Briga za siromahe. Blagoslov Edese. Ponovno propisan način ukopa.
Uostalom, svi vi koji vršite službu otaca, i sinova, i braće, i učenika, a muževi koji nastavate Edesu, donesite plodove svoje pravednosti, svi vi koji ste sa mnom odlučili položiti bilo što za svoj neizbrisivi spomen; da ja sam, odredio im cijenu i nabavivši od njih neku dragocjenu posudu, unajmim dostojne radnike vašega plodonosnog nauma; govorim pak o siromasima, i siročadi, i udovicama, i potrebitima, i strancima, i golima, i gladnima, i svima iscrpljenima trudom i nevoljom: da vaš spomenik spasenja postane savršen u zemlji živih. Vama će naime to biti na spasenje, a meni će se zbog savjeta uračunati dragovoljna plaća. Druga je naime plaća koja se daje djelima, a druga koja se daje riječima. Veći je pak, braćo, onaj koji daje nego onaj koji prima; kao što ste i od samoga Gospodina po Duhu Svetome čuli. Kako dakle svatko od vas po odluci svoje volje bude htio, tako i izvršite. Primio sam milost počasti, braćo, i obilujem. Zaklinjem vas nadalje Gospodinom našim Isusom Kristom, predragi, da se sve razdijeli siromasima: jer mi je vaša ljubav i više nego dovoljna; budući da ste me svim silama i na sve načine počastili: i premda sam ja nedostojan, ipak Bog koji je počašćen, neka vam sam uzvrati preobilnom plaćom. I kao što ste čuli mudroga Učitelja gdje govori: „Tko prima proroka u ime proročko, primit će plaću proročku.” Sam će naime Krist primiti vaš savršeni dar: jer ste me u nadi, poradi njegova imena, obdarili takvom čašću.
9 Neka dakle bude primljen vaš dar, kao što je bio primljen dar pravednoga Noe i dar drevnoga oca našega Abrahama. I neka bude blagoslovljen vaš grad u kojemu prebivate. On je naime grad mudrih i majka Edesa: koja je doista i javno i očito blagoslovljena iz usta Krista Gospodina po njegovim učenicima, a našim apostolima. Jer kad je kraljb Abgar,c koji je sagradio ovaj grad, molio da mu bude dopušteno primiti onoga koji se kao stranac pojavio na zemlji, Spasitelja, kažem, svega svijeta i Gospodina Krista, govorio je: „Čuo sam sve što si učinio i sve što si pretrpio od opakih Židova koji te preziru. Dođi dakle ovamo i prebivaj s nama: imam naime ovaj svoj maleni grad, koji će biti dovoljan tebi i meni.” Diveći se njegovoj vjeri, Gospodin,d poslavši onamo po glasnicima, trajno je blagoslovio onaj grad, učvršćujući njegove temelje: i taj će blagoslov, prebivajućie u njemu, ostati sve dok se s neba ne pojavi Svetac, Isus Krist, Sin Božji i Bog od Boga. Neka nitko dakle od vas ne odstupi od nauma i ne ode bez ploda. Jer tko odluči nešto donijeti pa od toga odustane, neka pretrpi smrt nepravednoga Ananije; koji je doista htio iskušati presvetoga Duha Božjega, a sakriti se od apostola; i ukoren, pao je pred njihove noge.
10 Dok sam pak ja to još govorio, neki vrlo ugledan muž od onih koji su ondje stajali, opsjednut nečistim duhom, smjesta pade na postelju; i vičući, valjao se. Ja mu pak rekoh: „O čovječe, reci što si učinio.” I na zapovijed riječi on odmah ustade i odgovori: „Bio sam donio”, reče, „ovu neku dragocjenu haljinu da se položi s tobom: ali ti si nas osudio, zabranivši da te se pokopa u raskošnijoj odjeći, pa sam počeo u sebi ovako razmišljati: Ako se nipošto ne želi odjenuti u ove haljine, čemu uopće iznositi i pokazivati ovu haljinu? a ako zapovjedi da se dade potrebitima, budući da obilujemo drugim dobrima i novcem, razdijelit ćemo siromasima koliko
A koliko bude potrebno.” Odgovorivši pak, rekoh mu: „Idi i izvrši što si odlučio.” I pošto sam se pomolio za njega i položio ruke na njega, ozdravio je i oslobodio se nečistoga duha.
11 I ponovno rekoh: „Opominjem i zabranjujem da mi itkog zapali svijeću na mome odlasku, da tako ne izgorite u vječnom ognju. Što će naime čovjeku koristiti slava raspadljivoga ognja, koji će izgorjeti od vlastitoga ognja? jer kad se pojavi onaj najstrašniji oganj, u onome tko mu bude podložan bit će progutan. Neka mi dakle bude dosta moja vlastita bol: i neka mi se od vas ne nameće druga kazna. Neka stane i prestane u meni, braćo, jer u boli prođoše dani moji, i okružila me ona zamka koju nisam predvidio; i dođe moj istražitelj; i okrutno me mučeći zamkama, žurno me odvodeh sateliti; i vuku me u zemlju mrtvih i u kraj koji ne poznajem. Molim te i zaklinjem, Spasitelju, Vođo i Stvoritelju moj, da me mučeći ne učiniš bijednim i satirući me ne osudiš. Jer ako dostojno istražiš ono što sam učinio, odasvud će me okružiti propast. Jer kad se sjetim svih ovih svojih djela, nepodnošljiv strah i drhtaj pada na mene i satire me: i teškim nekim užasom bivam shrvan zbog iščekivanja odmazda i kazni koje se gledaju u onome vijeku; i drhtaj me obuzima, i ne mogu podnijeti. I očito me moji zubi udaraju i uznemiruju, ondje škrgućući i boleći zbog strašne osude suda.”
12 Molim vas također, predragi, da me ne pokapate s miomirisima. Jer nerazumnome i ludome ne dolikuju naslade: ali niti slava pristaje neslavnome, niti ikakav dim ugodna mirisa onome koji je trulež i prah zemaljski. Nego prinesite kađenje dima ugodna mirisa u domu Gospodnjem, a mene radije pratite svojim molitvama, i miomirise prinosite Bogu: mene pak pokopajte sa suzama, začeta u bolima: i umjesto ugodna mirisa i blistavih miomirisa, pomozite mi svojim molitvama i prošnjama, zaklinjem vas, čineći uvijek moj spomen u njima. Što će naime mrtvacu koristiti ugodan miris, kad je već lišen osjetila? Svoje pak tamjane palite u domu Božjem, na njegovu slavu i hvalu; jer i on sam ondje prebiva.
C
13 Zašto pak tijelo podložno raspadljivosti umataš u sjajnu i neobičnu haljinu, koja ga zasigurno nipošto neće sačuvati neraspadnutim? Stoga radije zemaljsko tijelo ostavi njegovoj majci zemlji, jer je iz nje bez duha uzeto i ne dolikuje mu tašta slava. Slavnome pak i glasovitome mužu dolikuje bogatstvo, a siromahu pristaje poniznost: i plemenitima doista dolikuje kraljevstvo, a i najnižima dolikuje utjeha vojničke službe, koja naviješta milost utjehe. Niti me igdje polažite u svoje grobnice: jer pretinci vaših grobnica neće me otkupiti iz mojih sužanjstava. Imam pak razlog i opravdanje da prebivam sa svojim Bogom, među strancima i došljacima, budući da sam i ja došljak i stranac, kao i oni. K njima me dakle bacite: jer svako tijelo, braćo moja, prianja uz ono čega je dionik; i svaki se čovjek raduje sebi sličnome i svome drugu. Na groblju dakle, gdje leže oni skrušena srca, ondje me položite i pokopajte: da kad Sin Božji dođe, i učini da oni uskrsnu, i preoblikuje ih, zajedno s njima i mene ozdravi i uskrisi.
Edesa i Ædesa.
a Grčki je: ἄνδρες οἱ γὰρ αιδεσσῶν ολούνες: muževi koji nastavate edesku zemlju. Ponovno se dolje u br. 9 čita αιδεσσα, kod Ptolemeja, Stjepana Bizantinca, Sude i drugih Ædessa.
b Grčki je: Ἀγγαρος kod Euzebija Ἀγγαρος, pogreškom (kako mislim) prepisivača umjesto Ἀθγαρος, drugdje većinom Abgarus i Agabarus. Njegova pisma Isusu Spasitelju i Isusova njemu, prevedena sa sirijskoga jezika na grčki, navodi Euzebije u 1. knjizi Historia Ecclesiastica, pogl. 13, a iz njega Baronije, sv. 1, uz 31. god. Kristovu, br. 58 i dalje, gdje i o nerukotvorenoj Isusovoj slici, iz drevnih Otaca i povjesničara. O objema ćemo često drugdje govoriti. Ta je pisma doduše papa sv. Gelazije proglasio apokrifnima, kao nehagiografska, kaže Baronije, ipak ne tako da bi ih posve izopćio iz Crkve, kao ni mnoge druge knjige koje je neposredno prije nabrojio.
c Grčki je: ὁ ταύτεν ἄννειρας βασιλελα, koji je podigao ovo kraljevstvo. Naziva se Abgar kod Euzebija τῶν υπερ Εὐγράτην εὐνῶν ἐπισημότατα δουβατεύων najslavnije vladajući narodima s one strane Eufrata.
d Grčki: περφας δι ἄγγελων αινωτων, εὐλέγνετω τὴν πόλω poslavši po vječnim anđelima, blagoslovio je grad, pod kojim se riječima čini da se razumije Tadej, koji je 43. godine od Kristova rođenja bio poslan onamo, polaganjem ruku izliječio Abgara od zastarjele bolesti te njega i građane pridružio Kristu. A čini se da je Vossius čitao δ' ἄγγελων, αινωτως εὐλέγνες po glasnicima, vječno je blagoslovio grad. Što je možda primijenio na Kristovo pismo, za koje je Christophorson zabilježio da je poslano δι Ἀνατον ταχυδρόμων po brzonogu glasniku Ananiji.
e Ovdje spada ono što Evagrije piše u 4. knjizi, pogl. 26: kako je Hozroje odlučio opsjesti Edesu, misleći da će opovrgnuti kao lažno ono što se o tom gradu slavi ustima i govorom svih vjernika, naime da neprijatelji nikada neće pokoriti Edesu. To doduše nije zapisano u pismu koje je Krist Bog naš napisao Abgaru (kako marljivi čitatelji mogu doznati iz povijesti Euzebija zvanoga Pamfilov, kod kojega je to pismo od riječi do riječi navedeno), ali ipak vjernici ne samo da opjevavaju nego i vjeruju da je to postiglo takav ishod, te smatraju da taj događaj potvrđuje istinitost onoga proročanstva. Zatim spominje kojim je čudom bio prisiljen prekinuti opsadu toga grada. Isto iz Evagrija prenosi Baronije, sv. 7, 845. god; br. 12.
f Grčki: ταιτα δὲ ζύτου λεγοντος. Dok je pak on to govorio. I odmah zatim: ὁ δὲ προς αύτον, umjesto čega Vossius ovdje ima: Ja mu pak rekoh, a zatim, što ovdje donosi: Odgovorivši pak, rekoh mu, na grčkome se kaže: ἀποκρίτεις δὲ ἐπε προς ζύτον ὁ μαχάριος. Odgovorivši pak, reče mu blaženi. Slaže se i ostalo, i br. 11 Kzí πάλων ἐπεν. I ponovno reče. Odakle se može zaključiti da je ovu Oporuku prije napisao sv. Efrem, a poslije ju je netko umetnuo, dodavši ono što se dogodilo dok ju je na samrti čitao; što je potom netko drugi, kao da je sve napisao svetac, prilagodio prvome licu.
g Ne osuđuje uporabu svijeća na odlasku i sprovodima, uobičajenu već odavna, kako pokazuje Vossius iz raznih Otaca, nego iz poniznosti zabranjuje da se za njega upotrebljavaju.
h Grčki je παραλλήπτρες preuzimatelji, ili liktori, tako u br. 16 παραλλήπτωρ Ἀγγελος. i Ovako ovo mjesto tumači Vossius: neplemenitima je dovoljno ako budu uvršteni makar u broj vojnika, što je kod Grka i Rimljana bilo časno.
Molitve i prinosi za mrtve.
Pogledaj, Gospodine, na poniznost moje prošnje, i molim te da mi se smiluješ i učiniš me dostojnim, jedinorođeni Sine Božji, i da mi ne uzvratiš prema onome što sam u životu učinio. Jer ako bezakonja budeš gledao, Gospodine, Gospodine, tko će opstati? I ako nam uzvratiš prema svome veličanstvu, tko će se na tvome sudu smatrati dostojnim milosrđa? Jer svaka će se usta, kaže Pismo, zatvoriti i sav će svijet postati podložan Bogu. Ne iznosim pak ovo kao da prezirem milost; jer govorim ono što je napisano, preblagi Kriste. Kakva je naime korist od moje krvi ako budem bačen u gorući oganj? Postupaj dakle sa mnom neprestano prema običaju svojih smilovanja; i u tome će se spoznati milost tvoje dobrostivosti i blagosti. a A makar izvršio sud nad cijelom zemljom, kako tvoja milost očituje i zahtijeva, neće se spasiti jedan od tisuće, i od deset tisuća neće se otkupiti dvojica.
15 Što dakle? Ja naime, ponizni i prezreni Efrem, govorim malakšući od boli: Ako dakle netko želeći uvjeriti kaže da neće biti suda smrtnicima, govoreći: „Nego će se izjednačiti nepravednici i grešnici s pravednima i čestitima i istinoljubivima, a ponizni i dobri s opakima i bezbožnima?” Ne može se to tako međusobno izjednačiti: jer nemoguće je da svjetlost bude progutana i pomračena od tame. Kako je naime moguće da se pravedni Abel izjednači s bratoubojicom i nepravednim Kajinom? Ili na koji se način to lako može dogoditi da na istome mjestu borave pravedni i nepravedni? Vičući naime, strašne će i nepodnošljive glasove ispuštati bijedni i nesretni odbačenici.b Molim te, Spasitelju, ne da izjednačiš grešnike s pravednima, zaklinjem te, Sine svake dobrote; nego da se udostojiš protegnuti svoja smilovanja nada me i nad moje ponizne drugove.
16 Što sam dakle prije rekao, ponovno ću reći i od toga neću odstupiti, Gospodine moj; jer ako
A ako ne protegneš svoja preslavna smilovanja nad nas, nitko od nas neće ugledati života. Da je naime jedan Bog dobar, svjedoče svi smrtnici. Ne govorim pak to zato što sam ja grešnik: uobičajeno je naime Svetomu pismu da ono što sam sada rekao posvuda navodi. Smiri se i prestani, o Efreme, govori mi anđeo moj hvatač i ukoritelj: jer ti tvoji neprestani uzdasi neće koristiti; budući da se okrutni sateliti koji su poslani k tebi ne ublažuju darovima. I oštro odgovorivši, reče mi: „Zatvori odsada svoja usta; jerc tvoji drugovi nisu izgubljeni među naraštajima ljudi: grešnik naime smatra da su svi njemu slični; a onaj koji je slijep smatra da su mu slični njegovi rođaci i susjedi.”
17 Pristupite dakle k meni, o braćo moja, i ispruživši me, uredite me: jer moj je duh posve klonuo. I pratite me svojim psalmima i molitvama, i udostojite se ustrajno prinositi prinose za moju malenkost: a kad navršim trideseti dan, učinite moj spomen. Mrtvima se naime u prošnjama i prinosima iskazuje dobročinstvo spomena živih svetaca. I vidite i u pojedinim stvorenim stvarima nešto slično; kao što je mladica loze, i nezreli grozd u polju, i iscijeđeno vino u bačvama. Kad dakle grozd na lozi sazrije, tada će se vino uzburkati i na neki način odstupiti od svoje naravi, premda se čini da nepomično stoji kod kuće. Slično shvatite i o luku: kad naime u kući bude neki suh, a neki posađen u polju, u isto vrijeme kad ovaj razvije svoje zelenilo, i onaj suhi u kući proklija. Ako se dakle plodovi stvorenja tako međusobno slažu, koliko će se više mrtvi okrijepiti u spomenima i prinosima živih? Ako mi pak vješto odgovoriš da to slijedi narav stvorenih stvari, razumjet ćeš da si ti nekakve prvine Božjih stvorenja. Ako te pak usporedba još ne uvjerava dok ne navedem i svjedočanstvo, slušaj strpljivo što je napisano: i, ako budeš htio, razborito ćeš i razumjeti što se govori. Sluga Božji Mojsije, u blagoslovima, nije li blagoslovio Rubenad sve do trećega naraštaja? Ako se dakle mrtvi ne otkupljuju, iz kojega je razloga Mojsije blagoslovio Rubena sve do trećega naraštaja? I ako nema spomena uskrsnuća, čuj što viče apostol Pavao govoreći: „Ako mrtvi uopće ne uskršavaju, zašto se i krste za mrtve?” Oni naime koji bijahu pod Zakonom bijahu zatvoreni u otajstvu do iščekivanja uskrsnuća, za onu vjeru koja se imala objaviti; kao što ste čitali da su u prinosima žrtava svećenici u Zakonu čistili i one koji su u ratu bili ranjeni svojim bezakonjima: puni naime djela bezakonja, dužnici svega što je napisano. Koliko će pak više svećenici Novoga zavjeta Kristova moći zasluženo izbrisati dugove onih koji umiru, u svetim prinosima i prošnjama svojih jezika?
1 Kor 15, 20.
Kad pak pristupite činiti moj spomen, pazite, braćo, da tko ne sagriješi protiv svetinja; nego pozorno, i s poštovanjem, i ponizno, i sveto, i čisto bdijte. Ne zato što bi težu osudu zasluživao grijeh počinjen iz požude tijela povrh ostalih u njemu usađenih: ima naime i drugih grijeha daleko težih i gorih od njega. Ipak mi se čini da mi prijeti ovo jadno zlo, da ću možda prigodom časti i spomena, zbog vaših neurednih čina, polagati račun za vas svome Bogu. Možda će mi naime na sudu to predbaciti govoreći: „O Efreme, svemu ovome ti si bio uzrok i začetnik; jer si okupio takve razuzdane ljude.” Pisano je naime: „Bludnicima i preljubnicima sudit će Bog.” I što ćemo reći na to, predraga braćo moja? Ono što sam malo prije rekao obuzet strahom, i sada ću reći,
18 da naime za onoga kome će Bog suditi valja smatrati da se s njime postupa blago i popustljivo. „Kad nam se naime sudi”, kaže Apostol, „Gospodin nas kori da ne budemo osuđeni s ovim svijetom.” Jer kao što malo kvasca ukvasa cijelo tijesto, tako dokolica razmišljanja o zlu, kad se proširi, sažiže cijelo tijelo. I kao što hrđa željeza njega samoga izjeda, tako se i grijeh koji ljudi počine protivi njihovim čestitijim udovima i običajima; i kad ga već počine, izjeda i kvari one koji su ispunili njegov put. A onaj tko nije izvršioe njegovu volju jest poput putnika od jednoga dana koji boravi u nekom svratištu, odakle poslije odlazi. Tako će, proboravivši kratko vrijeme, naposljetku pobjeći. Prolazi naime ovo smrtno tijelo, i oblači besmrtno i nebesko: i kad propadne, tada će djelotvorno uskrsnuti neraspadljivo, lišeno svake raspadljivosti. Evo i najsjajnija i najmilija svjetiljka Crkve, Pavao, prije ovih riječi naše slabosti upotrebljava, ili čak potvrđuje, kad kaže: „Sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti.” a Bilježi Vossius da drugo čitanje ima ovako: I makar sudio cijeloj zemlji po milosti i milosrđu; ipak će se jedva jedan od tisuće spasiti. Što dakle ako sud bude po samoj pravednosti? b Tako grčki rukopis i drugo čitanje kod Vossiusa.c Tko su ovi? jesu li monasi, kako se čini da u prethodnom broju tumači Vossius? ili općenito katolici, koji, ako se žele poslužiti pripravnom im milošću, neće propasti? d Vulgata ima samo, Pnz 33, 6: Neka živi Ruben i neka ne umre, i neka bude malen brojem. Možda je sirijski prijevod, kojim se služio sv. Efrem, imao tako. Kaldejski ovako tumači: Neka živi Ruben u vječnom životu i neka ne umre drugom smrću, i neka prime sinovi njegovi baštinu svoju prema broju svojemu.e Tako smo popravili iz grčkoga.
Blagoslovi učenika. Prokletstvo krivovjeraca.
Ali dođite ovamo, učenici moji, što se ostaloga tiče, budite blagoslovljeni u jakosti dobroga pastira i svetoga Učitelja, Isusa Krista Gospodina našega, koji je Bog od Boga. I premda ja nisam kao Noa, vi ipak budite blagoslovljeni kao Šem i Jafet. I premda nisam kao Melkisedek, vi ipak postanite kao Abraham. Premda ja nisam kao Izak, vi ipak pristupajući budite blagoslovljeni kao Jakov. I premda nisam kao Mojsije, vi budite kao Jošua, sin Nunov. Premda ja nisam kao Ilija, primite dvostrukoga duha, kao što je zatražio prorok Elizej. Započet ću pak i kod vas, moji učenici, zazivati vam dobro.
a Amba, mužu divljenja vrijedni, Krist neka uzveliča tvoj grob nad zemljom, i neka tvoja osoba bude blizu anđela Božjega veličanstva, i neka budeš učinjen sličnim velikomu Mojsiju, da svi koji te gledaju shvate da si izabrani sluga Božji. A tebe,b Abrahame, jer si došavši prionuo uz mene, neka usliši Bog Abrahamov u tvojim molitvama i prošnjama, i prije nego otvoriš svoja usta, neka ih ispuni mudrošću i razumom, kao što drugdje kaže Prorok: „Raširi usta svoja, i ja ću ih napuniti.”
20 Šimune, tebi kažem, neka te usliši Bog kada ga zamoliš u svojim molitvama, i uđi u višnji grad. Neka se ispuni njegova Crkva kao čaša mješavine naroda koji ne vjeruju na spasenje. Neka dođu zaručnice pred lice tvoje i zatvorene u nauk tvoj. Od kojih su doduše zaručnice majke, a zatvorene su pak bile zadržavane kao pod jarmom protivnika,c a Krist došavši oslobodio je ove, koje su od tebe slušale prispodobe razboritosti, da po tebi prime nauk života od Duha Svetoga i od tebe postignu spasenje duša. I kao mudar liječnikd u prispodobi potrebitih, tako neka u posjedu prođe tvoj sluh. Mara, mužu galilejski, blagi i jednostavni, ponizni i pravedni, blagi, kažem, ne po naravi, nego slobodnom voljom, kao u
A u nadi Božjoj boreći se, pomogao si mi u mojim patnjama. Sam dakle Bog neka ti uzvrati tvoju plaću među pobožnima, koju ćeš primiti sa svima svetima.
21 Zenobije,e mužu gisdrazejski, što se tumači kao lovački i uvježban te moćan i snažan ratnik, neka tvoja riječ postane nalik ognju i neka proždre mnoštvo bezakonika. I kao što plamen prolazi kroz guste šume, tako neka ih tvoja stega poliže, i budi poučen u svakoj spoznaji Božjoj. I kao što se slavni David proslavio pobijedivši opakoga Golijata, tako ćeš i ti zanosom kontemplacije i ekstazom pobijediti duše onih koji lutaju. Odjeni se bojnom opremom svetih i kacigom nade spasenja, utvrdom svetih apostola: koja je pak bojna oprema svetih sam Duh Sveti, a kaciga njihove jakosti jest prst Božji. Neka ti pratitelj i pomoćnik uvijek bude sam blagi i milosrdni Gospodin, koji nikada ni u čemu neće zakazati.
22 Jao tebi,f Paulona, čija je majka među ženama prokleta. Jao utrobi koja te rodila, jer si postao dionikom propasti svih krivovjerja i ulaziš na vrata razbojnika: tvoja su naime djela puna svake opačine i sramote. Razgolićen, odbačen si od milosti i poput Jude Iškariotskoga postao si izdajnik, te osramoćen u svim svojim nastojanjima. Stup je naime ovoga sjedište koje si ti napustio. Strašno će pak čudo na tvome tijelu pokazati onaj koji drži nebo i u kojemu je ustanovljena i utvrđena narav svakoga stvorenja, jer je u njemu utemeljeno svako stvorenje, more i punina njegova. Pouzdao si se naime u slomljenu trsku, napuštajući štap i bojnu opremu Križa, koja nemoćne učvršćuje i svaku strast i bolest kako duše tako i tijela liječi i ozdravlja.
23 g Arovandrane, mužu neobuzdani i buntovni, jer si htio srušiti i istrijebiti zajednice Kristovih crkava koje je sabrao Duh Sveti, neka se izbriše tvoj spomen s ove zemlje pod nebom, i neka se ne nađe u knjizi živih, jer si napustio vino života, naime krv Kristovu, i nebeski kruh, to jest tijelo Krista i Spasitelja našega, te si jeo hranu onečišćenih žrtava i pio vino grešnika, mutnu žuč. Riječ Božja, Sin Očev, na kojega su tvoja bezbožna usta bacala prokletstva i hulila, neka oštrom i pomnom istragom zatraži od tebe pogrdu i uvredu njemu nanesenu, a slično i od svih krivovjeraca, arijanaca, kažem, i manihejaca,h katara i i ofita, k marcionita i l eunomijaca i m euhita te n kauhita, o paulijanaca i p valentinijanaca, q vitalijanaca i nečistih r borborijanaca, i svih ostalih bezbožnika koji štuju drveće i kamenje, također Sunce i Mjesec, kakvi su i gataoci i zvjezdoznanci, koji su se na različite načine odijelili protiv svetoga Veličanstva čistoga i neokaljanoga Trojstva, Oca i Sina i svetoga i životvornoga Duha.
24 Blagoslovljen onaj koji je izabrao svoju Katoličku Crkvu, kao svetu janjičicu, koju vuk kvaritelj nije satro, i neokaljanu golubicu, koju nije sustigao onaj koji ju je progonio da je satre i uništi, lukavi i prepredeni lovac jastreb. Jer čaša je u ruci Gospodnjoj, puna mutnoga vina, i iz nje piju svi otpadnici Kristovi, djelitelji svetoga i svakoga početka lišenoga Trojstva, a neprijatelji istine, židovski, kažem, rod, kad su pili, izbljuvali su, i okrutno su navalili na našega Spasitelja Isusa Krista. I nije čudo: jer bijesan pas, potaknut bijesom i ludilom, grize i vlastitoga gospodara. Na isti su način i Židovi činili, i još uvijek čine, te kao nekim bijesom gonjeni, kleveću i hule na svoga Gospodina. Mi pak proslavimo preuzvišenoga Februarii Tom. I.
Boga svemira, kojemu se ne mogu približiti potomci otpadnika. Da su naime oni imali ikakvu pomisao da bi i grešnici mogli uzići na nebo, posve bi se razilazeći i ondje sijali neslogu, u domu, kažem, pobožnosti, u nebeskim šatorima, kao što su u drevna vremena njihovi preci u zemlji kaldejskoj gradnjom kule svim nastojanjem težili uzići na nebo, te su posrnuvši pali, odbačeni od milosti, isprazno i uzalud bezakonito postupajući, te su stoga i bili pomiješani i najudaljenijim razdvajanjem podijeljeni svi njihovi jezici. Ako je dakle one koji su pokušali to zlo snašla tako žestoka nesreća, kad su htjeli uzići u mjesto i kraj nadnebeskih svetih i prebivalište budnih, i plaća im je tako očito pala na vlastite glave, kako neće još više biti osuđeni i smatrani dostojnima kazne oni koji namjeravaju sijati razdor otpada u srcima smrtnika, protiv Boga Oca i jedinorođenoga Sina njegova i Duha Svetoga?
a Grčki rukopis ima 'Δερπάμ, kao da je isti onaj koji se odmah na drugom mjestu blagoslivlja. Vossius kaže da se drugdje čita Ambaner, drugdje Amba, no da je to ipak isto što i Abba! Ovdje nije riječ o sv. Abbi, o kojemu govore Meneji 22. studenoga i Teodoret u djelu Philotheus, pogl. 4. Prije bi se moglo pitati nije li to onaj nizibijski anahoret kojega Sozomen u knj. 6, pogl. 33 naziva 'Δεδας, premda ga isti u knj. 3, pogl. 15, gdje nabraja ovih pet Efremovih učenika, zove 'Δεδαν.
b Ili je ovaj Abraham drugi od onoga kojega Latini časte 16. ožujka, a Grci 29. listopada, čiji je životopis napisao isti sv. Efrem i pokazao da mu je bio blizak, ili je netko poslije nešto dodao tomu životopisu, budući da se ondje spominje smrt Abrahamova, a on je ovdje nazočan umirućemu Efremu.
c Ovo smo umjereno ispravili prema grčkom predlošku.
d Drugdje „u taborima”, kaže Vossius.
e Grčki: ἄνηρ γηδράς, muž Gesdras. Drugi, prema svjedočanstvu Vossiusa, čitaju Gizarej i Zigarej.
f Ovoga Sozomen u knj. 3, pogl. 15 i Nicefor u knj. 9, pogl. 16 nazivaju Παλιωναν.
g Grčki rukopis: 'Αρονανδάν. Sozomen i Nicefor: 'Δρανδάν. Vossius drugdje kaže da se 'Αρονανδάν, Θουδόχρ naziva Anarad.
h Izložit ćemo manje poznata imena krivovjeraca. Κενθαρούς, to jest čistima, nazvali su se novacijanci koji su nijekali pokoru i drugi brak, kako donosi Predestinat Sirmondov, krivovjerje 46, i Baronije, sv. 2, god. 254, br. 106. Otuda neki učeni muž nagađa da je izvedena njemačka riječ Ketter, koja nama znači krivovjerca. i Ofiti su štovali zmiju kao Božju mudrost, koja bi na bajanje svećenika izišla iz rupe, popela se na oltar, lizala prinesene kruhove, savijala se oko njih i potom se vraćala u rupu. I to je bila njihova euharistija, koju su zatim dijelili narodu. O njima raspravlja Baronije, sv. 2, god. 145, br. 12 i dalje, koji navodi više otaca, kojima dodaj Predestinata, krivovjerje 17. Začetnik krivovjerja bio je neki Eufrat. k O Marcionovu krivovjerju i običajima opširno piše Baronije iz drevnih pisaca uz god. 146, a kraće Predestinat, krivovjerje 21. l O Eunomijevim hulama protiv Sina Božjega i Duha Svetoga te nepodnošljivoj oholosti opširno iz sv. Bazilija, Nisenskoga i Teodoreta raspravlja Baronije uz god. 360, br. 35 i dalje. m Mesalijanci, koje Epifanije, Teodoret u knj. 4 djela Hæreticæ fabulæ, pogl. 11 i drugi nazivaju Masalijancima, što prevedeno na grčki jezik znači euhiti ili molitelji, nazivali su sami sebe πνεματιανούς, to jest duhovnima, zato što nisu obavljali nikakav posao, nego bi, kad bi završili s molitvom, najveći dio dana spavali. Njihova buncanja opisuje Teodoret, zbog kojih su nazvani entuzijastima. Protiv njih je, kaže Predestinat, krivovjerje 37, pisao Efrem, prezbiter Siraca, ali i sv. Amfilohije i Flavijan Antiohijski.
n Tko su bili kauhiti, sada mi ne pada na pamet. o Paulijanci su nazvani po Pavlu Samosatskom, antiohijskom biskupu, koji je slijedeći Artemona ili Artemu tvrdio da je Krist samo čovjek, pa je stoga svrgnut sa stolice u vrijeme cara Aurelijana, Teodoret, knj. 2 djela Hæreticæ fabulæ, pogl. 8, Predestinat, krivovjerje 44. Oni koji su dakle bili artemonijanci, poslije su nazvani paulijancima, a zatim fotinijancima. p Valentin je u vrijeme cara Antonina iznio besmislene bajke o eonima, Teodoret, knj. 1, pogl. 7. Od njega su se valentinijanci raspršili po Istoku i teško ranili Crkvu Božju, kaže Predestinat, krivovjerje 11, a o njima mnogo ima Baronije u sv. 2 djela Annales. q Vital, antiohijski prezbiter pod sv. Melecijem, zatim biskup apolinarista, otuda vitalijanci. Tako Vossius i Prateolus iz Nicefora, knj. 11, pogl. 12 i knj. 12, pogl. 4, a o Apolinaru ćemo raspravljati niže. r Barbeloti, kako piše Teodoret u knj. 1, pogl. 13, dodali su druga buncanja Valentinovima, a zbog najgnjusnijih čina nazvani su borborijancima, ἀπὸ τοῦ βορείρον, od blata i prljavštine. O njima raspravljaju i Vossius i Prateolus.
8 Grčki rukopis ima μονάρχεω τράδες, koje je čitanje zabilježio i Vossius, a prevodi se: „koje jedino zapovijeda i kraljuje te vlada”.
Preporučena vjera i pobožna djela te gnušanje nad krivovjercima.
Revno dakle pazeći na moje zapovijedi i nauk, kao moji učenici, ne otpadajte od katoličke vjere, koju sam i sam primivši od najranije mladosti sačuvao nepokolebljivom i neuzdrmanom, niti od nje odstupajte u kakvoj sumnji i raskolu. Ako bi pak tko posumnjao, ili se spotaknuvši i rasplinuvši protiv Boga i njegove svete Crkve odvojio, neka još dišući i živ bude strmoglavljen u pakao i neka postane dionikom baštine Kainova prokletstva, te neka stenje i dršće na zemlji. I tkogod bi Sina učinio manjim od Oca, neka nepokopan i bez ukopa i sam živ jednako siđe u zemlju. Ako bi se pak tko razišao s Duhom Svetim, takav neka na sudu ne postigne milosrđa. I ako bi se tko uzdigao protiv Katoličke Crkve, neka postane gubav poput bezumnoga i ludoga Gehazija. Tkogod nadalje napusti ispravnu vjeru razuma, neka bude svezan užetom bezakonja izdajnika Jude. Vjeru naime koju sam primio naučio sam od svetih apostola, a oni su je, primivši je od Boga, propovijedali svakomu stvorenju. Nepodnošljivo je dakle i nadasve valja izbjegavati bezakonje hule na Boga, čijega se mamca i primamljivanja otvoreno klonite, o moji učenici. Jer otpad od Boga svemira propovijeda onaj koji huli, i uklanja temelj riječi vjere. A mi, pritisnuti teškim ropstvom, ne možemo se lako uspraviti od mrzovoljnoga tijela. Nemojmo dakle grijesima gomilati grijehe.
26 Imam pak iščekivanje nade u tome i utjehu ljubavi pred Gospodinom što ni na koji način nisam u cijelom svom životu napadao Gospodina pogrdama i što luda riječ nije izišla iz mojih usana. One naime koji mrze tebe, Gospodine, savršenom sam mržnjom mrzio, i tvoje sam se neprijatelje posve gnušao. Spomen mojih riječi, braćo moja, urežite u svoja srca: jer mi je i njima od početka začetnik bio Bog. I ovo neka vam bude vježba u Bogu: da naime ljubite neprestana bdjenja, pjevanje psalama i postove te vjeru, i da se uvijek nadate i iščekujete Gospodina svega i Spasitelja našega Isusa Krista. Osim toga treba da s ljubavlju vodimo brigu i o primanju gostiju i putnika. Jer tko prima putnika, posve očito prima samoga Boga. Pazite dakle da tko ne nazove putnika takvim, nego neka ga radije svatko od vas nazove vlastitim udom.
27 I u pogledu vjere osobito budite postojani, čuvajući se protivnika, činitelja, kažem, bezakonja i praznorječivaca i zavodnika. Što doduše ni Apostol nije propustio reći i poučiti, ondje gdje ovako govori: „Znajte da će nakon moga odlaska ući među vas teški vuci koji neće štedjeti stada, govoreći izopačeno da odvuku učenike za sobom.” I drugdje u Evanđelju kaže Gospodin: „Koji dolaze k vama u ovčjem ruhu, a iznutra su vuci grabežljivi”, imajući doduše, kaže, slatke riječi, a srce puno žuči i gorčine. I odjeveni su doduše u žalosnu odjeću, premda su sami od početka učenici đavla koji nam zavidi, zbog čega i donose njegov a kukolj. Svakim dakle nastojanjem i marljivošću čuvajući se, bježite od druženja s njima. Jasan vam pak primjer toga dajem, predragi: ako se nađe kakav poganin i seljak kako stoji u kraljevskom mjestu, premda se činilo da nije počinio ništa zla ni nerazumna, ipak će kao drznik biti izvrgnut sramoti i doveden na sud te ispitan prema zakonima, dakako kao stranac takvoga mjesta.
28 Nemojte dakle sjediti zajedno s njima u vijeću njihove taštine i ne istražujte stazu njihovih misli. Malo se naime razlikuje živi li tko s demonom ili s mužem otpadnikom i bezakonim bjeguncem: zakleti će naime demon od straha pobjeći, jer ne može ondje ostati gdje se protiv njega spominje Krist. Ti pak, o čovječe, budući da si izvana u Kristovu tijelu, ako si i iznutra u njegovu duhu, savršen si Kristov čovjek. Jer čovjek koji nije primio krštenje sličan je nekoj kući pripremljenoj za Kralja u kojoj Kralj uopće nije stanovao. Ali ako zakuneš bezakonika i nevjernika, ovaj će se dvostruko poslužiti svojom zloćom i neće nimalo popustiti od svoga ludila. Zakleti pak nečisti demoni lakše se mogu svladati nego što se mogu uvjeriti sinovi bezakonja. Jer demoni ispovijedajući Sina Božjega govore: „Ti si Krist, Sin Božji.” A prvaci i propovjednici otpada, Židovi, kažem, i paulijanci, bezbožni i protivnici Kristovi, uporno tvrde da on nije Sin Božji. I vidi njihove neobuzdane i opore običaje. Začetnik i prvak njihova otpada viče i govori: „Što mi imamo s tobom, Isuse, Sine Božji?” A oni neprestano niječu.
29 Ako je dakle moguće da neplodna vrba proklija na suhom i bezvodnom mjestu, bit će moguće i da se jednom otpadnik pouči. Jer će se naumi i osjećaji ohole pameti poniziti, kako se čini proroku Izaiji koji naviješta: „Svaka će se gora i brežuljak poniziti, i što je krivo postat će ravno, a hrapavo glatki putovi.” Ako dakle neplodna vrba jednom proklija u kršu, potvrdit će se i proročka riječ za nas, i dogodit će im se više i veće od toga, te će pristupiti razbojnici i nepravednici da uče istinu. Kao što pak gavran nikada ne može postati bijel,b i kad bi on pobijelio, i zao bi postao dobar te bi pristupivši naučio ono što je dobro. Događa se pak katkad da u zimsko vrijeme, dok pada snijeg, gavran neko vrijeme izgleda bijel, premda je inače po svojoj naravi taman i crn: čim se naime potakne na let i strese sa sebe sav snijeg, ukazuje se promatračima u istoj boji u kojoj je bio prije. Njemu su slični i grešnici: oni naime koji, kad su skrušeni na kratko vrijeme pokazali privremene plodove pokore bojeći se riječi budućega suda, zato što nisu ostali postojani u vremenu i odluci svoje skrušenosti, malo poslije, kao da su sve zaboravili, ponovno bivaju odvučeni na prijašnje mjesto poroka.
30 Slušajte moje odredbe i zapovijedi, o moji učenici, i uvijek ih držite u pameti: niti odstupajte s puta istine, niti se uklanjajte od mojih predaja i opomena. Kada pak čujete za ratove i meteže u stvorenju, znajte da je pred vratima svršetak, i stoga čvrsto i postojano držite svoju nadu. Pisano je naime da će se dogoditi sve što je u Pismu rečeno. Jer „nebo će”, kaže, „i zemlja proći, ali nijedna jota ni jedna kovrčica iz zakona neće moći proći”, kao što se Gospodin i Učitelj naš samim sobom zakleo i rekao. A znate da je on istinit i da nikada ne laže. Da bismo dakle mogli stati pred nepodmitljivoga i nepromjenjivoga Suca najpravednije osude, ozbiljno se potrudimo da dobrim djelima u strpljivosti neprestano činimo sebe savršenima i neporočnima.
a Grčki je: διδ δα χαι τὰς κρείου τυχχανον ζιζανώς. Vossius je preveo: „zbog čega i jesu sjeme njegova kukolja”.
b Jednostavnije i jasnije rukopis: „Kao što pak gavran nikada ne može postati bijel, niti će ovi postati bijeli, niti će zao postati dobar.”
A poglavlje VII.
O životu istoga sv. Efrema
Preporučena čednost pobožne žene, preminuće.
Međutim, dok je to sa suzama sveti i blaženi muž zapovijedao i nalagao, a mnoštvo cijeloga grada stajalo unaokolo i plakalo, neka žena imenom Lamprotata, kći velikoga Aristida, razmaknuvši s jedne i s druge strane gomilu muškaraca i žena, pade pred njegove noge i reče: „Tako ti tvoga Boga, kojega si ljubio od svoje mladosti sve do starosti, dopusti meni, svojoj službenici, da mogu načiniti maleni lijes, kao što si nas zapovijedajući zakleo, u koji ću položiti tvoje časne moći.” A on, prihvativši i odobrivši žar njezine nakane, reče joj: „Ženo, idi, učini kako si u sebi naumila, a druge koje to žele učiniti nemoj sprječavati. Ali čuvaj se da mi ne načiniš grobnicu od mramora: ništa mi naime neće koristiti tašta slava.”
32 Nadalje, ovu ti najkraću zapovijed nalažem, koju gledaj da obdržavaš: „Nipošto nemoj sjediti u nosiljkama.” Niti je naime pobožno i sveto, niti dopušteno da muškarac prigiba svoj vrat pod teret žene i da pratitelji na svojim ramenima nose unaokolo onu koja nam je bila uzrok propasti i smrti: jer samoga Krista, kojemu pristupaš na klanjanje, podvrgavaš jarmu. Zar nisi čitala ili čula da je svakomu muškarcu glava Krist? I kada što komu mjeriš, sjeti se općega uskrsnuća i uzvrata za naša djela koji će nam ondje dati Bog. Jer kojom mjerom tko izmjeri, onom će mu se uzvratiti. Štoviše, možda si čula i samoga Boga gdje govori: „Svakoga ću prema putovima vašim i prema nastojanjima vašim suditi, dome Izraelov: živ sam ja, govori Gospodin.”
33 Tada se djevojka zakle pred nazočnim narodom govoreći: „Tako mi Boga, kojemu si postojano služio od svoje mladosti sve do starosti, ubuduće neću ući u nosiljku i više čovjek neće podmetati leđa da nosi moju nosiljku. Ako li slažem, neka u isti čas dođe mač uništenja i propasti u mojoj mladosti, a u budućem ognju moj će se dio ubrojiti s bezbožnicima. I ako prekršim tvoje zapovijedi, neka budem postavljena za primjer pred cijelom Crkvom Božjom.” Blaženi pak muž odgovarajući reče joj: „O kćeri, prije nego klonem i umrem, blagoslovit ću te prema tvojoj nakani i želji. Neka ne ponestane iz tvoga sjemena nauka svetih dovijeka. Kada dođe Krist da promijeni nebo i zemlju, on će sam upisati tvoj spomen u knjigu života u kraljevstvu nebeskom. I mir Božji, koji svete kruni neokaljanim vijencima, neka ti u pozivu udijeli nagradu po tvome srcu.” Jer Bogu i Ocu dolikuje slava, i jedinorođenomu Sinu klanjanje, i Duhu Svetomu veličanstvo i veličajnost, prije svih vjekova, i sada i uvijek, i u naraštaje naraštaja u beskonačne vijeke vjekova, amen.
34 I govoreći to, i mnogo drugoga osim toga, predade dušu Bogu. I preminu blaženi u Gospodinu u najboljem stanju života: i učini se s njegovim tijelom kako je sam bio zapovjedio svojim učenicima, na slavu Boga svemogućega, amen.
Govor sv. Grgura Nisenskoga, biskupa.
Uvod. Izlaganje predmeta. Što u Efremu valja hvaliti.
Skrivena usporedba u božanskim Evanđeljima ozbiljno me potiče na postavljeni predmet govora, i razvezuje jezik sputan uzdom šutnje, te poravnava i uređuje staze misli kao neka prostrana polja, a kola govora čini spremnima i hitrima da krenu na put, dok jasnim glasom na neki način kliče ovim riječima: „Niti se užiže svjetiljka i stavlja pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima koji su u kući.” Što pak iz toga valja razumjeti, dodaje govoreći: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela.” Zar dakle nećemo s pravom biti vrijedni prijekora ako nemarni i lijeni šutnjom obavijemo ono u čijem nam je slavljenju sam Gospodin zapovjedio da smognemo veliku odvažnost? Budući da je naime život ovoga svetoga oca zapalio svijetu kao sjajnu i od sunca blistaviju baklju te ga postavio pred vas da se izloži, ne podnosi da ga šutnjom mimoilazeći sakrijemo pod posudu, nego radije da ga postavimo na uzvišeni vrh Crkve, kako bi zasjao svima koji borave u ovoj kući cijeloga svijeta, i kako bi oni koji od njega prime svjetlost slavili i hvalili nebeskoga Oca.
2 Stoga se ne valja toliko bojati one njegove očinske zabrane a da bi se prezrela zapovijed samoga Gospodina. Štoviše, i sam početak njegove pohvale valjalo je odatle uzeti, premda smo mi to odgodili za posljednji dio govora. Onomu naime tko ispravno promatra samu stvar, nipošto se neće činiti zabranom ono što onomu koji se kloni ljudske slave brani da se kiti pohvalama: ili je to zasigurno spona laka za odrješivanje, i takva obveza koja one koji ljube potiče radije na to da upravo to izvrše. Jer ono čime je on mislio da će izbjeći pohvale, okovom zabrane rušeći i priječeći naše pokušaje, upravo nam to pruža prigodu za pohvalu. Budući da naime pojedini sjajni darovi njegove duše pružaju obilnu građu za pohvalu, onda to ponajprije što ga pohvale ne diraju. Želio je naime ne činiti se, nego radije biti dobar. Već i samo zbog toga, premda ništa drugo pohvale vrijedno ne bi učinio, doista bi zaslužio da bude hvaljen. Toliko je naime govorio da ga pohvale vesele te je tom sponom radije htio zapečatiti i izbjeći prijekor koji iz njih proizlazi. To pak otvara prvo trkalište našemu govoru i jasno pokazuje cilj prema kojemu valja upraviti trk: da ne bismo nepromišljeno napredujući srljali strmoglavce, nego koračajući kraljevskim putem promotrili toga divljenja vrijednoga Božjega muža, koji ne bi zabranio da ga se hvali da nije spoznao da je dostojan pohvala: jer nitko, osim onoga tko je veoma znamenit i poštovanja vrijedan, dok se još u životu ističe najvećim krepostima, ne zapovijeda da se spomen na njega izbriše zaboravom kod potomaka. I kao što Pavao, propovjednik milosti, pokrovitelj Crkve, usta Kristova, premda je sam o sebi rekao: „Nisam dostojan zvati se apostolom”, nije ipak time postigao da bi se manje nazivao apostolom: štoviše, što je poniznije mislio o sebi, to je veću slavu postigao. Tako i ovaj naš veliki otac, budući da je razborito i oprezno samoga sebe smatrao nedostojnim pohvala, upravo stoga nadalje zaslužuje da ga se slavi pohvalama.
3 Budući da je dakle takav običaj i ustanova naše Crkve da se štovatelji kreposti, zato što su prigrlili
A njezinu stranu, krune, a ponajviše oni koji su zbog poniznoga mišljenja o samima sebi postali uzvišeni duhom, budući da samo Evanđelje kaže: „Tko se ponizuje, uzvisit će se”, nipošto dakle ne valja kuditi, niti ismijavati, niti koriti one koji opisujući kreposti i pohvale ovoga svetoga oca podižu nama njegov život kao neki živi i oduhovljeni stup. A da ono što smo spomenuli nipošto nije lažno, razboriti će slušatelj spoznati ako, kad se govor završi, sabere različite vrste njegovih kreposti, od kojih ćemo mi, pletući vijenac kao od dragocjenoga i raznovrsnoga kamenja ukrašenoga zlatom, prinijeti ugodan i željen dar Kristovoj Crkvi. Ona se naime raduje i veseli što se resi takvim darovima kad god se dogodi da treba slaviti svečani spomen pravednika.b Stoga, budući da tijek godine donosi da danas trebamo hvaliti i slaviti sv. Efrema, ne može biti a da s golemom radošću ne prihvati i prigrli ovaj spomenik i zalog ljubavi.
zbog različitih kreposti,
b na godišnjicu;
daleko najveći muž.
B
4 Efrema dakle trebam slaviti koji je na ustima svima kršćanima: Efrema, kažem, Sirca, jer se ne stidimo onoga roda čijim smo običajima proslavljeni. Efrema, čiji je sjaj života i nauka obasjao sav krug zemaljski: poznat je naime gotovo na svakome mjestu koje obasjava Sunce, a ostaje nepoznat samo onima koji ne poznaju veliko svjetlo Crkve, sv. Bazilija. Efrema, onaj uistinu poznati Eufrat Crkve, čijim vodama natopljeno mnoštvo kršćana donosi stostruki plod vjere. Efrema, onu plodnu Božju lozu koja poput slatkih grozdova donoseći plodove nauka, hraneći i ispunjajući sinove Crkve božanskom ljubavlju, okrepljuje i veseli. Efrema, dobroga i vjernoga upravitelja Crkve, koji jednako dijeleći sudrugovima mjeru kreposti, najrazboritije upravlja Božjom obitelji.
Izostavivši pak ono
čime se ponajprije bave govornici,
C rodom, domovinom, odgojem, umijećima,
Ef 4, 13.
6 Budući da smo dakle upoznali da ovaj naš veliki otac ne želi biti obasipan onim smiješnim pohvalama kojima se zanose ljudi odani osjetilima i tijelu, nastojat ćemo ga barem skromno proslaviti iz njegovih vlastitih trudova: jer govor nema takvu narav da bi se naprezao iznad svojih snaga. Stoga ćemo se truditi da niti sputani mucanjem ne obavijemo šutnjom ono što o njemu valja reći, niti koračajući nekom stazom tuđom ustanovama Otaca ne skrenemo s kraljevskoga puta, nego prolazeći između jednoga i drugoga primijenimo govoru prikladnu umjerenost. A kakvo je ono što smo sebi postavili i uzeli za osnovu da ispletemo njegovu pohvalu? Djelovanje naime i kontemplacija, koje slijedi roj kreposti: vjera, nada, ljubav, pobožnost prema Bogu, razmatranje Svetoga pisma, čistoća duše i tijela, neprestanost suza, samoća života, povlačenje iz mjesta u mjesto, bijeg od zala, trajni nauk, neprestana molitva, post i neumjerena bdjenja, spavanje na zemlji i gotovo nevjerojatna strogost života, dragovoljno siromaštvo s jedinstvenom poniznošću, milosrđe koje nadilazi ljudsko stanje, božanska revnost protiv onih koji su bijesom nasrtali na pobožnost i vjeru, napokon sve čime se čovjek odlikuje na sliku Božju. Tim se pohvalama resi ovaj naš otac; ono što spominjemo priznaje; ne skriva mu se da su te povlastice njegove vlastite; i ne prezire ove govore, kao nama, a ne njemu korisne. Jer i maleno pripovijedanje o njemu postaje revnima povod da prigrle krepost. A to nismo naučili odakle drugdje, nego iz onoga što je on sam rasijao u svojim različitim spisima: iz kojih, kažem, poput marljive pčele skupljajući korisno s mnogih cvjetova, načinismo ovo duhovno saće. Nama pak koji to pokušavamo nipošto se neće rasrditi, kad se više ne boji opakoga demona koji mnoge i u posljednjoj borbi zna podbosti: već je naime stigao u mirnu luku bestjelesnih bića, gdje se uopće ne plaši nikakvih oluja i bura. Hajde dakle, zadržavajući se pomalo na svakome od onoga što je nabrojeno, pokažimo onima koji su se okupili kakav je postao taj izvanredni muž i do kojega se stupnja duhovne svetosti sam uzdigao.
a Tako se bio osigurao u Oporuci, pogl. 2, br. 7: „Neka me dakle nitko ne proglašava blaženim.” I malo prije: „Neka me ni nitko od vas, braćo, ne slavi pohvalnim govorima.”
b Grčki je: 'Έφραιμ δὲ νῶν εἰς εὐγημεῖα πιρεχήχης τρεχῶν ὸ χρόνοι. „Efrema pak sada na slavljenje dovede vrijeme koje teče.”
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.