Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 17. siječnja

O sv. Antunu Velikom opatu u Tebaidi

DE S. ANTONIO MAGNO ABBATE IN THEBAIDE

Sadržaj (65)
  1. § 1. Različita podjela Egipta. Rodno tlo sv. Antuna.
  2. § II. Dvostruka pustinja, gora i samostan sv. Antuna.
  3. § IV. Dob sv. Antuna uspoređena sa slijedom careva.
  4. § V. Učenici sv. Antuna u Donjoj Tebaidi.
  5. § VI. Učenici sv. Antuna po ostalom Egiptu.
  6. § VII. Učenici sv. Antuna izvan Egipta. Monaštvo rašireno po svijetu.
  7. § VIII. Životopis sv. Antuna napisan grčki.
  8. § IX. Životopis preveden na latinski jezik.
  9. § X. Životopis uzalud napadan od krivovjernika.
  10. § XI. Odakle je ovdje izdan.
  11. §. XII. Korisno je čitati ovaj životopis.
  12. §. XIII. Javno štovanje sv. Antuna.
  13. §. XIV. Nauk sv. Antuna.
  14. Proslov pisca.
  15. Pobožan odgoj sv. Antuna, pustinjački život.
  16. Prva pobjeda nad đavlom, strogo uzdržavanje.
  17. Povlačenje u grobnicu. Razni napadi zloduha.
  18. Povlačenje u pustinju. Čudesa. Sagrađeni samostani.
  19. Poticanje na žar duha.
  20. POGLAVLJE VI. Opomene o lukavstvima zloduha.
  21. Druge opomene o nemoći zloduha.
  22. Pravila o razlikovanju duhova.
  23. Prethodne opomene potvrđene primjerima Antunovih kušnji.
  24. Zaključni govor i plod poticaja.
  25. Želja za mučeništvom. Čudesa.
  26. Povlačenje u unutarnju pustinju. Kušnje.
  27. Pohod prijašnjim samostanima.
  28. Oslobođenje opsjednutih. Poznavanje odsutnih stvari.
  29. Dar ozdravljenja, stanje duša.
  30. Štovanje klera, mržnja na herezu.
  31. Rasprava s filozofima.
  32. Pisma careva sv. Antoniju. Predviđena nevolja Crkve.
  33. Zaštita nevoljnika.
  34. Posljednje opomene pispiritskim monasima.
  35. Priprema za smrt. Smrt. Pokop.
  36. POGLAVLJE XXII. Pogovor sv. Atanazija.
  37. A pogovor prevoditelja Evagrija.
  38. Izreke i razgovori
  39. Odreknuće od svijeta.
  40. Pokora. Strpljivost.
  41. POGLAVLJE III. Kušnje. Razboritost.
  42. POGLAVLJE IV. Poniznost. Mrtvljenje.
  43. Ljubav prema Bogu. Čista nakana.
  44. Ljubav prema bližnjemu i njegovo poučavanje.
  45. Poučavanje Eulogija Aleksandrijskoga i drugoga.
  46. POGLAVLJE VIII. Vježbanje sv. Pavla Pripadnika jednostavnoga života.
  47. O PRIJENOSU I. I II. Relikvija sv. Antuna.
  48. POVIJEST PRIJENOSA, iz oficija Antunova reda tiskanih u Rimu 1592.
  49. Ista povijest
  50. Pripovijest.
  51. Ista povijest
  52. Povod Jocelinova polaska na Istok.
  53. Jocelinovo hodočašće i zadobivene relikvije.
  54. Sagrađena crkva sv. Antuna.
  55. Crkvu posvetio Kalist II.
  56. Crkva obogaćena. Relikvije prenesene.
  57. Čudesa sv. Antuna.
  58. § I. Sveta vatra. Čudesa kod relikvija sv. Antuna.
  59. § II. Čudesa u Belgiji i Njemačkoj.
  60. § III. Slika i ostali pabirci različitoga štovanja.
  61. § IV. Kazne za bogohulnike i druge bezbožnike.
  62. Red sv. Antuna.
  63. Podrijetlo i znak Reda.
  64. Generalni učitelji. Opati.
  65. Drugi red sv. Antuna u Egiptu i Etiopiji.

§ IX. Životopis preveden na latinski jezik.

Ovaj životopis, objavljen na grčkom, na latinski je preveo Evagrije, tada prezbiter, a potom antiohijski biskup. O njemu ovako piše Jeronim u djelu De Scriptoribus Ecclesiasticis, pogl. 125: „Evagrije, biskup Antiohije, oštra i vatrena duha, dok je još bio prezbiter pročitao mi je rasprave o različitim predmetima koje još nije izdao; preveo je također životopis bl. Antuna s grčkoga Atanazijeva u naš jezik.” Isto ima Honorije u djelu De Scriptoribus Ecclesiasticis, pogl. 126, a slažu se i svi tiskani i rukopisni primjerci posvuda. Rosweyde u Uvodu 4 uz Vitae Patrum, § 4, ispravno kori Tritemija i Siksta Sijenskoga što su ovoga Evagrija i onoga drugoga Pontskoga, origenista, učenika sv. Makarija Egipatskoga, stopili u jednu osobu. Evagrije u proslovu naznačuje da nije prevodio riječ za riječ, nego misao za misao, kao što hvali sv. Jeronim u 101. poslanici Pamahiju o najboljem načinu prevođenja, gdje donosi cijeli ovaj proslov, ne navodeći Evagrija, jer je znao da je ovaj životopis sv. Antuna Pamahiju izvrsno poznat. A da nije njegov, unaprijed kaže: „Da ne bi autoritet mojih spisa bio malen u ovoj vrsti, neka u knjizi u kojoj se opisuje životopis bl. Antuna bude kratak predgovor; upoznaj ga čitanjem njega samoga”, i dodaje ga.

38 Odavde su ipak priliku za pogrešku zgrabili Hilarion Veronski, kasinski monah, i Ivan Grynaeus, koje navodi Rosweyde u djelu Notationes ad Praeludia in Vitam B. Antonii, br. 4, Possevin pod natuknicom Antun, te Baronije u djelu Notationes ad Martyrologium Romanum na ovaj 17. siječnja i u sv. 3, uz Kristovu godinu 358, br. 29, koji su samoga Jeronima smatrali prevoditeljem ovoga životopisa: kao i Ivan Bazilije Sanktorije, koji priznaje obojicu prevoditelja, Evagrija i Jeronima, kao da je dvaput bio preveden. Ali ih pobija Rosweyde, koji izvrsno procjenjuje riječi pape Gelazija u dekretu De libris authenticis et apocryphis, dist. 15, gdje papa kaže: „Životopise otaca Pavla, Antuna i Hilariona i svih pustinjaka, koje je ipak napisao preblaženi muž Jeronim, primamo sa svom čašću.” I najprije Rosweyde smatra da se Gelazije, kad kaže da je Jeronim napisao životopis Pavla i Antuna, osvrnuo na Pavlov životopis, u kojem se gotovotoliko spominje Antun koliko i Pavao. Slaže se s time naslov životopisa iz grčkoga bavarskog rukopisa koji glasi ovako: „Povijest sv. Pavla Tebanca i sv. Antuna Egipatskoga koji su boravili u unutarnjoj pustinji.” Vidi 10. siječnja. Drugo, da se Evagrije, Grk i veoma blizak Jeronimu te pokrovitelj njegovih proučavanja, u prevođenju Antunova životopisa poslužio Jeronimovom pomoći: što ipak sam odmah priznaje kao ništavan dokaz, a postat će očito niže. Treće, da je Antunov životopis, nekoć prepisan između životopisa Pavla i Hilariona, dao Gelaziju povoda da smatra kako je Jeronim također autor Antunova životopisa, kad je već autor drugih dvaju: smatra pak Rosweyde da je većina životopisa otaca nekoć kolala bez imena autora i prevoditelja. Doista, Gracijan u djelu Decretum, dio 2, kan. 27, pit. 2, pogl. 26, nakon navedenih riječi Nikole I. kralju Karlu, kojima određuje da nije dopušteno položiti zavjete uzdržljivosti osim uz pristanak obaju supružnika, dodaje glosu da je dopušteno kad su samo zaručeni, i dokazuje: „Kako naime izvješćuje bl. Jeronim, Makarije, prvak među Kristovim pustinjacima, pošto je proslavio svadbenu gozbu, kad je navečer trebao ući u ložnicu, izišavši iz Rima uputi se u prekomorske krajeve i izabra sebi samoću pustinje.” To se nalazi u životopisu sv. Makarija Rimskoga. Baronije u djelu Martyrologium Romanum uz dan 11. siječnja smatra da je njegov autor Teofil; Rosweyde autorima čini Teofila, Sergija i Higina, slijedeći Menæa Græcorum. Štoviše, misli da ovu priču poput bajke odbacuje sv. Jeronim u životopisu sv. Pavla Pustinjaka br. 1, gdje kaže da se priča o čovjeku u podzemnoj špilji obraslom kosom do peta, zato što se u životopisu ovoga kaže da su mu brada i kosa obavijale cijelo tijelo. To ćemo ispitati 23. listopada uz njegov životopis i 12. lipnja uz životopis sv. Onufrija, o kojem se čita isto.

39 Ovdje iz toga zaključujemo samo ono da su Vitae Patrum općom pogreškom bile pripisane sv. Jeronimu, kao što je zabilježio i Rosweyde u Uvodu 3. Razlog je pogreške možda bio taj što se sv. Jeronim pobrinuo da se istodobno objave Vitae Patrum uz očuvanje nekoga povijesnoga reda, bilo da ih je sam napisao, kao životopise sv. Pavla, Hilariona i Malha, bilo da ih je našao napisane od drugih, kao sv. Antuna, Onufrija, Abrahama itd., kojima su drugi zatim pridružili druge, a u prvom naslovu zadržali istoga autora Jeronima. Čini se da na to upućuju Gelazijeve riječi, kojima sve životopise pustinjaka koje je napisao Jeronim pripušta u uporabu za sveto čitanje, premda se zna da je napisao samo tri spomenuta. Još jasnije to isto tvrdi Gelaziju veoma blizak Marko Aurelije Kasiodor u djelu Institutiones divinarum lectionum, pogl. 32: „Životopise otaca”, kaže, „ispovijesti vjernih, muke mučenika čitajte postojano, koje ćete među ostalim bez sumnje pronaći u Jeronimovoj poslanici upućenoj Kromaciju i Heliodoru”, itd. Je li glavni naslov knjige bio: „Poslanica Jeronimova Kromaciju i Heliodoru”, zato što je ona stajala na početku toga sveska, a prvi dio sadržavao Vitae Patrum, drugi pak ispovijesti vjernih i muke mučenika, koje češće nazivamo Martyrologium S. Hieronymi, zahtijeva drugo mjesto da bi se raspravilo. Doista, Vitae Patrum se u starim izdanjima i rukopisnim kodeksima koje valja navesti u § 11 posvuda sve pripisuju samomu Jeronimu, kao što se obično Mombriciju, Lipomanu, Suriju ili čak Metafrastu pripisuju životopisi svetaca jer su ih oni sabrali. A ovim se djelima stavlja sljedeći naslov: „Započinje životopis sv. opata Antuna, koji je napisao aleksandrijski biskup Atanazije, a prezbiter Evagrije preveo s grčkoga na latinski, te ga je bl. Jeronim uvrstio u ovu knjigu.” Napokon, sam sv. Jeronim u djelu De Scriptoribus Ecclesiasticis, pogl. 135, izlažući kronološkim redom što je napisao, navodi najprije životopis sv. Pavla, prije kojega je ovaj bio napisan. O Antunu šuti, a u životopisu sv. Pavla br. 2 kaže: „Budući da je o Antunu pomno predano kako grčkim tako i rimskim stilom, odlučio sam napisati nekoliko riječi o Pavlovu početku i kraju.” Nigdje sebe ne prikazuje kao autora ili prevoditelja Antunova životopisa, nego sv. Atanazija, kao što smo rekli, i Evagrija.

40 Ovaj je životopis Evagrije preveo dok još nije bio biskup, to jest prije Kristove godine 388, koje ga je Paulin odredio za nasljednika za konzulata cara Teodozija II. i Kinegija, kako je jasno iz Sokrata, knj. 4, pogl. 13, Teodoreta, knj. 5, pogl. 25, i Sozomena, knj. 7, pogl. 13. No već je bio slavan po glasu učenosti u vrijeme samoga Julijana Apostate, kad je pratio sv. Euzebija iz Vercellija na povratku u Italiju, kako svjedoči sv. Bazilije u 8. poslanici sv. Euzebiju Samosatskomu, gdje kaže: 'Ο Πρεσεύτερος 'Ευαγριος ό ής Πομπηανού τοῦ 'Αντιοχέως, ό συναπάρας ποτέ ἐπι τὴν Δύσιν τὸν Μαχαρίω 'Ευσείειω, ἐπανήκε νῶν ἐκ τῆς Ρώμης ἀπαιτῶν ήμας ἐπιστολήν. „Prezbiter Evagrije, sin Pompejana Antiohijca, koji je nekoć otputovao na Zapad s bl. Euzebijem, vratio se sada iz Rima tražeći od nas pismo”, itd. Odavde sviće svjetlo za vrijeme prijevoda ovoga životopisa. Sv. Euzebije iz Vercellija bio je djelovanjem arijanaca pod Konstancijem u progonstvu na različitim mjestima, također u Siriji i Egiptu, u čiju je Gornju Tebaidu naposljetku bio prognan, kako svjedoči Sokrat u knj. 3, pogl. 4. Odande je pod Julijanom došao u Aleksandriju k sv. Atanaziju, koji je nakon ubojstva pseudobiskupa Jurja, kako svjedoči sv. Grgur Nazijanski u djelu Oratio in laudem S. Athanasii, uz najveće slavlje Aleksandrinaca bio vraćen svojoj Crkvi. Na koncilu koji je ovaj sazvao u Aleksandriji sudjeluje i potpisuje se sv. Euzebije, kojega je papa Liberije postavio za legata Apostolske Stolice, kako zaključuje Baronije uz Kristovu godinu 362, br. 177. Nakon koncila, otišavši iz Aleksandrije, uputio se u Antiohiju, kako svjedoči Sokrat u pogl. 7, gdje opširnije spominje neslogu nastalu između sv. Euzebija i Lucifera iz Cagliarija, koju ćemo drugdje ispitati. Sv. Euzebija na povratku iz Antiohije u Italiju pratio je prezbiter Evagrije; je li mu prije bio drug i u Egiptu, dok pisci o tome šute, ne želimo nagađati.

41 Koliko se oštro za Crkvu Božju protiv milanskoga biskupa Auksencija podigao Evagrije zajedno sa sv. Euzebijem i Hilarijem, biskupom Poitiersa, kojega smo slavili 13. siječnja, opisuje sv. Jeronim u 49. poslanici o ženi u Vercelliju sedam puta udarenoj, upućenoj istomu onom Inocenciju kojemu je sam Evagrije posvetio ovaj životopis: „Evo kamo me”, kaže, „doveo slijed događaja. Već smo naime stigli do imena našega Evagrija. Ako bih smatrao da ja mogu iskazati njegov trud za Krista, ne bih bio razborit; ako bih htio posve šutjeti, dok glas provaljuje u radost, ne bih mogao. Tko bi naime mogao dostojnim pohvalama opjevati kako je Auksencije, koji je pritiskao Milano, njegovim bdjenjima bio pokopan gotovo prije negoli je umro; kako je rimski biskup već gotovo bio zapleten u zamke stranke, te kako je pobijedio protivnike, a nije naškodio pobijeđenima? Ali ja sam to, spriječen skučenim prostorom, mimoilazim i ostavljam drugima iza sebe da spomenu. Zadovoljan sam samo završetkom sadašnje stvari. Namjerno pristupa caru (Valentinijanu, a ne Konstanciju, kako je ovdje pogrešno zabilježio Henrik Gravije), umara ga molbama, zaslugom umilostivljuje i svojom brižnošću zaslužuje da onu koja je bila vraćena u život vrati i u slobodu.”

42 To piše sv. Jeronim, koji u 41. poslanici Rufinu naznačuje da je u njegovoj pratnji otputovao u Siriju. „Kad su me”, kaže, „Tracija, Pont i Bitinija, te cijeli put kroz Galaciju i Kapadociju, i žega cilicijske zemlje slomili, Sirija mi se pojavila kao najvjernija luka brodolomcu, gdje sam ja, iskusivši sve bolesti koje su mogle postojati, od dva oka izgubio jedno; Inocencija je naime, dio moje duše, odnio iznenadni žar groznice: sada uživam u svom jedinom i cijelom svjetlu, našem Evagriju, kojemu sam ja, uvijek slab, došao kao dodatni teret. S nama je bio i Hila, sluga sv. Melanije”, itd. U njegovoj je kući isti sv. Jeronim napisao 5. poslanicu Florenciju s ovim završetkom: „Sveti te prezbiter Evagrije mnogo pozdravlja”, i 6. poslanicu istomu: „Često me prezbiter Evagrije, dok sam još bio u Antiohiji, u mojoj nazočnosti ukorio”, itd. Jer bijaše otišao u pustinju u selo Maroniju, posjed samoga Evagrija, trideset milja od Antiohije, gdje je upoznao sv. Malha, kako piše u predgovoru njegova životopisa.

43 Ovo je o Evagriju opširnije izvedeno: prvo, da se pokaže kako je to isti onaj koji je preveo ovaj životopis; drugo, da se jasnije iznese vrijeme prijevoda ovoga životopisa. Baronije uz Kristovu godinu 362, br. 226, prevaren pogrešnim prijevodom prije navedenoga mjesta sv. Bazilija („stariji Evagrije”, itd., dok je trebalo napisati „prezbiter”), čini ga ocem mlađega Evagrija, koji je poslije bio biskup Antiohije. Zatim uz Kristovu godinu 369, br. 27, priznaje da nije mogao dovoljno pouzdano istražiti koji je Evagrije neslomljenim duhom stao protiv Auksencija. Napokon uz Kristovu godinu 372, br. 38, tvrdi da je to onaj isti koji je nekoć sa sv. Euzebijem otišao u Italiju, a već je kao drug sv. Jeronima putovao k sv. Baziliju u Kapadociju i odande se vratio u Siriju, te ga uskoro čini istim prezbiterom, a u br. 43 poslije posvećenim biskupom, zato što ga u životopisu sv. Malha sv. Jeronim naziva papom. Jedan je dakle te isti Evagrije onaj koji je sa sv. Euzebijem otputovao u Italiju, a zatim bio antiohijski biskup; i koji je još kao prezbiter darovao Latinskomu svijetu ovaj životopis: Rosweyde u djelu Notationes ad Vitam, br. 1, tvrdi da se to dogodilo dok je boravio u sirijskoj pustinji sa sv. Jeronimom i Inocencijem, ili malo prije. No Inocencije je, kao što je prije rečeno iz sv. Jeronima, umro pri samom dolasku u Siriju oko Kristove godine 370. Baronije uz godinu 372, br. 9, tvrdi da su oni otišli iz Italije nakon smrti sv. Euzebija, a da je sv. Euzebije umro godine 371, kako ondje piše u br. 116. No budući da sv. Jeronim njegovu smrt u Chroniconu navodi u šestoj godini Valentinijana i Valensa, čini se da je umro Kristove godine 369, o čemu će se pomnije raspravljati uz njegov životopis 2. kolovoza i 30. rujna uz životopis sv. Jeronima, gdje će biti riječi o ovom putovanju.

44 Što se ovamo tiče, grčki životopis sv. Antuna ili je sv. Euzebije donio sa sobom iz Aleksandrije, ili mu ga je, ako tada još nije bio napisan, sv. Atanazije poslao u Italiju: osim ako Evagrije nije zajedno sa sv. Euzebijem bio u Egiptu ili ga je, povezan osobitim prijateljstvom sa sv. Atanazijem, sam od njega primio. Doista, u Italiji ga je objavio Latinima na latinskom jeziku, bilo sam od sebe, bilo potaknut molbom sv. Euzebija i Inocencija, kojemu je on sam posvetio taj životopis, a sv. Jeronim povijest o ženi u Vercelliju sedam puta udarenoj. Ubrzo je ovaj životopis iz Italije prenesen u Trier, gdje ga je čitao Poticijan, kako će se reći u § 11. Štoviše, u Italiji, ili svakako kad je stigao u Siriju, sv. je Jeronim napisao životopis sv. Pavla, pošto je od Evagrija, a možda i drugih, iz Egipta dobio povijesni prikaz njegova putovanja, u kojem piše da je, budući da je o Antunu pomno predano kako grčkim tako i rimskim stilom, odlučio napisati nekoliko riječi o Pavlovu početku i kraju. Da je to nekoć učinio, predaje u životopisu sv. Hilariona, dok su još bili živi učenici sv. Antuna Makarije i Amata, od kojih je prvoga nakon smrti naslijedio opat u Pispiriju Postumije, kako je rečeno, a može se vidjeti i Pemen, kojega je ondje zatekao Rufin.

§ X. Životopis uzalud napadan od krivovjernika.

Da je životopis sv. Antuna nekoć napisao sv. Atanazije, ne mogu poreći ni sami krivovjernici našega doba, jer je potvrđen tolikim i tako jasnim svjedočanstvima. No budući da krmeljavim pogledom, još više zaslijepljenim ovim svjetlom starine, nimalo ne podnose veoma brojne i od podnevnoga sunca jasnije dokaze o monaštvu, znaku križa i drugim crkvenim obredima, zgrabili su ovaj izgovor da kažu kako je spis koji je odavna objavljen pod imenom sv. Atanazija i koji ide iz ruke u ruku izmišljotina nekoga bljutava čovjeka, nevrijedna ikakve vjere. Tako pišu Rudolf Hospinian u 3. knjizi djela Origines Monachatus, pogl. 1, Abraham Scultetus u djelu Medulla Theologiae Patrum, dio 2, i Andrija Rivetus u djelu Critici sacri, knj. 3, pogl. 4. Donekle sumnjaju i Magdeburški centurijatori, centurija 4, pogl. 10. A sve što se u ovom životopisu spominje o Antunu pojedinačno su navodili i najozbiljnije isticali stari oci iz onoga životopisa za koji se tada znalo da ga je napisao Atanazije; a ovaj životopis odiše savršenstvom kršćanske kreposti, za koju se ni sami krivovjernici ne usuđuju poreći da ju je Antun postigao, tako da svatko može prepoznati izvorno Atanazijevo djelo.

46 Sv. Ivan Zlatousti u 8. homiliji na Mateja kaže: „Antun je provodio takav život kakav zahtijevaju Kristovi zakoni. To će pak lako spoznati svatko tko pročita onu knjigu koja tka povijest njegova životopisa, u kojoj će vidjeti i sjajno proročanstvo. O onima naime koje je zahvatila arijanska kuga najočitije je prorokovao i poučio kolika propast od njih prijeti Crkvama, jer mu je to svakako Bog objavio i sve mu u slici naslikao pred očima. To je doista i najvažniji dokaz katoličkomu vjerniku, naime da se nitko od krivovjernika ne može pokazati takvim. Ali da ne bi izgledalo kako to slušate od mene, radije sami čitajući tu knjigu sve pomnije naučite, da otuda crpite najveće pouke mudrosti. Zaklinjem vas pak da ne razmatramo samo ono što je napisano, nego i da nasljedujemo ono što je ondje prikazano.” Tako Zlatousti. No oni kojima je mrsko to nasljedovati radije bi da je to ukinuto ili bačeno u kaljužu beskorisna i ništavna spisa, kako se otuda ne bi mogli prekoriti njihovi vlastiti običaji. Radije bi, kao što su arijanci nekoć lažno širili u narodu da je Antun blizak njihovu krivovjerju, i sami rekli da je on započeo neki mekušasti način života bez ikakvih dobrih djela. Ono proročanstvo sv. Antuna na koje upućuje Zlatousti navodi se u životopisu, pogl. 18, br. 105, te kod Sozomena u knj. 6, pogl. 5. „Predano je”, kaže ovaj, „da je Antun, prije negoli su se arijanci domogli upravljanja Crkvama, za vladavine Konstancija, u snu vidio mazge kako kopitima udaraju po oltaru i prevrću sveti stol, te da je odmah prorekao metež nastao iz krivotvorenih i pomiješanih nauka i pobunu podignutu od onih koji drže mišljenje tuđe Katoličkoj Crkvi, koja će poslije zauzeti Crkvu Božju.” Isto iznosi Nicefor u knj. 10, pogl. 43. Sam progon opširnije, ali ipak gotovo istim riječima, opisuje Atanazije u djelu Epistola ad Orthodoxos, čije ćemo riječi donijeti uz 18. poglavlje.

47 Prethodnik Zlatoustoga bio je sv. Grgur Nazijanski, i unaprijed je prosudio što on i ostali trebaju misliti o ovom životopisu, dok smatra da je u njemu sadržan zakon i pravilo monaškoga života, što je i sam Atanazije bio ustvrdio u predgovoru ovoga životopisa: „Zatražili ste od mene”, kaže, „da vam napišem o životu bl. Antuna”, itd., „kako biste se mogli odgajati za njegovo nasljedovanje i po njegovu primjeru.” I odmah zatim: „Znam da vi želite slijediti njegov naum: savršen je doista put prema kreposti znati tko je bio Antun.” A sv. Grgur Nazijanski u 21. govoru na pohvalu sv. Atanazija piše: 'Εξεῖνος Αυτωνίου τοῦ θείου βίου συνέγραψε, τοῦ μοναθικοῦ βίου νομοθεσιαν ἐν πλάσκατι δηγήσεος. „On (Atanazije) napisao je životopis božanskoga Antuna, koji je u obliku pripovijedanja ozakonjeno pravilo ili zakon monaškoga života”: o tom će se pravilu raspravljati u § 15.

48 I sv. Efrem jasno pokazuje da je ovo Atanazijevo djelo dok iz onoga životopisa koji je tada bio nedavno napisan iznosi ono što se slaže s ovim životopisom koji je sada u našim rukama, u djelu Attende tibi, pogl. 10: „Sv. Antun”, kaže, „kao što spominje i sv. nadbiskup Atanazije u životopisu koji je o njemu napisao, služio se mnogim vježbanjem, i to još žarčim i snažnijim. Uvijek je naime postio i nosio odjeću iznutra od kostrijeti, a izvana od kože, i to je sačuvao sve do smrti, tako da niti je tijelo zbog prljavštine prao vodom, niti je ikada prao svoje noge, niti ih je ikada uopće makar vodom dodirnuo, osim kad bi ga nužda natjerala. Ali nitko ga nikada nije ni vidio razodjevena, niti se ikomu ikada ukazalo golo Antunovo tijelo, osim kad su ga nakon smrti pokapali.” Tako on; a to se na posve isti način iznosi niže u pogl. 11, br. 62. Ipak je latinski prevoditelj izostavio one riječi: „I to je sačuvao sve do smrti”, koje se u grčkom izriču ovako: ὶ χαι ἔλως τελεῦ τῆς τετίρης. I drugdje na istom mjestu sv. Efrem opisuje kreposti sv. Antuna, koje na isti način nabraja sv. Atanazije u epilogu, odnosno pogl. 22, br. 116, gdje ćemo donijeti mjesto sv. Efrema. Isti također u poslanici monahu Ivanu, kratkim sažetkom djela sv. Antuna (koja se sva nalaze u ovom životopisu), potiče monahe na zajednički život.

49 Pisac životopisa sv. Pahomija, koji je već odavna, prije više od 1100 godina, preveo Dionizije Mali, pripisuje ovaj isti životopis sv. Antuna sv. Atanaziju: „Bl. Antunu sv. Atanazije, biskup grada Aleksandrije, vlastitim je perom dao svjedočanstvo; doista dostojan pripovjedač Antunova života, koji je prema molbi braće pomno opisao njegov životopis na korist mnogih i prikazao ga duhovnim muževima za nasljedovanje”, što se kaže u br. 1 u proslovu. Nastavlja isti pisac: „U tom djelu spominje i svetoga oca Amona, od kojega su po Božjoj milosti najprije položeni temelji života one braće koja sada borave na gori Nitriji, a isti nam je biskup pokazao i Teodora, veoma sveta muža, koji je bio sa spomenutim starcem”, itd., što je sadržano u br. 78, 79 i 80. Paladije u pogl. 7 piše da je Antun vidio kako se duša ovoga Amona uznosi na nebesa, a u pogl. 8 iz Atanazija navodi da je isti božanskom silom bio prenesen preko rijeke Lika: „Ovo je pak”, kaže, „čudo ispripovjedio bl. Atanazije, biskup Aleksandrije, pišući u Antunovu životopisu.” Rufin u 2. knjizi djela De Vitis Patrum, pogl. 30, kaže: „Sv. Antun vidio je kako se Amonova duša, kad je izišla iz tijela, nosi na nebo, kako izvješćuje onaj spis koji opisuje životopis bl. Antuna.” Tako i Sozomen u knj. 1, pogl. 14. Još jasnije Sokrat u knj. 4, pogl. 18: „Antun, koji je živio u isto vrijeme, vidio je kako su dušu ovoga Amona nakon smrti anđeli uznijeli na nebo, kao što je spomenuo Atanazije, biskup Aleksandrije, u njegovu životopisu”, u navedenom br. 78.

30 Isti Rufin u 1. knjizi djela Historia Ecclesiastica, pogl. 8, kaže: „Da izložim nešto o Antunovim krepostima i uredbama te razboritosti uma, kako je, provodeći život u samoći, uživao samo društvo zvijeri i, odnoseći česte pobjede nad zlodusima, omilio Bogu iznad svih smrtnika, te kako je sve do današnjega dana ostavio monasima slavne primjere svoga ustanovljenja, u tome me spriječila ona knjižica koju je napisao Atanazije, a objavljena je i na latinskom jeziku.” Istom se isprikom služi Sokrat u knj. 1, pogl. 17, govoreći da mu se čini suvišnim spominjati lukave borbe zloduha, mnoga znamenja i čudesa sv. Antuna, budući da je to već odavna izložio Atanazije, biskup Aleksandrije, u posebnoj knjizi napisanoj o njegovu životopisu, kao što će biti očito čitatelju.

31 Ovo je dakle samo izvorno Atanazijevo djelo, budući da tako misle i svi učeni ljudi koji se odlikuju zdravijim sudom, a ono što je sada u njemu sadržano iz njega su također u samom Atanazijevu vijeku, i odonda uvijek, navodili najugledniji pisci. To je onaj glasoviti svezak kojega se sv. Jeronim sjeća u djelu De Scriptoribus Ecclesiasticis, a za koji u br. 2 kaže da je u njemu izostavljen životopis sv. Pavla Pustinjaka, i iz kojega je ondje u br. 14 napisao o dvojici učenika koji su mu već dugo vremena običavali služiti, a koji se ovdje niže u br. 113 nabrajaju. U ovom se životopisu spominju ona premnoga čudesa kojima se divi sv. Augustin u 8. knjizi djela Confessiones, pogl. 6. Napokon, ovaj se spis nalazi pod imenom sv. Atanazija u svim rukopisnim kodeksima, od kojih su neki bili napisani mnogo stoljeća prije negoli je bila oblikovana ova nakaradna mudrost koju izbacuju glasnici petoga evanđelja, ili isklesana iz Jupiterova mozga: isti je u tiskanim izdanjima koja raspravljaju o sv. Antunu ili u cijelosti prepisan ili sažet u pregled, kao što će se pokazati u sljedećem paragrafu. U bilješkama uz sam životopis čitatelj će pronaći ono što će ga potvrditi kao Atanazijevo djelo, preuzeto i iz samih drugih njegovih djela. Napokon, isti duh, ista snaga znaka križa i isto monaštvo sadržano je u životopisu sv. Hilariona, učenika sv. Antuna, koji je napisao sv. Jeronim, u životopisu sv. Palemona 11. siječnja i sv. Pahomija, suvremenikâ sv. Antuna, kako će se češće reći u § 13 i uz životopis, te u životopisu sv. Pavla Pustinjaka od sv. Jeronima, o čemu je gore rečeno 10. siječnja.

§ XI. Odakle je ovdje izdan.

Ovaj životopis sv. Antuna izdan je u djelu Vitae Patrum u Nürnbergu godine Kristove 1478. i 1483., te drugdje u Njemačkoj 1483. i 1485; u Veneciji 1483., 1508. i 1512; u Lyonu 1502., 1509., 1512., 1513., 1520. i 1537; u Kölnu 1548. i 1549., osim ako je ondje s promijenjenim naslovom bio jedan te isti tisak; u Alcalá de Henaresu 1596., a ta izdanja i imena tiskara navodi Rosweyde u Prolegomenima 17. Može se dodati i wittenberško izdanje iz tiskare Petra Seitza godine Kristove 1544., dok je još bio živ i ondje boravio Luther. Među životopisima svetaca isti su objavili Bonino Mombrizio u 1. svesku, Luigi Lippomano u 2. dijelu, te u djelu Historia Sanctorum Lovro Surije: ali ga je ponajviše učenim uvodima i bilješkama rasvijetlio Heribert Rosweyde u djelu Vitae Patrum, izdanom u Antwerpenu godine Kristove 1613. i 1627. te u Lyonu 1617. A tko će reći koliko su rukopisnih kodeksa upotrijebili ti sabirači? Kartuzijanac Teodorik Loher iz Strata u svom kölnskom izdanju godine Kristove 1548. u posvetnoj poslanici tvrdi da ga je pregledao prema osam ili deset starih i vjerodostojnih rukopisnih primjeraka istodobno sravnjenih. Rosweyde je upotrijebio više njih, i to izvrsnih, prema čijoj je vjerodostojnosti priredio taj životopis, naime rukopis sv. Florijana pisan prije više od osamsto godina, zatim iz Saint-Omera, Affligema, Crépyja, Anchina, Liessiesa, Moretusa, Cambrona, sv. Marije u Biberanu, sv. Petra u Münsteru, bruxelleskih kartuzijanaca, Družbe Isusove u Roermondu te redovnica Siona u Kortrijku. On sam opisuje oblik i mjesta pojedinih kodeksa u Prolegomenima 24. Mi smo ga pak nakon Rosweydeove smrti sravnili s rukopisima sv. Marije od Ripatorija, dvama rukopisima sv. Maksimina, Domus S. Hieronymi u Utrechtu i drugima, kao i s grčkim primjerkom, o kojemu će biti riječi niže.

33 Isti su životopis donijeli svi koji su općenito objavili djela svetaca ili pustinjaka i utemeljitelja redovničkih kongregacija, makar i u sažetku, ili su sastavili crkvene ljetopise odnosno kronike te napisali asketske rasprave na bilo kojem jeziku, kako nijednom narodu ili plemenu ne bi bila nepoznata Antunova krepost. Opširno su to, osim navedenih, učinili Vincent u 13. knjizi djela Speculum historiale, pogl. 91, 92 i 93, te u 14. knjizi, pogl. 14; sv. Antonin u 2. dijelu djela Chronicon, nasl. 13, pogl. 3, § 1, 2, 3, 4 i 5; Baronije u 2. svesku pod godinom Kristovom 256., u 3. svesku pod godinama Kristovim 310., 318., 319., 328., 336., 339., 340., 342., 343. i 358., te u 4. svesku pod godinom 385; Ivan Gerson u 1. dijelu svojih djela, u govoru održanom na Koncilskom saboru u Konstanzu, i u 4. dijelu, u tri govora od kojih je prvi izrečen pred Filipom I., burgundskim vojvodom; Gabriel Biel u djelu De festivitatibus Sanctorum, u 8. i 9. govoru; Jakov de Voragine; Klaudije de Rota; Petar de Natalibus, knj. 2, pogl. 92; Zaharija Lippeloo; Franjo Haræus; Phreslebius; Ivan Bazilije Santoro; Alfons Villegas; Petar Ribadeneyra; Franjo Ortiz Lucio; Ivan Petar Maffei; Gabrijel Fiamma; Pavao Morigia; Pavao Aresi; Silvestar Maurolico; Henrik Fabricije; Stjepan Binet; Klement Marchant; Jakov Doublet; Vilim Gazet; Dionizije Lamberti; Henrik Adriani; Ljudevit Hwetter i bezbrojni drugi. U njima se, osim životopisa koji je napisao Atanazije, često spominje njegovo putovanje k sv. Pavlu Pustinjaku, koje ovdje izostavljamo jer je doneseno pod 10. siječnja iz sv. Jeronima i drugih. O raznim prijenosima njegovih relikvija govorit ćemo niže. Najprije ćemo pak iz djela Vitae Patrum iznijeti izreke i druge slavne pohvale sv. Antuna koje je sv. Atanazije izostavio. Dodat ćemo i čudesa koja su se nakon prijenosa relikvija u Galiju dogodila u raznim europskim pokrajinama, tek nekolicinu od mnogih, jer niti su sva zapisana, niti nam je bila namjera brižljivo ih prikupljati budući da su gotovo bezbrojna.

34 Životopis sv. Antuna izdan je na grčkom u Augsburgu godine Kristove 1611., zaslugom Davida Hoeschela, koji je dodao i novi latinski prijevod, neke bilješke i različita čitanja iz engleskoga kodeksa Henryja Savilea. Isti se nalazi na grčkom i latinskom u 2. svesku djela sv. Atanazija, tiskanom u Parizu godine Kristove 1627. Čudim se što je ovdje novi Hoeschelov prijevod pretpostavljen drevnom Evagrijevu, koji se nalazio u prijašnjim izdanjima, Commelinovu iz godine Kristove 1600. i pariškom iz 1608. Lukas Holste u predgovoru 2. svesku najnovijega izdanja djela sv. Atanazija kaže da u životopisu sv. Antuna prema rukopisnom kodeksu opata sv. Amanta dopunjuje i ispravlja neke stvari koje će tiskar objaviti zasebno ili uvrstiti u Hoeschelove bilješke. To još nismo vidjeli.

§. XII. Korisno je čitati ovaj životopis.

Sv. Jeronim u djelu Vita S. Marcellae prenosi da se ona, čuvši za stegu tada još živoga sv. Antuna i drugih egipatskih samostana, nije stidjela javno prihvatiti ono za što je spoznala da se sviđa Kristu. Nasljedovale su je Sofronija, Paula i druge. Sv. Augustin u 8. knjizi djela Confessiones, pogl. 6, pripovijeda da su, prigodom pronalaska životopisa sv. Antuna u Trieru, dvojica carskih povjerenika na carskom dvoru ondje ostavila svoje zaručnice i odabrala samački život. „Dogodilo se”, kaže, „da je Poticijan pripovijedao kako su ne znam kada on i trojica njegovih drugova, naime u Trieru, dok je car bio zauzet poslijepodnevnim cirkuskim igrama, izišli prošetati u vrtove uz gradske zidine; i ondje su, kako su slučajno šetali u parovima, jedan s njim zasebno, a druga dvojica također zasebno, i jednako se razišli, ali su ona dvojica lutajući nabasala na neku kolibu gdje su prebivali neki tvoji sluge, siromašni duhom, kakvih je kraljevstvo nebesko: i ondje su našli kodeks u kojem je bio napisan Antunov životopis. Jedan od njih počeo ga je čitati, diviti se i raspaljivati se, te usred čitanja razmišljati o tome da prigrli takav život i, ostavivši svjetovnu službu, služi tebi. Bio je pak jedan od onih koje nazivaju carskim povjerenicima. Tada, iznenada ispunjen svetom ljubavlju i trijeznim stidom, gnjevan na sebe, upravi pogled u prijatelja i reče mu: Reci mi, molim te, kamo nastojimo dospjeti svim ovim našim naporima? Što tražimo? Radi čega služimo? Može li naša nada na dvoru biti veća od toga da budemo carevi prijatelji? A što ondje nije krhko i puno pogibelji? I kroz koliko se pogibelji dolazi do još veće pogibelji? I dokle će to trajati? A Božji prijatelj, ako htjednem, evo sada postajem. To reče i, uznemiren rađanjem novoga života, vrati oči na stranice; čitao je i mijenjao se iznutra, ondje gdje si ti vidio, i njegov se um svlačio od svijeta, kao što se odmah pokazalo. Jer dok je čitao i prevrtao valove svoga srca, ponekad bi zaječao, razlučio i odlučio se za ono bolje; i već tvoj reče svomu prijatelju: Ja sam se već otrgnuo od one naše nade i odlučio sam služiti Bogu, i to od ovoga časa, na ovome mjestu započinjem: ako je tebi teško nasljedovati me, nemoj se protiviti. Onaj odgovori da se pridružuje drugu tolike nagrade i tolike vojne. I obojica već tvoji gradili su kulu s prikladnim troškom, da ostave sve svoje i slijede tebe. Tada Poticijan i onaj koji je s njim šetao drugim dijelovima vrta, tražeći ih, dođoše na isto mjesto i, našavši ih, opomenuše ih da se vrate jer je dan već bio na izmaku. A oni, ispripovjedivši svoju odluku i naum te na koji se način u njima takva volja rodila i učvrstila, zamoliše da im ne dodijavaju ako se odbiju pridružiti. Ovi pak, nimalo promijenjeni od prijašnjega stanja, ipak su oplakivali sami sebe, kako su govorili, i pobožno su im čestitali te se preporučili njihovim molitvama, i vukući srce po zemlji, odoše u palaču. Oni pak, pričvrstivši srce uz nebo, ostadoše u kolibi. A obojica su imali zaručnice. Kad su one poslije to čule, posvetile su i one same svoje djevičanstvo tebi.” To je pripovijedao Poticijan.

36 Kao što je tada ono čitanje koristilo njima, tako je i ovo ponovljeno pripovijedanje potaknulo duh sv. Augustina na bolje. Nastavlja naime u pogl. 7: „Ti si pak, Gospodine, usred njegovih riječi okretao mene k meni samomu, odmičući me s mojih leđa kamo sam se bio smjestio dok nisam htio paziti na sebe, i postavljao si me pred moje lice da vidim koliko sam ružan i koliko izobličen, prljav, okaljan i pun čireva. Gledao sam i grozio se, a nije bilo kamo da pobjegnem od sebe. I ako bih pokušao odvratiti pogled od sebe, on je pripovijedao ono što je pripovijedao. A ti si mene ponovno suprotstavljao meni i gurao me u moje oči da pronađem svoje bezakonje i zamrzim ga. Poznavao sam ga, ali sam prikrivao, žmirio i zaboravljao. Tada pak, koliko sam gorljivije ljubio one o kojima sam slušao zdrave osjećaje, jer su se cijeli predali tebi da ih izliječiš, toliko sam odvratnije mrzio sebe uspoređena s njima.” Da se to dogodilo 33. godine života sv. Augustina, odnosno godine Kristove 387., pokazuje ono što slijedi. Izostavljamo novije primjere, kojih bi se moglo navesti veoma mnogo kao poticaj za čitanje ovoga životopisa. Jer ono što pisac životopisa sv. Pahomija piše o svom vremenu, da je životopis sv. Antuna u to doba svima bio slavno postavljen za nasljedovanje, sigurno je vrijedilo i za sva ostala vremena.

§. XIII. Javno štovanje sv. Antuna.

Općenito se govorilo da su i počela prirode oplakivala Antunovu smrt, jer je tijekom cijele tri godine od njegova preminuća zatvoreno nebo isušivalo one zemlje Egipta i Tebaide. Tako piše sv. Jeronim u djelu Vita S. Hilarionis, za kojega također spominje da je u odsutnosti bio božanski poučen o njegovoj smrti i da je tri godine poslije pošao na goru sv. Antuna kako bi proveo bdjenje cijele noći na samom mjestu gdje je bio preminuo, što je priznavao svojom dužnošću. „Otišao je i legao na njegov ležaj te izljubio postelju kao da je još topla.” Također je Makarije, koji je pokopao tijelo učitelja, nagovorio sv. Postumija da mu ne bude teško pohoditi relikvije sv. Antuna, prvaka pustinjaka, kako svjedoče njegova djela. Da se njegov rođendan za nebo ubrzo počeo slaviti u Siriji, pokazuju Djela opata sv. Eutimija koja je napisao monah Ćiril, gdje se kaže da je, kad je došao blagdan božanskoga Antuna, zapovjedio da cijelu noć bdiju u hramu: i pošto je obavio one noćne himne itd., kad je poslije tri dana ostao u đakonikonu, u subotu noću usnu u miru dvadesetoga dana mjeseca siječnja, šesnaeste godine vladavine Leona, koji je naslijedio Marcijana godine Kristove 457., punih sto godina nakon preminuća sv. Antuna; njegov se pak rođendan za nebo nužno i kod njih računao 17. siječnja, jer se u njegovu životopisu koji je izdao Bonino Mombrizio na kraju ovako čita: „Pokopan je sv. Antun 17. siječnja.” Taj je dan kod Egipćana bio 22. dan mjeseca tibija, kako pokazuje Rosweyde u Onomastikonu, na koji se dan u drevnom koptskom odnosno egipatskom menologiju ovako navodi: „Sv. Antuna, zemaljske zvijezde i oca svih monaha.”

58 Slijedeći Sirce i Egipćane, Grci ga štuju veoma svečanim bogoslužjem, kako svjedoče njihovi razni responzoriji, antifone, pjesme i ode. Među ostalim pjevaju se himni koje su sastavili Studit, Anatolije i Teofan. Čita se dvostruko evanđelje, jedno na jutarnjoj: „Πάντα μοι παρεδόθη ὑπὸ τοῦ πατρός μου.” Sve mi je predao Otac moj. Matej 11, od 27. retka. Drugo: „Ἔστη ὁ Ἰησοῦς ἐπὶ τόπου πεδινοῦ.” Stade Isus na ravnu mjestu. Luka 6, od 17. retka. Ovo se u rimskom bogoslužju čita na blagdan više mučenika, a ono na blagdan sv. Matije apostola i sv. Franje. Mogu se pogledati grčki mineji i Antologion, u kojima se „μνήμη τοῦ ὁσίου καὶ θεοφόρου πατρὸς ἡμῶν Ἀντωνίου τοῦ μεγάλου”, spomen svetoga i bogonosnoga oca našega Antuna Velikoga, slavi u presvetoj velikoj crkvi u Carigradu. Isto je iz mineja prepisao Maksim Kiteranin, u čijem sažetku i Časoslovu dopisano „ἀργία καὶ κατάλυσις” pokazuje da je toga dana zabranjen svaki ropski rad. Spominje se također u menologiju Kristofora Mitilenskoga i u grčkom kalendaru koji je izdao Génébrard.

39 I Latini su na isti dan slavili sv. Antuna od sve davnine. Rukopisni martirologij sv. Jeronima: U Egiptu preminuće sv. Antuna monaha. Rajnauski rukopis: U Egiptu Antuna monaha. Isto ima rukopis sv. Martina u Trieru. Stari rimski martirologij koji je izdao Rosweyde: U Tebaidi Antuna monaha; spominje ga i prastari irski rukopis. Drevni rukopis iz Saint-Riquiera: U Egiptu u Tebaidi preminuće bl. Antuna opata, koji je mnoge tisuće monaha predao u Kristovu službu te je živio preslavan po životu i čudesima. Rukopis iz Liessiesa i rukopis sv. Martina iz Tournaija: U Egiptu sv. Antuna monaha, koji je, budući da je živio najuzdržljivijim životom, procvjetao mnogim čudesima, a njegov je životopis napisao bl. Atanazije. Veoma mnogi drugi martirologiji navode i prijenos tijela, o kojemu će se niže zasebno raspravljati. Tako Usuard: U Tebaidi bl. Antuna monaha, čije je tijelo pod carem Justinijanom božanskom objavom pronađeno, preneseno u Aleksandriju i pokopano u crkvi sv. Ivana Krstitelja. Isto zajedno s njegovim prijenosom imaju Beda, Adon, Raban, Notker, Bellini i veoma mnogi rukopisi u kojima se o životopisu sv. Antuna iz sv. Atanazija pripovijeda opširnije i παραφραστικῶς. Martyrologium Romanum: U Tebaidi sv. Antuna opata, koji je kao otac mnogih monaha živio preslavan po životu i čudesima, a njegova je djela Atanazije opisao u znamenitoj knjizi. Također ga Maurolico, Galesini, Felicius i drugi noviji pisci donose u svojim martirologijima.

60 Gavantus u djelu Commentarii in Rubricas Breviarii, odjeljak 7, pogl. 3, kaže da se spomen sv. Antuna slavi u dodatku rukopisnom Sakramentaru sv. Grgura, dodanom nedugo nakon njegova preminuća. Rođendan za nebo Antuna monaha zabilježen je u najstarijem kalendaru samostana u Echternachu, napisanom oko godine Kristove 740. Gavantus dodaje da se njegova služba navodi kao jednostavna u rukopisnom brevijaru, poludvostruka u tiskanom godine Kristove 1550., a dvostrukom ju je ustanovio Pio V. Ali u Rimskom misalu tiskanom u Veneciji 1508. piše općenito svečana služba Antuna opata. U brevijaru Pavla III., koji je uredio kardinal Quiñones, bila je mala dvostruka. Toliko o rimskom obredu. U drugima se razlikuju obredi različitih Crkava. U nekima se čini samo spomen: u drugim se službama navode tri čitanja, u drugima devet, a češće se bilježi dvostruka služba. U nekim tiskanim galikanskim i engleskim izdanjima njegovo ime ne postoji, nego ovaj dan sebi prisvaja sv. Sulpicije, o kojemu će biti riječi niže. Odavno je također bila dvostruka u mnogim tiskanim izdanjima, kao u starim belgijskim iz Antwerpena, Bruxellesa, Bruggea, Saint-Omera te regularnih kanonika iz Windesheima, u izdanju iz Évore u Portugalu, iz Schleswiga u Danskoj, milanskom sv. Ambrozija i drugima; premda je u veoma mnogima imala i tri čitanja. U mnogim benediktinskim brevijarima, prema njihovu uobičajenom obredu, ima 12 čitanja. Čitanja su u svima redom preuzeta iz životopisa sv. Antuna. Ponešto će se dodati kasnije, kada se bude govorilo o prijenosu i o izlječenju svetoga ognja, koji se u narodu naziva ognjem sv. Antuna.

§. XIV. Nauk sv. Antuna.

Rudolf Hospinian, Abraham Scultetus i André Rivet kažu da se o Antunu navode proturječne stvari, naime da je bio odvjetnik i veoma učen, a pisac životopisa naziva ga neukim i nevještim u pismu. Učeno je prvu dvojicu pobio Rosweyde; da je njegove razloge mirna duha odvagnula Rivetova prosudba, suzdržao bio se od oštrije, njemu ipak posve uobičajene kritike. Uvidio bi naime ono na što je on upozorio, da oni lakomisleno brkaju sa sv. Antunom nekoga Antuna Aleksandrinca kojega hvali Suda, možda poganina, koji je u Aleksandriji i Bizantu vodio parnicu svoje sestre, što on opširnije izvodi. Niti je sv. Antun bio Aleksandrinac. Da se nazove odvjetnikom u nekom tajanstvenom i svetijem smislu, doista se nećemo protiviti: jer je i radi zaštite bijednika pristupao sucima, branio optuženike, molio milosrđe i zaslužio da neki budu oslobođeni, br. 108. Suzbio je drskost heretika koji su se hvalisali da on o vjeri misli jednako kao arijanci, te je samo iz toga razloga iz unutarnje pustinje pošao u Aleksandriju: ondje je zastupao stvar svetih pravovjernih, štoviše, sam je kao sudac javnim govorom osudio arijance, br. 91 i 92. Veoma je često bio pri ruci Atanaziju u nevolji, kako svjedoči Sozomen, knj. 2, pogl. 29. Pisao je o njemu caru i zaklinjao ga da nipošto ne pristane uz mišljenje meletijevaca, nego da njihove optužbe smatra klevetama. To je bio njegov nauk, to služba presvetoga branitelja; to uloga mističnoga odvjetnika, tim djelotvornija što je govorio više krepostima nego jezikom. Zato ga među glavne branitelje Nicejskoga sabora ubrajaju Sokrat, Nicefor i Sozomen. Riječi ovoga potonjega u 3. knjizi, pogl. 12, glase ovako: „Iznad svih ostalih koji su živjeli na Istoku vidjelo se da se odredaba Nicejskoga sabora čvrsto drže carigradski biskup Pavao, Atanazije u Aleksandriji i cijelo mnoštvo monaha: štoviše i Antun Veliki, koji je još bio na životu, i svi koji su boravili s njim.”

62 Ali i u drugim je stvarima očita njegova učenost, kako svjedoči i sam Atanazije u onoj oštroumnoj i božanskoga duha punoj raspravi s filozofima o otajstvima kršćanske vjere, koja se navodi u pogl. 17; te u uzvišenom govoru učenicima o neprestanoj obnovi uma, o naravi, lukavstvima i nemoći zloduha te o razlikovanju duhova, koji se opisuje u pogl. 5, 6, 7, 8 i 9, a zapisali su ga on sam i njegovi učenici. Jer i sv. Jeronim ubrojio je sv. Antuna među crkvene pisce: „Poslao je na egipatskom”, kaže u pogl. 88, „raznim samostanima sedam poslanica apostolskoga smisla i govora, koje su prevedene na grčki jezik, od kojih je najvažnija ona Arsinoitima.” O njima Simforijan Champier u pismu Hektoru Dallu, protonotaru Apostolske Stolice, piše ovako: „Ne znam bih li se više divio ozbiljnosti ili milini. Antun naime najprikladnije započinje, jasno pripovijeda povijesti Proroka, oštro kori, raznoliko ukrašava, vješto zaokružuje. Tako je prikladno, tako ukrašeno, tako obilno, tako lijepo Antun govorio u poslanicama.” Ovo je Champierovo pismo stavljeno pred same poslanice sv. Antuna koje je Valerije Sarasio preveo na latinski u djelu Bibliotheca Patrum, u 1. pariškom izdanju, sv. 1, u 2. i 3. pariškom izdanju, sv. 3, i u kölnskom izdanju, sv. 4. U njima valja shvatiti ne doslovno nego preneseno, upozorio je meštar Svete Palače, to što se kaže da anđeli tuguju ili da se žaloste zbog ljudskih zala. Pod imenom sv. Antuna izdan je i kratki govor o ispraznosti svijeta i uskrsnuću mrtvih, koji je izdao Gerard Vossius prema starom rukopisu Alda Manuzija, a tiskan je u kölnskom izdanju djela Bibliotheca Patrum zajedno s poslanicama. Tritemije u knjizi De scriptoribus Ecclesiasticis pripisuje sv. Antunu slavno djelo u dvije knjige koje se naziva Melissa, to jest Pčelica. Ali Possevino u djelu Apparatus sacer uči da se Tritemije vara, te je u frankfurtskom izdanju iz godine 1601. izostavljeno.

63 O ovim i drugim njegovim poslanicama carevima ili drugima moglo bi se raspravljati je li ih on sam napisao ili su radije ono što je začeto božanskim duhom bile diktirane pisaru, jer kao dječak nije dopustio da ga poučavaju u pismu, br. 3, i iako nije učio slova, bio je najbistriji i najrazboritiji, br. 93, a mudraci svijeta željeli su mu se rugati jer nije poznavao slova, br. 95, stoga je u br. 87 bio, prema onome što je pisano, poučen od Boga. Oboje o njemu svjedoči sv. Augustin u Predgovoru 1. knjige djela De doctrina Christiana: „Pripovijeda se”, kaže, „da je Antun, svet i savršen muž, egipatski monah, bez ikakva poznavanja pisma i napamet slušajući zapamtio božanska Pisma i razborito razmišljajući ih razumio”; što je isto upisano u pučkom Bedinu martirologiju, Adonovu, Notkerovu i drugima, te u Tritemijevoj knjizi De scriptoribus Ecclesiasticis. Isto se nagovješćuje u životopisu, br. 7: „Slušanju Pisama tako je posvećivao trud da mu ništa nije ispadalo iz duha; nego je, čuvajući sve zapovijedi Gospodnje, imao pamćenje umjesto knjiga.” Štoviše, Evagrije Pontski, učenik sv. Makarija Egipatskoga, u knjizi De monachis kod Sokrata, knj. 4, pogl. 18, uči da je Antunu narav stvari koje je Bog stvorio bila umjesto knjiga. „Nekomu od onih”, kaže, „koji su se u ono vrijeme smatrali mudracima, kad je pristupio onomu pravednom Antunu i upitao kako može održavati život lišen one utjehe koja se može crpsti iz knjiga, odgovorio je: Moja je knjiga, o filozofe, narav stvari koje je Bog stvorio, koja kad god se svidi momu duhu pruža na čitanje knjige samoga Boga”, ili „koja mi je obično pri ruci kad god poželim čitati riječi Božje”, kako se navodi u 6. knjizi djela De Vitis Patrum u Ivanovu prijevodu, knjiž. 4, br. 16.

64 No možda se ovo nepoznavanje pisma tako naziva zato što nije poznavao grčki jezik, koji je u to vrijeme bio blizak i uobičajen Egipćanima. Tako je Eulogije Aleksandrinac, učitelj slobodnih umijeća, poznavao grčki, a ne egipatski govor, Paladije, pogl. 26; dok je opat Josip kod Kasijana, Collationes 26, pogl. 1, budući da je bio prvak svoga grada Thmuisa, bio brižljivo poučen u egipatskoj i grčkoj rječitosti. Dodaj tomu da se nigdje ne čita da je pisao preko drugoga, kao što se kaže da se drugima obraćao preko tumača, koji je njegove riječi najpažljivije prevodio na grčki govor, br. 94 i 96. I u djelu Vita S. Hilarionis sv. Jeronima Izak se naziva Antunovim tumačem, a kod Paladija, pogl. 26, Kronije je bio tumač riječi jer bl. Antun nije znao grčki: a na tom su jeziku bile napisane gotovo sve svete i svjetovne knjige, te su ga stoga filozofi prezirali jer je bio neuk i u drugim slobodnim umijećima. Tako se u narodu nepismenima i neukima smatraju oni koji inače na materinskom jeziku znaju i čitati slova i pisati, pa čak i sastavljati knjige. I kako se u br. 8 kaže da je nasljedovao marljivost braće u čitanju ako uopće nije znao čitati? Kako god ta stvar stajala, ovo je o sv. Antunu slavno izrekao Sozomen u 1. knjizi, pogl. 13: „Pismo niti je poznavao, niti ga je mnogo cijenio; nego je najviše hvalio čist um, kao stariji od pisma i njegov izumitelj.”

§ XV. Monaska stega sv. Antuna. Scultetus poriče da u ovoj povijesti sv. Antuna nalazi zakone monaškoga života, za koje Nazijanski piše da ih je Atanazije pod izlikom pripovijedanja htio proglasiti. Doista su ih dosad nalazili ljubitelji asketskoga života, i svakodnevno ih nalaze oni koji je čitaju sa željom za nasljedovanjem. I nije čudo ako izmiču pogledu onih kojima su oči uma zamračene težnjom za tjelesnim požudama. Niti bi ih bilo potrebno ovdje pokazivati, jer će se ubrzo pojaviti u samom čitanju, kad se ne bi činilo vrijednim truda ukratko rasporediti u njezine dijelove svu tu stegu monaškoga života koju je on vježbao ili predao, kako iz životopisa samoga Antuna, Hilariona, Abrahama, Palemona i Pahomija, tako i iz Kasijanovih Ustanova.

66 Započnimo od odjeće, kojom se monasi razlikuju od ostalih smrtnika. Sv. Hilarion, čim je vidio sv. Antuna, promijenivši prijašnju odjeću, ostade kod njega. Tako je i sv. Palemon, gledajući duhovnim očima Pahomijevu vjeru, naposljetku otvorio pristup i, primivši ga, posvetio ga monaškom odjećom, kako je rečeno gore 11. siječnja, br. 4. Ovu promjenu odjeće, dok se netko posvećuje za monaha, navodi sv. Dionizije Areopagit u djelu De ecclesiastica hierarchia, pogl. 6, a Bogu posvećenu odjeću Tertulijan u djelu De velandis Virginibus, pogl. 3. A Kasijan u 4. knjizi djela Institutiones, pogl. 3, uči da se onaj tko se odriče svijeta rukama opata usred braće običavao odijevati u samostanske haljine. O svojoj je odjeći Antun prije smrti odredio ovako u br. 114: „Melotu”, reče, „i iznošeni plašt na kojemu ležim dajte biskupu Atanaziju, jer mi ga je on sam donio nova. Serapion neka primi drugu melotu; vi pak imajte odjeću od kostrijeti”, a u br. 61 služio se iznutra odjećom od kostrijeti, a odozgo kožnom. Istom se odjećom služio sv. Hilarion, pokrivenih udova vrećom i imajući kožni ependit, koji mu je bl. Antun dao na odlasku kad ga je posvetio za monaha, te seljački ogrtač. Vreću ondje sv. Jeronim naziva tunikom od vreće, tunikom od kostrijeti i kostrijeti. „Vreću”, kaže, „u koju je jednom bio odjeven nikada nije prao, govoreći da je suvišno tražiti čistoću u kostrijeti.” Tako sv. Efrem Đakon 16. ožujka opisuje sv. Abrahama Pustinjaka odjevena u ogrtač i tuniku od kostrijeti, a bl. Pahomije za poniženje vlastitoga tijela najčešće se odijevao u kostrijet. Umjesto nje redovita donja odjeća monaha bila je lanena, nazvana lebiton ili kolobij, kojom se ondje kaže da se služe monasi diljem Tebaide i Egipta; nju su mijenjali kad bi ih nužda natjerala da operu prljavštinu. Kasijan, knj. 1, pogl. 3: „Odjeveni u lanene kolobije, koji jedva dopiru do dna laktova, u ostalom nose gole ruke.” A Izidor u 19. knjizi djela Etymologiae, pogl. 22: „Lebitonarij”, kaže, „jest kolobij bez rukava, kakvim se služe monasi Egipta: i to radije nego odjećom od kostrijeti”, kaže Kasijan u pogl. 4, „jer je ova neprikladna i nespretna za obavljanje potrebnoga posla, u kojemu monah uvijek mora ići marljiv i spreman; a osim toga, ako se vidi, pruža ispraznost oholosti.” Toliko o donjoj odjeći.

67 Gornja je bila kožna, pa je stoga nazivana melota, priređena i načinjena od ovčjih ili kozjih koža, skinutih s tijela zajedno s vunom; μῆλον kod Homera u Odiseji ξ označava kozu. Tako je sv. Pavao Pripprosti svojom ovčjom kožom udarao opsjednutoga, a u pravilu sv. Pahomija u njegovu životopisu stoji: „Neka svaki ima melotu, to jest priređenu bijelu kozju kožu, bez koje neka ni ne jedu ni ne spavaju”; dok Paladije u pogl. 38 kaže: „Neka svaki ima obrađenu ovčju kožu”, a Kasijan u pogl. 8: „Posljednji je dio njihove odjeće kozja koža, koja se naziva melota ili pera”, gdje Gazet smatra da je pera stavljena umjesto kabanice. Sozomen u 3. knjizi, pogl. 13, izlaže razlog ove odjeće. „Oni su se”, kaže o monasima Egipta, „po primjeru Ilije Tišbijca odijevali u kože, kako bi svaki iz kože ogrnute oko tijela uvijek dozivao u pamet krepost Proroka i hrabro se borio protiv tjelesnih požuda”, ili su zasigurno nasljedovali one o kojima govori Apostol kojega navodi Kasijan: „Potucahu se u melotama i u kozjim kožama, oskudijevajući, pritisnuti, zlostavljani, kojih svijet ne bijaše dostojan: lutajući po pustinjama, po gorama, po špiljama i po zemaljskim jamama.” Ilijin plašt sv. Jeronim u 28. poslanici Luciniju naziva melotom, slijedeći Sedamdesetoricu prevoditelja u 3 Kr 19, 19 i 4 Kr 2, 8; a Kronije kod Paladija, pogl. 26, i kod Pashazija, pogl. 19, br. 3, te niže u Izrekama, br. 46, vidio je sv. Antuna ogrnuta kožnom klamidom, koju sv. Jeronim u djelu Vita S. Hilarionis naziva također tunikom, kukuljom i kožnim ependitom. Kukuljom možda zbog prišivene kapuljače ili kukuljice, kojom se pokrivala glava sve do granice vrata i ramena, kako prenosi Kasijan u pogl. 4, a kukuljica je pokrivala glavu sv. Pahomija.

68 Ependit, grčki ἐπενδύτης, gornja je ili vrhovna haljina, od ἐπενδύομαι, odijevam se odozgo, kod Plutarha u Pelopidi. Tako se uzima umjesto melote u životopisu sv. Antuna, br. 61: „Neustrašivi Antun, prezrevši zapovijed progonitelja, opra svoj ependit. I drugoga dana, stojeći na nekom uzvišenom mjestu, opasan blistavom haljinom, svojim je pogledom izazivao suca koji je prolazio, goreći željom za mučeništvom.” Ovdje najprije valja opaziti da se Antun pojavio u sjajnoj i čistoj haljini kako bi se u tom ruhu kao monah radosna duha ponudio mučeništvu poput gozbe, i stoga se na grčkom čita „φανῆναι τῷ ἡγεμόνι λαμπρόν”, da bi se vojskovođi ili sucu pokazao ugodnim odnosno uočljivim. Drugo, da je prevoditelj Evagrije preveo „opasan blistavom haljinom” jer je bila bijela, te se od pranja blistala. To je mogao znati po meloti koja je nakon Antunove smrti bila predana sv. Atanaziju, a vidjeli su je on sam ili sv. Euzebije u Aleksandriji; i u Pravilu sv. Pahomija, kako u životopisu tako i kod Paladija, zapovijeda se da se melota načini od bijele kože. Ovdje se jedva izvlače Rosweyde u Bilješkama, br. 36, i Baronije u 2. svesku pod godinom Kristovom 256., br. 19, dok ovaj želi da je sv. Antun, kako bi se prepoznalo da je kršćanin, obukao bijele haljine: ali monasi, a ne ostali kršćani, bili su javnim proglasom protjerani iz grada. Rosweyde pak drži da je došao u blistavoj haljini kako bi se, pomiješan s Egipćanima odjevenima u bijelo, sigurnije kretao jer je monasima, koji su se prepoznavali po tamnoj odjeći, bio zabranjen ulazak u grad. No ovdje je posve sigurno riječ o blistavom i dan prije opranom ependitu, osobito ako se grčki tekst usporedi s latinskim. Bio je pak ependit, odnosno melota, odjeća svojstvena monasima, kako o ependitu pišu asketski pisci kod Rosweydea u Onomastikonu i u životopisu sv. Pahomija: „osim melota, koje žene nemaju, sav se oblik njihove ustanove pokazivao posve sličnim monasima.”

69 Treće, valja opaziti da se ova haljina običavala opasivati; kako bi monah, kaže Kasijan u pogl. 2, poput Kristova vojnika išao opasanih bokova: tako se za Iliju i Ivana Krstitelja kaže da su bili stegnuti kožnim pojasom, kod sv. Jeronima u 8. poslanici Demetrijadi i u tumačenju 3. poglavlja Matejeva evanđelja. Sv. Dorotej u 1. pouci De renuntiatione, nakon što je naveo bogonosne oce monaha Antuna, Pahomija, Makarija i druge, govoreći o odjeći, kaže: „Imamo kožni pojas oko svojih bokova. To je znak da smo za svaki posao opasani i što prije spremni.”

70 Toliko o redovitoj odjeći sv. Antuna, kojoj je često dodavao plašt što ga je primio od sv. Atanazija, i to dvostruk; jedan mu je nakon smrti vraćen već iznošen, a u drugi je umotao tijelo sv. Pavla. U djelu Vita S. Hilarionis naziva se seljačkim ogrtačem, plaštem i kabanicom: što Kasijan u pogl. 7 naziva mafortom. „Uskom kabanicom”, kaže, „slijedeći kako poniznost ruha tako i jeftinoću cijene te uštedu, pokrivaju zajedno i vrat i ramena, a to se kako u našem tako i u njihovu govoru naziva mafortima.” No ovaj dar sv. Atanazija bez sumnje je bio širi i dulji plašt, ne različit od gornjih kukuljica monaha: stoga se Baroniju pod godinom Kristovom 57., br. 97, čini da se plašt postupno povukao iz opće uporabe vjernika i pripao onima koji ispovijedaju monaški život. Na tom je plaštu sv. Antun ležao na samrti, dok se inače, kad bi tijelu priuštio odmor, služio pletenom rogožinom (Pelagije je u 5. knjizi, knjiž. 8, br. 1, u Izrekama, br. 7, naziva prostirkom) i kostrijeti, br. 14, i Sozomen, knj. 1, pogl. 13: „Spavao je na maloj rogožini, a nerijetko je ležeći na tlu samu zemlju koristio umjesto postelje.” Tako je i sv. Hilarion spavao na golom tlu i na prostirci od rogoza sve do smrti. Ćelija pak sv. Antuna nije imala veću mjeru u četvorini nego što se mogao ispružiti čovjek dok spava, kako svjedoči sv. Jeronim u djelu Vita S. Hilarionis. Toliko dosad o odjeći.

71 Način prehrane opisuje se u životopisu, br. 18, s čime se slažu ove Sozomenove riječi: „Hrana mu je bila samo kruh i sol, a piće voda: vrijeme objeda zalazak sunca; veoma često bi se po dva dana i više uzdržavao od hrane, štoviše i tada mu je objed bio još uvijek vrlo oskudan.” Niže u Izrekama, br. 51 i 53, starac nakon petodnevnoga posta jede jedan jedini dvopek, odnosno paksamad, to jest suhi kruh od šest unci, namočen u vodi. Jer u životopisu, br. 22, po običaju Tebanaca sprema sa sobom kruhove za šest mjeseci, budući da traju nepokvareni godinu dana. A monasima propisani obrok bio je samo kruh u dva dvopeka, za koje Kasijan u djelu Collationes 2, pogl. 19, i u 4. knjizi djela Institutiones, pogl. 14, uči da su to maleni kruščići koji jedva imaju težinu jedne libre. I sv. Antun kod Rufina u 2. knjizi djela De Vitis Patrum, pogl. 31, zapovjedio je sv. Pavlu Pripprostom da hranu uzima navečer, ali da pazi da nikada ne dođe do sitosti, a osobito u piću, potvrđujući da se obiljem vode ništa manje ne stvaraju maštarije duha nego što vinom raste toplina tijela.

72 I to se suho jelo kod njih nazivalo kserofagijom: drugo je bila omofagija, kada su se hranili sirovim i nekuhanim povrćem, namočenim u vodi i začinjenim solju; ξηρός naime znači suho, a ὠμός sirovo. Tako je u br. 67 uzgajao povrće kako bi se gosti koji dolaze okrijepili nekom utjehom. Kasijan u 4. knjizi djela Institutiones, pogl. 11, tvrdi da se to kod njih smatra poslasticom ako se braći za okrepu posluži solju začinjeno zelje, koje nazivaju lapsanijem, razblaženo vodom. „To u ovoj pokrajini (Galiji) ne dopušta ni blagost zraka ni narav naše krhkosti.” I govoreći o samostanima u pogl. 24, kaže: „Niti se među njima ulaže tolika briga u pripremanje jela ili kuhanje, jer se najviše služe kserofagijama ili omofagijama, i kod kojih su najveća naslada za pojedine mjesece narezani listovi poriluka, lapsanij, pržena sol, masline i sitne usoljene ribice, koje oni nazivaju menidijama.” Zato je sv. Antun htio poslati Pavla Pripprostoga u samostan, u Izrekama, br. 51, gdje bi braća mogla podnositi njegovu slabost; a u br. 46, boraveći u samostanu, zapovijeda da se gostima pripremi leća: za čije je jelo odnosno crveno varivo Ezav prodao pravo prvorodstva, Post 25, 34. Neka se čitaju životopisi sv. Hilariona i sv. Pahomija te Kasijan, knj. 4, od 17. do 23. poglavlja.

73 Preostaje njegova svakodnevna vježba. Učenici su nakon njegova preminuća sv. Hilarionu pokazivali pojedina mjesta govoreći: „Ovdje je običavao pjevati psalme, ovdje moliti, ovdje raditi, ovdje umoran sjediti. Ove je trsove i ove grmiće sam zasadio, onu je gredicu vlastitim rukama uredio” itd., kako piše sv. Jeronim u djelu Vita S. Hilarionis. Prvo, što se tiče psalama: „Diljem cijeloga Egipta i Tebaide”, kaže Kasijan u 2. knjizi djela Institutiones, pogl. 4, „čuva se broj od dvanaest psalama kako u večernjim tako i u noćnim slavljima; tako ipak da nakon toga slijede dva čitanja, naime po jedno iz Staroga i iz Novoga zavjeta. Taj način, ustanovljen od davnine (dugo prije sv. Antuna, kako pokazuje u sljedećem poglavlju), stoga nakon tolikih stoljeća u svim njihovim samostanima ostaje nepovrijeđen sve do danas jer se tvrdi da ga nisu odredili starješine ljudskom izmišljotinom, nego da je s neba prenesen ocima poukom anđela”, što odmah objašnjava. Po tom obredu sv. Antun u Izrekama, br. 53, s Pavlom Pripprostima pjeva psalam koji je znao: „i kad ga je otpjevao dvanaest puta, dvanaest se puta pomolio; to je činio navečer, a u ponoć ga je probudio na molitvu” itd., o čemu mi donosimo više u Izrekama, br. 26, i kako je ni usred rada ne valja izostavljati, br. 27, te u životopisu, br. 7, i Kasijan u cijeloj 2. i 3. knjizi, gdje se u pogl. 2 čita ovo: „Kod njih se ove službe, koje smo mi prisiljeni izvršavati Gospodinu po podjeli časova (koje u pogl. 3 naziva trećim, šestim i devetim) i vremenskim razmacima uz opomenu pozivatelja, dragovoljno slave neprestano tijekom cijeloga dana uz dodatak rada. Oni naime tako neprestano obavljaju ručni rad nasamo po ćelijama da se nikada posve ne izostavlja ni razmatranje psalama ili ostalih Pisama. Miješajući s time prošnje i molitve u svakom trenutku, provode cijelo vrijeme dana u ovim službama koje mi slavimo u određeno vrijeme. Zbog toga kod njih, osim večernjih i noćnih okupljanja, nema nikakva javnoga slavlja, osim subotom ili nedjeljom, kada se u treći sat sastaju radi svete pričesti.” Da su se oba dana, subotnji i nedjeljni, običavala slaviti kao blagdani, uče Klement, knj. 6 djela Constitutiones, pogl. 24, Sokrat, knj. 6, pogl. 8, i posvuda Kasijan. Drugim je danima nakon noćnoga slavlja slijedilo osobno razmatranje, koje su obavljali uz dodatak rada, kako svjedoči Kasijan, knj. 2, pogl. 13 i 14, kako se san ne bi mogao prikrasti kao besposlenima. Kao što se naime kod njih gotovo nijedno vrijeme ne izuzima za dokolicu, tako se ni duhovnom razmatranju ne stavlja kraj. Često su se tijekom rada održavali i duhovni razgovori. Tako su sv. Antun i sv. Makarije Egipatski, sjedeći od večeri i razgovarajući o koristi duša, pleli uže od palminih grana, kako je rečeno u § 6, a niže će se o sv. Antunu reći u Izrekama, br. 27. Sv. Hilarion, pletući košarice od rogoza, nasljedovao je stegu egipatskih monaha, a sv. Palemon i sv. Pahomije tkali su kostrijeti i radili svojim rukama kako bi davali siromasima, gore 11. siječnja, br. 4, što sv. Antun u Izrekama, pogl. 1, uči da valja činiti više puta, a kaže se da je i sam činio u životopisu, br. 7.

Od sv. Atanazija biskupa.

PROSLOV PREVODITELJA EVAGRIJA

Prezbiter Evagrije najdražemu sinu Inocenciju a pozdrav u Gospodinu.b Prijevod prenesen od riječi do riječi iz jednoga jezika u drugi prekriva smisao i poput bujnoga korova guši usjeve. Dok naime govor robuje padežima i stilskim figurama, ono što se moglo izreći kratkim govorom jedva objašnjava kružeći dugim zaobilaznicama. Izbjegavajući dakle to, na tvoju sam zamolbu prenioc životopis bl. Antuna tako da ništa ne nedostaje od smisla, premda ponešto nedostaje od riječi. Neka drugi love slogove i slova, a ti traži misao.

a Istoga i sv. Jeronim u 49. poslanici naziva najdražim. Odande Rosweyde nagađa da nije bio zaređen za prezbitera. O njemu i Evagriju raspravljalo se u § 9.
b Ovaj je predgovor istim riječima, uz prešućeno Evagrijevo ime, uvršten u 101. poslanicu sv. Jeronima Pamahiju, pogl. 11, kao što smo gore upozorili.
c Kod sv. Jeronima: Tako sam bl. Antuna, na tvoju zamolbu, prenio.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

17. siječnja Kalendar godine