Povijesni komentar.
§ I. Kristova slika dana sv. Veroniki. Sikst IV., rimski prvosvećenik, u buli o ustanovljenju dvojice nadarbenika, izdanoj 1. ožujka godine 1482., tvrdi da se rimska bazilika sv. Petra ističe nad ostalim crkvama Grada i svijeta zbog Spasiteljeva rupca i mnogobrojnih moći svetaca koje se ondje pobožno i bogobojazno čuvaju. O tim moćima govori prvosvećenik Nikola IV. u pismu izdanom kod sv. Marije Velike 13. travnja, treće godine svoga papinstva, a Kristove 1310., s ovim početkom: Ille qui solus Romanam fundavit Ecclesiam; zatim se dodaje ovo: „U toj je naime bazilici dao da se na znak osobite ljubavi štuje slika njegova predragocjenoga lica, koju opći glas vjernika naziva VERONIKOM, te je u nju položio preslavno tijelo nebeskoga Vratara i časne moći bezbrojnih mučenika i drugih svetaca.” Štoviše, Jakov Grimaldi, podpredstojnik arhiva Vatikanske bazilike, kod Baronija u djelu Annales pod godinom 1216., br. 16, odakle smo izvadili ova svjedočanstva, prenosi da presveti rubac nazivaju Veronikom mnogi prvosvećenici: Klement VI., VII., VIII., Grgur XII. i drugi. Bijaše pak sv. Veronika, kod drugih Verenika, Beronika i Berenika, neka pobožna žena u Jeruzalemu koja je, kako drži kršćanska predaja, vidjevši lice Krista koji je nosio križ i žurio na brdo Kalvariju bezbožno zlostavljano i iznakaženo, pristupila bliže, skinula koprenu s glave i pružila mu je da njome obriše lice obliveno znojem i krvlju; njoj je odmah naš predobrostivi Spasitelj vratio sliku svoga lica, savršeno utisnutu u tu koprenu, kao zalog i spomen svoje ljubavi. Navedeni autori drže da se ova slika Gospodnjega lica po toj svetoj matroni sve dosad naziva Veronikom.
A
2 Bernard Breydenbach, dekan iz Mainza, u svom prekomorskom hodočašću tiskanom godine 1501., pripovijeda da je s grofom od Solmsa i drugim drugovima 14. srpnja godine 1482. prošao onim dugim putem kojim je Krist bio vođen od Pilatove kuće sve do mjesta raspeća, te da je stigao do kuće sv. Veronike, koja je petsto pedeset koraka udaljena od Pilatove kuće: ondje je Krist u njezin rubac utisnuo sliku svoga lica koja se danas pohađa u Rimu. Adrichomius u djelu Descriptio Hierosolymitana, br. 118, točno razlučuje taj križni put; a pod br. 44 kaže da je Veronikina kuća bila na uglu: za nju Quaresmius u 4. knjizi djela Elucidatio Terræ Sanctæ, hodočašće 6, pogl. 13, prenosi da se u ovo vrijeme ne vidi na uglu ulice, nego u sredini s nizom drugih kuća s obje strane, da je s lijeve strane onima koji idu prema Kalvariji i da je sedma postaja križnoga puta najdostojnija razmatranja i štovanja. Alfons Salmeron u 10. svesku djela Commentarii in Historiam Evangelicam, rasprava 33, smatra da je Veronika bila među ženama kojima se Isus okrenuo i rekao: „Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom” itd. Ondje Krist kori njihovo mišljenje jer su smatrale da je on kao nemoćan, i kao onaj koji se ne može obraniti, prisiljen trpjeti, ne razumijevajući ni uzrok njegove smrti ni grijeh onih koji su ga ubijali, kako izvrsno naučava Franjo Suarez u 3. dijelu djela S. Thomas, 2. svezak, rasprava 36, odsjek 2. Smatramo da od tih žena valja odvojiti sv. Veroniku, ljubljenu Kristovu učenicu: od njezine kuće, iz koje je izišla i obrisala krvlju okaljano časno Kristovo lice, mjesto žena koje plaču odvajaju oni koji su objavili putopis Kristove muke. Nedaleko od njezine kuće, kako se prenosi u djelu Peregrinatio Jerosolymitana kneza Radziwilla, nalazi se malen brežuljak na kojem su stajale žene koje su plakale, a kojima se Krist obratio. Breydenbach između njih smješta kuću bogatoga gozbenika pokopanoga u paklu. A prema Adrichomiusu, Krist je od mjesta gdje mu je Veronika izišla u susret prošao tristo trideset šest koraka i dvije stope do sudbenih vrata, gdje je ponovno pao pod križem. Zatim je strmim, kamenitim putem koji se postupno uspinje prema sjeveru prošao tristo četrdeset sedam koraka i dvije stope do nekoga raskrižja, gdje se obratio ženama koje su plakale.
3. Quaresmius na navedenom mjestu nagađa da koprena koju je sv. Veronika pružila Kristu nije bila lanena, nego pamučna, jer su u krajevima Istoka više u uporabi pamučne tkanine i od njih se gotovo redovito izrađuju pokrivala za glavu, budući da su zbog finoće i lakoće prikladnija. Dodaje da Turci nose tijare načinjene od pamuka koje pučki zovu turbanima. No tu raspravu valja riješiti u Rimu po očevidcima koprene koja se ondje čuva. Značajno je također ono što o presvetoj Kristovoj slici koja se vidi na istom rupcu prenose iz Ivana Lanspergija, 19. homilija o Muci Gospodnjoj, Danijel Mallonius u djelu Explicatio stigmatum Christi sacræ Sindoni impressorum, pogl. 14, Karlo Stengel u djelu Historia Passionis Christi, pogl. 67, Quaresmius i drugi: da Kristovo lice utisnuto na tom rupcu čuva i promatračima pokazuje trag udarca zadana oklopljenom rukom.
4 I to je o rupcu koji je Krist predao sv. Veroniki među pravovjernim kršćanima nedvojbeno, te ga je naš Jakov Gretser u raspravi De Imaginibus non manufactis i drugi obranio protiv bijesa krivovjeraca ovoga vremena; ali na koji je način isti rubac sv. Veronika prenijela u Rim, manje je sigurno. Ovdje ćemo odabrati ono što se kod autora nalazi vjerojatnijim; i najprije odbacujemo neku rukopisnu raspravu pod ovim naslovom: Incipit notificatio, qualiter Tiberius Cæsar pro ipso, id est, Christo, Hierosolymam direxerit. Njezin je početak ovaj: „Dogodilo se za konzulata Tiberija i
Vitelija, dok je u isto vrijeme car Tiberije upravljao Carstvom, da je bilo nužno da u krajeve Jeruzalema pošalje razborita muža kako bi Tiberije mogao vidjeti Krista Isusa” itd. Mnogo se toga ne sviđa u toj raspravi, koju je možda netko iskvario prema izvještaju sv. Metoda koji ćemo odmah donijeti ili prema kakvoj sličnoj povijesti, a iste je vrste kao i prethodna rasprava istoga rukopisnog kodeksa kojoj ju je sastavljač u naslovu pridružio kao dodatak. A rasprava koja prethodi govori o Kristovoj muci pod ovim naslovom: Incipiunt gesta Salvatoris Domini nostri Jesu Christi, inventa a Theodosio Imperatore in Hierusalem in prætorio Pontii Pilati in Codicibus publicis. Da je ta rasprava objavljena pod imenom Poncija Pilata caru, pokazuju na kraju ove riječi: „Stoga javljam Kralju da ne bi tko drukčije izvijestio smatrajući da valja vjerovati lažima Židova, i uputio sam vašoj vlasti sve što se dogodilo s Isusom u mojem pretoriju.” To je možda ili ista rasprava ili svakako proširena ona koju još prije vremena Teodozija Mlađega spominje sv. Epifanije u djelu Hæresis 50, koja govori o kvatrodecimanima: neki su od njih uvijek slavili jedan te isti dan Uskrsa, hvaleći se da su točan razlog te ustanove doznali iz djela Acta Pilati, u kojima je zapisano da je Krist trpio 25. ožujka; to se u ovoj raspravi na samom početku čita ovim riječima: „Dogodilo se devetnaeste godine rimskoga cara Tiberija Cezara, i devetnaeste godine vladavine Heroda, sina Herodova, kralja Galije, 25. ožujka” itd. No ostavivši to po strani, vraćamo se sv. Veroniki.
§ II. Lik Kristov koji je sv. Veronika donijela u Rim. Je li ona nećakinja kralja Heroda?
Kardinal Baronije u 1. svesku Annal. Eccles. pod godinom 34. br. 138. svjedoči da se u Rimu u Vatikanskoj knjižnici čuva knjižica u rukopisu o prijenosu ovoga presvetoga vela u Rim, za koju povijest Ivan Molanus u 4. knjizi de sacris imaginibus pogl. 2. kaže da je ozbiljno sastavljena i pisana najstarijim pismom, te da ju je u cijelosti pročitao Toma Stapleton, čovjek po objavljenim djelima poznat cijelomu svijetu. Kad bismo barem mogli nabaviti taj komentar i na ovome mjestu ga iznijeti u javnost! Njegov gubitak nastojimo nadoknaditi na drugom mjestu. A najprije postoji suglasnost svih pisaca da je sv. Veronika donijela ovaj sveti lik u Rim. U kronici objavljenoj pod imenom Flavija Lucija Dekstra pod godinom Kristovom XLVIII. čita se ovo: Jeruzalemski Židovi, silno neprijateljski raspoloženi prema bl. Lazaru, Magdaleni, Marti, Marcelu, Maksiminu, Josipu iz Arimateje plemenitomu dekurionu i mnogim drugima, ukrcavaju ih na lađu bez vesala i jedara te bez kormilara i naređuju da odu u progonstvo; oni, nošeni po pučini božanskom voljom, pristaju neoštećeni u lučkom gradu Marseilleu. Verenika, sveta žena, jedna od mnogih pratitelja, tada dolazi iz Galije u Rim i ondje, ostavivši Božansko lice, čuvena po čudesima, prelazi Gospodinu godine 70.
6 Sv. Metodije, biskup Olimpa i Patare, primorskih gradova Licije, a poslije Tira, okrunjen mučeništvom u Halkidi u Grčkoj 18. rujna, sastavio je mnoge knjige (navedene kod sv. Jeronima u de scriptoribus Ecclesiasticis pogl. 83.) i mnogo toga drugoga, kako ovdje dodaje, što se u puku često čita: kao što smo rekli gore u veljači uz blagdan Hypapantes Domini ili očišćenja bl. Djevice Marije § 1. On je u nekome djelcu izložio povijest slike Kristove prihvaćene na veo od sv. Veronike i donesene u Rim, koju je Marijan Škot u Kronici opisao pod godinom Kristovom XXXIX. ovim riječima: Tiberije umire u Kampaniji od otrova u XXII. godini svoga carovanja, a u dobi od LXXVIII. godina. Metodije ovako: U međuvremenu Tiberije, navršivši oko XXII. godine svoga vladanja, završi svoj život; on se o Gospodinu Isusu Kristu poslužio pred Senatom ovim upitom: Ako je Bog, kaže, moći će A (nastavlja) pomoći u stvarima koje su nama beskorisne; ako je čovjek, pomoći općoj stvari. Njega je, mučena ne malom gubom, želja vukla da, čuvši za Božanska čudesa, potvrdi njegovu milost po poslanicima, ali do toga nije mogao doprijeti; jer je, dok je Krist već nakon uskrsnuća stolovao na nebu, glasina doznala da je, po osudi Poncija Pilata, predan Židovima i da ga je njegova vojska razapela, te da je pokopan i treći dan uskrsnuo, ali da je razglašen kao ukraden od učenika uz potplaćivanje stražara, od neke žene imenom Veronika, koja je izgled samoga našega Spasitelja, dok je on to utiskivao i odobravao, radi očitovanja posvjedočene istine i čuvanja vjernosti, pohranila u svome liku (smatramo da treba čitati u shemi, kao što će dolje biti razvidno). Kad se ona sastala s poslanicima i najočitije ustvrdila da je to tako i da se tako zbiva, oni su je odveli u Rim i doveli pred lice Vladara, a ona je pokazala oblik Božanskoga svjedočanstva i milošću Kristovom čudesno prouzročila snagu savršenoga lijeka. Kad je on doznao da je Pilat bio krivac za Gospodnju krv, po odluci Senata, budući da je kao nekonzultiran bez saslušanja u Rimu takvo što poduzimao, naređeno mu je da podnese krajnju osudu progonstva; nedugo zatim on je sam, kao što je rečeno, završio svoj život. Dotle bl. Metodije, a po njemu Marijan Škot. Povijest biskupa Metodija navode Baronije na navedenoj godini 34. br. 138., Gretser u de Imaginibus non manufactis pogl. 16., Kornelije a Lapide u pogl. 27. evanđelja sv. Mateja, Šimun Majol u pro defensione sacrarum Imaginum centurija 1. pogl. 3. i u 1. svesku Dierum canicularium razgovor 20., Kvarezmius u 4. knjizi pogl. 14. § 4. i mnogi drugi.
7 Jakov Filip Bergomski u Supplemento Chronicarum pod godinom Kristovom XLVII. prenosi ovo: Veronika, jeruzalemska žena, Kristova učenica, gospođa uistinu glasovita po svetosti i čistoći, u ova vremena biva pozvana od cara Tiberija po Voluzijanu, svome pouzdaniku, odvažnu čovjeku, iz Jeruzalema u Rim s Kristovim ubrusom. Isti je car bio pogođen teškom bolešću nemoći; čim je primio svetu ženu i dotaknuo Kristov lik, ozdravio je od svake bolesti. Zbog toga je čuda samu Veroniku sam car otada držao u velikoj časti. Ondje je, naime, sve do smrti ustrajala s apostolima Petrom i Pavlom te papom Klementom izgrađujući Crkvu Božju. To je ona ista koju je Gospodin, izmučenu krvarenjem (kako donosi sveta evanđeoska povijest), izliječio dotaknuvši rub njegove haljine; od njega je također u vrijeme njegove Muke bila obdarena istim likom svoga lica kao znakom ljubavi. A sam je lik, tako utisnut u platno, po njezinoj oporuci bio namijenjen papi Klementu i njegovim nasljednicima te ga do danas ondje u hramu bl. Petra vjernici Kristovi pohađaju s najvećim štovanjem. Njega su mnogi kroz vremena slavili biranim hvalama, među kojima se osobitom smatra ona koja počinje: Salve, sancta facies itd. Toliko ondje. Ambrozijanska predslovlja, za koja spomenuti Majol svjedoči da se uobičajeno govore pri služenju misa, prenose da je rečeni Voluzijan, pouzdanik cara Tiberija, mučen golemom grbom na leđima, dodirom toga ubrusa primio uspravnost tijela. Euzebije u Kronici pod godinom Tiberija XXXIII. prenosi da je Pilat, izvijestivši Tiberija o kršćanskom nauku, ovo iznio pred Senat da bi bio primljen među ostale svetinje. Ali kad se po vijećanju otaca svidjelo da se kršćani uklone iz Grada, Tiberije je ediktom zaprijetio smrću tužiteljima kršćana, te da to piše Tertulijan u Apologeticu, čije riječi navedavši isto opširnije izlaže Euzebije u 2. knjizi Histor. Eccles. pogl. 2., a njega slijede ostali pisci.
8 U kronici objavljenoj pod imenom Julijana, prezbitera sv. Juste, iz Olivarske knjižnice, pod godinom XC. čita se ovo: U ovo vrijeme, kao i u apostolskim danima, u Rimu je bio u velikoj časti onaj presveti ubrus koji je Klementu prvome, rimskome papi, ostavila najpobožnija žena Beronika, koju drugi pokvareno zovu Veronikom, a koja je, nećakinja po sestri Salomi velikoga Heroda, bila udana za plemenitoga muža Amatora. Živjela je neko vrijeme u gradu Cezareji Palestinskoj, a neko vrijeme pak u Jeruzalemu. Bila je pak ona žena koju je nekoć izliječio Krist od krvarenja. Naslikan je lik Krista koji liječi ženu na zidu, čiji kraj, ondje gdje dodiruje bršljan, liječi od svake vrste bolesti. Neki žele da je podnijela mučeništvo u Antiohiji s pedeset drugih, kako prenosi Beda. Toliko ondje. Josip u 1. knjizi de bello Judaico pogl. 6. prenosi da je Antipater sa ženom Arapkinjom imenom Cipra rodio četiri sina, Fazela, kralja Heroda, Josipa i Ferora, te kćer Salomu; o kojoj isti Josip govori u Antiquitatibus Judaicis knjiga 15. pogl. 4. i 11., knjiga 16. pogl. 6. i 11. i knjiga 17. pogl. 1. Euzebije u Kronici pod godinom carovanja cara Augusta 40. i kraljevanja Herodova 30. prenosi da je Herod ubio muža svoje sestre Salome, a kad ju je dao za ženu drugome, ubio je i ovoga. Bila je pak najprije udana za Kostabara, Idumejca, kneza Gaze, i njemu rodila Bereniku, spomenutu gore u Julijanovoj kronici, ali sasvim drugu od sv. Veronike. Naime, ta je Berenika, udana za Aristobula, sina kralja Heroda, rodila, kako svjedoči Josip u 1. knjizi belli judaici pogl. 18., Heroda Agripu, Aristobula, Marijamnu i Herodijadu, majku plesačice Salome koja je zatražila da joj se na pladnju da glava sv. Ivana Krstitelja. Ta je Berenika mnogo starija od sv. Veronike, ona koja je, nakon što je njezin prvi muž Aristobul bio ubijen po ocu Herodu, bila udana za nekoga Antipatra, te se uzalud izmišlja da je žena Amatora, o čijemu i sv. VeronikinU braku ćemo govoriti dolje, a zatim ćemo istražiti je li ona bila oslobođena od krvarenja po Kristu, nakon što se prije bude raspravljalo o njezinu svetom štovanju. Ovdje je dovoljno pokazati koliko se malo treba pouzdati u Julijanovu kroniku, koju neki previše uzdižu, a među njima Franjo de Ruspuerta u 12. stoljeću u Historia Giennensis posljednje pogl. § 1. i Ivan Acuna Adarveus, prior župne crkve u Andujaru, u knjizi de Imaginibus Christi non manufactis, a ponajviše de sacro velo S. Veronicæ urbis Giennensis, o kojoj ćemo govoriti dolje, objavljenoj na španjolskome jeziku godine 1637., gdje u raspravi 33. § 1. navodi Julijanove riječi, a u § 2. čudesno uzdiže ovu Herodovu nećakinju po sestri i vjeruje da je sv. Veronika o kojoj govorimo potekla iz toga kraljevskoga roda.
§ III. Sveto štovanje sv. Veronike.
Koja je gore kao Berenika iz Judeje, i možda umrla prije Kristova rođenja, izmišljana kao sv. Veronika, pobožna i kršćanska gospođa, sada se, promijenivši spol, u istoj Julijanovoj kronici od sv. Beronika izmišlja kao sv. Veronika mučenica. On je taj koji se, podnijevši muku s pedeset drugih u Antiohiji, slavi 19. listopada u gotovo svim martirologijima, pa i u rukopisnim primjercima Bede, u čijemu tiskanom primjerku na to da postoji zbrka upozorava ondje u Bilješkama i Baronije.
10. Da je sv. Veronika u Rimu preminula i bila pokopana prenosi Oktavije Pancirolo u absconditis thesauris Urbis, regija 7., crkva 17. Njezin rođendan za nebo ovako slavi Petar Galesini u svome Martyrologio Romano 4. veljače: Također u Rimu sv. Veronike, koja je u taj grad donijela iz Jeruzalema Gospodnji ubrus. U Napomenama dodaje da o njoj pišu Gervazije Tilberijski, Biondo i drugi. Galesinija istim riječima opisuje Ferrari u Calalogo generali Sanctorum, ali u Catalogo Sanctorum Italiæ sastavlja ovaj hvalospjev A sastavlja: Veronika, pobožna žena, kako ima stara predaja, u vrijeme dok je Krist naš Spasitelj vođen na stratište, pružila mu je laneni rubac sa svoje glave da obriše lice od krvi koja je tekla sa svete glave okrunjene trnjem, na kojemu je ostala božanski utisnuta slika toga Božanskoga lica. Predaje se da je to sveta žena donijela u Rim i njime izliječila cara Tiberija koji je bolovao od teške bolesti. Nadalje, da je ono dospjelo u ruke sv. Klementa i njegovih nasljednika, te se, čuvano od njih u Vatikanskoj crkvi do ovih vremena, uz ne malu pobožnost rimskoga puka, svake godine uobičava izlagati. Naziva se i Sveto lice i Veronikin ubrus. A sama je Veronika, predaje se, preminula 4. siječnja veljače. Istoga dana Nikola Reusner u Diario historico prenosi Veroniku, djevicu i mučenicu, navodeći spomenuti Rimski martirologij, nazivajući tako bilo koji crkveni martirologij.
11 Drugi navode da je ona 25. ožujka, smatrajući da je Krist toga dana trpio za spasenje ljudi i tada dao svoj lik sv. Veroniki. Tako Florarium MS Sanctorum: Isto sv. Veronike gospođe. Ova sveta jeruzalemska gospođa biva pozvana od cara Tiberija, koji se proslavio godine spasenja XLVIII; preko Vglutijana u Rim. A car Tiberije, pogođen teškom bolešću, kad je primio sv. Veroniku i dotaknuo lik, ozdravio je. To je ona koju je Gospodin od krvarenja, dodirom resice njegove haljine, izliječio, kako se kaže u Mateja IX. i Luke VIII., a od istoga je Gospodina u vrijeme Muke bila obdarena likom u znak ljubavi. A ta je slika, utisnuta u platno, po njezinoj oporuci ostavljena papi Klementu i nasljednicima, i do danas se pokazuje u bazilici sv. Petra. U njezinu se hvalu govori ova molitva: Salve sancta facies nostri Redemptoris itd., kao što smo rekli gore po Bergomskome, a da je on ovome piscu rukopisnoga Florarija pružio svjetlo ili da su svakako obojica svoje crpili iz istoga izvora, pokazuje ista stvar iznesena istim riječima. Herman Greven u dopuni Uzardu i Kanizije u Martyrologio Germanico: Veronike, svete gospođe, kojoj je Gospodin ostavio lik svoga lica utisnut u ubrus.
12 Misal prema običaju najsvetijega crkvenoga naučitelja i pape Ambrozija, tiskan godine 1560., ima misu koju treba čitati na blagdan sv. Veronike gospođe, čiji se napjevi i predslovlje upućuje da se potraže u zajedničkom obrascu jedne gospođe. Čitanje se čita iz Poslanice bl. Pavla Rimljanima u sedmome poglavlju, ovim početkom: Scientibus legem loquor itd., a evanđelje se uzima iz 3. poglavlja Marka od retka 20.: Cum transisset Dominus Jesus in navi rursus trans fretum itd., u kojem se govori o ženi izliječenoj od krvarenja dodirom njegove haljine. Ondje se navode ove vlastite molitve: prva nad pukom: Præsta nobis, quæsumus, misericors Deus, ut, qui B. Veronicæ festivitatem devotis obsequiis cclebramus; ejus intercessionibus per tuam clementiam adjuvemur; et de præsentis seculi fluctibus liberemur; Per Dominum itd. Druga molitva nad platnom: Da, quæsumus, sancte Pater, ut B. Veronica, quæ in conspectu Majestatis tuæ extitit gratiosa, suis orationibus nos per fidem integram ac sanctæ viæ munditiem gratos tibi reddat pariter et devotos; Per Dominum itd. Treća molitva nad prinesenim darovima jest ova: Supplies te rogamus, omnipotens æterne Deus, ut devotionis nostrae munera tibi complaceant, quæ tuæ Majestati offerimus consecranda ad B. Veronicæ reverentiam et honorem, et animarum nostrarum tutelam pariter et salutem; Per Dominum itd. Četvrta napokon molitva po pričesti čita se ova: Sit nobis, Domine, mentis et corporis salutifera medicina sacrosanctum corpus Domini nostri Jesu Christi, quod ad S. Veronicæ laudem percepimus et honorem. Per eumdem Dominum itd.
13 Postoji i druga molitva tiskana godine 1555. u Augsburškome misalu, a da je onima koji je čitaju papa Inocent IV. podijelio četrdeset dana oprosta, označuje naslovnik stavljen ispred mise naslovljene o sv. Veroniki ili Gospodnjem licu ili svetome Kristovu liku. Isto se čita u Misalu Mađarske crkve tiskanom po nalogu nadbiskupa Bertolda godine 1493. A Crkvom je upravljao papa Inocent IV. od godine 1263. do godine 1254. Ali Inocent III. stolovao je od godine 1198. do 1216., a molitvu sličnu ovoj pripisuje Inocentu III. Matej Westminsterski u Floribus Historiarum Anglicanarum ovim riječima. U isto vrijeme dok je papa Inocent obavljao svečanu ophodnju u Rimu i dok je onaj lik Gospodnjega lica, koji se naziva VERONIKA, pobožno nošen da ga narod gleda, sam ga je Papa namjestio na uobičajeno mjesto, ali sutradan je nađen kako stoji okrenut na neprikladan način, naime tako da je čelo bilo okrenuto prema dolje, a brada prema tlu. Čuvši to, Gospodin Papa, veoma se preplašivši da se to pojavilo kao tužan predznak, sastavio je i ustanovio jednu zbornu molitvu koju treba govoriti u čast Veronike i onima koji je govore podijelio oprost od deset dana. Gotovo isto prenosi Matej Pariški u historia Anglorum na početku djela kralja Henrika i tvrdi da je molitvi dodan neki psalam s nekim recima te da je onima koji je govore podijeljen oprost od deset dana, naime tako da se, koliko god puta se ponovi, toliko puta onome tko govori podjeljuje isto toliki oprost. Toliko ondje. Odorik Rainald u Histor. Eccl. pod god. 1216. br. 7. kaže da neki sumnjaju da je ta promijenjena slika izmišljotina, ali ne dopušta da se prošnja i druga djela pobožnosti dovode u sumnju. A oproste je na 40 dana povisio Inocent IV. prema navedenome Augsburškome misalu. Ono što Matej Pariški naziva psalmom možda je drevni hvalospjev koji su gore označili Bergomski i pisac Florarija. To je ona ritmička doksologija koja se u starim misalima naziva sekvencija, a koju, osim Augsburškoga misala, iz spomenika Crkve u Jaénu prenosi Acuna Adarveus u raspravi XLI., i zbog glasovita spomena sv. Veronike, zajedno s recima i molitvom, ovdje je donosimo.
A Rec. Signatum est super nos lumen vultustui Domine. Odg. Dedisti lætitiam in corde meo. Po autoru G. U. Molitva. Molitva. Bože, koji si htio da nama, obilježenima svjetlom tvoga lica, ostaviš svoj spomen, na poticaj sv. Veronike sliku svoju utisnutu u ubrus, daj, molimo, po svetome Križu i svojoj slavnoj Muci da mi, koji je ovdje u zrcalu i zagonetki štujemo na zemlji, zavrijedimo radosni i sigurni vidjeti željeno i pravo lice na nebesima; Ti koji živiš i kraljuješ itd. Samostan sv. Veronike u Murciji; moći u Bologni. B 15 Postoji glasoviti samostan svetih djevica Trećega reda sv. Franje u Murciji u Španjolskoj, nekoć kraljevskome gradu, podignut pod naslovom sv. Veronike, prema kojoj je pobožno bila naklonjena utemeljiteljica ovoga samostana gospođa Izabela Alarkonska, i propisala mu za grb sliku Krista koji pruža sv. Veroniki svoje lice utisnuto u veo. O tome samostanu govore Franjo Cascales u Historia Murciæ rasprava 16. pri kraju i Acuna Adarveus rasprava 33. § 1. Artur a Monasterio u Martyrologio Franciscano 19. svibnja naziva blaženom i utemeljiteljicom samostana sv. Veronike u Murciji Violantu iz Córdobe, koja je ondje kao pitomica trećega reda preminula oko godine 1076., u dobi većoj od devedeset godina, možda je ondje prva prigrlila redovnički život. Zbog posebne naklonosti prema sv. Veroniki, neki dio iz njezine kuće čuva se među svetim moćima u crkvi samostana sv. Stjepana, u puku zvanoga Jeruzalem, u gradu Bologni, kao što svjedoči Donat Pullieno Luparije u povijesnom izvješću istoga samostana objavljenom u Bologni godine 1600., rasprava 8. § o Moćima oltara svetoga Križa. NAP. 37. ANNIVAV. IAV. 85. § IV. Bračni savez sv. Amatora i sv. Veronike; dolazak oboje u Galiju; i sveto štovanje ondje. U Fragmentima koji se u puku pripisuju Liutprandu, ili Eutrandu, pod brojem CCVIII. čita se ovo: Sv. Amator, suprug Veronike kojoj je Gospodin dao svoj utisnuti lik, sluga svete Djevice Marije i Josipa te Gospodnji nosač i hranitelj, nakon njegova odlaska na nebesa, po njegovu poticaju slijedio je sv. Marcijala sa suprugom u Galiju, gdje je, kao što je vidio blizu Nazareta pustinjake gore Karmela, nastavio taj život na vrlo visokoj gori. Ondje je živio mnogo godina, vodeći život više nebeski nego zemaljski. Vjeruje se da je preminuo godine 75., slavi se 1. dana studenoga. To u onim Fragmentima koji bi zasluživali prvo mjesto kad se, zajedno sa spomenutom Julijanovom kronikom, mnogima ne bi činili patvorenima. Oslanjajući se na njihov autoritet, Alegra i Lezana pripisuju sv. Amatora karmelićanima, prvi u Paradiso Carmelitici decoris stanje 2. doba 2. pogl. 18., drugi u 2. svesku Annalium Carmelitarum pod godinom 75. br. 4. Ostalo mora svoju vjerodostojnost steći od drugih pisaca. Pouzdaniji je Subert, biskup sv. Papula.
17 Petar Subert, doktor prava i biskup grada sv. Papula pod metropolijom u Toulouseu, preminuo godine 1454., u knjizi de Cultu vineæ Domini ili Visitatione Episcopali, koju je pregledao Ivan Cappuisi i izdao na svjetlo godine 1502., prenosi u 7. dijelu pogl. 3. da je Veronika najprije bila vrlo bliska i srdačna prijateljica blažene Djevice Marije, majke Božje; drugo, da je bila žena čovjeka Božjega Amatora; treće, da su ta dva supružnika, Amator i Veronika, u pratnji sv. Marcijala došli u Galiju i sa sobom ponijeli nešto mlijeka bl. Marije, njezine kose i dvije obuće iste bl. Marije, a jednu od njih da je sv. Marcijal položio u Rodezu, drugu na stijeni Anicija koja se sada zove Podium B. Mariæ; a od njezine kose da je dio položio u Mimatu (radije Mimatu, u puku Mende), a drugi dio u gradu Auvergni koji se sada zove Clermont. Četvrto, da je sv. Amator na stijeni koja se sada zove Amatorovom izabrao samotnjački život, na žrtveniku u čast bl. Djevice Marije, tada uistinu skromnu mjestu i obličju, ali sada časnomu u cijelomu svijetu, koji je ondje posvetio bl. Marcijal, te da je ondje sv. Amator dovršio sadašnji život i da njegovo neraspadnuto tijelo očekuje sveto uskrsnuće. Napokon, da je njegova žena Veronika pratila sv. Marcijala dok je posvuda propovijedao, te se naposljetku na području Bordeauxa iznemogla od starosti nastanila u kapelici koju je ondje za nju u čast bl. Djevice Marije posvetio bl. Marcijal, a koja se zove Solac zato što je ondje položeno samo mlijeko blažene Djevice, dok su ostale moći naše Gospođe koje je imala bl. Veronika bile razdijeljene po spomenutim crkvama. Dotle biskup Subert u Cultu vineæ Domini tiskanom zajedno s Baculo Pastorali Ivana Franje Pavina, imenovanoga sucem svete palače, koju knjigu o ovoj povijesti po autoru Jakovu Cappuisiju navodi Odo Gisseius iz našega Družbe u Relatione historica Deiparæ Virginis Roquemadurensis, ili a rupe S. Amatoris, pogl. 8. Sv. Antonina, biskupa firentinskoga,
18 U isto vrijeme kad i Subert živio je sv. Antonin, firentinski biskup, štoviše, nadživio ga je i poživio do godine 1459. On je u 1. dijelu Kronike naslov 6. pogl. 25. § 2. u sažetku Života sv. Marcijala sažeo ovo isto: Došao je, kaže o sv. Marcijelu, s bl. Petrom u Rim i po njemu je bio poslan u Galiju, imajući u svojoj pratnji Amatora i njegovu suprugu Veroniku, koja je bila bliska i srdačna prijateljica Djevice Marije. A sveti je Amator na stijeni koja se sada zove Amatorovom živio samotnjačkim životom i ondje preminuo. Veronika je pak pratila sv. Marcijala dok je propovijedao na području Bordeauxa i ondje ostarjela u spomenutome Solacu, uglednu selu, po drugima sv. Marije od Solaca, blizu ušća rijeke Garone, oko kojega mjesta Ptolemej smješta grad Noviomagus Bituriga Vibiska, prenose Elije Vinto, Brietije i ponajviše Dadin u 1. knjizi Rerum Aquitanicarum pogl. 11. Antonina opisuje Buchet u 1. dijelu Annalium Aquitaniæ pogl. 3. Biskupima Subertu i sv. Antoninu, za više od dva stoljeća stariji Robert, opat sa sv. Mihovila u Normandiji, u dopuni Kronike Sigebertove pod godinom 1171. dotiče se iste povijesti. Henrik, kaže, kralj Engleza, uputio se radi molitve u Roccam Amatoris, koje je mjesto u pokrajini Quercy okruženo planinama i strašnom samoćom. Govore neki da je bl. Amator bio sluga bl. Marije i nekoć nosač i hranitelj Gospodnji, te da je, kad je preblaga Gospodnja majka bila uznesena u nebeska boravišta, sam Amator, unaprijed opomenut od nje, prešao more u Galiju i na spomenutome mjestu proveo pustinjački život. Opata Roberta sa sv. Mihovila,
19 Slavi se sv. Amator 20. kolovoza, o kojemu imamo neka Djela u rukopisu razdijeljena u devet čitanja koja se uobičajeno čitaju na jutarnjoj u Crkvenome oficiju, prema kojima je Veronika, po ćudi i vjeri družica nimalo nejednaka Amatoru, živjela u Gospodnjim opravdanjima bez prigovora, te je, dok je propovijedao Gospodin Isus Krist, sjeme božanske riječi primila u pobožno srce kao dobra zemlja, očišćena od starosti, koja će u svoje vrijeme donijeti stostruk rod, te je zbog ozdravljenja od najteže bolesti udijeljena milostivo dodirom resice Gospodnje haljine obilnije planula u žaru vjere i božanske ljubavi Isusa Krista. Naime, preporođena prema vjeri u Kristu, odrekla se svijeta i, ostavivši sve, nastojala izvršiti Kristove zapovijedi te marljivo skupljati moći osobito o blaženoj Djevici i pobožno ispuniti ostala djela pobožnosti, odakle je slavnoga mlijeka iz grudi slavne Djevice, čijoj se službi željela potpuno predati kao ponizna pratiteljica i službenica, ponizno i korisno prikupljenoga, kao i haljine iste Djevice i mnogo drugoga takvoga, te također Mamphoru s utisnutim likom sličnosti Gospodnjega lica, nazvanu po imenu rečene žene Veronikom, kao što se pokazuje u Rimu, vjerno skupila i spasonosno sačuvala... F Nepoznati pisac u rukopisnom Životu sv. Amatora. A izbjegla... Dok je Savao progonio Crkvu Kristovu, po nalogu nebeskoga glasnika ušla je u lađu slučajno pronađenu sa sv. Amatorom, i dok ju je vodio Gospodin i milosrdno štitio, stigla je u zapadne krajeve. Podigavši uistinu u skromnu obliku malu kolibu, živjela je pustinjačkim životom i ondje se toliko predala molitvi i postu dok onamo nije došao bl. Marcijal iz Limogesa, koji ih je volio posebnom ljubavlju kao sunarodnjake, poznanike i najpobožnije vjernike. Ostavivši dakle vlastitu ženu kod Solaca na molitvi i razmatranju, preblaženi Marcijal zaputio se u Rim i pohodio preblaženoga Petra, prvaka apostola, te boraveći u rimskome gradu gotovo dvije godine vidio kako je Petar bio raspet, a Pavao također odrubljene glave, i nakon smrti gore rečene Veronike vrativši se u Limoges zatražio pustinju i pripravio prebivalište u dolini Quercy itd.
20 Dotle ona Djela, prema kojima je Veronika, supruga sv. Amatora, ista ona koja je na veo prihvatila Kristov lik. Njezino sveto štovanje prenosi Saussay 15. veljače ovim riječima: U Akvitaniji spomen sv. Verone, inače Veronike, gospođe koja je ubrusom obrisala lice Gospodina koji je nosio križ, čiji je čudesni lik ostao utisnut u samo platno, kao što se danas vidi u Rimu, gdje se čuva s velikim štovanjem. Isti Saussay 20. kolovoza u Supplemento o sv. Amatoru piše ovo: Na području Quercyja sv. Amatora ispovjedaoca, koji je od učenika sv. Marcijala postao evanđeoski učitelj, obilnije poučio u vjeri stanovnike Quercyja i čuven po svetosti usnuo u Gospodinu. Toliko Saussay, smatrajući da je sv. Marcijal, kako piše 30. lipnja, bio učenik sv. Petra, a ne da je došao u Galiju godine Kristove 250., kao što je iz Djela mučeništva sv. Saturnina mučenika u šestome stoljeću Kristovu prenio sv. Grgur, biskup tourski, u 1. knjizi Historiæ Francorum pogl. 30. O njegovu dolasku postoji učena rasprava Ivana Cordesija, kanonika iz Limogesa, na latinskome objavljena po Franji Bosquetu u 2. dijelu Historiarum Ecclesiæ Gallicanæ, u čijemu prvom dijelu Bosquet u 1. knjizi pogl. 23. prihvaća mišljenje Grgura Tourskoga, odbacivši Djela koja kruže pod imenom Aurelijana, njegova nasljednika na Limoškoj stolici. Što ćemo potpunije raspraviti 30. lipnja uz Život sv. Marcijala. Što se tiče ovoga predmeta, priznajemo da se mnogo toga u dosad navedenome izvješću o sv. Veroniki, ženi sv. Amatora, čini teškim, te da je ta Verona ili Veronika možda druga osoba od one glasovite jeruzalemske gospođe u čiji je veo Krist utisnuo svoj lik, osobito ako je u Galiju u trećemu stoljeću Kristovu pošla u pratnji sv. Marcijala i ondje iz ovoga života sveto preminula.
§ V. Je li sv. Veronika oslobođena od krvarenja po Kristu i štuju li je pod imenom Venica ili Venisa?
Nikodem u svome Evanđelju, po svjedočanstvu našega Salmerona u 10. svesku commentariorum in historiam Evangelicam rasprava 33., prenosi da se žena izliječena od krvarenja, koju spominju Matej pogl. 9., Marko pogl. 3. i Luka pogl. 8., zvala Veronika. Dodaje Salmeron da mu dosad nije poznato je li to bila ista ona koja je iskazala ovu službu vela prinesenoga Kristu. U Dekstrovoj kronici pod godinom XLVIII. prenosi se da je Verenika, ostavivši Božansko lice, u Rimu prešla Gospodinu, a za koju kažu da ju je Krist izliječio od krvarenja. Isto se tvrdi i za Veroniku u rukopisnom Životu sv. Amatora, u rukopisnom Florariju te u kronikama Julijana Petra i Jakova Filipa Bergomskoga, čije smo riječi gore naveli. Iz istoga se razloga vjeruje da je ista ona koju žene ponajviše zazivaju u bolestima vlastitim ovome spolu, premda se sinkopom jednoga sloga naziva sv. Venica ili Venisa. Tako se u francuskoj Normandiji, jednu milju od grada Rouena kojim se ide prema Dieppeu ili Amiensu, uz kraljevsku cestu pohađa kapelica posvećena sv. Venisi pokraj sela koje se u puku zove le bois Guilliame, kao Silvam Guilielmi, čiji je župnik, nadarbendar rečene kapelice, upitan nedavno odgovorio da se ova Venisa ili Venica drži da je ista ona koja se drugdje štuje kao Veronika, a da se to osim toga dokazuje ovim argumentom: da je s desne strane oltara sv. Venise izložena obična slika Krista trpećega koji nosi lice iz platna, dobivši ime po sv. Veroniki, dok je s lijeve strane dodana slika sv. Fijakra koji se, drugdje nerazdvojan drug sv. Venise, slavi 30. kolovoza. Uostalom, ondje se sv. Venisa zaziva za svaku vrstu krvarenja, a njezin se blagdan uz veliko mnoštvo puka slavi dan uoči Pepelnice u pokladno vrijeme. Vidjeli smo dvostruki oficij Bogorodice prema običaju Rimske crkve, tiskan prije nekoliko godina u Rouenu, i čitamo u kalendaru stavljenome ispred ime sv. Venice pod danom XXVI., a u drugome pod 27. veljače.
22 U Valenciennesu, glasovitomu gradu pokrajine Hainaut kod Belgijaca, štuje se ista sv. Venisa, po drugima zvana Venisija, Venesija, Venecija, čije pokroviteljstvo zazivaju bolesne žene radi uređenja mjesečnice te se vrpcama, bilo grimiznima bilo bijelima, prema različitim vrstama ove bolesti, opasuju kroz devet uzastopnih dana, koje poslije, zadobivši željeno zdravlje, u znak zahvalnosti objese blizu kipa sv. Venise, a njihova se gomila, zbog mnoštva mještana i hodočasnika koji onamo hrle, toliko povećava da se često moraju uklanjati. Ipak, ozdravljenja postignuta ovim zagovorom ne unose se uobičajeno u spise, kako zato što su česta i dovoljno posvuda poznata, tako ponajviše zbog nečistoće bolesti i urođenoga stida časnijih gospođa čija bi se svjedočanstva tražila. Drugi ovdje traže i nalaze utjehu kad su pogođeni glavoboljama. A u središtu grada Valenciennesa, nedaleko od glavnoga trga, nasuprot glasovitoj opatiji sv. Ivana redovničkih kanonika, nalazi se neko ubožište, čiji je dio najstarija crkva posvećena sv. Egidiju, zaštitniku grada, u čijemu oltaru izvan kora posvećenomu sv. Fijakru, osim njegova kipa podignutoga iznad oltarne slike, zdesna se pohađa drveni kip sv. Venise visok stopu i pol, koji desnom rukom podupire nagnutu glavu, a u lijevoj drži knjigu. Jesu li ondje ikada čuvane kakve moći sv. Venise, nije sigurno. Velika je pobožnost puka prema starom relikvijaru u kojem se pokazuju moći raznih svetaca. Ovo su uglavnom priopćili velečasni gospodin Antun Dutremann, prior spomenutoga samostana redovničkih kanonika sv. Ivana, i preplemeniti gospodin Franjo Dizxmudanus, gospodar de la Balgue, koji je ondje obnašao razne časti i zbog svoje pobožnosti upravitelj rečenoga ubožišta. Isti je poslao stari rukopis koji sadrži mise što se uobičajeno čitaju o sv. Venisi i Fijakru, uz dodane tri molitve o sv. Egidiju zaštitniku i isto toliko o sv. Mariji Bogorodici. O sv. Venisi stavljen je ovaj naslov: Missa S. Venisæ Martyris, aut alterius Virginis et Martyris. Ulazna pjesma: Me expectaverunt peccatores. Za poslanicu se čita čitanje iz Knjige mudrosti, Confitebor tibi, Domine Rex. Evanđelje o deset djevica. Zajedničke molitve, od kojih prva ne navodi ime, koje je mlađom rukom dopisano B. Venesiæ Virginis et Martyris. Ali u tajnoj molitvi i popričesnoj molitvi navodi se Venecia Martyr. Tako smo gore po Reusneru rekli da se naziva Veronika djevica i mučenica, a Ferrari u Napomenama uz Catalogum Sanctorum Italiæ prenosi da je Galesini naziva djevicom, što je možda negdje pročitao i pogrešno pripisao ovoj, budući da se to ne nalazi u gore spomenutome martirologiju tiskanome u Veneciji godine 1568. Naposljetku, jer se u istoj rukopisnoj misi poslije poslanice i graduala nalaže da se čita ili aleluja sa stihom, ili umjesto njega od Sedamdesetnice, da se pjeva zatezni psalam, Qui seminant in lacrymis, nužno se morala slaviti prije 21. veljače, možda ovdje 4. veljače, na nebeski rođendan sv. Veronike, ili XV. istoga mjeseca, zajedno s Veronikom, suprugom sv. Amatora, od kojih je dana štovanje moglo biti preneseno na utorak poslije nedjelje Pedesetnice, kada se dan uoči Pepelnice (kad se radi odmora duha i održavanja gozba obično prekida težak rad) od davnina čuvalo da se slavi, a odatle je možda kod nekih preneseno štovanjem na dan 26. veljače. O ubožištu i crkvi sv. Egidija govori Henrik Dutremann u 3. dijelu Historiæ Valentianæ pogl. 14. B Obavivši istragu poslao je Tossanus Bridoul iz našega Družbe, glasovit objavljenim knjigama. Toliko o sv. Venisi ili Veroniki, za koju neki smatraju da je različita od sv. Veronike, a protiv kojih u dvojbenoj stvari ništa ne utvrđujemo. Druga od sv. Veronike evanđeoska žena s krvarenjem, Sirofeničanka, sestra Lazarova. Dodajem niti sv. Veroniku Jeruzalemsku. Povijest podignutoga kipa pripovijeda Euzebije u 7. knjizi historiæ Ecclesiasticæ pogl. 14. ovim riječima: U Cezareji Filipovoj podigao je kip Kristu, zapravo u 5. knjizi Historia Ecclesiasticæ pogl. 20., kad je doznao da se u Cezareji Filipovoj nalazi znameniti Kristov kip koji je ondje bila postavila žena koja je bolovala od krvarenja kad je bila oslobođena bolesti, srušio ga je i na njegovo mjesto postavio svoj. Kad se to dogodilo, silan oganj pao s neba pogodio je taj kip oko prsa i srušio glavu zajedno s vratom na zemlju te je zabio licem u tlo na onome mjestu gdje je bila odvojena od prsa. Od toga je vremena pa do današnjega dana ostala crna, kao spaljena udarom groma. U to su vrijeme dakle pogani vukli Kristov kip s tolikom silinom da ga razbiju. Ali kršćani su poslije, skupivši njegove ulomke, položili u crkvu, gdje se i sada čuva.
§ VI. Pobožnost katolika prema liku Kristovu koji je sv. Veronika ostavila u Rimu.
Ivan VII., rimski papa zaređen godine 715., načinio je, po svjedočanstvu knjižničara Anastazija u njegovu Životu, oratorij svete Bogorodice unutar crkve bl. Petra apostola, čije je zidove oslikao mozaikom, te je za nj potrošio veliku količinu zlata i srebra i postavio zdesna i slijeva lica časnih otaca. Te likove i slike prikazuje kod Bzovija pod godinom 1216. br. 16. gore spomenuti Jakov Grimaldi, te dodaje da se rečeni oratorij nalazio u posljednjoj bočnoj lađi, zdesna onima koji ulaze u baziliku sv. Petra, prema Apostolskoj palači, i da je ondje isti papa Ivan postavio oltar presvetoga Ubrusa, a iznad njega nadvisujući ciborij od mramora i mozaika oslonjen na šest stupova, koji je najpobožnije sadržavao najdragocjeniji veo presvetoga lica našega Spasitelja Isusa Krista. Spomen posvete oltara ovoga oratorija iz staroga martirologija, u kojem su imena dobrotvora Vatikanske bazilike, ovako se prenosi: Posveta oltara presvetoga Ubrusa; također oltara sv. Marije kod jaslica iza njega, 23. studenoga na blagdan sv. Klementa. Da su se poslužitelji određeni za taj oratorij zbog oba oltara nazivali Klericima i čuvarima sv. Marije u Beronici, pokazuje isprava sastavljena godine 1011. Na mjednim vratima koja su zatvarala rečeni ciborij presvetoga Ubrusa bile su urezane ove riječi: Papa Celestin VII. dao je načiniti ovo djelo u sedmoj godini svoga pontifikata, Kristove 1117. E
26 Prenose se različite ophodnje ustanovljene radi štovanja svetoga Ubrusa. Prvo, prema najstarijemu gradijalu Vatikanske knjižnice, u noći Rođenja Gospodnjega ide se u ophodnji k Kristovu ubrusu, pjevajući Te Deum laudamus, i ondje se služi misa. Drugo, prema knjizi de Officio Ecclesiastico koju je napisao Benedikt, kanonik sv. Petra, za Celestina godine Kristove 1163., Papa na nedjelju došašća koju zovu Gaudete služi svečanu misu u bazilici sv. Petra i poslije odlazi k Kristovu ubrusu, koji se naziva Veronika, te ga kadi, i isto tako oltar sv. Marije. A glavnu ophodnju koju je ustanovio papa Inocent III. prenose njegova stara Djela, koja je objavio Franjo Bosquet zajedno s njegovim pismima, i koja je uvrstio Odorik Rainald u Hist. Eccl. pod god. 1223. br. 21., u kojima se pri kraju prenosi ovo: Dao je učiniti i vlastitim troškom za potrebe bolesnih i siromašnih bolnicu Svetoga Duha kod sv. Marije u Saksoniji, na javnoj cesti, uz Tiber, ispred bazilike sv. Petra... A ustanovio je kod spomenute bolnice svečanu postaju u prvu nedjelju po osmini Bogojavljenja, u kojoj ondje hrli kršćanski puk da vidi i časti Spasiteljev ubrus, koji s himnima i hvalospjevima, psalmima i bakljama u ophodnji prenose od bazilike sv. Petra do toga mjesta; i da se čuje i razumije i ophodnje k njemu, na Božićnu noć, 1. 3. nedjelja došašća; inače svečano 2. nedjelju po Bogojavljenju u Bolnicu Svetoga Duha, A dok ondje rimski prvosvećenik treba održati poticajnu propovijed o djelima pobožnosti i radi zadobivanja i postizanja oprosta grijeha, koji obećava onima koji se vježbaju u djelima milosrđa, te da druge ne bi poticao samo riječima nego i primjerima, odredio je da se svim nevoljnicima koji hrle na tu duhovnu svadbu podijele kruhovi, meso i novčići, čiji je sav razlog isti najrazboritiji prelat izložio u homiliji koju je napisao nad onim evanđeljem. Toliko ondje. U toj homiliji ovako piše papa Inocent: Poziva se i njegov sin Isus sa svojim učenicima na ovu spasonosnu svadbu, jer se lik Isusa Krista po crkvenim poslužiteljima danas pobožno prenosi na ovo mjesto, kako bi se njegova slava željno promatrala među vjernim narodima koji se okupljaju proslaviti ovu svadbu pobožnosti i milosrđa. I neka se nitko ne vrati gladan s ove svadbe; svima koji se okupljaju na ovu kušnju, da bi se ubuduće velikodušnije pokazali u spasonosnu proslavu, oprašta se jedna godina od naloženih pokora radi postizanja obilnijega oprosta grijeha, da tako vodu pretvori u vino Zaručnik Krist, koji je blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen.
27 Ovo Inocent III., koji je preminuo godine 1216. 17. srpnja, pošto je prije sastavio gore navedenu molitvu o sv. Veroniki i ovome Kristovu liku. Inocentu nasljednik Honorije III. spominje tu istu ophodnju u pismu upravljenom rektoru i braći rečene bolnice, izdanome 5. srpnja, u osmoj godini pontifikata, Kristove 1224., ovim početkom: ad commemorandas nuptias salutares, a zatim među ostalim piše ovo: Budući da se čita da je Isus sa svojim učenicima bio pozvan na ovu svadbu u Kani Galilejskoj, gdje je bila njegova Majka, stoga razložno određujemo da se lik Isusa Krista iz bazilike bl. Petra po njezinim kanonicima u rečenoj bolnici, gdje se čuva spomen njegove preblažene Majke, u škrinji od zlata, srebra i dragoga kamenja za to posebno izrađenoj, pobožno prenosi da se željno pokaže vjernim narodima koji su se pobožno okupili proslaviti ovu svadbu. A da bismo mi, koji smo po Gospodinovu otkrivenju drugima otvorili poštovanja vrijedno otajstvo, po njegovu nadahnuću drugima pružili primjer koji treba nasljedovati, dopuštamo, određujemo i naređujemo da se za tisuću siromaha koji dolaze izvana i tristo osoba koje borave unutra sedamnaest funti uobičajenoga novca, kako bi svatko primio tri novčića, jedan za kruh, drugi za vino, a treći za meso, od milostinjara vrhovnoga svećenika godišnje zauvijek daje vama, a gore rečenim kanonicima koji će u ophodnji prenositi propisani Spasiteljev lik da se svakome dade dvanaest novčića i voštanica od jedne funte, koja se nosi upaljena, od prinosa Ispovijesti bl. Petra. A budući da ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta, mora ovoj postaji nazočiti rimski prvosvećenik sa svojim kardinalima, kako bi ondje služio svečanu misu i održao poticajnu propovijed o ovoj svečanosti. I da se vjerni puk ne bi vratio gladan s ove svadbe, osim pouke neka mu udijeli i duhovnu hranu, podjeljujući oprost jedne godine od pokora koje su mu naložene itd.
28 Iste su povlastice potvrdili pape koji su živjeli u onome XIII. stoljeću: Aleksandar IV., Klement IV., Grgur IX., Nikola III. i Nikola IV. Zatim je Bonifacije VIII. u Jubilejskoj godini 1300., po svjedočanstvu Ivana Villana u 8. knjizi pogl. 36., naredio da se isti Kristov lik svakoga petka i na svečane blagdane pokazuje puku. Urban V. u osmoj godini svoga pontifikata, Kristove 1370., dao je Jakovu, biskupu Arezza, svome namjesniku u Gradu, ovlast da narodu pokaže rečeni ubrus na srijedu, Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu Velikoga tjedna, na blagdan Gospodnjega uzašašća i u prvu nedjelju po osmini Bogojavljenja. Car Fridrik III., nakon što je od Nikole V. primio carsku krunu, obuzet velikom željom da vidi i dotakne ubrus, što je dopušteno samo kanonicima, u odjeći i ruhu kanonika, jer je bio kanonik bazilike sv. Petra, uzašao je, vidio i dotaknuo. Ispuštam druge pape po čijemu je nalogu ubrus svečano pokazan vjernicima, kao što su ga i oni sami nosili u svečanoj ophodnji, poput Pavla II., po svjedočanstvu Ciacconija, prešao mnoge korake godine 1470. radi postizanja pobjede protiv Turaka. Naposljetku, po nalogu Pavla V. godine 1606. na utorak Velikoga tjedna, ustanovivši veoma glasovitu prošnju, isti je Kristov lik prenesen u novu baziliku sv. Petra, kao što sam Grimaldi, očevidac, opširnije prenosi kod Bzovija, iz čije će se zbirke navesti mnoge isprave, diplome i rukopisni kodeksi da se dokaže staro štovanje ove svete slike.
§ VII. Slike oblikovane prema prauzoru i slavne po štovanju
Slike naslikane prema rimskom prauzoru Rubca sv. Veronike javno se štuju na mnogim mjestima. Jedna se u biskupiji Laon, na granicama Belgije pokraj grada La Capelle u pokrajini Thiérache, uz velik priljev hodočasnika pokazuje u samostanu djevica cistercitskog reda koji se zove Monasteriolum, pučki Montreuil-les-Dames. Nju je godine 1249. iz Rima poslao Jakov Pantaleon iz Troyesa, koji je poslije postao papa Urban IV., na molbu svoje sestre, redovnice u Monasteriolu. Njegovo pismo, koje je s francuskoga na latinski preveo i objavio Ivan Jakov Chifflet u knjizi de linteis sepulchralibus Christi, poglavlje 34, ovdje donosimo. Časnim i pobožnim sestrama, ljubljenima u Gospodinu, opatici i redovnicama samostana Monasteriolum, Jakov iz Troyesa, arhiđakon laonski, kapelan svetog oca našega pape, pozdrav, a potom potpuno i savršeno uživanje i jasno gledanje dobra za kojim se dugo žudjelo. Iz pripovijedanja naše predrage sestre doznali smo da s gorućom ljubavlju želite vidjeti i kod sebe imati lice i lik našega Spasitelja koje imamo na čuvanju, s kojim je viđen na zemlji i boravio među ljudima, najljepši od sinova ljudskih, te da bi se njegovim razmatranjem vaši pobožni osjećaji još više rasplamsali, a vaš razum postao čišći. Stoga mi, koji vrlo rado želimo priskrbiti sve ono po čemu možete steći milost Božju na ovome svijetu i vječnu slavu u budućem, želeći koliko je u našoj moći udovoljiti svetim željama naše spomenute ljubljene sestre, šaljemo vam gore spomenuto sveto Lice. I nemojte gledati na to što ćete ga naći izblijedjela i uvela. Jer kao što oni koji uvijek borave na umjereno hladnom zraku i neprestano počivaju na ugodnim mjestima imaju bijelu i nježnu put, a naprotiv oni koji stalno borave na poljima imaju opaljenu, tamnu i promijenjenu put, tako je i ovo blaženo Lice izblijedjelo od sunca i žara nevolja, kako stoji u Pjesmi nad pjesmama, s Gospodinom našim. Zato vas usrdno molimo da ga iz poštovanja prema onome koga predstavlja primite kao sv. Veroniku, odnosno pravu njegovu sliku i priliku, da s njim postupate pobožno, blago i dolično, kako biste iz njegova razmatranja imali veću duhovnu korist. Spominjite nas se u svojim svetim molitvama i razmatranjima i pouzdano vjerujte da se ovdje gleda s najvećom čašću i štovanjem, jer nam je ono predano po svetim muževima. Dano godine milosti 1249., 3. srpnja, u ponedjeljak nakon blagdana sv. Petra i Pavla. Ovo iz spomenika Monasteriola donosi Chifflet, a za njim Krizostom Henriquez u djelu Vuls Patrum monasterii Dunensis Anensis u Flandriji, poglavlje 21, o opatu Teodoriku, koji je, želeći se pobrinuti za posvetu svoje crkve, donio onamo onu svetu Sliku iz Monasteriola kako bi novu crkvu s većom svečanošću posvetili biskupi Radulf iz Thérouannea (u čijoj je biskupiji tada bio samostan Duinen) i Ivan iz Tournaija. I doista, dok se sveti Lik ondje častio oko tri mjeseca, božanskom je snagom mnogim bolesnicima vraćeno zdravlje, slijepima vid, gluhima sluh, nijemima govor, a hromima hod, dok onima koji su pokušavali spriječiti pobožno štovanje ovoga Lika nije izostala strašna kazna, kojom su se drugi, prestrašeni, iskreno obratili na dužnu pobožnost, kako opširnije izlaže Henriquez u poglavljima 17, 18, 19 i 20 spomenute knjige. Isti taj Chifflet svjedoči nam da je taj isti Lik godine 1495. prenesen iz Monasteriola u Saint-Quentin u Vermandoisu te da je osobito pomogao onima koji su trpjeli od očnih bolesti.
30 Drugi drevni samostan istoga cistercitskog reda, Cadouin kod Petrokora u biskupiji Sarlat, osnovan godine Kristove 1119., kako navodi Gašpar Jongelin u djelu Notitia Abbatiarum Ordinis Cisterciensis, među ostalim relikvijama pobožno čuva Rubac našega Otkupitelja Isusa Krista, koji je opat Bertrand du Molin godine 1391., bojeći se da samostan ne bude izložen pljački engleske vojske, prenio u Toulouse. Povijest prijenosa iz javnih ljetopisa grada Toulousea prenosi Vilim Catel u 2. knjizi djela Historia Occitaniæ, u opisu grada Toulousea i crkve de Tauro, te u 3. knjizi o tuluškim nadbiskupima, od kojih je Petar od sv. Marcijala, spomenute godine 1393., primivši presveti Rubac i uzevši sa sobom devet prelata, pokazao ga na gledanje puku koji je nagrnuo u broju većem od tri tisuće ljudi u crkvi sv. Roka, tada netom sagrađenoj, dana 28. listopada, posvećenoga apostolima Šimunu i Judi, te ga, pronijevši ga cijelim gradom, pohranio u crkvi de Tauro u osmoj gradskoj četvrti, u čijoj je blizini gradski sindik kupio kuću namijenjenu smještaju opata i njegovih redovnika. Godine 1399., po nalogu francuskoga kralja Karla VI., biskup Saintesa i opat Cadouina, kojima su se pridružili sindik grada Toulousea, prisjednik i neki muževi iz redova klera, prenijeli su ovo sveto zalog u Pariz, a nakon nekog vremena vratili su ga u Toulouse. Budući da su zatim Tulužani htjeli zadržati to blago za sebe, a opat je naprotiv tražio natrag ono što pripada njegovu samostanu, spor se vodio kako u Rimu tako i u Parizu na papinskom i kraljevskom dvoru, pa se opat, po kraljevoj zapovijedi, pobrinuo da presveti Rubac, zatvoren u srebrnu škrinjicu, njegovi redovnici iz kolegija sv. Bernarda, u kojem se tada čuvao, vrate u Cadouin. To je iz Catela. Chifflet na gore navedenom mjestu dvostrukom pogreškom tvrdi da se ovaj Kristov lik čuva u Cahorsu u Gaskonji: Gaskonjci naime žive u Trećoj Akvitaniji, odnosno Novempopulaniji, dok stanovnici Cahorsa pripadaju Prvoj Akvitaniji, kojima su susjedi Petrokori u Drugoj Akvitaniji, pod kojima se, kako rekosmo, nalazi samostan Cadouin u biskupiji Sarlat.
31 Treći veo Kristova lica s velikom se pobožnošću čuva kod Španjolaca u katedralnoj crkvi grada Jaéna u Betici, te se dvaput godišnje, u petak na Veliki petak Gospodnji i na blagdan Uznesenja blažene Marije Bogorodice, kojoj je ta crkva posvećena, s velikim poštovanjem i nekim svetim strahom i trepetom gledatelja, te uz svečanost i priljev puka, izlaže vjernicima na gledanje. Povijest ove svete Slike iz Jaéna objavili su spomenuti Ruspuerta i Acuña Adarve, a posvuda je spominju i drugi pisci španjolskih povijesti. Gore smo odbacili ono što se u djelu Chronicon Julijana Petra bajkovito pripovijeda o sv. Veroniki, za koju smo rekli da se ondje brka prvo s Berenikom, nećakinjom kralja Heroda i majkom Herodijadinom, drugo sa sv. Beronikom, mužem i mučenikom antiohijskim, i treće s evanđeoskom ženom koja je bolovala od krvarenja. Pod imenom istoga Julijana postoje Adversaria, u kojima se pod brojem 336 prenosi ovo: Od najstarijih vremena kod Garezana, to jest Jaenaca, odnosno stanovnika Jaéna, doneseno lice Kristovo, jedno od triju iz grada Rima, s najvećim se štovanjem D časti i pokazuje hodočasnicima. I pod brojem 337: Ovo je od gotskih vremena ostalo na čuvanju i u najvećoj cijeni kod kršćana mozaraba među Maurima. Tako ondje stoji, što Ruspuerta i Acuña Adarve prihvaćaju kao presveto, a ono što nagađaju da bi drugi mogli prigovoriti kao međusobno proturječno pokušavaju uskladiti. I Ruspuerta, pozivajući se na nagađanje Sancha Dávile, biskupa Jaéna, smatra u § 6 da je taj sveti veo donio sv. Eufrazije kada su ga sveti apostoli Petar i Pavao poslali u Španjolsku, što bez svjedočanstva starih pisaca ne možemo odobriti. O sv. Eufraziju raspravljali smo 1. veljače uz Život sv. Cecilija biskupa, a opširnije ćemo raspravljati 15. svibnja, na dan njegova rođenja za nebo.
32 No ostavivši po strani autoritet Julijana Petra, nekoliko godina nakon što su Ruspuerta i Acuña Adarve objavili ove rasprave, Rodrigo Méndez Silva objavio je djelo Descriptio universalis urbium Hispanicarum, a Gil González Dávila djelo Theatrum Ecclesiasticum regni Castellæ, i obojica u svojim knjigama tiskanima godine 1645. prenose da je Nikola de Biedma, podrijetlom iz najplemenitije obitelji u kraljevstvu Galiciji, imenovan godine 1368. biskupom Jaéna, nakon što je po ovlasti Grgura XI. godine 1376. pohodio mnoge biskupije Španjolske i Portugala te meštrijate odnosno prefekture viteških redova, dobio na dar presveti Rubac lica Kristova, nekoć darovan sv. Veroniki, te ga je iz Rima prenio u Jaén i pohranio u svojoj katedralnoj crkvi; Dávila još dodaje da se u biskupskom dvoru nalazi stara slika koja prikazuje lik ovoga biskupa Nikole kako štuje sveti veo sv. Veronike, a natpis dodan slici pokazuje da ga je on donio iz Rima.
33 U međuvremenu Dávila, nedovoljno pazeći na postavljenu kronologiju, dodaje da je sveti kralj Ferdinand, dok je onuda prolazio prema opsadi grada Seville, ponio sa sobom iz Jaéna ovaj sveti lik kako bi, zaštićen takvom obranom, postigao sretan ishod pohoda. Kralj je potom otišao u vječno i najsigurnije kraljevstvo, a sveta je Veronica vraćena u Jaén. Grad Sevilla otet je Maurima godine 1247., dakle 138 godina prije nego što je ovaj sveti Lik donesen u Jaén. Ferdinand je preminuo u Sevilli godine 1252., 29. lipnja, na koji ćemo dan o njemu govoriti. O kraljevoj pobožnosti Lucije Marinej Sikul u 3. knjizi djela de Rebus Hispaniæ ovako piše: Božanski Ferdinand, kralj Španjolske, ne bez razloga treba biti ubrojen među svece: odlikovao se naime najvećom svetošću, bezbrojnim čudesima i najneporočnijim ćudoređem, jer je lik Božji, koji je uvijek imao uza se, najpobožnije klanjao i najvećim štovanjem slavio. Od njega je stoga uvijek lako postizao sve što je potrebno i časno molio. Potpomognut dakle tom Božjom moći, nakon što je protjerao Maure, zauzeo je Sevillu i mnoge druge gradove. To on shvaća o drugom Kristovu liku, jer zatim pred kraj iste 3. knjige, pod naslovom o svetim zdanjima u Španjolskoj, ovako piše: I Mentesa, koju zovu Jaén, jedan od prvih gradova pokrajine Betike, s pravom se ponosi Kristovim Rupcem, koji drugim imenom zovemo Veronikom. Obdaren naime tim presvetim darom, taj je grad veoma sretan, veoma bogat, posjećuju ga mnogi i osobito ga štuju. Uostalom, oni koji pažljivo promatraju ovaj Rubac nimalo ne mogu razaznati koje je boje. Tolika je u njemu božanstvenost i raznolikost boja. Tako Marinej, čiji nedovoljno pravedan tumač Ruspuerta u § 3 izraz lik Božji prevodi na španjolski kao la Veronica.
34 Papa Klement VII. u buli oprosta podijeljenoj ovoj crkvi godine 1529. umeće ove riječi: U kojoj se crkvi, kako smo doznali, čuva jedna pobožna i časna slika lica samoga Gospodina i Otkupitelja našega Isusa Krista utisnuta u Rubac i ostavljena, kako se pobožno vjeruje, blaženoj Veroniki u vrijeme spasonosne Muke,
A ostavljena, pohranjuje se i od tako davnog vremena da ne postoji ljudsko sjećanje o suprotnome časno se čuva te se ondje s velikom pobožnošću i uz velik priljev puka u određene dane pokazuje i tako dalje. Te riječi Klementa VII. ponavlja Julije III. u drugoj buli podijeljenoj ovoj crkvi godine 1552. Obje u cijelosti donosi Acuña Adarve u 29. raspravi, a naposljetku u dodatku prilaže litanije koje je na španjolskom jeziku o ovom svetom Kristovu Liku sastavio biskup Sancho Dávila, a koje se obično mole dok se on pokazuje puku. Osim toga, o ovom jaenskom velu sv. Veronike raspravljaju spomenuti Sancho Dávila u djelu de Veneratione reliquiarum, Hipolit Vergara u djelu de sancto Rege Ferdinando, Gabrijel Vázquez u 2. knjizi, 2. raspravi, 1. poglavlju, Cartagena u 10. knjizi, 20. homiliji, Franjo Bivarije u komentaru uz Dextri Chronicon uz godinu 48., Martin Roa u djelu de antiquitate et veneratione Imaginum, poglavlje 3, Ambrozije Morales u djelu Antiquitates Hispanicæ, Pineda u 2. dijelu djela Monarchia, 10. knjiga, poglavlje 23, Franjo García del Valle u djelu Concionator Evangelicus među pohvalama španjolskih crkava, Petar Medina u djelu de Magnitudine Hispanica, Ivan Marieta u djelu de Sanctis Hispaniæ, Ferdinand Ojea iz Reda propovjednika meksičkoga kraljevstva u 4. knjizi djela Vita Christi, poglavlje 32, te mnogi drugi koje navode Rodrigo Méndez Silva, Acuña Adarve i Franjo de Ruspuerta.
B
35 Među otocima Jonskoga mora podložnima Mletačkoj Republici posjećuje se Zakint, s istoimenim gradom na otoku, u kojem je sv. Veronica stanovnicima obraćenima na njegovu vjeru darovala neki Kristov rubac, kako čitamo u nekom rukopisnom djelu Calendarium Iconum koje je suvremeni autor sastavio na način bilježnice, pri čemu, na našu žalost, nije naveo nijednoga pisca.
Postoji li kakva slika na Zakintu?
36 Toliko o svečanijim slikama sv. Veronike, o kojima s Gretserom izjavljujemo: Ovakva sveta zaloga i relikvije nastale oponašanjem i češće otisnute s prauzora dale su povoda potomcima da se uvjere kako posjeduju pravi primjerak, premda su imali samo sliku oblikovanu prema prvom Rupcu ili platnu. Ta je zabluda bez ikakve krivnje, jer se i u onim prvima i u ovima koje su naslikane po uzoru na njih časti jedan Bog, naš Otkupitelj. Neki s Ruspuertom i Acuñom Adarveom smatraju da je lice Kristovo bilo utisnuto na trostruko presavijeni veo sv. Veronike te da se jedan čuva u Jeruzalemu, drugi u Rimu, a treći u Jaénu: možda su u to shvaćanje zavedeni riječima Julijana Petra, koji gore prenosi da je stanovnicima Jaéna doneseno lice Kristovo, jedno od triju iz grada Rima: možda su ondje posvećena svečanim prislanjanjem uz prauzor, od kojih su druga dva kod Franaka u spomenutim samostanima Monasteriolum i Cadouin, koji se ponose time što su im ti likovi darovani mnogo ranije. Ipak se ne protivimo onima koji vjeruju da je trostruki lik bio utisnut na trostruko presavijen veo, što je Krist mogao učiniti s jednakom lakoćom kao i na jedan, ako drevna predaja crkava uvjerava da se to dogodilo.
37 Nezanemarivu pobožnost Nijemaca prema ovom liku spominje Gretser u 17. poglavlju djela de Imaginibus non manufactis, gdje prenosi da se na stražnjoj strani glavnog oltara obično slika Veronikin lik, te da ljudi obilazeći oltar (obično se naime gradi tako da ima prostora za obilaženje) znakom križa utisnutim na sliku odmah tim istim znakom obilježavaju svoje čelo, i taj je običaj toliko raširen da se takve slike od stalnog dodirivanja za nekoliko godina istroše pa ih treba obnavljati. Sjećamo se da smo jednom kod Maffeija i drugih pisaca o indijskim prilikama čitali o osobitoj pobožnosti Indijaca i Japanaca prema ovom Veronikinom liku.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.