore magnisque vocibus prædicemus, ut et regnum cœlorum adipiscamur, et æternis fruamur bonis in ipso Christo Redemptore ac Salvatore nostro Deo, cum quo optimo Deo Patri sanctissimoque Spiritui gloria, honor, et adoratio undique sit et nunc et semper et in secula seculorum. Amen.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.