Povijesni komentar.
U Emesi, u libanonskoj Feniciji, bio je biskup sv. Silvan, koji je slavno mučeništvo dovršio s đakonom Lukom i lektorom Mucijem ili Mocijem za Maksimina Galerija Cezara, sina sestre cara Maksimijana Armentarija. Njega je prvi, po ovlasti pape Grgura XIII, u Rimski martirologij upisao Cezar Baronije pod 6. veljače ovim riječima: U Emesi u Feniciji sv. Silvana biskupa, koji je, pošto je upravljao tom istom Crkvom 40 godina, za cara Maksimina zajedno s drugima izložen zvijerima i rastrgan ud po ud, primio palmu mučeništva. Nedavno izdanje Martirologija, pregledano po ovlasti Urbana VIII, donosi da su ubijeni za Maksimijana. Niže ćemo iz Euzebija pokazati da se to radije čini da se dogodilo za Maksimina. Grci to pogrešno smještaju u vremena Numerijana, premda je za vladavine Numerijana Silvan upravljao tom Crkvom još od prvih godina Aurelijanove vladavine.
2 Navodi Baronije grčki Menologij, koji pridružuje Luku i Mocija: Istoga dana, kaže, svetoga mučenika Silvana biskupa, Luke đakona i Mocija lektora, koji su za cara Numerijana, iz kraja Emesana, podnijeli mučeništvo. Galesini također kaže: U Emesi u Feniciji, svetih mučenika Silvana biskupa, Luke đakona i Mocija lektora. Njih su za cara Numerijana, dok su javno naviještali vjeru Krista Isusa, štovatelji idola svezane doveli gradskomu pretoru; on ih je, uvidjevši njihovu nebesku postojanost, najprije teško mučio, a zatim zapovjedio da se izlože zvijerima; naposljetku su, usmrćeni njihovim ugrizima sveto moleći Boga, otišli na nagradu u nebo.
3 Meneji ih pod 29. siječnja slave opširnijom pohvalom, koju ćemo uskoro donijeti. Niže se također pod 20. veljače u vrlo mnogim martirologijima spominje sv. Silvan, i kaže se da je tirske mučenike, koji su ovjenčani godine 306, hrabrio na postojanost zajedno sa sv. Tiranionom, biskupom Tira, i drugima.
4 Euzebije u 8. knjizi Crkvene povijesti, poglavlje 25, nabrajajući glasovitije mučenike koji su oko osme godine Dioklecijanova progonstva, to jest godine Kristove 310, zadobili palmu, spominje i Silvana: Među mučenicima Fenicije, kaže, daleko najglasovitiji i posve najsvetiji, pastiri razumnoga stada Kristova, biskup Tiranion... Silvan također, biskup Crkava koje su bile u Emesi: na grčkome je τῶν ἀμφι Febr. sv. 1.
τήν "εμισαν ἐκκλησιών Επίσκοπος: Biskup Crkava koje su oko Emese: jer naime nije bio biskup samo jednoga grada, nego čitave općine Emesana. Nastavlja Euzebije: Ali ovaj je, postavši hrana zvijerima zajedno s drugima u samome gradu Emesi, uvršten u zborove mučenika. Isto ima Nicefor Kalist u 7. knjizi, poglavlje 16, gdje kaže da je ἐν 'εμέση τῆς ἐκκλησίας ἀριστον ἐπίσκοπον Χρηματίσαι: da je bio najbolji biskup na čelu Emeske Crkve. Rufin također u 8. knjizi, poglavlje 14: I Silvan, biskup Emesanske Crkve, koji je u svome gradu uništen ugrizima zvijeri, pridružen je zborovima mučenika.
5 Ali to se ipak nije dogodilo tada: nego kad je progonstvo najprije bilo suzbijeno, čak i ediktom Galerija Maksimijana Armentarija, Maksimin Galerije Cezar nakon šest mjeseci ponovno ga je pokrenuo, doduše ne novim ediktom, nego tako što je potajno potaknuo upravitelje gradova i pokrajina da bjesne na kršćane: to opširno i jasno pripovijeda Euzebije u 9. knjizi, poglavlje 2 i sljedećima. Nicefor također u 7. knjizi, poglavlje 25 i sl; i Rufin u 9. knjizi, poglavlje 2, tako da je čudno što Baronije u 3. svesku pod godinom 311, br. 48 poriče da je to napisao Euzebije, nego da je to dodao netko drugi. Dalje o pogubljenju sv. Silvana ovako piše Euzebije u 9. knjizi, poglavlje 5: Protiv nas se pak ponovno pokreću progonstva i okrutna progonstva; žestoki prefekti koji upravljaju pojedinim pokrajinama ponovno podižu nemire protiv nas, toliko da su neki od onih koji su imali veliku moć u širenju riječi Božje neočekivano uhićeni i primili neizbježnu smrtnu osudu. Od njih su trojica, u gradu Emesi u Feniciji, dok su se slobodno izjašnjavali kršćanima, izloženi zvijerima da ih proždru: od kojih je jedan bio biskup Silvan, starac, koji je 40 godina vršio svećeničku službu. Isto ima Nicefor u 7. knjizi, poglavlje 27.
6 A Rufin u 9. knjizi, poglavlje 6 to prevodi ovako: A kod naših ponovno bijeg, ponovno se obnavljaju progonstvo i muke. Suci pokrajina, kao da time iskazuju nešto ugodno caru, još okrutnije bjesne na naše. Stoga se u Tiru, gradu Feničanina, hvataju tri mladića i, dok se izjašnjavaju da su kršćani, predaju zvijerima. S njima i biskup Silvan, koji je 40 godina vršio svećeničku službu, muž čašćen zbog krotkosti duha i same već starosti. Tako Rufin. Ali onaj koji je tada, kad se to događalo, i osam godina ranije bio nazočan borbi tirskih mučenika, Euzebije, izričito kaže da ih je bilo troje, i među njima Silvan, te da su trpjeli u Emesi.
Acta iz grčkih meneja.
a Silvan, Luka ia Mocije prinesoše muke Prinesoše tijela, duše Bogu.b Sveti uhićeni,b Za vladavine Numerijana pokrenuto je progonstvo protiv kršćana. Javljeno je prefektu grada Emesana o našemu svetom ocu Silvanu, biskupu toga istoga grada. I iznenada je uhićen svetac, a s njime đakon Luka i lektor Mocije, te su svi svezani dovedeni pred prefekta. Njega je on, pošto ih je pomno ispitao, kad je čuo da ispovijedaju Krista kao jedinoga i pravoga Boga te da proklinju idole i one koji ih štuju, budući da ih nije mogao smekšati laskanjima, obuzet silnom srdžbom i potjeran u bijes, okrutno izudarao bičevima, a zatim, bacivši ih u tamnicu, mučio dugim gladovanjem. Zatim je, nakon što su kroz mnoge dane više puta ispitivani, bičevani, držani u okovima, iscrpljivani glađu i žeđu, zapovjedio da se naposljetku izlože zvijerima. Kad su pak izvedeni na borilište i kad su na njih već puštene različite zvijeri, pomolili su se da ondje mogu dovršiti borbu. Odmah uslišavši molitve svojih slugu, Bog je primio njihove duše. A zvijeri su se, okrenuvši se od njihovih tijela, udaljile posve ih ne ozlijedivši. Kad je zatim padala noć, neki su kršćani potajno odnijevši njihove relikvije s velikom ih brižljivošću pokopali, zahvaljujući Bogu. a Máxios se također naziva kod Grka onaj kojega 13. svibnja slave Latini, sv. Mucije prezbiter i mučenik. Ali rimske Mucije Plutarh i drugi nazivaju Moksijima., b Gore smo napomenuli da ovi mučenici nisu ubijeni za Numerijana (koji je kratko vrijeme vladao s ocem Karom, i nije prošlo mnogo mjeseci nakon njegove smrti kad je pogubljen u zasjedi svoga tasta Apera god. 284), nego za Maksimina Galerija Cezara, godine Kristove 312.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.