Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 17. siječnja

O sv. Antunu Velikom opatu u Tebaidi

DE S. ANTONIO MAGNO ABBATE IN THEBAIDE

Sadržaj (65)
  1. § 1. Različita podjela Egipta. Rodno tlo sv. Antuna.
  2. § II. Dvostruka pustinja, gora i samostan sv. Antuna.
  3. § IV. Dob sv. Antuna uspoređena sa slijedom careva.
  4. § V. Učenici sv. Antuna u Donjoj Tebaidi.
  5. § VI. Učenici sv. Antuna po ostalom Egiptu.
  6. § VII. Učenici sv. Antuna izvan Egipta. Monaštvo rašireno po svijetu.
  7. § VIII. Životopis sv. Antuna napisan grčki.
  8. § IX. Životopis preveden na latinski jezik.
  9. § X. Životopis uzalud napadan od krivovjernika.
  10. § XI. Odakle je ovdje izdan.
  11. §. XII. Korisno je čitati ovaj životopis.
  12. §. XIII. Javno štovanje sv. Antuna.
  13. §. XIV. Nauk sv. Antuna.
  14. Proslov pisca.
  15. Pobožan odgoj sv. Antuna, pustinjački život.
  16. Prva pobjeda nad đavlom, strogo uzdržavanje.
  17. Povlačenje u grobnicu. Razni napadi zloduha.
  18. Povlačenje u pustinju. Čudesa. Sagrađeni samostani.
  19. Poticanje na žar duha.
  20. POGLAVLJE VI. Opomene o lukavstvima zloduha.
  21. Druge opomene o nemoći zloduha.
  22. Pravila o razlikovanju duhova.
  23. Prethodne opomene potvrđene primjerima Antunovih kušnji.
  24. Zaključni govor i plod poticaja.
  25. Želja za mučeništvom. Čudesa.
  26. Povlačenje u unutarnju pustinju. Kušnje.
  27. Pohod prijašnjim samostanima.
  28. Oslobođenje opsjednutih. Poznavanje odsutnih stvari.
  29. Dar ozdravljenja, stanje duša.
  30. Štovanje klera, mržnja na herezu.
  31. Rasprava s filozofima.
  32. Pisma careva sv. Antoniju. Predviđena nevolja Crkve.
  33. Zaštita nevoljnika.
  34. Posljednje opomene pispiritskim monasima.
  35. Priprema za smrt. Smrt. Pokop.
  36. POGLAVLJE XXII. Pogovor sv. Atanazija.
  37. A pogovor prevoditelja Evagrija.
  38. Izreke i razgovori
  39. Odreknuće od svijeta.
  40. Pokora. Strpljivost.
  41. POGLAVLJE III. Kušnje. Razboritost.
  42. POGLAVLJE IV. Poniznost. Mrtvljenje.
  43. Ljubav prema Bogu. Čista nakana.
  44. Ljubav prema bližnjemu i njegovo poučavanje.
  45. Poučavanje Eulogija Aleksandrijskoga i drugoga.
  46. POGLAVLJE VIII. Vježbanje sv. Pavla Pripadnika jednostavnoga života.
  47. O PRIJENOSU I. I II. Relikvija sv. Antuna.
  48. POVIJEST PRIJENOSA, iz oficija Antunova reda tiskanih u Rimu 1592.
  49. Ista povijest
  50. Pripovijest.
  51. Ista povijest
  52. Povod Jocelinova polaska na Istok.
  53. Jocelinovo hodočašće i zadobivene relikvije.
  54. Sagrađena crkva sv. Antuna.
  55. Crkvu posvetio Kalist II.
  56. Crkva obogaćena. Relikvije prenesene.
  57. Čudesa sv. Antuna.
  58. § I. Sveta vatra. Čudesa kod relikvija sv. Antuna.
  59. § II. Čudesa u Belgiji i Njemačkoj.
  60. § III. Slika i ostali pabirci različitoga štovanja.
  61. § IV. Kazne za bogohulnike i druge bezbožnike.
  62. Red sv. Antuna.
  63. Podrijetlo i znak Reda.
  64. Generalni učitelji. Opati.
  65. Drugi red sv. Antuna u Egiptu i Etiopiji.

Proslov pisca.

Biskup Atanazije a braći tuđincima. a a

U najbolji ste, braćo, ušli boj, nastojeći se ustrajnošću u kreposti ili izjednačiti s egipatskim monasima ili ihb nadmašiti. Uistinu su kod vas već veoma brojni samostani: i ime je monaha slavno: i ovoj će se vašoj volji svatko s pravom diviti: a vama koji molitec Bog će udijeliti željeni uspjeh. Budući da ste dakle zatražili od mene da vam pišem o načinu života bl. Antuna, želeći doznati kako je započeo, kakav je bio prije svetoga nauma,d kakav je također imao svršetak života i je li istinito ono što je o njemu raširio glas, kako biste se mogli poučiti za njegovo nasljedovanje i primjer; s velikom sam radošću prihvatio zapovijed vaše ljubavi. Jer i meni je golem dobitak i korist samo to što se spominjem Antuna; a znam da i vi, slušajući s divljenjem, želite slijediti njegov naum: uistinu je naime savršen put k kreposti znati tko je bio Antun.

2 Dakle, da ukratko kažem, vjerujte svemu što je o njemu proširio govor pripovjedača, i smatrajte da ste čuli najmanje od najvećega: jer ne dvojim da ni oni nisu mogli sve spoznati, budući da ni ja, zamoljen od vas, koliko god toga pismom priopćim, neću pripovijedati stvari jednake njegovim zaslugama. Nego i vi brižljivo ispitujte sve koji odavdee plove, kako bi se, dok pojedinci pripovijedaju ono što znaju, upotpunio prikladan i dostojan izvještaj o tolikomu imenu. Namjeravao sam stoga nakon čitanja vašega pisma pozvati k sebi neke monahe, a osobito one koji suf često običavali odlaziti k njemu: kako bih doznajući nešto potpunije, poslao vam veće darove. Ali budući da je vrijeme plovidbe odmicalo, a donositelj pisma silno žurio, zato sam požurio vašoj ljubavi priopćiti ono što sam i sam znao (g jer sam ga često pohodio) i ono što sam doznao od onoga koji je s njimh proveo nemalo vremena polijevajući mu vodu na ruke: imajući u oba slučaja brigu za istinu, kako niti tko slušajući više ne bi povjerovao gomilanju čudesa, niti pak spoznajući manje od njegovih zasluga ne bi smatrao da je nedostojno čuda za muža tolikoga imena.

a Da se označuje određeno mjesto na kojemu je veoma mnogo samostana, pokazuje ono što slijedi. U pustinji Sketis rekli smo u § 1 da su nitrijski monasi, dijelom domoroci, dijelom gosti odnosno tuđinci, grčki ξένους, nastanjivali pedeset koliba. Ovdje je na grčkom naslov „πρὸς τοὺς ἐν τῇ ξένῃ μοναχούς”. Je li se taj kraj kod Aleksandrinaca nazivao Ξένη, Ksene, a monasi ξένοι, gosti, tuđinci? Stjepan Bizantinac poznaje libijsko selo Kseleugiju, ili je to riječ složena od „τῆς ξένης καὶ γυρεῖν”, što znači pomiješati, jer su taj kraj nastanjivali tuđinci pomiješani s domorocima. Štoviše, možda bi se moglo nagađati da se ovdje podrazumijevaju svi monasi Sketisa odnosno Libije na temelju Kasijana, knj. 4 djela De Vitis Patrum, pogl. 39, gdje se za egipatske monahe kaže da od svoga rada zajedno sa sobom okrepljuju tuđince i pridošlu braću, te da u libijske krajeve, koji trpe glad, šalju golemu količinu hrane; i sv. Pambon kod Paladija, pogl. 10, primivši od Melanije Rimljanke srebrno posuđe od tristo funti, zapovjedio je da se razdijeli svemu bratstvu koje je u Libiji i na otocima, jer su ti samostani više oskudijevali.
b Paladije u pogl. 69 piše o Nitrijcima: „Nadmašivali su jedni druge krepostima, velikom su se revnošću vježbali i u životu se međusobno natjecali tko će koga nadmašiti.”
c Rukopis sv. Maksimina: nama, grčki „ἐπιτάξαντας ἡμῶν”.
d Ponajviše iz ovoga mjesta izvedenim dokazivanjem zaključili smo u § 7 da je ovaj životopis napisan nakon preminuća sv. Antuna.
e Ovdje se možda radi o prijelazu preko močvare Marije ili Mareotis, koja obuhvaća do sedamdeset milja prema svjedočanstvu Paladija, pogl. 7, a od koje je dan i pol hoda prema jugu udaljena Nitrijska gora: a prema zapadu ove Libije, Sketisa odnosno Ksene, leže samostani, između kojih i te gore prebivaju nitrijski pustinjaci.
f Podrazumijeva Arsinoite i druge monahe u krajevima Memfisa i Babilona, o kojima je bilo riječi u § 2.
g Pohodio ga je kad ga je doveo u Aleksandriju radi pobijanja heretika, kako prenosi sv. Jeronim u 33. poslanici Kastruciju, i Rufin niže među Izrekama sv. Antuna, pogl. 8, te on sam u životopisu sv. Atanazija, pogl. 16, gdje piše da ga je otpratio na povratku, br. 93, vidi § 8.
h Bio je to jedan od dvojice koji su služili starcu na unutarnjoj gori, naime Amatas ili Makarije, o kojima je bilo riječi u § 5. I ne slažemo se s Baronijem, koji u 3. svesku pod godinom Kristovom 311., br. 63, smatra da Atanazije ovo piše o samome sebi, te stoga treba čitati „proveo”.

Pobožan odgoj sv. Antuna, pustinjački život.

Antun, rođen od plemenitih i pobožnih roditelja, a bio je podrijetlom iz Egipta, odgojen tolikom brigom svojih roditelja da nije poznavao ništa drugo osim roditelja i doma. I kad je već bio dječak, nije dopustio da ga poučavaju u pismu niti da se pridružuje neumjesnim dječjim pričama: nego je, goreći željom za Bogom, prema onome što jeb pisano,c nedužno boravio kod kuće. Dolazeći također često s roditeljima u crkvu, nije slijedio ni dječje nestašluke ni dječački nemar; nego je, slušajući samo ono što se čitalo, čuvao korist zapovijedi životnim uređenjem; nikada nije bio na dosadu svojima, kao što običava ta dob, zbog raznovrsnih i biranih jela; nije težio za slastima mekše hrane: zadovoljan samo onim što se davalo, nije tražio ništa više.

4 Nakon smrti roditelja pak, u dobi od oko osamnaest ili dvadeset godina, ostavljen s posve malenom sestrom, vodio je čestitu brigu i o kući i o sestri. Još nije bilo prošlo ni šest mjeseci kad je, žureći u crkvu (kao što je običavao), razmišljao kako su i apostoli, prezrevši sve, slijedili Spasitelja; i kako su mnogi, kao što se čita u Djelima apostolskim, prodavši svoja imanja, donijeli novac pred njihove noge da se razdijeli potrebitima, i kakva im je ili kolika nada bila pohranjena na nebesima. Prebirući takve misli u sebi, ušao je u crkvu, i dogodilo se da se tada čitalo evanđelje u kojemu Gospodin govori bogatašu: „Ako hoćeš biti savršen, idi, prodaj sve svoje što god imaš i podaj siromasima, pa dođi i slijedi me, i imat ćeš blago na nebu.” Čuvši to, kao da je božanski unaprijed primio takvo sjećanje i kao da je ovo Pismo bilo pročitano zbog njega, primijenio je na sebe Gospodnju zapovijed: i odmah se vrativši, prodao je posjede koje je imao.d A imao je tristo plodnih i veoma dobrih arura, koje je darovao susjedima da se ni u čemu ne bi stvorila neprilika ni njemu ni sestri. Ostalo pak što je posjedovao u pokretninama sve je prodao: i skupivši nemalu svotu, dao ju je potrebitima, zadržavši ipak malo zbog sestre, koja se i spolom i dobi činila slabijom.

5 Ponovno pak ušavši u crkvu, kad je čuo Gospodina kako u evanđelju govori: „Ne brinite se za sutra”, razdijelio je siromasima i preostali dio; i nije više dopustio sebi boraviti kod kuće, nego je sestru povjerio vjernim i poznatime djevicama da se odgaja po njihovu primjeru, a sam je, već slobodan od svih spona svijeta, prigrlio opor i tegoban način života.

6 Još pak u Egiptu nisu bili tako česti samostani; niti je uopće itko poznavao besputnu samoću: nego tko god je u Kristovoj službi želio koristiti samomu sebi, vježbao se odvojen nedaleko od svoga seoca. Bio je stogag na susjednom imanju neki starac koji je od najranije mladosti slijedio samački život: kad ga je Antun vidio, počeo ga je nasljedovati u dobru. I najprije je, započinjući i sam, boravio na mjestima malo udaljenijima od sela: odande pak, ako bi doznao za koga budnoga u tom nastojanju, odlazio je i tražio ga poputh najrazboritije pčele: niti se vraćao u svoje prebivalište prije nego što bi uživao u pogledu na onoga kojega je želio: i tako je, kao da je primio dar meda, odlazio k svojima.

7 Započevši ondje takav početak, dok je iz dana u dan tako krijepio duh da se nije sjećao ni očinskoga bogatstva ni svojih rođaka, te je svaku želju i brigu usmjeravao prema onome što je bio započeo, i radio je svojim rukama, znajući da je pisano: „Tko ne radi, neka i ne jede.” Nagradu ipak svoga rada, osim cijene kruha, dijelio je potrebitima. Molio je često: jer je bio naučio da valja bez prestanka moliti Gospodina. Slušanju također k Pisama tako je posvećivao trud da mu ništa nije ispadalo iz duha: nego je, čuvajući sve zapovijedi Gospodnje, imao pamćenje umjesto knjiga.

8 Tako uređujući svoj život, bio je od sve braće ljubljen čistom naklonošću: i poslušan svima kojima je odlazio iz želje za učenjem, crpio je posebne milosti pojedinih: slijedio je uzdržljivost ovoga, vedrinu onoga; nasljedovao je blagost jednoga, budnost drugoga, marljivost trećega u čitanju; divio se onomu koji posti, onomu koji počiva na tlu; hvalio je strpljivost jednoga, krotkost drugoga. Zadržavajući također uzajamnu ljubav sviju prema sebi i natopljen svim dijelovima kreposti, vraćao se u svoje boravište. Ondje u sebi razmatrajući cjelinu, nastojao je u sebi izraziti dobra sviju. Niti se pak ikada uzbuđivao protiv vršnjaka, nego je u grudima izvrsnoga muža rastao samo onaj plamen da se ne nađe ni od koga manji u spomenutim djelima. A to je činio tako da je, premda je sve nadmašivao slavom, ipak svima bio drag. Jer i susjedi i monasi kojima je često dolazio, videći Antuna, nazivali su ga l Bogoljubcem: i služeći se imenima naravi, jedni su ga ljubili kao sina, a drugi kao m brata.

a O Antunovoj domovini točno se raspravljalo u § 1, o dobi u § 4, o poznavanju ili nepoznavanju pisma u § 14.
b Grčki primjerak dodaje: o Jakovu.
c Rukopis sv. Maksimina: nedužan. Grčki ἄπλαστος, nehinjen. Evagrije je čitao ἀπλάστως. Jakov se naziva ἄνθρωπος ἄπλαστος, kod Akvile ἄπλαστος, u Vulgati priprost čovjek, kod Simaha ἄμωμος, besprijekoran.
d Strabon, 17. knjiga Geografije: „Ova je zemlja (Egipat) u početku bila podijeljena na prefekture (nazivaju ih nomima). Ponovno su prefekture bile podijeljene na toparhije. Toparhije su opet bile podijeljene na druge dijelove, od kojih su najmanji bili arure.” Grčki: „ἐλάχισται δ' αἱ ἄρουραι μερίδες.” Najmanji dijelovi bile su arure. Dodaje pak: „Bila je pak potrebna tako brižljiva i točna podjela mjesta zbog neprestanih pomutnji međa koje je izazivao nabujali Nil, jednima dodajući, drugima oduzimajući, mijenjajući oblike i zatrpavajući znakove kojima se vlastito razlikovalo od tuđega.” Toliko Strabon. Jest pak arura mjera zemlje koja obuhvaća sto lakata: kako ovdje i u Onomastikonu navodi Rosweyde, s kojim i s raznim rukopisima zadržavamo ovu riječ, umjesto koje su u nekim izdanjima bile palme, a kod Hoeschela polja.
e Da se ovdje radi o djevicama posvećenima Bogu, očito je iz grčkoga, gdje slijedi ovo: „Δούς τε αὐτὴν εἰς παρθενῶνα ἀνατρέφεσθαι”, da se odgaja u zajednici djevica. I u br. 72 naziva se učiteljicom drugih djevojaka, već sama stara djevica, a u br. 36 Antun ih naziva Kristovim djevicama; o drevnim samostanima u Egiptu, također ženskim, raspravljali smo u § 3.
f Grčki: „Οὐ μακρὰν τῆς ἰδίας κώμης”, nedaleko od vlastitoga sela.
g Grčki: „Ἐν τῇ πλησίον κώμῃ”, u susjednom selu.
h Ova zapovijed, koju je poslije Antun predao drugima, navodi se u Izrekama, br. 34. i O njegovu neprestanom radu povezanom s molitvom raspravljalo se u Prolegomenima, § 15, na kraju. k Sv. Hilarion, držeći Sveta pisma napamet, nakon molitava i psalama recitirao ih je kao da je Bog nazočan. Jeronim u njegovu životopisu. l Grčki θεοφιλῆ, od Boga ljubljena. Kao što je θεοφίλης onaj tko ljubi Boga. m Neki imaju: Ocem. Grčki ἀδελφόν, bratom, što više odgovara njegovoj dobi.

Prva pobjeda nad đavlom, strogo uzdržavanje.

Dok je Antun činio ta djela kojima je u svima izazivao naklonost prema sebi, đavao, neprijatelj kršćanskoga imena, ne mogavši podnijeti tolike kreposti u mladiću, napade ga svojim starim prijevarama. I najprije ga kušajući ne bi li ga kako odvratio od prihvaćene odluke, ubacivaše mu sjećanje na imanja, zaštitu sestre, a plemenitost roda, ljubav prema stvarima, prolaznu slavu svijeta, raznoliku nasladu jela i ostala laskanja lagodnijega života; naposljetku mu je predočavao tegoban cilj kreposti i silan trud da se do njega stigne, kao i krhkost tijela i duga razdoblja života: ukratko, budio je u njemu golemu tamu misli, želeći ga odvratiti od njegove nakane.

10 Pošto je pak đavao spoznao da ga razbijaju njegove molitve Bogu po vjeri u Muku, uzevši uobičajeno oružje protiv svih mladića, uznemirivaše ga noćnim mamcima.b I najprije ga je noću pokušavao zastrašiti neprijateljskim mnoštvom i strašnim užasom buke. I danju je nasrtao na njega tako otvorenim strijelama da nitko nije sumnjao kako se Antun bori protiv đavla. Jer onaj je nastojao ubaciti nečiste misli, a ovaj ih je uklanjao neprestanom molitvom. Onaj je dražio osjetila prirodnim žarom tijela, a ovaj je vjerom, bdjenjima i postovima ograđivao cijelo tijelo. Onaj se noću pretvarao u ures lijepe žene, ne propuštajući nikakve izmišljotine požude;c ovaj je pak, sjećajući se osvetničkih plamenova pakla i boli crva, to suprotstavljao ubačenoj mu požudi. Onaj mu je predočavao klizak put mladosti i lak za pad; ovaj je pak, razmatrajući vječne muke budućega suda, kroz kušnje čuvao neokrnjenu čistoću duše. A sve se to događalo na sramotu đavlu: jer onaj koji je mislio da može postati jednak Bogu, sada ga je mladić izrugivao kao najjadnijega, i onaj koji je bjesnio protiv tijela i krvi bi razbijen od čovjeka koji je nosio tijelo. Pomagao je naime svome sluzi Gospodin, koji je radi nas uzeo tijelo i darovao tijelu pobjedu protiv đavla, tako da je svakomu tko se tako bori bilo dopušteno izreći apostolsku riječ: „Ali ne ja, nego milost Božja koja je sa mnom.”

11 Naposljetku, kad ni tim sredstvom najgrozniji zmaj nije mogao uništiti Antuna te vidje da ga njegove misli uvijek odbijaju, prema onomu što je pisano, škrgućući zubima i zavijajući, kakav jest, takav se zasluženo pokaza i licem: strašan i crn dječak, bacivši se pred njegova koljena, plakaše ljudskim glasom govoreći: „Mnoge sam zaveo, premnoge prevario, a sada sam, kao i od ostalih svetaca, tako i tvojim trudom svladan.” Kad ga Antun upita tko je zapravo onaj koji takvo što govori, reče: „Ja sam prijatelj bludnosti, ja sam poduzeo mnogovrsno oružje sramote protiv svih mladića: stoga se i nazivamd duhom bludnosti. Kolike sam koji su odlučili živjeti čedno prevario? Kolike sam koji su skromno započeli nagovorio da se vrate prijašnjim prljavštinama? Ja sam onaj zbog kojega Prorok kori pale govoreći: ‘Duhom bludnosti ste zavedeni’, i uistinu su po meni i oni bili oboreni. Ja sam onaj koji je i tebe samoga često kušao i uvijek bio odbijen.”

12 Kad je Kristov vojnik to čuo, zahvaljujući Bogu i ojačan većom smionošću protiv neprijatelja, reče: „Veoma si dakle prezira vrijedan i veoma ništavan, jer i tvoja tama i tvoja dob znakovi su nemoćnih stvari. Više se nimalo ne brinem za tebe. Gospodin mi je pomoćnik i ja ćue likovati nad svojim neprijateljima.” I odmah na glasf onoga koji je pjevao iščeznu prikaza koja se ukazivala. A to je bila prva Antunova pobjeda protiv đavla, štoviše krepost Spasitelja u Antunu, koji je osudio grijeh u tijelu da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne hodimo po tijelu, nego po duhu.

13 Ali niti je Antunu ova jedna pobjeda dala sigurnost niti su đavlu jedanput slomljene sile ponestale. Jer i ovaj je poput ričućega lava tražio ulaz kroz koji bi mogao provaliti, a onaj, poučen riječju Pisama da su mnoge zamke zloduha, brižljivim je trudom čuvao svoju odluku, razmatrajući da bi Sotona, svladan u borbi tijela, mogao još žešće pokrenuti naprave novih lukavstava protiv njega. Stoga je sve više i više podlagao svoje tijelo da, kao pobjednik nad jednim kušnjama, ne bi bio pobijeđen u drugima. Odlučivši dakle stegnuti se strožim pravilom života, dok su se svi divili neumornojg postojanosti mladića, strpljivo je podnosio sveti trud, jer je duga revnost dragovoljnoga služenja u Božjem djelu pretvorila naviku u narav.

h i mrtvi tijelo glađu, bdjenjem, oskudnom hranom i tvrdim ležajem
k 2 Kor 12, 10. Zasluge mjeri ne vremenom nego ljubavlju,
l Fil 3, 14. 3 Kr 18, 16. po primjeru Ilije.
14h Glad i bdjenja toliko je pak strpljivo podnosio i da je snagom svladavao nevjericu. Vrlo je često provodio noći u molitvi, jeo je jednom dnevno nakon zalaska sunca, katkad ostajući tako po dva i tri dana, te bi se tek četvrtoga dana okrijepio. Uzimao je pak kruh i sol, a vode vrlo malo. O mesu pak i vinu smatram da je bolje šutjeti nego išta reći, kad se ni kod većine monaha ništa takvo ne nalazi. Kad je pak udovima dopuštao počinak, služio se pletenom trskom i kostrijeti. Katkad je ležao i na goloj zemlji, posve odbacujući pomasti, govoreći da se tijela onih koji ih rabe, a osobito mladića, nipošto ne mogu ojačati ako su razmekšana blagošću ulja, nego da tijelu valja zapovjediti ono što je oporo, prema zapovijedi Apostola koji kaže: k „Kad sam slab, onda sam jači.” I tvrdio je da duh tako može oživjeti ako je nasrtaj tijela izmoren.
15 Stoga zasluge svojih napora nije mjerio duljinom vremena, nego je ljubavlju i dragovoljnim služenjem, uvijek kao da je na samim počecima, poticao želju za napretkom u strahu Božjem. Želeći pak prijašnje umnožiti novim djelima, sjećao se riječi gore spomenutoga Učitelja koji kaže: l „Zaboravljajući što je za mnom, a jačajući se za ono što je preda mnom.” Sjećao se također proroka Ilije koji kaže: „Živoga mi Gospodina pred kojim danas stojim”, i raspravljao je zašto je dodano „danas”, jer Ilija nije računao prošlo vrijeme, nego je, kao da je svakoga dana postavljen u borbu, želio pokazati se takvim kakvim je znao da je dostojno Božjega pogleda, čistim srcem i spremnim pokoravati se njegovoj volji.
a Hoeschel prevodi: srodstvo roda. Grčki: τοῦ γένους τῆν οἰξισύ-τητα.b Ovaj članak nedostaje u rukopisima Ripat. i S. Maxim. te u grčkom izvorniku, gdje je drukčiji izraz.c Ista je sredstva protiv istih kušnji suprotstavljao i sv. Pahomije.d Tako ga Paladije u 86. poglavlju naziva demonom bludnosti; sv. Jeronim u djelu Vita S. Hilarionis demonom ljubavi; u Tobiji 3 i 6 Asmodejem, o kojemu naš Serarije ondje donosi više toga.
e Grčki: ἔπόψομαι, prezret ću.f Tako su zlodusi bježali dok je Pahomije pjevao psalme.g To jest, naprezanju, brizi, velikoj revnosti; tako sv. Pavao u 2 Kor 11: „Moja svakodnevna briga.”
h Isto prenosi Sozomen u 4. knjizi, 13. poglavlju, što je opširnije razjašnjeno u Prolegom. § 15. i Drugi imaju: crudelitatem (okrutnost). k Grčki: 'Or' ἄναθεν, τότε δυνατός ei.μ. Kad sam slab, onda sam moćan.
l Vulgata ima: „Zaboravljajući doista ono što je straga, a pružajući se prema onomu što je sprijeda.”

Povlačenje u grobnicu. Razni napadi zloduha.

Boravi u grobnicama: Dakle sv. Antun, razmišljajući u sebi da sluga Božji po uredbi velikoga Ilije treba uzeti primjer i prema tom ogledalu oblikovati svoj život, povuče se u grobnice nedaleko od sela, naloživši jednomu od znanaca da mu u određene dane donosi hranu. I kad ga je spomenuti brat zatvorio u jednu a grobnicu, ondje je boravio sam. Bojeći se stoga đavao da s vremenom ne učini i pustinju nastanjenom, sakupivši svoje sluge, tako ga je izranio raznolikimb batinanjem da mu je silina boli oduzela i pokret i glas. Jer i sam je poslije često pripovijedao da su rane bile tako teške da su nadilazile sve ljudske muke, ali ga je Božja providnost, koja nikada ne napušta one koji se u nju uzdaju, sačuvala.
c Polumrtav biva odnesen u selo.
17c Drugoga dana dođe onaj brat kojega smo gore spomenuli, noseći uobičajenu hranu, i razvalivši vrata nađe ga kako leži na zemlji polumrtav. Uzevši ga na ramena, odnese ga u kuću u seocetu. Čuvši to, silno se mnoštvo susjeda i rođaka strča i iskazivaše tužnu pogrebnu službu njemu koji je bio položen u sredinu. I kad je već prošla polovica noći,d težak je san svladao budne oči sviju. Tada Antun, dok mu se duša pomalo vraćala, uzdahnuvši podiže glavu; a kako su ostali ležali u dubokom snu, opazi da bdije onaj koji ga je bio donio, te ga dozvavši kimanjem glave zaklinjaše da nikoga nipošto ne budi, nego da ga odnese natrag u prijašnje prebivalište.

18 Odnesen dakle natrag, prema običaju je ponovno ostajao sam; i stajati doduše zbog svježih rana nije mogao, nego je molio prostrt, a nakon molitve jasnim je glasom govorio: „Evo me ovdje, ja Antun, ne bježim od vaših borbi: pa i ako učinite veće stvari, nitko me neće rastaviti od ljubavi Kristove.” I pjevaše psalam govoreći: „Ako se protiv mene utabori vojska, neće se uplašiti srce moje.” Dok je on to govorio, đavao, neprijatelj dobrih, zadivljen što se nakon tolikih udaraca usudio vratiti, sakupivši svoje pse i razdirući samoga sebe vlastitim bijesom, reče: „Vidite da ni duhom bludnosti ni tjelesnim bolima nije svladan, nego nas povrh toga smjelo izaziva. Zgrabite svako oružje, moramo ga još žešće napasti. Neka osjeti. Mora znati koga izaziva.” Reče, i na glas onoga koji je poticao pristade mnoštvo slušatelja, jer đavao ima nebrojena lukavstva za nanošenje zla. Iznenada dakle zagrmje buka, tako da se mjesto iz temelja zatreslo i zidovi se rastvorili, a odatle se razli raznolika gomila zloduha: uzevši naime likove zvijeri i zmija, odmah ispuniše cijelo mjesto prikazama lavova, bikova, vukova, ljutica, zmija, škorpiona, pa i leoparda i medvjeda. I svako je od tih bića bjesnjelo prema svojoj naravi: rikao je lav želeći ubiti, bik je prijetio rikom i rogovima, zmija je odjekivala siktanje, nasrtaji vukova su navirali, a leopard jee šarenim leđima pokazivao različite lukavosti svoga začetnika. Strašna bijahu lica sviju, i grozan zvuk užasnoga glasa.

19 Antun, izbičevan i izboden, osjećao je doduše još oštrije tjelesne boli, ali je neustrašiv ustrajao budna uma. I premda su rane tijela iznuđivale jecaj, ostajući ipak isti u duhu, kao da se ruga neprijateljima, govorio je: „Da imate išta snage, bio bi dovoljan jedan za borbu; ali budući da ste slomljeni jer vas Gospodin oslabljuje, mnoštvom pokušavate zadati strah, premda je već i to znak nemoći što ste uzeli likove nerazumnih zvijeri.” I opet pun pouzdanja govoraše: „Ako išta možete, ako vam je Gospodin dao vlast nada mnom, evo spreman sam: prožderite onoga koji vam je predan. Ako pak ne možete, zašto se uzalud trudite? Znak je naime križa i vjera u Gospodina nama neosvojiv zid.” Mnogo toga prijeteći protiv sv. Antuna, škrgutali su svojim zubima što nikakav učinak nije slijedio njihove kušnje, nego se naprotiv rađalo ponajviše izrugivanje.

20 Nije zaboravio Isus borbu svoga sluge, nego mu postade zaštitnikom. Naposljetku, kad podiže oči, vidje kako se odozgo otvara krov i kako, razmaknuvši tamu, k njemu utječe zraka svjetlosti. Nakon dolaska toga sjaja niti se više pojavio ijedan od zloduha, i tjelesna bol u trenu iščeznu. I zgrada, koja je malo prije bila razorena, bi obnovljena. Odmah Antun spozna Gospodnju prisutnost te, izvlačeći iz dubine grudi duge uzdahe, progovori svjetlu koje mu se ukazalo govoreći: „Gdje si bio, dobri Isuse? Gdje si bio? Zašto nisi od početka pritekao da izliječiš moje rane?” If dođe mu glas govoreći: „Antune, bio sam ovdje, ali sam čekao da vidim tvoju borbu. Sada pak, budući da boreći se muževno nisi popustio, uvijek ću ti pomagati i učinit ću da te slave po svemu svijetu.” Čuvši to, ustade toliko ojačan te je molio i shvatio da je tada primio više snage nego što je prije bio izgubio. A Antun je tada imaog trideset i pet godina. a Grčki: μνήμα, što je malo prije prevedeno kao grobnica (sepulchrum). Tako se memoria mučenika uzima za njihov grob. Sv. Augustin u 22. knjizi djela De Civitate Dei, 8. poglavlje, o relikvijama sv. Stjepana kaže: „K njegovoj memoriji dolazio je i stjecao se velik broj ljudi.” b Tako su zlodusi okrutno izudarali i Pahomija.c Grčki: Τῇ ἔχες παραγίνεται ὶ γένειμας, χορίζων τοῦς ἄρτους αὐτῆ, ἄνοιζας τε τῆν βήραν, καὶ τουτον ιδῶν χαμαὶ κείμετο; ἐπ' αὐτον βαστάσας ἐριμο εἰς τὸ τῆς κυριαχθι. Sutradan dođe njegov znanac donoseći mu kruhove, i kad je otvorio vrata te ga vidio kako leži na zemlji poput mrtvaca, stavivši ga na ramena odnese ga u seosku crkvu.d Rukopisi Ripat. i S. Maxim. imaju: gratus (ugodan).e Tako rukopis Ripat. A Rosweyde iz kölnskoga rukopisa ima: pardus discoloriter, discoloriter; staro izdanje: discolor a tergo; drugi jednostavno: discolor. O leopardu nema ništa u grčkom.f Da se Krist često i drugdje čuo a nije vidio, pokazuje naš Thyraeus kako ovim primjerom sv. Antuna tako i mnogim drugima u djelu De apparitionibus impersonalibus Christi, 6. poglavlje.g Rukopis Ripat.: pet od trideset (quinque de triginta); o dobi se raspravljalo u § 4.

Povlačenje u pustinju. Čudesa. Sagrađeni samostani.

Otada, kako su uz spremnu volju rasle pobožne zasluge, otišavši k spomenutomu starcu, moljaše ga da zajedno borave u pustinji. Kad se on izgovarao staračkom dobi i novošću pothvata, sam krenu prema gori i, razbivši strah, pokuša prokrčiti put u pustinju dotad monasima nepoznatu. Ali ni tada nije prestao neumorni protivnik: želeći naime omesti njegovu nakanu, baci na put srebrni tanjur. Ugledavši ga, Antun prepozna lukavost prepredenoga majstora: stojeći neustrašivo i gledajući tanjur mrkim očima, korio je začetnika prijevare u srebrnoj prikazi, ovako u sebi razmišljajući: „Otkud ovdje u pustinji tanjur? Ovo je put ptica, nema nikakvih tragova prolaznika: da je ispao iz prtljage, zbog veličine ne bi mogao ostati skriven; a i onaj tko bi ga izgubio, vrativši se, zbog pustoši mjesta sigurno bi našao što mu je ispalo. Ovo je lukavstvo, đavle, tvoje: nećeš omesti moju volju; tvoje srebro neka bude s tobom na propast.” Dok je on to govorio, tanjur iščeznu poput dima pred licem ognja.

22 Zatim ugleda kako na putu leži ne više kao prije u prikazi, nego golema hrpa zlata. Je li je pak đavao pričinio ili ju je nebeska sila pokazala da bi se Antun prokušao kako se ne da namamiti ni pravim bogatstvima, ne zna se; ipak smo doznali da je ono što se vidjelo bilo zlato. A on, zadivljen veličinom blistave kovine, brzim trkom, kao da izbjegava kakav požar, stiže sve do a gore te ondje, pregazivši rijeku, nađe napuštenu utvrdu, punu (zbog vremena i pustoši) otrovnih životinja, u kojoj se nastani novi gost i ondje boravljaše. Odmah na njegov dolazak golemo mnoštvo zmija pobježe kao da je naišlo na progonitelja. A on, zatvorivši ulaz kamenjem i pohranivši sa sobom kruhove za šest mjeseci, kako jeb običaj u Tebaide (jer često znaju ostati nepokvareni cijelu godinu), imajući također malo vode,c ustrajao je kao samotnik: nikamo odande ne izlazeći, nikada nikoga ne primajući, toliko da, kad bi dvaput godišnje odozgo kroz krov primao kruhove, nije imao nikakva razgovora s onima koji su ih donosili.

23 Dok su dakle mnogi, iz želje da ga vide i revnosti da ga traže, noćivali pred njegovim vratima, čuli su se poput glasova svjetine protiv Antuna i buka onih koji su govorili: „Što se uplićeš u naša prebivališta? Što ti imaš s pustinjom? Odlazi s tuđih granica; ne možeš ovdje boraviti niti podnositi naše zasjede.” I najprije su oni koji bijahu vani mislili da su neki ljudi prislonivši ljestve ušli unutra i da se ondje prepiru. Pošto su pak provirili kroz pukotine i nisu nikoga vidjeli, shvatiše da se zlodusi bore protiv njega, te prestrašeni silnim strahom zapomagahu za Antunovom pomoći. A on, približivši se vratima da utješi braću, moljaše ih da se ne boje i da odu odande; a dok su drhtali, uvjeravao ih je sve da im strah zadaju zlodusi: „Prekrižite se,” reče, „i idite mirno, a njih pustite neka sami sebe izruguju.” Tako su se oni vraćali, a on je ostajao neozlijeđen niti se ikada umarao u borbi. Porast pak napredovanja onih koji su dolazili, odnosno nemoć onih koji su se opirali, dodavali su silno olakšanje njegovoj borbi i ulijevali postojanost njegovu duhu. I opet, dok su u pustinju dolazila mnoštva koja su mislila da će ga već naći mrtva, on je iznutra pjevao psalam: „Neka ustane Bog, i neka se rasprše neprijatelji njegovi, i neka bježe od lica njegova koji ga mrze. Kao što iščezava dim, neka iščeznu; kao što se topi vosak pred licem ognja, tako neka propadnu grešnici pred licem Božjim”, i opet: „Svi me narodi okružiše, i u ime Gospodnje osvetih se nad njima.” Tako je Antun ustrajao provevši dvadeset godina u samoći i odijeljen od ljudskih pogleda.

24 Kad se dakle k njemu strčalo mnoštvo i onih koji su željeli nasljedovati njegovu odluku i znanaca, a okupila se i beskrajna gomilad bolesnika, naposljetku, kad su vrata već gotovo silom bila izvaljena, iziđe on posvećen kao iz nekogae nebeskog svetišta. Zaprepastiše se svi nad ljupkošću njegova lica i dostojanstvom tijela, jer niti je odf mirovanja nabreklo niti su ga postovi i borba sa zlodusima iscrpilig mršavošću i bljedilom, nego je naprotiv, kao da nije prošlo nimalo vremena, ustrajala nekadašnja ljepota udova. O kolikoga li čuda! Kakva li je u njemu bila čistoća duše! Nikada se od prevelike veselosti nije raspojasao u smijeh, nikada od sjećanja na grijeh nije tugom namrštio lice, nije se uzoholio zbog velikih pohvala onih koji su mu se divili. Ništa mu neprilično nije donijela samoća, ništa oporo svakodnevni ratovi s neprijateljima, nego se uravnotežen duh jednakom mjerom odnosio prema svemu.

25 Premnoge je dakle Božja milost po Antunu oslobodila od nečistih duhova i raznih bolesti. Njegov govor, začinjen solju, tješio je žalosne, poučavao neuke, mirio rasrđene, uvjeravajući sve da ništa ne treba stavljati ispred ljubavi Kristove. Stavljao im je pred oči veličinu budućih dobara i Božju blagost te je podsjećao na udijeljena dobročinstva, kako Bog nije poštedio ni vlastitoga Sina, nego ga je predao za spasenje svih nas. Bez odgode: ovaj je njegov govor nagovorio mnoga srca slušatelja na prezir ljudskih stvari, i to je bio njegov početak nastanjivanja pustinje.

26 Što se pak dogodilo i uh gradu Arsenoita, neću prijeći šutnjom. Jer kad je htio posjetiti braću i kad je bilo nužno prijeći i rukavac rijeke Nila koji je bio pun k krokodila i mnogih krvoločnih riječnih zvijeri, kako je sa svojim pratiteljima prešao neozlijeđen, tako se odande i vratio čitav. I ponovno ustrajući u prijašnjim naporima, mnogu je braću učvrstio svojim učiteljstvom, tako da je u kratkom vremenu nastalo veoma mnogo samostana. Novim pak i starim monasima ravnao je očinskom ljubavlju prema dobi ili vremenu.

a O položaju ove gore govorilo se u § 2.
b O njegovoj hrani, odnosno suhom kruhu, raspravljali smo u § 15.
c Grčki: ωσπερ ἐν αδύτοις ἐγχαταδύομενος ἐν τῷ μοναστηρίῳ μόνος ἐρενει ἐνδον: kao da je ušao u svetište samostana, sam se zadržao unutra.
d Neki rukopisi imaju parentum, to jest rođaka; to nipošto ne odobravamo. Pod patientes razumiju se oni koji trpe od bolesti ili od zloduha, otuda dolje: „Premnoge je oslobodio od nečistih duhova i raznih bolesti”, gdje u grčkom stoji: Πολλοὺς γὰρ τῶν παρόντων τὰ σώματα πέχοντας ἐθεράπευσιν: „Mnoge je dakle od nazočnih koji su trpjeli tjelesne boli ozdravio.” e Grčki αδύτων, na latinski prevedeno kao nebeski prilaz (cœlestis aditus).

f Staro izdanje ima inquietem. Grčki: μὲτε πιανθῖν, niti debeo. Tijela naime otiču kako od mirovanja, odnosno dok se ne vježbaju, tako i od nemira, odnosno nesanice (αχριπνια), kako napominje Rosweyde.g Rosweyde ima: „bljedilo je obuzelo njegovo lice.” Grčki: μὲτ' ἐγχαθῖν ως απὸ τητειῖν: niti iscrpljen, kako se događa od posta.h Arsenoitski nom, kaže Strabon u 17. knjizi, nadmašuje sve ostale i izgledom i plodnošću i uređenošću. Jedini naime rađa savršene masline i rodna stabla, a ako tko dobro bere, dobiva se i najbolje ulje. O njemu i o ondje najprije sagrađenim samostanima govorilo se u Prolegom. § 1, 2 i 3. i Grčki: χρεις ἐλ γειομένς διελθεῖν αὐτὸν τὸν Αρσενοίτου διάρυγα: kad je nužda nagnala da prijeđe kanal arsenoitske pokrajine. Ovdje razumij prokopani kanal iz Nila u jezero Meris ili Miris; tako svjedoči Strabon u 17. knjizi: „Slijedi Herakleotski nom na velikom otoku, uz koji je s desne strane prema Libiji kanal kroz Arsenoitski nom, tako da kanal ima dva ušća, jer ga presijeca jedan dio toga otoka.” Pogledaj Ortelijevu staru kartu Egipta i ono što smo rekli u § 1. k Krokodili su sv. Pahomija, kad god bi ga nužda natjerala da prijeđe rijeku, s najvećom podložnošću nosili i odlagali ga na mjesto kamo god bi zapovjedio, kako stoji u njegovu životopisu.

Poticanje na žar duha.

Jednoga pak dana, kad su okupljena braća molila sv. Antuna da im udijeli a poučne propise, podigavši glas s proročkim pouzdanjem, govoraše: „Za svaku doduše stegu zapovijedi Pisma mogu a biti dovoljna, ali bi i ovo bilo izvrsno kad bi se braća međusobno tješila uzajamnim razgovorima. Ib vi dakle,” reče, „kao ocu iznesite što znate, a ja ću vama kao sinovima pokazati ono što sam stekao tijekom duga vijeka.”
Treba njegovati žar duha, 28 „Neka pak svima zajednički bude ova prva zapovijed: da nitko ne malakše u snazi prihvaćene odluke, nego da poput početnika uvijek treba umnažati ono što je započeo, osobito jer su razdoblja ljudskoga života u usporedbi s vječnošću najkraća i malena.” Tako započevši, malo zašutje; te zadivljen prevelikom Božjom darežljivošću, ponovno nastavi govoreći: „U ovome sadašnjem životu jednake su razmjene za zamjenu dobara, niti onaj tko prodaje prima više od kupca. A obećanje vječnoga života stječe se za nisku cijenu. Pisano je naime: ‘Dani našega života su sedamdeset godina;c a ako je mnogo, osamdeset: što je god više od toga, muka je i bol.’ Kad dakle budemo živjeli radeći na Božjem djelu osamdeset ili najviše stotinu godina, nećemo u budućnosti kraljevati jednako toliko vremena, nego će nam se za spomenute godine dodijeliti kraljevstva svih vjekova. Nećemo baštiniti zemlju, nego nebo; ostavivši i raspadljivo tijelo, primit ćemo ga natrag s neraspadljivošću. Stoga, dječice, neka vas ne izmori klonulost niti neka vas zavede častohleplje tašte slave: ‘Jer patnje ovoga vremena nisu dostojne buduće slave koja će se očitovati u nama.’

29 Neka nitko, kad prezre svijet, ne misli da je ostavio nešto golemo, jer je sva zemlja u usporedbi s beskonačnošću nebesa kratka i malena. Ako dakle ni odrekavši se cijeloga svijeta ne možemo nebeskim prebivalištima uzvratiti nečim dostojnim, neka svatko promisli o sebi i odmah će shvatiti da, prezrevši male njive i zidove ili neznatnu količinu zlata, niti se treba hvaliti kao da je ostavio velike stvari niti klonuti kao da će primiti malene. Kao što naime netko prezre jednu bakrenu drahmu da bi stekao stotinu zlatnih drahmi, tako će i onaj tko je ostavio gospodarstvo nad cijelim svijetom primiti stostruko od boljih nagrada na uzvišenom prijestolju. Napokon, moramo uvidjeti i to da bismo, sve kad bismo i htjeli zadržati svoja bogatstva, zakonom smrti bili od njih otrgnutid protiv svoje volje, kako je pisano u knjizi Propovjednika (Ecclesiastes): Zašto onda od nužde ne učinimo krepost? Zašto radi stjecanja nebeskih kraljevstava dragovoljno ne ostavimo ono što se na koncu ovoga života mora izgubiti? Neka kršćanima ne bude na brigu ništa od onoga što ne mogu ponijeti sa sobom; nego radije trebamo težiti za onim što nas vodi u nebo: naime za mudrošću, čistoćom, pravednošću, krepošću, budnim umom, brigom za siromahe, čvrstom vjerom u Krista, duhom koji pobjeđuje srdžbu, gostoljubivošću.
Iv 4, 2. Slijedeći to, pripravit ćemo sebi stan u zemlji krotkih, prema Evanđelju.
3. jer smo sluge Božje.

30 Promislimo da smo sluge Gospodnje i da dugujemo službu onomu od kojega smo stvoreni. Kao što dakle sluga zbog prijašnjega služenja ne prezire sadašnju ili buduću zapovijed niti se usuđuje tvrditi da zbog prošloga rada treba imati slobodu od sadašnjega posla, nego ustrajnom revnošću (kako je pisano u Evanđelju) uvijek iskazuje istu službu kako bi mogao ugoditi gospodaru i ne bi zaslužio strah i udarce: tako i nama dolikuje pokoravati se božanskim zapovijedima, znajući da će onaj pravedni naplatitelj suditi svakomu prema onomu u čemu ga zatekne, što svjedoči proročki glas po Ezekielu. Jer i nesretni Juda zbog bezbožnosti jedne noći bi lišen svega truda prijašnjega vremena. Stoga treba održavati neprekidnu strogost pravila, imajući Boga za pomoćnika, kako je pisano: ‘Svakomu tko odluči činiti dobro Bog surađuje.’
Rim 8, 28.
1 Kor 15, 31.

31 Da bismo pak zgazili lijenost, ponavljajmo zapovijedi Apostola kojima je svjedočio da svakoga dana umire: slično i mi, razmatrajući nesiguran život ljudskoga stanja, nećemo griješiti. Kad naime, probuđeni iz sna, dvojimo hoćemo li doživjeti večer, a prepuštajući tijela počinku, nismo sigurni u dolazak svjetla, te se svugdje spominjemo nesigurne naravi i života i shvaćamo da nama upravlja Božja providnost, na taj način nećemo griješiti niti ćemo biti zaneseni kakvom krhkom požudom; štoviše, nećemo se ni srditi ni na koga niti ćemo težiti za zgrtanjem zemaljskih blaga, nego ćemo naprotiv, iz straha od svakodnevnoga odlaska i neprestanae razmatranja o odvajanju tijela, zgaziti sve što je prolazno. Prestat će ljubav prema ženama, ugasit će se požar požude, jedni drugima ćemo opraštati dugove imajući uvijek pred očima dolazak posljednje naplate: jer veći strah od suda i užasan strah od kazni ujedno raspršuje poticaje klizava tijela i podupiref dušu koja pada kao s neke litice. I zato molim da svakim naporom težimo prema cilju svoje odluke. Neka nitko gledajući natrag ne oponaša Lotovu ženu, osobito jer je Gospodin rekao da nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije dostojan kraljevstva nebeskoga. A obazirati se natrag nije ništa drugo nego pokajati se zbog onoga što si započeo i ponovno se vezati svjetovnim željama.

32 Nemojte se, molim vas, bojati imena kreposti kao nečega nemogućega, niti neka vam se čini stranim ili daleko postavljenim ovo nastojanje kojeg ovisi o našoj odluci; priroda ovoga djela usađena je u čovjeka i takva je stvar koja čeka samo našu volju. Neka Grci idu za prekomorskim naukama i u tuđem svijetu traže učitelje ispraznih knjiga; nama pak ne prijeti nikakva nužda putovanja ni prelaženja morskih valova: u svakom kutku zemlje postavljena su kraljevstva nebeska. Stoga i Gospodin u Evanđelju kaže: ‘Kraljevstvo je Božje među vama’: krepost koja je u nama zahtijeva samo ljudski um. Tko bi naime dvojio da je prirodna čistoća duše, ako nije onečišćena nikakvom izvanjskom prljavštinom, izvor i počelo svih kreposti? Nužno ju je dobrom stvorio dobri Stvoritelj. Ako pak budemo oklijevali, poslušajmo Jošuu, sina Nunova, koji govori puku: ‘Upravite svoje srce prema Gospodinu Bogu Izraelovu.’ Ni Ivan nije izrekao drukčiji sud o kreposti propovijedajući: ‘Poravniteh njegove staze.’ Jer to znači da je duša prava kad njezina prvotna cjelovitost nije okaljana nikakvom ljagom mana; ako promijeni narav, tada se naziva izopačenom; neka se sačuva njezino stanje, i to je krepost. Našu nam je dušu povjerio Gospodin: čuvajmo polog kakav smo primili. Nitko se ne može izgovarati da je izvan njega ono što se rađa u njemu samom: neka onaj tko je stvorio prepozna svoju tvorevinu, neka nađe svoje djelo onakvim kakvim ga je stvorio. Dovoljan nam je prirodni ures: nemoj unakaziti, čovječe, ono što ti je darovala božanska darežljivost. Htjeti mijenjati djela Božja znači oskvrnjivati ih.”

a O dostatnosti Svetoga pisma govori Bellarmino, sv. 1, controv. 1, generali, knj. 4, pogl. 9, de verbo Dei non scripto ad argum. 2.
b Ovi su se razgovori nazivali duhovnim razgovorima (Collationes spirituales): takvih je 24 napisao Ivan Kasijan, u kojima se često spominje sv. Antuna, kao dolje u izrekama (Apophthegmata). Sv. Jeronim u poslanici 22 Eustohiji, sv. Bazilije u djelu Regulae fusiores, pogl. 54, sv. Pahomije u 7. pravilu, i mnogi drugi opisuju njihovu upotrebu. Ovo je pak više neka poticajna besjeda u kojoj nitko drugi ne upada u riječ. Slična postoji i od sv. Pahomija njegovim monasima.
c Tako sv. Jeronim u poslanici 21 Pavlu Konkordijskomu ima: Si autem multum, a u poslanici 139 Ciprijanu: Sin autem multum; i navodi iz Septuaginte: Si autem in potentatibus, grčki: evn è iv δνας τειαις.
d Grčki: ἀποθήσεωντες παταλιμπάνομεν αὐτὰ πολλάχις καὶ αὐς οὐ θίεμεν, αὐς ἐμνημόνεων ὶ 'Εκληγιαστής: „Umirući ih često ostavljamo i onima kojima ne želimo, kako je spomenuo Propovjednik.” Kölnsko izdanje dodaje: „Jer čovjek ne zna što će biti poslije njega u njegovu trudu.” O tome vrlo učeno raspravlja naš Joannes Tollenarius u djelu Speculum vanitatis, odjeljak 6, na 2. poglavlje Propovjednika, i u stihovanoj parafrazi i u proznoj egzegezi.
e Drugi imaju: expectatione (iščekivanju).
f Grčki: τὰν φηλήνειστεων ἀλεττειν: podiže posrnulu dušu.
g Neka izdanja dodaju: „koje ovisi o našoj odluci, uz prethodnu Božju milost.” Premda te središnje riječi nedostaju u latinskim rukopisima i u grčkom, ipak Rosweyde s pravom upozorava da ih ovdje valja razumjeti prema istinskoj teologiji.
h Grčki: τριβονς ὑμάν: vaše staze, što imaju i neki rukopisi.

POGLAVLJE VI. Opomene o lukavstvima zloduha.

„I za to se moramo brižljivo pobrinuti da svladamo tiransko ludilo srdžbe, jer je pisano: ‘Srdžba čovjekova ne čini pravde Božje.’ I opet: ‘Požuda začevši rađa grijeh, a grijeh izvršen rađa smrt.’ Zapovijed je božanskoga glasa da neprestanom stražom čuvamo dušu i dovedemo je do savršenstva sa svakom opreznošću i mudrošću, jer imamo neprijatelje uvježbane u podmetanju noge, naime zloduhe, protiv kojih nam je, prema apostolskom svjedočanstvu, borba bez a prekida. Kaže naime: ‘Nije nam boriti se protiv tijela i krvi, nego protiv poglavarstava i vlasti ovoga svijeta, protiv duhova zloće na nebesima.’ Golemo njihovo mnoštvo prelijeće ovaj zrak, nedaleko od nas trči četa neprijatelja. A nije na mojoj malenkosti da tumačim njihovu raznolikost, nego to razmatranje prepuštam većima. Ono pak što je očito i što nije korisno ne znati, naime njihove prijevare smišljene protiv nas, ukratko ću izložiti.

34 Ovo najprije moramo utisnuti u umove: da Bog nije stvorio ništa što je zlo niti su od njegove odredbe započeli počeci zloduha; ta izopačenost nije mana naravi, nego volje. Stvoreni naime dobri, kao od Boga, po vlastitoj odluci uma survaše se s nebesa na zemlju; i ondje se valjajući u prljavštini blata, ustanoviše bezbožna štovanja poganstva; i sada ih muči zavist zbog nas te ne prestaju pokretati sva zla da ne bismo naslijedili njihova prijašnja sjedišta.

35 Raznolika je pak i podijeljena njihova zloća. Jedni su naime stigli do samoga vrhunca nanošenja zla, a drugi se u usporedbi s gorima čine blažima; i svi su, prema mogućnosti svojih snaga, poduzeli različite borbe protiv pojedinih slučajeva. Stoga je nužno moliti od Gospodina dar razlikovanja duhova, kako bismo, prozrevši kako njihove prijevare tako i njihova nastojanja, protiv nejednake bitke podigli jednu zastavu Gospodnjega križa. Primivši taj dar, Pavao je poučavao govoreći: ‘Nisu nam naime nepoznate njegove namisli.’ Po njegovu primjeru i mi trebamo iz onoga što smo pretrpjeli uzajamnim govorima poučavati jedni druge.

36 Neprijateljska je u njima mržnja protiv svih kršćana, a osobito protiv monaha i djevica Kristovih. Njihovim stazama razapinju zamke, njihove umove nastoje izopačiti bezbožnim i sramotnim mislima. Ali neka vam to ne zadaje nikakav strah: jer od molitava i postova vjernih upravljenih Gospodinu odmah padaju; ipak, ako nakratko prestanu, nemojte misliti da je pobjeda već posve potpuna. Običavaju naime i ranjeni još žešće ustati te, promijenivši način borbe, kad ništa ne postignu u mislima, plaše strahotama, uzimajući sad likove žena, sad zvijeri, sad zmija, a i neka golema tijela i glavu ispruženu sve do krova kuće, bezbrojne prikaze i čete vojnika. Sve to pak iščezava na svaki prvib znak križa. Kad im i ti načini prijevara budu prepoznati, počinju proricati i žele pretkazivati događaje budućih dana. A kad budu prezreni i u tome, tada već samoga kneza svoje zloće i vrhunac svakoga zla zovu u pomoć svojoj borbi.

37 Često je naposljetku Antun tvrdio da je vidio đavla onakva kakva ga je bio spoznao i blaženi Job po Gospodnjoj objavi. Oči su mu kao pojava zvijezde Danice, iz usta mu izlaze upaljene zublje. Kosa mu se također rasipa u požarima, a iz nosnica mu izlazi dim kao iz usijane peći pune užarenoga ugljevlja. Dah mu je kao žeravica, a plamen se kovitla iz njegovih usta. S takvim se strahotama ukazao knez zloduha, reče Antun, i često obećavajući goleme stvari, kako rekoh, bjesnio je hvastavi jezik njegove bezbožnosti, nad kojim je Gospodin trijumfirao govoreći Jobu: ‘Smatra naime željezo kao pljevu, mjed kao trulo drvo, mora kao kopno, bezdan dubine procijenio je kao sužnja, a ponor kao šetalište.’ Po Proroku također kori govoreći: ‘Goneći ću ih stići i sav ću krug zemaljski obuhvatiti svojom rukom kao gnijezdo i kao ostavljena jaja pokupit ću ih.’ Tako opaki, rigajući pogubne glasove, često zapliće u zamku neke od onih koji dobro žive, ali mi niti smijemo vjerovati njegovim obećanjima niti se bojati njegovih prijetnji: često naime vara i ništa istinito ne obećava. Jer kad ne bi govorio same laži, kako je onda, obećavajući takve i tako bezbrojne stvari,c udicom križa od Gospodina upecan kao zmaj, i vezan oglavom kao tegleća životinja, i poput odbjegloga roba okovan obručem, i probušenih usana brnjicom, te mu nipošto nije dopušteno proždrijeti ijednoga od vjernih? Sada je jadan poputd vrapca uhvaćen u mrežu od Krista na igru, a sada jadikuje nad svojim pratiteljima koji su poput škorpiona i zmija bačeni pod petu kršćana. Onaj koji je pljeskao da je uništio sva mora, onaj koji je obećavao da svojom rukom drži krug zemaljski, evo od vas biva pobijeđen, evo ne može spriječiti mene koji govorim protiv njega. Treba posve prezreti, dječice, ohole hvalisavosti zajedno s ispraznim riječima: onaj sjaj kojim se pretvara da svijetli nije sjaj istinskoga svjetla, nego pokazuje plamenove u kojima će gorjeti. Jer povlačeći se brže od riječi, sa sobom odnosi slike vlastitih muka.

38 Običavaju također katkad pojavljujući se pjevati psalme s melodijom, o strahote! Povrh toga nečistim ustima ponavljaju svete riječi Pisama. Često naime dok mi čitamo, poput jeke odgovaraju na posljednje riječi. I spavače bude na molitvu kako bi im ugrabili san cijele noći; mnoge također, dok se preodijevaju u odjeću uglednih monaha, kore i predbacuju im prijašnje grijehe kojih su svjesni: ali treba prezreti njihove prijekore i opomene na post, kao i prijevarno poticanje na bdjenja. Zbog toga naime uzimaju nama poznate likove da bi, škodeći pod prividom sličnosti s krepostima, lakše ubacili otrov i svakoga nedužnoga slomili pod izlikom čestitosti. Poslije proglašavaju ovo nastojanje nemogućim i teškim, kako bi, dok se ono što je započeto čini tegobnim, iz očaja uslijedila klonulost, a iz klonulosti lijenost. Stoga je Prorok poslan od Gospodina, navješćujući žalosne stvari, uzvišenim glasom govorio: ‘Jao onomu koji napaja bližnjega svoga mutnim prevratom.’ Takvi su naime poticaji izopačenje puta koji vodi u nebo.

39 Zato, kad je Gospodin došao na zemlju i kad su zlodusi protiv svoje volje propovijedali istinu o njemu (istinito su naime govorili: ‘Ti si Krist, Sin Boga živoga’), zatvarao je usta onima koji su vikali onaj koji je odrješivao svezane jezike ljudi, kako uz navještaj istine ne bi miješali otrove izopačenosti, i da bismo mi po njegovu primjeru, pa i kad bi savjetovali ono što je korisno, ni u čemu njima ne davali pristanak: jer doista ne dolikuje nakon slobode koju nam je darovao Gospodin i životvornih zapovijedi Pisama uzimati savjete za život od đavla, koji je, napustivši svoj red, oskvrnuo svetu zapovijed Kristovu. Zato mu je i Gospodin, kad je govorio o Pismima, zapovijedao da šuti, jer grešniku Bog kaže: ‘Zašto ti nabrajaš moje pravde i uzimaš moj savez u svoja usta?’ Zlodusi sve glume, često razgovaraju s braćom, često u gomili proizvode neskladne zvukove, hvataju za ruke, sikću, ludo se smiju, ne bi li barem u trenutku grijeha ušli u kršćansko srce. A kad ih svi odbiju, na koncu jadikovanjem svjedoče svoju nemoć. I Gospodin im je doduše kao Bog, svjestan svoga veličanstva, zapovijedao da zanijeme; a mi, držeći se stopa svetaca, kročimo istim putem kao oni koji su, prozrevši još suptilnije spomenute prijevare, pjevali: ‘Kad je grešnik stajao protiv mene, zanijemih i ponizih se i zašutjeh od dobra.’ I opet: ‘Ja sam pak kao gluh ne slušah, i kao nijem koji ne otvara svojih usta, i postadoh kao čovjek koji ne čuje.’ Krist je kao Gospodin zapovjedio šutnju, a mi ne vjerujmo ništa đavlu, i pobijedit ćemo.

40 Ako potiču na molitvu, ako savjetuju postove, ne činimo to po njihovim opomenama, nego iz vlastite navike. Naposljetku, čak i ako se čini da nasrćući prijete nam smrću, valja im se radije smijati nego ih se bojati: jer budući da su nemoćni, svime prijete, a ništa ne čine. Doduše, sjećam se da sam o tome već usput govorio, ali to isto sada valja opširnije razložiti, jer ponavljanje donosi nemalu opreznost.”

a Rukopisi Ripat. i S. Maxim. imaju: fœdere (savezom).
b Neka na ovo obrate pozornost novatori koji se s Flacijem Ilirikom u djelu Catalogus testium veritatis, knj. 2, ne ustručavaju pisati da se mnogo čita o Antunovim borbama sa Sotonom, ali nigdje o križu, premda se ponavlja najmanje dvanaest puta. Ili ako pak s Hospinianom, Scultetusom i gore navedenim Centurijatorima zbog toga ovaj spis smatraju besmislenim, neka se sjete da je sv. Hilarion, poučen od sv. Antuna, kako svjedoči sv. Jeronim, protiv ruganja zloduha činio znak Kristova križa, nacrtao tri znaka križa u pijesku i zaustavio uzburkano more itd. I da je Pahomije, zaštitivši čelo znakom križa, puhnuo na zloduha te je ovaj odmah bio otjeran.
c Aludira na ono iz Joba 40, 20: „Hoćeš li izvući Levijatana udicom?” gdje u grčkom stoji: "Ἀστις δὲ δράσκοντα τὺ ἐγγείστερω;" Hoćeš li pak voditi zmaja na udici? d Ondje: „Hoćeš li se poigravati s njim kao s pticom, ili ga svezati za svoje sluškinje?” Više o oba ova mjesta donosi Rosweyde.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

17. siječnja Kalendar godine