Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 17. siječnja

O sv. Antunu Velikom opatu u Tebaidi

DE S. ANTONIO MAGNO ABBATE IN THEBAIDE

Sadržaj (65)
  1. § 1. Različita podjela Egipta. Rodno tlo sv. Antuna.
  2. § II. Dvostruka pustinja, gora i samostan sv. Antuna.
  3. § IV. Dob sv. Antuna uspoređena sa slijedom careva.
  4. § V. Učenici sv. Antuna u Donjoj Tebaidi.
  5. § VI. Učenici sv. Antuna po ostalom Egiptu.
  6. § VII. Učenici sv. Antuna izvan Egipta. Monaštvo rašireno po svijetu.
  7. § VIII. Životopis sv. Antuna napisan grčki.
  8. § IX. Životopis preveden na latinski jezik.
  9. § X. Životopis uzalud napadan od krivovjernika.
  10. § XI. Odakle je ovdje izdan.
  11. §. XII. Korisno je čitati ovaj životopis.
  12. §. XIII. Javno štovanje sv. Antuna.
  13. §. XIV. Nauk sv. Antuna.
  14. Proslov pisca.
  15. Pobožan odgoj sv. Antuna, pustinjački život.
  16. Prva pobjeda nad đavlom, strogo uzdržavanje.
  17. Povlačenje u grobnicu. Razni napadi zloduha.
  18. Povlačenje u pustinju. Čudesa. Sagrađeni samostani.
  19. Poticanje na žar duha.
  20. POGLAVLJE VI. Opomene o lukavstvima zloduha.
  21. Druge opomene o nemoći zloduha.
  22. Pravila o razlikovanju duhova.
  23. Prethodne opomene potvrđene primjerima Antunovih kušnji.
  24. Zaključni govor i plod poticaja.
  25. Želja za mučeništvom. Čudesa.
  26. Povlačenje u unutarnju pustinju. Kušnje.
  27. Pohod prijašnjim samostanima.
  28. Oslobođenje opsjednutih. Poznavanje odsutnih stvari.
  29. Dar ozdravljenja, stanje duša.
  30. Štovanje klera, mržnja na herezu.
  31. Rasprava s filozofima.
  32. Pisma careva sv. Antoniju. Predviđena nevolja Crkve.
  33. Zaštita nevoljnika.
  34. Posljednje opomene pispiritskim monasima.
  35. Priprema za smrt. Smrt. Pokop.
  36. POGLAVLJE XXII. Pogovor sv. Atanazija.
  37. A pogovor prevoditelja Evagrija.
  38. Izreke i razgovori
  39. Odreknuće od svijeta.
  40. Pokora. Strpljivost.
  41. POGLAVLJE III. Kušnje. Razboritost.
  42. POGLAVLJE IV. Poniznost. Mrtvljenje.
  43. Ljubav prema Bogu. Čista nakana.
  44. Ljubav prema bližnjemu i njegovo poučavanje.
  45. Poučavanje Eulogija Aleksandrijskoga i drugoga.
  46. POGLAVLJE VIII. Vježbanje sv. Pavla Pripadnika jednostavnoga života.
  47. O PRIJENOSU I. I II. Relikvija sv. Antuna.
  48. POVIJEST PRIJENOSA, iz oficija Antunova reda tiskanih u Rimu 1592.
  49. Ista povijest
  50. Pripovijest.
  51. Ista povijest
  52. Povod Jocelinova polaska na Istok.
  53. Jocelinovo hodočašće i zadobivene relikvije.
  54. Sagrađena crkva sv. Antuna.
  55. Crkvu posvetio Kalist II.
  56. Crkva obogaćena. Relikvije prenesene.
  57. Čudesa sv. Antuna.
  58. § I. Sveta vatra. Čudesa kod relikvija sv. Antuna.
  59. § II. Čudesa u Belgiji i Njemačkoj.
  60. § III. Slika i ostali pabirci različitoga štovanja.
  61. § IV. Kazne za bogohulnike i druge bezbožnike.
  62. Red sv. Antuna.
  63. Podrijetlo i znak Reda.
  64. Generalni učitelji. Opati.
  65. Drugi red sv. Antuna u Egiptu i Etiopiji.

Podrijetlo i znak Reda.

Nastanak i napredak antonijanske redovničke zajednice, kako govori René Choppin u 1. knjizi djela sacræ Politiæ, naslov 2, članak 8, sažeto pripovijeda brat Aymar Falco, preceptor kuće sv. Antuna u Bar-le-Ducu, u djelu Historia Antoniana sastavljenom u četiri knjige, iz pismohrane glavnoga antonijanskoga samostana i iz raznih crkvenih pisaca raspršeno. Tu povijest, koju je Falco pratio sve do godine 1530., posvetio je Antunu od Langeaca, viennskom opatu. Tko želi više, neka njoj pristupi, a ovdje će biti dovoljno okusiti ponešto. Prvi povod nastanku reda dala su slavna i gotovo nebrojena čudesa, koja sam Aymar ovako pripovijeda u 2. dijelu, pogl. 33, premda mu nisu bila poznata s najsigurnijom pouzdanošću.

2 Neki veoma plemeniti muž iz pokrajine Vienne, po imenu Gaston, veoma ugledan po pobožnosti, dok je trpio od najteže i najopasnije bolesti kojom je bio lišen osjeta i službe gotovo svih svojih udova, najčešćim molitvama i zavjetima preporučio je svoje zdravlje što je usrdnije mogao blagom Božjem ispovjedaocu bl. Antunu: i radi izvršenja zavjeta poslao je sina Girina, ili Gironda, k tijelu i crkvi samoga bl. Antuna. Bez odgode: božanskim dobročinstvom postigao je željeno zdravlje.

3 Niti mnogo poslije sam je Girond navukao bolest kojom je veoma dugo bio mučen i iscrpljivan te se, kako je bolest iz dana u dan sve više jačala, vjerovalo da će uskoro otići iz života. Videći to, Gaston, uvjerivši se da se ugroženome sinu ne može pomoći nikakvom liječničkom vještinom, ponizno se pobožno utekao božanskom zagovoru i zagovoru blaženoga Antuna. Stoga, razmatrajući ljudsku bijedu i nevolju ovoga života, sam je nagovorio bolesnoga, ili radije na samrti iznemogloga sina da se obojica sa svim svojim imetkom zauvijek posvete bl. Antunu ako sam bolesnik njegovim posredovanjem bude vraćen u prijašnje zdravlje. Kad je ovaj položio taj zavjet, bolesnik se počeo osjećati nešto bolje.

4 Te iste noći dakle, kad se Gaston predao snu, u počinku mu se učinilo da vidi preblaženoga Antuna kako mu se obraća ovakvim riječima: Što je to, Gastone, da ste ti i ovaj tvoj sin toliko zabrinuti kod Boga za ovaj bijedni život koji se neprestano potresa nebrojenim valovima i stalnim olujama? Zašto radije ne tražite postojano prebivalište nebeske domovine? I zašto za njegovo pripravljanje ne činite molitve i zavjete? Ali budući da se tako svidjelo božanskoj dobroti, evo, mojim je posredovanjem tvome sinu darovana milost zdravlja, kao što je nekoć i tebi Krist po meni udijelio željeno zdravlje. Budite dakle odsad vjerni Previšnjem darovatelju milosti: služite mu sa strahom i kličite mu sa strepnjom: prihvatite stegu da se Gospodin ne razgnjevi i da ne propadnete s pravednoga puta. A ja, primivši zavjet koji ste položili, primam vas za vlastite sinove. Od dobara pak koja ste mi prinijeli hoću i zapovijedam da se na ovome mjestu bijednicima spaljenima i osakaćenima od ognjene bolesti i svete vatre, koje pritišće oskudica i snaga bolesti po božanskom sudu prisiljava da kopne, a koje nitko ne prima te uz zgražanje gledatelja bijedno leže po trgovima, zauvijek pruža pobožna utjeha pomoći i ljubavi: njih preporučujem vašoj vjeri. Tim će vam se naime djelima ljubavi bez sumnje pripraviti put u nebo.

5 Čuvši to, sam je Gaston nastojao na najbolji mogući način zahvaliti istom svetom ocu: i odmah zadobivši pouzdanje, obećavao je da će učiniti što je zapovjeđeno. Ali govorio je da sumnja, budući da se onamo stječe golemo mnoštvo bolesnika, neće li njegova sredstva podleći tolikom teretu i nimalo ne dostajati za to. Tada je sam sveti otac pružio istom Gastonu štap koji se činilo da nosi i koji je izgledao oblikovan na način i lik štake (potentia), odnosno grčkoga slova ili znaka Tau, te mu zapovjedio da ga zabode u zemlju. Kad je Gaston to učinio, odmah se učinilo da taj štap izrasta i širi se u veliko stablo, čije su se grane na sve strane nadaleko širile i pokazivale čudesno obilje cvjetova i plodova. Pod samim su se pak stablom vidjeli veoma mnogi bolesni i osakaćeni siromasi koji su se krijepili sjenom i plodom samoga stabla. Na to se odmah učinilo da iz neba izlazi ruka, odnosno desnica, izlijevajući odozgo blagoslov i nagovještavajući s visine ulijevanje nebeske naklonosti. Dok je dakle Gaston zapanjen promatrao to divno viđenje, blaženi mu starac ovako reče: Evo, ti ćeš na stabljici pobožnosti i korijenu ljubavi s mojom naklonošću posaditi stablo koje će nadaleko i naširoko raširiti svoje grane: i od njegova će se ploda uzdržavati siromasi. Jedno je ono što osobito želim da se njeguje i opslužuje, ljubav prema Kristovim siromasima: nadasve želim da vi budete posvećeni toj brizi i skrbi, kao i oni koji će mi odsad biti umjesto sinova. Rekavši to, samo je viđenje iščeznulo.

6 Kad je pak svanula zora, onaj koji je ležao gotovo bez duše, ne bez najvećega divljenja svih, iznad nade se pojavio vraćen u prijašnje zdravlje; a sutradan, kad se slavila svetkovina objave bl. Antuna, dok su se svi divili, ušao je zdrav u crkvu da prinese zahvale. Odatle se taj isti dan u spomenutom mjestu od tada držao svečanijim. Spomenuti pak Gaston i Girond, potaknuti tim čudom i božanskom opomenom, odmah su sebe i svoje posvetili vršenju djela pobožnosti te su prema liku štapa koji je pokazao sv. Antun preuzeli na svoju odjeću znak štake (potentia), kako se prenosi. Njihovoj su se pak presvetoj nakani nedugo zatim, potaknuti pobožnošću, pridružila oko osmorica bogobojaznih muževa: te su radi ispunjavanja istih svetih djela složno sklopili među sobom najpobožnije društvo i bratovštinu. To se čita zabilježeno i ovim stihovima:

Po Gastonovu zavjetu, kad se udruži osam braće, ovaj je Red započet za djelo pobožnosti.

7 To zatim ovako potvrđuje iz lika drevnoga pečata: Nimalo lagan dokaz nastanka ovoga spomena vrijednoga reda pruža nam naime lik ili biljeg staroga pečata kojim se od samoga iskona toga reda spomenuto sveto društvo i bratovština služila, kako se doznaje. Na njemu se naime vidi utisnut lik nekoga svjetovnog čovjeka, gologlave odnosno otkrivene glave, odjevenoga u kratku tuniku samo do koljena, koji ispruženom desnom rukom čini se da prima i drži znak Tau, kao da mu ga netko pruža odozgo; dok mu je druga ruka podignuta u visinu, kao u slici onoga koji se divi ili je zapanjen. Zatim se pak ondje iz gornjega dijela, kao da izlazi s neba, razabire lik ruke koja dijeli blagoslov. Lik ovoga pečata na slici donosi Silvestar Maurolico u 1. knjizi djela Oceanus Religionum, gdje to isto odavde pripovijeda.

8 Nastavlja Aymar i navodi mišljenja o podrijetlu znaka Tau: Neki smatraju da je pravi znak ovoga reda lik grčkoga slova koje se naziva Tau i tvrde da je taj znak božanski dan istome redu: za koji se kod proroka Ezekijela čita da je bio i da jest najučinkovitiji. Tako je naime sam Ezekijel u viđenju progovorio: Prođi, reče, posred grada, posred Jeruzalema, i zabilježi znakom Tau čela ljudi koji uzdišu i tuguju zbog svih gnusoba koje se čine u njemu, a šestorici ljudi koji su dolazili putem vrata što gledaju prema sjeveru reče: Prođite gradom za njim i udarajte: neka ne štedi oko vaše i ne smilujte se: starca i mladića, i djevicu, dijete i žene pobijte do istrebljenja. Ali nikoga na kome vidite znak Tau ne ubijajte, i počnite od moga svetišta. O divnoga i strašnoga viđenja, i neizmjerne i nečuvene moći ovoga znaka Tau! Uistinu je stoga dostojan štovanja red koji je tim znakom kao vlastitim obilježjem od samoga početka svoga postanka bio božanski označen.

9 Ne nedostaje ipak ni onih koji smatraju da su gore spomenuti Gaston i Girond, pošto su se posvetili službi pobožnosti i uzdržavanju osakaćenih i nemoćnih siromaha, dragovoljno uzeli sebi znak štake (potentia), kako bi se činilo da tim samim znakom ispovijedaju i javno svjedoče da žele biti štap i potporanj bolesnika i onih koje je osakatila sveta vatra, te da su se zauvijek posvetili i gorljivo prionuli pomaganju slabima i osakaćenima. Jer štaka (potentia) je štap prilagođen podupiranju osakaćenih, odnosno slabih i hromih: tako nazvan u puku zato što podupire nemoćne. Stoga se taj isti znak bez sumnje nimalo ne čini neprikladnim istome redu, koji je posebno ustanovljen za uzdržavanje bolesnika i onih koje je osakatila sveta vatra. To se dogodilo oko 1093. godine Kristove, kako prenose Baronije, 11. svezak, broj 34, Claude Robert u djelu Gallia Christiana, Nikolaus Crusenius, 2. dio djela monachismi S. Augustini, pogl. 18, Antonius Sanderus, 1. knjiga djela de claris Antoniis, i Jean de Lièvre u djelu Antiquitates Viennenses, pogl. 40, dok je viennskoj metropoliji bio na čelu Gvido, koji je poslije prozvan papa Kalist II.

Generalni učitelji. Opati.

Bilo je pak ovo društvo u početku poput neke svjetovne bratovštine za vršenje djela kršćanske ljubavi: no malo-pomalo uzdignuto na visinu, stekavši čuvanje tijela sv. Antuna, živjelo je po pravilu sv. Augustina, koje su potvrdili vrlo mnogi rimski prvosvećenici. Kad je Gaston preminuo, za učitelja ili preceptora bolnice odnosno milostinjske kuće sv. Antuna glasovima braće izabran je Stjepan, svećenik ugledan po pobožnosti. Zatim se kod Claudea Roberta iz antonijanske povijesti navode: Nantolin Sofred, Vilim Riđi, Petar Soffred, Bruno, Falco, Stjepan, Falco Matthionov, Vilim Soffred, Poncije Riđi, Jocelin de Turre, Vilim od Pernanca, Vilim de Bonis, Vilim Danijel ili Riđi, Stjepan Aymon; njega je (pošto su benediktinci uklonjeni u samostan Montmajour, kojemu je priorat sv. Antuna dotad pripadao) ondje Bonifacije VIII. imenovao opatom 18. svibnja treće godine svoga pontifikata, 1297. godine Kr.

11 Bonifacijeva konstitucija, odnosno povelja, nalazi se u 1. svesku djela Bullarium i počinje: In dispositione ministrorum Ecclesiæ. Njezin dio od § 3 unosimo ovdje jer potvrđuje prijenos relikvija sv. Antuna i čudesa:

IZ RAZNIH. Budući da smo smatrali ne toliko dostojnim koliko dužnim da taj isti priorat, zbog poštovanja prema samom bl. Antunu, čije se slavne zasluge sve očitije poznaju po svim crkvama ustanovljenima diljem ovoga svijeta i čije tijelo, kako je slavna predaja prenijela potomcima i kako očito pokazuju nebrojena čudesa koja Gospodin po istom svecu ondje neprestano čini, počiva u samome prioratu, bude uzdignut dostojnim častima, taj smo priorat, po savjetu spomenute braće i iz punine iste vlasti, uzdigli na stupanj opatije, ustanovivši ondje određen broj kanonika, odnosno braće. I da bi se odatle sasjekla svaka prilika za neslogu i suparništvo, spomenutu smo bolnicu, sa svim njezinim udovima ustanovljenima u bilo kojim dijelovima svijeta te s njihovim pripadnostima i pravima, posve podložili i sjedinili s tom opatijom. Apostolskom vlašću određujemo da to mjesto, koje se prije nazivalo prioratom, ubuduće bude i naziva se opatijom, te da oni koji mu budu na čelu uvijek imaju ime i dostojanstvo opata i da zajedno upravljaju samom opatijom i spomenutom bolnicom koja joj je sjedinjena u vječna buduća vremena, bez obzira na bilo kakvu suprotnu odredbu ili običaj; niti da se ubuduće nazivaju učiteljima ili gospodarima, nego samo opatima samostana sv. Antuna. Njima neka se u svemu ponizno pokoravaju i budu podložna sva braća bolnice i istih njezinih udova, za koje želimo da se ubuduće nazivaju kanonicima ili braćom samostana sv. Antuna: i da se u istome samostanu sv. Antuna i bolnici te njezinim udovima opslužuje pravilo bl. Augustina, te da su spomenuti opat i kanonici ili braća dužni po njemu vječno živjeti. Odijelo pak sa znakom T, koji nazivaju štakom (Potentia), na čast samoga bl. Antuna neka uvijek i svugdje nose kako opat tako i spomenuti kanonici ili braća, prema uobičajenom običaju same bolnice. Također smo odlučili da sam samostan, sa spomenutom bolnicom i svim njezinim udovima i dobrima koja se nalaze bilo gdje, te sadašnjega i buduće opate, kanonike ili braću istoga, posve izuzmemo od svake jurisdikcije, vlasti, podložnosti i gospodstva nadbiskupa, biskupa i bilo kojega ordinarija; određujući da sve to neposredno podliježe jedino rimskom prvosvećeniku.
Neposredno podložna papi.

12 Poslije Aimona opati su sve do naših vremena bili: Poncije Alerac, Vilim Mitte, Petar Lobet, Poncije Bernard, Gerenton od Châteauneufa, Hugo od Châteauneufa, Falco iz plemenite obitelji Montchenu u Dauphinéu, Arbaud iz Grandvala, Ivan od Polleya, Humbert iz Briona, Benedikt iz Montferranda, Ivan Jognet, Antun iz Briona, Antun Ropemoran, Petar de Area, Teodor od Saint-Chamonda, Antun od Langeaca, Luj od Langeaca, njegov brat, Luj od Langeaca, nećak obojice prethodnika, Antun iz Toulousea, Antun Brunel de Grandmont. Od njih je Teodor od Saint-Chamonda izdao poslanice sv. Antuna, o kojima u prolegomenima životopisu, § 14. Počiva u Pont-à-Moussonu u Lotaringiji u crkvi koja sada pripada Družbi Isusovoj, umro 1527. godine Kr.
Samostani toga reda drugdje,
pa i u Rimu.

13 Veoma mnogi samostani istoga reda podignuti su diljem Akvitanske, Keltske i Belgijske Galije, Italije, Španjolske, Njemačke i drugih pokrajina kršćanskoga svijeta, čiji se poglavari vlastitim i posebnim imenom nazivaju preceptori. U Belgiji u ovo vrijeme preostaje jedini u Maastrichtu. U Rimu je, nastojanjem Aimona, prvoga viennskoga opata, Bonifacije VIII. dodijelio baziliku sv. Andrije antonijancima, kako prenosi Falco, a iz njega Miraeus. Ali da je već davno prije postojala bolnica posvećena sv. Antunu, poznato je iz djela Vita S. Francisci, pogl. 3, gdje se kaže da su ga sluge pape Inocenta III. pronašle pokraj Laterana u bolnici sv. Antuna. Panciroli ipak tvrdi da se u to vrijeme još uvijek nazivala sv. Andrije, a da je sv. Bonaventura napisao bolnica sv. Antuna zato što je, kad je sastavljao djelo Vita S. Francisci, već bila posvećena njemu. Umro je sv. Bonaventura oko 20 godina prije nego što je Bonifacije VIII. bio uzdignut na papinstvo. Iz toga samostana (kad god da je započeo) uvijek je jedan član reda preblaženoga oca Antuna koji, prateći rimsku kuriju, skuplja mrvice s papina stola za milostinju siromasima te jest vlastiti dušobrižnik i gotovo župnik svih koji se pučkom riječju nazivaju kurtizani (dvorjani). Tako Jean Gerson u govoru o sv. Antunu održanom na Koncilskom saboru u Konstanzu. O apostolskim povlasticama antonijanskoga reda nemalo je toga iznio pravnik Oldrado u djelu Respons; 211, 293 i 321, Chasseneux u 4. dijelu djela Catal. gloriæ mundi, razmatranje 53, a ponajviše René Choppin u djelima Politia sacra i Monasticon na raznim mjestima. O redovnicima ovoga reda sjajno je gore izrekao Jean Gerson: O sretni oni koji su zaslužili posvetiti se pobožnom i osobitom služenju tolikome Ocu.

14 Za Jakova, kralja Jeruzalema i Sicilije, piše Miraeus u djelu Origin. monast; 1. knjiga, pogl. 3, prema Aymaru, da je u znak preuzete zaštite i naklonosti prema ovom redu oporukom sastavljenom godine 1423. zapovjedio svojim baštinicima i nasljednicima zauvijek da o vratu nose obješen znak antonijanskoga reda, to jest štaku (Potentia) ili znak T, od čistoga zlata, zajedno sa zvoncem.

Drugi red sv. Antuna u Egiptu i Etiopiji.

O drugom redu sv. Antuna, koji je on sam ustanovio i oblikovao, a sv. Makarije, Amata i drugi, kako je prije rečeno, proširili, nema gotovo ništa što bi se moglo dodati; jer su svi drevni spomenici ili uništeni barbarskom propašću ili skriveni među onim pustopoljinama, nekoć presvetima, a sada strašnima ne toliko po samom položaju koliko po tvrdoglavoj upornosti koptskih svećenika u obrani eutihijanskoga krivovjerja, povezanoj s krajnjim neznanjem. Metafrast ipak u djelu Vita S. Joannis Eleemosynarii, 23. siječnja, broj 6, spominje Anastazija, poglavara velike Antunove gore, koji je s Teodorom, biskupom Amathunta, i Grgurom, biskupom Rinokorure, bio poslan od sv. Ivana Perzijancima da otkupi kršćane odvedene u ropstvo nakon što je Hozroje zauzeo Jeruzalem. To se dogodilo oko 614. godine Kr; kako ćemo ondje reći. Da je tada među antonijancima cvala katolička vjera i istinska pobožnost, može se zaključiti iz ove povezanosti Anastazija sa sv. Ivanom i obavljenoga poslanstva. Inače, da su prije toga bili zapleteni u zablude, jasno je iz djela vita S. Fulgentii, 1. siječnja, pogl. 12, broj 25, kojemu je, kad je rekao da će poći u najudaljeniju pustinju oblasti Tebaide, sirakuški biskup Eulalije odgovorio: Zemlje u koje želiš poći odijelio je od zajedništva bl. Petra vjerolomni raskol. Svi oni monasi, čije se čudesno uzdržavanje hvali, neće imati s tobom zajedničke oltarske sakramente. No vraćeni su u pravu vjeru pod presvetim patrijarsima Eulogijem, Ivanom i drugima.

16 Za te iste (kako je gotovo u većini dijelova svijeta Kristova vjera od monaha, koji nisu tražili svoje nego ono što je Isusa Krista, bila ili prvi put zasađena ili svakako učvršćena i obnovljena) vjeruje se da su učvrstili vjeru koju su apostoli donijeli u Gornju Etiopiju, koju sada nazivaju Abesinijom, a koja je s vremenom propadala, te da su u tim istim krajevima podigli razne samostane. Kada su pak ponovno i Egipćani i Abesinci zapali u krivovjerje, nismo nigdje pročitali. Jer ono što Luis de Urreta piše u djelu historia Æthiopica, da Abesinci nikada nisu bili zaraženi nikakvim krivovjerjem, da nikada nisu bili odijeljeni od Rimske Crkve i od rimskoga prvosvećenika, nego da su kršćansku vjeru, kakvu su je primili od apostola, sve do današnjega dana najsavršenije sačuvali; a da monasi nikada nisu odstupili od zakona i uredaba Velikoga Antuna, nego da do sada cvatu u svim djelima iskrene vjere i kršćanskih kreposti, to je toliko smiješno i besmisleno da ne zaslužuje ni da se pobija; premda je to ipak obilato učinio naš Nikolaus Godinho, jer se činilo da je on svojim nepromišljenim spisom nanio i neku uvredu presvetomu mužu patrijarhu Andriji Oviedu i drugim najpobožnijim svećenicima iz naše Družbe: tako da se čudimo što su neki nepromišljeno slijedili Urretu.

17 Štoviše, jesu li monasi koji se sada nalaze u Abesiniji potekli od antonijanaca, nimalo nije sigurno. Priznaju naime, kako u pismu iz godine 1626. piše etiopski patrijarh Alfons Mendez, dvojicu začetnika svoga reda, opata Eustahija i Teklu Haymanota, to jest sadnicu vjere, za koje se spominje da su živjeli oko 1200. godine; premda postoji predaja da je mnogo prije iz Rima došlo devet monaha, od kojih je svaki u pokrajini Tigre sagradio samostan svoga imena. Kako god bilo, ti su se abesinski monasi već 80 godina ponajviše protivili nastojanjima naših ljudi da se Etiopija ili vrati u milost s Rimskom Crkvom ili ustraje u postignutom zajedništvu s njom, što svjedoči isti patrijarh: premda su nemali broj od samih monaha on i njegovi drugovi poučili zdravijem nauku.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

17. siječnja Kalendar godine