Povijesni komentar.
Commentarius historicus.
§ I. Kristova slika dana sv. Veroniki. Sikst IV., rimski prvosvećenik, u buli o ustanovljenju dvojice nadarbenika, izdanoj 1. ožujka godine 1482., tvrdi da se rimska bazilika sv. Petra ističe nad ostalim crkvama Grada i svijeta zbog Spasiteljeva rupca i mnogobrojnih moći svetaca koje se ondje pobožno i bogobojazno čuvaju. O tim moćima govori prvosvećenik Nikola IV. u pismu izdanom kod sv. Marije Velike 13. travnja, treće godine svoga papinstva, a Kristove 1310., s ovim početkom: Ille qui solus Romanam fundavit Ecclesiam; zatim se dodaje ovo: „U toj je naime bazilici dao da se na znak osobite ljubavi štuje slika njegova predragocjenoga lica, koju opći glas vjernika naziva VERONIKOM, te je u nju položio preslavno tijelo nebeskoga Vratara i časne moći bezbrojnih mučenika i drugih svetaca.” Štoviše, Jakov Grimaldi, podpredstojnik arhiva Vatikanske bazilike, kod Baronija u djelu Annales pod godinom 1216., br. 16, odakle smo izvadili ova svjedočanstva, prenosi da presveti rubac nazivaju Veronikom mnogi prvosvećenici: Klement VI., VII., VIII., Grgur XII. i drugi. Bijaše pak sv. Veronika, kod drugih Verenika, Beronika i Berenika, neka pobožna žena u Jeruzalemu koja je, kako drži kršćanska predaja, vidjevši lice Krista koji je nosio križ i žurio na brdo Kalvariju bezbožno zlostavljano i iznakaženo, pristupila bliže, skinula koprenu s glave i pružila mu je da njome obriše lice obliveno znojem i krvlju; njoj je odmah naš predobrostivi Spasitelj vratio sliku svoga lica, savršeno utisnutu u tu koprenu, kao zalog i spomen svoje ljubavi. Navedeni autori drže da se ova slika Gospodnjega lica po toj svetoj matroni sve dosad naziva Veronikom.
§ I. Effigies Christi data S. Veronicæ. Sixtus IV Pontifex Romanus, in bulla creretionis duorum beneficiatorum, data Kalendis Martiis anno MCDLXXXII, affirmat basilicam S. Petri Romanam præ aliis Urbis orbisque ecclesiis excellere, ob Salvatoris nostri Sudarium, plurimasque Sanctorum reliquias, pie istic religioseque asservatas. De quibus reliquiis agit Nicolaus IV Pontifex litteris apud S. Mariam-Majorem, Idibus Aprilis, anno III sui Pontificatus, Christi MCCCX datis hoc exordio: Ille qui solus Romanam fundavit Ecclesiam. dein haec subjunguntur: In ea namque basilica, sui pretiosissimi vultus Imaginem, quam VERONICAM fidelium vox communis appellat, in singularis amoris insigne tribuit venerari, et in ea gloriosissimum corpus atherei Janitoris, ac innumerabilium Martyrum, aliorumque Sanctorum, venerandas reliquias collocavit. Imo plurimos Pontifices, Clementem VI, VII, VIII, Gregorium XII aliosque, sacrosanctum Sudarium appellare Veronicam refert Jacobus Grimaldus basilicæ Vaticanæ chartophylacii Propræfectus apud Bzovium in Annalibus ad annum MCCXVI num.XVI, unde haec testimonia excerpsimus. Fuit autem S. Veronica, aliis Verenice, Beronicae et Berenice: religiosa quædam Hierosolymis femina, quæ, ut habet Christiana traditio, Christi crucem gestantis, atque ad montem Calvariae properantis, faciem videns impie tractatam ac deformatam, propius accessit, capitisque velum detractum ei porrexit, quo faciem sudore et cruore defluentem detergeret: cui moz benignissimus Salvator noster Imaginem vultus sui, perfecte huic velo impressam, in amoris sui pignus atque monumentum, reddidit. Hanc Effigiem vultus Dominici, a sancta ea matrona, Veronicam adhuc appellari, citati auctores volunt.
A
A
2 Bernard Breydenbach, dekan iz Mainza, u svom prekomorskom hodočašću tiskanom godine 1501., pripovijeda da je s grofom od Solmsa i drugim drugovima 14. srpnja godine 1482. prošao onim dugim putem kojim je Krist bio vođen od Pilatove kuće sve do mjesta raspeća, te da je stigao do kuće sv. Veronike, koja je petsto pedeset koraka udaljena od Pilatove kuće: ondje je Krist u njezin rubac utisnuo sliku svoga lica koja se danas pohađa u Rimu. Adrichomius u djelu Descriptio Hierosolymitana, br. 118, točno razlučuje taj križni put; a pod br. 44 kaže da je Veronikina kuća bila na uglu: za nju Quaresmius u 4. knjizi djela Elucidatio Terræ Sanctæ, hodočašće 6, pogl. 13, prenosi da se u ovo vrijeme ne vidi na uglu ulice, nego u sredini s nizom drugih kuća s obje strane, da je s lijeve strane onima koji idu prema Kalvariji i da je sedma postaja križnoga puta najdostojnija razmatranja i štovanja. Alfons Salmeron u 10. svesku djela Commentarii in Historiam Evangelicam, rasprava 33, smatra da je Veronika bila među ženama kojima se Isus okrenuo i rekao: „Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom” itd. Ondje Krist kori njihovo mišljenje jer su smatrale da je on kao nemoćan, i kao onaj koji se ne može obraniti, prisiljen trpjeti, ne razumijevajući ni uzrok njegove smrti ni grijeh onih koji su ga ubijali, kako izvrsno naučava Franjo Suarez u 3. dijelu djela S. Thomas, 2. svezak, rasprava 36, odsjek 2. Smatramo da od tih žena valja odvojiti sv. Veroniku, ljubljenu Kristovu učenicu: od njezine kuće, iz koje je izišla i obrisala krvlju okaljano časno Kristovo lice, mjesto žena koje plaču odvajaju oni koji su objavili putopis Kristove muke. Nedaleko od njezine kuće, kako se prenosi u djelu Peregrinatio Jerosolymitana kneza Radziwilla, nalazi se malen brežuljak na kojem su stajale žene koje su plakale, a kojima se Krist obratio. Breydenbach između njih smješta kuću bogatoga gozbenika pokopanoga u paklu. A prema Adrichomiusu, Krist je od mjesta gdje mu je Veronika izišla u susret prošao tristo trideset šest koraka i dvije stope do sudbenih vrata, gdje je ponovno pao pod križem. Zatim je strmim, kamenitim putem koji se postupno uspinje prema sjeveru prošao tristo četrdeset sedam koraka i dvije stope do nekoga raskrižja, gdje se obratio ženama koje su plakale.
2 Bernardus Breydenbachius Decanus Moguntinus in sua peregrinatione trans marina anno MDI excusa, narrat se cum Dynasta Solmensi aliisque sociis xiv Julii anni MCDLXXXII, processisse per viam illam longam, per quam Christus de domo Pilati usque ad crucifixionis locum ductus est: ac devenisse ad domum S. Veronicæ, quæ ad passus quingentos et quinquaginta distat a domo Pilati: ubi Christus ejus peplo Imaginem faciei suæ impressit, quæ hodie Romæ visitur. Adrichomius in descriptione Hierosolymitana num. 118 viam eam Crucis accurate distinguit; et num. 44 ait domum Veronicæ angularem fuisse: quam Quaresmius lib. 4 Elucidationis terræ sanctæ, peregrinatione 6, cap. 13, refert hoc tempore videri non in angulo via, sed in medio hinc inde continuas habentem alias domos, esseque in læva parte euntibus ad Calvarium, ac septimum locum viae dolorosæ consideratione ac veneratione dignissimum. Alphonsus Salmeron tomo 10 Commentariorum in Historiam Evangelicam tractatu 33 censet, Veronicam adfuisse inter mulieres, ad quas Jesus conversus dixit: Filiæ Jerusalem, nolite flere super me: sed super vos ipsas flete et super filios vestros etc. Ubi Christus reprehendit opinionem illarum, existimantium cum, ut imbecillem, et qui se tueri non posset, coactum pati; neque intelligentium aut caussam mortis ejus, aut peccatum illorum, qui eum occidebant: uti præclare docet Franciscus Suares in 3 part. S. Thomæ tomo 2, disput. 36, sect. 2. A quibus mulieribus removendam putamus S. Veronicam, dilectam Christi discipulam: a cujus ædibus, ex quibus egressa venerandam Christi faciem sanguine sædatam abstersit, separant locum mulierum plangentium, qui hodoeporicon Passionis Christi in lucem ediderunt. Non procul inde ab ejus ædibus, ut traditur in Peregrinatione Jerosolymitana Principis Radzivilli, est exiguus collis, in quo mulieres stabant flentes, quas alloquebatur Christus. Breydenbachius interponit domum divitis epulonis in inferno sepulti. At juxta Adrichonium, Christus a loco, ubi Veronica illi occurrit, per cccxxxvi gressus et n pedes venit ad portam judiciariam, ubi rursum cum Cruce lapsus est. Deinde ardua, saxosa atque paullatim ascendente via versus Septemtrionem processit per cccxlvii gressus et n pedes ad bivium quoddam, ubi mulieres plorantes alloceuts est.
3. Quaresmius na navedenom mjestu nagađa da koprena koju je sv. Veronika pružila Kristu nije bila lanena, nego pamučna, jer su u krajevima Istoka više u uporabi pamučne tkanine i od njih se gotovo redovito izrađuju pokrivala za glavu, budući da su zbog finoće i lakoće prikladnija. Dodaje da Turci nose tijare načinjene od pamuka koje pučki zovu turbanima. No tu raspravu valja riješiti u Rimu po očevidcima koprene koja se ondje čuva. Značajno je također ono što o presvetoj Kristovoj slici koja se vidi na istom rupcu prenose iz Ivana Lanspergija, 19. homilija o Muci Gospodnjoj, Danijel Mallonius u djelu Explicatio stigmatum Christi sacræ Sindoni impressorum, pogl. 14, Karlo Stengel u djelu Historia Passionis Christi, pogl. 67, Quaresmius i drugi: da Kristovo lice utisnuto na tom rupcu čuva i promatračima pokazuje trag udarca zadana oklopljenom rukom.
3. Quaresmius loco indicato opinatur, velum a S. Veronica Christo exhibitum, non lineum, sed bombycinum fuisse, quod in regionibus Orientis magis in usu sint telæ bombycinæ, ex eisque fere conficiantur vela capitum, utpote ob subtilitatem levitatemque commodiora. Addit, Turcas ex bombyce factas tiaras quas vulgo turbantos vocant, gestare. Sed haec controversia dirimenda Romæ est, ab oculatis veli istic servati judicibus. Memorabile etiam est, quod de sacrosancta Christi effigie, quæ in eodem Sudario cernitur, tradunt ex Joanne Lanspergio homilia 19 de Passione Domini, Daniel Mallonius in explicatione stigmatum Christi sacræ Sindoni impressorum cap. 14, Carolus Stengelius in historia Passionis Christi cap. 67, Quaresmius, alique, Christi faciem in eo Sudario impressam retinere et adspicientibus monstrare vestigium alapæ armata manu inflictæ.
4 I to je o rupcu koji je Krist predao sv. Veroniki među pravovjernim kršćanima nedvojbeno, te ga je naš Jakov Gretser u raspravi De Imaginibus non manufactis i drugi obranio protiv bijesa krivovjeraca ovoga vremena; ali na koji je način isti rubac sv. Veronika prenijela u Rim, manje je sigurno. Ovdje ćemo odabrati ono što se kod autora nalazi vjerojatnijim; i najprije odbacujemo neku rukopisnu raspravu pod ovim naslovom: Incipit notificatio, qualiter Tiberius Cæsar pro ipso, id est, Christo, Hierosolymam direxerit. Njezin je početak ovaj: „Dogodilo se za konzulata Tiberija i
4 Et haec de Sudario a Christo S. Venoricæ tradito apud Christianos orthodoxos indubitata sunt, et a Jacobo Gretsero nostro tractatu de Imaginibus non manusfactis aliisque contra rabiem hæreticorum hujus temporis propugnata: at quo modo idem sudarium ab S. Veronica Romam fuerit delatum, minus certum est. Quæ magis apud auctores probabilia reperiuntur, hic seligemus: ac primo rejicimus tractatum quemdam MS. sub hoc titulo: Incipit notificatio, qualiter Tiberius Cæsar pro ipso, id est, Christo, Hierosolyman direxerit. Cujus hoc est exordium: Factum est Tiberio et
Vitelija, dok je u isto vrijeme car Tiberije upravljao Carstvom, da je bilo nužno da u krajeve Jeruzalema pošalje razborita muža kako bi Tiberije mogao vidjeti Krista Isusa” itd. Mnogo se toga ne sviđa u toj raspravi, koju je možda netko iskvario prema izvještaju sv. Metoda koji ćemo odmah donijeti ili prema kakvoj sličnoj povijesti, a iste je vrste kao i prethodna rasprava istoga rukopisnog kodeksa kojoj ju je sastavljač u naslovu pridružio kao dodatak. A rasprava koja prethodi govori o Kristovoj muci pod ovim naslovom: Incipiunt gesta Salvatoris Domini nostri Jesu Christi, inventa a Theodosio Imperatore in Hierusalem in prætorio Pontii Pilati in Codicibus publicis. Da je ta rasprava objavljena pod imenom Poncija Pilata caru, pokazuju na kraju ove riječi: „Stoga javljam Kralju da ne bi tko drukčije izvijestio smatrajući da valja vjerovati lažima Židova, i uputio sam vašoj vlasti sve što se dogodilo s Isusom u mojem pretoriju.” To je možda ili ista rasprava ili svakako proširena ona koju još prije vremena Teodozija Mlađega spominje sv. Epifanije u djelu Hæresis 50, koja govori o kvatrodecimanima: neki su od njih uvijek slavili jedan te isti dan Uskrsa, hvaleći se da su točan razlog te ustanove doznali iz djela Acta Pilati, u kojima je zapisano da je Krist trpio 25. ožujka; to se u ovoj raspravi na samom početku čita ovim riječima: „Dogodilo se devetnaeste godine rimskoga cara Tiberija Cezara, i devetnaeste godine vladavine Heroda, sina Herodova, kralja Galije, 25. ožujka” itd. No ostavivši to po strani, vraćamo se sv. Veroniki.
Vitellio Consulibus, cum eodem tempore Tiberius Cæsar gubernaret Imperium, necesse fuit, ut in partibus Hierosolymorum virum prudentem dirigeret, ut Christum Jesum possit videre Tiberius etc. Multa displicent in eo tractatu, fortussis ab aliquo ex relatione S. Methodii mox danda similiveh storia depravato, ejusdemque generis cum tractatu præcedenti ejusdem Codicis MS. cui illum Compilator ut appendicem in titulo conjunxit. Est autem tractatus qui preponitur de Passione Christi sub hoc titulo: Incipiunt gesta Salvatoris Domini nostri Jesu Christi, inventa a Theodosio Imperatore in Hierusalem in prætorio Pontii Pilati in Codicibus publicis. Hunc tractatum sub nomine Pontii Pilati ad Imperatorem editum esse indicant in fine hæc verba: Ideo suggero Regi, ne quis aliter nuntiaverit, æstimans credendum mendaciis Judæorum, et direxi potestati vestræ omnia, quæ gesta sunt de Jesu in prætorio meo. Est forte aut idem tractatus aut certe amplificatus, cujus meminit, ante tempora etiam Theodosii Junioris, S. Epiphanius Hæresi 50, quæ est Quartadecimanorum: quorum aliqui unam eamdemque diem Paschalis semper observabant, accuratam se gloriantes hujus instituti rationem didicisse ex Actis Pilati, in quibus scriptum est, viii Kalendas Aprilis Christum esse passum: quod in hoc tractatu sub initium legitur his verbis: Factum est anno xix Imperatoris Tiberii Cæsaris Romanorum, et Herodis, filii Herodis, Regis Galliae, anno xix principatus ejus, viii Kalendas Aprilis etc. Sed his omissis ad S. Veronicam redimus.
§ II. Lik Kristov koji je sv. Veronika donijela u Rim. Je li ona nećakinja kralja Heroda?
§ II. Effigies Christi a S. Veronica Romam lata. An ea neptis Herodis Regis?
Kardinal Baronije u 1. svesku Annal. Eccles. pod godinom 34. br. 138. svjedoči da se u Rimu u Vatikanskoj knjižnici čuva knjižica u rukopisu o prijenosu ovoga presvetoga vela u Rim, za koju povijest Ivan Molanus u 4. knjizi de sacris imaginibus pogl. 2. kaže da je ozbiljno sastavljena i pisana najstarijim pismom, te da ju je u cijelosti pročitao Toma Stapleton, čovjek po objavljenim djelima poznat cijelomu svijetu. Kad bismo barem mogli nabaviti taj komentar i na ovome mjestu ga iznijeti u javnost! Njegov gubitak nastojimo nadoknaditi na drugom mjestu. A najprije postoji suglasnost svih pisaca da je sv. Veronika donijela ovaj sveti lik u Rim. U kronici objavljenoj pod imenom Flavija Lucija Dekstra pod godinom Kristovom XLVIII. čita se ovo: Jeruzalemski Židovi, silno neprijateljski raspoloženi prema bl. Lazaru, Magdaleni, Marti, Marcelu, Maksiminu, Josipu iz Arimateje plemenitomu dekurionu i mnogim drugima, ukrcavaju ih na lađu bez vesala i jedara te bez kormilara i naređuju da odu u progonstvo; oni, nošeni po pučini božanskom voljom, pristaju neoštećeni u lučkom gradu Marseilleu. Verenika, sveta žena, jedna od mnogih pratitelja, tada dolazi iz Galije u Rim i ondje, ostavivši Božansko lice, čuvena po čudesima, prelazi Gospodinu godine 70.
Cardanilis Baronius tomo 1 Annal. Eccles. anno 34 nu. 138 testatur, Roma in bibliotheca Vaticana asservari libellum MS. de translatione sacrosaneti hujus veli Romam facta, quam historiam ait Joannes Molanus lib. 4 de sacris imaginibus cap. 2, graviter conscriptam, et antiquissimis characteribus, totam perlegisse Thomam Stapletonum, virum Ubris editis orbi universo notum. Utinam commentarium istum obtinere licuisset, atque hoc loco in publicum proferre! cujus jacturam aliunde conamur sarcire. Ae primo S. Veronicam sacram hanc effigiem Romam tulisse omnium scriptorum consensus est. In chronico sub Flavii Lucii Dextri nomine edito, haec leguntur ad omnum Christi xlviii: Hierosolymitani Judei vehementer infensi B. Lazaro, Magdalenæ, Marthæ, Marcello, Maximino, Josepho ab Arimathia nobili decurioni, et aliis plurimis: navi sine remigio velisque ac sine gubernatore eos imponunt, et exulare mandant: qui per vastum mare divinitus delati, ad Massiliensem portum incolumes appellunt. Verenice sancta mulier, ex plurimis comitibus aliqua, tum a Gallia Romam venit, ibique Divino relicto vultu, miraculis clara, migrat ad Dominum anno LXX.
6 Sv. Metodije, biskup Olimpa i Patare, primorskih gradova Licije, a poslije Tira, okrunjen mučeništvom u Halkidi u Grčkoj 18. rujna, sastavio je mnoge knjige (navedene kod sv. Jeronima u de scriptoribus Ecclesiasticis pogl. 83.) i mnogo toga drugoga, kako ovdje dodaje, što se u puku često čita: kao što smo rekli gore u veljači uz blagdan Hypapantes Domini ili očišćenja bl. Djevice Marije § 1. On je u nekome djelcu izložio povijest slike Kristove prihvaćene na veo od sv. Veronike i donesene u Rim, koju je Marijan Škot u Kronici opisao pod godinom Kristovom XXXIX. ovim riječima: Tiberije umire u Kampaniji od otrova u XXII. godini svoga carovanja, a u dobi od LXXVIII. godina. Metodije ovako: U međuvremenu Tiberije, navršivši oko XXII. godine svoga vladanja, završi svoj život; on se o Gospodinu Isusu Kristu poslužio pred Senatom ovim upitom: Ako je Bog, kaže, moći će A (nastavlja) pomoći u stvarima koje su nama beskorisne; ako je čovjek, pomoći općoj stvari. Njega je, mučena ne malom gubom, želja vukla da, čuvši za Božanska čudesa, potvrdi njegovu milost po poslanicima, ali do toga nije mogao doprijeti; jer je, dok je Krist već nakon uskrsnuća stolovao na nebu, glasina doznala da je, po osudi Poncija Pilata, predan Židovima i da ga je njegova vojska razapela, te da je pokopan i treći dan uskrsnuo, ali da je razglašen kao ukraden od učenika uz potplaćivanje stražara, od neke žene imenom Veronika, koja je izgled samoga našega Spasitelja, dok je on to utiskivao i odobravao, radi očitovanja posvjedočene istine i čuvanja vjernosti, pohranila u svome liku (smatramo da treba čitati u shemi, kao što će dolje biti razvidno). Kad se ona sastala s poslanicima i najočitije ustvrdila da je to tako i da se tako zbiva, oni su je odveli u Rim i doveli pred lice Vladara, a ona je pokazala oblik Božanskoga svjedočanstva i milošću Kristovom čudesno prouzročila snagu savršenoga lijeka. Kad je on doznao da je Pilat bio krivac za Gospodnju krv, po odluci Senata, budući da je kao nekonzultiran bez saslušanja u Rimu takvo što poduzimao, naređeno mu je da podnese krajnju osudu progonstva; nedugo zatim on je sam, kao što je rečeno, završio svoj život. Dotle bl. Metodije, a po njemu Marijan Škot. Povijest biskupa Metodija navode Baronije na navedenoj godini 34. br. 138., Gretser u de Imaginibus non manufactis pogl. 16., Kornelije a Lapide u pogl. 27. evanđelja sv. Mateja, Šimun Majol u pro defensione sacrarum Imaginum centurija 1. pogl. 3. i u 1. svesku Dierum canicularium razgovor 20., Kvarezmius u 4. knjizi pogl. 14. § 4. i mnogi drugi.
6 S. Methodius, Olympi et Pataræ maritimarum Lyciæ urbium, ac postea Tyri Episcopus, in Chalcide Græciæ martyrio coronatus xviii Septembris, plurimos libros (a S. Hieronymo de scriptoribus Ecclesiasticis cap. 83 relatos) confecit, et multa alia, uti hic addit, quæ vulgo lectitantur: ut supra diximus n Februarii ad festum Hypapantes Domini, sive Purificationis B. Mariæ Virginis § 1. Hic in aliquo opusculo historiam Imaginis Christi a S. Veronica velo exceptæ, ac Romam delatæ exposuit, a Mariano Stolo in Chronico ad annum Christi XXXIX descriptam his verbis: Tiberius in Campania moritur veneno anno xxii Imperii sui, ætatis vero LXXVIII. Methodius sic: Interim Tiberius circiter xxii annis sui principatus exactis, vivendi finem fecit: qui de Domino Jesu Christo hoc apud Senatum usus est consultu: Si Deus est, inquit, poterit
A terit rebus nobis inutilibus prodesse: si homo est. Reipublicæ subvenire. Hic lepra vexatus non modica, desiderabat, auditis Divinis virtutibus, gratiam ejus per nuntios comprobare; sed non potuit ad hoc pertingere: quia Christo jam post resurrectionem celo præsidente, fama compererat, Pontio Pilato adjudicante Judeis traditum, et a suis militibus crucifixum, sepultumque tertia die resurrexisse: sed furatum a discipulis, custodibus appretiatis diffamatum esse, a quadam matrona, nomine Veronica, quæ ipsius Salvatoris nostri aspectum, ipso exprimente atque contradente, ad evidentiam testificandæ veritatis, et observandæ fidelitatis nicemate suo (legendum arbitramur in schemate, ut infra patebit) reconsignatum habnit. Quæ dum nuntios convenisset, et ita esse atque se habere per omnia evidentissime asseruit, Romam ab ipsis delata est, atque in præsentiam Principis adducta, speciem Divinæ testificationis ostendit et virtutem perfecti medicaminis gratia Christi mirabiliter effecit. Qui dum comperisset Pilatum Dominici cruoris reum extitisse, Senatu decernente, utpote, qui sine audientia Romam non consultus talia præsumeret, jussus est exilii supremam damnationem subire: non multum post ipse, ut dictum est, vivendi finem fecit. Huc usque B Methodius, et ex illo Marianus Scotus. Quam Methodii Episcopi historiam allegant Baronius citato anno 34 num. 138, Gretserus de Imaginibus non manufactis, cap. 16. Cornelius a Lapide in cap. 27 Evangelii S. Matthaei, Simon Maiolus pro defensione sacrarum Imaginum centuria 1 cap. 3, et tomo 1 Dierum canicularium, colloquio 20, Quaresmius libro 4 cap. 14 § 4, aliique plures.
7 Jakov Filip Bergomski u Supplemento Chronicarum pod godinom Kristovom XLVII. prenosi ovo: Veronika, jeruzalemska žena, Kristova učenica, gospođa uistinu glasovita po svetosti i čistoći, u ova vremena biva pozvana od cara Tiberija po Voluzijanu, svome pouzdaniku, odvažnu čovjeku, iz Jeruzalema u Rim s Kristovim ubrusom. Isti je car bio pogođen teškom bolešću nemoći; čim je primio svetu ženu i dotaknuo Kristov lik, ozdravio je od svake bolesti. Zbog toga je čuda samu Veroniku sam car otada držao u velikoj časti. Ondje je, naime, sve do smrti ustrajala s apostolima Petrom i Pavlom te papom Klementom izgrađujući Crkvu Božju. To je ona ista koju je Gospodin, izmučenu krvarenjem (kako donosi sveta evanđeoska povijest), izliječio dotaknuvši rub njegove haljine; od njega je također u vrijeme njegove Muke bila obdarena istim likom svoga lica kao znakom ljubavi. A sam je lik, tako utisnut u platno, po njezinoj oporuci bio namijenjen papi Klementu i njegovim nasljednicima te ga do danas ondje u hramu bl. Petra vjernici Kristovi pohađaju s najvećim štovanjem. Njega su mnogi kroz vremena slavili biranim hvalama, među kojima se osobitom smatra ona koja počinje: Salve, sancta facies itd. Toliko ondje. Ambrozijanska predslovlja, za koja spomenuti Majol svjedoči da se uobičajeno govore pri služenju misa, prenose da je rečeni Voluzijan, pouzdanik cara Tiberija, mučen golemom grbom na leđima, dodirom toga ubrusa primio uspravnost tijela. Euzebije u Kronici pod godinom Tiberija XXXIII. prenosi da je Pilat, izvijestivši Tiberija o kršćanskom nauku, ovo iznio pred Senat da bi bio primljen među ostale svetinje. Ali kad se po vijećanju otaca svidjelo da se kršćani uklone iz Grada, Tiberije je ediktom zaprijetio smrću tužiteljima kršćana, te da to piše Tertulijan u Apologeticu, čije riječi navedavši isto opširnije izlaže Euzebije u 2. knjizi Histor. Eccles. pogl. 2., a njega slijede ostali pisci.
7 Jacobus Philippus Bergomas in Supplemento Chronicarum ad annum Christi xlvii hæc refert: Veronica mulier Hierosolymitana, Christi discipula, matrona siguidem sanctitate ac pudicitia insignita, his temporibus a Tiberio Cæsare per Volusianum necessarium suum, virum strenuum, e Hierosolyma cum Sudario Christi Romam accersitur. Detinebatur quidem idem Cæsar magno infirmitatis morbo: qui cum primum mulierem sanctam suscepisset, et Christi Imaginem contigisset, ab omni infirmitate curatus est. Ob quod miraculum ipsa Veronica ab ipso Cæsare magno in pretio deinceps habita est. Ibidem enim usque ad mortem cum Petro et Paulo Apostolis, atque Clemente Pontifice Ecclesiam Dei constituens, perseveravit. Hæc ipsa est, quam Dominus a sanguinis fluxu fatigatam (ut sacra Evangelii habet historia) vestimenti ejus fimbriam tangendo sanaverat: a quo etiam Passionis ejus tempore eadem Imagine vultus sui signum amoris donata fuit. Ipsa autem Imago, panniculo sic impressa, Clementi Pontifici et successoribus ejus ab eadem ex testamento declarata, nunc usque ibidem in B. Petri templo a Christi fidelibus maxima cum religione invisitur. Quam et multi per tempora exquisitis celebravere laudibus: inter quas illa singularis habetur, quæ incipit: Salve, sancta facies etc. Hæc ibi. Hymnum illum infra referemus. Præfationes Ambrosianæ, quas in peragendis Missis dici consuevisse testatur memoratus Maiolus, referunt dictum Volusianum Cæsaris Tiberii necessarium, cum ingenti gibbo in dorso laboraret, tactu ejus Sudarii, corporis rectitudinem recepisse. Eusebius in Chronico ad annum Tiberii xxxm tradit. Pilato de Christianorum dogmate ad Tiberium referente, hunc retulisse ad Senatum, ut inter cetera sacra reciperetur. Verum cum ex consulto Patrum, Christianos eliminari Urbe placuisset, Tiberium per edictum accusatoribus Christianorum comminatum esse mortem; illudque scribere Tertullianum in Apologetico, cujus verbis relatis eadem fusius deducit Eusebius lib. 2 Histor.
Eccles. cap. 2 quem reliqui Scriptores sequuntur.
8 U kronici objavljenoj pod imenom Julijana, prezbitera sv. Juste, iz Olivarske knjižnice, pod godinom XC. čita se ovo: U ovo vrijeme, kao i u apostolskim danima, u Rimu je bio u velikoj časti onaj presveti ubrus koji je Klementu prvome, rimskome papi, ostavila najpobožnija žena Beronika, koju drugi pokvareno zovu Veronikom, a koja je, nećakinja po sestri Salomi velikoga Heroda, bila udana za plemenitoga muža Amatora. Živjela je neko vrijeme u gradu Cezareji Palestinskoj, a neko vrijeme pak u Jeruzalemu. Bila je pak ona žena koju je nekoć izliječio Krist od krvarenja. Naslikan je lik Krista koji liječi ženu na zidu, čiji kraj, ondje gdje dodiruje bršljan, liječi od svake vrste bolesti. Neki žele da je podnijela mučeništvo u Antiohiji s pedeset drugih, kako prenosi Beda. Toliko ondje. Josip u 1. knjizi de bello Judaico pogl. 6. prenosi da je Antipater sa ženom Arapkinjom imenom Cipra rodio četiri sina, Fazela, kralja Heroda, Josipa i Ferora, te kćer Salomu; o kojoj isti Josip govori u Antiquitatibus Judaicis knjiga 15. pogl. 4. i 11., knjiga 16. pogl. 6. i 11. i knjiga 17. pogl. 1. Euzebije u Kronici pod godinom carovanja cara Augusta 40. i kraljevanja Herodova 30. prenosi da je Herod ubio muža svoje sestre Salome, a kad ju je dao za ženu drugome, ubio je i ovoga. Bila je pak najprije udana za Kostabara, Idumejca, kneza Gaze, i njemu rodila Bereniku, spomenutu gore u Julijanovoj kronici, ali sasvim drugu od sv. Veronike. Naime, ta je Berenika, udana za Aristobula, sina kralja Heroda, rodila, kako svjedoči Josip u 1. knjizi belli judaici pogl. 18., Heroda Agripu, Aristobula, Marijamnu i Herodijadu, majku plesačice Salome koja je zatražila da joj se na pladnju da glava sv. Ivana Krstitelja. Ta je Berenika mnogo starija od sv. Veronike, ona koja je, nakon što je njezin prvi muž Aristobul bio ubijen po ocu Herodu, bila udana za nekoga Antipatra, te se uzalud izmišlja da je žena Amatora, o čijemu i sv. VeronikinU braku ćemo govoriti dolje, a zatim ćemo istražiti je li ona bila oslobođena od krvarenja po Kristu, nakon što se prije bude raspravljalo o njezinu svetom štovanju. Ovdje je dovoljno pokazati koliko se malo treba pouzdati u Julijanovu kroniku, koju neki previše uzdižu, a među njima Franjo de Ruspuerta u 12. stoljeću u Historia Giennensis posljednje pogl. § 1. i Ivan Acuna Adarveus, prior župne crkve u Andujaru, u knjizi de Imaginibus Christi non manufactis, a ponajviše de sacro velo S. Veronicæ urbis Giennensis, o kojoj ćemo govoriti dolje, objavljenoj na španjolskome jeziku godine 1637., gdje u raspravi 33. § 1. navodi Julijanove riječi, a u § 2. čudesno uzdiže ovu Herodovu nećakinju po sestri i vjeruje da je sv. Veronika o kojoj govorimo potekla iz toga kraljevskoga roda.
8 In chronico sub nomine Juliani Petri Archipresbyteri S. Justæ, ex bibliotheca Olivarensi edito, ad annum xc hæc leguntur: Per hoc tempus, sicut Apostolicis diebus, Romæ in magno pretio erat Sudarium illud sacratissimum, quod Clementi primo, Romano Pontifici, reliquit piissima mulier Beronice, quam alii corrupte vocant Veronicam, quæ neptis ex sorore Salome magni Herodis, nupsit viro nobili Amatori. Vixit aliquando in urbe Cæsarea Palæstinæ, aliquando vero Hierosolymis. Fuit autem illa mulier, quam ex fluxu sanguinis aliquando curavit Christus. Depicta est imago Christi curantis mulierem in pariete, cujus lacinia, ubi tangit hederam, curat ex omni morborum genere. Quidam volunt passam martyrium Antiochiæ cum aliis quinquaginta, ut tradit Beda-Hæc ibi. Josephus. 1 de bello Judaico cap. 6 tradit Antipatrum ex uxore Arabissa, nomine Cypride genuisse filios quatuor, Phasaelum, et Regem Herodem et Josephum et Pheroram, et Salomen filiam; de qua idem Josephus agit in Antiquitatibus Judaicis lib. 15 cap. 4 et 11, lib. 16 cap. 6 et 11 et lib. 17 cap. 1. Eusebius in Chronico ad annum Imperii Augusti Cæsaris 40, et regni Herodis 30: tradit Herodem virum sororis suæ Salome interfecisse, et cum eam alii tradidisset uxorem, etiam hunc necasse. Fuit autem primo nupta Castabaro Idumæo Gazæ Principi, eique peperit Berenicen, supra in Juliani Chronica indicatam: verum a S. Veronica prorsus aliam. Nam hæc Berenice nupta Aristobulo, Herodis Regis filio genuit, teste Josepho lib. 1 belli judaici cap. 18, Herodem Agrippam, Aristobulum, Mariannem, et Herodiadem, matrem Salomes saltatricis, quæ caput S. Joannis Baptistæ postulavit sibi in disco dari. Ea Berenice S. Veronica multo senior, quæ, priore marito Aristobulo ad Herode patre occiso, nupta fuit cuidam Antipatro, ut frustra fingatur uxor Amatoris, de cujus et S. Veronicæ conjugio infra agemus: ac deinde num ea fluxu sanguinis fuerit a Christo liberata inquiremus; ubi ante de cultu ejus sacro actum fuerit. Hic sufficit ostendisse quam parum Chonico Juliani fidendum sit, quod nimium aliqui extollunt, atque inter eos, Franciscus de Ruspuerta seculo 12 Historiæ Giennensis, cap. ultimo § 1, et Joannes Acuna Adarveus Prior Ecclesiæ parochialis Anduzarensis libro de Imaginibus Christi non manufactis, ac postissimum de sacro velo S. Veronicæ urbis Giennensis, de quo infra agemus, Hispanico idiomate edito anno MDCXXXVII; ubi tractatu 33 § 1 verha Juliani refert, et § 2 hanc Herodis ex sorore neptem mire extollit, ac S. Veronicam, de qua agimus, credit fuisse, e stirpe illa regia prognatam.
§ III. Sveto štovanje sv. Veronike.
§ III. Cultus sacer S. Veronicæ.
Koja je gore kao Berenika iz Judeje, i možda umrla prije Kristova rođenja, izmišljana kao sv. Veronika, pobožna i kršćanska gospođa, sada se, promijenivši spol, u istoj Julijanovoj kronici od sv. Beronika izmišlja kao sv. Veronika mučenica. On je taj koji se, podnijevši muku s pedeset drugih u Antiohiji, slavi 19. listopada u gotovo svim martirologijima, pa i u rukopisnim primjercima Bede, u čijemu tiskanom primjerku na to da postoji zbrka upozorava ondje u Bilješkama i Baronije.
10. Da je sv. Veronika u Rimu preminula i bila pokopana prenosi Oktavije Pancirolo u absconditis thesauris Urbis, regija 7., crkva 17. Njezin rođendan za nebo ovako slavi Petar Galesini u svome Martyrologio Romano 4. veljače: Također u Rimu sv. Veronike, koja je u taj grad donijela iz Jeruzalema Gospodnji ubrus. U Napomenama dodaje da o njoj pišu Gervazije Tilberijski, Biondo i drugi. Galesinija istim riječima opisuje Ferrari u Calalogo generali Sanctorum, ali u Catalogo Sanctorum Italiæ sastavlja ovaj hvalospjev A sastavlja: Veronika, pobožna žena, kako ima stara predaja, u vrijeme dok je Krist naš Spasitelj vođen na stratište, pružila mu je laneni rubac sa svoje glave da obriše lice od krvi koja je tekla sa svete glave okrunjene trnjem, na kojemu je ostala božanski utisnuta slika toga Božanskoga lica. Predaje se da je to sveta žena donijela u Rim i njime izliječila cara Tiberija koji je bolovao od teške bolesti. Nadalje, da je ono dospjelo u ruke sv. Klementa i njegovih nasljednika, te se, čuvano od njih u Vatikanskoj crkvi do ovih vremena, uz ne malu pobožnost rimskoga puka, svake godine uobičava izlagati. Naziva se i Sveto lice i Veronikin ubrus. A sama je Veronika, predaje se, preminula 4. siječnja veljače. Istoga dana Nikola Reusner u Diario historico prenosi Veroniku, djevicu i mučenicu, navodeći spomenuti Rimski martirologij, nazivajući tako bilo koji crkveni martirologij.
11 Drugi navode da je ona 25. ožujka, smatrajući da je Krist toga dana trpio za spasenje ljudi i tada dao svoj lik sv. Veroniki. Tako Florarium MS Sanctorum: Isto sv. Veronike gospođe. Ova sveta jeruzalemska gospođa biva pozvana od cara Tiberija, koji se proslavio godine spasenja XLVIII; preko Vglutijana u Rim. A car Tiberije, pogođen teškom bolešću, kad je primio sv. Veroniku i dotaknuo lik, ozdravio je. To je ona koju je Gospodin od krvarenja, dodirom resice njegove haljine, izliječio, kako se kaže u Mateja IX. i Luke VIII., a od istoga je Gospodina u vrijeme Muke bila obdarena likom u znak ljubavi. A ta je slika, utisnuta u platno, po njezinoj oporuci ostavljena papi Klementu i nasljednicima, i do danas se pokazuje u bazilici sv. Petra. U njezinu se hvalu govori ova molitva: Salve sancta facies nostri Redemptoris itd., kao što smo rekli gore po Bergomskome, a da je on ovome piscu rukopisnoga Florarija pružio svjetlo ili da su svakako obojica svoje crpili iz istoga izvora, pokazuje ista stvar iznesena istim riječima. Herman Greven u dopuni Uzardu i Kanizije u Martyrologio Germanico: Veronike, svete gospođe, kojoj je Gospodin ostavio lik svoga lica utisnut u ubrus.
12 Misal prema običaju najsvetijega crkvenoga naučitelja i pape Ambrozija, tiskan godine 1560., ima misu koju treba čitati na blagdan sv. Veronike gospođe, čiji se napjevi i predslovlje upućuje da se potraže u zajedničkom obrascu jedne gospođe. Čitanje se čita iz Poslanice bl. Pavla Rimljanima u sedmome poglavlju, ovim početkom: Scientibus legem loquor itd., a evanđelje se uzima iz 3. poglavlja Marka od retka 20.: Cum transisset Dominus Jesus in navi rursus trans fretum itd., u kojem se govori o ženi izliječenoj od krvarenja dodirom njegove haljine. Ondje se navode ove vlastite molitve: prva nad pukom: Præsta nobis, quæsumus, misericors Deus, ut, qui B. Veronicæ festivitatem devotis obsequiis cclebramus; ejus intercessionibus per tuam clementiam adjuvemur; et de præsentis seculi fluctibus liberemur; Per Dominum itd. Druga molitva nad platnom: Da, quæsumus, sancte Pater, ut B. Veronica, quæ in conspectu Majestatis tuæ extitit gratiosa, suis orationibus nos per fidem integram ac sanctæ viæ munditiem gratos tibi reddat pariter et devotos; Per Dominum itd. Treća molitva nad prinesenim darovima jest ova: Supplies te rogamus, omnipotens æterne Deus, ut devotionis nostrae munera tibi complaceant, quæ tuæ Majestati offerimus consecranda ad B. Veronicæ reverentiam et honorem, et animarum nostrarum tutelam pariter et salutem; Per Dominum itd. Četvrta napokon molitva po pričesti čita se ova: Sit nobis, Domine, mentis et corporis salutifera medicina sacrosanctum corpus Domini nostri Jesu Christi, quod ad S. Veronicæ laudem percepimus et honorem. Per eumdem Dominum itd.
13 Postoji i druga molitva tiskana godine 1555. u Augsburškome misalu, a da je onima koji je čitaju papa Inocent IV. podijelio četrdeset dana oprosta, označuje naslovnik stavljen ispred mise naslovljene o sv. Veroniki ili Gospodnjem licu ili svetome Kristovu liku. Isto se čita u Misalu Mađarske crkve tiskanom po nalogu nadbiskupa Bertolda godine 1493. A Crkvom je upravljao papa Inocent IV. od godine 1263. do godine 1254. Ali Inocent III. stolovao je od godine 1198. do 1216., a molitvu sličnu ovoj pripisuje Inocentu III. Matej Westminsterski u Floribus Historiarum Anglicanarum ovim riječima. U isto vrijeme dok je papa Inocent obavljao svečanu ophodnju u Rimu i dok je onaj lik Gospodnjega lica, koji se naziva VERONIKA, pobožno nošen da ga narod gleda, sam ga je Papa namjestio na uobičajeno mjesto, ali sutradan je nađen kako stoji okrenut na neprikladan način, naime tako da je čelo bilo okrenuto prema dolje, a brada prema tlu. Čuvši to, Gospodin Papa, veoma se preplašivši da se to pojavilo kao tužan predznak, sastavio je i ustanovio jednu zbornu molitvu koju treba govoriti u čast Veronike i onima koji je govore podijelio oprost od deset dana. Gotovo isto prenosi Matej Pariški u historia Anglorum na početku djela kralja Henrika i tvrdi da je molitvi dodan neki psalam s nekim recima te da je onima koji je govore podijeljen oprost od deset dana, naime tako da se, koliko god puta se ponovi, toliko puta onome tko govori podjeljuje isto toliki oprost. Toliko ondje. Odorik Rainald u Histor. Eccl. pod god. 1216. br. 7. kaže da neki sumnjaju da je ta promijenjena slika izmišljotina, ali ne dopušta da se prošnja i druga djela pobožnosti dovode u sumnju. A oproste je na 40 dana povisio Inocent IV. prema navedenome Augsburškome misalu. Ono što Matej Pariški naziva psalmom možda je drevni hvalospjev koji su gore označili Bergomski i pisac Florarija. To je ona ritmička doksologija koja se u starim misalima naziva sekvencija, a koju, osim Augsburškoga misala, iz spomenika Crkve u Jaénu prenosi Acuna Adarveus u raspravi XLI., i zbog glasovita spomena sv. Veronike, zajedno s recima i molitvom, ovdje je donosimo.
A Rec. Signatum est super nos lumen vultustui Domine. Odg. Dedisti lætitiam in corde meo. Po autoru G. U. Molitva. Molitva. Bože, koji si htio da nama, obilježenima svjetlom tvoga lica, ostaviš svoj spomen, na poticaj sv. Veronike sliku svoju utisnutu u ubrus, daj, molimo, po svetome Križu i svojoj slavnoj Muci da mi, koji je ovdje u zrcalu i zagonetki štujemo na zemlji, zavrijedimo radosni i sigurni vidjeti željeno i pravo lice na nebesima; Ti koji živiš i kraljuješ itd. Samostan sv. Veronike u Murciji; moći u Bologni. B 15 Postoji glasoviti samostan svetih djevica Trećega reda sv. Franje u Murciji u Španjolskoj, nekoć kraljevskome gradu, podignut pod naslovom sv. Veronike, prema kojoj je pobožno bila naklonjena utemeljiteljica ovoga samostana gospođa Izabela Alarkonska, i propisala mu za grb sliku Krista koji pruža sv. Veroniki svoje lice utisnuto u veo. O tome samostanu govore Franjo Cascales u Historia Murciæ rasprava 16. pri kraju i Acuna Adarveus rasprava 33. § 1. Artur a Monasterio u Martyrologio Franciscano 19. svibnja naziva blaženom i utemeljiteljicom samostana sv. Veronike u Murciji Violantu iz Córdobe, koja je ondje kao pitomica trećega reda preminula oko godine 1076., u dobi većoj od devedeset godina, možda je ondje prva prigrlila redovnički život. Zbog posebne naklonosti prema sv. Veroniki, neki dio iz njezine kuće čuva se među svetim moćima u crkvi samostana sv. Stjepana, u puku zvanoga Jeruzalem, u gradu Bologni, kao što svjedoči Donat Pullieno Luparije u povijesnom izvješću istoga samostana objavljenom u Bologni godine 1600., rasprava 8. § o Moćima oltara svetoga Križa. NAP. 37. ANNIVAV. IAV. 85. § IV. Bračni savez sv. Amatora i sv. Veronike; dolazak oboje u Galiju; i sveto štovanje ondje. U Fragmentima koji se u puku pripisuju Liutprandu, ili Eutrandu, pod brojem CCVIII. čita se ovo: Sv. Amator, suprug Veronike kojoj je Gospodin dao svoj utisnuti lik, sluga svete Djevice Marije i Josipa te Gospodnji nosač i hranitelj, nakon njegova odlaska na nebesa, po njegovu poticaju slijedio je sv. Marcijala sa suprugom u Galiju, gdje je, kao što je vidio blizu Nazareta pustinjake gore Karmela, nastavio taj život na vrlo visokoj gori. Ondje je živio mnogo godina, vodeći život više nebeski nego zemaljski. Vjeruje se da je preminuo godine 75., slavi se 1. dana studenoga. To u onim Fragmentima koji bi zasluživali prvo mjesto kad se, zajedno sa spomenutom Julijanovom kronikom, mnogima ne bi činili patvorenima. Oslanjajući se na njihov autoritet, Alegra i Lezana pripisuju sv. Amatora karmelićanima, prvi u Paradiso Carmelitici decoris stanje 2. doba 2. pogl. 18., drugi u 2. svesku Annalium Carmelitarum pod godinom 75. br. 4. Ostalo mora svoju vjerodostojnost steći od drugih pisaca. Pouzdaniji je Subert, biskup sv. Papula.
17 Petar Subert, doktor prava i biskup grada sv. Papula pod metropolijom u Toulouseu, preminuo godine 1454., u knjizi de Cultu vineæ Domini ili Visitatione Episcopali, koju je pregledao Ivan Cappuisi i izdao na svjetlo godine 1502., prenosi u 7. dijelu pogl. 3. da je Veronika najprije bila vrlo bliska i srdačna prijateljica blažene Djevice Marije, majke Božje; drugo, da je bila žena čovjeka Božjega Amatora; treće, da su ta dva supružnika, Amator i Veronika, u pratnji sv. Marcijala došli u Galiju i sa sobom ponijeli nešto mlijeka bl. Marije, njezine kose i dvije obuće iste bl. Marije, a jednu od njih da je sv. Marcijal položio u Rodezu, drugu na stijeni Anicija koja se sada zove Podium B. Mariæ; a od njezine kose da je dio položio u Mimatu (radije Mimatu, u puku Mende), a drugi dio u gradu Auvergni koji se sada zove Clermont. Četvrto, da je sv. Amator na stijeni koja se sada zove Amatorovom izabrao samotnjački život, na žrtveniku u čast bl. Djevice Marije, tada uistinu skromnu mjestu i obličju, ali sada časnomu u cijelomu svijetu, koji je ondje posvetio bl. Marcijal, te da je ondje sv. Amator dovršio sadašnji život i da njegovo neraspadnuto tijelo očekuje sveto uskrsnuće. Napokon, da je njegova žena Veronika pratila sv. Marcijala dok je posvuda propovijedao, te se naposljetku na području Bordeauxa iznemogla od starosti nastanila u kapelici koju je ondje za nju u čast bl. Djevice Marije posvetio bl. Marcijal, a koja se zove Solac zato što je ondje položeno samo mlijeko blažene Djevice, dok su ostale moći naše Gospođe koje je imala bl. Veronika bile razdijeljene po spomenutim crkvama. Dotle biskup Subert u Cultu vineæ Domini tiskanom zajedno s Baculo Pastorali Ivana Franje Pavina, imenovanoga sucem svete palače, koju knjigu o ovoj povijesti po autoru Jakovu Cappuisiju navodi Odo Gisseius iz našega Družbe u Relatione historica Deiparæ Virginis Roquemadurensis, ili a rupe S. Amatoris, pogl. 8. Sv. Antonina, biskupa firentinskoga,
18 U isto vrijeme kad i Subert živio je sv. Antonin, firentinski biskup, štoviše, nadživio ga je i poživio do godine 1459. On je u 1. dijelu Kronike naslov 6. pogl. 25. § 2. u sažetku Života sv. Marcijala sažeo ovo isto: Došao je, kaže o sv. Marcijelu, s bl. Petrom u Rim i po njemu je bio poslan u Galiju, imajući u svojoj pratnji Amatora i njegovu suprugu Veroniku, koja je bila bliska i srdačna prijateljica Djevice Marije. A sveti je Amator na stijeni koja se sada zove Amatorovom živio samotnjačkim životom i ondje preminuo. Veronika je pak pratila sv. Marcijala dok je propovijedao na području Bordeauxa i ondje ostarjela u spomenutome Solacu, uglednu selu, po drugima sv. Marije od Solaca, blizu ušća rijeke Garone, oko kojega mjesta Ptolemej smješta grad Noviomagus Bituriga Vibiska, prenose Elije Vinto, Brietije i ponajviše Dadin u 1. knjizi Rerum Aquitanicarum pogl. 11. Antonina opisuje Buchet u 1. dijelu Annalium Aquitaniæ pogl. 3. Biskupima Subertu i sv. Antoninu, za više od dva stoljeća stariji Robert, opat sa sv. Mihovila u Normandiji, u dopuni Kronike Sigebertove pod godinom 1171. dotiče se iste povijesti. Henrik, kaže, kralj Engleza, uputio se radi molitve u Roccam Amatoris, koje je mjesto u pokrajini Quercy okruženo planinama i strašnom samoćom. Govore neki da je bl. Amator bio sluga bl. Marije i nekoć nosač i hranitelj Gospodnji, te da je, kad je preblaga Gospodnja majka bila uznesena u nebeska boravišta, sam Amator, unaprijed opomenut od nje, prešao more u Galiju i na spomenutome mjestu proveo pustinjački život. Opata Roberta sa sv. Mihovila,
19 Slavi se sv. Amator 20. kolovoza, o kojemu imamo neka Djela u rukopisu razdijeljena u devet čitanja koja se uobičajeno čitaju na jutarnjoj u Crkvenome oficiju, prema kojima je Veronika, po ćudi i vjeri družica nimalo nejednaka Amatoru, živjela u Gospodnjim opravdanjima bez prigovora, te je, dok je propovijedao Gospodin Isus Krist, sjeme božanske riječi primila u pobožno srce kao dobra zemlja, očišćena od starosti, koja će u svoje vrijeme donijeti stostruk rod, te je zbog ozdravljenja od najteže bolesti udijeljena milostivo dodirom resice Gospodnje haljine obilnije planula u žaru vjere i božanske ljubavi Isusa Krista. Naime, preporođena prema vjeri u Kristu, odrekla se svijeta i, ostavivši sve, nastojala izvršiti Kristove zapovijedi te marljivo skupljati moći osobito o blaženoj Djevici i pobožno ispuniti ostala djela pobožnosti, odakle je slavnoga mlijeka iz grudi slavne Djevice, čijoj se službi željela potpuno predati kao ponizna pratiteljica i službenica, ponizno i korisno prikupljenoga, kao i haljine iste Djevice i mnogo drugoga takvoga, te također Mamphoru s utisnutim likom sličnosti Gospodnjega lica, nazvanu po imenu rečene žene Veronikom, kao što se pokazuje u Rimu, vjerno skupila i spasonosno sačuvala... F Nepoznati pisac u rukopisnom Životu sv. Amatora. A izbjegla... Dok je Savao progonio Crkvu Kristovu, po nalogu nebeskoga glasnika ušla je u lađu slučajno pronađenu sa sv. Amatorom, i dok ju je vodio Gospodin i milosrdno štitio, stigla je u zapadne krajeve. Podigavši uistinu u skromnu obliku malu kolibu, živjela je pustinjačkim životom i ondje se toliko predala molitvi i postu dok onamo nije došao bl. Marcijal iz Limogesa, koji ih je volio posebnom ljubavlju kao sunarodnjake, poznanike i najpobožnije vjernike. Ostavivši dakle vlastitu ženu kod Solaca na molitvi i razmatranju, preblaženi Marcijal zaputio se u Rim i pohodio preblaženoga Petra, prvaka apostola, te boraveći u rimskome gradu gotovo dvije godine vidio kako je Petar bio raspet, a Pavao također odrubljene glave, i nakon smrti gore rečene Veronike vrativši se u Limoges zatražio pustinju i pripravio prebivalište u dolini Quercy itd.
20 Dotle ona Djela, prema kojima je Veronika, supruga sv. Amatora, ista ona koja je na veo prihvatila Kristov lik. Njezino sveto štovanje prenosi Saussay 15. veljače ovim riječima: U Akvitaniji spomen sv. Verone, inače Veronike, gospođe koja je ubrusom obrisala lice Gospodina koji je nosio križ, čiji je čudesni lik ostao utisnut u samo platno, kao što se danas vidi u Rimu, gdje se čuva s velikim štovanjem. Isti Saussay 20. kolovoza u Supplemento o sv. Amatoru piše ovo: Na području Quercyja sv. Amatora ispovjedaoca, koji je od učenika sv. Marcijala postao evanđeoski učitelj, obilnije poučio u vjeri stanovnike Quercyja i čuven po svetosti usnuo u Gospodinu. Toliko Saussay, smatrajući da je sv. Marcijal, kako piše 30. lipnja, bio učenik sv. Petra, a ne da je došao u Galiju godine Kristove 250., kao što je iz Djela mučeništva sv. Saturnina mučenika u šestome stoljeću Kristovu prenio sv. Grgur, biskup tourski, u 1. knjizi Historiæ Francorum pogl. 30. O njegovu dolasku postoji učena rasprava Ivana Cordesija, kanonika iz Limogesa, na latinskome objavljena po Franji Bosquetu u 2. dijelu Historiarum Ecclesiæ Gallicanæ, u čijemu prvom dijelu Bosquet u 1. knjizi pogl. 23. prihvaća mišljenje Grgura Tourskoga, odbacivši Djela koja kruže pod imenom Aurelijana, njegova nasljednika na Limoškoj stolici. Što ćemo potpunije raspraviti 30. lipnja uz Život sv. Marcijala. Što se tiče ovoga predmeta, priznajemo da se mnogo toga u dosad navedenome izvješću o sv. Veroniki, ženi sv. Amatora, čini teškim, te da je ta Verona ili Veronika možda druga osoba od one glasovite jeruzalemske gospođe u čiji je veo Krist utisnuo svoj lik, osobito ako je u Galiju u trećemu stoljeću Kristovu pošla u pratnji sv. Marcijala i ondje iz ovoga života sveto preminula.
§ V. Je li sv. Veronika oslobođena od krvarenja po Kristu i štuju li je pod imenom Venica ili Venisa?
Nikodem u svome Evanđelju, po svjedočanstvu našega Salmerona u 10. svesku commentariorum in historiam Evangelicam rasprava 33., prenosi da se žena izliječena od krvarenja, koju spominju Matej pogl. 9., Marko pogl. 3. i Luka pogl. 8., zvala Veronika. Dodaje Salmeron da mu dosad nije poznato je li to bila ista ona koja je iskazala ovu službu vela prinesenoga Kristu. U Dekstrovoj kronici pod godinom XLVIII. prenosi se da je Verenika, ostavivši Božansko lice, u Rimu prešla Gospodinu, a za koju kažu da ju je Krist izliječio od krvarenja. Isto se tvrdi i za Veroniku u rukopisnom Životu sv. Amatora, u rukopisnom Florariju te u kronikama Julijana Petra i Jakova Filipa Bergomskoga, čije smo riječi gore naveli. Iz istoga se razloga vjeruje da je ista ona koju žene ponajviše zazivaju u bolestima vlastitim ovome spolu, premda se sinkopom jednoga sloga naziva sv. Venica ili Venisa. Tako se u francuskoj Normandiji, jednu milju od grada Rouena kojim se ide prema Dieppeu ili Amiensu, uz kraljevsku cestu pohađa kapelica posvećena sv. Venisi pokraj sela koje se u puku zove le bois Guilliame, kao Silvam Guilielmi, čiji je župnik, nadarbendar rečene kapelice, upitan nedavno odgovorio da se ova Venisa ili Venica drži da je ista ona koja se drugdje štuje kao Veronika, a da se to osim toga dokazuje ovim argumentom: da je s desne strane oltara sv. Venise izložena obična slika Krista trpećega koji nosi lice iz platna, dobivši ime po sv. Veroniki, dok je s lijeve strane dodana slika sv. Fijakra koji se, drugdje nerazdvojan drug sv. Venise, slavi 30. kolovoza. Uostalom, ondje se sv. Venisa zaziva za svaku vrstu krvarenja, a njezin se blagdan uz veliko mnoštvo puka slavi dan uoči Pepelnice u pokladno vrijeme. Vidjeli smo dvostruki oficij Bogorodice prema običaju Rimske crkve, tiskan prije nekoliko godina u Rouenu, i čitamo u kalendaru stavljenome ispred ime sv. Venice pod danom XXVI., a u drugome pod 27. veljače.
22 U Valenciennesu, glasovitomu gradu pokrajine Hainaut kod Belgijaca, štuje se ista sv. Venisa, po drugima zvana Venisija, Venesija, Venecija, čije pokroviteljstvo zazivaju bolesne žene radi uređenja mjesečnice te se vrpcama, bilo grimiznima bilo bijelima, prema različitim vrstama ove bolesti, opasuju kroz devet uzastopnih dana, koje poslije, zadobivši željeno zdravlje, u znak zahvalnosti objese blizu kipa sv. Venise, a njihova se gomila, zbog mnoštva mještana i hodočasnika koji onamo hrle, toliko povećava da se često moraju uklanjati. Ipak, ozdravljenja postignuta ovim zagovorom ne unose se uobičajeno u spise, kako zato što su česta i dovoljno posvuda poznata, tako ponajviše zbog nečistoće bolesti i urođenoga stida časnijih gospođa čija bi se svjedočanstva tražila. Drugi ovdje traže i nalaze utjehu kad su pogođeni glavoboljama. A u središtu grada Valenciennesa, nedaleko od glavnoga trga, nasuprot glasovitoj opatiji sv. Ivana redovničkih kanonika, nalazi se neko ubožište, čiji je dio najstarija crkva posvećena sv. Egidiju, zaštitniku grada, u čijemu oltaru izvan kora posvećenomu sv. Fijakru, osim njegova kipa podignutoga iznad oltarne slike, zdesna se pohađa drveni kip sv. Venise visok stopu i pol, koji desnom rukom podupire nagnutu glavu, a u lijevoj drži knjigu. Jesu li ondje ikada čuvane kakve moći sv. Venise, nije sigurno. Velika je pobožnost puka prema starom relikvijaru u kojem se pokazuju moći raznih svetaca. Ovo su uglavnom priopćili velečasni gospodin Antun Dutremann, prior spomenutoga samostana redovničkih kanonika sv. Ivana, i preplemeniti gospodin Franjo Dizxmudanus, gospodar de la Balgue, koji je ondje obnašao razne časti i zbog svoje pobožnosti upravitelj rečenoga ubožišta. Isti je poslao stari rukopis koji sadrži mise što se uobičajeno čitaju o sv. Venisi i Fijakru, uz dodane tri molitve o sv. Egidiju zaštitniku i isto toliko o sv. Mariji Bogorodici. O sv. Venisi stavljen je ovaj naslov: Missa S. Venisæ Martyris, aut alterius Virginis et Martyris. Ulazna pjesma: Me expectaverunt peccatores. Za poslanicu se čita čitanje iz Knjige mudrosti, Confitebor tibi, Domine Rex. Evanđelje o deset djevica. Zajedničke molitve, od kojih prva ne navodi ime, koje je mlađom rukom dopisano B. Venesiæ Virginis et Martyris. Ali u tajnoj molitvi i popričesnoj molitvi navodi se Venecia Martyr. Tako smo gore po Reusneru rekli da se naziva Veronika djevica i mučenica, a Ferrari u Napomenama uz Catalogum Sanctorum Italiæ prenosi da je Galesini naziva djevicom, što je možda negdje pročitao i pogrešno pripisao ovoj, budući da se to ne nalazi u gore spomenutome martirologiju tiskanome u Veneciji godine 1568. Naposljetku, jer se u istoj rukopisnoj misi poslije poslanice i graduala nalaže da se čita ili aleluja sa stihom, ili umjesto njega od Sedamdesetnice, da se pjeva zatezni psalam, Qui seminant in lacrymis, nužno se morala slaviti prije 21. veljače, možda ovdje 4. veljače, na nebeski rođendan sv. Veronike, ili XV. istoga mjeseca, zajedno s Veronikom, suprugom sv. Amatora, od kojih je dana štovanje moglo biti preneseno na utorak poslije nedjelje Pedesetnice, kada se dan uoči Pepelnice (kad se radi odmora duha i održavanja gozba obično prekida težak rad) od davnina čuvalo da se slavi, a odatle je možda kod nekih preneseno štovanjem na dan 26. veljače. O ubožištu i crkvi sv. Egidija govori Henrik Dutremann u 3. dijelu Historiæ Valentianæ pogl. 14. B Obavivši istragu poslao je Tossanus Bridoul iz našega Družbe, glasovit objavljenim knjigama. Toliko o sv. Venisi ili Veroniki, za koju neki smatraju da je različita od sv. Veronike, a protiv kojih u dvojbenoj stvari ništa ne utvrđujemo. Druga od sv. Veronike evanđeoska žena s krvarenjem, Sirofeničanka, sestra Lazarova. Dodajem niti sv. Veroniku Jeruzalemsku. Povijest podignutoga kipa pripovijeda Euzebije u 7. knjizi historiæ Ecclesiasticæ pogl. 14. ovim riječima: U Cezareji Filipovoj podigao je kip Kristu, zapravo u 5. knjizi Historia Ecclesiasticæ pogl. 20., kad je doznao da se u Cezareji Filipovoj nalazi znameniti Kristov kip koji je ondje bila postavila žena koja je bolovala od krvarenja kad je bila oslobođena bolesti, srušio ga je i na njegovo mjesto postavio svoj. Kad se to dogodilo, silan oganj pao s neba pogodio je taj kip oko prsa i srušio glavu zajedno s vratom na zemlju te je zabio licem u tlo na onome mjestu gdje je bila odvojena od prsa. Od toga je vremena pa do današnjega dana ostala crna, kao spaljena udarom groma. U to su vrijeme dakle pogani vukli Kristov kip s tolikom silinom da ga razbiju. Ali kršćani su poslije, skupivši njegove ulomke, položili u crkvu, gdje se i sada čuva.
Quæ supra Berenice ex Judæa, ac forte ante Christum natum mortua fingebatur S. Veronica pia et Christiana matrona; jam mutato sexu in eodem Juliani Chronico ex S. Beronico fingitur S. Veronica Martyr. Ille est qui cum quinquaginta aliis Antiochiæ passus colitur XIX Octobris, in omnibus fere Martyrologiis, etiam Bedæ MSS. exemplaribus: in cujus exemplari excuso confusionem esse etiam advertit ibidem in Annotationibus Baronius.
10. S. Veronicam Romæ e vita migrasse ac terræ mandatam esse tradit Octavius Pancirolus in absconditis thesauris Urbis, regione 7, ecclesia 17. Natalem ejus ita celebrat Petrus Galesinius in suo Martyrologio Romano IV Februarii: Romae item S. Veronicæ, quæ ad eam urbem Hierosolyma Sudarium Domini attulit. In Notationibus addit, Gervasium Tilebenensem, Blondum, aliosque de ea scribere. Galesinium eisdem verbis describit Ferrarius in Calalogo generali Sanctorum; ast in Catalogo Sanctorum Italiæ hoc elogium concinnat
A concinnat: Veronica religiosa femina, ut habet vertus traditio, quo tempore Chistus Salvator noster ad patibulum ducebatur, lineum capitis sui peplum ei ad faciem tergendam cruore, ex sacro capite spinis coronato defluente, porrexit: cui Divini vultus illius imago divinitus impressa remansit. Hoc sancta faemina Romam detulisse, eoque Tiberium Augustum difficili morbo laborantem sanasse fertur. Porro illud ad S. Clementis manus pervenisse, et successorum, a quibus in Vaticana ecclesia asservatum ad hæc usque tempora, non sine maxima populi Romani devotione, quotannis exponi solet. Vultusque sanctus; ac Sudarium Veronicæ nominatur. Ipsa vero Veronica pridie Nonas Februarii obdormiisse fertur. Eodem die Nicolaus Reusnerus in Diario historico refert, Veronicam Virginem Martyrem citato Martyrologio Romano, ita quodlibet Martyrologium Ecclesiasticum appellans.
11 Alti referunt eam xxv Martii, rati eo die Christum pro salute hominum passum, suam tum S. Veronicæ effigiem dedisse. Ita Florarium MS Sanctorum: Item S. Veronicæ matronæ. Hæc Hierosolymitana matrona sancta, a Tiberio Cæsare, qui claruit anno salutis XLVIII, per Vglutianum Romam accersitur. Tiberius aatem magna infirmitate detentus, cum suscepisset S. Veronicam et imaginem contigisset, enratus est. Hæc est quam Dominus a profluvio sanguinis, per tactum fimbriæ vestimenti ejus, sanaverat, ut dieitur Matthæi IX et Lucæ VIII: a quo etiam Domino, tempore Passionis, Imagine in amoris signum donata fuit. Quæ quonam Imago panniculo impressa Clementi Pontifici et successoribus ab eadem ex testamento relicta est: et nunc usque in basilica S. Petri ostenditur. In cujus laudem dicitur hæc oratio: Salve sancta facies nostri Redemptoris etc. ut supra ex Bergomensi diximus, quem huic auctori Florarii MS. lucem prætulisse, aut certe utrumque ex eodem fonte sua hausisse indicat res eadem, eisdemque verbis prolata. Hermannus Greven in auctario Usuardi et Canisius in Martyrologio Germanico: Veronicæ sanctæ matronæ, cui Dominus Imaginem faciei suæ Sudario impressam reliquit.
12 Missale juxta morem sanctissimi Doctoris et Pontificis Ambrosii, impressum anno MDLX, habet Missam legendam in festo S. Veronicæ Matronæ, cujus cantus et præfatio indicantur requirenda in communi unius matronæ. Lectio recitatur ex Epistola B. Pauli ad Romanos capite VII, hoc exordio: Scientibus legem loquor etc; Evangelium vero sumitur ex capite 3 Marci a versu. 20. Cum transisset Dominus Jesus in navi rursus trans fretum etc. in quo agitur de muliere a profluvio sanguinis, attactu vestimenti ejus sanata. Orationes propriae ibidem hæ referuntur: prima super populum: Præsta nobis, quæsumus, misericors Deus, ut, qui B. Veronicæ festivitatem devotis obsequiis cclebramus; ejus intercessionibus per tuam clementiam adjuvemur; et de præsentis seculi fluctibus liberemur; Per Dominum etc. Altera super sindonem Oratio: Da, quæsumus, sancte Pater, ut B. Veronica, quæ in conspectu Majestatis tuæ extitit gratiosa, suis orationibus nos per fidem integram ac sanctæ viæ munditiem gratos tibi reddat pariter et devotos; Per Dominum etc. Tertia Oratio super oblata hæc est: Supplies te rogamus, omnipotens æterne Deus, ut devotionis nostrae munera tibi complaceant, quæ tuæ Majestati offerimus consecranda ad B. Veronicæ reverentiam et honorem, et animarum nostrarum tutelam pariter et salutem; Per Dominum etc. Quarta demum Oratio post Communionem hæc recitatur: Sit nobis, Domine, mentis et corporis salutifera medicina sacrosanctum corpus Domini nostri Jesu Christi, quod ad S. Veronicæ laudem percepimus et honorem. Per eumdem Dominum etc.
13 Alia extat Oratio excusa anno MDLV in Missali D Augustano, eamque legentibus quadraginta dies indulgentiarum ab Innocentio Papa IV concessos esse rubrica præfixa Missæ de S. Veronica seu Vultu Domiui, aut sacra Effigie Christi, inscriptæ, significat. Eadem legitur in Missali Ecclesiæ Moguntinæ ex mandato Bertoldi Archiepiscopi anno MCDXCIII excuso. Præsuit autem Ecclesiæ Pontifex Innocentius IV ab anno MCCLXIII ad annum MCCLIV. Ast Innocentius III sedit ab anno MCXCVIII ad MCCXVI, ad quem obitus ejus annum orationem similem attribuit huc Innocentio III Matthæus VV estmonasteriesiensis in Floribus Historiarum Anglicanarum his verbis. Eodem tempore dum Papa Innocentius processionem faceret solennem Romæ, et illa Effigies Dominici vultus, quæ VERONICA nuncupatur, populo aspicienda veneranter deportaretur, ipse Papa ipsam loco solito aptavit; sed in crastino inventa est versa stans modo indebito: ita scilicet, quod frons deorsum, barba versus humum verteretur. Quo audito Dominus Papa timens valde hoc apparuisse in triste præsagium, composuit et constituit unam Collectam in honorem Veronicæ dicendam, et dicentibus veniam decem dierum concessit. Eadem fere refert Matthæus Parisiensis in historia Anglorum initio gestorum Henrici in Regis asseritque Orationi adjectum quemdam Psalmum cum quibusdam versiculis, et Eadem dicentibus concessam decem dierum indulgentiam: ita scilicet, ut quotiescumque repetatur, toties dicenti tantumdem indulgentiæ concedatur. Hæc ibi. Odorieus Rainaldus in Histor. Eccl. ad an. 1216 num. 7., immutatam illam imaginem ait nonnullos fabellam suspicari. At supplicationem, aliaque pietatis opera in dubium revocari non permittit. Indulgentias autem ad XL dies auxerii Innocentius IV juxta relatum Missale Augustanum. Qui a Matthæo Parisiensi Psalmus appellatur, forte hymnus antiquus est a Bergomensi et auctore Florarii supra indicatus. Est ea doxologia rhythmica, in antiquis Missalibus Sequentia appellata, quam præter Missale Augustanum, ex monumentis Ecclesiæ Giennensis tradit Acuna Adarveus tractatu XLI, et ob celebrem memoriam S. Veronicæ, una cum versiculis et Oratione hic damus.
14 Salve, sancta facies Nostri Redemptoris, In qua nitet species Divini splendoris, Impressa panniculo Nivei candoris, Dataque Veronicæ Ob signum amoris. Salve decus seculi, Speculum Sanctorum, Quod videre cupiunt Spiritus colorum: Nos ab omni macula Purga vitiorum, Atque nos consortio Junge Beatorum. Salve nostra gloria In hac vita dura, Labili et fragili Cito transitura, Nos perduc ad patriam, O felix figura. Ad videndum faciem, Quæ est Christi pura. Esto nobis, quæsumus, Tutum adjuvamen, Dulce refrigerium Atque consolamen, Ut nobis non noceat Hostile gravamen; Sed fruamur requie Cum Beatis. Amen.
A Vers. Signatum est super nos lumen vultustui Domine. Resp. Dedisti lætitiam in corde meo. Auctore G. U. Oratio. Oratio. Deus, qui nobis signatis lumine vultus tui, memoriale tuum, ad instantiam R. Veronicæ imaginem tuam Sudario impressam, relinquere voluisti; præsta, quæsumus per sanctam Crucem et gloriosam Passionem tuam, ut, qui eam hic in speculo et ænigmate veneramur in terris, desiderabilem ac veram faciem læti ac securi videre mereamur in cœlis: Qui vivis ac regnas etc. Monasterio S. Veronicæ Murciæ: reliquiæ Bononiæ. B
15 Extat illustre tertii Ordinis S. Francisci monasterium sacrarum Virginum Murciæ apud Hispanos, urbe olim regia, extructum sub titulo S. Veronicæ, erga quam pie affecta erat monasterii hujus fundatrix Domina Isabella Alarconia, eique præscripsit pro insignibus imaginem Christi faciem suam velo impressam S. Veronicæ porrigentis. Agunt de eo monasterio Franciscus Cascales in Historia Murciæ tractatu 16 sub finem, et Acuna Adarveus tractatu 33 § 1. Arturus a Monasterio in Martyrologio Franciscano xix Maii Violantam a Corduba, Beatam appellat et monasterii S. Veronicæ de Murcia fundatricem, quæ istic tertii instituti alumna circa annum MOLXXVI, nonagenaria major obierit: forte prima monasticam vitam istic amplera. Ob singularem erga S. Veronicam affectum, pars aliqua e domo ejus inter reliquias sacras asservatur in ecclesia monasterii S. Stephani, vulgo Jerusalem, in urbe Bononiensi: ut testis est Donatus Pullienus Luparius in historica ejusdem monasterii relatione Bononiæ anno MDC edita, tractatu 8 § de Reliquiis altaris sanctæ Crucis. NOT. 37. ANNIVAV. IAV. 85. § IV. Conjugium S. Amatoris et S. Veronicæ: adventus utriusque in Gallias: ac sacra ibidem veneratio. In Fragmentis, quæ Luitprando, sive Eutrando, vulgo attribuuntur, numero ccix hæc leguntur: S. Amator conjux Veronicae, cui Dominus faciem suam expressam dedit, famulus sanctæ Virginis Mariae et Joseph, et Domini bajulus ac nutricius, post discessionem ejus ad cœlos, ejus hortatu S. Martialem cum conjuge secutus est ad Gallias, ubi, sicut viderat prope Nazareth eremitas montis Carmeli, eam vitam in editissimo monte secutus est. Vixit ibi multos annos, agens vitam magis cœlestem quam terrenam. Creditur decessisse anno LXXV, celebratur i die November. Hæc in illis Fragmentis, quæ primum locum mererentur, nisi, cum memorato Chronico Juliani, suppecsitia multis viderentur. Horum auctoritate nixi Alegraus et Lezna, S. Amatorem Carmelitis adscribunt, ille in Paradiso Carmelitici decoris statu 2 ætate 2 cap. 18, hic tomo 2 Annalium Carmelitarum anno 75 num. 4. Reliqua suam fidem ex aliis auctoribus nancisci debent. Certior Suberit Episcopi S. Pappuli.
17 Petrus Subertus, Decretorum Doctor, urbisque S. Pappuli, sub Metropoli Tolosana, Episcopus, vita functus anno MCDLIV, in libro de Cultu vineæ Domini, seu Visitatione Episcopali, a Joanne Cappuisio recognito, atque anno MODII in lucem edito, tradit par. 7 cap. 3. Veronicam primo valde familiarem et præcordialem amicam fuisse beatæ Virginis Mariae matris Doi: secundo uxorem fuisse viri Doi Amatoris: tertio hos duos conjuges Amatorem et Veronicam in comitatu S. Martialis in Gallias venisse, secumque tulisse de lacte B. Mariae, et de capillis ejus, et duos ejusdem B. Mariae sutulares. horumque alterum S. Martialem posuisse in Ruteno, alterum in rupe Anicii, quæ nunc Podium B. Mariae dicitur: De capillis vero ejusdem partem posuisse in Minimate, (potius Mimate, vulgo Mende) partem aliam in civitate Alvernia, quæ nunc Clarus-mons dicitur. Quarto S. Amatorem in rupe, quæ nunc Amatoris dicitur, solitariam vitam elegisse, altari in honore B. Mariae D Virginis, vili tunc quidem loco et schemate, sed nunc toto mundo honorabili, a B. Martiale iñbi dedicato: vitamque ibi S. Amatorem finivisse præsentem, corpusque ejus incorruptum sanctam expectare resurrectionem. Uxorem denique ejus Veronicam secutam ubique B. Martialem prædicantem, tandem in territorio Burdegalensi supra mare senio confectam resedisse, capellula sibi ibidem a B. Martiale in honore B. Mariae Virginis dedicata, quæ Solac dicitur, eo quod solum lac beatæ Virginis ibi positum est: aliis, quas habebat B. Veronica, reliquiis Dominæ nostræ per prædictas ecclesias distributis. Hactenus Episcopus Subertus in Cultu vineæ Domini simul excuso cum Baculo Pastorali Joannis Francisci Pavini, a Paulo n Judicis sacri palatii creati, quem librum de hac historia auctore Jacobo Cappuisio citat Odo Gisseius Societatis nostræ, in Relatione historica Deiparæ Virginis Roquemadurensis, sive a rupe S. Amatoris, cap. 8. S. Antonini Episc. Florentini,
18 Eodem cum Suberto tempore vivebat S. Antoninus Florentinus Episcopus, imo illi superstes ad annum MCDLIX vitam perduxit. Hic i parte Chronici titul. 6, cap. 25 § 2, in epitome Vitæ S. Martialis hæc eadem contraxit: Venit, inquit de S. Martiale, cum B. Petro Romam, et per enm missus fuit in Galliam; habens in comitatu suo Amatorem et conjugem ejus Veronicam, quæ familiaris et præcordialis amica fuit Virginis Mariae. Sanctus vero Amator in rupe, quæ modo Amatoris dicitur, solitariam vitam egit ibique obiit. Veronica autem S. Martialem prædicantem secuta est in territorio Burdegalensi, ibique consenuit in antedicto Solaco, vico nobili, aliis S. Mariae de Solaco, prope ostium Garumnæ fluvii, circa quem locum a Ptolemæo constitui Novomagum urbem Biturigum Vibiscorum tradunt Elias Vinctus, Brietius, ac polissimum Dadinus lib. i Rerum Aquitanicarum cap. n. Antoninum describit Buchetus par. i Annalium Aquitaniæ cap. 3. Episcopis hisce Suberto et S. Antonino, duobus seculis et amplius, senior Robertus Abbas de monte S. Michaelis in Normannia, in supplemento Chronici Sigeberti ad annum MCLXXI eandem historiam att. git. Henricus, inquit, Rex Anglorum perrexit causa orationis ad Roccam Amatoris, qui locus in Cadurcensi pago montaneis et horribili solitudine circumdatur. Dicunt quidam, quod B. Amator famulus R. Mariae, et aliquando bajulus et nutricius Domini fuit, et assumpta piissima matre Domini ad æthereas mansiones, ipse Amator, præmonitus ab ea, ad Gallias transfretavit, et in prædicto loco vitam eremiticam transegit. Roberti Abbai de monte,
19 Colitur S. Amator xx Augusti: cujus aliqua Acta MSS. habemus in novem lectiones, ad Matutinum in Officio Ecclesiastico recitari solitas, distributa: juxta quæ Veronica moribus et fide Amatori non dispar socia, vixit in justificationibus Domini sine querela; et prædicante Domino Jesu Christo verbi divini semen in corde pio suscepit, ut terra bona, vetusta purgata, centuplum suis temporibus redditura: ac propter sanitatem infirmatis gravissimæ ad tactum fimbriæ Dominici vestimenti clementer indultam, in fervore fidei et amoris divini Jesu Christi copiosius exarsit. Regenerata namque secundum fidem in Christo, seculo renuntiavit, relictisque omnibus sategit jussa Christi perficere, et reliquias maxime de beata Virgine colligere, et cetera pietatis opera devote complere: unde gloriosum lac mamillarum Virginis gloriosæ, cujus servitio se totam conferre n.eruit, ut humilis pedissequa et ancilla, humiliter et utiliter recollectum, vestes etiam ejusdem Virginis et cetera multa talia, nec non Mamphoram cum impressione similitudinis faciei Dominicæ, a nomine dictæ mulieris Veronicam nuncupatam, prout Romæ ostenditur, fideliter collegit, et salubriter custodidivit... F Anonymi in Vita MS. S. Amatoris.
A vit... Persequente Ecclesiam Christi Saulo, jussu celestis nuntii navem casu inventam cum S. Amatore ascendit, ducenteque Domino ac misericorditer protegente, in occiduas partes pervenit. Constructo siquidem vili schemate parvo tuguriolo, eremiticam vitam duxit, ac tamdiu ibidem orationi et jejunio se dedit, donec B. Martialis a Lemovicinis illuc advenit, qui eos speciali dilectione, sicut compatriotas et notos et fideles devotissimos, diligebat. Relicta itaque conjuge propria apud Solacum orationi et contemplationi, beatissimi Martialis, Romam petiit, et beatissimum Petrum Apostolorum Principem visitavit: manensque in urbe Romana fere per biennium, vidit quomodo crucifixus est Petrus, et Paulus etiam decollatus: et defuncta supradicta Veronica Lemovicas reversus eremum petiit, habitaculumque præparavit in valle Cathurcina etc.
20 Hactenus illa Acta, juxta quæ Veronica S. Amatoris conjux eadem est, quæ imaginem Christi velo excepit. Cujus sacrum cultum refert Saussaius xv Februarii his verbis: In Aquitania commemoratio S. Veronæ, alias Veronicæ, matronæ, quæ Sudario faciem Domini crucem portantis extersit, cujus admiranda effigies ipsimet linteo remansit impressa, sicut hodie cernitur Romæ, ubi magna religione servatur. Idem Saussaius xx Augusti in Supplemento de S. Amatore hæc scribit: In agro Caturcensi S. Amatoris Confessoris: qui ex discipulo S. Martialis Doctor Evangelicus factus, Caturcenses in fide uberius edocuit, sanctitateque clarus obdormivit in Domino. Hæc Saussaius, ratus S. Martialem, ut scribit xxx Junii. fuisse discipulum S. Petri: et non venisse in Gallias anno Christi ccl, uti ex Actis passionis S. Saturnini Martyris retulit seculo Christi sexto S. Gregorius Episcopus Turonensis lib. 1 Historiæ Francorum cap. 30. De cujus adventu extat docta dissertatio Joannis Cordesii Canonici Lemovicensis, Latine edita a Francisco Bosqueto parte 2 Historiarum Ecclesiæ Gallicanæ, in quarum priore parte Bosquetus lib. 1 cap. 23 Gregorii Turonensis sententiam amplectitur; rejectis Actis, quæ sub nomine Aureliani ejus in Sede Lemovicensi successoris, circumferuntur. Quæ plenius discutiemus xxx Junii ad Vitam S. Martialis. Quod huc spectat, fatemur plurima in citata hactenus relatione de S. Veronica, uzore S. Amatoris difficilia apparere: eamque Veronam, seu Veronicam, aliam sorte esse ab illustri illa matrona Hierosolymitana, cujus velo suam Christus effigiem impressit: maxime si in Gallias seculo Christi tert o in S. Martialis comitatu profecta, ibidem ex hac vita sancte decesserit.
§ V. An S. Veronica sanguinis profluvio a Christo liberata: ac sub nomine Venicæ seu Venisæ colatur?
Nicodemus in Evangelio suo, teste Salmerone nostro tomo 10 commentariorum in historiam Evangelicam tractatu 33, tradit mulierem fluxu sanguinis curatam, cujus meminerunt Matthæus cap. 9, Marcus cap. 3, et Lucas cap. 8, vocatam fuisse Veronicam. Addit Salmeron, sibi hactenus compertum non esse, an eadem hæc fuerit, quæ hoc officium veli oblati Christo præstiterit. In Dextri Chronico ad annum xlviii, traditur Verenice, Divino relicto vultu, Romæ migrasse ad Dominum, quam dicunt sanatam a Christo e sanguinis fluxu. Eadem etiam asseritur Veronica in Vita MS. S. Amatoris, in MS. Florario, et in chronicis Juliani Petri, et Jacobi Philippi Bergomensis, quorum verba supra attulimus. Ex eadem causa creditur eadem, quæ a mulieribus potissimam invocatur in propriis huic sexui morbis, licet syncope unius syllabæ facta S. Venica, seu Venisa, appelletur. Ita in Normannia Gallica, uno ab urbe Rotomagensi lapide, qua versus Diepam D aut Ambianum abitur, àd viam regiam sacellum S. Venisæ sacrum visitur juxta vicum vulgo le bois Guilliame, quasi Silvam Guilielmi, appellatum, cujus vici Parochus, dicti sacelli collator, rogatus nuper respondit, hanc Venisam, seu Venicam, haberi eamdem esse, quæ alibi Veronica colitur: idque præterea probari hoc argumento, quod a dextero latere altaris S. Venicæ, exposita sit vulgaris imago Christi patientis faciem e sindone gestans, a S. Veronica nomen sortita: a sinistro vero latere adjuncta est S. Fiacrii imago, qui alibi S. Venisæ individuus comes, colitur xxx Augusti. Ceterum invocatur istic S. Venisa pro omnis generis fluxu sanguinis, ejusque festum magna populi frequentia pridie diei Cinerum in Bacchanalibus celebratur. Vidimus duplex Officium Deiparæ Virginis juxta usum Ecclesiæ Romanæ, ab aliquot annis Rotomagi excusum, legimusque in Calendario præfixo nomen S. Venicæ ad diem xxvi, in altero xxvii Februarii.
22 Valentianæ, seu Valencenis, celebri Hannoniæ apud Belgas urbe, colitur eadem etiam S. Venisa, aliis Venisia, Venesia, Venecia dicta: cujus patrocinium mulieres ægræ pro ordinandis menstruis implorantes, fasciolis, seu purpureis, seu candidis, juxta proprias hujus morbi species variis, per novem dies continuos accinguntur: quas postea, optatam sanitatem adeptæ, in gratiarum actionem prope statuam S. Venisæ appendunt: quarum cumulus, ob multitudinem incolarum pegrinorumque istuc concurrentium, adeo accrescit, ult frequenter debeant auferri. Non solent tamen scriptis consignari procuratæ hujus intercessione sanitates, tum quod frequentes sint ac satis circumquaque notæ, tum potissimum propter morbi immunditiem honestioribusque matronis, quarum testimonia exigerentur, innatum pudorem. Alii, hic, quærunt reperiuntque solamen, dum doloribus capitis afflictantur. Est autem in urbe media Valencenensi, non procul a magno foro, e regione celebris Abbatiæ S. Joannis Canonicorum Regularium, quoddam ptochotrophium, cujus pars est antiquissimum templum S. Ægidio urbis Patrono sacrum, in cujus altari extra chorum S. Fiacrio dicato, præter statuam hujus supra tablam altaris erectam, visitur a dextris statua lignea sesquipedalis S. Venisæ, caput inclinatum manu dextera sustinentis, et librum sinistra gestantis. An aliquæ istic reliquiæ S. Venisæ aliquando servatæ fuerint, incertum. Magna plebis religio est erga antiquam lipsanothecam, in qua variorum Sanctorum reliquiæ ostenduntur. Hæc fere communicarunt Reverendus Dominus Antonius Dutremannus Prior relati monasterii Canonicorum Regularium S. Joannis, et prænobilis vir Dominus Franciscus Dizxmudanus, Toparcha de la Balgue, variis istic honoribus perfunctus, et præ sua pietate dicti ptochotrophii Præfectus. Transmisit idem antiquum MS. continens Missas recitari solitas de SS. Venisa et Fiacrio, adjunctis ternis Orationibus de S. Ægidio Patrono, ac totidem de S. Maria Deipara. De S. Venisa, hic titulus præfigitur: Missa S. Venisæ Martyris, aut alterius Virginis et Martyris. Introitus: Me expectaverunt peccatores. Pro Epistola recitatur Lectio libri Sapientiæ, Confitebor tibi, Domine Rex. Evangelium de decem Virginibus. Orationes communes, quarum prima nomen non exprimit, quod recentiori manu adscriptum est B. Venesiæ Virginis et Martyris. Verum in Oratione secreta et post Communitonem Venecia Martyr effertur. Ita supra ex Reusnero diximus nominari Veronicam Virginem et Martyrem: et Ferrarius in Notis ad Catalogum Sanctorum Italiæ refert, Virginem dici a Galesinio: quod forte alibi lectum male huic attribuit, cum non habeatur in memorato supra Martyrologio, Venetiis anno MDLXVIII excuso. Demum quia in eadem Missa MS. post Epistolam et Graduale legendum præscribitur, aut Alleluia cum versu, aut ejus. loco a Septuagesima, di-
Acendus Tractus, Qui seminant in lacrymis, necessario ante xxi Februarii coli debuit: forte hoc iv Februarii, natali S. Veronicæ, seu xv ejusdem, cum Veronica conjuge S. Amatoris: a quibus diebus potuit cultus translatus esse in feriam in post Dominicam Quinquagesimæ, qua prudie Cinerum (quando ab opere servuli fere animi recreandi conviviorumque habendorum caussa cessatur) antiquitus coli conserverat: inde forte in diem xxvi Februarii opud aliquos reveratione translata. De plochotrophio et templo S. Ægidii agit Henricus Dutremannus porte 3 Historiæ Valentianæ cap. 14.
antiquus cultus et aliare Tornaci.
Bacta inquisitione transmisit Tossanus Bridoul Societatis nostræ, editis libris clarus. Hæc de S. Venisa, seu Veronica: quam arbitantur nonnulli diversam a S. Veronica, contra quos in re dubia nihil statuimus.
Alla a S. Veronica Hæmorrhoissa Evangelica,
Syro-Phænisa,
CLazari sororem. Addo neque S. Veronicam Hierosolymitanam. Historiam statuæ erectæ narrat Eusebius lib. 7 historiæ Ecclesiasticæ cap. 14, his verbis: Cæsareæ Philippi statuam Christo erexit,
Caesareæ Philippi statuam Christo erexit, num lib. 5 Historia Ecclesiasticæ cap. 20, cum certior factus esset, Cæsareæ Philippi præclaram esse Christi statuam, quam mulier, quæ sanguinis profluvio laborabat, cum esset morbo liberata, ibi colloceverat; eam deturbavit, suamque in ejus loco posuit. Quo facto ignis violentus de cœlo delapsus, statuam illam circiter pectus persecuit, caputque una cum collo in terram dejecit, atque in faciem humi ea in parte defixit, quæ fuerat a pectore divulsa. Ex quo quidem ad hodiernum diem atra, tamquam fulminis ictu ambusta manet. Id temporis igitur Gentiles statuam Christi tanta cum violentia trahebant, ut eam confringerent. At Christiani postea ejus fragmenta cum collegissent, in Ecclesia posuerunt, ubi etiam adlue custoditur.
§ VI. Pobožnost katolika prema liku Kristovu koji je sv. Veronika ostavila u Rimu.
§ VI. Pietas Catholicorum erga Effigiem Christi, a S. Veronica Romæ relictam.
Ivan VII., rimski papa zaređen godine 715., načinio je, po svjedočanstvu knjižničara Anastazija u njegovu Životu, oratorij svete Bogorodice unutar crkve bl. Petra apostola, čije je zidove oslikao mozaikom, te je za nj potrošio veliku količinu zlata i srebra i postavio zdesna i slijeva lica časnih otaca. Te likove i slike prikazuje kod Bzovija pod godinom 1216. br. 16. gore spomenuti Jakov Grimaldi, te dodaje da se rečeni oratorij nalazio u posljednjoj bočnoj lađi, zdesna onima koji ulaze u baziliku sv. Petra, prema Apostolskoj palači, i da je ondje isti papa Ivan postavio oltar presvetoga Ubrusa, a iznad njega nadvisujući ciborij od mramora i mozaika oslonjen na šest stupova, koji je najpobožnije sadržavao najdragocjeniji veo presvetoga lica našega Spasitelja Isusa Krista. Spomen posvete oltara ovoga oratorija iz staroga martirologija, u kojem su imena dobrotvora Vatikanske bazilike, ovako se prenosi: Posveta oltara presvetoga Ubrusa; također oltara sv. Marije kod jaslica iza njega, 23. studenoga na blagdan sv. Klementa. Da su se poslužitelji određeni za taj oratorij zbog oba oltara nazivali Klericima i čuvarima sv. Marije u Beronici, pokazuje isprava sastavljena godine 1011. Na mjednim vratima koja su zatvarala rečeni ciborij presvetoga Ubrusa bile su urezane ove riječi: Papa Celestin VII. dao je načiniti ovo djelo u sedmoj godini svoga pontifikata, Kristove 1117. E
Joannes vii Pontifex Romanus creatus anno dcxv, fecit, referente Anastasio bibliothecario in ejus Vita, Oratorium sanctae Dei genitricis intra ecclesiam B. Petri Apostoli, cujus parietes musivo depinxit: illique auri et argenti quantitatem multam expendit, et venerabilium Patrum dextra laevaque vultus erexit. Effigies illas, picturasque exhibet apud Bzvium ad annum 1216 num. 16, supra memoratus Jacobus Grimaldus: additque dictum Oratorium situm fuisse in ultima laterali navi, ad dexteram ingredientibus basilicam S. Petri, versus Apostolicum palatium, ibidemque eundem Joannem Pontificem statuisse altare sanctissimi Sudarii, eique superne imminens ciborium marmorei vermiculatique operis, sex columnis innixum; religiosissime continens Velum pretiosissimum sacratissimi vultus Salvatoris nostri Jesu Christi. Memoria consecrationis altarium hujus oratorii ex antiquo Martyrologio, in quo sunt nomina benefactorum basilicae Vaticanæ, ita refertur: Consecratio altaris sacrosancti Sudarii; item altaris S. Mariæ ad praesepe post ipsum, 1x Kalendas Decembris in festo S. Clementis. Ob utrumque altare deputatos huic Oratorio ministros appellari Clericos et mansionarios S. Mariæ in Beronica, diploma anno mxi factum ostendit. In portis xneis, dictum ciborium sacrosancti Sudarii claudentibus, hæc verba incisa fuerunt: Cælestinus Papa vii fecit fleri hoc opus pontificatus sui anno vii, Christi mcxvii. E
Circa annum 703
Romæ extructum altare sancti Sudaril.
consecratum 23 Novemb.
26 Prenose se različite ophodnje ustanovljene radi štovanja svetoga Ubrusa. Prvo, prema najstarijemu gradijalu Vatikanske knjižnice, u noći Rođenja Gospodnjega ide se u ophodnji k Kristovu ubrusu, pjevajući Te Deum laudamus, i ondje se služi misa. Drugo, prema knjizi de Officio Ecclesiastico koju je napisao Benedikt, kanonik sv. Petra, za Celestina godine Kristove 1163., Papa na nedjelju došašća koju zovu Gaudete služi svečanu misu u bazilici sv. Petra i poslije odlazi k Kristovu ubrusu, koji se naziva Veronika, te ga kadi, i isto tako oltar sv. Marije. A glavnu ophodnju koju je ustanovio papa Inocent III. prenose njegova stara Djela, koja je objavio Franjo Bosquet zajedno s njegovim pismima, i koja je uvrstio Odorik Rainald u Hist. Eccl. pod god. 1223. br. 21., u kojima se pri kraju prenosi ovo: Dao je učiniti i vlastitim troškom za potrebe bolesnih i siromašnih bolnicu Svetoga Duha kod sv. Marije u Saksoniji, na javnoj cesti, uz Tiber, ispred bazilike sv. Petra... A ustanovio je kod spomenute bolnice svečanu postaju u prvu nedjelju po osmini Bogojavljenja, u kojoj ondje hrli kršćanski puk da vidi i časti Spasiteljev ubrus, koji s himnima i hvalospjevima, psalmima i bakljama u ophodnji prenose od bazilike sv. Petra do toga mjesta; i da se čuje i razumije i ophodnje k njemu, na Božićnu noć, 1. 3. nedjelja došašća; inače svečano 2. nedjelju po Bogojavljenju u Bolnicu Svetoga Duha, A dok ondje rimski prvosvećenik treba održati poticajnu propovijed o djelima pobožnosti i radi zadobivanja i postizanja oprosta grijeha, koji obećava onima koji se vježbaju u djelima milosrđa, te da druge ne bi poticao samo riječima nego i primjerima, odredio je da se svim nevoljnicima koji hrle na tu duhovnu svadbu podijele kruhovi, meso i novčići, čiji je sav razlog isti najrazboritiji prelat izložio u homiliji koju je napisao nad onim evanđeljem. Toliko ondje. U toj homiliji ovako piše papa Inocent: Poziva se i njegov sin Isus sa svojim učenicima na ovu spasonosnu svadbu, jer se lik Isusa Krista po crkvenim poslužiteljima danas pobožno prenosi na ovo mjesto, kako bi se njegova slava željno promatrala među vjernim narodima koji se okupljaju proslaviti ovu svadbu pobožnosti i milosrđa. I neka se nitko ne vrati gladan s ove svadbe; svima koji se okupljaju na ovu kušnju, da bi se ubuduće velikodušnije pokazali u spasonosnu proslavu, oprašta se jedna godina od naloženih pokora radi postizanja obilnijega oprosta grijeha, da tako vodu pretvori u vino Zaručnik Krist, koji je blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen.
26 Variæ processiones traduntur ob venerationem sancti Sudarii institutæ. Primo, juxta antiquissimum Graduale bibliothecae Vaticanae, in nocte Nativitatis Domini processionaliter itur ad Sudarium Christi, cantando Te Deum laudamus, ibique celebratur Missa. Secundo juxta librum de Officio Ecclesiastico a Benedicto Canonico S. Petri ad Cælestinum in anno Christi MCLXIII scriptum, Pontifex Dominica in Adventus, quam vocant Gaudete, Missarum solennia in basilica S. Petri celebrat, ac postea vadit ad Sudarium Christi, quod vocatur Veronica, et incensat, et altare S. Mariae similiter. At præcipuam Processionem ab Innocentio in Pontifice institutam referunt ejus Acta antiqua, a Francisco Bosqueto, una cum Epistolis ejusdem, edita, et ab Odorico Rainaldo Hist. Eccl. ad an. 1223 num. 21 inserta: in quibus prope sinem hæc traduntur: Fecit et propriis sumptibus ad opus infirmorum et pauperum hospitale sancti Spiritus, apud S. Mariam in Saxia, in strata publica, juxta Tiberim, ante Basilicam S. Petri... Instituit autem apud hospitale prædictum stationem solennem Dominica prima post Octavam Epiphaniæ, in qua populus illic confluit Christianus ad videndum et venerandum Sudarium Salvatoris, quod cum hymnis et canticis, psalmis et faculis, a basilica S. Petri ad locum illum processionaliter deportant; et ad audiendum et intelligendum ad id processiones, nocte Nativitatis, 1e Dominica 3 Adventus: al. Saria solenner Dominica 2 post Epiphaniam ad Hospitale sancti Spiritus,
A dum sermonem exhortatorium, quem ibi facere debet Romanus Pontifex de operibus pietatis, et ad promerendam et obtinendam indulgentiam peccatorum, quam exercentibus se ad opera misericordiæ pollicetur: ad quæ ut alios non solum verbis provocet, sed exemplis, egenis omnibus ad spirituales illas nuptias concurrentibus, panes, carnes et denarios constituit elargiri: quorum omnium rationem idem prudentissimus Præsul exposuit in Homilia, quam super illius Evangelium exaravit. Hæc ibi. In co Homilia ita scribit Innocentius Papa: Invitatur et filius ejus Jesu cum discipulis suis ad has nuptias salutares, quoniam effigies Jesu Christi a ministris Ecclesiæ ad hunc locum hodie venerabiliter deportatur: ut ejus gloria fidelibus populis, qui conveniunt ad hâs nuptias pietatis et misericordiæ celebrandas, desiderabiliter demiraretur. Nec quis ergo famelicus ab his nuptiis revertatur, universi qui hac in tentatione conveniunt, ut de cetero liberalius se exhibuerint salubriter celebrare, de injunctis poenitentiis unus remittatur annus ad ampliorem obtinendam indulgentiam peccatorum, ut sic aquam convertat in vinum sponsus Christus, qui est benedictus in secula seculorum. Amen.
27 Ovo Inocent III., koji je preminuo godine 1216. 17. srpnja, pošto je prije sastavio gore navedenu molitvu o sv. Veroniki i ovome Kristovu liku. Inocentu nasljednik Honorije III. spominje tu istu ophodnju u pismu upravljenom rektoru i braći rečene bolnice, izdanome 5. srpnja, u osmoj godini pontifikata, Kristove 1224., ovim početkom: ad commemorandas nuptias salutares, a zatim među ostalim piše ovo: Budući da se čita da je Isus sa svojim učenicima bio pozvan na ovu svadbu u Kani Galilejskoj, gdje je bila njegova Majka, stoga razložno određujemo da se lik Isusa Krista iz bazilike bl. Petra po njezinim kanonicima u rečenoj bolnici, gdje se čuva spomen njegove preblažene Majke, u škrinji od zlata, srebra i dragoga kamenja za to posebno izrađenoj, pobožno prenosi da se željno pokaže vjernim narodima koji su se pobožno okupili proslaviti ovu svadbu. A da bismo mi, koji smo po Gospodinovu otkrivenju drugima otvorili poštovanja vrijedno otajstvo, po njegovu nadahnuću drugima pružili primjer koji treba nasljedovati, dopuštamo, određujemo i naređujemo da se za tisuću siromaha koji dolaze izvana i tristo osoba koje borave unutra sedamnaest funti uobičajenoga novca, kako bi svatko primio tri novčića, jedan za kruh, drugi za vino, a treći za meso, od milostinjara vrhovnoga svećenika godišnje zauvijek daje vama, a gore rečenim kanonicima koji će u ophodnji prenositi propisani Spasiteljev lik da se svakome dade dvanaest novčića i voštanica od jedne funte, koja se nosi upaljena, od prinosa Ispovijesti bl. Petra. A budući da ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta, mora ovoj postaji nazočiti rimski prvosvećenik sa svojim kardinalima, kako bi ondje služio svečanu misu i održao poticajnu propovijed o ovoj svečanosti. I da se vjerni puk ne bi vratio gladan s ove svadbe, osim pouke neka mu udijeli i duhovnu hranu, podjeljujući oprost jedne godine od pokora koje su mu naložene itd.
27 Hæc Innocentius III, vita functus anno MCCXVI, B xvii Julii: cum ante supra relatam Orationem de S. Veronica et hac Christi effigie composuisset. Innocentio subrogatus Honorius III ejusdem Processionis meminit in epistola ad Rectorem et Fratres dicti hospitalis, data III Nonas Julii, anno pontificatus viii, Christi MCCXXIV, hoc exordio: ad commemorandas nuptias salutares. ac deinde inter alia hæc scribit: Quia Jesus cum discipulis suis ad has nuptias in Cana Galilææ, ubi Mater ejus erat, legitur invitatus, idirco rationabiliter instituimus, ut effigies Jesu Christi a B. Petri Basilica per ejusdem Canonicos ad dictum hospitale, ubi memoria beatissimæ Matris ejus recolitur, infra capsam ex auro et argento et lapidibus pretiosis ad hoc specialiter fabrefactam, venerabiliter deportetur, fidelibus populis, qui ad has nuptias celebrandas devote convenerint, desiderabiliter ostendenda. Ut autem nos, qui Domino revelante venerandum aliis aperuimus Sacramentum, eo etiam inspirante imitandum aliis præbeamus exemplum, concedimus, statuimus et jubemus, ut pro mille pauperibus extrinsecus adventantibus, et trecentis personis intus degentibus, decem septem libræ usualis monetæ, ut singuli accipiant tres denarios, unum pro pane, alterum pro vino, aliumque pro carne, ab Eleemosynario summi Pontificis annuatim vobis in perpetuum tribuantur: et Canonicis supra dictis, qui præscriptam effigiem Salvatoris processionaliter deportabunt, singulis duodecim nummi et cereus unius libræ, qui deferatur accensus, de oblationibus Confessionis B. Petri præstentur. Quia vero non in solo pane vivit homo, sed in omni verbo quod procedit de ore Dei, debet huic Stationi Romanus Pontifex cum suis Cardinalibus interesse, ut et Missarum solennia ibi celebret, et exhortatorium faciat de hac celebritate sermonem. Neve fidelis populus famelicus ab iis nuptiis revertatur, præter doctrinam, spiritualem quoque sibi cibum impendat, remissionem unius anni de injunctis sibi poenitentiis indulgendo etc.
28 Iste su povlastice potvrdili pape koji su živjeli u onome XIII. stoljeću: Aleksandar IV., Klement IV., Grgur IX., Nikola III. i Nikola IV. Zatim je Bonifacije VIII. u Jubilejskoj godini 1300., po svjedočanstvu Ivana Villana u 8. knjizi pogl. 36., naredio da se isti Kristov lik svakoga petka i na svečane blagdane pokazuje puku. Urban V. u osmoj godini svoga pontifikata, Kristove 1370., dao je Jakovu, biskupu Arezza, svome namjesniku u Gradu, ovlast da narodu pokaže rečeni ubrus na srijedu, Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu Velikoga tjedna, na blagdan Gospodnjega uzašašća i u prvu nedjelju po osmini Bogojavljenja. Car Fridrik III., nakon što je od Nikole V. primio carsku krunu, obuzet velikom željom da vidi i dotakne ubrus, što je dopušteno samo kanonicima, u odjeći i ruhu kanonika, jer je bio kanonik bazilike sv. Petra, uzašao je, vidio i dotaknuo. Ispuštam druge pape po čijemu je nalogu ubrus svečano pokazan vjernicima, kao što su ga i oni sami nosili u svečanoj ophodnji, poput Pavla II., po svjedočanstvu Ciacconija, prešao mnoge korake godine 1470. radi postizanja pobjede protiv Turaka. Naposljetku, po nalogu Pavla V. godine 1606. na utorak Velikoga tjedna, ustanovivši veoma glasovitu prošnju, isti je Kristov lik prenesen u novu baziliku sv. Petra, kao što sam Grimaldi, očevidac, opširnije prenosi kod Bzovija, iz čije će se zbirke navesti mnoge isprave, diplome i rukopisni kodeksi da se dokaže staro štovanje ove svete slike.
28 Eadem privilegia confirmarunt, qui seculo illo xiii vixerunt Pontifices, Alexander IV, Clemens IV, Gregorius IX, Nicolaus III et Nicolaus IV. Dein Bonifacius VIII anno Jubilæi MCCC, teste Joanne Villano lib. 8 cap. 36, jussit eamdem Christi effigiem singulis diebus Veneris et festis solennibus populo demonstrari. Urbanus v anno Pontificatus sui VIII, Christi MCCCLXX, dedit Jacobo Episcopo Aretino, suo in Urbe Vicario, facultatem ostendendi populo dictum Sudarium Feria quarta, Cœna Domini, Parasceve ac Sabbato sancto majoris hebdomadæ, in festo Ascensionis Dominicæ, et prima D Dominica post Octavam Epiphaniæ. Fredericus III Imperator, post susceptam a Nicolao v coronam Imperialem, magno videndi contingendique Sudarii desiderio accensus, quod solis Canonicis concessum est, habitu ornamentoque Canonicorum, quod Canonicus basilicæ S. Petri esset ascendit, vidit, tetigitque. Omitto alios Pontifices, quorum jussu Sudarium solenniter fidelibus ostensum est, ut ipsi illud in solenni processione gestarunt, ut Paulus II, referente Ciacconio, freit multis pedibus anno MCDLXX ad victoriam adversus Turcas obtinendam. Demum Pauli v jussu anno MDCVI feria III majoris hebdomadæ, celeberrima supplicatione instituta, in novam basilicam S. Petri eadem Christi effigies translata est, ut iem Grimalius oculatus testis pluribus refert apud Bzovium, ex cujus collectione plura adducentur instrumenta, diplomata, et codices manuscripti, ad sacræ hujus imaginis antiquam venerationem probandam.
§ VII. Slike oblikovane prema prauzoru i slavne po štovanju
§ VII. Effigies ad archetypum efformatæ, et cultu celebres,
Slike naslikane prema rimskom prauzoru Rubca sv. Veronike javno se štuju na mnogim mjestima. Jedna se u biskupiji Laon, na granicama Belgije pokraj grada La Capelle u pokrajini Thiérache, uz velik priljev hodočasnika pokazuje u samostanu djevica cistercitskog reda koji se zove Monasteriolum, pučki Montreuil-les-Dames. Nju je godine 1249. iz Rima poslao Jakov Pantaleon iz Troyesa, koji je poslije postao papa Urban IV., na molbu svoje sestre, redovnice u Monasteriolu. Njegovo pismo, koje je s francuskoga na latinski preveo i objavio Ivan Jakov Chifflet u knjizi de linteis sepulchralibus Christi, poglavlje 34, ovdje donosimo. Časnim i pobožnim sestrama, ljubljenima u Gospodinu, opatici i redovnicama samostana Monasteriolum, Jakov iz Troyesa, arhiđakon laonski, kapelan svetog oca našega pape, pozdrav, a potom potpuno i savršeno uživanje i jasno gledanje dobra za kojim se dugo žudjelo. Iz pripovijedanja naše predrage sestre doznali smo da s gorućom ljubavlju želite vidjeti i kod sebe imati lice i lik našega Spasitelja koje imamo na čuvanju, s kojim je viđen na zemlji i boravio među ljudima, najljepši od sinova ljudskih, te da bi se njegovim razmatranjem vaši pobožni osjećaji još više rasplamsali, a vaš razum postao čišći. Stoga mi, koji vrlo rado želimo priskrbiti sve ono po čemu možete steći milost Božju na ovome svijetu i vječnu slavu u budućem, želeći koliko je u našoj moći udovoljiti svetim željama naše spomenute ljubljene sestre, šaljemo vam gore spomenuto sveto Lice. I nemojte gledati na to što ćete ga naći izblijedjela i uvela. Jer kao što oni koji uvijek borave na umjereno hladnom zraku i neprestano počivaju na ugodnim mjestima imaju bijelu i nježnu put, a naprotiv oni koji stalno borave na poljima imaju opaljenu, tamnu i promijenjenu put, tako je i ovo blaženo Lice izblijedjelo od sunca i žara nevolja, kako stoji u Pjesmi nad pjesmama, s Gospodinom našim. Zato vas usrdno molimo da ga iz poštovanja prema onome koga predstavlja primite kao sv. Veroniku, odnosno pravu njegovu sliku i priliku, da s njim postupate pobožno, blago i dolično, kako biste iz njegova razmatranja imali veću duhovnu korist. Spominjite nas se u svojim svetim molitvama i razmatranjima i pouzdano vjerujte da se ovdje gleda s najvećom čašću i štovanjem, jer nam je ono predano po svetim muževima. Dano godine milosti 1249., 3. srpnja, u ponedjeljak nakon blagdana sv. Petra i Pavla. Ovo iz spomenika Monasteriola donosi Chifflet, a za njim Krizostom Henriquez u djelu Vuls Patrum monasterii Dunensis Anensis u Flandriji, poglavlje 21, o opatu Teodoriku, koji je, želeći se pobrinuti za posvetu svoje crkve, donio onamo onu svetu Sliku iz Monasteriola kako bi novu crkvu s većom svečanošću posvetili biskupi Radulf iz Thérouannea (u čijoj je biskupiji tada bio samostan Duinen) i Ivan iz Tournaija. I doista, dok se sveti Lik ondje častio oko tri mjeseca, božanskom je snagom mnogim bolesnicima vraćeno zdravlje, slijepima vid, gluhima sluh, nijemima govor, a hromima hod, dok onima koji su pokušavali spriječiti pobožno štovanje ovoga Lika nije izostala strašna kazna, kojom su se drugi, prestrašeni, iskreno obratili na dužnu pobožnost, kako opširnije izlaže Henriquez u poglavljima 17, 18, 19 i 20 spomenute knjige. Isti taj Chifflet svjedoči nam da je taj isti Lik godine 1495. prenesen iz Monasteriola u Saint-Quentin u Vermandoisu te da je osobito pomogao onima koji su trpjeli od očnih bolesti.
30 Drugi drevni samostan istoga cistercitskog reda, Cadouin kod Petrokora u biskupiji Sarlat, osnovan godine Kristove 1119., kako navodi Gašpar Jongelin u djelu Notitia Abbatiarum Ordinis Cisterciensis, među ostalim relikvijama pobožno čuva Rubac našega Otkupitelja Isusa Krista, koji je opat Bertrand du Molin godine 1391., bojeći se da samostan ne bude izložen pljački engleske vojske, prenio u Toulouse. Povijest prijenosa iz javnih ljetopisa grada Toulousea prenosi Vilim Catel u 2. knjizi djela Historia Occitaniæ, u opisu grada Toulousea i crkve de Tauro, te u 3. knjizi o tuluškim nadbiskupima, od kojih je Petar od sv. Marcijala, spomenute godine 1393., primivši presveti Rubac i uzevši sa sobom devet prelata, pokazao ga na gledanje puku koji je nagrnuo u broju većem od tri tisuće ljudi u crkvi sv. Roka, tada netom sagrađenoj, dana 28. listopada, posvećenoga apostolima Šimunu i Judi, te ga, pronijevši ga cijelim gradom, pohranio u crkvi de Tauro u osmoj gradskoj četvrti, u čijoj je blizini gradski sindik kupio kuću namijenjenu smještaju opata i njegovih redovnika. Godine 1399., po nalogu francuskoga kralja Karla VI., biskup Saintesa i opat Cadouina, kojima su se pridružili sindik grada Toulousea, prisjednik i neki muževi iz redova klera, prenijeli su ovo sveto zalog u Pariz, a nakon nekog vremena vratili su ga u Toulouse. Budući da su zatim Tulužani htjeli zadržati to blago za sebe, a opat je naprotiv tražio natrag ono što pripada njegovu samostanu, spor se vodio kako u Rimu tako i u Parizu na papinskom i kraljevskom dvoru, pa se opat, po kraljevoj zapovijedi, pobrinuo da presveti Rubac, zatvoren u srebrnu škrinjicu, njegovi redovnici iz kolegija sv. Bernarda, u kojem se tada čuvao, vrate u Cadouin. To je iz Catela. Chifflet na gore navedenom mjestu dvostrukom pogreškom tvrdi da se ovaj Kristov lik čuva u Cahorsu u Gaskonji: Gaskonjci naime žive u Trećoj Akvitaniji, odnosno Novempopulaniji, dok stanovnici Cahorsa pripadaju Prvoj Akvitaniji, kojima su susjedi Petrokori u Drugoj Akvitaniji, pod kojima se, kako rekosmo, nalazi samostan Cadouin u biskupiji Sarlat.
31 Treći veo Kristova lica s velikom se pobožnošću čuva kod Španjolaca u katedralnoj crkvi grada Jaéna u Betici, te se dvaput godišnje, u petak na Veliki petak Gospodnji i na blagdan Uznesenja blažene Marije Bogorodice, kojoj je ta crkva posvećena, s velikim poštovanjem i nekim svetim strahom i trepetom gledatelja, te uz svečanost i priljev puka, izlaže vjernicima na gledanje. Povijest ove svete Slike iz Jaéna objavili su spomenuti Ruspuerta i Acuña Adarve, a posvuda je spominju i drugi pisci španjolskih povijesti. Gore smo odbacili ono što se u djelu Chronicon Julijana Petra bajkovito pripovijeda o sv. Veroniki, za koju smo rekli da se ondje brka prvo s Berenikom, nećakinjom kralja Heroda i majkom Herodijadinom, drugo sa sv. Beronikom, mužem i mučenikom antiohijskim, i treće s evanđeoskom ženom koja je bolovala od krvarenja. Pod imenom istoga Julijana postoje Adversaria, u kojima se pod brojem 336 prenosi ovo: Od najstarijih vremena kod Garezana, to jest Jaenaca, odnosno stanovnika Jaéna, doneseno lice Kristovo, jedno od triju iz grada Rima, s najvećim se štovanjem D časti i pokazuje hodočasnicima. I pod brojem 337: Ovo je od gotskih vremena ostalo na čuvanju i u najvećoj cijeni kod kršćana mozaraba među Maurima. Tako ondje stoji, što Ruspuerta i Acuña Adarve prihvaćaju kao presveto, a ono što nagađaju da bi drugi mogli prigovoriti kao međusobno proturječno pokušavaju uskladiti. I Ruspuerta, pozivajući se na nagađanje Sancha Dávile, biskupa Jaéna, smatra u § 6 da je taj sveti veo donio sv. Eufrazije kada su ga sveti apostoli Petar i Pavao poslali u Španjolsku, što bez svjedočanstva starih pisaca ne možemo odobriti. O sv. Eufraziju raspravljali smo 1. veljače uz Život sv. Cecilija biskupa, a opširnije ćemo raspravljati 15. svibnja, na dan njegova rođenja za nebo.
32 No ostavivši po strani autoritet Julijana Petra, nekoliko godina nakon što su Ruspuerta i Acuña Adarve objavili ove rasprave, Rodrigo Méndez Silva objavio je djelo Descriptio universalis urbium Hispanicarum, a Gil González Dávila djelo Theatrum Ecclesiasticum regni Castellæ, i obojica u svojim knjigama tiskanima godine 1645. prenose da je Nikola de Biedma, podrijetlom iz najplemenitije obitelji u kraljevstvu Galiciji, imenovan godine 1368. biskupom Jaéna, nakon što je po ovlasti Grgura XI. godine 1376. pohodio mnoge biskupije Španjolske i Portugala te meštrijate odnosno prefekture viteških redova, dobio na dar presveti Rubac lica Kristova, nekoć darovan sv. Veroniki, te ga je iz Rima prenio u Jaén i pohranio u svojoj katedralnoj crkvi; Dávila još dodaje da se u biskupskom dvoru nalazi stara slika koja prikazuje lik ovoga biskupa Nikole kako štuje sveti veo sv. Veronike, a natpis dodan slici pokazuje da ga je on donio iz Rima.
33 U međuvremenu Dávila, nedovoljno pazeći na postavljenu kronologiju, dodaje da je sveti kralj Ferdinand, dok je onuda prolazio prema opsadi grada Seville, ponio sa sobom iz Jaéna ovaj sveti lik kako bi, zaštićen takvom obranom, postigao sretan ishod pohoda. Kralj je potom otišao u vječno i najsigurnije kraljevstvo, a sveta je Veronica vraćena u Jaén. Grad Sevilla otet je Maurima godine 1247., dakle 138 godina prije nego što je ovaj sveti Lik donesen u Jaén. Ferdinand je preminuo u Sevilli godine 1252., 29. lipnja, na koji ćemo dan o njemu govoriti. O kraljevoj pobožnosti Lucije Marinej Sikul u 3. knjizi djela de Rebus Hispaniæ ovako piše: Božanski Ferdinand, kralj Španjolske, ne bez razloga treba biti ubrojen među svece: odlikovao se naime najvećom svetošću, bezbrojnim čudesima i najneporočnijim ćudoređem, jer je lik Božji, koji je uvijek imao uza se, najpobožnije klanjao i najvećim štovanjem slavio. Od njega je stoga uvijek lako postizao sve što je potrebno i časno molio. Potpomognut dakle tom Božjom moći, nakon što je protjerao Maure, zauzeo je Sevillu i mnoge druge gradove. To on shvaća o drugom Kristovu liku, jer zatim pred kraj iste 3. knjige, pod naslovom o svetim zdanjima u Španjolskoj, ovako piše: I Mentesa, koju zovu Jaén, jedan od prvih gradova pokrajine Betike, s pravom se ponosi Kristovim Rupcem, koji drugim imenom zovemo Veronikom. Obdaren naime tim presvetim darom, taj je grad veoma sretan, veoma bogat, posjećuju ga mnogi i osobito ga štuju. Uostalom, oni koji pažljivo promatraju ovaj Rubac nimalo ne mogu razaznati koje je boje. Tolika je u njemu božanstvenost i raznolikost boja. Tako Marinej, čiji nedovoljno pravedan tumač Ruspuerta u § 3 izraz lik Božji prevodi na španjolski kao la Veronica.
34 Papa Klement VII. u buli oprosta podijeljenoj ovoj crkvi godine 1529. umeće ove riječi: U kojoj se crkvi, kako smo doznali, čuva jedna pobožna i časna slika lica samoga Gospodina i Otkupitelja našega Isusa Krista utisnuta u Rubac i ostavljena, kako se pobožno vjeruje, blaženoj Veroniki u vrijeme spasonosne Muke,
A ostavljena, pohranjuje se i od tako davnog vremena da ne postoji ljudsko sjećanje o suprotnome časno se čuva te se ondje s velikom pobožnošću i uz velik priljev puka u određene dane pokazuje i tako dalje. Te riječi Klementa VII. ponavlja Julije III. u drugoj buli podijeljenoj ovoj crkvi godine 1552. Obje u cijelosti donosi Acuña Adarve u 29. raspravi, a naposljetku u dodatku prilaže litanije koje je na španjolskom jeziku o ovom svetom Kristovu Liku sastavio biskup Sancho Dávila, a koje se obično mole dok se on pokazuje puku. Osim toga, o ovom jaenskom velu sv. Veronike raspravljaju spomenuti Sancho Dávila u djelu de Veneratione reliquiarum, Hipolit Vergara u djelu de sancto Rege Ferdinando, Gabrijel Vázquez u 2. knjizi, 2. raspravi, 1. poglavlju, Cartagena u 10. knjizi, 20. homiliji, Franjo Bivarije u komentaru uz Dextri Chronicon uz godinu 48., Martin Roa u djelu de antiquitate et veneratione Imaginum, poglavlje 3, Ambrozije Morales u djelu Antiquitates Hispanicæ, Pineda u 2. dijelu djela Monarchia, 10. knjiga, poglavlje 23, Franjo García del Valle u djelu Concionator Evangelicus među pohvalama španjolskih crkava, Petar Medina u djelu de Magnitudine Hispanica, Ivan Marieta u djelu de Sanctis Hispaniæ, Ferdinand Ojea iz Reda propovjednika meksičkoga kraljevstva u 4. knjizi djela Vita Christi, poglavlje 32, te mnogi drugi koje navode Rodrigo Méndez Silva, Acuña Adarve i Franjo de Ruspuerta.
B
35 Među otocima Jonskoga mora podložnima Mletačkoj Republici posjećuje se Zakint, s istoimenim gradom na otoku, u kojem je sv. Veronica stanovnicima obraćenima na njegovu vjeru darovala neki Kristov rubac, kako čitamo u nekom rukopisnom djelu Calendarium Iconum koje je suvremeni autor sastavio na način bilježnice, pri čemu, na našu žalost, nije naveo nijednoga pisca.
Postoji li kakva slika na Zakintu?
36 Toliko o svečanijim slikama sv. Veronike, o kojima s Gretserom izjavljujemo: Ovakva sveta zaloga i relikvije nastale oponašanjem i češće otisnute s prauzora dale su povoda potomcima da se uvjere kako posjeduju pravi primjerak, premda su imali samo sliku oblikovanu prema prvom Rupcu ili platnu. Ta je zabluda bez ikakve krivnje, jer se i u onim prvima i u ovima koje su naslikane po uzoru na njih časti jedan Bog, naš Otkupitelj. Neki s Ruspuertom i Acuñom Adarveom smatraju da je lice Kristovo bilo utisnuto na trostruko presavijeni veo sv. Veronike te da se jedan čuva u Jeruzalemu, drugi u Rimu, a treći u Jaénu: možda su u to shvaćanje zavedeni riječima Julijana Petra, koji gore prenosi da je stanovnicima Jaéna doneseno lice Kristovo, jedno od triju iz grada Rima: možda su ondje posvećena svečanim prislanjanjem uz prauzor, od kojih su druga dva kod Franaka u spomenutim samostanima Monasteriolum i Cadouin, koji se ponose time što su im ti likovi darovani mnogo ranije. Ipak se ne protivimo onima koji vjeruju da je trostruki lik bio utisnut na trostruko presavijen veo, što je Krist mogao učiniti s jednakom lakoćom kao i na jedan, ako drevna predaja crkava uvjerava da se to dogodilo.
37 Nezanemarivu pobožnost Nijemaca prema ovom liku spominje Gretser u 17. poglavlju djela de Imaginibus non manufactis, gdje prenosi da se na stražnjoj strani glavnog oltara obično slika Veronikin lik, te da ljudi obilazeći oltar (obično se naime gradi tako da ima prostora za obilaženje) znakom križa utisnutim na sliku odmah tim istim znakom obilježavaju svoje čelo, i taj je običaj toliko raširen da se takve slike od stalnog dodirivanja za nekoliko godina istroše pa ih treba obnavljati. Sjećamo se da smo jednom kod Maffeija i drugih pisaca o indijskim prilikama čitali o osobitoj pobožnosti Indijaca i Japanaca prema ovom Veronikinom liku.
Imagines ad archetypum Romanum Sudarii S. Veronicæ depictæ coluntur pullice multis in locis. Una in diacesi Laudunensi, ad Belgii fines juxta Capellam opidum Tirasciæ, magno peregrinantium concursu ostenditur, in canonio Virginum instituti Cisterciensis, quod Monasteriolum vocant, vulgo Monstreuil les Dames. Eam anno MCCXLIX Roma misit Jacobus Pantaleo Tricassinus, qui factus postea Urtlanus IV Papa, rogatus a sorore sua Monasterioli sanctimoniali. Epistolam ipsius e Gallico Latine a Joanne Jacobo Chiffletio editam lib. de linteis sepulchralibus Christi cap. 34 hic subjicimus. Venerabilibus et devotis Sororibus dilectis in Domino, Abbatissæ et Religiosis conventus Monasterioli, Jacobus de Trecis, Archidiaconus Laudunensis, sancti Patris nostri Papæ Capellanus, salutem ac postmodum integram perfectamque fruitionem et claram visionem honi diu expetiti. Per relationem carissimæ sororis nostræ intelleximus, quod ex ardenti affectu desideratis videre, et apud vos habere faciem et figuram nostri Salvatoris, quam in nostra habemus custodia, cum qua visus est in terris, et versatus cum hominibus speciosus præ filiis bominum: quodque ex ejus contemplatione devoti affectus vestri magis accenderentur, et intellectus vestri puriores redderentur. Nos igitur, qui lubentissime volumus procurare ea omnia, per quæ possitis acquirere gratiam Dei in hoc mundo, et æternam gloriam in futuro, cupientes, quantum in nobis erit, satisfacere sanctis desideriis supradictæ sororis nostræ dilectæ, mittimus vobis sanctam Faciem superius memoratam. Neque attendite, quod invenietis eam decolorem et flaccidam. Nam, ut ii qui semper resident sub aere temperate frigido, et quiescunt continuo in locis amenis, habent carnem albam et delicatam; et e contra, qui versantur perpetuo in agris, habent perustam, nigricantem et alteratam; ita fuit hæc beata Facies sole et ardore tribulationum decolorata, ut habetur in Canticis, cum Dominus noster. Idircio vos rogamus enixe, ut propter reverentiam illius, quam representat, recipiatis eam, ut S. Veronicam, seu veram ipsius imaginem et similitudinem: tractetis eam pie, leniter et condecore, ut ex ejus contemplatione melius habeatis. Memores nostri estote in vestris sanctis precibus et meditationibus; et certo credite, quod cum maximo honore et veneratione hic videtur; nobis ea quippe per sanctos viros concessa. Actum anno gratiæ MCCXLIX, III Julii die Lunæ post festum SS. Petri et Pauli. Hæc ex monumentis Monasterioli Chiffletius eumque secutus Chrysostomus Henriquez in Vuls Patrum monasterii Dunensis Anensis in Flandria cap. 21 in Abbate Theoderico, qui AECTORE G. B. Ecclesiæ suæ consecrationem curaturus sacrami illam Imaginem Monasteriolo eo detulit, quo majore solennitate nova ecclesia ab Episcopis Radulpho Morinensi (in cujus diæccsi tum Dunense monasterium erat) et Joanne Tornacensi dedicaretur. Et vere dum sacra Effigies circiter tres menses illic honoraretur, virtute Divina multis infirmis sanitas restituta est, cæcis visus, surdis auditus, mutis loquela et claudis gressus: at conantibus piam hujus Effigiei venerationem impedire horrenda non defuit punitio, qua alii territi sincere ad pietatem debitam conversi sunt: ut pluribus prosequitur Henriquez cap. 17, 18, 19 et 20 dicti libri. Eamdem Effigiem Monasteriolo Quintinopolim Veromanduorum anno MCDXCV delatam, laborantibus ex oculis maxime opitulatam esse, testis nobis est idem Chiffletius.
30 Aliud ejusdem instituti Cisterciensis antiquum monasterium Caduinum apud Petrocorios in diæccsi Sarlatensi, anno Christi MCXIX, ut auctor est Gaspar Jongelinus in Notitia Albatiarum Ordinis Cisterciensis, fundatum, inter alias reliquias religiose servat Sudarium Redemptoris nostri Jesu Christi, quod Abbas Bertrandus du Molin anno MCCCXCI, veritus ne Angli militis direptioni monasterium exponeretur, Tolosam detulit. Historiam Translationis ex annalibus publicis Tolosanæ urbis refert Guilielmus Catellius lib. 2 historiæ Occitaniæ in descriptione urbis Tolosanæ et templi de Tauro, et lib. 3 de Archiepiscopis Tolosanis, e quibus Petrus a S. Martiali, memorato anno MCCCXCIU acceptum sacrosanctum Sudarium, assumptis novem Præsulibus, populo ultra tria millia hominum accurenti ostendit videndum in ecclesia S. Rochi tum recens condita, die XXVIII Octobris, Apostolis Simoni et Judæ dicato, et per urbem totam portatum deposuit in ecclesia de Tauro in octava urbis regione: in cujus vicinia empta a Syndico urbis domus est, excipiendo Abbati ejusque monachis destinata. Anno MCCCXCIX, Regis Francorum Caroli vi mandato, ab Episcopo Santonensi et Abbate Caduinensi, adjunctis Tolosanæ urbis syndico, assessore et nonnullis e Clero viris, sacrum hoc pignus Parisios delatum est; ac post aliquam temporis moram Tolosam reportatum. Cum deinde et Tolosani thesaurum illum sibi detinere mallent, et contra Abbas suo monasterio debitum repeteret, controversia tam Romae quam Parisiis in curia Pontificia Regiaque agitata, Abbas, Rege ita jubente, sacrosanctum Sudarium cistæ argentæ inclusum, e collegio S. Bernardi, in quo tum custodiebatur, per suos monachos Caduinum referri curavit. Hæc ex Catellio. Chiffletius loco supra indicato duplici errore hanc Christi effigiem Cadurci in Vasconia tradit servari: Vasconibus in tertia Aquitania, seu Novem-populonia, habitantibus, at Cardurcis ad primam Aquitaniam spectantibus, quibus Petrocorii vicini sunt in u Aquitania, sub quibus monasterium Caduinum in diæccsi Sarlatensi situm diximus.
31 Tertium vultus Christi velum cum magna religione asserratur apud Hispanos in Cathedrali ecclesia urbis Giennensis in Bætica: et bis quotannis, feria vi in Parasceve Domini, et festo assumptionis B. Mariae Deiparæ, cui ea ecclesia dicata est, magna cum reverentia et sancto quodam timore atque horrore spectantium, populorumque celebritate atque concursu, fidelibus spectandum proponitur. Historiam hujus sacræ Imaginis Giennensis ediderunt memorati Ruspuerta et Acuna Adarveus: ejusdemque passim alii historiarum Hispanicarum Scriptores meminerunt. Rejecimus supra quæ in Chronico Juliani Petri fabulosa referuntur de S. Veronica quam diximus istic confundi primo cum Berenice nejt: Herodis Regis et matre Herodiadis, secundo cum S. Beronico viro ac Martyre Antiocheno, tertio cum hæmorrhoissa Evangelica. Sub nomine ejusdem Juliani extant Adversaria, in quibus hæc traduntur num. 336.
A temporibus antiquissimis apud Garesenos, id est, Jacnenses, id est, Gienenses adlata facies Christi una de tribus ex urbe Roma, maxima cum veneratione D colitur et ostenditur peregrinis. Et num. 337: Hæc a temporibus Gothicis remansit in custodia summoque pretio apud Christianos Muzarabes inter Mauros. Hæc ibi: quæ Ruspuerta et Acuna Adarveus arripiunt, ut sacrosancta, ac quæ conjiciunt tamquam sibi contraria ab aliis objicienda conantur conciliare. Et Ruspuerta, allegata Sancii Davila Episcopi Giennensis conjectura opinatur 36, sacrum illud velum a S. Euphrastio, dum a sanctis Apostolis Petro et Paulo in Hispaniam mittebatur, una delatum esse: quod absque antiquorum auctoritate nequimus approbare. Egimus de S. Euphrastio 1 Februarii, ad Vitam S. Cæcilii Episcopi: plenius acturi xv Maii die ejus natali.
32 At seposita Juliani Petri auctoritate, aliquot annis post hosce tractatus ab Ruspuerta et Acuna Adarveo editos, vulgarunt Rodericus Mendez Silva Descriptionem universalem urbium Hispanicarum et Aegidius Gonzales Avila Theatrum Ecclesiasticum regni Castellæ, traduntque ambo in suis libris anno MCDXLV excusis, Nicolaum de Biedma, ex nobilissima in regno Gallicæ familia oriundum, creatum anno MCCCLXVIII Giennensem Episcopum, postquam auctoritate Gregorii xi plurimos Hispaniæ Lusitaniæ Episcopatus, ac militarium Ordinum magisteria sive præfecturas anno MCCCLXXVI visitasset, dono accepisse sacrosanctum Sudarium vultus Christi, S. Veronicæ olim donatum, ac Roma Gienam deportatum in Ecclesia sua Cathedrali deposuisse: additque Avila in ædidus Episcopalibus reperiri antiquam picturam referentem imaginem hujus Episcopi Nicolai, venerantis sacrum velum S. Veronicæ, illudque ab eo Roma allatum fuisse elogio picturæ addito indicari.
33 Interim Avila, positæ chronotaris non satis memor addit sanetum Regem Ferdinandum cum istac ad obsidionem urbis Hispalensis transiret, sacram hanc effigiem Gienna secum detulisse, ut tali præsidio tutus felicem expeditionem obtineret. Regem inde abiisse ad æternum ac securrissimum regnum, et sanctam Veronicam Giennam esse relatam. Est urbs Hispalis Mauris erepta anno MCCXLVII: ergo antequam sacra hæc Effigies Giennam esset allata annis CXXXVIII. Vita functus est Hispali Ferdinandus anno MCCLII, III Kalendas Julii quo die de eo agemus. De Regis pietate Lucius Marinens Siculus lib. 3 de Rebus Hispaniæ ita scribit: Divus Ferdinandus Hispaniæ Rex non immerito inter sanctos annumerandus est: summa enim sanctitate, miraculis innueris, et moribus integerrimis admodum claruit: quippe qui Dei effigiem, quam semper habebat apud se, devotissime adorabat summaque veneratione celebrabat. Ab ea itaque quidquid ei necessario et honeste petebat, facile semper assequebatur. Hoc igitur Dei numine adjuvante, Hispali aliisque pluribus oppidis, fugatis Mauris, potitus est. Hæc ille de alia Christi effigie intelligit, qui deinde sub finem ejusdem libri 3, titulo de sacris in Hispania ædibus, ita scribit: Mentesa quoque, quam Jaennam vocant, una de primarii Bætice provinciæ civitatibus, Christi Sudario, quod dicimus alio nomine Veronicam, non immerito gloriatur. Hoc enim sanctissimo munere donata civitas illa est admodum felix, est admodum dives, et visitatur a multis, et maxime colitur. Ceterum hoc Sudarium qui diligenter intuentur, cujus sit coloris, discernere minime possunt. Tanta inest ei divinitas et colorum varietas, Hæc Marineus, cujus non satis æquus interpres Ruspuerta § 3, effigiem Doi, Hispanice la Veronica, reddit.
34 Clemens Papa vii, in Bulla indulgentiarum huic Ecclesiæ anno MDDXXIX concessa, hæc verba interserit: In qua ecclesia, sicut accepimus, una devota et venerabilis imago vultus ipsius Domini et Redemptoris nostri Jesu Christi Sudario impressa, et B. Veronicæ, ut pie creditur, tempore salutiferæ Passionis relicta,
A relicta, reconditur: et a tanto tempore citra quod hominum memoria non extat in contrarium, honorifice custoditur, magnaque inibi cum devotione, et in magno populi concursu, certis diebus ostenditur etc. Quæ Clementis VII verba Julius III repetit in altera Bulla huic Ecclesiæ concessa anno MDLII. Utramque integram exhibet Acuna Adarveus tractatu 29: ac tandem in appendice adjungit Litanias ab Episcopo Sancio Davila Hispanico idiomate de sancta hac Christi Effigie compositas, quæ, dum ea populo ostenditur, recitari solent. Agunt præterea de hoc Giennensi velo S. Veronicæ memoratus Sancius Davila de Veneratione reliquiarum, Hippolytus Vergara de sancto Rege Ferdinando, Gabriel Vasquez lib. 2 disput. 2 cap. 1. Carthagen lib. 10 homil. 20 Franciscus Bivarius comment. ad Dextri Chronicon ad annum 48, Martinus Roa de antiquitate et veneratione Imaginum cap. 3, Ambrosius Morales in antiquitat. Hispan. Pineda par. 2 Monarchiæ lib. 10 cap. 23, Franciscus Garcias del-Valle in Concionatore Evangelico inter elogia Ecclesiarum Hispanicarum, Petrus Medina de Magnitudine Hispanica, Joannes Marietta de Sanctis Hispaniæ, Ferdinandus Ojea Ordinis Prædicatorum regni Mexicani, lib. 4 Vitæ Christi cap. 32, ac plures alii a Roderico Mendez Silva, Acuna Adarveo et Francisco de Ruspuerta indicati.
B 33 Inter insulas Ionii maris Reipublicæ Venetorum subjectas visitur Zacynthus, cum urbe insula cognomine, in qua S. Veronicam aliquod Christi sudarium incolis ad ejusdem fidem conversis donasse, legimus in quodam Calendario Iconum MS. a moderno auctore instar adversariorum congesto; nullo, quod dolemus auctore citato.
An aliqua imago Zacynthi?
36 Hæc de Imaginibus solemnioribus S. Veronicæ, de quibus cum Gretsero pronuntiamus: Hujusmodi sacra pignora et lipsana ex imitatione habita, et ex prototypo sæpius expressa, occasionem dedisse posteris, ut sibi persuaderent se verum exemplar possidere, cum non nisi imaginem ex primo Sudario vel sindone effigiatam haberent. Qui error omni culpa caret, cum et in primis illis, et in his, quæ ad imitationem illorum adumbrata sunt, unus Deus Redemptor noster honoretur. Opinantur aliqui cum Ruspuerta et Acuna adarveo, velo S. Veronicæ triplicato faciem Christi fuisse impressam, servarique unum Hierosolymis alterum Romæ, tertium Gienæ: forsan in eum sensum abrepti a Juliano Petri supra referente ad Giennenses adlatam faciem Christi unam de tribus ex urbe Roma: forte istic solenni applicatione ad archetypum sacratis, quaram aliæ duæ sint apud Francos in cænobiis relatis Monasteriolensi et Caduinensi, quæ gloriuntur, has sibi effigies multo ante tempore donatas. Non obsumus tamen credentibus triplicem imaginem velo triplicato impressam fuisse, quod Christus eadem facilitate fecerit, qua uni: si inveterata Ecclesiarum traditio id factum fuisse persuadeat.
37 Germanorum erga hanc effigiem non spernendam devotionem indicat Gretserus cap. 17, de Imaginibus non manufactis: ubi tradit in postica parte altaris summi solere imaginem Veronicæ depingi, et homines altare circumeuntes (plerumque enim ita ædificari ut sit circumeundi locus) signo Crucis imagini impresso, mox eodem signaculo, frontem suam notare: et hoc more tam usitato, ut hujusmodi imagines ex assiduo attactu intra paucos annos atterantur, debeantque renovari. De Indorum Japonumque erga hanc Veronicæ effigiem singularidevotione meminimus nos aliquando apud Maffeum altiosque rerum Indicarum scriptores legisse.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.