Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 1. veljače

O sv. Efremu Sircu u Edesi u Mezopotamiji

DE S. EPHRÆM SYRO EDESSÆ IN MESOPOTAMIA. D

Sadržaj (33)
  1. Prethodni komentar.
  2. § I. Tko je napisao životopis sv. Efrema?
  3. § II. Vrijeme rođenja sv. Efrema.
  4. § IV. Nauk sv. Efrema, spisi, poznavanje grčkoga jezika.
  5. § V. Prijateljstvo sv. Efrema s drugim svecima.
  6. § VI. Izvori skrušenosti sv. Efrema.
  7. Pripovijest svetoga oca našega efrema monasima o njegovu obraćenju.
  8. Sv. Naš otac efrem sirac
  9. I njegov prikor samome sebi,
  10. Istoga sv. Oca efrema
  11. Oporuka
  12. Siromaštvo, poniznost pri ukopu i sprovodu.
  13. Briga za siromahe. Blagoslov Edese. Ponovno propisan način ukopa.
  14. Briga za siromahe. Blagoslov Edese. Ponovno propisan način ukopa.
  15. Molitve i prinosi za mrtve.
  16. Blagoslovi učenika. Prokletstvo krivovjeraca.
  17. Preporučena vjera i pobožna djela te gnušanje nad krivovjercima.
  18. A poglavlje VII.
  19. O životu istoga sv. Efrema
  20. Teološke kreposti sv. Efrema.
  21. Skrušenost i druge kreposti.
  22. Boravak i učenost sv. Efrema.
  23. Govori. Strogost života.
  24. Djela milosrđa, borba s hereticima.
  25. Nasljedovanje svetih Otaca.
  26. Oporuka. Smrt. Čudesa.
  27. Život sv. Efrema
  28. O svetom ocu našem efremu
  29. Poglavlje I, u rukopisima XIV.
  30. Susret sv. Bazilija i sv. Efrema.
  31. Poglavlje II, u rukopisima XVI.
  32. Zaslugama sv. Bazilija i sv. Efrema nekoj ženi otpušteni grijesi.
  33. Život sv. Efrema

Teološke kreposti sv. Efrema.

Što se dakle tiče vjere, ni u kojem dijelu ne odstupajući daleko od pobožnosti, sasvim je ispravno mislio: što smo dobro spoznali kako iz njegovih spisa, tako i iz suda Crkve o njemu. Jednako se naime gnušao i lažnoga Sabelijeva miješanja i bezumnoga Arijeva razdvajanja. Stajao je pak unutar granica pobožnosti i vjere. Tako je naime jedno, nepomiješano i presveto Trojstvo i brojem osoba razlikovao i jedinstvom biti sjedinjavao, da niti bi židovski uvrijedio oskudicom božanstva, niti bi mnoštvom bogova bjesnio po običaju naroda i pogana: što opažamo da se događa onima koji su drsko uvredljivi prema neshvatljivomu Trojstvu. Nadalje, najbesmislenije je mišljenjea Apolinarovo tako mrzio da ga je svakim nastojanjem i brigom nastojao iščupati iz duša bilo kojih kršćana. Štoviše, i isprazne i neobuzdane jezikeb anomejaca različitim je dokazima i svjedočanstvima Pisma posve suzbio, te nam

A nam je ostavio nadasve korisne i božanske spomenike protiv njih. Ako bi pak tko u sukobu rasprava sv. Efrema sc Novatom želio promatrati poraz toga najdrskijega protivnika, neka pogleda pad suparnika. Ondje će naime u samom srazu borbe naći toliko nadmoćnije snage našega Učitelja da će ovoga nazvati pankratijastom i nepobjedivim borcem, a onoga mekušcem i gotovo dječakom koji još nije očvrsnuo dobi. I nije ispravnošću vjere odbio samo ona krivovjerja koja su tada ili prije niknula kao kukolj iz sjemena zloće, nego je proročkim očima predvidio i unaprijed sasjekao i ona koja su u budućnosti mogla pogubno proklijati. Koliko je god naime svezaka napisao, puni su dokaza. Nikada dakle ovaj sin istine nije skrenuo od same istine.

8 Svu je pak nadu imao čvrsto usidrenu u jedinome Bogu, u kojemu oni koji u njega polažu svoje nade odnose nagrade. Stoga je i onu riječ Psalma običavao ponavljati u svim svojim djelima i riječima: „U njega se uzdalo srce moje, i pomogao mi je.” Jer onoga koji se uzda u Gospodina okružit će milosrđe. A pouzdanje u Gospodina čini sličnim gori Sionu i postavlja u najviše blaženstvo onoga koji ga posjeduje, kao što se može naučiti od samih Proroka, budući da David kaže: „Blažen čovjek kojemu je ime Gospodnje nada njegova.” Jeremija pak: „Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina i kojemu će Gospodin biti pouzdanje: bit će kao stablo presađeno pokraj voda što prema vlazi pušta svoje korijenje i neće se bojati kad dođe žega.” A Izaija: „Gospodin je kralj naš, Gospodin spasitelj naš, on će nas spasiti.” „Evo Bog je spasitelj moj, s pouzdanjem ću djelovati i neću se bojati.” Štoviše, i Pavao nas opominje govoreći: „Držimo se ispovijedanja naše nade; vjeran je naime onaj koji je obećao.”

9 Odgojen dakle ovom božanskom i pohranjenom nadom, sv. Efrem, prezirući sve što je ljudsko i prolazno, neprestano je čeznuo za vječnom slavom. Ljubav pak prema Bogu i bližnjemu toliko je revno čuvao da je odlazeći s ovoga svijeta to naveo među posljednjim riječima; dolikuje naime iznijeti na vidjelo same riječi toga svetoga oca, kao snažnije od svakoga dokaza: „Ni na koji način u cijelom svom životu”, kaže, „nisam bio uvredljiv prema Gospodinu, niti je luda riječ izišla iz mojih usana, nikoga u cijelom svom životu nisam obasuo pogrdama niti sam se i s jednim kršćaninom pokazao svadljivim čovjekom.” O sretnoga li jezika koji je s pouzdanjem izgovorio takvu riječ, koja ponajviše dolikuje samim anđelima zbog života daleka od svake tvari i promjene: a nama, koji služimo tijelu, ne pristaje tako, te nadilazi snage naše naravi više nego što bi se djelima mogla lako dostići. I koliko god istraživao trudove i živote onih koji su bili slavni po krepostima, jedva bi našao ijedan znak čiste i iskrene ljubavi sličan ovome. Ako se naime među svim krepostima najviše ističe ljubav, nju je ovaj naš Efrem tako njegovao kao nitko drugi od Otaca. Ali budući da će svatko primiti nagrade dostojne vlastitih djela, da ne bi izgledalo da uspoređujemo Oce s Ocima, to ćemo radije prepustiti drugima na razmatranje. Niti smo to rekli radi usporedbe, nego da narodu bude jasno kako je ovaj naš, ili istinitije rečeno, učitelj sveopće Crkve sv. Efrem dospio do najvišega stupnja na duhovnim ljestvama kreposti.

a Dvojica su bila Apolinara; otac prezbiter otvorio je gramatičku školu u Beritu, zatim u Laodiceji, gdje je rođen i sin Apolinar, poslije profesor retorike: na koji su način postali krivovjerci pripovijeda Sokrat u knj. 2, pogl. 36, Nicefor u knj. 9, pogl. 17 i knj. 11, pogl. 12 te knj. 12, pogl. 4 i drugi. Nijekali su savršenoga čovjeka u Kristu: tvrdili su da mu je umjesto duše božanstvo itd., tako Predestinat, krivovjerje 85.
b Tako naziva eunomijance, kao da su bezakonici i sramotnici radije negoli da po imenu svoga začetnika slijede εὐνομία, odnosno dobar zakon. Tko raspravlja o Eunomiju, naznačili smo uz pogl. 5 Oporuke, slovo l.
c Novacijanci, koji su i katari, nazvani po Novacijanu, rimskom prezbiteru, kojega Teodoret u knj. 3 djela Hæreticæ fabulæ, pogl. 5 naziva Novatom. A doista ga je u raskol gurnuo Novat, afrički biskup. O obojici opširno u svesku 2 Baronije i drugi posvuda, a i mi 3. veljače uz Djela sv. Celerina.

Skrušenost i druge kreposti.

Pobožnost je pak i bogoljublje stekao u posjedovanju prave mudrosti, prema onoj Jobovoj riječi: „Evo, štovanje Boga jest mudrost.” Po njoj je, kao što smo malo prije pokazali opisujući čistoću njegove vjere, poput sv. Pavla uzašao u treće nebo i pripravio sebi u Crkvi vječnu slavu imena; razmatranje Svetoga pisma zapalilo mu se također s Davidove svjetiljke, prema onome: „U razmatranju mome raspalit će se oganj.” Jer ljubav, paleći ga ognjem nebeske kontemplacije, budila je žar za uzvišenim stvarima. Razvijajući naime cjelokupno i Staro i Novo pismo i posvećujući se njegovu razmatranju kao nitko drugi, sve je točno od riječi do riječi protumačio: te je od samoga stvaranja svijeta pa sve do posljednje knjige milosti tumačenjima rasvijetlio ono što je bilo skriveno i tajnovito, služeći se svjetlom Duha. I nije samo crpio izvore ove naše od Boga darovane mudrosti i dijelio ih drugima, nego je vježbao i ona umijeća i znanosti koje se odnose na način ispravnoga i kićenoga govorenja te na oštroumnost nauka, koliko ih je smatrao korisnima, odbacivši isprazne i lude stvari te vagajući djelovanje i kontemplaciju na vagi pravednosti.

11 Nadalje, čistoća duše i tijela u njemu se isticala prema ljudskoj naravi, štoviše gotovo i iznad ljudskoga stanja, jer je dar milosti. Nije naime dopuštao da duša zastrani od onoga raspoloženja koje je u skladu s pravim razumom; uistinu je pak dušom zapovijedao, a tijelom blistao. Što je dovoljno potvrđeno zamkama koje mu je (kako je predano sjećanju) postavila bestidna žena. Kad se naime njome kao nekim mamcem zloće poslužio čovjekoubojica Belijal da zavede toga znamenitoga i rijetkoga muža, toliko je bio daleko od toga da postigne čemu se nadao da ju je i sam postavio da se u borbi bori protiv samoga napasnika: poticajima naime i opomenama te gotovo bajanjima božanskih misli priveo ju je obraćenu boljemu plodu, te ju je od bestidne učinio stidljivom, od razuzdane ozbiljnom, od okaljane čistom i neporočnom.

12 A onomu tko želi opisati njegove obilne i neprestane suze uistinu naviru suze: jer se jedva bez suza može preploviti more njegovih suza. Kao što je naime svim ljudima svojstveno bez prestanka disati, tako se činilo da je blaženomu Efremu na neki način po naravi usađeno neprestano liti suze. Nijednoga naime dana, nijedne noći, nijednoga dijela dana ni noći, i nijednoga najkraćega trenutka vremena nije bilo u kojemu se njegove budne oči ne bi vidjele oblivenima suzama. Čas je naime oplakivao zajedničke, čas osobne, kako je govorio, nesreće i besmislice, uzdasima je nadalje razborito zaustavljao rijeke iz očiju, ili je radije rijekama iz očiju poticao uzdahe. I bio je napredak obiju stvari divljenja vrijedan, premda se inače činilo da je svaka od njih uzrok drugoj: tekle su mu naime suze, a mnogima je bio nepoznat uzrok. Budući da ih naime vrijeme nije odnosilo, nego su nekom uzajamnom izmjenom i suze smjenjivale uzdahe i uzdasi suze, oboma je uzrok ostajao skriven.

13 A to će spoznati tkogod bude čitao njegove spise. Neće ga naime naći kako plače i uzdiše samo ondje gdje raspravlja o pokori, o običajima, o ispravnim životnim pravilima, nego i u samim pohvalnim govorima

A govorima koje većinom svi običavaju posipati obilnom vedrinom. On se pak svugdje pokazao jednakim i neprestano je žudio za darom tugovanja kao za bogatstvom, odakle i sada gotovo sve slušatelje svojih govora doziva natrag da prigrle pravi život: toliku snagu sadrži njegov govor pomiješan sa suzama. Tko je naime tako tvrda i dijamantna srca da slušajući njegove riječi ne omekša i, odbacivši oporost običaja, od srca ne zažali nad vlastitim grijesima? Tko je toliko divlji i okrutan da primajući ušima njegov spasonosni nauk ne oplakuje vrijeme koje je naopako proveo? Tko je toliko nemilosrdan i svirep da čim okusi njegove riječi slađe od svakoga meda, odmah sebe ne pokaže posve blagim i ljubaznim? Tko se gnušajući se suza toliko predao užicima da, čuvši makar i skromne njegove riječi i dozvavši u sjećanje onu naplatu koju ćemo primiti za prošli život, ne nariče i ne tuguje?

14 U stvarima koje se ne mogu dogoditi posvuda se rabi ova poslovica: a „Kamen nagovaraš na milosrđe”, ali da se to može dogoditi, mi smo naučili poučeni iskustvom. Ovaj je naime sveti starac duše koje bi zbog zle i tvrdokorne okorjelosti nazvao kamenjem posve omekšao i slomio, te ih savio kako je htio. Tko naime čitajući njegov govor o poniznosti ne bi odmah odbacio svako visoko mišljenje o sebi i ludu oholost, te priznao da je najprezreniji od svih? Tko iščitavajući ono što je napisao o ljubavi ne bi bio tako zapaljen da bude spreman podnijeti i bilo kakvu pogibelj? Tko razvijajući ono u čemu hvali djevičanstvo ne bi težio prinijeti sebe Bogu čista tijelom i dušom? Tko slušajući ili čitajući njegove govore u kojima opisuje posljednji sud, odnosno onaj drugi Kristov dolazak, ne bi bio tako dirnut srcem i dušom kao da već treba stati pred taj sud, te od straha iznenada tako zadrhtao kao da se protiv njega izriče osuda Suca? Tako je naime točno i potpuno izrazio budući Božji sud i stavio ga pred oči svima ovaj slavni i sveti muž da se čini kako njegovoj spoznaji ništa drugo ne nedostaje osim da se sama stvar odvije i dogodi pred očima. a Λιδον ἴφεις, „kamen u vodi kuhaš”.

Boravak i učenost sv. Efrema.

Budući da je dakle sam Blaženik uvijek bio zaokupljen takvim mislima o sudu, pobjegao je od svijeta i svega što je u njemu: daleko je pak odstupio bježeći, kao što se nalazi zapisano, i ostao u samoći, posvećujući se Bogu i samomu sebi, te odatle ubirući nagrade kreposti. Dobro je naime već znao da se oni koji prigrle samotnički život oslobađaju burnih nemira i oluja ovoga vijeka te sretno stižu u luku mira i tišine, gdje uživaju u druženju s anđelima i, uzvišeni umom koliko je dopušteno, bivaju uzneseni u kontemplaciju Boga. Kada ga je nadalje Duh opominjući na izgradnju mnogih tako upućivao da mijenja mjesta, nije se opirao, nego je ponizno slušao: bio je naime poslušan zapovijedima i nalozima Božjim ako je itko drugi bio.

a Odatle je, kao što je bilo zapovjeđeno onomu božanskomu Abrahamu, krenuo u grad koji ga je nosio, grad Edesana: nije naime dolikovalo da sunce dulje bude skriveno pod zemljom. Iz ovih je pak razloga otišao onamo: da ondje pohodi sveta mjesta,b kao i da se sastane s nekim mudrim mužem te da sam ubere plod spoznaje ili ga pruži drugima.

16 Dok je dakle prispio u taj grad i već ulazio na vrata, umjesto mudroga muža kojega je želio, naišao je na bludnicu: kad je neočekivano naletio na taj veoma neugodan prizor, kao lišen svoje nade,c odvraćao je oči. A naprotiv, bestidna ga je žena gledala uprijevši u njega oči. Njoj Efrem reče: „O ženo, reci mi zašto me toliko gledaš?” A ona spremno reče: „Zato što sam ja od tebe, muškarca:d a ti mene ni ne gledaš, nego svraćaš svoje oči u zemlju iz koje si uzet.” A da mu je taj neočekivani odgovor silno koristio, sveti je i razboriti muž priznavao. Stoga je hvalio beskrajnu Božju moć, koji katkad ono čemu se nadamo prikladnom izrekom pa i u stihu

17 Odatle, kad je vođen Božjim Duhom krenuo u Cezareju Kapadocijsku, vidio je ondje i upoznao sama usta Crkve, naime onoga zlatnoga slavuja nauka, Bazilija: kojega je starac ugledavši počeo častiti mnogim blagoslovnim riječima. Oštrovidnim je naime okom uma opazio blistavu golubicu kako sjedi na njegovu desnom ramenu i pruža mu riječi mudrosti, a on ih iznosi narodu. Poučen od te uzvišene i časne golubice, onaj je upoznao putovanje ovoga svetoga oca i da je on onaj Efrem Sirac. Veoma prikladno dakle obojica su uživala u međusobnom druženju, tako da ono naporno putovanje samomu Efremu nije bilo beskorisno.

18 Prirodna mu je nadalje nevinost života pokazivala bijeg od zala: iz nje je naime učio i predvidjeti bolje i izbjegavati gore, te birati one misli i razloge koji su čisti, koji pridonose njegovanju čestitosti i nipošto ne priječe službu poučavanja. Svetomu je naime starcu Krist obilno udijelio talent riječi, koji je, premda ga je dijelio mnogima na stolovima srdaca, ipak ponajprije koristio njemu samomu. Pripovijeda se pak da je on sam o sebi rekao ovo:f da su mu se, čim je izišao iz one nježne dječačke dobi, dogodila ovakva tajanstvena viđenja: činilo mu se naime da mu pokraj jezika niče veoma plodna loza koja je tako rasla da je ispunila sav krug zemaljski: sve su pak ptice nebeske dolazile i jele od njezina ploda; a sama loza, što je više ptica primala koje su brale plodove, to je više obilovala grozdovima.

19 Osim toga, ono što se odnosilo na njega posvjedočio je neki drugi oštroumni čovjek da je doznao: mnoštvo naime anđela kako silazi s neba držeći u rukama svitak ispisan iznutra i izvana. A činilo se da ta sveta četa ovako razgovara: „Što mislite, tko će uzeti ovaj svitak u ruke?” I jedni su odgovorili ovoga, drugi onoga, a treći nekoga drugoga od izvrsnijih ljudi toga vremena: zatim su pak nakon provjere sviju dodali: „Ovi su doduše sveci i službenici Božji, ali ne mogu uzeti ovaj svitak u ruke.” I kad su već imenovali razne od tada živućih, a nijedan od njih nije bio po volji, naposljetku su se zajedničkim pristankom svih jednako složili u mišljenju da kažu kako nitko drugi ne može uzeti taj svitak u ruke osim Efrema Sirca. I tada je isti, pripovijeda se, vidio nebeske anđele kako Efremu predaju svitak; i ustavši noću, poučen tim viđenjem, uputio se u crkvu: te čuvši samoga Efrema, koji je tada držao znamenit i milosti pun govor, spoznao je što je označavalo ono viđenje i pohvalio Boga, te se divio tako sjajnomu daru govorenja danom svetomu mužu. Toliko mu je naime obilje mudrosti Bog bio podario da, koliko god su mu navirali gotovo neprestani izvori riječi, nipošto nisu bili jednaki za objašnjavanje stvari. A to se događalo ne toliko zbog sporosti jezika, koliko zbog brzine misli: jezik je naime bio ravan snazi mišljenja drugih, ali je ipak bio prespor da bi mogao slijediti njegove misli.

A molio je dar govorenja ovim riječima:g „Udijeli, Gospodine, rijeke svoje milosti”: dubina je naime nauka gutala njegov jezik tako da nije mogao iznijeti misli duše, jer su službi propovijedanja nedostajala oruđa prikladna za rječito govorenje, jedva ipak dorasla brzini njegovih misli. g
a Tako smo preveli s grčkoga, kao što smo izložili u § 3, br. 19. Vossius je imao: „odakle je, zapovjeđeno mu da poput onoga velikoga Abrahama napusti domovinu, krenuo u grad Edesana”. Ali „napustiti” nedostaje u grčkom.b Dodaje Metafrast: „da se pokloni svetim moćima”.c Pogrešno dakle Metafrast: „stao je gledajući je uprijetim očima, i kao pomućena uma, tužan i u sebi uznemiren u duši, jer se nije dogodilo kako je bio molio, nego radije suprotno od onoga što je bio tražio”.d Također Metafrast: „A tebi ne dolikuje gledati nas, nego radije zemlju iz koje si i sam opet uzet.”e Drugdje „bijelu”, kaže Vossius.f Kraći Životopis ima da je to viđenje bilo pokazano njegovim roditeljima. Metafrast, kao i Nisenski, samomu Efremu.g Metafrast: „Obuzdaj, o Gospodine, valove svoje milosti.” Grčki je: ἄνες, 'ω δέσποτα, τὰ τῆς χέριτος εου χύματα. Što se može činiti da ima dvosmisleno značenje, kao da naime ili želi da se ograniči previše obilna milost, poput onoga koji je vikao: „Dosta je, Gospodine, dosta je”, ili da se oslobode i izliju rijeke rječitosti.

Govori. Strogost života.

Njegove je nadalje govore prekidala jedino molitva, a molitvu opet govori: ove su smjenjivale suze, a suze ponovno molitve: i bio je govor govora, ili, da kažem prikladnije, u govoru neprestano zaokupljen kontemplacijom božanskih stvari. Samo je naime tijelo tako bio obuzdao da ono, pokoravajući se razumu kao gospodarici, nije imalo nikakav osjećaj užitka više nego da je obamrlo. I dok je za obavljanje onoga što ne dolikuje, prethodno ukroćeno gladovanjem i uzdržavanjem, klonulo nepokretno, ipak se u izvršavanju onoga što pridonosi spasenju duša isticalo snagom. Što reći na to da mu ni noći, koje često varaju priviđenjima i slikama snova, ni u čemu nisu prekidale tijek kreposti i pobožnosti? Jer onoga kojega su dolazeći zatekle trijezna, toga su istoga odlazeći ostavljale budna i kako se pomno brine da ga ruka kneza ove tame ne zatekne svladana snom. Toliko je pak vremena posvećivao odmoru koliko je smatrao potrebnim za održavanje života: da se, kad bi se posve uklonila prirodna izmjena, tijelo ne bi silovito raspalo. A dok je bilo različitih stvari koje su tjerale san s njegovih očiju, onda ponajprije to što je, vodeći opor i tvrd život te na mnoge načine mučeći svoje tijelo, spavao i na zemlji. Tim se naime načinima ponajviše običava razbijati sklonost snu.

C

21 Siromaštvo je nadalje čuvao toliko koliko čuješ da su ga imali i sami sveti apostoli. Stoga, ako bi ga tko nazvao uzorom onih koji njeguju siromaštvo, nipošto ne bi zastranio od istine. Doista nam je onu najslađu i posve blaženu riječ, kao učiteljicu siromaštva, odlazeći odavde na nebo ostavio, kojom je govorio: „Ni kese, ni mošnje, ni torbe Efrem nikada nije imao. Nikada nisam posjedovao zlata, ni srebra, ni ikoje druge stvari na zemlji. Čuo sam naime dobroga Kralja gdje u Evanđelju govori svojim učenicima: 'Ne posjedujte ništa na zemlji.' Stoga me nije obuzela nikakva pohlepa za takvim stvarima.” Budući da je dakle prezirao slavu i novac te ljubio ono što je izvrsnije, nastojao se u tom svom trku što više približiti samim apostolima. poniznost,

22 A što da spominjem poniznost njegove duše i skromnost, kad ta ista krepost posvuda u svim njegovim govorima i spisima na neki način kliče da ju je on na jedinstven način njegovao? Kada se naime ikada njegova noga spotakla o kamen bahatosti i oholosti, njega koji je suzama izazivao suze i jeo pepeo kao kruh, te u oporom i neugodnom životu (kako odzvanjaju one svete riječi) piće miješao s plačem? I koji je, gnušajući se svake tašte i svjetovne slave, dok je još putovao ovim životom, ako bi opazio da ga tko hvali, teško to podnoseći, mijenjajući boju lica i obarajući oči u zemlju, bivao orošen sitnim i laganim znojem te obuzet dubokom šutnjom, kao da mu stid sputava jezik. A već spreman odavde preseliti u onaj blaženi i nebeski život, teškom zabranom upravo to braneći, govorio je: „Nikakve pjesme nemojte pjevati Efremu i nikakvu pohvalu nemojte iznositi. Nemojte me pokapati sa skupocjenom odjećom, niti zasebno podižite grob mome tijelu: ja sam se naime s Bogom dogovorio da budem pokopan među strancima. Tuđinac sam naime ja i putnik, kao i svi moji oci.” Kao što dakle imaš izvrsne i sjajne znakove drugih kreposti, tako ih imaš i za ovu.

Djela milosrđa, borba s hereticima.

Doista, da se ovaj pokazao ne samo izvršiteljem nego i učiteljem onoga što se odnosi na milostinju i osjećaj sućuti, potvrđuje sama odredba i zakon istine. Naime, budući da zbog savršenoga siromaštva koje je bio prigrlio nije imao ništa preostalo što bi podijelio potrebitima, ipak je čestim poticajima pokrećući druge na djela milosrđa dijelio milostinju. Njegov je govor, premda mu se lice nije vidjelo, bio poput nekoga božanski vješto izrađenoga ključa koji otvara riznice bogataša i potrebitima pribavlja ono što im je nužno: a njegov je anđeoski izgled bio dovoljan da sam po sebi, bez ikakva govora, potakne na sućut one koji su ga gledali, pa i one neotesane i nečovječne: tolika se u njemu opažala kako jednostavnost, tako blagost, tako čestitost, te se nije mogao naći nitko toliko bestidan tko, gledajući ga, ne bi bio obuzet nekim rumenilom i stidom, i ne bi postao bolji od samoga sebe i čedniji.

24 I premda su u ovome mužu postojale tolike savršene vrline, neka nitko zbog toga ne pomisli da mu je nedostajalo potpuno poznavanje crkvenih stvari. Koliko bi mu, rekao bi tko takav, preostalo dokolice da bi se posvetio tolikim nastojanjima oko kreposti? Svakako nije bio tek površno prožet poznavanjem božanskih stvari. Nije ga se, naime, dotaknuo samo dotle da bi govorom mogao poučavati druge, nego je u potpunosti dosegnuo kako odredbe pobožnosti i učenosti, tako i ono što im se protivi: ono prvo za poučavanje puka, ovo potonje za pobijanje heretika. Dobrom je, naime, revnošću nastupao protiv onih zvijeri neprijateljskih pobožnosti. Tako je u jednome govoru, koji je do nas došao više predajom nego spisima, odakle se lako moglo razabrati da je bio najrevniji ljubitelj istine, Apolinarija nazvao lakoumnim, štoviše bezumnim i mahnitim, jer je, smišljajući novotarije, iz svoje utrobe izrigao mnoge bezbožne tvrdnje protivne Svetomu pismu, obuhvaćene u dvjema knjigama, te ih posve bljutavo i drsko izgovarao. Te je pak knjige bio povjerio na čuvanje nekoj ženi za koju se pričalo da mu je bila miljenica. Kad je to postalo poznato velikomu Efremu, on se pretvarao da je istoga mišljenja, pristupio je ženi koja je čuvala te pogane knjige, te joj o sebi otkrio tko je i kako joj povoljne vijesti donosi iz pustinje: i dodavši možda još ponešto slično tome, naposljetku je zamoli da mu radi opće koristi pokaže učiteljeve spise, kako bi se, naime, nama, koje je tada nazivao hereticima, mogao lakše suprotstaviti. Zavedena tim riječima, žena ga je smatrala jednim od onih koji zastupaju Apolinarijevu stranku, pa mu je dala knjige, moleći ga ipak da joj ih brzo

A vrati. Uostalom, ovaj veliki Jakov, nadmudrivši bezumnoga Ezava i ugrabivši ono sramotno prvorodstvo, razborito ga je suzbio: sve je, naime, listove premazao ribljim ljepilom a te tako spojio list s listom da se, budući da se jedan dio od drugoga zbog čvrsta spoja nikako nije mogao odvojiti, činilo da je svaka knjiga svedena na jednu jedinu ploču. I tako ih je vratio ženi od koje ih je bio posudio. Ona pak, kao žena neupućena u takvu vještinu, vidjevši da im je vanjski oblik očuvan, propustila je pomnije pregledati što je unutra.

B Nije prošlo mnogo dana kad sveti starac poruči nekim pravovjernima da pozovu Apolinarija i s njim povedu raspravu. On, prihvativši izazov i uzdajući se u one bezbožne knjige, dođe u određeni dan: te odbije govoriti sam u svoju obranu, jer da ga već pritišće teška starost, i zato zatraži da mu se donesu knjige kako bi iz njih mogao odgovarati i pobijati. Kad su dakle njegovi istomišljenici iznijeli knjige na sredinu, silno se njima oholeći, onaj okorjeli u zlim danima, nepravedni sudac, uzevši jednu od njih u ruke, nastojao ju je otvoriti i razlistati. No kako nije popuštala jer je bila premazana ljepilom, pokušao ju je otvoriti po sredini, te ju je i ondje našao na isti način slijepljenu. Stoga, iznevjeren u svojoj nadi glede prve knjige, latio se druge, a vidjevši da je cijela tako čvrsto slijepljena da se uopće ne može razlistati, obuze ga toliko rumenilo i stid, i dušom se toliko smeo da je, odlazeći s toga skupa, kao lišen pameti i razbora te iznemogao, pao u bolest: a taj je biljeg sramote podnio tako teško i bolno da je veoma malo nedostajalo da tada i umre. b

26 Takvom se dakle revnošću za pobožnost odlikovao naš veliki Otac i Naučitelj sv. Efrem, jer, pokazujući se inače blagim i krotkim kad nije pritiskala nikakva potreba za borbom, a inače oštrim i strogim kad bi zaprijetila opasnost za vjeru, svime je razborito upravljao prema prilikama vremena. I zbog te ga revnosti prema Bogu valja hvaliti ništa manje nego zbog mnogih postova, suza i neprestanih molitava: a ne znam nije li zbog toga i još više, jer se time što je sve to bilo sjedinjeno u njemu samome brinuo i za zajedničku korist. Kao što se, naime, pravi primjer nekoga vrsnog lovca pokazuje kad progoni ratoborne zvijeri, a vrlina dobra kormilara očituje u protivnoj oluji, razborita liječnika u težim bolestima, hrabra vojnika u samoj pogibli bitke; tako i muža revna za pobožnost i vjeru otkrivaju velike i teške pogibelji, kad i sebe i druge izbavlja iz zasjeda i opasnosti.

a Ili ribljim tutkalom, kako ima Metafrast.
b Štoviše, Metafrast izričito kaže: I naposljetku bijedno propade, ubirući smrt kao plod svojih napora i knjiga. Ako je to istina, kako je zabilježio Baronije pod godinom 373., br. 27, valja to razumjeti o starijem Apolinariju; koji je, kako svjedoči Sokrat, knj. 2, pogl. 14, još živio pod carem Julijanom i mnogo toga napisao u stihovima. Sin je pak umro poslije sv. Efrema, pod carem Teodozijem, kako navodi sv. Jeronim u De Scriptorib; pogl. 104.

Nasljedovanje svetih Otaca.

Doista, nije bilo nijedne vrste kreposti koju su njegovali stari u kojoj se i ovaj nije isticao. Stoga i njegovu dušu, koja vrvi korišću, slatkoćom i ugodnošću, možemo nazvati sličnom izvoru što teče obiljem voda, ili livadi što blista raznolikim mirisnim cvijećem, ili nebu ukrašenom različitim svjetlima zvijezda, ili raju, za koji čuješ da je bio u Edenu, urešenom neizbrojivim mnoštvom plodonosnih stabala; (tako ipak da zlobnoj zmiji, začetnici zajedničkoga progonstva, ne bude dopušten nikakav pristup u nj) D ili ako je štogod drugo ljupko i milo priroda obdarila mnogim i raznolikim dobrima; takvom smatraj i onu blaženu dušu velikoga Efrema, sa svih strana urešenu mnogobrojnim vrstama kreposti, jer je taj divljenja dostojan muž uvijek ulagao brigu da posjeduje savršen i potpun zbor svake vrste kreposti; te da sve ono čime su se pojedini drugi isticali, on sam jedini postigne. Tako je kao svećenik, nasljedujući Abela koji se ubraja prvim među pravednicima, prinio Gospodinu žrtve ne od ovčjih stada niti od pretiline; nego je bez krvi, razumnim bogoslužjem, žrtvovao čistoćom života; samo u tome različit od Abela što ga nije ubio bezbožni ubojica kao njega, nego je, izbjegavši zamke neprijateljskoga zloduha i svladavši zasjede, prispio u život bez ikakva svršetka, baš kao i on. Nadalje, Enosovu je nadu tako nasljedovao da nije samo zazivao ime Gospodina Boga svojega, nego je i druge poučavao da to isto zazivaju. Trudio se pak da postane sličan Henohu, ne doduše nasljedujući njegovo čudesno prenesenje i odlazak sa zemlje u raj, nego prijelaz iz nemira tvarnoga u duh. Bio je sličan i Noi, pribavljajući ne skromno očuvanje roda u drvenoj korablji, nego radije spasenje vlastite duše, kako bi, sigurnije izmičući životnim olujama, ne pretrpio nikakav brodolom kreposti. izričito kreposti patrijarha,
Abela,
Enosa,
Henoha,
Noe,
E
Abrahama,
Izaka,
Jakova,
F
Josipa,

28 U veoma je mnogo čemu bio i nasljedovatelj Abrahamov; a da prešutim vjeru, blagost i ljubav prema Bogu, ponajviše u tome što je, kao što je onaj napustio vlastitu zemlju i rodbinu, tako i ovaj naš Efrem pobjegao od svijeta, te u svome tijelu izrazio žrtvu Jedinorođenca, posvetivši sama sebe Bogu i umrtvivši udove koji su na zemlji. Izakov je pak nasljedovatelj bio zbog smrti koju je spremnim i mirnim duhom bio pripravan podnijeti, premda je nije nanosio otac: štoviše, i svakodnevno je, po uzoru na Apostola, tijelom ubirao plod što se tiče nakane, a duhom je živio Bogu, zbog čiste žrtve tijela kao u ovnu. Nadalje, bio je nasljedovatelj Jakovljev, nadmudrivši samoga Ezava, to jest roditelja hereza, i primivši prvorodstvo, to jest ispravne odluke Crkve: osim toga i u tome što nije ugledao ljestve koje dopiru od zemlje sve do neba, nego duguljasti stup ognjeni, koji pokazuje ljepšu dubinu otajstva: i što je ovaj učenicima, kao onaj sinovima, spremajući se otići iz ovoga života, podijelio blagoslove: a tko ih je ponizno primao, smatrao je da pripadaju onomu velikom Jakovu. Sličnost pak samoga Josipa ponajviše je izrazio neporočnošću života i čistoćom tijela; a još mnogo više time što je, kao onaj pšenicu, tako ovaj dijelio riječ spasenja.

29 U nemalo se stvari pokazao i najsličnijim Mojsiju: jer je i sam pobjegao od faraona đavla, i boravio u samoći, i vidio Boga koliko se motrenjem može vidjeti; i izvršio je čudesna djela, te se naukom pokazao vođom i učiteljem puku; i prevario je Egipćane, ugrabivši njihovo bogatstvo, to jest knjige heretika, nad kojima je sam trijumfirao: razdijelio je i slano i za piće posve neprikladno more nevjere, te u velikome broju preveo vjerni puk: faraonovu pak vojsku, naime bezbožni porod klevetnika, oborio je i satro, a Amaleka (ako koga od heretika želiš nazvati tim imenom) natjerao u bijeg i razbio. Od Boga je primio zakon dobra i kršćanskoga življenja i predao ga svima nama: na gori je motrio uzorak Šatora, ne Mojsijeva, nego onoga strašnog budućeg suda: postavio je svećenike te predao zakone i propise o žrtvi: vodu

A izveo je vodu iz stijene kad je kamena srca ganuo na prolijevanje suza: nebeskim je kruhom, kao onaj, obilno nahranio puk, iznoseći nam govore ljubavi, kojima se duše ponajviše krijepe i raspaljuju da s pouzdanjem prime ovaj božanski i sveti kruh, koji je radi našega spasenja došao ovamo iz krila Očeva. Vjernicima je, kao i onaj, pribavio i prepelice, pokazujući kako se sjećanjem na Boga uzdižu u nebo i promatraju ono što je ondje lijepo. I na taj način i po tome mjerilu, ako se komu svidi usporediti ono što je ovaj Otac dostojanstveno i junački učinio s djelima starih, naći će da ni u čemu nije manji od njih.

30 On je, naime, kao Jošua Nunov, također razdijelio Jordan kad je dobrotom otvorio zatvorene ruke bogataša; te je puku razdijelio zemlju, ne doduše ovoga bijednog obećanja, nego nebeskoga kraljevstva. Od svoga je djetinjstva, kao Samuel, bio posvećen Bogu, i kao onaj čuo je božanski glas. Kao Ilija prekorio je svećenike zbog sramotna ponašanja, te žrtvom molitve ne jednom, nego češće spustio božanski oganj; a ognjenim je kolima kreposti uznesen ne u uzduh, nego u samo nebo. Kao Elizej postigao je dvostruku milost Duha. Kao proroci obdaren je darom i milošću božanskoga viđenja. Štoviše, sam me razum potiče da se ovoga istoga usudim usporediti čak i s onim za kojega se svjedoči da među rođenima od žena nije ustao nitko veći; s onim, velim, koji je bio posrednik između zakona i milosti. Jer je i ovaj, kao onaj Preteča, boravio u pustinji; i njemu je također došla riječ Božja: te vršeći službu glasnika pokore, poučavao je one koji su mu pristupali da ispovijedaju grijehe; a kao Pavao, posuda izabrana, podnio je različite nevolje i kušnje, te marljivo sijao sjeme pokore, kao onaj sjeme vjere.

Oporuka. Smrt. Čudesa.

No kakva je potreba uspoređivati ga sa svecima pojedinačno, kad je njegovih dobrih djela pun čitav krug zemaljski? Opširniji bi pak govor bio suvišan, kad se sama djela dovoljno očituju, a samo mnoštvo riječi kao da slabi vjerodostojnost; kao da se kreposti ne očituju dovoljno iz samih djela, nego još trebaju pomoć govora. Stoga će biti vrijedno truda dodati ovome govoru kao neki najslađi začin; naime, preslavni i čudu slični njegov odlazak iz ovoga smrtnog života. Spreman dakle već poći u nebo, ovaj je sveti muž zapovjedio onima koji su tada ondje bili nazočni da njegovo tijelo ne pokopaju u skupocjenoj odjeći, i ako je tko od onih koji više ljube Oca takvo što smislio ili pripravio, neka to ne izvrši, nego neka, promijenivši odluku na bolje, upravo ono što je bio odredio za uljepšavanje pogreba razdijeli siromasima.

32 Budući da je dakle jedan od nazočnih, muž osobito plemenita roda, bio pripravio uistinu veoma skupocjenu haljinu u koju bi zaodjenuo tijelo svetoga starca i predao ga ukopu; a čuvši njegov prijekor, ražalostio se, te smatrajući u sebi da će biti bolje ako umjesto nje potrebitima dade onoliko novca koliko je haljina stajala, odgodio je pripravljenu haljinu razdijeliti siromasima. Zbog toga ga odmah spopade zli demon, jer nije poslušao zapovijedi, te je podnosio najteže muke; i pred posteljom na kojoj je ležao sveti muž, pjeneći se na usta, razdirao je sama sebe. Prema tomu se nesretniku okrenuo preblagi muž Božji i rekao: „Što si to učinio, o čovječe, da si bačen u ovu pogibelj?” On pak, potaknut starčevom zapovijeđu, premda mu je zloduh bio pomračio um, otkrije tajnu odluku koju je u sebi bio skovao da se ne pokori njegovim nalozima. Sažalivši se nad njim dok se ispovijedao, predobri muž polaganjem svetih ruku i molitvama odmah oslobodi čovjeka od one opsjednutosti i vrati mu prijašnje zdravlje, te mu ovako progovori: „Izvrši, čovječe, što si maloprije obećao.”

33 Kad je dakle pokazao to čudo, budući da se već bližio kraj života, potaknuvši one koji su tada bili nazočni mnogim pobožnim opomenama na revnost i ljubav prema kreposti, kako svjedoče njegove posljednje riječi; sretno je preminuo u mirnu luku vječnoga kraljevstva, te svetim i Bogu ugodnim priraštajem uvećao broj Blaženika koji su bili od početka svijeta. Jer duša se njegova nastanila u nebeskim šatorima, gdje su redovi anđela, gdje su narodi patrijarha, gdje su zborovi proroka, gdje su prijestolja apostola, gdje je radost mučenika, gdje su veselja pobožnih, gdje je sjaj naučitelja, gdje su slavni skupovi prvorođenaca, gdje su čisti glasovi onih koji kliču, gdje su otvorena ona dobra u koja anđeli žele zaviriti. U to je sveto mjesto prispjela presretna duša blaženoga i slavnoga Oca Efrema. Držim pak da su, dok je on uzlazio na nebo, pojedine kreposti koje je u ovome životu njegovao išle pred njim te mu pokazale one skrivene i prekrasne stvarnosti koje se smrtnim očima ne mogu vidjeti; i da mu je od svih najizvrsnija ljubav, pristupivši mu, ovako rekla: „Promotri, ljubljena dušo, ljepotu koju sam ti pripravila”, te mu ujedno pokazala miline. I da mu je odmah pritrčala Poniznost i ovako ga oslovila: „Pogledaj, dušo Bogu draga, kakvo sam ti mjesto počinka uredila.” Zatim su sve ostale pojedinačno nabrojile i pokazale nagrade koje su još odonda, dok ih je ona još u tijelu njegovala i vježbala, pripravljale za budućnost. O opjevani i nasljedovanja najdostojniji odlasku! O smrti kojoj nisu potrebne suze! O rastanku koji pribavlja željeno društvo! O prijelazu zbog kojega se onaj koji prelazi nimalo ne kaje! O pogrebu lišenu svake boli i tegobe! Dok se, naime, divimo njegovu vladanju, otuda crpimo utjehu. Smrt drugih ljudi, dakako, onima koji ostaju pruža povod za plakanje; a smrt svetaca pribavlja nam radost i slavlje. Stoga se ovo ne smije nazivati smrću, nego radije prijelazom i odlaskom odavde u bolji život.

34 Ovo su pohvalni glasovi koje ti, najbolji od Otaca i najslavniji Naučitelju svijeta, smjeli jezik prinosi kao neznatne darove: ne doduše prema tvojoj dostojnosti, niti kao da ti to trebaš (ta kakvu bi slavu mogao donijeti govor koji je posve nadmašen zaslugama hvaljenoga?), nego radije radi koristi živih: jer pohvale dobrim i izvrsnim muževima donose veoma mnogima najveću utjehu i poticaj na bolje. A ove smo se zadaće hvaljenja još spremnije prihvatili potaknuti kako raznim drugim razlozima, osim glasa o tvome životu i nauku preslavnoga po svemu krugu zemaljskom, tako i onom brigom koju si iskazao u oslobađanju čovjekab istoga imena. Naime, onaj nas je potaknuo da preuzmemo ovaj teret koji je, zarobljen u ratu od Jišmaelovih potomaka i dugo boraveći daleko od domovine, kad se već zaželio u nju vratiti, a nije znao prikladan put, tvojom osobitom pomoću pronašao zgodan način spasa i postigao ono za čim je dugo žudio. Kad je, naime, bio doveden u najveću životnu pogibelj (jer su svi putovi bili zatvoreni i zaposjednuti četama barbara), zazvao te samo imenom, govoreći: „Sveti Efreme, priteci mi u pomoć.” I tako je sigurno izmaknuo zamkama pogibelji, prezreo strah od smrti, te postigavši neočekivano spasenje, zaštićen tvojom obranom, mimo nade bio vraćen domovini. Stoga smo, pristupivši smjelije pripovijedanju toga, nismo se bojali nečistim usnama dotaknuti tvoje pohvale. U čemu, ako smo išta postigli, priznat ćemo da smo to postigli tvojom pomoću i tebi ćemo to pripisati: ako su pak naše pohvale mnogo niže od tvoje

A dostojnosti, reći ćemo da si i tomu ti (premda se ova riječ možda čini odveć smjelom) bio uzrok, jer i živ i preminuo čednošću i težnjom za poniznošću priječiš one koji te žele hvaliti. Ipak, bilo ovo ili ono, mi smo, koliko su dopuštale snage, udovoljili dužnosti pobožnosti: i uzdamo se da se ti zbog toga nimalo nećeš na nas rasrditi niti odvratiti od onih koji te najviše ljube, nego da ćeš mirnim i dobrohotnim duhom primiti pohvale sinova koji mucaju.

Njegov zagovor koji pisac zaziva.

35 Ti pak, stojeći već uz božanski žrtvenik i prinoseći žrtvu Začetniku života i presvetomu Trojstvu zajedno s anđelima, sjeti se svih nas i izmoli nam oproštenje grijeha, da mognemo uživati vječno blaženstvo nebeskoga kraljevstva, u Kristu Isusu Gospodinu našem, kojemu slava s Ocem bez početka i sa svetim i životvornim Duhom, sada i uvijek i u vijeke vjekova, amen.

a Tako ima grčki tekst i Metafrast. No Vosije je to preveo ovako: zapostavivši njegovu zapovijed koju je bio čuo, te smatrajući pobožnijom i siromasima pretpostavljivom čast koju je sam bio smislio, odgodio je razdijeliti haljinu siromasima.
b To jest, Efrem, kako je očito iz grčkoga, koje glasi ovako: χαι απολύτρωσις ἡ εἰς τὸν σοι γιγενημένον ἐμῶνυμεν.

Život sv. Efrema

OD NEPOZNATOG AUTORA, u prijevodu Gerarda Vosija.

Ovaj naš sveti Otac Efrem, podrijetlom s Istoka, Sirac rodom, rodio se od pobožnih roditelja u Edesi. Živio je u vrijeme kralja Konstantina Velikoga i drugih koji su vladali poslije njega, uzdržavajući se od djetinjstva od svake zle stvari. Njegovi su a roditelji, dok je još bio dječak, u snu vidjeli viđenje kako iz samih Efremovih usta raste veoma rodna loza, koja je rasla i ispunila sav kraj pod nebom; i dolazile su sve ptice nebeske i jele od ploda loze, a osim onoga što su pojele, još je preostajalo ploda. On je od mladenačke dobi nastavao pustinju, prisvojivši si bezdan skrušenosti, po kojoj je primio i božansku milost Duha Svetoga.

2 O njemu je netko nadahnut božanskim duhom u snu vidio strašna muža kako drži svitak pergamene i pita: „Tko će, misliš, moći ovo primiti i sačuvati?” I dođe mu glas: „Nitko drugi nego Efrem, sluga moj.” Kad je on doista pristupio, otvorio usta i progutao ga, odmah je potekao izvor govora koji polaze od Boga, pun skrušenosti i pokore, podsjećajući na strah od suda i drugoga dolaska u veličanstvu Kralja svega i Gospodina Isusa Krista, istinitoga Boga našega, da uzvrati svakomu po djelima njegovim. Osim toga, ispravnost i istinu božanskih dogmi povjerio je knjigama.b Jedan pakb drugi od svetih staraca opet je u viđenju gledao čete anđela kako po božanskoj zapovijedi silaze s neba i u rukama drže glavu, to jest svitak ispisan iznutra i izvana. I govorili su među sobom: „Komu treba povjeriti ovu knjigu?” Jedan je imenovao ovoga, a drugi druge. Drugi pak odgovoriše govoreći: „Doista su sveti i pravedni ovi: ipak se nikomu ne može povjeriti ovaj svitak osim Efremu, krotka i ponizna srca.” I vidje starac da su svetomu Efremu predali glavu. I ustavši ujutro, čuo je iz njegovih usta najprikladnije govore za pouku drugih, kako teku puni svake skrušenosti i straha Božjega, kao iz nekoga izvora koji ključa. I prepoznao je starac da Duh Sveti nadahnjuje ono što je teklo iz njegovih usta.

4 Obuzela je pak ovoga našeg svetog Oca Efrema želja da posjeti grad Edešana, te se pomolio Bogu govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, udostoj se dati da vidim onaj grad, i kad budem ulazio, neka zavrijedim sresti takva čovjeka koji će sa mnom započeti razgovor iz Pisma.” I dok je već ulazio u mjesto i prolazio kroz gradska vrata, susretne ga žena koja je u gradu bila bludnica: pogledavši je, sluga Božji Efrem ražalosti se, govoreći ovako u sebi: „Gospodine Isuse Kriste, prezreo si molitve sluge svojega Efrema: kako će, naime, ova sa mnom raspravljati o Pismu?” Bludnica pak zastade gledajući ga. Njoj svetac reče: „Reci mi, djevojko, zašto stojiš i tako me upornim očima gledaš?” Odgovarajući mu, bludnica mu reče: „Gledam te jer sam ja žena uzeta od tebe muškarca. Ti pak ne gledaj mene, nego zemlju od koje si ti muškarac uzet.” Kad je to čuo sluga Božji Efrem, pogleda gore i proslavi Boga koji joj je dao takvu mudrost da od nje primi takav odgovor. I spozna da Bog nipošto nije prezreo njegovu molitvu: te ušavši u grad, nastani se ondje.

5 c Slučajno je pak pokraj njegova prebivališta stanovala druga bludnica: ona mu, dok je on više dana boravio u gradu, reče: „Blagoslovi, gospodine opate.” I uprijevši oči u prozor, vidje je kako proviruje, te joj reče: „Bog te blagoslovio.” Ona mu reče: „Što nedostaje tvojojd ogradi i prebivalištu?” Svetac joj reče: „Tri kamena i malo gline, da se zazida prozor kroz koji proviruješ.” Ona mu odgovori govoreći: „Čim ti prvi put progovorim, odbijaš me: ja želim spavati s tobom, a ti me isključuješ čak i iz razgovora?” Odgovarajući joj pak, sluga Božji Efrem reče: „Ako želiš spavati sa mnom, dođi kamo ti kažem, da ondje zajedno spavamo.” Bludnica mu reče: „Reci mi mjesto i doći ću.” A svetac njoj: „Ako želiš spavati sa mnom, nećeš moći na drugome mjestu nego nasred grada.” Odgovarajući pak ona, reče mu: „A zar se nećemo postidjeti pogleda ljudi?” I odgovarajući veliki Efrem, reče joj: „Ako se stidimo ljudi, mnogo se više valja stidjeti i ujedno bojati Boga, koji poznaje i skrovitosti ljudske: jer on je taj koji će doći suditi svijetu i uzvratiti svakomu po djelima njegovim.” Čuvši to, bludnica se skruši zbog njegovih riječi: i pristupivši, pade pred njegove noge plačući i govoreći: „Slugo Božji, izvedi me na put spasenja, da se oslobodim svojih mnogih zala i opakih djela.” Sveti ju je pak starac mnogim riječima opominjao iz Svetoga pisma i, učvrstivši njezinu pokoru, poslao je u samostan te spasio njezinu dušu iz blata sramotnih djela.

6 I otišavši iz onoga grada, dođe u Cezareju Kapadocijsku, gdje je, ušavši u hram, zatekao sv. Bazilija nadbiskupa kako propovijeda puku: i poče preblaženi Efrem jakim glasom hvaliti ga. Govorili su pak neki iz mnoštva: „Tko je ovaj stranac koji tako hvali biskupa? Ta radije mu laska da mu štogod udijeli.” Kad je pak propovijed već završila, reče Bazilije: „Dovedite k meni čovjeka koji me uporno hvalio.” I kad su ga doveli, reče mu: „Zašto si tako uporno vikao hvaleći me, gospodine Efreme?” Odgovarajući pak, sveti starac reče: „Zato sam ustrajno vikao i hvalio te jer sam gledao neokaljanu golubicu kako stoji na tvome desnom ramenu i šapće ti u uši ono što si propovijedao puku.” Veliki pak Bazilije, pun Duha Svetoga, prepozna ga i reče mu: „Zar si ti Efrem Sirac? Uistinu, kako sam čuo, tako sam u tebi i našao, ljubitelju mira. Zapisano je u proroku Davidu: Efrem je snaga glave moje. Jer tvoja je blagost, dobrostivost i jednostavnost jasna, poput svjetla koje se pokazuje svima.”

7 e Drugdje pak, dok je sveti Efrem prolazio, prijevarno

A prijevarno mu je pristupila bludnica, koja ga je laskavo nastojala navući na sramotno općenje, ili ako ne to, barem da ga potakne na srdžbu, jer ga nitko nikada nije bio vidio srditoga. On joj reče: „Slijedi me.” Kad se pak već približio mjestu koje je posjećivalo veliko gradsko mnoštvo, reče joj: „Dođi, na ovome mjestu učinimo kako želiš.” A ona, vidjevši mnoštvo, reče mu: „Kako ćemo to moći učiniti ovdje, pred tolikim ljudima? Zar nas nije stid?” I reče joj: „Ako se stidiš ljudi, koliko se više valja stidjeti Boga, koji razotkriva skrovitosti tame?” A ona, posramljena, ode neobavljena posla, ne mogavši s njim ništa postići, pa čak ni potaknuti ga na srdžbu.

Job 1. I ovo su borbe velikoga Efrema. Bio je, naime, muž blag i strpljiv, krotak, čist i jednostavan, u božanskoj spoznaji kao bez ikakva prijetvorna sjaja, prema onome što je pisano, skroman i čedan, ponizan i pun skrušenosti iznad svake mjere, tako da se činilo da čak i dok šuti, samim svojim izgledom poučava one koji ga gledaju. Sav je bio usredotočen na izlijevanje molitava Bogu. Ovaj dakle naš sveti Otac, nakon dobro i blaženo proživljena života, pošto se pokazao uzorom božanske kreposti i izložio veoma mnogo govora svetoga nauka, unaprijed znajući za svoju smrt, sastavi oporuku za učenike i sve monahe, opominjući ih o budućim stvarima: i tako, pobolijevajući kratko vrijeme, usnu u Gospodinu, a monasi pustinje predadoše ga ukopu.

B Molitvama dakle i zagovorom svetoga Efrema neka se udostoji i nas grješnike Krist Bog naš učiniti nasljedovateljima njegova božanskog života, po kojemu bismo mogli postići milosrđe i otpuštenje naših grijeha u koje smo upali. Jer samomu Kristu i Bogu našemu dolikuje svaka čast i klanjanje, s Ocem i svetim i životvornim Duhom, u vijeke vjekova. Amen.

a Sv. Grgur Nisenski gore u br. 18 ima da je samomu Efremu bilo dano ovo viđenje, kao i Metafrast, te u Vittis PP; knj. 5, knjižica 18, br. 5. Alojzije je radije slijedio ovaj Životopis.
b Isto opširnije pripovijeda Nisenski u br. 19 i u Vittis PP. na navedenome mjestu, br. 6.
c Metafrast kaže da se to dogodilo u Edesi, nekoliko dana nakon što je Efrem onamo došao.
d Metafrast: tvojoj hrani; tada je, naime, Efrem sebi pripravljao hranu, kako kaže.
e Isto se nalazi u Vittis PP; knj. 5, knjižica 10, br. 21, gdje se kaže da je bludnica na poticaj nekoga počela laskati svecu.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

1. veljače Kalendar godine