Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 28. siječnja

O svetim mučenicima Tirsu, Leukiju, Kaliniku i 15 drugih u Aziji

DE SANCTIS MARTYRIBUS THYRSO, LEUCIO, CALLINICO, ET ALIIS XV IN ASIA

Sadržaj (21)
  1. § II. Zajedničko štovanje ovih mučenika. Djela.
  2. § III. Relikvije. Crkve.
  3. § IV. Himan o sv. Tirsu i drugovima.
  4. Djela iz rukopisa m. Velsera.
  5. U Apoloniji započinje borba. Mučeništvo sv. Kalinika.
  6. Druga djela
  7. Različite muke sv. Tirsa pod namjesnikom Kombrutijem.
  8. Poliven rastaljenim olovom i po zapovijedi sječen na komade, ostaje čitav i neozlijeđen.
  9. POGLAVLJE IV. Krštenje providnošću Božjom pribavljeno; Apolonov kip razbijen.
  10. Različito biva mučen po zapovijedi Silvana i Kombrutija. Njihova propast.
  11. Dvaput otet smrti pod Baudom u Apameji; oboren Bakov kip.
  12. POGLAVLJE VII. Preslušavanje održano u Apoloniji. Obraćenje sv. Kalinika.
  13. POGLAVLJE VIII. Mučeništvo sv. Kalinika i petnaestorice koje je obratio. Smrt sv. Tirsa.
  14. Druga djela
  15. Mučeništvo sv. Leukija. Obraćenje sv. Tirsa.
  16. Razne muke sv. Tirsa pod namjesnikom Kumbricijem.
  17. Ostaje neozlijeđen u raznim mukama.
  18. Krštenje sv. Tirsa. Oboren Apolonov kip.
  19. Različite muke koje je Silvan nanio mučeniku.
  20. Propast Silvana i Kombricija.
  21. Bačen u more pod namjesnikom Baudom, biva oslobođen.

§ I. Domovina ovih mučenika, mjesto mučeništva, posebno štovanje svakoga od njih.

Na različitim su mjestima i u različite dane ovi slavni mučenici pali za Krista. Ipak je u svih bila jednaka postojanost: sve ih je zajedno pogodio jedan vihor Decijeva progona, a možda ih je sve, kako je napisao Metafrast, iznjedrila jedna slavna pokrajina Bitinaca, u kojoj su, premda su bili ugledni i rodom i slavom, mnogo više nastojali steći sebi sjaj pobožnošću. To se ipak niže u pouzdanijim Djelima ne čita: iz njih bi se, budući da se namjesnik brižljivo raspituje o Tirsovu rodu, ne bez vjerojatnosti moglo zaključiti da je radije bio stranac. Građaninom Toleda u Španjolskoj čine ga Silo, kralj Ovieda i Asturije, u pismu nadbiskupu Toleda Cicili, i Liutprand u svojoj kronici, br. 128, o kojima će biti riječi niže, te Julijan, arhiprezbiter sv. Juste, za kojega se prenosi da je bio prisutan kada je Alfons VI., kralj Kastilje i Leóna, osvojio grad Toledo od Maura. On u svojoj kronici, br. 73, pod godinom Kristovom 252., kaže ovo: „Sv. Tirso, građanin Toleda, kao katekumen izlazi iz Toleda i u gradu Apoloniji u Grčkoj pod Decijem daje slavno svjedočanstvo vjere.” Isto ponavlja pod br. 397: „Izišao je iz Toleda sveti muž Tirso kao katekumen za vrijeme Paulata, ili Palmacija, biskupa Toleda.” Je li bio katekumen, ispitat će se niže u § 4. Da je Paulat od godine Kristove 245. do 286. držao biskupstvo, Franjo Bivarius pokušava dokazati iz Dekstrove kronike uz godinu Kristovu 286., broj 2, te žestoko tvrdi da je Tirso bio građanin Toleda; ipak ga Franjo Pisa u 3. knjizi djela Historia Toletana, pogl. 3, čini podrijetlom radije Grkom ili Bitincem, no čini se da je on čitao samo Metafrastova Djela, a ne i ostala.

2 Toliko o rodnom tlu, a sada o borilištu mnogostrukoga mučeništva. Prvo mjesto borbe bila je Cezareja, primorski grad Bitinije na Propontidi, koji je, da bi se razlikovao od drugih gradova istoga imena, dobio nadimak Smiralija ili Smirdijana, o čemu govori Ptolemej u 3. knjizi djela Geographia, pogl. 1, i na 1. karti Azije. U njemu je odsijecanjem glave palmu mučeništva zadobio sv. Leukije, koji se u raznim rukopisima pogrešno naziva Lucije, Leoncije, Leuticije, Lencij, Lenticije, Lens, Leus i Seleuk. Štuje li se igdje posebnim štovanjem, odvojeno od ostalih, još nismo pronašli, osim ako je to onaj o kojemu Ferrari u djelu Catalogus Sanctorum Italiæ pod 19. siječnja ovako piše: „Spomen sv. mučenika Leukija u Todiju je pradrevni; naime, prenosi se da je na najvišem vrhu grada Todija postojala crkva posvećena njegovu imenu, sa samostanom braće propovjednika, u kojoj se pobožno čuvalo njegovo tijelo i uživalo veliko štovanje u gradu. Njegove relikvije, svedene na skromnu mjeru, prenesene su u novi samostan istoga reda, koji nosi naslov sv. Marije, te se svake godine na Bijelu nedjelju svečano iznose i pokazuju narodu Todija. Spomen toga svetoga mučenika, gotovo ugašen, obnovio je biskup Anđeo Cesi i upisao ga u kalendar Crkve u Todiju zajedno s ostalim zaštitnicima toga grada. Uostalom, djela ovoga mučenika, zajedno s vremenom i vrstom mučeništva, propala su zbog nepravde vremena.” Doduše, spomen sv. Leukija, zajedno sa Tirsom i Kalinikom, slavi se u mnogim i najstarijim martirologijima 18. i 20. siječnja, kako će se uskoro reći, pa su ga stanovnici Todija, budući da su u te dane bili spriječeni drugom svetkovinom, mogli slaviti 19. siječnja. Ipak ga ne spominje Ivan Krstitelj Possevino u knjizi o svecima Todija, a ni sam Ferrari u djelu Topographia Martyrologii i u poslije izdanom općem katalogu svetaca. I gdje god bio neki Leukije, mogao je on rodom biti iz Todija ili iz kojega drugog gradića Umbrije te ondje ili drugdje u Italiji dovršiti svoju borbu.

3 Drugo borilište mučenicima bila je Apolonija, grad u unutrašnjosti Velike Frigije, na rijeci Rindaku, kako je vidljivo iz Ptolemeja, knjiga 5, pogl. 1, udaljen nekoliko milja od spomenute Cezareje; Julijan je gore naziva Apolonijom Grčkom, a razni je martirologiji nazivaju Apolonijom u Grčkoj, kao što i drugi pisci čine s gotovo svim ostalim gradovima Male Azije. Ne opazivši to, Ferrari je u djelu Topographia smjestio Apoloniju u Makedoniju. U toj je frigijskoj Apoloniji odsijecanjem glave pogubljen sv. Kalinik, koji se u rukopisima i tiskanim primjercima pogrešno nalazi napisan kao Galenik, Kalenik, Kalonik, Galienik, Galinik, Kalenit, Galenit, Galanik itd. S njim se u drugim Djelima, br. 47, navodi petnaest drugova koji su se od svećeništva idola zajedno obratili na kršćansku vjeru i bili pogubljeni mačem.

4 U trećim Djelima i kod Metafrasta prenosi se da je u Apoloniji poginuo i sv. Tirso; štoviše, u veoma mnogim martirologijima, i to onima najboljima, ondje se bilježi mučeništvo svih njih, premda se tome protive sva Djela, barem što se tiče Tirsa, što je i manje čudno reći: jer ondje, a prije toga u Cezareji, Apameji i možda u Nikomediji, božanskom je snagom nadvladao različite muke, ali je napokon u Miletu, primorskom gradu Karije, zadobio posljednji lovorov vijenac. To točno uče Djela, osobito prva iz Velserova rukopisa, u posljednjem poglavlju; s njima se slažu stari rukopisni martirologiji iz Liessiesa i sv. Martina u Tournaiu pod 25. siječnja, gdje se Tirso spominje zasebno: „U gradu Miletu”, kažu, „mučeništvo sv. Tirsa, koji je trpio pod prokonzulima Kumbricijem, Silvanom i Plaudom u gradu Cezareji”, a martirologij iz Tournaija dodaje: „Njega je naime najprije zapovjedio lancima rastezati na muke, da mu se rastrgaju udovi. Ali kad su se lanci pokidali, zapovjedio je da se neka posuda napuni vodom te da se mučenik u nju objesi naglavačke i bičuje uronjene glave. Kad se pak posuda snagom Gospodnjom rasprsnula, dvaput biva zatvoren u tamnicu i zadržan za saslušanje. Poslije pak, izbičevan konopcima, biva predan zvijerima: izišavši otuda neozlijeđen, zapovjeđeno je da se načini sanduk u koji će biti stavljen i prepiljen napola: ali kad su onemoćali oni koji su ga trebali prepiliti, dok je bl. Tirso izlazio iz sanduka, Božjom je voljom njegova peta prionula uz sanduk. Spoznajući to, ponovno je legao u njega i tako dovršio svoje mučeništvo.”

5 Veoma se svečanim oficijem štuje istoga dana, kako prenosi Franjo Pisa na navedenome mjestu, ili radije, kako tvrde drugi, dan ranije, to jest 24. siječnja u mozarapskom brevijaru; na taj se dan navodi i u djelu Martyrologium Romanum ovim riječima: „Također svetih mučenika Tirsa i Projekta”; za taj smo dan među Izostavljenima rekli da je Projekt (kojega se u onom gotskom brevijaru uopće ne spominje) onaj iz Auvergnea, o kojemu smo govorili 25. siječnja, a da je Tirso ovaj o kojemu je ovdje riječ, ponajviše zato što Baronije u djelu Notationes dodaje da se o tome opširnije govori u toledskom brevijaru sv. Izidora, gdje se nalazi i sveti himan u kojem su opisana Tirsova slavna djela. No Franjo Bivarius u komentaru uz Dekstrovu kroniku pod godinom Kristovom 286., br. 2, na kraju upozorava da je Baronije pogriješio kada je povjerovao da himan gotskoga brevijara sv. Izidora govori o Tirsu i Projektu, budući da je očito da govori o Tirsu, Leukiju i Kaliniku. Sam ćemo himan donijeti niže.

6 U sličnu je pogrešku upao Ferrari u općem katalogu svetaca pod 30. siječnja: „U Limogesu”, kaže, „sv. mučenika Tirsija.” U djelu Notationes navodi kalendar i spomenike Crkve u Limogesu, u kojima se, kaže, prenosi da je pod carem Decijem podnio mučeništvo u Africi, u gradu Cezareji, da je bio zatvoren u tamnicu iz koje ga je izveo anđeo, odveo biskupu da ga krsti i vratio natrag, te da je prepiljen pilom dovršio mučeništvo. To se posve podudara s ovim Tirsom, koji je mučeništvo započeo u Cezareji u Bitiniji, a ne u Africi. Nadalje, u brevijaru iz Limogesa, izdanom godine Kristove 1626. vlašću Rajmunda de la Martonieja, biskupa iste Crkve, sv. Tirso se slavi oficijem od devet čitanja ne XXX., nego ovoga 28. siječnja, na koji dan Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum piše: „U Limogesu spomen sv. mučenika Tirsa, koji je s drugim braniteljima svete vjere bio okrutno mučen u Apoloniji te je u posljednjoj borbi za ispovijedanje kršćanske vjere nebeskim glasom pozvan u vječne šatore” itd. Isti Saussay, misleći da Ferrari navodi nekoga drugoga Tirsija, pod 30. siječnja u djelu Supplementum ovako piše: „U Akvitaniji rođendan za nebo sv. mučenika Tirsija, koji je u Africi pod carem Decijem, jer je odisao kršćanskim običajima, bačen u tamnicu: iz nje ga je anđeo izveo i odveo biskupu da se krsti, te je, primivši spasonosno kupanje, vraćen u zatvor da se bori za vjeru. Pozvan stoga pred sudište, kako ga nikakva strašila nisu mogla odvratiti od naviještanja božanske milosti koju je bio spoznao, bio je izvrgnut mnogim mukama u kojima se uvijek pokazao nesavladivim; napokon je pilom, kao nekoć Izaija, prepiljen i dovršio slavno mučeništvo” (sve dotle iz Ferrarija, samo proširivši njegov izraz), „a njegove relikvije, prenesene u Akvitansku Galiju, proslavile su ondje njegovo slavno ime i borbu.” To su naime upravo one relikvije za koje je bio prenio da su donesene u grad Limoges ovim riječima: „Čijih je nekoliko relikvija s Istoka preneseno u Galiju i pohranjeno u Limogesu, što je njegov spomen ondje učinilo i slavnim i dragim kod predaka.” Bilo je lakše povjerovati da je Tirso podnio mučeništvo u Africi zato što se u Djelima iz Ripatorijeva rukopisa spominje namjesnik Kombrutije iz Klaudijeva roda iz pokrajine Afrike, a u Djelima iz Velserova rukopisa Baudis, podrijetlom Afrikanac. Taj se potonji namjesnik drugdje naziva Paud, Plaud, Baus i Band, a Kombricije se naziva Kumbricije, Kimbricije i Bricije. U Silvanovu se imenu svi slažu.

§ II. Zajedničko štovanje ovih mučenika. Djela.

Kao što se sv. Tirso u različite dane štuje sam, tako se i sa svojim drugovima štuje u različite mjesece, i to gotovo uvijek u siječnju kod Latina, a u prosincu kod Grka; te najprije na dan 18. siječnja spomen sv. Tirsa, Leukija i Kalinika nalazi se u najstarijim rukopisnim martirologijima sv. Jeronima i Dungalovu u Irskoj, u rukopisima iz Centule i sv. Lamberta u Liègeu: „U gradu Apoloniji svetih mučenika Tirsa, Leukija i Galenika.” Rukopisni Florarij dodaje: „u vrijeme cara Decija, godine spasenja 253.” Maurolico, Felicije, Galesini, Kanizije pišu: „U gradu Apoloniji sv. Tirsa, Seleuka i Kalenita, mučenika.” Adonov rukopis, koji se nalazi u samostanu sv. Lovre u Liègeu, ima: „Istoga dana muka svetih mučenika Leukija, Tirsa i Galenika, u gradu Apoloniji, u vrijeme cara Decija, pod upraviteljem Kombrutijem, Silvanom i Baudom. Oni su, mučeni različitim vrstama muka, prvi i posljednji odrubljivanjem glave, a srednji pozvan nebeskim glasom predavši duh, dovršili mučeništvo.” Samoga Tirsa na taj dan navode kölnski kartuzijanci u dodacima Usuardu i rukopisni Martirologij iz Liessiesa, u kojemu se ipak pogrešno piše Tirsa.

8. Dvadesetoga siječnja iste ponovno spominju rukopisni martirologiji sv. Jeronima i Dungalov; potonji pod imenima Leoncija, Ursa i Galenika, a onaj prvi: „U Nevedunu Tarsa,

Leukija, Galenika.” Nevedun je grad koji Ptolemej u 2. knjizi Geographiae, poglavlje 3, i na 5. tabli Europe smješta oko Dunava i naziva Noviodunum; spominje se također u Itinerarium Antonini, u Tabula Itineraria i u Notitia Imperii, a o njegovu položaju raspravlja Cluverius u 3. knjizi Germaniae, poglavlje 43. Jesu li onamo bile prenesene kakve moći ovih svetaca, ili im je ondje podignuta crkva, ili je postojao kakav drugi razlog ovoga izvanrednog štovanja, nama nije poznato. A bilo je i drugih gradova nazvanih tim imenom, kao onaj u Galiji oko Ženevskog jezera. U istome opet martirologiju 27. siječnja spominju se dvojica od njih ovim riječima: „U Nikomediji Laecija, u Apoloniji Kalentina”, koji se kod drugih zovu Leukije i Kalinik; onaj prvi toga se dana u Dungalovu rukopisu zove Leoncije. Rukopisni Florarij ima: „U Nikomediji sv. Tirsa mučenika”, gdje se u posljednjim Djelima kaže da je bio bičevan s glavom uronjenom u vodu. Je li i Leukije u Nikomediji prije bio mučen kakvim mukama, nego što mu je u Cezareji odrubljena glava, nije posve jasno. Za upravitelja Kumbricija kaže se u Djelima, br. 1, da je iz Nikomedije otišao u Apameju, a odande u Cezareju.

9. Napokon, najslavniji je njihov spomen u Rimskoj Crkvi ovoga 28. siječnja; dvojica se spominju u starom Rimskom martirologiju koji je izdao Rosweyde: „U gradu Apoloniji Leukija i Tirsa, mučenika.” Potpunije donose Usuard, Belin i suvremeni Rimski martirologij: „U Apoloniji svetih mučenika Leukija, Tirsa i Kalinika, koji su u vrijeme cara Decija, mučeni različitim vrstama muka, prvi i posljednji odrubljivanjem glave, a srednji pozvan nebeskim glasom predavši duh, dovršili mučeništvo.” Adon, Notker i različiti rukopisi dodaju: „u Grčkoj”. Nije li možda trebalo stajati „u milosti” (in gratia)? Tako je nagađao Rosweyde u bilješkama koje je dopisao uz Adona što ga je sam izdao. Beda i Adon umetali su: „pod upraviteljima Kombricijem, Silvanom i Baudom”. Gotovo isto pišu Kanizije, Galesini, Maurolico, Felicije, rukopisni Florarij i Petar de Natalibus u 3. knjizi, poglavlje 39, koji dodaje: „Petoga dana prije kalenda veljače pokopani su u krajevima Grčke, kako kaže Adon.” Službom od 9 čitanja štuju se istoga dana u starom brevijaru Crkve u Burgosu u Španjolskoj. Njihova se godišnja svečanost slavi s procesijom u biskupiji Astorga.

10. Četrnaestoga prosinca navode se u Galskom martirologiju tiskanom u Liègeu i u dodacima kölnskih kartuzijanaca Usuardu: „Također sv. Tirsa i trojice njegovih drugova”, premda su bila samo dvojica Tirsovih drugova, Leukije i Kalinik, dok je s ovim posljednjim još petnaest drugih drugova pogubljeno odrubljivanjem glave. Grci istoga dana svečanim obredom štuju ove svete mučenike, ubijene pod Decijem u azijskim krajevima, zajedno s mnogim drugima pogubljenima u Egiptu pod Dioklecijanom; svima je njima Djela Metafrast, budući da gotovo uvijek pojedinim danima dodjeljuje po jedno djelo, sažeo u jedan pregled, koji su u latinskom prijevodu Gencijana Herveta pod 14. prosinca izdali Lipoman i Surije. Grci u Menologiju i Minejima ukratko sažimaju Djela pojedinih svetaca; prvo je već svima pri ruci jer ga je izdao Kanizije, pa ćemo ovdje iznijeti samo ono što se nalazi u Minejima.

11. Istoga mjeseca, četrnaestoga dana, borba svetih Kristovih mučenika Tirsa, Leukija i Kalinika. Ti su mučenici živjeli za cara Decija. Kad je upravitelj Kombricije pokrenuo progon protiv kršćana u krajevima Nikomedije, Niceje i Cezareje Bitinijske, sv. Leukije dragovoljno pristupi upravitelju te, ispovjedivši da je kršćanin i ismijavajući ispraznost idola, po upraviteljevoj zapovijedi bude obješen; zatim mu čitavo tijelo okrutno rastrgaju, ali kako je nepokolebljivo ustrajao u ispovijedanju kršćanstva, odrube mu glavu. Zatim upravitelju, koji je krenuo na put prema Helespontu, ususret iziđe izvrsni među borcima Tirso te javno posvjedoči da je Krist Bog i prekori tiranina što onima koji nisu bogovi nerazumno iskazuje božansko štovanje; stoga ga udaraju šakama i tuku maljevima, svezanih ruku i nogu biju ga i satiru, kapke mu probadaju kopčama, oči Siječanj, svezak III. iskopavaju i razdiru, noge mu sapinju željeznim kuglama, a leđa polijevaju rastaljenim olovom, što je više naškodilo krvnicima nego svecu. Kad je pak po božanskoj milosti iz svih tih muka koje su mu bile nanesene izišao neozlijeđen, zgrabe ga po sredini tijela i razdiru željezom, a on svojim molitvama sruši sva idolska svetišta. Zatim ga naglavačke spuste u posudu punu vode, no kako se posuda odmah raspukla, bace ga sa zida čije su strane bile zašiljene na pod koji ga je trebao dočekati, posut oštrim čavlima i željeznim čičcima, odnosno šiljcima, ali i iz toga nebeskom pomoću ostade spašen. Kad su pak Kombricije i Silvan bijedno skončali život, upraviteljsku vlast preuze Babdo, koji sveca, dok se borio za Krista, zašivena u kožnu vreću baci u more; ali uz pomoć anđela zaštitnika vreća se raspukne i svetac bude izbačen na kopno, gdje ga ponovno strašno muče. Mučenik pak svojim molitvama ponovno sruši njihove klesane idole. Tada ga bace zvijerima za hranu, ali on od njih ostade netaknut. Mučenika ponovno tako okrutno bičuju da su mu komadi mesa padali na zemlju; ondje je sv. Kalinika priveo Kristovoj vjeri, koji je prije bio idolski žrec i ovako u sebi razmišljao: „Doista je veći od svih ovih Bog na čiji se zaziv ruše idoli.” Jer kad je sv. Tirso bio u Apoloniji, zazvavši Boga, oborio je na zemlju kipove lažnih bogova. Kad je to poslije svojim molitvama po čudu učinio i sv. Kalinik te srušio idola kojega su štovali, odsijecanjem glave dovršio je svoj život. Svetoga pak Tirsa bace u sanduk da ga prepile pilom, ali kako krvnici nisu mogli ni pomaknuti pilu, svetac ostade neozlijeđen, no preda dušu Bogu kad je s neba začuo glas kojim su mu naviještena za njega pohranjena dobra. Svečani dan ovih mučenika slavi se u njihovoj crkvi koja je u Elenijanima. Slažu se Maksim Kiterski i prije navedeni Menologij, u kojima se također spominje borba na zidu, odozgo uskom a odozdo okruženom mačevima, nadvladana nebeskom snagom; to je kod Metafrasta i u Antologiju posve izostavljeno, ali je niže opisano u Djelima. U navedenim grčkim martirologijima dodaju se pohvale sv. Filemona, Apolonija, upravitelja Arijana i 14 zaštitnika, čija ćemo Djela donijeti 8. ožujka. Metafrast ovima pridodaje Djela sv. Askle i Leonide: o prvome smo raspravljali 23. siječnja, a o drugome ćemo malo niže uz Rimski martirologij.

12. Djela pak Tirsa, Leukija i Kalinika pronašli smo u tri oblika, sva vjerodostojna i posve pouzdana, premda puna zadivljujućih čudesa. Prva je vlastitom rukom prepisao Rosweyde iz vrlo starog kodeksa Marka Velsera, ali (nažalost) okrnjena u prvom dijelu. Iz njih je istim riječima preuzeta pohvala koju smo već naveli iz vrlo starog martirologija sv. Martina iz Tournaia. Druga smo primili iz kodeksa samostana sv. Marije od Ripatorija, koji nam je ustupio naš Franjo Chifflet, te smo ih usporedili s djelom Agones Martyrum tiskanim u Parizu. Ona se u navođenju mjesta borbe svakoga pojedinog mučenika slažu s prvima. Posljednja su preuzeta iz rukopisa Thouanova i rukopisa sv. Maksimina iz Triera te su uspoređena s izdanjem Bonina Mombricija. Njima su se nekoć, čini se, služili Usuard, Adon i Notker, a najviše se podudaraju s onim što se niže navodi iz Mozarapskog brevijara. Bili smo nekoć odlučili ovima pridodati i Djela iz Metafrasta, kao što je nagoviješteno 23. siječnja uz život sv. Askle; ali budući da ne sadrže gotovo ništa, barem ništa osobito važno, što već ne bi bilo opisano u drugim Djelima, to smo radije izostavili i stoga što se ona posvuda nalaze kod Lipomana i Surija, a u njima je iz različitih Djela svetaca nagomilano mnogo toga što ovamo ne spada. Život sv. Tirsa i drugova od novijih su pisaca izdali Alfons Villegas pod 24., Rosweyde pod 30., a drugi pod 28. siječnja ili 14. prosinca.

§ III. Relikvije. Crkve.

Što se dogodilo s relikvijama pojedinih mučenika, nije lako utvrditi. Jesu li neke u početku bile prenesene u Nikomediju, a zatim u Nevedun, odnosno Noviodun, može se dvojiti zbog onoga što je prije napisano; ili pak neke Leukijeve relikvije u Todi. Tijelo sv. Tirsa zatražio je od Bauda neki pobožni čovjek Filip i položio ga u vlastiti grob, pošto je čekao sedam dana dok iz Apolonije (kako pretpostavljamo) u Milet nisu stigli biskup Cezarije i prezbiter Laudicije, odnosno Laodicije, jer se u drugim Djelima kaže da su oni prije toga pokopali Kalinika, koji je s petnaestoricom drugova podnio mučeništvo u Apoloniji.

14 U posljednjim se Djelima dodaje da se pepeo sv. Tirsa čuva u Grčkoj. O tome Sozomen u 9. knjizi, poglavlje 2, među ostalim piše ovako: „Cezarije, muž u ono doba među prvima moćan, koji je dospio i do konzulske i do prefektske časti (bio je pak Flavije Cezarije konzul zajedno s Nonijem Atikom godine Kristove 397.), izvan zidina grada Carigrada sagradio je Bogu veličanstvenu crkvu u čast mučenika Tirsa te je, kako se zaključuje iz onoga što slijedi, ondje pohranio njegove svete relikvije. Naime, kako su na tome mjestu bila sakrivena i počivala tijela četrdesetorice mučenika iz Sebaste, carici Pulheriji, carevoj sestri, triput se ukazao čudesni Tirso te joj pokazao one koji su ležali skriveni pod zemljom i zapovjedio da se prenesu k njemu, kako bi s njime bili dionici istoga mjesta i iste časti; istodobno su joj se i sami četrdesetorica mučenika, odjeveni u sjajne haljine, učinili vidljivima. Kad su njihova tijela pronađena, pohitaju u mučeničko svetište carica i biskup. Tada je carica upućivala Bogu molitve zahvalnice što ju je udostojao tako slavne objave. Zatim je, dobivši svete relikvije, počašćene mučenike položila u najljepši kovčeg pokraj časnoga Tirsa, uz javnu svečanost proslavljenu, kako je i dolikovalo, s dužnom čašću, sjajem i pjevanjem psalama, kojoj sam i ja sam nazočio... dok je Crkvom u Carigradu upravljao Proklo”, koji ju je preuzeo godine Kristove 434., blaženo preminuo 446., a štuje se 24. listopada. Sv. Pulherija štuje se 10. rujna, a četrdesetorica mučenika iz Sebaste 9. ožujka, kojega ćemo dana opširnije rasvijetliti ovu povijest. Uostalom, Sozomen ovdje očito naznačuje svoje doba. Ne znamo pak što želi reći neki pisac nedavno izdan pod Luitprandovim imenom, koji uz godinu Kristovu 790. piše: „Sokrat, Sozomen, Filip, crkveni pisci, i nauk monaha Ivana Kasijana cvatu.” Želi li reći da su oni tada živjeli? To je očita laž. Ili da su se ponajviše čitali? Čime to dokazuje? A još su se mnogo više čitali u 6. stoljeću, kad je Kasiodor iz prvih dvaju i Teodoreta sastavio djelo Tripartita. No to tek usput.

15 Da je car Justinijan podigao crkvu sv. Tirsu, piše Prokopije u 1. knjizi djela De aedificiis Justiniani. „Zamalo bih”, kaže, „mimoišao ono mučeničko svetište posvećeno sv. Platonu, koje je uistinu sveto i nadasve dostojno štovanja, a kojemu sve kapelice ustupaju po veličini. Osim toga crkvu mučenika Tirsa, i kapelicu sv. Teodora pred gradom, u predjelu koji se zove Resion, i crkvu mučenice Tekle koja je uz morsku obalu grada, te drugu sv. Teodote u predgrađu zvanom Hebdomon. Sve je to naime ovaj car, dok je vladao božanski Justin, sagradio iz temelja, građevine teške za opisati i koje se, s obzirom na njihovo dostojanstvo, ne mogu dovoljno obuhvatiti ni pogledom ni mišlju.” O sv. Platonu, mučeniku iz Ancire, govorit ćemo 22. srpnja, o sv. Teodoru 9. studenoga, o Tekli 23. rujna, a o Teodoti 2. kolovoza. Napokon, da je u kasnijim stoljećima u Carigradu postojala crkva sv. Tirsa i drugova, πλεγίον τῶν Ελειναῶν u Elenijanima, već je prije rečeno iz Mineja.

16 Odavde su, čini se, neke moći sv. Tirsa, kao što je rečeno u § 1, bile prenesene u Akvitansku Galiju u crkvu u Limogesu, pa čak i u Španjolsku, gdje u crkvi sv. Stjepana samostana u Banyolesu u biskupiji Girona svjedoči da se pobožno čuva ruka sv. Tirsa onaj koji ju je vidio i štovao, Antun Vinko Domènec u djelu Historia Sanctorum Catalauniae.

17 U kronici nedavno izdanoj pod Luitprandovim imenom pod br. 231 piše da je u Toledu postojao samostan sv. Tirsa, čiji je opat Agapije kao zamjenik gospodina Elipanda, toledskoga nadbiskupa, umjesto njega sudjelovao na Sedmom općem saboru u Niceji protiv ikonoboraca, održanom ere 824., godine Kristove 786. A pod br. 128 kaže se da je vizigotski kralj Vamba ere 714., godine Kristove 676., proširio kraljevski grad Toledo i opasao ga zidinama, te vrata koja gledaju prema sjeveru posvetio sv. Tirsu, građaninu Toleda i mučeniku koji je podnio mučeništvo izvan domovine (to jest, kako se kaže pod br. 233, u Apoloniji u Grčkoj).

18 Prudencije Sandoval u djelu o Silonu, kralju Ovieda i Asturije, tvrdi da su Goti blizu glavne crkve u Toledu podigli crkvu u čast sv. Tirsa, u kojoj su štovali njegove relikvije koje su im onamo poslali Ostrogoti; a Franjo Pisa u 3. knjizi djela Historia Toletana, poglavlje 3, svjedoči da su se svete moći sv. Tirsa nekoć čuvale u Toledu, prije nego što su taj grad zauzeli Mauri; njih je, kako ih ne bi oskvrnulo bezboštvo Maura, Urban, tadašnji nadbiskup te stolice, kako se pripovijeda, prenio u Oviedo, gdje su potom boravili gotski kraljevi Asturije. Isti Pisa predaje da se one sve do današnjega dana ondje čuvaju u svetom kovčegu, kako na temelju izvješća i pisama vjerodostojnih muževa koji su u Crkvi u Oviedu uživali najveći ugled, tako i iz tiskanoga popisa relikvija istoga grada. Iz toga je napokon razloga, kako isti pisac navodi, kralj Alfons Čisti u istome gradu sagradio glavnu crkvu u čast sv. Tirsa, a po njegovu su primjeru u biskupiji Oviedo istome svecu podignute mnoge druge crkve. Štoviše, već je gore rečeno da se sv. Tirso i drugovi sve do danas u biskupiji Astorga štuju osobitim štovanjem. Međutim, protiv toga govori činjenica što sam Alfons u povelji izdanoj 11. ožujka ere 868., godine Kristove 830., koju je iz staroga rukopisnog kodeksa Crkve u Bragi objavio Sandoval u djelu o Alfonsu Čistom, svjedoči da je glavnu i najveću crkvu u Oviedu sagradio u čast svetoga Spasitelja, po uzoru na crkvu sv. Marije u gradu Lugu. U istoj povelji kralj spominje crkvu sv. Tirsa smještenu u gradu Bragi. No Sandoval u djelu o kralju Silonu smatra da je Alfons Čisti u Oviedu pokraj glavne crkve sagradio neku manju kapelicu u čast sv. Tirsa, na koji je način i Alfons Šesti, koji je Maurima oteo Toledo sa susjednim gradovima, u Sahagúnu pokraj glavne crkve sagradio crkvu u čast sv. Totisa, kojega sam Sandoval tumači kao Tirsa, te za gradnju obiju tih crkava navodi uzor preuzet od crkve koju su Goti u Toledu podigli pokraj glavne crkve u čast sv. Tirsa.

19 Za samu pak toledsku crkvu smatra se da ju je poslije obnovio nadbiskup Ciksila; da ju je on prvi sagradio, tvrdi nadprezviziter Julijan u kronici pod br. 397. „Ciksila je”, kaže, „utemeljio crkvu sv. Tirsa u Toledu, građanina Toleda, koji je podnio mučeništvo u Apoloniji u Grčkoj.” U Luitprandovoj kronici pod br. 233 stoji: „U Toledu je utemeljena crkva sv. Tirsa, domaćega sluge Kristova, građanina Toleda, koji je podnio mučeništvo u Apoloniji u Grčkoj, pokraj velike džamije, a posvetio ju je gospodin Ciksila, toledski nadbiskup, uz veliku opasnost.” Prema kronologiji toledskih biskupa koju je izdao García Loaysa u djelu Collectio Conciliorum Hispaniae, Ciksila je postao nadbiskupom godine Kristove 773., a umro je 784., kad ga je naslijedio Elipand, koji je, zaražen krivovjerjem, bio osuđen na saboru u Frankfurtu; osim ako drugi između njih ispravnije ne umeeću Petra Lijepoga. Život sv. Ildefonsa koji je napisao ovaj Ciksila donijeli smo gore pod 23. siječnja. Njemu je, dok je gradio ovu crkvu, pisao Silon, kralj Ovieda i Pravije, odnosno Asturije, gdje među ostalim stoji ovako: „Žao mi je što ste ondje bili u velikoj opasnosti za svoje živote, jer ste ondje počeli graditi crkvu sv. Tirsa mučenika pokraj velike džamije; i alguacil Zuleima Jusef Abenabdil, koji upravlja Toledom, htio vas je ubiti, ali kad ste se prizvali sucu Mahomadu Abenraminu, on je zapovjedio da vas puste i dao dopuštenje za gradnju zbog novca koji ste mu dali. Ti Mauri ne čine ništa osim radi dobitka. Ipak mu pišem zahvaljujući mu na naklonosti koju vam je iskazao i molim ga da vas štiti itd.” I niže: „Kraljica šalje za vašu novu crkvu sv. Tirsa mučenika, za koju sam već čuo da ste je dovršili, neke darove: srebrni kalež i patenu s vrčem za pranje ruku i njegovim kljunom, a na poklopcu je kruna našega kraljevstva s tvojim i mojim imenom u kratici ovako: C. S. (to jest Ciksila i Silon), i služit će za dijeljenje krvi Gospodnje puku... Molite za mene i za kraljicu. Bog vas čuvao, amen. U Praviji, 24. veljače ere 815.” Bila je to godina Kristova 777., kada je Španjolska stenjala pod najtežim saracenskim jarmom. Nakon Aurelijeve smrti na prijestolje je stupio Silon ere 812., godine Kristove 774. Vladao je pak devet godina i u desetoj dovršio život, kako u kratkoj povijesti prenosi biskup Sebastijan iz Salamanke kod Sandovala, koji samo Silonovo pismo donosi u cijelosti iz toledskoga rukopisnog kodeksa.

20 Dok se godine Kristove 1595., za vladavine Filipa II., kralja Španjolske, u Toledu pokraj glavne crkve Blažene Djevice gradio kraljevski gostinjac, pod zemljom su se ukazali zidovi i ruševine nekoć porušene crkve sv. Tirsa; a među ruševinama je, po Božjoj volji, pronađen poklopac vrča koji je supruga kralja Silona bila poslala Ciksili, s kraljevskom krunom i početnim slovima obojice, C. i S; po kojem se znaku utvrdilo da je ondje bila crkva sv. Tirsa koju je sagradio Ciksila. Alfons de Cárcamo, tadašnji upravitelj grada Toleda, poslao je Filipu II. nedavno pronađeni poklopac vrča zajedno s pismom kralja Silona i izvrsnom raspravom o sv. Tirsu, koju je sam dao tiskati, uz odobrenje učenih muževa, osobito Stjepana de Garibaya, plemenitoga i glasovitoga povjesničara španjolske povijesti, i Alfonsa de Villegasa, marljivoga i pobožnoga pisca djela Vitae Sanctorum. O cijeloj nam je toj stvari iz Madrida napisao pomno pismo naš Ivan Euzebije Nieremberg. O tim starinskim spomenicima raspravlja i Franjo Bivarije uz Dekstrovu kroniku pod godinom Kristovom 286., br. 2, gdje donosi i urezani lik poklopca. On također prenosi ono što piše i Alfons Villegas u pismu Filipu II., da se čini kako je od imena sv. Tirsa izvedeno u Španjolskoj vrlo rašireno ime Terezija.

21 Dodajemo himan o sv. Tirsu i drugovima, koji Baronije navodi u bilješkama uz 24. siječnja, a sastavio ga je Ciksila, kako svjedoče kralj Silon i nadprezviziter Julijan; njegove su riječi pod br. 397 u kronici: „Isti je biskup Ciksila naredio da se sagradi crkva i sastavio himan.” A Silon u spomenutom pismu kaže: „Čuo sam da ste sastavili himan za posvetu crkve sv. Tirsa, mučenika i građanina Toleda, kako su mi prenijeli vaši poslanici, te o sv. Vincentu i Letu itd... Neka ih Vaše Očinstvo pošalje meni da naši klerici imaju što pjevati.” Villegas smatra da je Ciksila dodao samo posljednje stihove, kada je posvetio crkvu sv. Tirsu, a da je preostali dio himna prije sastavio sv. Izidor. Isti himan iz Mozarapskog brevijara donosi Bivarije s nekoliko poglavlja i blagoslova.

§ IV. Himan o sv. Tirsu i drugovima.

Neka silno kliče mnoštvo vjernih, danas je svečani blagdan slavnoga mučenika: snažno pjevaj pjesmu na hvalu i moć Gospodnju. Radostima nebeske domovine teži Tirso, sveti muž koji je odbacio sve što je od ovoga svijeta, premda a nimalo nije vjerovao u Boga.

Iznenada je bio nadahnut Svetim Duhom. Ugledavši okrutnoga suca, prekori ga: „Zašto”, reče, „svece Gospodnje strašno mučiš preokrutnim mukama? Nesretniče, u ognju podzemlja imaš izgorjeti.” Odmah je bijesni neprijatelj Kombricije pritisnuo udove onih koji na zemlji štuju Gospodina; pogubljene su mnoge sjajneb tisuće svetih mučenika. Sveti se Leukije za Gospodina bori, još spremniji predati izabranu dušu: različite je vrste muka podnio nedužan, zadobivši nebeske nagrade. Neumorni borac Tirso, hodeći pješice, čim je pronašao bezbožnoga kralja, uhvati ga i zadrži, opominje ga i poučava da već prestane štovati lažne idole. Tada ovaj, pretvarajući se vedrim licem, progovori:

„Želim, Tirso, da pristaneš uz moj savjet i prineseš žrtvu bogovima, kako bi dobio obilje darova.” Svetac reče: „Očito je, bezbožniče, da u tebi sada sav prebiva onaj najopakiji, pokvareni i zavidni zmaj: s takvim ćeš strašnim knezom propasti.” On zapovjedi da se brzo donese posuda, puna vode, te u njoj guši glavu mučenika. Kužni tiranin naređuje da se preostalo tijelo još ljuće bije kvrgavim batinama. Ali sluga Gospodnji najpobožnijim glasom iz posude kori bijednoga suca: „Spoznaj Gospodina, varalico i zavidniče, kad vidiš djela velika i slavna.” Podiže se visok i strm zemljani nasip, uokolo načičkan mačevima poredanima u nizu: postavljen na uzvišeni vrh, da padajući na mač dočeka vjerne udove. Velik si ti, Gospodine, nad svim bogovima, veoma čudesan onima koji u tebe vjeruju. Opakima postaje zamkom: svetac u visinama slavi svemogućnost Kristovu.

Pobijeđen, nije odustala nezasitna strašna zvijer, nego smišlja nove muke, žedna da svlada mučenika; ali sveti je Gospodin satro zlo. „Ne boj se, Tirso”, tako govori anđeo, „poslan sam od Gospodina Boga k tebi da uklonim sve muke; i moći ćeš pobijediti najgoreg neprijatelja.”

Usliši, Gospodine: bezbožnik smišlja nanijeti terete, sve okove, i vrelo ulje, olovo i željezne pandže, da svlada svetoga mučenika i ubije ga.

Vidjevši da svojom snagom ništa ne postiže, naređuje da se svetac strmoglavo baci u more, da ga ne vide ljudske oči, trideset stadija daleko od obale.

Kako su čudesna, Gospodine, djela tvoja! Anđeli rukama dovode mučenika i slatkom pjesmom pjevaju hvalospjev; sudac nije zavrijedio vidjeti anđela.

Moramo potanko iznijeti djela kojima je po zaslugama sveca Gospodin uzvratio dobrima.d Trojici sudaca koji su skrivali krivnju, koje je zemlja više puta mrtve odbacila, narodi mole mučenika i govore: „Molimo, Gospodine, zapovjedi odmah da zemlja primi tijela sudaca, da u potpunosti budu gnjila hrana crvima.”

Blago plačući, prima proročanski glas koji označuje mjesto gdje trebaju pokopati tijela. „Udijeli oproštenje, blagi, molimo te, mučeniče, mi ponizni vjerujemo u Boga.”

Neka se raduju srca svih koji žele

tražiti radosti nebeske domovine; i neka malenima smatraju sve što škodi, što pred licem vjetra prolijeće poput slamke. Tebe, mučeniče, sa suzama,e domaći slugo, molimo, neka po tebi svemogući Stvoritelj što prije ukloni ovaj teški jaram kojim smo pritisnuti i učini nas radosnima kroza sve vjekove. Sada, Svevišnji Gospodine, pogledaj ranjenoga, izbriši narodu zadužnicu grijeha; i milostivo pogledaj na naš uzdah, dajući nam pomoć u pravi čas. Svim pokojnima, Predobri, udijeli pokoj; podari sretna vremena; siromasima hranu, udovicama potporu: neka svi prime ono što pobožno mole. Ovaj je hram, Gospodine, sagradio Ciksila; neka ovdje zadobije dostojnu baštinu u nebesima: neka s najvišim građanima pjeva hvalospjeve, radujući se kroza sve vječne vjekove. Neka te naša slava neprestano slavi, koji si jedini Gospodin, trojstven i jedan: vječnom vlašću obuhvaćaš vjekove, svime vladaš i svima zapovijedaš. Podaj, Nerođeni, po Jedinorođenome, koji vječno kraljuješ sa Svetim Duhom, nebo držiš vječnim sudom, a kopno uzdržavaš trajnom vlašću. Amen.

a Bivarije na rubu dopisuje: „katekumen”; jer gore navedeni Julijan prenosi da je iz Toleda otišao kao katekumen. No tko bi povjerovao da je bio katekumen, a zatim u Grčkoj postao Kristov borac? Osim ako nije iz Španjolske otišao zato da odgodi obraćenje i odupre se Duhu Svetomu, koji ga je naposljetku i Leukijevim primjerom i većom snagom nebeske milosti prisilio da se preda. Tako ga je Kumbricije najprije smatrao i pozdravio kao štovatelja bogova, a i sam priznaje da je malo prije toga takav bio.
b Treća Djela imaju: „bezbrojne gomile mučenika”, ali po čitavu prostranstvu svijeta, ne samo unutar Kumbricijeve pokrajine.
c U Djelima se naziva posudom, kotlom, kacom.
d Poginuli su samo Kumbrit i Silvan. Baudo je preživio, ali je ipak bio pobijeđen i poslije na različite načine mučen.
e Odavde Villegas i Bivarije zaključuju da je bio građanin Toleda, a ovaj potonji to dokazuje brojnim primjerima, jer se u Gotskom brevijaru sv. Leokadija naziva Patrona vernula (domaća zaštitnica), a sv. Jakov Patronus vernulus (domaći zaštitnik); ali kao što se Jakov, premda nije bio Španjolac, naziva domaćim zbog ondje pohranjenih relikvija i osobitoga štovanja, iz istoga se razloga i Tirso mogao nazvati domaćim slugom (vernulus).

Krist, Sin Božji, kojega je preblaženi mučenik Tirso prije uživao po mučeništvu nego po krsnoj kupelji, neka nas sam obdari darom vječnosti, kako bi nas nagradio vječnom nagradom blagoslova. Amen. I onaj koji ga je, bačena u more, na rukama anđela vratio na obalu, neka vas pridruži k sebi radosne u nebeskim sjedištima. Amen. Da uvijek zazivate onoga Boga i Oca kojega je isti mučenik Tirso i pod vodama zazvao slobodnim glasom. Amen.

Dolazeći k tebi, Gospodine, molimo te da, kao što nisi dopustio da krvnici pilom prerežu tvoga mučenika, tako ni nas po njegovu zagovoru ni u kojoj prilici ne dopustiš otrgnuti od krila majke Crkve.

Djela iz rukopisa m. Velsera.

... početak nedostaje...

Ostale Tirsove muke pod Kombricijem i Silvanom; njihova propast.

... i odjeven svjetlošću, zamka je utvrđena, a mi smo izbavljeni; pomoć je naša od Gospodina koji je stvorio nebo i zemlju.

20 Knez Silvan pak pozva ga i reče: „Kakvim si čaranjima srušio boga i nisi mu prinio žrtvu?” Tirso odgovori: „Opaki zboru i ugasli razume, kako nisi spoznao da se čaranjima ništa nije dogodilo, nego snagom nevidljivoga Boga, i da su oni zlodusi te sami sebi ne mogu pomoći? Uistinu sam vidio sebe, jer sam i ja bio sapet najgorim okovima i, preplavljen tamom, smatrao sam da sam u svjetlosti; ali Bog, koji nikada ne želi smrt duše, stresao je s mene mračnu tminu i pogledao na me; jer bijah u zlu, klanjajući se kamenju i drveću, te obrativši se spoznah onoga koji je rekao: Svi su bogovi pogana zlodusi, i nemajući puta, vodeći krivim stazama, uvode u oganj pakleni one koji vjeruju u njih.”

21 Silvan reče: „Neka se posuda napuni vodom i neka ga, obješenoga i glavom uronjena, bičuju.” Preblaženi Tirso odgovori: „O buntovniče i predvodniče svih svojih muka, dobro si se pokazao vjernim Sotoninu blagu; jer bogovi koji su tebi slični predani su u bezdan dubine i u vječni oganj, odakle ti vršiš njihova očita djela. Čini dakle brzo što hoćeš, jer ja takvima ne prinosim žrtvu.” I kad se posuda napunila vodoma, zapovjedi da ga urone glavom; i kad su ga svezali i bacili, posuda se razmrskala, jer bijaše opran kupelji besmrtnosti, i reče: „Spoznajem, davatelju svjetlosti, da si ti izabrao mene, beskorisnu posudu, dok sam lutao među poganima; sada si se pak u svojem Božanstvu smilovao mojoj poniznosti i pokazao mi da sam, opran vodom, primio Duha Svetoga.” Silvan reče: „Samoga sebe zavaravaš mučeći se; koliko god čarobnim umijećem činiš dab zaslijepiš ljudske oči kako te ne bi vidjele dok te muče, toliko te veće i teže muke očekuju.” Tirso reče: „I jednom i dvaput rekoh i kažem: sve blago čaranja jest kod tvojega oca Sotone, jer držeći tvoju baštinu, on te sudi. Ja pak po Kristu, koji me prosvijetlio i protiv tebe naoružao, vjerujem da ću pobijediti tvoje izmišljotine.”

22 Silvan zapovjedi da ga zatvore u tamnicu i da se žurno sagradi oštar kutni zid te da se u njegov pod zabiju najoštriji mačevi, kako bi, kad se popne na visinu zida i ne mogne stajati, pao na mačeve zabijene u zid... I kad je zid bio sagrađen, javiše knezu: „Dovršeno je djelo koje si zapovjedio.” Četvrtoga pak dana iziđe knez Silvan da vidi djelo, a kad je došao na mjesto, zapovjedi da dovedu sv. Tirsa; i dok je dolazio, podiže ovaj glas na trgovima govoreći: „Uzašao je Gospodin nad kerubine i poletio na krilima vjetrova.” I dok je to govorio, zgrabiše ga anđeli i postaviše na zid; i hodao je po samome vrhu zida kao po mramornome trgu, te hvaleći Boga reče: „U Gospodina se uzdam; kako govorite duši mojoj: Odleti u goru kao vrabac? Jer gle, grešnici zapeše luk, pripremiše strijele svoje u tobolcu da u tami ustrijeli prave srcem.”

23 Čuvši to Silvan i vidjevši čudesa Božja, nije shvaćao da obrana dolazi od Gospodina, nego je slavu Božju pripisivao čarobnim vještinama te zapovjedi da ga skinu. Neki poganin Vitalije pristupi knezu i zamoli ga da ga on sam skine. Silvan pak, na njegovu molbu, pristade. Popevši se pak Vitalijan na zid, stavi svoju desnu nogu na zid, i kako nije mogao stajati, pade te naboden na mačeve izdahnu. Preblaženoga pak Tirsa spustiše sa zida anđeli, jer nije bilo pravedno da ga nepravedne ruke spuštaju kad su ga sveti uzdigli. Ožalošćeni pak Silvan zapovjedi da ga bace u tamnicu.

24 Četvrtoga pak dana Silvan i Kumbricije, izlazeći prema Apameji, zapovjediše da ih slijedi svezan; a kad su Silvan i Kumbricije izišli iz grada jednu milju, naumiše mu ondje suditi. Došavši dakle onamo, zapovjediše da dovedu Tirsa u sredinu među njih te da prizna krivnju i umre. Prehrabri pak borac, snažna lica, bijaše od njih upitan želi li prinijeti žrtvu bogovima i živjeti, ili ne prinijeti žrtvu i umrijeti. Tirso jakim glasom odgovori: „Tuđinče od nade Božje i Kristove, neka ti bude poznato da ne prinosim žrtvu takvim gluhim i bezosjećajnim idolima, nego prinosim žrtvu Gospodinu koji ljudima očituje ono što je skriveno; stoga znaj da ti se od danas uzvraća prema djelima koja si učinio: od ovoga ćeš se časa početi raspadati. I tako ćeš čuvan ući u Apameju za tri dana, a četvrtoga će se tvoje tijelo, razriješeno iz zglobova, rastočiti, jer si razgnjevio Upravitelja života i zavolio zloduhe i gluhe idole čija je bit pohranjena u tvojim njedrima. Neka ti Bog sudi u vijeke vjekova; ne samo tebi, nego i Kumbriciju, koji je vidio veća i obilnija čudesa nego ti: obuzet će ga njegova savjest i iznenadna će ga groznica uhvatiti, rastapajući ga kao od ognja.” I kad je to rekao, zapovjediše da ih slijedi govoreći: „U Apameji ćemo učiniti da bude potopljen u dubinu mora, tako da ni psima kosti njegove ne iziđu na vidjelo.”

25 Dok su pak putovali, dođoše do šeste milje od Apameje, i klonulost koljena uhvati Silvana dok je sjedio u kolima, te se uopće nije sjećao onoga što je svetac Božji bio rekao. I prevališe otprilike jednu milju, a Kumbrik zadrhta, te su obojica bila u velikoj muci. Neki putnik, knežev savjetnik, reče: „Neka vas bogovi pohode u vašoj bolesti; neka veliki Asklepije slabost vašega tijela privede zdravlju.” Ipak su bili žestoko mučeni. Mazgar požuri tjerajući mazge brzim kasom, i ubrzo uđoše na gradska vrata. Nisu mogli sići s kola, posvuda klonuli i promijenjena lica. Kad su pak došlec gradske straže kličući im u čast, noseći ih na rukama sve do njihovih dvorova, svima su bili na ruglo; a kad su bili položeni na postelje, poče se tijelo Silvanovo raspadati, a Kumbricije, ležeći u jakoj groznici, bijaše podvrgnut sudu. Ranjeni pak Silvan vikaše jakim glasom govoreći: „Sijeku mene bijednika sveti muževi i trpim preveliku smrt.” Prođe treći dan; četvrtoga dana predade duh, a tijelo i kosti njegove zemlja nije primala, nego je ključala izbacujući ih iz zemlje zbog gnjeva. Slično i Kumbricije, goreći od groznice, predade dušu, a svi koji su vidjeli njegovo tijelo govorili su da je kao od ognjad ugušeno; jer dok njihova tijela zemlja nije primala... Dok su oni tako umirali, preblaženi je Tirso bio u okovima u Apameji.

a Metafrast dodaje: „i učinio da snažno vrije”; pogrešno, kako je očito iz svih Djela.
b Možda: zasjeniti (occupandos).
c Smatrali smo da tako treba čitati; bilo je napisano stodia.
d Možda: sasvim ugušeno (consuffocatum).

Pod upraviteljem Baudom u Apameji biva izbavljen iz mora.

Nakon dvadeset i tri dana dođe drugi upravitelj, Kumbricijev nasljednik imenom Baudo, podrijetlom Afrikanac, što se tumači a od pjene, lud, zaogrnut i sam knezom propasti. Iziđoše mu u susret i gradski prvaci i straže kličući mu pohvale. Dođe pak sve do trga koji se zove Boginja. Izreče prema običaju pohvale caru te uzevši tamjan prinese žrtvu. I kad je to učinio, uđe u dvor. Sutradan pak pozva najrevnijega tamničara i ispita ga što su i kako činili njegovi prethodnici te o zatočenju Tirsa. Ujutro pak iziđe na trg i zapovjedi da dovedu preblaženoga Tirsa; i kad je bio doveden pred njegovo sudište, presvijetla lica i čila tijela, upravitelj, vidjevši ga takva, obuze zaprepaštenje zbog njegova izgleda i snage, jer bijaše čuo da je podnio teške i mnogobrojne muke. I reče mu: „Ti si Tirso, koji ne slušaš bogove i čaranjem si srušio velikoga boga?” Tirso odgovori: „Velikoga Boga nisam razgnjevio, nego sam tvoje velike težnje koje prebivaju u zlodusima razmrskao.

Tvojim pak zapovijedima ne pokoravam se; jer ja sam Tirso, koji se zbog Krista ne pokoravam zlodusima.” Baudo reče: „Sada ćeš se pokoriti: prinesi žrtvu bogovima; ako li ne htjedneš, bacit ću te u dubinu mora, odakle ti neće koristiti onaj kojega štuješ.” Tirso odgovori: „O kneže čudesnih otajstava i najgorih knezova djela propasti, kakva su to lažna otajstva! Ime Baudo značib pas koji laje, a Kumbricije sin ludosti. Čini dakle i ti, Baudo, jer su tvoja djela pripravljena za riznice pakla.” Baudo reče: „Svezat ću ti ruke i noge, mukama ću ti smrskati kosti i bacit ću te u dubinu mora.” Tirso odgovori: „Nemoj uznemirivati prijetnjama, nego čini djelima: prijetiš mi dubinom mora? Tko u spoznaji i zapovijedi služi Bogu, ničega se osim Boga ne boji. Najgori barbare i ratniče, čitao si spise i vidio kazne pobijeđenih, s kojima ostaješ i po kojima i propadaš; a pogledaj u spise Kristove i vidi obranu i pomoć po kojima se spašavamo.”

27 Tada Baudo zapovjedi da mu svežu ruke i noge, stave ga u vreću, zapečate njegovim prstenom i bace u pučinu na udaljenosti od trideset stadija. Oni tako učiniše; a on sišavši zapečati vreću svojim prstenom vlastitim rukama i dođe sve do morske obale da vidi lađu na pučini. Dok su pak stavljali sv. Tirsa na lađu, viđao se s njime zbor u sjajnim haljinama. Mornari su pak s mukom i strahom izvršavali zapovijedi te odmaknuše otprilike dvadeset stadija, dok je upravitelj čekao; i tako se on vrati u svoj dvor. Oni pak, kad su prevalili otprilike trideset stadija, uzeše sveca i baciše ga u pučinu, i odmah se raskinuše njegovi okovi, a primi ga zbor svetaca koji bijaše s njim, i hodao je kao po popločenoj bazilici te reče: „Gospodine Bože moj, koji si pratio svojega slugu Mojsija i spasio svoj narod, a faraona svojom snagom potopio, spasi i mene, slugu svojega, iz mora, a Bauda iz dubine njegove ludosti, potopivši ga u pakao ognja, te neka i on sam kaže da si ti Bog koji se brineš za svoje sluge.” I odmah je sa svetim muževima koji su ga bili primili hodao po vodama kao po popločenoj bazilici sve do morske obale.

28 Sa strahom pak dođoše i mornari javljajući upravitelju i govoreći: „Molimo te, gospodaru, učinili smo što si nam bio zapovjedio i bacili smo ga u pučinu, ali ga je primio zbor muževa u sjajnoj odjeći, te je moleći s njima stigao do obale, hodeći po moru kao po popločenoj bazilici.” Baudo pak dođe na obalu i nađe sveca Božjega u vreći i netaknut pečat kojim ga bijaše zapečatio te zapovjedi da ga... i reče: „Reci istinu, očajniče, kako su tvoja čaranja zaustavila i pučinu na lakovjernost ljudima? Tako mi pravih bogova, neću te prestati mučiti dok ne nadvladam tvoja čaranja.” Tirso odgovori: „Ja se ne kunem bogovima kojih nema, niti im iskazujem slavu, nego neokaljanim imenom Boga mojega. Pridaj im ono ime koje imaju, to jest isprazni idoli, nečisti zlodusi, čiju bit čine da vene zli običaji. Bijesni, nepromišljeni i nečisti, kako nisi spoznao da Stvoritelj neba i zemlje, koji sve drži, ne može biti ograničen prstenom? Sve je naime zapečaćeno njegovim svetim, strašnim i slavnim imenom, jer bez njega ništa nije postalo. Zaslijepljeni, tvrdovrati i neobrezana srca, pogledaj svojim slijepim očima i vidi moć svojih kamenih i drvenih bogova, kako su pomogli tvojoj braći Kombriciju i Silvanu; i od njih nauči da nisu ništa, i spoznaj otajstva zemlje, koja iz straha Božjega nije primila njihova trupla, nego je ključajući svima očitovala njihovo meso i kosti.” Baudo reče: „Tvrdoglavče, budući da su bogovi blagi, poklonili su ti život i pokazali svoju dobrostivost, jer im je podložno i ono što je u podzemlju, te se mogu kako ovdje, tako i ondje osvetiti; i to za opomenu onome tko im ne želi prinositi žrtvu. A i ti, Tirso, ako ne povjeruješ, i ovdje ćeš biti žestoko mučen i ondje ćeš teško trpjeti kazne.” Tirso reče: „U zloćudnu dušu neće ući mudrost. Ti dakle, zlobni, svetogrdni, prijatelju svake mržnje, nepravedni i mrski slavi Božjoj, nemaš takvu snagu muka kojom bi mogao pobijediti moju misao koju imam postojanu u Kristu, jer sam nepobjediv. Reci mi dakle, nerazumni, zašto tvoji neuredni bogovi nisu bili spomenuti Kumbriciju i Silvanu, koji su im s velikom čašću prinosili žrtve, i nisu im pomogli svojom snagom, o kojoj ti govoriš? Zašto je dakle uzvišeni Apolon pao i postao prah?” Baudo reče: „Dobri su i sve podnose.” Tirso odgovori: „Što su dobro učinili da im tako vjeruješ?” Baudo reče: „Više ti ne sudim razumno, nego ću učiniti da tvoje meso kao divljoj životinji na divljim mjestima rastrgaju divlje zvijeri.” Tirso odgovori: „Učini dakle brzo, ovo mi valja pobijediti.” a 'Δψρέ, pjena, αψρω, lud.b βαύζεν, lajati.

U Cezareji podneseno bičevanje. Pitome zvijeri. Srušen Bakhov kip.

Baudo reče: „Zatvorite ga u tamnicu do sutra.” I sutradan se upravitelj uspne u Cezareju te zapovjedi da ga svetac Božji slijedi kao razbojnik. Čuli su pak Cezarejci da Pravednik dolazi u grad, te svi, ostavivši upravitelja, iziđoše njemu u susret. Zbog toga se još više razgnjevi protiv sveca. Ušavši pak u grad, noću zapovjedi da ga uvedu u dvor kako bi ga podvrgao mukama; a dok su ga noću vodili, sav je grad kršćana i pogana vikao govoreći: „Upravitelj je pogubio svetoga i pravednoga.” Ulazeći, strpljivo su ga pozdravljali. Kad je pak svetac došao u dvor, zapovjedi da ga bičuju užadi. I dok su ga tukli, iznemogoše oni koji su ga bičevali i govorahu: „Molimo te, upravitelju, iznemogli smo pred bičevima; jer su ondje muževi u bijeloj odjeći koji nas bičuju ognjenim bičevima.” Upravitelj reče: „Zasljepljuje ljude svojim čaranjima.” Preblaženi Tirso odgovori: „Bože, davatelju nebeskoga svjetla, Kriste neokaljani Spasitelju, koji si nerazdvojan od svojih slugu, usliši me dok te molim i dovrši moj savršeni tijek: učvrsti moje misli ispunjajući moj razum, a Bauda ispuni klonulošću; i kad budem usavršen protiv oružja protivnikova, neka i on oslabi i umre.” Čuvši to, upravitelj se nasmija i reče: „Pobijeđeno je tvoje čaranje, Tirso.” Neki pak od pogana koji su stajali uokolo rekoše upravitelju: „Ukloni ga brzo, jer mnogi propadaju i odvraćaju se od žrtava.” Drugi su pak vikali: „Pusti onoga kome se i Bog smilovao.”

30 Upravitelj pak zapovjedi da se ulove šumske zvijeri i da se na pustom mjestu gore sagradi kula, a isto tako da se ogradi daskama i mrežama, kako bi ondje osudio Pravednika i predao ga zvijerima, da mu nitko ne bi mogao ni kosti pokupiti. Oni su pak žurno izvršavali upraviteljevu zapovijed kroz trideset i dva dana; kad su oni prošli, rekoše upravitelju: „Djelo je dovršeno.” On se pak sa zlim stražarima uspne vidjeti. Kad su došli i vidjeli, svidjelo im se, jer su vidjeli i zvijeri. Nakon jednoga dana zapovjedi svima da se zavjetuju ua Dionizovu hramu i prinesu žrtvu. Zapovijeda da dođe i sveti borac Tirso, kako bi ga, ako pristane i prinese žrtvu bogovima, pustio; ako pak ne, da se popne i bude predan zvijerima. Prinesoše tako žrtvu i dođe preblaženi Tirso, kojega su mnogi u mnogomeb tješili; jer podnoseći prevelike i mnogobrojne muke, nimalo nije bio oslabljen tijelom, nego je štoviše u samim mukama stjecao veliko pouzdanje, gledajući neraspadljivu krunu za se pripravljenu. Došavši pak, stade pred upravitelja. Reče mu upravitelj: „Ispitivan mnogim najgorim mukama, Tirso, i opirući se svojim ludilom i svojim čarobnim umijećima, misliš da pobjeđuješ. Sada pak, ako se odvratiš od svojih misli, dobit ćeš rok od nekoliko dana: pristupi i prinesi žrtvu, pa ćeš, postavši carev prijatelj, biti primljen u velikoj slavi.” Tirso reče: „Obratio sam se, upravitelju; i kojemu bogu želiš da prinesem žrtvu?” Baudo reče: „Dionizu.” Tirso reče: „Da ne nastane kakva uvreda Apolonu protiv Dioniza, jer je onaj razmrskan.” Baudo reče: „Zbog popustljivosti svoje postojanosti pao je i razmrskao se.” Tirso odgovori: „Kip za koji si govorio da je Apolon.” Baudo reče: „Nemoj brbljati, nego pristupi i prinesi žrtvu.” Tirso odgovori: „Pristupajući prinosim žrtvu velikomu Bogu.” Svi su se pak na obećanje žrtve obradovali jer je pristao prinijeti žrtvu. Pristupivši pak pred Dionizov lik, podignutih očiju prema nebu i davši rukama znak narodu i upravitelju, reče: „Razumnu žrtvu razumnomu Bogu razumnim čistim mislima trebam prinijeti.” I kad je to rekao, kaza: „Slava tebi, Bože, koji kraljuješ u vjekove, koji si trojicu mladića po Duhu Svetome poučio mudrosti, koji si zlatni kip uništio, Bela srušio i zmaja ubio, a svoje sluge naoružao protiv tiranina; koji si njegove uzvišene nemoćne kumire odbacio od svojih ljudi i umjesto krune naslada predao ih ognju; tebe, koji si Bog prije vjekova, molim po slavi jedinorođenoga Sina tvoga, posrednika našega života, predvodnika istine, spasitelja duša, primi moju žrtvu i razmrskaj nepomični, slijepi i gluhi kip koji stoji na zabludu, te rasprši ovu bezosjećajnu varku, da vide kako si ti Bog koji si na nebesima, jer dolikuje da oni koji ti služe prinose žrtvu bez krvi.” I dok je on to govorio, kip se razmrskao, njihove su se žrtve raspršile i svi su pobjegli od straha. Sam je pak u hramu ostao Tirso.

31 I tada razgnjevljeni upravitelj zapovjedi svojim vojnicima da dovedu Tirsa kako bi rekao od kojega je roda rođen. Kad je došao, reče mu upravitelj: „Reci mi, jer je neshvatljivo tvoje čaranje, budući da si more, zrak, oganj i što god drugo postoji nadvladao svojim čaranjima; reci mi dakle, kojega si roda? U kojoj si pokrajini rođen?” Preblaženi Tirso reče: „Kad su ti bogovi razmrskani, raspituješ se za moj rod? Neka tvoji svetogrdnici ic vračari kažu odakle sam.” Baudo reče: „Sve si zaslijepio čaranjima.” Tirso odgovori: „Već sam ti rekao da nitko ne daje svoje oružje kako bi njime bio pobijeđen.” Baudo reče: „Reci kojega si roda?” Tirso odgovori: „Početak stvorenja je od Boga; pokrajina je odakle i ti imaš udjela u razumnoj biti uma; po drugoj pak spoznaji znam da je bio prognan onaj koji je u početku nagovorio Evu, to u svjedočanstvo; sjećaš li se? Spoznah da sam lutao od toga vremena i vjerom odbacih onoga od kojega sam vukao podrijetlo u grijesima.”

32 Baudo zapovjedi glasniku da svemu narodu oglasi neka se popnu na mjesto koje se zove Fileja, gdje je bila priprava zvijeri protiv sveca. Dok su se svi penjali, penjao se i sv. Tirso radujući se i govoreći: „Put tvoje istine izabrao sam, pouči me u svojoj istini.” Kad su došli, lice je sv. Tirsa blistalo i sjajilo tako da su se svi divili. Videći pak bezakonici njegovo blistavo lice, govorili su jedni drugima: „Gledaj kako ga njegova čaranja čine presvijetlim.” Zapovjedi da ga bace u zamku koju mu bijahu pripravili. Kad je pak ušao, onaj koji bijaše sam činio se kao četvrti i reče: „Blagoslivljam te, svemogući Bože, koji si po umnoj snazi svojega Krista utemeljio gore i brežuljke, svim stablima dao rast i u njihovim sjenama dao prebivalište i okrepu svim šumskim zvijerima, da bi te i one po sjenama naslade spoznale i slavile kao Boga koji si nad svima; ti, koji si poznavatelj srca, zazivam tvoju slavu da po strahu od tebe zapovjediš ovim zvijerima da postanu pitome, kako bi barem tako spoznali oni koji su s protivne strane da si ti onaj koji je svojemu sluzi Danielu podložio lavove i iz bezdana satro protivnike; koji si uzburkanim morem potopio bijes Egipćana i po svetoj vjeri vodio svoj narod pustinjskim putem; i sada, Gospodine, požuri u pomoć svojemu sluzi.” I dok je on to govorio, bile su puštene veoma velike i snažne zvijeri. Izišavši pak, dotrčale su s velikim strahom te su stajale oko njega i gledale prema nebu, a on reče: „Davatelju svjetlosti, milosrdni Bože, koji si sabrao vode u jedno sabiralište i ogradio ih pijeskom, neka dođe tvoja slava i daj u ove ralje blagost na svoju slavu i protiv nečistoga Bauda, da se dokaže kako je okrutniji od divljih zvijeri, te ćeš zapovjediti da iziđu i vrate se u svoja prebivališta.” I kad je Tirso to rekao, reče ponovno Gospodnjim glasom životinjama imajući u srcu Krista: „Idite na svoje pašnjake.” Čuvši pak zvijeri glas preblaženoga, ričući lovačkim glasovima, slavile su Boga, svojim su repovima iskazivale poslušnost Božjemu čovjeku i na otvorena vrata zida izlazile nikome ne škodeći; kad su se svi prestrašili, mnogi su podizali glas govoreći: „Ovaj je čovjek od Boga i boji se Boga”, te su mnogi u pustinji po njemu povjerovali u Boga.

33 Pobijeđeni pak Baudo bjesnio je protiv njega kako bi ga pogubio. I ponovno zapovjedi da ga biju šibama; a dok su ga tukli, krv koja mu je tekla s leđa hvatao je svojim svetim rukama, zajedno s komadima mesa, i bacao u lice kužnoga Bauda govoreći: „Ova krv, koja se prolijeva zbog imena Boga i njegova Krista, bit će ti svjedočanstvo na sudu i da te očituje u mukama; najprije ćeš u ovome vijeku biti optužen po svojoj savjesti.” On pak, čuvši to, još se mnogo više razgnjevi protiv njega i zapovjedi da ga teže bičuju. Onima koji su ga gledali kazna se činila okrutnom, ali u usporedbi s Božjom zaštitom i pomoći nije bila ništa; bio je naime bez boli jer ga je čuvala prisutnost anđela. Pun zbunjenosti Baudo zapovjedi onima koji su ga bičevali da prestanu s njim i da ga svezana lancima odvedu u tamnicu dok ne smisli što će s njime učiniti. a Metafrast navodi Jupiterov hram i kip.

Ondje uvodi rođake i prijatelje koji laskanjem nastoje privoljeti Tirsa na žrtvu.c Odatle je očito da ondje nisu bili nazočni nikakvi njegovi rođaci.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

28. siječnja Kalendar godine