Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 1. veljače

O sv. Efremu Sircu u Edesi u Mezopotamiji

DE S. EPHRÆM SYRO EDESSÆ IN MESOPOTAMIA. D

Sadržaj (33)
  1. Prethodni komentar.
  2. § I. Tko je napisao životopis sv. Efrema?
  3. § II. Vrijeme rođenja sv. Efrema.
  4. § IV. Nauk sv. Efrema, spisi, poznavanje grčkoga jezika.
  5. § V. Prijateljstvo sv. Efrema s drugim svecima.
  6. § VI. Izvori skrušenosti sv. Efrema.
  7. Pripovijest svetoga oca našega efrema monasima o njegovu obraćenju.
  8. Sv. Naš otac efrem sirac
  9. I njegov prikor samome sebi,
  10. Istoga sv. Oca efrema
  11. Oporuka
  12. Siromaštvo, poniznost pri ukopu i sprovodu.
  13. Briga za siromahe. Blagoslov Edese. Ponovno propisan način ukopa.
  14. Briga za siromahe. Blagoslov Edese. Ponovno propisan način ukopa.
  15. Molitve i prinosi za mrtve.
  16. Blagoslovi učenika. Prokletstvo krivovjeraca.
  17. Preporučena vjera i pobožna djela te gnušanje nad krivovjercima.
  18. A poglavlje VII.
  19. O životu istoga sv. Efrema
  20. Teološke kreposti sv. Efrema.
  21. Skrušenost i druge kreposti.
  22. Boravak i učenost sv. Efrema.
  23. Govori. Strogost života.
  24. Djela milosrđa, borba s hereticima.
  25. Nasljedovanje svetih Otaca.
  26. Oporuka. Smrt. Čudesa.
  27. Život sv. Efrema
  28. O svetom ocu našem efremu
  29. Poglavlje I, u rukopisima XIV.
  30. Susret sv. Bazilija i sv. Efrema.
  31. Poglavlje II, u rukopisima XVI.
  32. Zaslugama sv. Bazilija i sv. Efrema nekoj ženi otpušteni grijesi.
  33. Život sv. Efrema

Prethodni komentar.

§ I. Tko je napisao životopis sv. Efrema?

Onaj Sirac Efrem Veliki, kako kaže sv. Ivan Zlatousti u govoru protiv bezbožnih krivovjeraca i o svršetku svijeta (za koji je sam, božanski poučen, prorekao da će mu biti posljednji), dakle onaj Efrem Veliki, kako ga ovaj uistinu Najveći naziva, buditelj otupjelih, tješitelj ožalošćenih, stega, učitelj i poticatelj mladića, ogledalo monaha, vođa pokornika, mač i koplje protiv krivovjeraca, stjecište kreposti te prebivalište i svratište Duha Svetoga; taj, velim, preslavni Efrem prosvijetlio je Crkvu krepostima i spisima u najjadnijim vremenima pod carevima Konstancijem, Julijanom i Valentom; rođen je u Mezopotamiji i ondje je stalno boravio, u krajnjoj pokrajini Rimskoga Carstva, najizloženijoj upadima poganskih Perzijanaca; u njoj su tada boravili mnogi krivovjerci pomiješani s katolicima, ne samo arijanci oslonjeni na vlast bezbožnih careva i namjesnika, te stari bardezaniti, manihejci, novacijani i noviji apolinaristi, nego i neki koje je on sam poučio pobožnosti, a koji su je odbacili i postali protivnici istine; njihove predvodnike Paulonu i Anarada, obdarene ne malom učenošću, naoružao je najgorim oružjem svojom nimalo dobrom rukom.

2 Stekao je Efrem ne samo svoje zemljake Sirce kao štovatelje, nego i najučenije među Grcima te neke Latine kao nasljedovatelje i hvalitelje. Bazilije mu se svakako još za života, kako piše Sozomen niže, osobito divio zbog učenosti i silno ga hvalio; drugi su ga proglašavali πάντων ἐλλογιμότερον, najizvrsnijim od svih. Nakon što je preminuo, Bazilijev brat Grgur, biskup Nise, proslavio ga je sjajnim govorom; više je pisaca njegova doba uplelo njegove pohvale u pomno izrađena djela. Ipak nitko obilnije od samoga Efrema, dok se ponajviše želio skriti i zabranjivao da ga se, čak ni mrtva, kiti pohvalama, nije otkrio svoje kreposti u vlastitim spisima, dok je ili optužujući svoj nemar ujedno spominjao Božje darove sebi, ili želeći potaknuti svoje učenike na postojanost u vjeri, revnost za siromaštvo i druge kreposti, sam njima stavljao svoja djela za uzor. A ne bi ni mogao tako slavno pisati o krepostima (tako da nitko tko sada čita njegove spise ne može ostati nepotresen u duši i silno zapaljen) da njihove dužnosti nije sam upoznao i iskušao, ne mlakim umovanjem, nego praksom i vježbanjem; što vrijedi kod mnogih pisaca, o čijoj svetosti života zaključujemo iz duha koji očituju njihovi spisi, no u ovome ipak osobito blista.

3 Ako bi tko dakle htio izraziti savršenu sliku njegova života, mora pomno i promišljeno proučiti sve njegove spise, tako da ne ubire med na preskokce poput pčele s cvjetova, što sv. Grgur Nisenski priznaje da je učinio, nego da skupi i zbije čitave saće. To je u nekoj mjeri prije nekoliko godina učinio augustinac Mihael Hoyerus, objavivši elegantnu knjižicu o njegovu životu i krepostima; ipak se čini da bi se to moglo učiniti potpunije ako bi tko proučio i odvagnuto razmotrio sve Efremove spise. No to ovdje nije ni naša nakana niti imamo za to dokolice. Izložit ćemo stoga samo ono što je o njegovim djelima bilo od njega samoga, bilo od drugih javno i izričito predano pismu.

4 Prva će biti Pripovijest samoga sv. oca našega Efrema monasima o svome obraćenju, koju je, prepisanu iz prastaroga rukopisnog kodeksa knjižnice samostana Grottaferrata kraj Tuskula, na latinski preveo Belgijanac Gerard Vossius i objavio u 2. svesku Operum Ephræm; on vjerojatnim nagađanjem utvrđuje da su ovu Pripovijest ili sastavili njegovi učenici, koji su je ipak doznali iz njegova kazivanja, ili ju je napisao on sam, ali su one prve riječi, „Sveti opat Efrem, dok su mu pristupala braća, radi koristi ispripovjedi o sebi samome govoreći”, nakon njegove smrti Pripovijesti dodali njegovi učenici ili štovatelji. Nama se pak vjerojatnijim čini da je to pripovijest nekoga drugoga, koji je ono što je ranije čuo od Efrema ili njegovih učenika sam, možda katkad pogriješivši po sjećanju, predao pismu u njegovoj vlastitoj osobi, kao što se posvuda u Vitis PP. navode razne njihove pripovijesti i izreke kao da su izrečene njihovim vlastitim riječima. Da tako mislimo, navodi nas ponajviše drugo djelo samoga Efrema, koje nosi naslov Confessio et sui ipsius reprehensio i nalazi se u 3. svesku njegovih djela; donijet ćemo njegov prvi dio, u kojem spominje povod svoga obraćenja, te ono što zatim dodaje o svome rodu, položaju roditelja i manama mladosti. Naime, ono veoma brojno što umeće o svojim grijesima, odnosno nemaru u dužnostima redovničkoga života, Vossius smatra da iznosi više iz poniznosti duha, radi pouke drugih, nego po istini. Čestiti naime i bogobojazni ljudi prepoznaju krivnju i ondje gdje krivnje nema, ne toliko zbog zablude savjesti, koliko stoga što nehotična lutanja duha tijekom molitve, pokrete strasti, prve poticaje na grijehe i drugo tome slično ne prepoznaju uvijek jasno kao potpuno slobodne od svake krivnje, ili pak svome nemaru pripisuju barem to što još nisu iskorijenili korijene tih zala. A da to nisu bili hotimični prijestupi, sam izjavljuje pri kraju te Ispovijesti, pišući ovako: „Ali u tolikim zlima ostaje mi samo ova isprika i obrana, da nikome nisam dao povoda za spoticanje ili sablazan... Laž me doduše privlačila, ali me nije veselila... U pjevanju psalama ponašao sam se nemarno, ali me nisu rastresale druge svjetovne stvari.” Slično se na sebe tuži u drugoj Reprehensio sui ipsius u 1. svesku. No ipak priznaje da su mu izvanjska djela bila dobra, a nakana možda ne toliko čista: „Jao meni”, kaže, „što u meni nije ono što je skriveno onakvo kakvo je ono što se vidi!”

3 Ovu ćemo dakle drugu Pripovijest o Efremovu obraćenju, koja se ponešto razlikuje od prve, donijeti i ovdje. Njoj ćemo pridodati njegovu Oporuku, ispunjenu sjajnim primjerima i opomenama, koju su već ranije objavili Lipomanus, Surije i drugi, a mi smo je usporedili s grčkim rukopisnim primjerkom.

6 Zatim ćemo iznijeti govor sv. Grgura Nisenskoga, održan na godišnjicu njegove smrti, koji je isti Vossius preveo na latinski, ali je u pariškom izdanju Operum Nysseni popravljen prema grčkom izvorniku, a također smo ga mi usput pregledali i podijelili na poglavlja. Na peto ćemo mjesto staviti kratki životopis, koji je napisao nepoznati grčki autor, a preveo Vossius iz vatikanskih i drugih rukopisa; svjedoči da mu je u kodeksu iz Grottaferrate bio stavljen ovaj naslov: Περὶ τοῦ χυροῦ 'Εφράιμ. ἴσ. τοῦ 'Αμφιλοχίου 'Επισκόπου, o gospodinu Efremu, možda biskupa Amfilohija. No to se ni samome Vossiusu, ni našem Rosweydeu, koji ga je također objavio u Vitis PP; ne čini posve uvjerljivim. Drugi, opširniji životopis napisao je Metafrast, koji je na latinski preveo Gentianus Hervetus, a objavio Lipomanus te Vossius u 2. svesku Operum Ephræmi. No budući da se on nalazi kod Surija i ne sadrži ništa što već nije opširnije opisao sv. Grgur Nisenski, ovdje ćemo ga izostaviti.

7 Na šestom ćemo dakle mjestu navesti dio Vita S. Basilii Magni, za koji se obično smatra da ga je napisao sv. Amfilohije; to se Bellarminu i Baroniju, a prije njih Grku Mihaelu Gliki, nije činilo uvjerljivim, a mi ćemo o tome raspraviti u svoje vrijeme, kada budemo donosili cjelovita Bazilijeva Djela. Da se taj životopis smatrao Amfilohijevim djelom prije otprilike 800 godina, jasno je iz predgovora prevoditelja Urza, koji je prvi objavio Rosweyde u Vitis Patrum. I premda je u mno-6 dio životopisa

9 Postoji li osim toga kod Grka još kakav spis o djelima sv. Efrema, povod za istraživanje daje Nicefor Kalist u 9. knjizi, 16. poglavlju, ovim riječima: πολλὰ δὲ καὶ ἄλλα πλείστα καὶ λόγου ἄξια, ἡτε περὶ αὐτὸν συγγραφῆ, καὶ οἱ ἐπιχόριοι καὶ Ρωμαίων καὶ Σύρων ιστοροῦσι περὶ αὐτὸν. & τοῖς βουλομένοις πρόχειται ἐντυχεῖν. „I veoma mnogo drugih stvari vrijednih spomena pripovijedaju o njemu i knjiga napisana o njemu i njegovi zemljaci, kako Rimljani tako i Sirci, što je svakome tko želi lako upoznati.” Je li ta knjiga napisana o sv. Efremu neki od već navedenih komentara, ili zbirka koja prikazuje sve to ili većinu toga, ili neko posebno drugo djelo, nije lako odrediti. Čudno je svakako što prerječiti Metafrast nije, kako običava, sabrao sve ono brojnije što postoji u starim spisima. Molanus u Annotat. 3 in Martyrol. Usuar. ovako piše: „Ali i Genadije u Catalogus svjedoči da je Petar, prezbiter edeške Crkve, sastavio psalme na smrt svetoga đakona.” No Molanus se ili poslužio pogrešnim kodeksom, ili je sam nemarno prepisao; naime, Genadije ima da je sastavio psalme u metru na način sv. đakona Efrema.

10 Od latinskih pisaca o sv. Efremu raspravljaju Vincent iz Beauvaisa, knj. 14, pogl. 86, prema Amfilohiju u Vita S. Basilii, i pogl. 87, prema sv. Jeronimu itd., te knj. 17, pogl. 87, prema Heraklidu; sv. Antonin, dio 2, naslov 10, pogl. 4, § 5 i 6; Petar de Natal; knj. 3, pogl. 70, koji ga naziva Effreon, dok ga u knj. 2, pogl. 28, u Vita S. Basilii naziva Effrem.

§ II. Vrijeme rođenja sv. Efrema.

A mora se priznati da je znatno umetnut, ipak nema razloga zbog kojega bismo bili prisiljeni posve ga osporiti Amfilohiju. A upravo onaj dio u kojem se govori o sv. Efremu Vossius svjedoči da je pronašao pod Amfilohijevim imenom. Ovdje ćemo ga sada ipak iznijeti tako da svakome, pa i nama samima poslije, bude slobodno presuditi o autoru na jednu ili drugu stranu. Imamo pak taj životopis, nekoć napisan na latinskom starim i jednostavnim stilom, iz starih rukopisnih kodeksa samostana u Marchiennesu, sv. Gislena, sv. Maksimina i crkve sv. Audomara, koji je Surije objavio uglađenijim stilom; isti je preveo s grčkoga, kao što smo već rekli, Urzo, subđakon Svete Rimske Crkve; imamo i grčki rukopis iz knjižnice najkršćanskijega kralja Francuske, koji je na zamolbu Rosweydea na latinski preveo naš Vilim Gratius, a koji je u vlastitom prijevodu grčko-latinski objavio dominikanac Franjo Combefis. Mi ćemo ovdje sada donijeti onaj prvi prijevod, koji se čini starijim od Urzova, premda mu uopće nije bio poznat; iz njega, velim, poglavlja 14 i 16, koja govore o sv. Efremu, a kod Vossiusa i Rosweydea to su poglavlja 14 i 10, dok su u Combefisovu izdanju 13 i 16.

Spomendan sv. Efrema Latini slave 1. veljače, a Grci 28. siječnja. O njemu pod 1. veljače ovo imaju Usuardus, pučki Beda, Adon, Notker i drugi: „Istoga dana bl. Efrema, đakona edeške Crkve.” Dodaje suvremeni Martyrol. Romanum: „Koji je nakon mnogih napora podnesenih za Kristovu vjeru, pod carem Valentom, glasovit po svetosti i nauku, počinuo u Gospodinu.” Više donose neki drugi. Rukopisni Adonov primjerak samostana sv. Lovre u Liègeu: „Istoga dana bl. Efrema, đakona edeške Crkve, koji je objavio knjigu slatkih poticaja i kojega je bl. Bazilije štovao s najvećim poštovanjem. Njegovu je smrt sam Efrem božanski predvidio kada je ženu, koju mu je Bazilije bio poslao nakon što je na papiru napisala svoj grijeh, žurno poslao natrag k njemu, opominjući je da požuri prije nego što sv. Bazilije premine. Vrativši se, ona je ugledala kako sv. Bazilija nose u grob; i po tome je povjerovala da je blaženi Efrem istinito prorokovao.” Gotovo isto ima rukopisni Florarium, te dodaje: „Cvao je godine spasenja 369.” Maurolico: „Istoga dana bl. Efrema, đakona edeške Crkve, glasovitoga po učenosti i pustinjaštvu, koji je Bazilija, biskupa Cezareje, vidio u liku ognjenoga stupa.” Kanizije: „Također svetoga i slavnoga Efrema, koji je kao đakon edeške Crkve provodio strog život u samoći; ali kada je glad pritisnula narod, napustivši ćeliju, propovijedao je kod imućnijih i skupljao novac za podmirenje potreba siromaha. Molitvama sv. Bazilija (u 2. izdanju pogrešno stoji Blazija) izmolio je od Boga milost govorenja grčkoga jezika; istoga je biskupa ugledao u liku ognjene kugle; naposljetku je preminuo slavan po svetosti.” Na rubu je zabilježena godina 374. Ali gdje je to o ognjenoj kugli pročitao Kanizije? Constantius Felicius: „Efrem Sirac, edeški đakon, rođen od kršćanskih roditelja, cvao je u vrijeme Bazilija Velikoga, kojemu je bio osobito drag i kojega je vidio u liku ognjenoga stupa; bio je muž najsvetiji, pravi uzor poniznosti i siromaštva, rušitelj svih krivovjerja, koji je svakome govorio njegovim vlastitim jezikom, premda je poznavao samo sirijski; preminuo je ovoga dana i veoma je slavan među kršćanima.” Niti znamo odakle je ovaj preuzeo da je sv. Efrem bio urešen tim darom govorenja različitim jezicima.

12 Grci ga štuju, kao što smo rekli, 28. siječnja, kojega dana ovako ima Menologium koji je objavio Kanizije: „Spomendan svetoga prečasnoga oca Efrema Sirca, iz domovine Edese, u čiju pohvalu postoji govor sv. Grgura Nisenskoga.” Više o njemu postoji u minejima, a o njegovim djelima nalazi se ovo, što se također nalazi u Anthologium Antuna Arcudija: „On je rođen na Istoku, rodom Sirac, od predaka poučen pobožnosti; cvao je u vrijeme Teodozija Velikoga i posve mlad prigrlio je monaški život; kaže se da mu je odozgo ulivena milost kojom je objavio veoma mnogo knjiga prikladnih za skrušenost srca te priveo mnoge smrtnike kreposti i postao uzor za ustrojavanje asketskoga života ubuduće. Njegova se pak svečanost slavi u crkvi sv. Akviline, na mjestu koje se zove Filoksen, pokraj trga.” O sv. Akvilini, u čijoj se crkvi ili μαρτυρίῳ sv. Efrem običavao štovati u Carigradu, izvijestit ćemo 13. lipnja. Petar Galesini, slijedeći Grke, 28. siječnja ovako piše: „U Edesi u Siriji sv. Efrema, ispovjedaoca. On je, ističući se najvećim krepostima, za cara Konstantina Velikoga veoma pomogao kršćanskoj stvari i pobožnim djelovanjem i korisnim poučavanjem i pisanjem; naposljetku je, obasut mnogim zaslugama, u dubokoj starosti počinuo u Gospodinu.” Grčki Menologium, koji Baronije često navodi kao zbirku cara Bazilija, istoga dana ima ovo, kako navodi i prevodi Vossius: „Efrem, rođen u Edesi u Siriji, za cara Konstantina Velikoga, od kršćanskih roditelja, živio je sve do vremena Valenta; iz njegovih su usta još dok je bio dijete roditelji jednom u snu vidjeli kako izlazi trs, koji se širio na sve strane i pružao svoje grane do kraja zemlje te se činilo da ispunja samu zemlju, a njegovim su se plodom hranile ptice; i razumjeli su da ta slika sna naviješta najobilnije poznavanje svih stvari koje će biti u njihovu sinu. Niti je izostao ishod nagađanja; naime, ispunjen svim odlikama kreposti, bio je od velike koristi i probitka kršćanskoj državi. A da bi još više mogao koristiti smrtnicima, kada je došao u Cezareju, Bazilije Veliki zaredio ga je za prezbitera, te je iznenada počeo poznavati grčki jezik (kojega je, kao čovjek rođen usred Sirije, bio posve nevješt i neupućen); pošto je poslije mnogim slavnim pisanjem, poučavanjem i djelovanjem stekao najveće zasluge za zajednicu, u dubokoj je starosti preselio iz ljudskoga života.” Toliko ondje.

13 Ali čini se da nije umro ni 28. siječnja ni 1. veljače.

A Naime, budući da Paladije, njegov suvremenik, u historia Lausiaca, pogl. 101, piše da se, nakon što se čitavu godinu u Edesi posvetio brizi za bolesnike i siromahe i kada je već nastupilo obilje plodova, vratio u ćeliju i nakon mjesec dana umro, mora se smatrati da je umro radije ljeti ili početkom jeseni nego usred zime; naime, ono obilje plodova i rodnost nisu započeli krajem prosinca (kako bi trebalo reći), kada je nada u žetvu bila tek u vlati, još daleka i nesigurna, ili je žito već bilo spremljeno pet ili šest mjeseci, nego čim se ono moglo prikladno požeti, ili kada je nada u žetvu bila blizu pa je izneseno i po niskoj cijeni rasprodano žito koje se dotad zadržavalo. Zašto je ipak njegov spomen zabilježen na ove dane, nismo doznali. Kada je rođen?

14 No ukratko valja izložiti čitav njegov životni vijek, koliko možemo dokučiti. Menologium cara Bazilija, kao što smo već vidjeli, piše da je rođen dok je Konstantin Veliki držao vlast, dakle na samim počecima njegova carovanja, budući da je preminuo u dubokoj starosti, ipak godine Kristove 378., a godine Kristove 338., prve Konstancija, već je tada imao nemalu slavu imena, kako ćemo uskoro reći. Stoga kraći životopis, koji ćemo donijeti na petom mjestu, ima samo da je živio u vrijeme kralja Konstantina Velikoga i drugih koji su vladali poslije njega. Sigurnije je da je u vrijeme Konstantina prigrlio monaški život; na kojem mjestu i pod kojim učiteljem, suvišno je nagađati. Drugi starinski spomenik iz rukopisa koji je Vossius dodao na kraju trećega sveska kaže da je vježbao asketski život u dane Konstantina Velikoga... a cvao sve do vladavine Valenta, pod kojim je i preminuo.

Opsada Nisibisa 338. godine, 15 „Nakon što je pak onaj veliki i divni car”, kako u Philotheus, pogl. 1, piše Teodoret, „otišao iz života s vijencima pobožnosti, a njegovi sinovi postali baštinici vlasti nad svijetom, tada je perzijski kralj, kojemu je ime bilo Sapor, prezrevši sinove jer njihova moć nije bila jednaka očevoj, pokrenuo rat protiv Nisibisa s velikim četama konjanika i pješaka itd.” Konstantin je umro godine Kristove 337., 22. svibnja. Sljedeće pak godine, odnosno prve Konstancijeve, perzijski kralj Sapor, kako ima sv. Jeronim u Chronicon, opustošivši Mezopotamiju, gotovo je dva mjeseca opsjedao Nisibis... „Poznat je Jakov, biskup Nisibisa, po čijim je molitvama grad često bio oslobođen od pogibelji.” Kako se to dogodilo, reći ćemo u životopisu istoga svetog biskupa 15. srpnja, prema već navedenom Teodoretu, koji u hist. Eccles., knj. 2, pogl. 30, pripovijeda da je grad bio napadan 70 dana svim opsadnim spravama, a da je zid, poljuljan naletom rijeke Migdonija koja je najprije bila zaustavljena podignutim nasipima, a zatim iznenada puštena, po Jakovljevim molitvama u jednoj noći božanski obnovljen. Zatim pak, što ovamo spada, ovako piše: „U isto vrijeme Efrem, muž uistinu divan i među Sircima daleko najizvrsniji pisac, moli Jakova da se popne na zidine, pogleda barbare i na njih baci strijele prokletstva. Poslušavši njegovu molbu, sveti se muž popeo na neku kulu; i kad je vidio njihovo golemo mnoštvo, nije na njih zazvao ništa drugo nego da se na njih puste obadi i komarci, kako bi se barem po tim sitnim životinjicama spoznala moć onoga koji im priskače u pomoć.” Isto prenosi historia tripartita, knj. 5, pogl. 45. Potiče pobožnost u Edesi, 16 Kada je Efrem otišao u Edesu te kada je i u kojem gradu bio tražen za biskupstvo, nepoznato nam je. Vjerojatno je dugo vremena boravio pokraj Edese, budući da ga Sozomen u 6. knjizi, 34. poglavlju, zajedno sa sv. Julijanom navodi kao predvodnike monaha koji su živjeli blizu Edese i susjednih gradova, a i on se sam u Oporuci obraća općenito stanovnicima Edese kao svojim učenicima i sinovima u revnosti za pobožnost; tako da se ne čini čudnim što je Julijan Otpadnik brzo prošao mimo Edese, kako piše isti Sozomen u 6. knjizi, 1. poglavlju, „možda iz mržnje prema stanovnicima”, kaže, „budući da je taj grad od samoga početka ispovijedao kršćansku vjeru”; a osobito ju je tada njegovao s tolikim žarom duša da su, kada je poslije car Valent ondje oduzeo crkve katolicima, pred njegovim očima održavali sastanke na polju ispred grada, prezrevši čak i prijetnje prefekta, kako se pripovijeda ondje u 17. poglavlju. I stoga je možda i sam Efrem bio progonjen od istoga bezbožnog Valenta, koji je u progonstvo otjerao sv. biskupa Barzesa te prezbitere Eulogija i Protogena. Umro 378. godine. 17 Naposljetku je preminuo posljednje, kako smatramo, godine istoga cara, a svakako za vladavine Valenta, kako ima sv. Jeronim u lib. de illust. Eccl. scriptor; pogl. 115. Je li pak prije njega umro sv. Bazilije, kako stoji u životopisu koji se pripisuje sv. Amfilohiju, ili sljedeće godine, petoga mjeseca nakon Valentove smrti, raspravit ćemo drugdje. Sv. Jeronim u navedenoj knjizi, pogl. 116, piše da je sv. Bazilije umro za vladavine Gracijana, to jest nakon Valentove pogibije; jer ono što Baronije pod 378. godinom, br. 1, piše, da je sv. Jeronim radije smjestio smrt sv. Bazilija u vrijeme pobožnoga cara koji je te iste godine, nakon što je Valent poginuo, preuzeo upravljanje i Istočnim Carstvom, nema nikakve težine: zašto naime nije i Efremovu smrt smjestio u istu Gracijanovu vladavinu? Niti pak pohvalni govor sv. Baziliju koji je napisao sv. Efrem nužno dokazuje da je ovaj nadživio onoga, jer u njemu nema ničega što se ne bi moglo shvatiti kao rečeno o živome, premda se čini da je prevoditelj mislio drukčije. Radije dakle glede vremena smrti pristajemo uz sv. Jeronima, koji je tada boravio u Siriji, nego uz mineje ili nedavno objavljeni Anthologium, tim više što je kod Grka prije gotovo 800 godina, u vrijeme cara Bazilija, vladalo isto mišljenje.

§ III. Domovina i crkveni stupanj sv. Efrema.

Koji je pak grad svijetu dao toga velikog muža, nije posve sigurno. Sozomen, najbliži njegovu vremenu, jer je pisao pod Teodozijem Mlađim, u 3. knjizi, 15. poglavlju, ima ovo: ἐν Νισιβής ἄων, τῶν τῇδε χωρίων τὸ γένος ἐἴχε. „Rođen u Nisibisu, vukao je podrijetlo iz kraja toga grada.” Tako sam sv. Efrem o svojim precima u Ispovijesti piše da su njegovi stari živjeli od rada svojih ruku, da su mu djedovi bili zemljoradnici, ali u povoljnim prilikama, a da su njegovi roditelji, potekli iz toga skromnog roda, na sudu ispovjedili Krista. No Christophorsonus umjesto χωρίων čita ἐπιχωρίων, „od domorodaca toga grada”. Sozomena u čitavoj ovoj pripovijesti o Efremu slijedi Nicefor u 9. knjizi, 16. poglavlju: ὸς Νισιβεν μεν ἐἴχε πατρίδα, kaže, „koji je imao Nisibis za domovinu”. Bio je on doduše u Nisibisu kada su ga Perzijanci opsjedali godine Kristove 338., kao što smo rekli. Ipak se zbog toga ne može sa sigurnošću tvrditi da mu je on bio domovina. Možda se onamo bio sklonio nakon što su Perzijanci, pustošeći Mezopotamiju, razorili njegov samostan. Baronije u Not. ad Martyrol. tvrdi da je rođen u Nisibisu te da je bio gojenac biskupa Jakova, učenik njegove učenosti i baštinik svetosti. Je li bio iz Edese, nesigurno je:

19 Da mu je Edesa bila domovina, prenosi navedeni Menologium cara Bazilija i drugi koji je objavio Henrik Kanizije, kao i niže kraći životopis nepoznatoga pisca. Metafrast također kod Surija u 1. poglavlju kaže: „Rođen je u Siriji, u gradu Edesi”, a u 3. poglavlju: „došao je u svoju domovinu Edesu.” Tome se pridružuje Hoyerus. U prilog tome ide i sv. Grgur Nisenski, prema prijevodu koji ćemo donijeti niže u 4. poglavlju, br. 15. Ovako naime ima: ἐντεῖθεν τὴν ἐνεγκαμένην ὼς ὁ ἐκείνος κελευσθείς 'Λεραμμτῶν 'Εδεσινῶν κατέλαε πόλιν. „Odatle je, kao što je bilo zapovjeđeno onomu božanskom Abrahamu, pošao u grad Edešana koji ga je rodio.” Vossius je preveo: „Odakle je, poput onoga velikog Abrahama, zapovjeđen da napusti domovinu, pošao u grad Edešana.” Čini se da je čitao ὼς ὁ θείος ἐκείνος 'Λεραμμ, ἀπολείπειν κελευσθείς, ili ὼς ὁ θείος ἐκείνος κελευσθείς 'Λεραμμ, ἀπολιπῶν. No čak i ako se vraćao u domovinu, mogao se ipak usporediti s onim patrijarhom koji je na Božju zapovijed odmah promijenio boravište smješteno izvan domovine u toj istoj Mezopotamiji. O domovini dakle nije jasno.

20 Veća je rasprava o tome je li bio posvećen u svećeništvo.

Sv. Jeronim, Paladije i drugi nazivaju ga samo đakonom. Sozomen u 3. knjizi, 13. poglavlju: καὶ ὀλίγων ἡμερῶν ἐπιειώσας, ἐτελεύτησε, διαχονίας μὲν ἄχριχληριχοῦ τάγματος ἐπιθας, περιδόητος, δὲ ἐπὶ ἄρετῇ γεγονῶς, οὐχ ἡττον τῶν ιερωσύνη καὶ πολιτεία άγαθοῦ εἰσω καὶ παιδεύσει θαυμαζομένον. „I poživjevši još nekoliko dana, preminuo je, uzdignut u kleričkom redu doduše samo do đakonata, ali postavši slavan po kreposti ništa manje od onih kojima se dive zbog svećeništva, čestitoga načina života i učenosti.” Čini se da mu Nicefor Kalist u 9. knjizi, 16. poglavlju, pripisuje još manje: χληριχοῦ διαχονίας ἐν τῇ ἐκχλησία ἄξωθεις. „Udostojen kleričkoga služenja u Crkvi.” Također Baronije u 4. svesku pod 377. godinom, br. 14, niječe da je bio svećenik, jer osim ostaloga što se tome protivi, kaže, nije bilo Bazilijevo pravo zarediti čovjeka Sirca.

21 Kad bi bilo posve istraženo da je onaj životopis sv. Bazilija, o kojem smo gore govorili, napisao sv. Amfilohije, riječi sv. Jeronima, Paladija i Sozomena u suprotnom smjeru ne bi imale veliku snagu. Oni su bili vidjeli neka njegova djelca prevedena na grčki pod naslovom edeškoga đakona, a o svećeništvu nisu čitali, pa su ga stoga nazvali đakonom. I nama se samima nerijetko događa da one čija smo djela vidjeli objavljena pod imenima doktora nekoga sveučilišta ili pod drugim naslovom, iako su poslije bili uzdignuti na biskupstvo (što u ovom svjetlu književnosti možemo lakše doznati nego što su oni mogli doznati da je Efrem u Kapadociji postao prezbiter), ipak navodimo pod onim prijašnjim naslovom dostojanstva. Menologium cara Bazilija izričito ima da ga je sv. Bazilije zaredio za prezbitera; a da izostavim Vincenta iz Beauvaisa u 14. knjizi, 86. poglavlju, sv. Antonina u 2. dijelu, naslovu 10, poglavlju 4, § 3, Mihaela Hoyera i druge koji to tvrde, nepoznati pisac o krivovjerjima, koji je živio prije 1200 godina i kojega je nedavno objavio naš Jakov Sirmond pod imenom Prædestinatus, u 37. krivovjerju, koje je mesalijansko, izričito piše: „Protiv njih je nastupio Efrem, prezbiter Siraca.”

22 Preučeni muž Franjo Combefis u Not. 112 in Amphilochium sjajno pobija dokaz u kojem Baronije smatra da leži glavna snaga; starim pravom naime nipošto nije bilo zabranjeno da tko promakne u svete redove nekoga rođenoga u tuđoj biskupiji, nego da privuče k svojoj crkvi nekoga tko je već vezan uz drugu crkvu, ili da mu tako podijeli redove da bi po tom naslovu zatim prisvajao pravo nad njim; i da je to smisao kanona Illud quoque i kanona Si quis, dist. 71, koji su preuzeti sa Sardiškoga i Nicejskoga sabora i nisu mogli biti nepoznati Baziliju. Combefis navodi nekoliko primjera onih koje su nekoć tako za prezbitere zaredili strani biskupi, a više ih donosi Franjo Hallerius u de electionibus et ordinationibus, 2. dio, odsjek 3, pogl. 3, čl. 1, § 4.

23 Slavan je upravo u toj vrsti primjer sv. Jeronima, koji navodi i sam Baronije pod 378. godinom, br. 63, pa je čudno zašto ne dopušta da je Baziliju u slučaju Efrema bilo dopušteno ono što je antiohijskom biskupu Paulinu bilo dopušteno u slučaju Jeronima. Ovako o svome ređenju piše sv. Jeronim u Ep. 61 ad Pammachium adversus errores Joannis Hierosolymitani, kojemu se u 16. poglavlju ovako obraća: „Nadalje, što kažeš da si tražio da se podlože Božjoj Crkvi i da je ne cijepaju niti sebi stvaraju vlastito poglavarstvo, o kome govoriš, ne razumijem dovoljno. Ako o meni i o prezbiteru Vincentu, prilično si dugo spavao kad se sada nakon trinaest godina probuđen ovako izražavaš. Zbog toga smo naime i ja napustio Antiohiju, a on Carigrad, preslavne gradove, ne da bismo tebe hvalili dok propovijedaš pred narodom, nego da bismo na poljima i u samoći oplakujući grijehe mladosti umilostivili Kristovo milosrđe prema nama. Ako pak govoriš o Paulinijanu, vidiš da je podložan svome biskupu, da boravi na Cipru i da nam katkad dolazi u posjet, ne kao tvoj, nego kao tuđi, naime onoga od kojega je zaređen. A ako i bude htio biti ovdje i u našem progonstvu mirno živjeti u samoći, što ti duguje osim časti koju dugujemo svim biskupima? Pretpostavi da si ga ti zaredio: čut ćeš od njega isto ono što je od mene jadnoga čovjeka čuo biskup svete uspomene Paulin: 'Zar sam te molio da me zarediš? Ako tako podjeljuješ prezbiterat da nam ne oduzimaš monaha, ti sam gledaj za svoj sud; ako mi pak pod imenom prezbitera oduzimaš ono zbog čega sam ostavio svijet, ja imam što sam uvijek imao: nikakvu štetu nisi pretrpio u ređenju.'”

24 Isto je svakako što i Jeronim Paulinu mogao reći Baziliju Efrem, koji je i sam bio monah, živio u pustinji, nije bio vezan nikakvim svetim službama u edeškoj crkvi, nego je tek katkad držao propovijedi, a češće privatnim razgovorima poučavao narod u pobožnosti. Ivan Trithemius u lib. de scriptorib. Eccl. ima ovo: „Efrem, monah i znameniti pustinjak te đakon edeške Crkve, kojega je bl. Bazilije zaredio za prezbitera, iz poniznosti nikada nije pristupio slavljenju božanskih otajstava, premda se kod Boga i ljudi smatrao dostojnim.” To doduše nije strano poniznosti sv. Efrema, osobito jer je Efrem nakon toga poživio veoma malo godina; ipak Combefis s pravom traži pisca starijega od Trithemiusa. A ako se uistinu suzdržavao od prinošenja žrtve, stanovnicima Edese možda nije ni postalo poznato da je zaređen za prezbitera.

§ IV. Nauk sv. Efrema, spisi, poznavanje grčkoga jezika.

U to isto vrijeme, kaže Teodoret u djelu Histor. Eccles., knj. 4, pogl. 27, u Edesi je slavno živio onaj divni Efrem, a u Aleksandriji Didim, pobijajući objavljenim knjigama nauke protivne istini. I Efrem je, služeći se sirijskim jezikom, širio zrake duhovne milosti. Jer premda pogansku učenost nije bio ni okusio, ipak je pobio mnogostruke njihove zablude te posve razotkrio nemoć svake krivovjerne prijevare. Dodaje ono što mi niže donosimo iz Sozomena, na koji je način slatki otrov, što ga je Harmonije ulio u uši i duše sunarodnjaka, suzbio pobožnim pjesmama prilagođenima njegovim napjevima, te tako slušateljima pružio lijek ujedno najugodniji i najkorisniji. To se pripovijeda i u djelu Tripartita, knj. 8, pogl. 6, gdje se ipak netočno kaže da je Harmonije tada spjevao pjesme, jer je on bio mnogo stariji, budući da je njegov otac Bardezan pisao u vrijeme Marka Vera, kako tvrdi Teodoret u knj. 1 djela Hær. fab; pogl. 22.

26 Imao je u sebi i najveće poznavanje filozofije, a osobito Svetoga pisma, koje mu je još kao dječaku, ili njegovim roditeljima, unaprijed pokazano u mističnom viđenju i božanski uliveno; kako će se niže jasno vidjeti iz sv. Grgura Nisenskoga i drugih: tako da se nimalo ne treba čuditi što su ga sv. Bazilije i drugi čudesno hvalili zbog iznimne učenosti. Juraj Kedren kaže da je iza sebe ostavio mnogo korisno napisanih djela. Mnogo je, kaže sv. Jeronim u knjizi De illust. Eccl. Scriptor; sastavio kraćih spisa na sirijskom jeziku i došao do tolikoga ugleda da se u nekim crkvama nakon čitanja Pisama javno čitaju njegovi spisi. A oni, prema svjedočanstvu Nisenskoga, prevedeni na grčki jezik, zadržavaju istu snagu i otmjenost. Sv. Jeronim potvrđuje: Čitao sam, kaže, njegov grčki svezak De Spiritu sancto, koji je netko preveo sa sirijskoga jezika, i i u prijevodu sam prepoznao oštrinu uzvišena duha.

27 Jesu li i na latinski jezik prevedeni neki njegovi spisi? Vincent iz Beauvaisa, koji je pisao prije petsto godina, u djelu Speculum histor; knj. 14, pogl. 87, donosi ovo: Kod nas postoji sedam kraćih spisa ovoga Efrema, naime De pænitentia, De luctaminibus sæculi, De compunctione cordis, De beatitudine animæ, De resurrectione, De die judicii. Isto to iz Vincenta navodi sv. Antonin, dio 2, naslov 10, pogl. 3, § 6, ali i on sam nabraja samo šest, premda kaže da ih ima sedam. Tritemije u djelu De Script.

A Eccl. nabraja te iste, i povrh toga još sedam drugih za koje kaže da se nalaze kod Latina: De Spiritu sancto, De contritione cordis, De cogitationibus, De prædicatione dura, De celebratione mysteriorum, Planctus super Edessenam urbem. Neke od tih kraćih spisa, kao i druge koje je s grčkoga na latinski preveo Ambrozije Kamaldolski, izdao je u Kölnu godine 1547. Melkior Novesianus te posvetio Vilimu Hüttorpu, opatu samostana Altenberg, a priredio ih je neki kartuzijanac, kako nagađamo iz elegije i epitafa sv. Bruni dodanih na kraju. Nekoliko kraćih Efremovih spisa (kako piše Molanus u bilj. 3 uz Usuardov Martyrol. za 1. veljače) izdano je u Dillingenu godine 1562.

28 Napokon je Belgijanac Gerard Vossius, rođen u Borgloonu, glavnome gradu grofovije Loon u biskupiji Liège, prepozit u Tongerenu, sva djela sv. Efrema koja su se mogla pronaći u glasovitijim knjižnicama Italije, osobito rimskima, preveo na latinski jezik, protumačio skolijama i rasporedio u tri sveska te izdao u Rimu; prvi svezak godine 1582., drugi 1593., treći 1597., u pedesetoj godini svoga života i dvadeset petoj godini boravka u Rimu, kako sam piše. Sve je to godine 1603. u Kölnu ponovno tiskao Arnold Quentel. Naposljetku je taj najhvaljeniji prevoditelj i skolijast umro u Liègeu 25. ožujka 1609., kako piše Valerije Andrija u djelu Bibliotheca Belgica. Ipak bismo u ovom preslavnom djelu poželjeli da je Vossius pazio na dvoje: prvo, da je ona djela sv. Efrema koja su otprije postojala na latinskom, bilo da ih je preveo Ambrozije Kamaldolski bilo ranije neki nepoznati prevoditelj, dodao barem na kraju ili cijeloga djela ili onoga sveska u kojem se pojedina nalaze u njegovu prijevodu. Drugo, da je radije sve izdao dvojezično grčko latinski, što mu je bilo lako.

29 Ipak Vossius nije došao do svih njegovih djela. Jer knjiga De Spiritu sancto, za koju sv. Jeronim svjedoči da ju je čitao prevedenu na grčki, ovdje nedostaje. Kao i komentari na Sveto pismo, o kojima sv. Grgur Nisenski niže pod br. 10 piše: Πάσαν γὰρ παλαιάν τε καὶ καινὴν ἐκμελετήσας γραφήν, καὶ ὡς οὐκ ἄλλος τις τοῖς τοιούτοις θεωρήμασιν ἐμφιλοχωρήσας, ὅλην ἀκριβῶς πρὸς λέξιν ἡρμήνευσεν, ἀπό τε τῆς κοσμογενείας, καὶ μέχρι τῆς τελευταίας τῆς χάριτος βίβλου, τὰ βάθη τῶν κεκρυμμένων εἰς τούμφανὲς ἄγων θεωρημάτων, λύχνῳ κεχρημένος τῷ πνεύματι. Jer pomno proučivši čitavo Staro i Novo pismo, i posvetivši se takvim razmatranjima kao nitko drugi, sve je točno od riječi do riječi protumačio: i od samoga stvaranja svijeta pa sve do posljednje knjige milosti, iznio je na vidjelo dubine skrivenih otajstava služeći se Duhom kao svjetiljkom. Ali ni taj prijevod ni ti komentari nigdje se ne pojavljuju. Također Sozomen u knj. 3, pogl. 15 piše: Λέγεται δὲ τὰς πάσας ἀμφὶ τὰς τριακοσίας μυριάδας ἐπῶν συγγράψαι. Kaže se pak da je ukupno napisao oko tri milijuna stihova. Među njima su zasigurno bili himni sastavljeni prema Harmonijevim napjevima, o kojima Teodoret u knj. 4, pogl. 27 piše: Ταῦτα καὶ νῦν τὰ ᾄσματα φαιδροτέρας τῶν νικηφόρων μαρτύρων τὰς πανηγύρεις ποιεῖ. Te pjesme i danas čine sjajnijima svetkovine pobjedonosnih mučenika. I ti su spisi ili skriveni ili su posve propali: kao i mnogi drugi; jer Focije u odsjeku 196, gdje je nabrojio 49 opomena i drugo, dodaje: Premda kruže i mnogi drugi kraći spisi toga svetog muža prevedeni na grčki jezik, puni snage i ljupkosti govora. Sirijci pak tvrde da je napisao više od tisuću govora: o čemu svjedočanstvo daje (čija je vjerodostojnost velika u povijesti, ali ne i u dogmama) onaj Euzebije s nadimkom Pamfilov. Ali kako je Euzebije mogao spomenuti Efremove spise? Osim ako, kao što je gore u § 2, br. 15 rečeno, Efrem nije već na početku Konstancijeve vladavine bio slavan po glasu učenosti i svojim noćnim radovima? Premda u onim Euzebijevim knjigama koje su nam u rukama nema nikakva spomena o njemu. Možda je ovdje Focije zamijenio Sozomenovu Crkvenu povijest s Euzebijevom, ili mu je sjećanje zakazalo na drugi način.

30 O Efremovu stilu, osobito u djelu Exhortationes, odnosno παρανέσεις, koje se nalaze u 2. svesku, ovako sudi isti Focije: U ovim opominjućim govorima svetoga muža s pravom bi se tko zadivio koliko duboko prodire snaga uvjeravanja, kolika iz njih izvire milina i koliko su naposljetku ispunjeni obiljem osjećaja. Ipak nije čudo što njegov govor i stilske figure naginju uobičajenoj praksi homilija i neobrađenom načinu izražavanja. Tu krivnju naime ne treba pripisati tvorcu misli, nego njihovu prevoditelju. Jer oni koji dobro poznaju sirijski jezik znaju da se toliko ističe riječima i stilskim obratima da je dvojbeno potječe li tolika snaga i otmjenost njegova govora od njih ili od dubokoga smisla. Stoga se ne treba toliko diviti jednostavnosti izraza koliko se valja zadiviti tome kako se kroz toliku skromnost riječi na čitatelje izlijeva toliko spasenje i korist. O onim kraćim spisima za koje rekosmo da su izdani godine 1547. u Kölnu, Belarmin u knjizi De scriptorib. Eccles. izjavljuje da su više pobožni nego učeni. Dakako, onaj blagi i dobrostivi Duh Božji, kako sam sebe opisuje u Knjizi Mudrosti, za smekšavanje ljudskih srdaca ne treba ni sprave duboke znanosti ni dotjerane rječitosti, premda nimalo ne zapovijeda da se one odbace ako su prisutne. Ali da Efremu nisu nedostajala ni vrela božanski darovane mudrosti, ni umijeće ispravna i kićena govorenja, crpljeno iz učiteljstva istoga Božanskoga Duha, svjedoči sv. Grgur Nisenski i drugi niže.

31 Obdaren dakle takvom učenošću, poučavao je tijekom mnogih godina sve koji su ga dolazili vidjeti, kako piše Vincent u knj. 17, pogl. 87, ili ih je duhovno izgrađivao, kako se izražava Paladije; a kako bi koristio što većem broju ljudi, molitvama sv. Bazilija zadobio je poznavanje grčkoga jezika, kako smo gore prenijeli iz Menologija cara Bazilija. Odatle proizlazi ono što je zabilježio Combefis, da je ta milost u njemu trajno ostala, a ne da mu je bila udijeljena samo za onaj razgovor sa sv. Bazilijem. Vjerodostojnost toga događaja umanjuje Baronije u 4. svesku, za godinu 370., br. 56, poglavito iz dva razloga: prvi je taj što o tome ništa ne kaže sam Efrem. Drugi, jer on ovdje svjedoči da mu je Bazilije govorio preko tumača. U početku je zasigurno bio potreban tumač. A što je čudno ako je on, brižno tražeći sve prilike da samoga sebe ponizi, prešutio ono za što je vidio da bi donekle išlo njemu na slavu? Prešutio je i druge stvari za koje Nisenski svjedoči da su se dogodile na onom susretu s Bazilijem.

32 Taj susret ovako opisuje sam Efrem u djelu Encomium in S. Basilium: Kada se dakle Gospodin, pruživši se prilika za smilovanje, u nekom gradu smilovao nada mnom, ondje sam začuo glas koji mi govori: Ustani, o Efreme, i jedi misli i izreke. Odgovarajući mu, rekoh u velikoj tjeskobi: Odakle ću ja, Gospodine, jesti? I reče mi: Evo, u mojoj je kući sjajna i veličanstvena posuda koja će ti pružiti hranu. Silno se začudivši tim riječima, ustadoh i dođoh do hrama Svevišnjega: i kad sam se polako uspeo do predvorja te od želje provirio na ulaz, vidjeh u svetinji nad svetinjama posudu izabranu pred stadom ovaca slavno ispruženu, ukrašenu i urešenu riječima punima veličanstva, i oči sviju uprte u nju. Vidjeh hram što ga je on oživio Duhom, i njegovo osobito milosrđe prema udovicama i siročadi. Vidjeh ondje kod njega bujice suza nalik rijeci, i runo života kako svima širi gotovo zlatne zrake; a samoga Pastira kako na krilima Duha uzdiže gore molitve za nas i ispreda nit molitve. Vidjeh kako je on uresio Crkvu i najprikladnije uredio ljubljenu zaručnicu. Ugledah kako iz njega izvire Pavlov nauk, zakon Evanđelja i strahopoštovanje prema otajstvima. Ugledah ondje koristan i spasonosan govor kako se vjerno uzdiže sve do samoga neba: i, da ukratko sažmem, cijeli onaj zbor kako blista sjajem milosti. A dok je sve to tako pobožno cvjetalo iz izabrane A izabrane posude kraljevstva, hvalio sam mudroga i dobrostivoga Gospodina, koji tako proslavljuje one koji njega proslavljaju. A kad je završilo slušanje pouke, po objavi Duha Svetoga spoznao je da sam ja ondje. On se pobrinuo da pozovu moju neznatnost te me preko tumača upitao govoreći: Jesi li ti Efrem, koji si slavno prignuo šiju pod jaram spasonosne riječi? A ja odgovorih i rekoh: Ja sam Efrem, koji sam samoga sebe odvojio od nebeskoga trka. A kad me zagrlio, pozdravio me svojim svetim poljupcem; i postavio je stol s gozbom svoje mudre, svete i vjerne duše, začinjen ne propadljivim jelima, nego ispunjen besmrtnim izrekama. od njega prepoznat i dobrostivo primljen: taj dar ili prešućuje, ili ga drugdje ili nejasno naznačuje: B

33 Gle kako alegorijskim zaobilaznicama obavija ono što drugi sjajnije pripovijedaju da je sam vidio i učinio! A ono o grčkom jeziku ili je posve pokrio šutnjom, ili je drugdje otkrio; nije naime smatrao da u tom jednom govoru treba sve razjasniti. Jer i o četrdeset mučenika u drugom je govoru izložio ono što je naučio od sv. Bazilija: možda je i to o daru grčkoga jezika drugdje povjerio spisima. Zar se na to ne čine upravljenima one riječi u istom djelu Basilii encomium, malo prije sredine? Oduzevši mi sirovost i nezrelost govora, obuzeo me revnošću te me uronio u pehare svoga nauka. Štoviše, budući da u 10. poglavlju djela Attende tibi navodi djelo Vita S. Antonii koje je napisao Atanazije, Vossius nagađa da ga je čitao napisanoga na grčkom. nije sam preveo na grčki knjigu De Spiritu sancto. 34 Petar de Natalibus u knj. 3, pogl. 70 ovako piše: Postoji knjiga De Spiritu sancto, koju je sa sirijskoga jezika preveo na grčki. Blaženi Jeronim kaže da ju je čitao i da je i u prijevodu zamijetio oštrinu njegova duha. Sv. Jeronim ne kaže da je tu knjigu sa sirijskoga jezika preveo sam Efrem, nego netko, kako je rečeno pod br. 26.

§ V. Prijateljstvo sv. Efrema s drugim svecima.

Ima mnoge svece za prijatelje: Premda u svakoj vrsti ljudi sličnost ćudi mami i privlači na prijateljstvo, ipak sveti muževi mnogo brže i čvršće sklapaju prijateljstva sa sebi sličnima po Duhu Svetome, koji je izvor čestite dobrohotnosti i brzo ih međusobno povezuje. Na taj je način i sv. Efrem sklopio prijateljstva. Osim već spomenutoga sv. Bazilija i učenika posve sličnih Učitelju koji se niže spominju u djelu Testamentum, Abana, Abrahama, Mare, Šimuna, Zenobija, ovdje ćemo navesti dvojicu glasovitih po svetosti, a s njime povezanih postojanim prijateljstvom. među njima sv. Julijana, 36 Prvi je sv. Julijan, čiji životopis za 9. lipnja imamo napisan od samoga Efrema, kako svjedoči Sozomen u knj. 3, pogl. 13 ovim riječima: U to je isto vrijeme oko Edese Julijan provodio najstroži oblik monaške stege: on je, kao da je bez tijela, slijedio takav način i ustroj života da se činilo kao da nema mesa, nego da se sastoji samo od kostiju i kože. Stoga je sirijski pisac Efrem sastavio raspravu o njegovu životu. Nešto jasnije piše Nicefor u knj. 9, pogl. 13: Tada je također kod Edese strožim i anđelima sličnim načinom života živio kao filozof onaj Julijan Veliki: njegova je uzdržljivost bila tolika da se činilo kao da ima kosti bez mesa stegnute kožom. Njegov je životopis također Sirijac Efrem smatrao potrebnim napisati. kojega je posjetio,

37 Taj je životopis na latinskom izdao Gerard Vossius u 3. svesku djela Opera S. Ephræm, u kojem se nalaze ove riječi što svjedoče o prijateljstvu obojice: Blaženi pak Julijan, mrtveći u sebi svjetske požude koliko je to zahtijevao monaški način života, boravio je u svojoj ćeliji: a blizu njegove ćelije bila je smještena i moja ćelija; jer obojica smo pripadali istoj zajednici. Dolazio je dakle on u moju ćeliju, a ja sam zauzvrat išao k njemu: napredovao sam naime od razgovora i druženja s tim mužem; i divio sam se gledajući toliku spoznaju u barbarskom čovjeku, jer je bio podrijetlom iz zapadnih krajeva: i slavio sam Boga, koji ne želi da itko propadne, nego da svima po pokori oprosti.

38 I nakon nekoliko umetnutih riječi: Kad bi se pak začuo znak za sinaksu, nastojao je dotrčati prije sve ostale braće. A na sinaksi je stajao bez ikakva lutanja očima, kao da stoji pred samim sudištem Gospodina našega Isusa Krista. Jednoga mu pak dana rekoh: Tko, zaklinjem te, kvari ove knjige? jer u njima gdje god je pisalo Bog, ili GOSPODIN, ili ISUS KRIST, ili SPASITELJ, nalaze se izbrisana slova. Blaženi mi pak reče: Ništa neću posve sakriti od tebe. Žena bludnica pristupivši Spasitelju, suzama je natopila njegove noge i kosom glave svoje otrla ih: i ja gdje god nađem napisano ime Boga moga, natapam ga svojim suzama; da i ja od njega primim oproštenje grijeha. Ja mu pak blago rekoh: Bog, koji je dobrostiv i milosrdan, neka primi tu tvoju dobru nakanu; ipak poštedi knjige, molim te. A on reče: Ne natapa se srce moje ako ne plačem pred Gospodinom Bogom svojim. Žarko se nadalje vladao i vježbao u redovništvu više od dvadeset pet godina: i u međuvremenu umire u Gospodinu, u poslušnosti i progonstvu koje je pretrpio, postavši dostojan vječnoga blaženstva. Blaženi naime, kaže Krist u Evanđelju, siromasi duhom; jer njihovo je kraljevstvo nebesko. Blaženi koji trpe progonstvo zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko. Mojim očima doista teku suze zbog rastanka i odvojenosti od toga muža. tuguje zbog njegove smrti:

39 Osim toga sv. Efremu bio je najtješnje povezan sv. Abraham Pustinjak, koji se slavi 16. ožujka, i sv. Marija, kći njegova brata, čiji je životopis također napisao, a nalazi se u 3. svesku njegovih djela, i izdao ga je naš Rosweyde u 1. knjizi djela De Vitis PP. Smatramo da je on netko drugi od onoga Abrahama koji se među Efremovim učenicima ubraja u njegovu djelu Testamentum; taj je naime nadživio Efrema, dok je onaj drugi preminuo mnogo godina prije njega, budući da Efrem opisuje smrt njegovu i Marijinu, koja je nadživjela strica pet godina, te dodaje ovo: Jao meni, predragi, jer ovi su usnuli i otišli Gospodinu sa svakim pouzdanjem: njihov um ni u čemu nije bio vezan za svjetske poslove, nego jedino za ljubav Gospodnju. Ja sam pak svojom voljom ostao nespreman i nepripravan, i evo zatekla me zima, i beskrajna će me oluja zateći gola i oplijenjena bez savršenstva dobrih djela. suradnik,

40 Da su pak oboje bili Efremu najdraži prijatelji, jasno je iz istoga životopisa, gdje Marija, posrnuvši u bludnost, ovako govori: Gdje je nauk mojega presvetog strica? gdje su opomene njegova suradnika Efrema? koji su me učili da ustrajem u svome djevičanstvu, potičući me da neokaljanu dušu sačuvam besmrtnome Zaručniku. Tvoj je Zaručnik naime, govorili su, svet i ljubomoran. I sam Abraham, kad je došao k toj istoj svojoj nećakinji, koja je u nekom svratištu živjela bludno, u vojničkoj odjeći, da se ona ne bi od stida dala u bijeg ako ga prepozna; skinuvši napokon krinku, ovako joj progovara: Kćeri moja Marijo, zar me ne prepoznaješ? Utrobo moja, zar nisam ja onaj koji te othranio? Što ti se dogodilo, o kćeri moja? Tko te ubio? Gdje je onaj anđeoski lik koji si imala, kćeri moja? gdje je uzdržljivost? gdje plač? gdje bdjenja? gdje spavanje na goloj zemlji? Kako si s visine neba pala u ovu jamu, kćeri moja? Zašto mi, kad si sagriješila, nisi rekla? zašto mi to nisi povjerila? I ja bih zasigurno za tebe činio pokoru sa svojim predragim Efremom. I malo zatim, da je podigne k nadi, kaže: Na meni neka bude bezakonje tvoje, o kćeri moja. Iz mojih ruku neka Bog zatraži ovaj grijeh. Samo me poslušaj i dođi, pođimo u i moli za nju posrnulu:

A naše mjesto. Evo naime i predragi Efrem silno tuguje zbog tebe i zbog tebe usrdno moli Gospodina.

41 Ipak nisu svi s kojima je sklopio prijateljstvo postojano ga njegovali. O njima on sam u svom djelu Testamentum, pogl. 1, br. 2 kaže: Uostalom vi, braćo, nemojte se čuditi nekima koji su, prigrlivši stegu poslušnosti, odstupili od mene. A u pogl. 5, br. 22 i 23 proklinje otpadnika Paulonu i Arovandrana, koji su, napustivši revnost za pobožnost, sijali krivovjerja.

42 A od ovoga Paulone, koji je odstupio od svoga Učitelja još za njegova života, čini se da je bio različit Paulin, o kojem Genadije u djelu De illust. Eccl. Scriptor; pogl. 3 ovako piše: Prezbiter Paulin, učenik blaženoga đakona Efrema, čovjek veoma oštra duha i učen u Božanskim pismima. Ali dok je Učitelj bio živ, bio je slavan među crkvenim učiteljima, a osobito kao govornik bez pripreme: no nakon njegove smrti, iz ljubavi prema prvenstvu i imenu, odvojivši se od Crkve, napisao je mnogo toga protiv vjere. Njemu je na samrti blaženi Efrem, dok je stajao kraj njega, navodno rekao: Pazi, Pauline, da se ne podložiš svojim mislima i ne uzoholiš se. Nego kad pomisliš da si posve shvatio Boga, vjeruj da ga nisi ni razumio. Predosjetio je naime da on iz svojih proučavanja ili govora istražuje novotarije i teži prema neizmjernom shvaćanju krivovjerja: odakle ga je i često nazivao novim Bardezanom. Ipak ga Honorije iz Autuna naziva Paulonom, kao i rukopisi koje navodi Suffridus Petri.

B

§ VI. Izvori skrušenosti sv. Efrema.

Sv. Efrem otvara mnoge i sjajne izvore skrušenosti koju valja pobuditi u sebi i u drugima. Ovdje ćemo pokazati samo dva. Prvi izvire iz razmatranja ljudskih stvari i Božjega nutarnjeg nagovora. Ovako on sam piše u djelu De Timore animi, 1. svezak: Ja Efrem grješnik, trom i lijen u duhovnoj borbi, u kojoj sam neprestano pobijeđen zbog svoga nemara i tuposti duše, vama hrabrim borcima i Bogu najmilijoj braćo želim ispripovjediti golem strah i trepet svoje duše koji je jednoga dana spopao mene bijedna i rastresena, troma i lijena. Sjedio sam na nekom mirnom i uzvišenom mjestu i u mislima prebirao isprazne brige, meteže i nemire ovoga života. I plačući govorio sam: Kako ovaj naš život bježi poput sjene, prolazi poput najbržega trkača i vene poput jutarnjega cvijeta! I opet s bolju i uzdahom rekoh: Kako prolazi ovaj vijek, a mi to i ne znamo dok nas u međuvremenu odvlače tromost te beskorisne stvari i misli. Dok sam to u sebi razmatrao, iznenada podigoh oči k nebu i, gotovo izvan sebe, pogođen velikim strahom, očima srca ugledah svoga Gospodina gdje sjedi u najvećoj slavi, i čuh ga kako ovako oslovljava moju dušu: Zašto, o dušo, prezireš svoju nebesku ložnicu punu svjetla slave? Zašto, o dušo, zaručnice moja, mrziš mene, svoga neokaljanog i besmrtnog zaručnika? Zašto, o dušo, odbacuješ ona dobra koja sam ti pripravio u svjetlu života?

44 I malo zatim: Od toga sam ja, predraga braćo, u onaj čas stojeći pred Gospodinom, silno zadrhtao i prestravio se: osobito dok sam opažao one strašne Gospodnje riječi i najveću smetenost i uznemirenost svoje duše. Zbog toga je od straha i smetenosti klonula duša moja: i razmišljao sam kamo bih se sakrio, jer nisam mogao podnijeti toliku sramotu; i govorio sam u sebi: Dođite, gore, i pokrijte mene bezbožnoga grješnika. I pognute glave, posramljen, počeo sam samoga sebe glasno i žalosno oplakivati govoreći: Zašto sam dakle izašao iz utrobe majčine, da ogorčim svoga svetog, dobrog i milosrdnog Gospodina? Zašto sam prezreo začeće u utrobi majčinoj, i rast tijela, i nebeske darove, i svete lijekove tvoje milosti koje si mi dao, Gospodine? Plačući ipak padoh ničice, i s jecajem i bolju srca svoga suze roneći, zamolih i zavapih: Usliši, Gospodine, plač moj i primi riječi moje prošnje koje ja grješnik, prestravljen strahom, govorim pred tobom, najblažiji, najkrotkiji i najmilostiviji Gospodine.

45 I opet nakon nekoliko riječi: Kad god mi dođe na pamet onaj dan i čas u kojem me iznenada spopao ovaj strah, sav se naježim, plačem i uzdišem. Zatim ubrzo sve zajedno zaboravim, i molitve i suze i strah, i vrijeme pokore koje mi je darovano darežljivošću Božje milosti. Ali otkud u meni ta tvrdoća i nemar? otkud toliki zaborav? otkud tako iznenada postajem bestidan i bez straha, ohol i srdit; tako da mi ni strah Božji ni budući sud uopće ne lebde pred očima? Zar je Bog nepravedan? Zar se pretvara ili ne gleda moja djela? Daleko bilo. Sve vas molim i zaklinjem, prijatelji Božji i predraga moja braćo, da se udostojite posredovati kod milosrdnoga i najdobrostivijega Boga za mene, čovjeka grješnika i najmanjega. Ono što mi se dogodilo otkrio sam vam upravo zato da po vama zadobijem milosrđe od Boga.

46 To je pak Efrem napisao već u poodmakloj dobi, kako nagađa Vossius iz ovih njegovih riječi: Milost tvoja, koja je podnijela grijehe moje mladosti, neka sada podnese i zablude starosti. Kada mu se pak dogodilo to viđenje, ili, kako isti smatra, razmatranje, ne iznosi: vjerojatno je da se zbilo mnogo ranije. Isti u govoru De compunctione otvara drugi izvor toga, pogled na nebo i sjećanje na Božji sud, pišući ovako:

47 Iz blagoslovljenoga grada Edese jednoga sam dana ustavši u zoru izašao s dvojicom braće: i podigavši oči k nebu, promatrao sam ga nalik zrcalu, sjajno, ukrašeno zvijezdama, kako sa slavom blista nad zemljom. Ja pak u sebi šutke s divljenjem prebirući ovo, rekoh: Ako ovo blista tolikim krasotama, koliko će više pravednici i sveci koji se pokoravaju Božjoj volji u onaj čas, kada Gospodin dođe suditi, blistati u slavi Spasiteljevoj neizrecivim svjetlom? Iznenada mi pak dođe u sjećanje onaj strašni Kristov dolazak. Zbog toga zadrhtaše sve kosti moje, i sav se naježih tijelom i dušom ujedno. I tako potresen i uznemiren, s velikom bolju srca počeh plakati i uzdišući rekoh: Kako ću se ja grješnik naći u onaj strašni i užasni čas? Kako ću tada stati pred sudište strašnoga Suca? Kako ću ja ohol i uznosit opstati s pravednima i savršenima?

48 Nakon više toga izrečenoga u tom smislu, dodaje:

Tada su ona dvojica braće koji bijahu sa mnom, i sami roneći suze, upravili mi ove riječi: Zašto tako gorko plačeš, o oče? A ja im rekoh: Svoju lijenost, o predragi sinovi, oplakujem. Jer premda nam je triput najbolji Bog udijelio svjetlo spoznaje, ja ga svakodnevno nastojim odbiti i ugasiti. Da sam naime izvršio zapovijedi Božje volje, doista bih u onaj čas bio blažen; i ne samo ja, nego i svi koji se pokoravaju njegovoj volji. Zato, braćo, ondje nećemo imati baš nikakve isprike, jer svi griješimo svjesno i dragovoljno. Svi dakle pomno razmatrajmo Božju providnost i darežljivost prema nama, i koliko nam toga Bog svakodnevno udjeljuje po svojoj dobroti.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

1. veljače Kalendar godine