Druge opomene o nemoći zloduha.
„Dolaskom Gospodnjim uništen je neprijatelj i posve je klonula sva njegova snaga. Zbog toga, sjećajući se prijašnje moći, poput tiranina koji već stari, kad vidi da je pao, bjesni na propast ljudi: pa ipak ne može srce čvrsto u Bogu izopačiti lukavstvom misli i ostalih prijevara. Jasnije je naime od svjetla da se naši protivnici, budući da nisu ni ograđeni ljudskim tijelom da bi se mogli izgovarati kako nas zato ne mogu svladati a jer ne mogu ući kroz zatvorena vrata. I uistinu, da su bili vezani ovim krhkim tijelom, kad bi ulaz bio zasunjen, bio bi im uskraćen pristup. Budući pak da su (kako rekosmo) slobodni od te zapreke te prodiru kroz zatvoreno i slobodno lete po svakom zraku, očito je da tijelo Crkve ostaje neokrnjeno zbog njihove nemoći. Naposljetku, bezbožni sluge sa svojim knezom đavlom, za kojega Spasitelj u Evanđelju potvrđuje da je bio ubojica i otac zloće od početka, nipošto nam ne bi popustili dok se hrabro borimo protiv njih da im nije bila oduzeta vlast.
42 Jer ako lažem,b zašto nas štediš, Sotono, koji svugdje juriš? Zašto ti, kojega ne zatvara nijedno mjesto, ne možeš poljuljati postojanost onih koji dobro žive i raspravljaju protiv tebe? Ili nas možda ljubiš, nas koje svakodnevno pokušavaš satrti; ili je vjerojatno da si učitelj dobrote i da više pogoduješ najboljima nego što im škodiš? A što ti može biti tako drago kao nanositi štetu, osobito onima koji se muževno opiru tvojim zločinima, prema onomu što je pisano: ‘Jer pobožnost je gnusoba grešniku.’ Tko posjeduje srce tako plodno za zloću? Tko ipak tako nastoji provesti smišljene zasjede? Znamo da si najnečistija strvina: znamo da mi kršćani zato živimo i imamo sigurnu borbu protiv tebe jer te je oslabio Gospodin. Zato te probadaju vlastite strijele jer tvoju prijetnju ne slijedi učinak: a ako se varamo, zašto hinjenim užasom, zašto veličinom tjelesa napadaš našu vjeru? Ako volju slijedi moć, bilo bi ti dovoljno samo htjeti. Jer običaj je moći ne tražiti tuđa pomagala prijevare, nego vlastitom snagom ispuniti što želi. A sada, dok kazališnom promjenom likova poput neiskusne dječice nastojiš scenskim pretvaranjem prevariti, još očitije dokazuješ iscrpljene snage. Zar je onaj pravi anđeo poslan od Gospodina protiv Asiraca trebao ili društvo naroda, ili tražioc buku ili pljesak, a ne radije, vršeći tihu vlast, brže od riječi, po zapovijedi Gospodina koji je naredio, oborio stotinu osamdeset i pet tisuća neprijatelja? Vas dakle, budući da ste krhkih snaga, prati vječna propast.
43 Ali reći će netko: ‘Zašto je đavao, izišavši, gurnuo u propast cijelu kuću blaženoga Joba? Zašto je, posve rasuvši njegova bogatstva i potkopavši i temelje zidova, nagomilao jednu grobnicu za brojno potomstvo? Zašto je naposljetku njega samoga udario nečuvenom strašnom ranom?’ Tko to prigovara, neka čuje suprotno: nije to mogao đavao, nego Gospodin, od kojega se vlast protiv nas daje na dva načina: ili na slavu, ako se prokušavamo, ili za kaznu, ako griješimo. Štoviše, neka iz toga zapazi da đavao ni protiv jednoga jedinoga čovjeka nije mogao ništa učiniti da nije primio vlast od Gospodina. Nitko naime od drugoga ne moli ono što je u njegovoj vlasti. Ali zašto spominjem Joba, kojega ni kad ga je zatražio nije mogao pobijediti? Ta ni protiv njegove tegleće stoke, ni protiv svinja u Evanđelju nije bez Božjega dopuštenja izvršio vlastitu snagu. Kako je pisano: ‘Zlodusi su ga pak molili govoreći: Ako nas istjeruješ odavde, pošalji nas u krdo svinja.’ Kako će dakle oni koji mole za smrt svinja vlastitim pravom izopačiti čovjeka, sliku Božju i stvorenje tako drago Stvoritelju?
44 Veliko su oružje protiv zloduha, predragi,d iskren život i neokaljana vjera u Boga. Vjerujte meni iskusnomu: boji se Sotona bdjenja, molitava, postova, blagosti, dragovoljnoga siromaštva, prezira tašte slave, poniznosti, milosrđa, vladanja srdžbom onih koji ispravno žive, a osobito čista srca u ljubavi Kristovoj. Zna najgroznija zmija da po Gospodnjoj zapovijedi leži pod stopama pravednika, onoga koji kaže: ‘Evo dao sam vam vlast gaziti po zmijama i škorpionima i po svoj sili neprijateljevoj.’
43 Ako se pak i pretvarajući da imaju moć proricanja navijeste dolazak braće, i dođu oni za koje su pretkazali da će doći, ni tada ne valja vjerovati lašcima: zbog toga su naime pretekli one koji dolaze da bi si vijestima pribavili lakovjernost, a poslije iz lakovjernosti ulaz za prijevaru. No kršćaninu u tome ne smije biti nikakva čuda, jer ne samo oni koji lakoćom naravi posvuda jure mogu preteći putnike, nego i ljudi poneseni brzinom konja javljaju one koji će doći. Ne javljaju naime ono što još nije započelo događati se, jer je jedini Bog upućen u buduće događaje, nego ono čiji početak vide u tijeku svojataju kao lopovi pred neznalicama kao vlastito znanje. Jer što mislite, koliko ih sada može dječačkom brzinom javiti onima koji borave daleko ovaj naš skup i naše govore protiv njih, prije izvješća nekoga tko je ovdje postavljen? Ovo što vam govorim može postati jasno na primjerima. Ako tko krene na put iz Tebaide ili iz grada koje pokrajine, i zlodusi ga vide kako ide putem, spomenutom brzinom mogu pretkazati onoga koji dolazi. Tako i oe redovitoj poplavi Nila, kad vide mnoge kiše u Etiopiji, od kojih rijeka nabuja i običava se izliti iz korita, trčeći unaprijed u Egipat navješćuju dolazak rijeke. A to bi i ljudi, kad bi imali narav tolike brzine, lako navijestili. Kao što je naime stražar blaženoga Davida, popevši se na vrh uzvišenijega mjesta i ugledavši prije onih koji bijahu na zemlji one koji dolaze, javljao ne nešto nesigurno o budućnosti, nego o onima koji su već bili počeli dolaziti, tako i zlodusi, budnom brigom sve promatrajući, brzim trkom jedni drugima dojavljuju.
46 Ali ako se slučajno dogodi da Božjom odlukom započeto ne dođe do kraja, to jest ako se ili putnik vrati s pola puta ili se vode zadržane u oblacima prenesu na drugu stranu neba, tada se razotkriva zabluda varalica zajedno s lakovjernima. To su bili počeci poganstva, tim su prijevarama proroka nekoć kod poganskih hramova zloduha ljudi vjerovali proroštvima, koja su, kad im je dolaskom Gospodina našega Isusa Krista bila zapovjeđenaf šutnja, zanijemjela i izgubila svoje sužnje. Tko (molim vas) smatra da liječnik, po promatranju bolesti, kad laganim dodirom prstiju po bilu žila ispituje žar uzburkane duše, ima božansko znanje? Tko kormilara koji među nebeskim zvijezdama traži put svoje plovidbe štuje čašću veličanstva? Tko ratara koji raspravlja o suhim ljetnim žegama ili o zimskom obilju voda ili hladnoći ne hvali radije zbog iskustva negoli da ga posvećuje Božjim imenom?
47 No, da nakratko i dopustimo da zlodusi javljaju istinu, odgovorite mi:g kakva je korist znati ono što dolazi? Zar je ikada ili onaj tko to zna bio pohvaljen, ili kažnjen onaj tko ne zna? U tome svatko sebi pripravlja bilo muke bilo slavu, već prema tome zanemaruje li zapovijedi Pisama ili ih vrši. Nitko od nas nije prigrlio ovaj život radi toga da bi imao predznanje budućih događaja, nego da, pokoravajući se zapovijedima Gospodnjim, od sluge počne biti prijatelj. Treba se brinuti ne da unaprijed znamo što dolazi, nego da ispunimo što je zapovjeđeno; niti od dobre odluke valja tražiti tu nagradu, kad od Gospodina pomoćnika moramo radije moliti pobjedu protiv đavla. Ali ako bi tko ipak rado prihvatio to da spozna buduće stvari, neka ima čisto srce: jer vjerujem da duša koja služi Bogu, ako ustraje u onoj cjelovitosti u kojoj je rođena, može znati više nego zlodusi. Takva je bila duša Elizejeva, koja je vidjela sile drugima nepoznate.”
a Ovo pitanje razrađuje naš Thyraeus u djelu De locis infestis, dio 60.
b U grčkom izvorniku ove se misli izlažu u neprekinutom nizu bez pogrdnoga obraćanja zlodusima.
c Rukopis Ripat.: exerens (pokazujući).
d Naš Martin Delrio, sv. 3, Disquisitiones Magicae, knj. 6, pogl. 2, odjeljak 3, pitanje 3, preporučuje ova dva lijeka sv. Antuna protiv čaranja i opširnije ih tumači; a iz njega i Rosweyde ovdje.
e O Nilu, njegovoj naravi i porastu, nakon nebrojenih starih pisaca, najučenije je raspravljao naš Joannes Baptista Scortia u dvije knjige tiskane u Lyonu 1617.
f O toj šutnji valja čitati Euzebija, knj. 5, De Praeparatione Evangelica, pogl. 8, Prudencija, Apotheosis, stih 503, Sudu pod natuknicom Augustus, Nicefora, knj. 1, Historia Ecclesiastica, pogl. 17 i druge.
g Isto je odavde prepisao Sozomen, knj. 1, pogl. 13.
Pravila o razlikovanju duhova.
Sada ću vam već objasniti i ostale varke zloduha. Običavaju dolazeći noću a pretvarati se da su anđeli Božji, hvaliti revnost, diviti se ustrajnosti i obećavati buduće nagrade. Kad ih vidite, naoružajte znakom križa kako sebe tako i svoje domove, i odmah će se rasplinuti u ništa: jer se boje onoga pobjednoga znaka na kojemu je Spasitelj, razoružavši zračne vlasti, javno ih izložio ruglu. Običavaju također raznimb himbenim prikazama izobličavati udove i drsko se nuditi našim pogledima, kako bi dušu potresli strahom, a tijelo užasom. Ali i u tome sigurna vjera u Boga tjera ih u bijeg kao nemoćne sablasti.
49 Nije pak teško razlikovanje dobrih i zlih duhova, koje se po Božjem daru ovako očituje:c Izgled svetih anđela je mio i smiren, jer se ne prepiru niti viču, niti će itko čuti njihov glas: nego tiho i blago hitajući, ulijevaju u grudi radost, klicanje i pouzdanje; jer je s njima Gospodin, koji je izvor i počelo veselja. Tada naš um nije uzburkan, nego ga obasjava blago i tiho svjetlo anđela: tada duša, plamteći žudnjom za nebeskim nagradama, razvalivši (kad bi mogla) prebivalište ljudskoga tijela i rasterećena smrtnih udova, hita u nebo s onima koje vidi da odlaze. Tolika je njihova dobrostivost da, ako se tko zbog stanja ljudske krhkosti prestraši njihova čudesnoga sjaja, odmah uklone svaki strah iz srca. Tako su Gabriel dok je govorio Zahariji u hramu, i anđeli dok su pastirima navješćivali božanski porod Djevice, i oni koji su čuvali stražu nad Gospodnjim tijelom, pokazujući se umirenim dušama onih koji su ih gledali, zapovijedali da se ne boje. Strah se naime često ne pobuđuje toliko iz tjeskobe duše koliko iz prizora velikih stvari. Naprotiv, lica onih najgorih su okrutna, zvukovi strašni, misli prljave, pljeskanje i kretnje neobuzdanih mladića ili razbojnika: od čega se odmah u dušu uvlači strah, u osjetila obamrlost, mržnja prema kršćanima, žalost i mrzovolja monaha, sjećanje na svoje bližnje, strah od smrti, žudnja za zloćom, klonulost u kreposti i otupjelost srca.
50 Ako dakle nakon straha začeta užasom uslijede radost, pouzdanje u Boga i neizreciva ljubav, znajmo da je došla pomoć: jer je spokoj duše znak prisutnoga veličanstva. Tako se naime i patrijarh Abraham obradovao vidjevši Boga: a Ivan je, kad je osjetio da je došla Marija, koja je u svetom gostoprimstvu utrobe nosila Stvoritelja svega svijeta, još nerođen poskočio od radosti. Ako pak zadani strah potraje, neprijatelj je onaj koji se ukazuje: jer niti zna okrijepiti, kao Gabriel uplašenu Djevicu, niti zapovijeda da se ne boji, kao što su glasnici utješili pastire; štoviše, udvostručuje strah i gura sve do duboke jame bezbožnosti, kako bi mu se ljudi klanjali. Odatle je bijedno poganstvo, ne poznajući Gospodnju zabranu, lažno smatralo zloduhe bogovima. Ali Gospodin nije dopustio da se kršćanski narodi zapletu u te varke, jer je u Evanđelju odbio đavla koji je drsko prisvajao vlast nad svime, rekavši: „Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!” Dopuštenje za ove riječi dano je i nama: jer je zato govorio takve stvari da bi se sličnost kušnji našega Stvoritelja skršila njegovim riječima.
31 I na to vas, predragi moji, opominjem da vam više bude stalo do života nego do čudesnih znakova. Nitko od vas koji to čini neka se niti sam ne nadima ohološću niti neka prezire one koji to ne mogu činiti.d Radije proučavajte način života pojedinaca: u ovome životu dolikuje vam i nasljedovati ono što je savršeno i dopuniti ono što nedostaje. Jer činiti znakove nije stvar naše malenkosti, nego Gospodnje moći, koji u Evanđelju kaže učenicima dok su se hvalili: „Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte što su vaša imena zapisana na nebesima.” Upisivanje imena u knjigu života svjedočanstvo je kreposti i zasluge, a izgon Sotone dar je Spasitelja. Stoga će onima koji se neće radovati trudovima života, nego čudesima, govoreći: „Nismo li u tvoje ime zloduhe izgonili i u tvoje ime mnoga čudesa činili?”, Gospodin odgovoriti: „Zaista, kažem vam, ne poznajem vas: odlazite od mene, zlotvori!” Gospodin naime ne poznaje putove bezbožnika. To dakle usrdno molimo da zavrijedimo primiti dar razlikovanja duhova, kojim, prema izreci Pisama, nećemo vjerovati svakom duhu.
a Ovaj nauk sv. Antuna opširnije tumači Delrio u 2. svesku djela Disquisitiones Magicæ, 4. knjiga, 1. poglavlje, 3. pitanje, 6. odsjek, i prema njemu Rosweyde ovdje.
b Drugi čitaju: poskakivanjima.
c Slične, a možda i nešto jasnije savjete o varkama zloduha daje sv. Ignacije, utemeljitelj Družbe Isusove, u djelu Regulæ de discretione spirituum.
d Grčki: 'Εξάστου ἐλ τὴν ἀσκηριν κατὰμανθωνέτω τις, καὶ ἡ μιμείσθω, καὶ ζηλούτω, ἡ διορτούσθω. Neka svatko dobro upozna vježbanje pojedinca pa neka ga ili nasljeduje i revno slijedi, ili neka se popravlja. Ovu uputu više puta naglašava u djelu Apophthegmata, br. 34.
Prethodne opomene potvrđene primjerima Antunovih kušnji.
Htio sam doduše već završiti govor i šutnjom prekriti sve što se dogodilo mojoj malenkosti: ali da ne biste mislili da sam uzalud spominjao ono što se ne bi moglo dogoditi, stoga ću (premda postajem nerazuman, ipak Gospodin, koji je istražitelj tajni uma, zna daa Sv. Antun tjera zloduhe prezirom, Ps 19, 8. pjevanjem psalama;b pljuvanjem,c utjecanjem Kristu, Rim 8, 35. Lk 10, 18. 1 Kor 4, 6. Zloduh uzdignut sve do neba,d e Ps 9, 7. nevoljko priznaje Kristovu moć,f na izgovoreno ime Isusovo iščezava.
to ne činim radi hvastanja, nego radi vaše koristi) iznijeti nekoliko primjera od mnogih. a Koliko su me puta pokušali uzdizati pretjeranim pohvalama, dok su od mene u ime Gospodnje primali prokletstva? Koliko su puta najavljivali buduće poraste rijeke Nila, dok su od mene slušali: „A kakva je to vaša briga?” Koliko su me puta, prijeteći kao naoružani vojnici, okružili škorpionima, konjima, zvijerima i raznim zmijama te ispunili kuću u kojoj sam bio, dok sam ja nasuprot tome pjevao: „Jedni se hvale kolima, drugi konjima, a mi imenom Gospodina, Boga našega.” I odmah su milosrđem Kristovim bili natjerani u bijeg. Jednom su pak prilikom došli s golemom svjetlošću i rekli: „Došli smo, Antune, pružiti ti svoj sjaj.” A ja sam, zatvorivši oči jer sam se gnušao gledati đavolsku svjetlost, molio, i brže od riječi svjetlo bezbožnika se ugasilo. Nakon nekoliko mjeseci pak, dok su preda mnom pjevali psalme i međusobno raspravljali o Pismima, ja kao gluh nisam slušao. Jednom su potresli mojb samostan, a ja sam nepokolebljiva duha molio Gospodina. Često su unosili buku, često plesove, često zvižduke: a dok sam ja pjevao psalme, njihov se zvuk pretvarao u plačne glasove.
53 Vjerujete li, dječice, onomu što ću vam reći? Vidio sam jednom đavla visoka stasa, koji se usudio nazvati Božjom silom i providnošću, i reče mi: „Što hoćeš da ti darujem, Antune?” A ja,c pljunuvši mu snažno više puta u lice, naoružan Kristovim imenom, sav navalih na njega: i odmah taj visoki lik iščeznu među mojim rukama. I dok sam postio ukazao mi se kao monah: i nudeći kruhove, ovim me riječima nagovarao da jedem i da nešto udovoljim ovome tjelešcu: „I ti si”, reče, „čovjek i okružen si ljudskom krhkošću: neka napor malo počine, da se ne prikrade bolest.” Odmah sam prepoznao blijedo lice zmije: i kad sam se utekao uobičajenim Kristovim utvrdama, iščeznuo je kao što dim nestaje kroz prozor. Često mi je u pustinji postavljao i zamku zlata: nudio ga je zato da me ili pogledom zaplete ili dodirom okalja. Ne poričem da su me zlodusi često i tukli. A ja sam ovako pjevao: „Nitko me neće rastaviti od ljubavi Kristove.” Čuvši taj glas, bjesneći jedni na druge, bili su natjerani u bijeg ne mojom, nego Gospodnjom zapoviješću, koji kaže: „Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade.” Ovo sam dakle, dječice, sjećajući se apostolske riječi, primijenio na sebe, kako vašu odluku ne bi pokolebao ni strah od zloduha ni ikakav umor.
54 Ali budući da sam radi vaše koristi, spominjući mnoge stvari, postao nerazuman, želim vam priopćiti i spoznaju ove stvari, u čiju istinitost neka nitko od slušatelja ne sumnja. Pokucao je jednom zloduh na vrata samostana: izlazeći, vidim čovjeka goleme visine, glave uzdignute sve do neba. Kad sam ga upitao tko je, reče: „Ja sam Sotona.” A ja rekoh: „Što ovdje tražiš?” Odgovori: „Zašto me monasi uzalud optužuju? Zašto me svi kršćanski narodi proklinju?” A ja rekoh: „S pravom to čine: jer ih često uznemiruješ svojim zamkama.” A on reče: „Ja ništa ne činim, nego oni jednid druge uznemiruju. Jer ja sam postao bijedan. Molim te, nisi li čitao:e Neprijateljima nestade mačeva zauvijek, i gradove si njihove razorio? Evo, više nemam nikakva mjesta, ne posjedujem nijednoga grada, nemam više nikakva oružja: po svim narodima i svim pokrajinama odjekuje Kristovo ime: i pustinje su ispunjene korovima monaha. Neka sami sebe, molim te, čuvaju, a mene neka bez razloga ne razdiru.” Tada sam se ja s radošću zadivio Božjoj milosti i ovako mu progovorio: „Ne pripisujem tvojoj istinoljubivosti, koje nema, tako novu i tako nečuvenu izjavu. Jer budući da si poglavar laži, bio si prisiljen to priznati bez laži. Doista je naimef Isus iz temelja srušio tvoje sile, i lišen anđeoske časti valjaš se u blatu.” Jedva sam bio dovršio riječi, a taj visoki lik sruši se na spomen Spasiteljeva imena.
a O svakoj takvoj đavolskoj napasti izvrsno raspravlja naš Thyræus.
b Grčki τὸ μοναχείριον, što treba razumjeti kao napuštenu utvrdu u kojoj je sam živio dvadeset godina. Tako sv. Jeronim u životopisu sv. Pavla Pustinjaka naziva samostanom ćeliju u kojoj je ovaj sam boravio, kao i unutarnje brdo na kojemu je sv. Antun bio s dvojicom učenika. O samostanu jednoga monaha govori Kasijan u 18. razgovoru, 6. poglavlju, i mi drugdje.
c Neki rukopisi imaju: „Pljuvačke što je više mogao u njegova usta ponavljajući.” Grčki: 'Εγὸ δὲ τὸτε μάλιον ὑφέρησα, νατ' αὐτὸν. „Ja sam pak tada još više puhnuo protiv njega.” Čini se da je Evagrije čitao ὑττυνα, „pljunuo sam”.
d Vrlo lijepom homilijom sv. Ivan Zlatousti dokazuje da nikome ne škodi nitko osim njega samoga.
e Andrija, biskup Cezareje, u 12. govoru o Otkrivenju kaže: „Prijašnje đavlove sile nakon Kristove muke su umanjene i gotovo slomljene, kao što se ni samomu blaženom Antunu nije stidio priznati, pokazujući da se na njemu ispunila ona proročka riječ: Neprijateljima nestade mačeva zauvijek.”
f Sv. Hilarion vidi kako đavolskom varkom dovezena kola sa žestokim konjima jure na njega, i kad je zazvao Isusa, pred njegovim očima iznenadnim rascjepom zemlje sav je taj sjaj bio progutan. Sv. Jeronim u njegovu životopisu.
Zaključni govor i plod poticaja.
Kakvo će dakle sada, a dječice, moći preostati oklijevanje? Kakav će strah ostati nadalje? Koji će nas njihov vihor moći uzdrmati? Neka budu sigurne duše pojedinaca: neka pomisao sebi ne izmišlja isprazne pogibelji: neka se nitko ne boji da bi ga đavao mogao podići i strmoglaviti u ponore. Neka se odagna svaka tjeskoba: Gospodin naime, koji je oborio naše neprijatelje, ostajući, kao što je obećao, u nama, zaštitio nas je od raznih Sotoninih navala. Evo, sam đavao, koji sa svojim slugama provodi takva lukavstva, priznaje da ne može ništa protiv kršćana; neka sada bude briga kršćana i monaha da se njihovom mlitavošću ne pruži snaga zlodusima. Jer kakvima zateknu nas i naše misli, takvima nam se običavaju i pokazati. I ako u grudima pronađu kakvo sjeme zla uma i straha, poput razbojnika koji drže pusta a mjesta, gomilaju započete strahove i okrutno prijeteći muče nesretnu dušu.
56 Ako pak budemo revni u Gospodinu i ako nas raspali žudnja za budućim dobrima; ako uvijek sve predamo u Božje ruke, nijedan od zloduha neće moći pristupiti da nas svlada; štoviše, kad vide srca utvrđena u Kristu, vratit će se posramljeni. Tako je đavao pobjegao i od Joba utvrđena u Gospodinu, a najnesretnijega Judu, lišena vjere, svezao je okovima sužanjstva. Jedan je dakle način pobjede nad neprijateljem: duhovna radost i neprestano sjećanje duše koja uvijek misli na Gospodina, koje će, tjerajući igre zloduha poput dima, radije progoniti protivnike nego ih se bojati. Nije naime Sotona neupućen u buduće ognjeve i poznaje obilne požare užarene gehene.
57 Ali da se moj govor već zaključi, na kraju spominjem ovo: kad vam se ukaže neko viđenje, smjelo upitajte tko je taj i odakle je došao: i bez odgode, ako je objava svetaca, anđeoskom će se utjehom strah pretvoriti u radost. Ako pak bude ponuđena kušnja đavla, iščeznut će pred ispitivanjima vjerne duše: jer je najveći znak sigurnosti upitati tko je i odakle je. Tako je i sin Naveov ispitujući prepoznao svoga pomoćnika, a ni pred Danielom koji je ispitivao neprijatelj se nije mogao sakriti.
58 Nakon što je Antun završio govor, dok su se svi radovali, u jednima je plamtjela žudnja za krepošću, u drugima se okrepljivala slaba vjera, iz umova trećih tjerale su se krive predodžbe, a iz osjetila drugih uklanjalo se raspirivanje ispraznih strahova: i istodobno su se svi, prezirući već zamke zloduha, divili u Antunu tolikoj milosti razlikovanja duhova koju je primio Božjim darom. Bili su dakle samostani na gori poput šatora, punib božanskih korova onih koji pjevaju psalme, čitaju i mole: a toliku je gorljivost posta i bdjenja njegov govor udahnuo u srca sviju da su se iz žudnje za budućom nadom neprestanim trudom zalagali za uzajamnu ljubav i iskazivanje milosrđa potrebitima: činilo se da nastanjuju neki beskrajan kraj i grad odvojen od svjetovnoga života, pun pobožnosti i pravednosti. Tko bi, gledajući toliku vojsku monaha, tko bi, promatrajući onaj muževni skup sloge, u kojemu nije bilo nikoga štetna, nikakva ogovaranja šaptača, nego mnoštvo uzdržljivih i natjecanje u dobrim djelima, ne bi odmah uskliknuo ovim glasom? „Kako su divni šatori tvoji, Jakove, i stanovi tvoji, Izraele, kao doline što se prostiru, kao vrtovi uz rijeku, kao šatori što ih razape Gospodin, kao cedri pokraj voda!”
59 Dok se to tako događalo, kako bi u njima iz dana u dan rasla revnost za blaženim životom, Antun je, sjećajući se stanova postavljenih na nebu i prezirući ispraznost sadašnjega života, kao da je maleno sve što je već bio učinio,c živio odvojeno od braće. A kad bi ga ljudsko stanje prisililo da tjelešcu udovolji bilo hranom bilo snom, ili drugim potrebama naravi, obuzimao ga je čudesan stid što tako veliku slobodu duše sputavaju skučene granice tijela. Jer često bi ga, dok je sjedio s braćom, sjećanje na duhovnu hranu odvuklo od jela koje je bilo postavljeno. Ipak je jeo, kao čovjek, često sam, često s braćom. I dok je činio ta čudesa (kao što sam prije rekao), sa zbunjenošću duše snažno je uvjeravao da treba voditi brigu o tijelu, govoreći da tijelo ne treba posve iscrpiti, kako se djelo ne bi raspalo protiv Stvoriteljeve volje: i zbog toga svu revnost treba usmjeriti na dušu, da ne bi, svladana tjelesnim manama, bila gurnuta u vječne tmine pakla; štoviše, prisvajajući sebi vlast koja mu je dana nad tijelom, da bi svoje prebivalište, poput apostola Pavla, uzdigao do trećega neba. I tvrdio je da je to zapovjedio Spasitelj kad kaže: „Ne budite dakle zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući, jer sve to pogani ištu: zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.”
a Drugi čitaju: opsjedaju.
b O tome piše sv. Ivan Zlatousti u 8. homiliji na 2. poglavlje Mateja: „Ako tko sada dođe u pustinje Egipta, vidjet će svu onu pustinju dostojnijom od bilo kojega raja, i bezbrojne zborove anđela kako sjaju u smrtnim tijelima.” Slično donose sv. Epifanije u 3. knjizi, 80. krivovjerju i drugi. Usporedi §§ 3, 7 i 13 u Uvodu.
c Tako su sv. Hilarion i Pahomije živjeli odvojeno od braće.
Želja za mučeništvom. Čudesa.
Nakon što se to zbilo, kad je najbezbožniji progon mahnitim bijesoma Maksiminovim pustošio Crkvu, a i svetib mučenici bili odvedeni u Aleksandriju, ostavivši i sam samostan, pošao je za budućim Kristovim žrtvama govoreći: „Pođimo na slavne pobjede braće, da ili sami stupimo u borbu ili gledamo druge kako se bore.” I po ljubavi je doduše već bio mučenik, ali kako se nije mogao dragovoljno predati niti pridružiti ispovjedaocima osuđenima na rudnike ili tamnice, s velikom je slobodom i brigom bodrio one koji su ulazili pred suca da, svladani strahom od bezbožnika, ne zaniječu Gospodina. A one koji su već bili okrunjeni presudom, kličući kao da je sam pobijedio, pratio je sve do mjesta blažene krvi.
61 Stoga sudac, potaknut postojanošću Antuna i njegovih drugova,c zapovjedi da nitko od monaha nipošto ne promatra suđenje niti boravi u gradu. I svima se ostalima onoga dana svidjelo sakriti se: a Antun, neustrašiv, prezrevši zapovijed progonitelja, oprao je svojd ependytes. I drugoga dana, stojeći na nekom uzvišenom mjestu, opasan blistavom haljinom, svojim je izgledom izazivao suca koji je prolazio, plamteći željom za mučeništvom: i pokazivao nam je da u kršćanima mora ustrajati duh koji prezire kazne i smrt, dotle da se ražalostio jer se njemu, koji je želio trpjeti za ime Božje, mučeništvo nije davalo. Ali Gospodin, koji je svome stadu pripravljao učitelja, sačuvao je Antuna kako bi se ustanova monaha (kao što se i dogodilo) učvrstila ne samo njegovom molitvom, nego i njegovim prizorom. Ipak se nikada nije odvajao od stopa svetih ispovjedalaca, nego je, tjeskobnom brigom oko njih i vezama ljubavi povezan, još više trpio tamnicu dok je bio isključen.
62 Nakon što je pak vihor progona minuo, a blaženi biskup Petar već bio okrunjen slavom mučeništva, vrativši se u prijašnji samostan, zasluživao je svakodnevno mučeništvo vjere i savjesti, iscrpljujući se još strožim postovima i bdjenjima:e iznutra je nosio haljinu od kostrijeti, a odozgo kožuh, nikada ne perući tijelo, nikada ne ispirući nečistoću s nogu, osim kad bi ga nužda prisilila da prijeđe preko voda. Nitko napokon nikada nije vidio Antunovo golo tijelo prije nego što je umro.
63 Jednom je pak prilikom, kad se uklonio od očiju sviju i, zatvorivši samostan, nikoga uopće nije primao, Martinijan, zapovjednik vojnika, čiju su kćer potresali napadi nečistoga duha, kucajući na vrata preklinjao da pomogne njegovu djetetu te da izađe i pomoli se Bogu za kćer. Tada mu doduše nipošto nije htio otvoriti, nego je pogledavši odozgo rekao: „O čovječe, zašto tražiš moju pomoć? Smrtan sam i ja i dionik tvoje krhkosti: ali ako vjeruješ u Krista kojemu služim, idi i po svojoj vjeri moli Boga, i ozdravit će tvoja kći.” Odmah je onaj vjerujući otišao: i zazvavši Isusa, doveo je kćer zdravu.
64 Mnoga je i druga čudesa Gospodin učinio po njemu, i s pravom: onaj naime koji je u Evanđelju obećao: „Ištite i dat će vam se”, pronašavši onoga tko je zavrijedio primiti njegovu milost, nije uskratio svoju moć. Jer mnogi od opsjednutih, spavajući pred njegovim samostanom dok je ulaz bio zatvoren, ozdravljali su po njegovim vjernim molitvama upućenima Kristu.
a Rosweyde i drugi te engleski grčki primjerak imaju: Maksimijana, ali Baronije u 3. svesku, za god. Kr 310., br. 19, s bavarskim grčkim primjerkom ima: Maksimina. O tome će biti riječi 26. studenoga kad bude govor o sv. Petru Aleksandrijskom.
b Slavno su tada mučeništvo podnijeli u Aleksandriji, u nazočnosti sv. Antuna, biskup Petar i njegovi drugovi: Faust, Didije, Amonije, Fileja, Hezihije, Pahomije, Teodor i drugi. U isto je vrijeme ubijena i sv. Potamijena, djevica, o kojoj piše Paladije u djelu Historia Lausiaca, 3. poglavlje, prema pripovijedanju prezbitera Izidora, koji je to bio čuo od sv. Antuna, možda očevica dok je boravio u Aleksandriji.
c Djela sv. Petra biskupa navode: „Videći tribun da ne samo ljudi različite dobi, nego i ugledni muževi, te pobožni monasi i djevice ostaju u tamničkom pritvoru, tiho se i umjereno dogovarao sa svetim mužem kako da blaženoga Petra, izvedena van bez ikakva prolijevanja krvi, pogubi, kao što je očitovala i presuda tiranina Maksimina.”
d Neka izdanja umeću: „to jest svoj škapular”, kako ovdje riječ ἐπενδετεν prevodi Hoeschel. O tome opširnije u Uvodu, § 13.
e Isto piše sv. Efrem citiran u § 9 Uvoda. A u § 18 opširnije se raspravljalo o toj odjeći.
Povlačenje u unutarnju pustinju. Kušnje.
Ovo mnoštvo posjetitelja, oduzimajući mu željenu samoću, postalo mu je teretom. Bojeći se stoga da obilno a udjeljivanje čudesa ne bi uzvisilo njegov duh ili druge prisililo da o njemu misle više nego što su u njemu vidjeli, pomislio je otići ub Gornju Tebaidu, gdje ga nitko ne bi poznavao. I uzevši kruhove od braće, sjedio je na obali rijeke iščekujući prolazakc lađe. Dok je o tome razmišljao, dođe mu glas odozgo govoreći: „Antune, kamo ideš i zašto?” A on neustrašivo, kao da prepoznaje uobičajeni glas onoga koji govori, odgovori: „Budući da mi ljudi ne daju mirovati, zato sam smatrao najboljim otići u Gornju Tebaidu; osobito zato što se od mene traži ono što nadilazi snagu moje malenkosti.” I glas mu reče: „Ako pođeš u Tebaidu i odeš ud pastirske krajeve (kao što smjeraš), podnijet ćeš veći i dvostruki napor. Ako pak uistinu želiš mirovati, idi sada u unutarnju pustinju.” A kad Antun reče: „Tko će mi moći pokazati mjesto bespuća? Jer ne poznajem te krajeve”, odmah mu onaj koji je govorio pokaza Saracene koji su radi trgovanja običavali dolaziti u Egipat. Pristupivši im, Antun ih zamoli da ga povedu sa sobom u pustinju. Nitko se nije usprotivio, nego su ga pratitelji primili kao poslana od Boga i prigrlili njegovo društvo.
66 Nakon što su putovali tri dana i tri noći, pronašao jee vrlo visoku goru, u čijem je podnožju tekao izvor slatke vode, i neveliko polje koje je okruživalo čitavu goru, zasađeno s veoma malo palmi, i to zapuštenih. Antun je prigrlio to mjesto kao da mu ga sam Bog nudi. To je naime bilo ono mjesto koje mu je, dok je sjedio na obali rijeke, pokazao onaj koji mu je govorio. I najprije, primivši od pratitelja kruhove, ostao je sam na gori, a nitko drugi nije boravio s njim: jer je to mjesto držao kao da prepoznaje vlastiti dom. I Saraceni, vidjevši njegovo pouzdanje, rado prolazeći pokraj njega, s veseljem su mu donosili kruhove: a krijepio se i skromnom, ali ipak kakvom-takvom okrepom od palmi.
67 Zatim, kad su braća doznala za mjesto i brižno mu slala hranu kao sinovi ocu, Antun, videći da se radi njegovef okrijepe mnogima nameće težak trud, i štedeći i u tome monahe, zamoli jednoga od posjetitelja da mu donese motiku sg dvostrukom sjekirom i žitom. Kad su mu to donijeli, obišavši goru, pronađe neveliko mjesto prikladno za obradu, na koje je odozgo mogla pritjecati dovedenah voda: i ondje posija: te otada, privređujući sebi godišnji kruh, radovao se što u pustinji živi od vlastitih ruku, bez ičijega opterećivanja. Ali kad su opet neki počeli dolaziti i onamo, sažalio se nad njihovim umorom i na malom komadu zemlje uzgojio povrće, kako bi se posjetitelji nakon naporna puta okrijepili nekom okrepom.
68 Ovu okrijepu braće i malenu ljetinu popasle su i zvijeri koje su onamo dolazile radi vode: uhvativši jednu od njih, reče svima: „Zašto mi škodite, kad vam ja ništa nažao nisam učinio? Odlazite i u ime Gospodnje ne približavajte se više ovamo.” k Tko bi povjerovao da se nakon ove opomene zvijeri, kao u strahu, više nikada nisu približile onamo? Tako su od Antuna, koji je tražio neprohodne predjele gora i unutrašnjost pustinje te bio predan i molitvama, braća koja su dolazila jedva velikim molbama izmolila da se udostoji primiti masline, mahunarke i ulje koje su mu donosili nakon nekoliko mjeseci, te da malo popusti svojoj staračkoj dobi.
69 Jao, kakve je borbe doživio boraveći ondje! Doista, prema onomu što je pisano, njegova borba nije bila protiv krvi i tijela, nego protiv vrhovništava i vlasti, što smo doznali od onih koji su dolazili k njemu. Oni su naime pripovijedali da su čuli buku i glasove mnoštva te zveket oružja, i da su vidjeli goru posve punu mnoštva zloduha: a njega samoga kako se kao protiv neprijatelja javno odupire i hrabro bori. On je ipak i posjetitelje krijepio svojim l poticajem, i prignutih koljena, oružjem molitava, obarao čitavu Sotoninu vojsku. Posve je dostojno divljenja da se u tako golemoj samoći jedan čovjek nije prestrašio svakodnevnih sukoba sa zlodusima, niti je ustuknuo pred različitom divljinom tolikih zvijeri, četveronožaca ili zmija. S pravom je pjevao David: „Koji se uzdaju u Gospodina, kao brdo su Sion: ne pomiče se, ostaje dovijeka.” Zadržavajući nepokolebljivu i mirnu čvrstoću duše, i zloduhe je tjerao u bijeg, i divlje zvijeri (kao što je pisano) mirio sa sobom. Ali i đavao je, kao što kaže gore spomenuti prorok, vrebao na njega i škrgutao zubima: a on je uz Spasiteljevu pomoć ostajao siguran od svih zamki. Jedne dakle noći, dok je budni Antun preklinjao Gospodina, đavao je u njegov samostan nagomilao tolika krda zvijeri da je oko sebe vidio sve nemani pustinje. Kad su mu one razjapljenih čeljusti zaprijetile ugrizom tijela, shvatio je lukavstvo neprijatelja i rekao: „Ako vam je od Gospodina dana vlast nada mnom, proždirite onoga koji vam je predan: ako ste pak ovamo došli na poticaj zloduha, što brže odlazite, jer sam sluga Kristov.” Tako se i dogodilo, i na glas zapovjednika čitavo mnoštvo zvijeri, kao šibano bičem veličanstva, pobježe.
70 Nije prošlo mnogo dana nakon toga, i nastade druga borba s istim neprijateljem. Dok je on radio (uvijek je naime radio kako bi posjetiteljima za ono što su mu donijeli uzvratio nekim malim darom), netko je povukao m uže ili konopac košarice koju je pleo. Ustavši na taj pokret, ugleda zvijer koja je do pojasa imala ljudsko lice, a odatle je završavala u liku magarca. Nakon toga prizora, načinivši znak križa na svome čelu, reče samo ovo: „Sluga sam Kristov; ako si poslana k meni, ne bježim.” Bez ikakva oklijevanja, odmah je nakazna neman brže od riječi pobjegla s gomilom pratilaca, i srušivši se usred trka izdahnula. A ova smrt i pogibija raskrinkane nemani bila je zajednička propast zloduha, koji uz sav trud nisu uspjeli odvući Antuna iz pustinje. Čudesnim stvarima slijede još čudesnije.
a Rukopis iz Ripatransonea ima: gomilanje.
b O dvostrukoj Tebaidi vidi § 1.
c Da bi otplovio u Gornju Tebaidu. Isto je učinio sv. Atanazije u životopisu sv. Pahomija.
d Grčki Βουχία. Sv. Jeronim u životopisu sv. Hilariona kaže da se ti krajevi Egipta nazivaju Bucolia zato što ondje nije bilo nijednoga kršćanina, nego samo barbarski i divlji narod. Od ovih se razlikuje Βουχία kod Heliodora, odnosno Buculus u životopisu sv. Marka, nedaleko od Aleksandrije: odatle potječu bukolički vojnici kod Kapitolina u životopisu Marka Antonina, kako navodi Rosweyde u djelu Onomasticon.
e Tu goru, koja se uzdiže oko tisuću koraka u visinu, opisuje sv. Jeronim u životopisu sv. Hilariona, citiranu u § 2.
f Grčki προγάσει ἄρτον, „pod izlikom donošenja kruha”.
g Grčki ὅπειλὰν χαί πειλὰν χαί οίτον ὅλιγον, „motiku, dvostruku sjekiru i malo žita”. Rosweyde prevodi: „motiku s dvostrukom sjekirom i žitom”, te bilježi da se bis-acutum stavlja samostalno za bipennis, odnosno dvosjeklu sjekiru, ili poljodjelsko željezno oruđe koje siječe s obje strane. U životopisu Frontonija kaže se da monasi u pustinju nose sitno sjemenje povrća, dvostruke sjekire i male motike. Sv. Hilarionu su nakon Antunove smrti učenici pokazali motiku koju je mnogo godina imao za kopanje zemlje. Tako sv. Jeronim.
h Ovaj bazen, kažu isti pisci, izradio je uz mnogo znoja za natapanje vrtića. Sličnu vještinu Egipćana u zadržavanju voda nakon poplave Nila izlaže Strabon u 17. knjizi. i Sv. Jeronim u životopisu sv. Hilariona to ovako pripovijeda: Nakon što su sv. Hilarion i Izak došli u vrtić, reče Izak: „Vidite li ovaj voćnjak zasađen stablima i zelen od povrća? Prije otprilike tri godine, kad ga je pustošilo krdo divljih magaraca, zapovjedio je jednomu od njihovih predvodnika da stane te mu reče udarajući ga štapom po bokovima: 'Zašto jedete ono što niste posijali?' I otada, osim voda na koje su dolazili piti, nikada nisu dotakli ni stabla ni povrće.” k Rosweyde: „tko ne bi povjerovao?” l Rukopis iz Ripatransonea: molitvom. m Neki rukopisi imaju: „košaricu od tri niti”; neka izdanja: „tritiam ili triciam”, možda se od tricae (niti) kaže tricina ili trichina τρχίων, kao konopac ispleten od dlaka. Grčki σιερῶν τοῦ ἔργον, „konopac posla”.
Pohod prijašnjim samostanima.
Nije prošlo mnogo vremena nakon toga, i čovjek tolikih pobjeda biva svladan molbama braće. Zamoljen naime od monaha da ih se udostoji pohoditi, krenuo je zajedno s njima, natovarivši na devu vodu i kruhove: jer se nigdje, osim na mjestu samostana odakle su je zahvatili, nije mogla naći pitka voda na suhom putu. Ali usred putovanja ponestalo je zaliha za piće. Prevelika žega, nepodnošljiva vrućina i sve prijeti smrću. Obilaze uokolo i traže barem lokvu nakupljenu od kiša: ne nalazi se baš nikakav lijek, baš ništa za spas. Deva se pušta kao da će i sama uginuti od žege, gori utroba onoga koji izgara od vrućine, a žeđ ključa u očaju. Starca je ganula zajednička pogibelj braće s njim, pa je silno ražalošćen uzdahnuo. Zatim, utekavši se uobičajenoj pomoći molitava, malo se udaljio od njih: i ondje, prignuvši koljena, pružio je molitvene ruke Gospodinu. Bez oklijevanja, na prve suze molitelja, na mjestu molitve izbio je ključajući izvor, i ondje je ugašena žeđ, okrijepljeni su osušeni udovi, a pronađenu devu napojili su punim mješinama.b Slučajno se naime dogodilo da je deva, lutajući pustinjom dok je vukla konopac, zapela o neki kamen zapletenim istim tim konopcem.
72 Napokon, dovršivši putovanje, stigao je k monasima koji su ga pozvali. Tada su mu pak svi potrčali u susret kao ocu i s časnim se pozdravom natjecali u poljupcima i zagrljajima. Antun se raduje gorljivoj nakani: i dok su se svi veselili njegovu dolasku, donoseći s gore kaoc gostoljubive darove, dijeli im duhovnu hranu. Hvali revnost starijih id potiče mlađe. Vidjevši također svoju sestru, već staricu ie djevicu, te učiteljicu drugih djevojaka, obuzima ga čudesno klicanje. Zatim je, kao da je dugo izbivao iz pustinje, ponovno pohitao na goru.
73 Budući da su mu već dolazili mnogi, a i oni koje su mučili zlodusi, prisiljeni zlom nužde, usuđivali su se prodrijeti u pustinju, tješeći ih i dajući zajedničke upute monasima, govorio je: „Vjerujte vjerno u Isusa: čuvajte um od zlih misli, tijelo čisto od nečistoća, i prema božanskim riječima ne dajte se zavesti nasitom trbuha: mrzite ispraznu slavu, molite veoma često, pjevajte psalme uvečer, ujutro i u podne, i razmatrajte zapovijedi Pisama. Sjećajte se djela koja su učinili svi sveci, kako bi spomen na primjer potaknuo dušu na krepost i obuzdao je od mana.” Savjetovao je također da u neprestanom razmatranju drže Apostolovu riječ kojom kaže: „Sunce neka ne zađe nad vašom srdžbom.” Smatrao je pak da sunce ne smije zaći ne samo nad srdžbom, nego ni nad svim ljudskim prijestupima, kako mjesec noću ili sunce danju nikada ne bi odlazili kao svjedoci naših grijeha.
74 Opominjao je također da se sjećaju one zapovijedi koja o tome kaže: „Same sebe ispitujte i kušajte”, kako bi, polažući račun za dan i noć, prestali griješiti ako bi u sebi otkrili prijestup: ako ih pak nikakva pogreška nije zavela, neka ustrajući radije prionu uz započeto djelo nego da, zaslijepljeni ohološću, ili preziru druge ili sebi prisvajaju pravednost, prema riječi gore spomenutoga Učitelja koji kaže: „Ne sudite ništa prije vremena”, nego radije neka prepuste sudu Krista, kojemu je jedinome otvoreno ono što je skriveno. Govorio je da ima mnogo putova (kao što je pisano) koji se ljudima čine pravednima, ali njihov svršetak gleda u dubinu pakla: da često ne možemo shvatiti vlastite grijehe i da se često varamo u prosudbi djela: da je drukčiji sud Boga koji sve vidi, koji ne sudi po vanjštini tijela, nego po tajnama duša. Pravedno je pak suosjećati jedni s drugima i nositi bremena jedni drugih, kako bismo, prepustivši ispitivanje Spasitelju, promatrali vlastite savjesti sudeći sami sebe.
75 Također je govoriof da je velik put prema kreposti ako pojedinci ili paze na ono što čine ili sve misli svoga uma iznose braći. Ne može naime netko griješiti kad bi drugome morao priopćiti sve što je zgriješio, i podnijeti stid iznošenja sramotnih stvari u javnost. Napokon, nijedan grješnik ne usuđuje se griješiti pred drugim: čak i ako sagriješi, ipak izbjegava svjedoka grijeha, radije laže i niječe te stari prijestup povećava novim prijestupom poricanja. „Dakle, kao pod našim očima”, govorio je, „posramljujemo se i u misli i u djelu ako sve činimo tako da se mora priopćiti: a mnogo više ako svoje grijehe vjerno zapisujući složimo u red. Tada će se doista zapis prijestupa vidjeti očima braće.g Bojat ćemo se voštanih pločica svjesnih grijeha i neće nas optuživati sama slova: i kao što se oni koji se miješaju s bludnicama posramljuju u nazočnosti ostalih, tako ćemo se i mi stidjeti pred zapisima ako to budemo činili.” Koračajmo ovim putem kreposti i, podlažući tijela dušama, satrimo pogubne zamke đavla.
a U rukopisu iz Ripatransonea nedostaje „Ne”.
b Rukopis iz Ripatransonea ima: „Dogodilo se naime da je bio zadržan konopcem omotanim oko kamena.”
c Grčki: Και αὐτας δὲ ωσπερ ερθόια γίρον ἀπὸ του δρους ἐξενιζεν αὐτοίς τοῖς λόγοις, καὶ μετεδιάου τοῖς ωχελείας. „A i on sam, kao da donosi popudbinu s gore, gostio ih je govorima i činio dionicima koristi.” Rukopis i stari kodeksi imaju exenia; o tome vidi Onomasticon Rosweydea.
d Rukopis iz Ripatransonea: potiče.
e Sv. Ivan Zlatousti u 8. homiliji na Mateja pokazuje da su se i žene isticale u ovoj vrsti svete filozofije. To je očito iz primjera sv. Bazilise 9. siječnja. I sv. Pahomije je svojoj sestri i drugim djevicama u to vrijeme sagradio samostan i napisao Pravilo.
f Ista se opomena sv. Antuna čita kod Sozomena u 1. knjizi, 13. poglavlju.
g Rosweyde ima: „Ako se budemo bojali”; on je ispravno iz rukopisa vratio ceras conscias („svjesne voštane pločice”), dok starija izdanja imaju maculas conscientiæ („ljage savjesti”).
Oslobođenje opsjednutih. Poznavanje odsutnih stvari.
Takvim je poticajima svojih govora i monahe koji su mu dolazili bodrio na revnost, i suosjećao s onima koji su trpjeli, te je Gospodin mnoge od njih oslobodio po Antunu. Ipak se nikada nije niti uzoholio na slavu zbog ozdravljenja izliječenih, niti je ražalošćen gunđao zbog još uvijek opsjednutih tijela: nego je radije, ostajući uvijek istoga duha i lica, zahvaljivao Bogu; savjetujući opsjednutima da strpljivije podnose kušnju kojom su bili mučeni; jer to nije lijek Antunov niti uopće ikojega čovjeka, nego jedinoga Boga, koji daje zdravlje komu hoće i u vrijeme u koje hoće. Tako je svojom utjehom učio i mučene da ravnodušno podnose kušnju, i već oslobođene da zahvaljuju ne njemu, nego Bogu.
77 Neki pak Fronton, iz a Palestine, kojega je mučio najopakiji zloduh (naime, zubima mu je razdirao jezik i nastojao ugasiti svjetlo očiju), otišao je na goru i molio blaženoga starca da se za njega pomoli Gospodinu. Antun se pomolio i rekao mu: „Idi i ozdravit ćeš.” Onome koji mu nije vjerovao i uporno se protiv zapovijedi ondje zadržavao, Antun je ponavljao isto govoreći: „Ovdje nećeš moći ozdraviti: izađi, i čim stupiš na tlo Egipta, odmah će te stići Kristovo milosrđe.” Napokon je povjerovao i krenuo: i čim je ugledao Egipat, prema proročanstvu starca koje mu je Gospodin objavio dok je molio, prestalo je uznemirivanje neprijatelja.
78 Neka pak djevica,b koja je ondje bila iz grada Busirisa u tripolitanskoj pokrajini, bolovala je od nečuvenih i žalosnih bolesti. Naime, izlučine iz nosa, suze iz očiju i gnojni sok iz ušiju, padajući na zemlju, odmah su se pretvarali u crve. Nesreću je povećavalo tijelo oduzeto uzetošću, a imala je i oči protuprirodno izokrenute. Njezini roditelji, noseći je, kad su doznali da monasi idu Antunu, vjerujući u Gospodina koji je u Evanđelju zapovjedio da dodirom skuta stane dugotrajno krvarenje, zamoliše da prihvate jadnu pratnju njihove kćeri. Kako su oni oklijevali dovesti je sve do Antuna, roditelji su s bolesnom kćeri ostali vani kod blaženoga ispovjedaoca i monahac Pafnucija, koji sed nakon što mu je pod progoniteljem Maksimijanom bilo iskopano oko za Krista, veoma dičio takvim unakaženjem tijela. Monasi su dakle stigli Antunu: i kad su se spremali izvijestiti o bolesti djevojke, starčeva je riječ pretekla njihovo pripovijedanje te je izložio sav uzrok nemoći i putovanja sve do sv. Pafnucija kao da je sam bio nazočan. Kad su ga pak monasi zamolili da se roditeljima s kćeri dopusti ulazak, nije dopustio, nego reče: „Idite i naći ćete djevojku, ako nije umrla, izliječenu.” I dodao je: „Nitko ne treba dolaziti mojoj malenkosti, jer dar ozdravljenja nije djelo ljudskoga milosrđa, nego Isusa Krista, koji svugdje običava pružati pomoć onima koji u njega vjeruju. Stoga je i ona za koju molite oslobođena svojim molitvama: a kad sam ja molio Gospodina, udijeljena mi jef spoznaja o njezinu ozdravljenju.” Reče, i njegove riječi popratilo je ozdravljenje djevojke. Izašavši naime van k blaženomu Pafnuciju, zatekli su i kćer zdravu i roditelje radosne.
79 Nedugo nakon toga, kad je dvojici braće na putu k Antunu ponestalo vode te je jedan umro od žeđi, a drugi ležao na zemlji iščekujući smrt, Antun, sjedeći na gori, brzo dozva k sebi dvojicu monaha koji su se slučajno ondje zatekli i žurno im zapovjedi da, uzevši vrč vode, krenu na put koji vodi u Egipat, te reče: „Jedan od braće koji ovamo dolaze upravo je prešao Gospodinu; drugi će mu se pridružiti ako ne priteknete u pomoć: to mi je naime sada objavljeno dok sam molio.” Tako reče; i monasi, žureći prema njegovoj zapovijedi, pronalaze mrtvo tijelo i pokrivaju ga zemljom, a drugoga okrijepljena pridruže svojoj pratnji; bila je pak udaljenost od jednoga dana hoda. Možda bi tko upitao zašto Antun nije rekao prije nego što je onaj umro? Potpuno neprikladan prigovor za kršćane: jer to nije bio Antunov, nego Božji sud, koji je i o onome koji je preminuo donio odluku kakvu je htio, i o žednome se udostojao dati objavu. Samo je ovo u Antunu čudesno: što je, sjedeći na najudaljenijoj gori, budnim srcem spoznavao sve što se događalo daleko, jer mu je Gospodin to otkrivao.
Pafnucija pomiješana. i Tako imaju rukopisi, a Rosweyde čita: præscientia („predznanje”).g Rukopisi gotovo svugdje imaju Ammon, ἔχετες, a grčki Αμμον i Δαμμον. Isto o Amonu prenosi autor životopisa sv. Pahomija, Rufin, Paladije, Sokrat i Sozomen citirani u § 9, Nicefor u 8. knjizi, 41. poglavlju i drugi. Štuje se 4. listopada.h Rufin piše Nil, ali Lik sa sv. Atanazijem navode Sozomen, Nicefor i Paladije, koji dodaje: „Ovu rijeku Lik ja sam jednom sa strahom prešao skelom; to je naime kanal i rukavac velikoga Nila.” Nicefor također Lik naziva kanalom. i O njemu smo govorili 7. siječnja.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.