Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 17. siječnja

O sv. Antunu Velikom opatu u Tebaidi

DE S. ANTONIO MAGNO ABBATE IN THEBAIDE

Sadržaj (65)
  1. § 1. Različita podjela Egipta. Rodno tlo sv. Antuna.
  2. § II. Dvostruka pustinja, gora i samostan sv. Antuna.
  3. § IV. Dob sv. Antuna uspoređena sa slijedom careva.
  4. § V. Učenici sv. Antuna u Donjoj Tebaidi.
  5. § VI. Učenici sv. Antuna po ostalom Egiptu.
  6. § VII. Učenici sv. Antuna izvan Egipta. Monaštvo rašireno po svijetu.
  7. § VIII. Životopis sv. Antuna napisan grčki.
  8. § IX. Životopis preveden na latinski jezik.
  9. § X. Životopis uzalud napadan od krivovjernika.
  10. § XI. Odakle je ovdje izdan.
  11. §. XII. Korisno je čitati ovaj životopis.
  12. §. XIII. Javno štovanje sv. Antuna.
  13. §. XIV. Nauk sv. Antuna.
  14. Proslov pisca.
  15. Pobožan odgoj sv. Antuna, pustinjački život.
  16. Prva pobjeda nad đavlom, strogo uzdržavanje.
  17. Povlačenje u grobnicu. Razni napadi zloduha.
  18. Povlačenje u pustinju. Čudesa. Sagrađeni samostani.
  19. Poticanje na žar duha.
  20. POGLAVLJE VI. Opomene o lukavstvima zloduha.
  21. Druge opomene o nemoći zloduha.
  22. Pravila o razlikovanju duhova.
  23. Prethodne opomene potvrđene primjerima Antunovih kušnji.
  24. Zaključni govor i plod poticaja.
  25. Želja za mučeništvom. Čudesa.
  26. Povlačenje u unutarnju pustinju. Kušnje.
  27. Pohod prijašnjim samostanima.
  28. Oslobođenje opsjednutih. Poznavanje odsutnih stvari.
  29. Dar ozdravljenja, stanje duša.
  30. Štovanje klera, mržnja na herezu.
  31. Rasprava s filozofima.
  32. Pisma careva sv. Antoniju. Predviđena nevolja Crkve.
  33. Zaštita nevoljnika.
  34. Posljednje opomene pispiritskim monasima.
  35. Priprema za smrt. Smrt. Pokop.
  36. POGLAVLJE XXII. Pogovor sv. Atanazija.
  37. A pogovor prevoditelja Evagrija.
  38. Izreke i razgovori
  39. Odreknuće od svijeta.
  40. Pokora. Strpljivost.
  41. POGLAVLJE III. Kušnje. Razboritost.
  42. POGLAVLJE IV. Poniznost. Mrtvljenje.
  43. Ljubav prema Bogu. Čista nakana.
  44. Ljubav prema bližnjemu i njegovo poučavanje.
  45. Poučavanje Eulogija Aleksandrijskoga i drugoga.
  46. POGLAVLJE VIII. Vježbanje sv. Pavla Pripadnika jednostavnoga života.
  47. O PRIJENOSU I. I II. Relikvija sv. Antuna.
  48. POVIJEST PRIJENOSA, iz oficija Antunova reda tiskanih u Rimu 1592.
  49. Ista povijest
  50. Pripovijest.
  51. Ista povijest
  52. Povod Jocelinova polaska na Istok.
  53. Jocelinovo hodočašće i zadobivene relikvije.
  54. Sagrađena crkva sv. Antuna.
  55. Crkvu posvetio Kalist II.
  56. Crkva obogaćena. Relikvije prenesene.
  57. Čudesa sv. Antuna.
  58. § I. Sveta vatra. Čudesa kod relikvija sv. Antuna.
  59. § II. Čudesa u Belgiji i Njemačkoj.
  60. § III. Slika i ostali pabirci različitoga štovanja.
  61. § IV. Kazne za bogohulnike i druge bezbožnike.
  62. Red sv. Antuna.
  63. Podrijetlo i znak Reda.
  64. Generalni učitelji. Opati.
  65. Drugi red sv. Antuna u Egiptu i Etiopiji.

Priprema za smrt. Smrt. Pokop.

Nakon nekoliko pak mjeseci, kad je ne mala tegoba uzdrmala staračke udove, pozvavši k sebia dvojicu braće, koje je ondje prije petnaest godina odvojio u malom razmaku i odgojio, a koji su mu također već u starosti počelib služiti, reče: Ja dakle, djeco moja, prema riječima Pisama, odlazim putem Otaca, jer me već Gospodin poziva, već želim vidjeti nebesko, ali vas, o utrobo moja, opominjem da iznenada ne izgubite trud tolikoga vremena. Danas mislite da ste prihvatili pobožno nastojanje, i kao da snaga započete volje raste. Poznate razne zamke demona, vidjeli ste i njihove okrutne nasrtaje i oslabljene snage. Uzdahnite za Isusom, i vjeru u njegovo ime utisnite u svoje umove, pa će se pred čvrstom vjerom razbježati svi demoni. Sjećajte se također mojih opomena, i svakodnevno preispitujte život neizvjesnoga stanja i kolebljivosti, pa će vam se bez oklijevanja dodijeliti nebeska nagrada.

113 Izbjegavajte također otrove raskolnika i heretika, i slijedite moju mržnju prema njima, jer su Kristovi neprijatelji. Znate i sami da s njima nikada nisam imao ni miroljubivoga razgovora, zbog njihove pokvarene volje i uporna rata protiv Krista. U ovome pak budite još brižljiviji, da čuvate Gospodnje zapovijedi, kako bi vas nakon vaše smrti svi sveci, kao prijatelje i znance, primili u vječne šatore.

114 O tome razmišljajte, to shvaćajte, to ponovno tkajte, i ako vam je imalo stalo do mene, ako imate ikakva spomena na oca, ako mic iskazujete uzvratnu naklonost, neka nitko ne prenosi moje ostatke u Egipat, da se tijelo ne bi čuvalo uz ispraznu čast, da se ne bi i oko mene vršili obredi koje sam, kao što znate, osudio. Ponajviše naime radi toga sam se ovamo vratio. Vi dakle pokrijte zemljom, vi pokrijte malo tijelo svoga oca, i čuvajte i onu zapovijed svoga starca: da nitko osim vaše ljubavi ne zna mjesto mojega groba. Pouzdajem se u Gospodina da će u vrijeme uskrsnuća ovo malo tijelo nužno uskrsnuti neraspadljivo. A neka bude ovakva podjela moje odjeće: Melotu i istrošeni ogrtač na kojem ležim dajte biskupu Atanaziju, koji mi ga je novoga samd donio. Neka biskup Serapione primi drugu melotu, a vi imajte kostrijetnu odjeću, i zbogom, utrobo moja, jer Antonije odlazi i više neće biti s vama u sadašnjem vijeku.

413 Završio je riječi, i dok su ga učenici ljubili, ispruživši malo noge, radosno je pogledao smrt, tako da se po vedrini njegova lica prepoznavala prisutnost anđela koji su sišli da ponesu njegovu dušu, gledajući ih kao da vidi prijatelje, ispustio je dušu i bio pridružen Ocima prema poretku Pisama. Učenici su sačuvali zapovijedi, pokrivši zemljom tijelo koje je, kako je naredio, bilo ovijeno, i nitko u međuvremenu sve do ovoga dana, osim njih, nije znao gdje je pokopano.f A baštinik blagoslovljenoga Antonija, koji je po njegovoj odredbi zaslužio primiti istrošeni ogrtač s melotom, grli Antonija u Antonijevim darovima, i obogaćen kao velikom baštinom,g radosno po odjeći doziva u sjećanje sliku svetosti.

a To su bili Amata i Makarije, o kojima u § 5. u Prolegomenima.
b Služba jednoga bila je da mu pruža vodu u br. 2. Sv. Jeronim u životu sv. Pavla, 10. siječnja, aludira na ovu službu u br. 14: Kad su mu, Antoniju, došla u susret dva učenika koji su mu već dugo vremena običavali služiti, itd. Ali kako to da sv. Atanazije kaže da ih je uzeo samo petnaest godina prije svoje smrti, kad sv. Jeronim tvrdi da su mu već dugo vremena običavali služiti kad je sv. Antonije u devedesetoj godini pohodio sv. Pavla, br. 8, to jest petnaest godina prije smrti? Rekli smo ondje u Prolegomenima da sv. Jeronim govori zapetljano dok se čini da daje naslutiti da je sv. Pavao otišao u pustinju u šesnaestoj godini života, kad je bjesnio Decije protiv kršćana, što je zabilježeno u većini martirologija, pa da je tako umro tek god. Kr 347, u dobi od 113 godina, dok su učenici služili sv. Antoniju sedam godina, što se s pravom naziva dugim vremenom, budući da je to gotovo polovica od 43 onih godina. A kad kaže da je sv. Antonije otišao k Pavlu u devedesetoj godini, možda je stavio pun i okrugao broj, zanemarivši manji dio koji je prelazio, što u Svetom pismu često čine tumači, kao što ćeš saznati u Proloquiis in Scripturam našega Jakova Bonfrerija, kanon 19.
c Rukopis Ripat. repensatis, Sur. repræsentatis, drugi rependatis. Rosweyde repræstatis, za što pokazuje da je riječ upotrijebljena u Pandectis Florent; knj. 19, nasl. 1, De action. empt. et vendit; zak. 47, Lucius, i knj. 35, nasl. 1, Ad SC. Trebellian; zak. 92, Mulier.
d Dva je primio od Atanazija, jednim je ovio tijelo sv. Pavla Pustinjaka, a drugo mu je poslao, kada je ta sv. Atanazije donio, nesigurno je, jer ga je češće pohađao. Baronije navodi godinu 328, ali je to gore u § 8. u Proleg. opovrgnuto.
e U Tmuisu u Donjem Egiptu, kako je prije rečeno.
f Razlog navodi sv. Jeronim u životu sv. Hilariona, po kazivanju učenika Izaka i Petuzijana, da ne bi Pergamije, koji je u onim krajevima bio najbogatiji, odnio tijelo na svoje imanje i sagradio martirij. O svetim zgradama koje su se običavale graditi mučenicima raspravlja Amijan u knj. 22, a mi često u Actis Martyrum.
g Tako je sv. Antonije u svečane dane Uskrsa i Pedesetnice uvijek bio odjeven u Pavlovu tuniku.

POGLAVLJE XXII. Pogovor sv. Atanazija.

Takav je bio svršetak Antunova života, a takvi počeci njegovih zasluga: koje premda sam, kao što rekoh, pripovjedio skromnijim govorom, ipak iz toga možete razabrati kako je čovjek Božji od djetinjstva dospio sve do starosti: i kako, pogazivši uvijek svaku sumnju, nikada nije ništa popustio ni slabosti ni dugovječnoj dobi, nego je čuvajući postojanost nauma nije mijenjao odjeću, nije prao noge,b niti je težio za mekšom hranom: također je oštrinu očiju i broj zubi, premda su se zbog dobi činili pomalo istrošenima, kao ic hod nogu te čvrstoću cijeloga tijela, tako protiv zakona naravi sačuvao milošću zasluga da se njegovo tijelo činilo vedrijim od razmaženih tjelesa koja se njeguju kupkama i nasladama.

117 I ovo također, braćo, što su njegova ljubav i glas letjeli po svim pokrajinama, njega kojega nije preporučio ni sjajan govor raširenih knjiga, nid rasprava svjetovne mudrosti, ni plemenitost roda, ni bezgranično gomilanje bogatstva; komu se to iz usta sviju ima pripisati, ako ne Kristu, čiji je to dar? Koji je, predvidjevši njegov pobožan duh prema svomu veličanstvu, čovjeka skrivena u gotovo drugome svijetue i smještena usred tolikih samoća, pokazao Africi, Španjolskoj, Galiji, Italiji, Iliriku, pa i samomu Rimu, koji je glava gradova, kao što je bio obećao u početku. To je dobrota Stvoritelja, koji svoje sluge, makar i protiv njihove volje, običava proslaviti, kako bi se primjerima svetaca poučilo da je krepost moguća i da nije izvan ljudske naravi, te kako bi se svaki najbolji čovjek po plodu truda potaknuo na nasljedovanje blaženoga života.

118 Stoga se svojski pobrinite pročitati ovu knjigu braći: kako bi, spoznavši vjeran život uzvišenih kršćana i monaha, znali da naš Spasitelj Isus Krist proslavlja one koji njega proslavljaju, te onima koji njemu služe, ne samo da daje kraljevstvo nebesko, nego i ovdje onima koji žele ostati skriveni u samim skrovištima gora udjeljuje plemenitost glasa: naime da i oni sami uživaju pohvalu zasluga, i da drugi budu potaknuti njihovim primjerima. Ako pak bude potrebno, čitajte je i poganima, da barem tako spoznaju kako naš Gospodin Isus Krist nije samo Bog, Sin Božji, nego je i onima koji ga brižno štuju i u njega vjerno vjeruju dao tu vlast da gaze i izgone zloduhe, koje oni smatraju bogovima, naime varalice ljudi i začetnike svake pokvarenosti.f a Da je i ovo napisao sv. Atanazije, uči sv. Efrem u tumačenju onoga „Pazi na samoga sebe”, pogl. 10: „I opet”, kaže, „veli sv. Atanazije: Premda je ovo maleno u usporedbi s njegovom krepošću, ipak se iz toga može razmotriti i procijeniti kakav je sluga Božji bio Antun: jer je od mladosti pa sve do tolike dobi uvijek čuvao jednaku živahnost u vježbanju, te niti je shrvan starošću uzimao biranija jela, niti je zbog tjelesne slabosti mijenjao ruho svoje odjeće. Ili ako bi katkad noge nakvasio vodom, ipak je u svemu ostajao neozlijeđen: jer je i oči čuvao neozlijeđenima i netaknutima, te su ispravno vidjele. I da ne nabrajamo pojedinosti, od svih koji se služe raznovrsnim jelima, kupkama i različitom odjećom, on se sam pokazivao mnogo sjajnijim i bjeljim te živahnijim za jakost.” Je li Vossijev kodeks bio pokvaren, budući da ovdje stoji „nije prao noge”, a onaj je preveo „ako bi katkad noge nakvasio vodom”? Također prešućuje broj zubi sačuvan sve do kraja.b Paladije, pogl. 28, u Izrekama, br. 38: „Takav je način vođenja oporoga života Antun prihvatio i u one dane kakav je imao kad bijaše na početku mladosti.”c U životopisu sv. Pavla kaže se: „starac podupirući slabe udove ravnim štapom”, koje riječi označuju onoga koji putuje u tuđinu, ili su zasigurno dodane zato što su monasi običavali nositi štap, kako prenosi Kasijan, knj. 1 djela Institutiones, pogl. 9, te se sv. Antun tako običava slikati sa štapom.d Slavno kaže bl. Petar Damjan, knj. 6, poslanica 17, monahu Ariprandu, o ludo učenima i mudro neukima: „Antun ne govori retorički, nego se, uočljiv po cijelome svijetu, čita, da tako kažem, životnim slovima.” A sv. Teodor Studit u 43. katehetskom govoru, na blagdan sv. Antuna i mučenika Tadeja, kaže: „Sv. Antun, koji bijaše nepismen, učeniji od učenih”, itd; o njegovu nauku raspravljalo se u § 14 u Prolegomenima.e Da Antun nije vidio Jeruzalem, uči sv. Jeronim u 23. poslanici Paulinu, De institutione monachi.f Kod Mombricija se dodaje: „Pokopan je sv. Antun 17. siječnja”, što je dodao on ili netko drugi, a nedostaje u ostalim tiskanim i rukom pisanim kodeksima. O danu njegova rođendana za nebo raspravljalo se u Prolegomenima, § 12.

A pogovor prevoditelja Evagrija.

Stoga zaklinjemo razborite koji htjednu čitati ovaj spis da oproste ako nismo mogli izraziti snagu grčkoga govora prevodeći ga na latinski jezik, premda smo to učinili protiv svoga nauma. No nismo to odbijali učiniti kao iz zavisti, nego dobro znajući koliku slabost podnosi grčki govor preveden na latinski, ipak smo radije htjeli da grčki govor to podnese nego da budu lišeni duhovnoga dobitka oni koji mogu čitati grčki govor kako god bio preveden. Svemogući pak Bog, koji je surađivao s tolikim mužem u činjenju takvih djela, neka surađuje i s nama da ga nasljedujemo barem djelomično, kako bi se u svemu proslavilo njegovo ime po učitelju, poticatelju, otkupitelju i Spasitelju našemu

IZ DJELA VITAE PATRUM Isusu Gospodinu s Duhom Svetim, kojemu je slava i vječna vlast u vijeke vjekova. a Rosweyde je iz jednoga jedinog rukopisa dodao ovaj pogovor, te se razborito boji može li se obraniti Evagrijevo ime, jer se čini da se ne može usporediti s Proslovom.

Izreke i razgovori

I drugo što pripada životopisu sv. ANTUNA.

Iz Kasijana i djela Vitae Patrum.

Odreknuće od svijeta.

Neki brat, odrekavši se svijeta i razdavši siromasima što je imao, ali zadržavši malo na svoj račun, dođe k opatu Antunu. Kad je starac to spoznao, reče mu: „Ako hoćeš postati monah, idi u ono selo, kupi mesa, stavi ga na svoje golo tijelo i tako dođi ovamo.” I kad je taj brat tako učinio, psi i ptice razdirali su njegovo tijelo. A kad je stigao k starcu, upita ga je li učinio što mu je bio rekao. Kad mu je on pokazao svoje izranjenob tijelo, reče sv. Antun: „Oni koji se odriču svijeta a žele imati novac, evo tako napadnuti od zloduha bivaju rastrgani.”

2 c ABRAHAM: Neću vam protiv toga iznijeti svoje, nego mišljenje bl. Antuna, kojim je on tako pobio lijenost nekoga brata koji je u ovo doba o kojemu govorite bio trom, da je presjekao i čvor vašega pitanja: kad je naime, kao što rekoh, k spomenutomu mužu došao neki čovjek i rekao da pustinjačka stega nimalo nije vrijedna divljenja, proglašavajući da je veće kreposti ako netko vježba ono što pripada savršenosti među ljudima nego smješten u pustinji, bl. Antun ga upita gdje on sam boravi. A kad je on rekao da stanuje pokraj svojih roditelja i hvalio se da, oslobođen njihovom opskrbom svake brige i skrbi okod svagdanjega rada, bez ikakve rastresenosti duha neprestano ustraje samo u čitanju i molitvi, ponovno reče bl. Antun: „Reci, sine, žalostiš li se u njihovim gubitcima ili nesretnim slučajevima, a jednako se tako i raduješ njihovu blagostanju?” On je priznao da je dionik oboga. Njemu starac reče: „Znaj da ćeš se i u budućem vijeku ubrojiti u sudbinu onih s kojima se u ovome životu u zajedništvu dobitka ili gubitka potresaš ili radošću ili tugom.”

3 Ni tom izrekom zadovoljan, bl. Antun uđe povrh toga u šire polje rasprave govoreći: „Ovakav način života i ovo najmlakavije stanje ne pogađaju te samo ovim gubitkom o kojemu sam govorio (premda ti sam to ne osjećaš, govoreći na neki način prema onoj prispodobi iz Mudrih izreka:e Izudarali su me, ali nisam osjetio bol; i rugali su mi se, a ja nisam znao; ili onomu što se kaže u Proroku: Tuđinci su pojeli njegovu snagu, a on nije znao), naime time što ti iz dana u dan mijenjaju um prema raznolikosti događaja i neprestano ga uranjaju u zemaljske stvari; nego i time što te lišavaju plodova tvojih ruku i pravedne nagrade vlastitoga rada, ne dopuštajući ti da, poduprt njihovom opskrbom, prema pravilu blaženoga Apostola svojim rukama pripravljaš sebi svagdanju hranu, za koju on, proglašavajući posljednje zapovijedi poglavarima efeške Crkve, spominje da ju je, premda zaokupljen svetim trudom evanđeoskoga propovijedanja, priskrbio ne samo sebi nego i onima koji su bili spriječeni potrebnim poslovima oko njegove službe, govoreći: Sami znate da su onomu što je meni bilo potrebno, i onima koji su sa mnom, poslužile ove ruke. Da bi pak pokazao kako je to učinio kao uzor za našu korist, drugdje kaže: Nismof besposličarili među vama niti smo od koga zabadava kruh jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da nikoga od vas ne opteretimo: ne zato što ne bismo imali vlasti, nego da same sebe damo vama za uzor da nas nasljedujete.”

4 „I zato, premda ni nama nije nedostajala pomoć roditelja, ipak smo ovu golotinju pretpostavili svakomu bogatstvu i radije smo vlastitim znojem pripravljali svagdanju hranu za tijelo nego da se oslanjamo na sigurnu opskrbu roditelja, stavljajući iza ove najteže oskudice ono dokono razmatranje Pisama koje ti hvališ i besplodnu ustrajnost u čitanju; koje bismo bez sumnje najradije slijedili da je apostolski ugled svojim primjerima predao kako je to korisnije ili da su ustanove starijih to spasonosno odredile. Znaj pak da i iz ovoga trpiš ne manju štetu od one o kojoj smo gore govorili: jer se, premda si zdrava i snažna tijela, uzdržavaš tuđom milostinjom, koja je pravedno namijenjena samo slabima. Jer zasigurno sav ljudski rod, osim samo one vrste monaha koja prema zapovijedi Apostola živi od svagdanjega rada svojih ruku, očekujeg agapu tuđega djelovanja. Stoga je sigurno da se ne samo oni koji se diče bilo imecima roditelja, bilo radom slugu, bilo plodovima svojih imanja, nego i sami kraljevi ovoga svijeta uzdržavaju agapom. Naposljetku, odredba naših starijih drži ovo: Što god se troši za potrebu svagdanje hrane, a što nije ostvareno i stečeno djelom naših ruku, odredili su da se ima pripisati agapi, prema Apostolu, koji besposlenima posve zabranjuje pomoć tuđe darežljivosti govoreći: Tko ne radi, neka i ne jede.” Služeći se ovim riječima protiv nekoga čovjeka, bl. Antun je i nas poučio primjerom svoga učiteljstva.

a Pelagije, knj. 3, knjiž. 6, br. 1, i Rufin, knj. 3, br. 68.
b Rufin dodaje: radi grabljenja mesa rastrgali su ga i zubima i pandžama, itd.
c Kasijan, Collationes 24, pogl. 11 i 12. Cijeli ovaj 24. Razgovor nosi naslov opata Abrahama. O istome se nalazi znamenita pohvala u Collationes 15, pogl. 4 i 5, gdje se pripovijedaju dva čudesa ozdravljenja koja je on učinio. Učeno ga Gazet razlikuje od sv. Abrahama Sirca, koji se štuje 16. ožujka.
d Drugdje: dugotrajnoga.
e Vulgata: Izbiše me, ali me nije boljelo: vukoše me, a nisam osjetio.
f Vulgata: nemirni.
g To jest, uzdržava se tuđom milostinjom, tako i kraljevi žive od agape, to jest od pomoći i potpore drugih. Tako su agapu za dužnost ljubavi odnosno milostinju ili pomoć pruženu bližnjima, osobito siromasima, rabili Tertulijan u knjizi Ad Martyres, Ciprijan u 3. knjizi djela Testimonia, pogl. 3, Kasijan u Collationes 16, pogl. 14, koje navodi Gazet. Učestao je taj izraz kod sv. Efrema „ἀγάπας ποιεῖν”, a niže u br. 47 i 48 na latinski se prevodi kao dobra ljubav i savršena ljubav. Drugo je crkvena agapa, o kojoj Baronije opširnije raspravlja u 1. svesku pod godinom Kristovom 57., a i mi često drugdje.

Pokora. Strpljivost.

Upitao je brat sv. Antuna govoreći: „Što da činim za svoje grijehe?” Odgovori: „Tko se želi osloboditi od grijeha, oslobodit će se od njih plačem i naricanjem; a tko se želi izgraditi u krepostima, izgrađuje se plačem suza. Samo slavljenje psalama jest naricanje. Sjeti se primjera Ezekije, kralja Judina, kako je napisano po proroku Izaiji, koji plačući nije primio samo zdravlje nego je zaslužio i produženje života za petnaest godina; a neprijateljsku vojsku koja je nadolazila, naime od sto osamdeset i pet tisuća, zbog natapanja njegovim suzama krepost Gospodnja obori u smrt. Sv. Petar apostol plačući je primio natrag ono što je počinio zanijekavši Krista. Marija je, jer je suzama natopila noge Gospodnje, zaslužila čuti da je odabrala najbolji dio. Sam strah Gospodnji svet ostaje u vijeke vjekova.”

6 b Reče opat Antun opatu Pastoru: „Ovo je velikoc djelo čovjekovod da svatko svoju krivnju stavi na samoga sebe pred Gospodinom i očekuje kušnju sve do posljednjega časa svoga života.”

7 e Čuo je jednom opat Antun o nekom mladom monahu da je na putu učinio ovakvo čudo, to jest kad je vidio neke starce kako putuju i muče se u hodu, zapovjedio je divljim magarcima da dođu i nose ih dok ne stignu k njemu: kad su pak oni starci to javili opatu Antunu, reče opat Antun: „Čini mi se da je ovaj monah sličan lađi natovarenoj svim dobrima, za koju je neizvjesno može li stići u luku.” I nakon nekog vremena iznenada opat Antun poče plakati, čupati sebi kosu i tugovati. Kad su to vidjeli njegovi učenici, rekoše mu: „Zašto plačeš, oče?” A starac odgovori: „Velik je stup Crkve upravo pao.” Govorio je pak to o onom mladom monahu i dodade: „Pođite k njemu i vidite što se dogodilo.” Pođoše dakle njegovi učenici i nađoše onoga monaha kako sjedi naf rogožini i oplakuje grijeh koji je počinio. Vidjevši pak starčeve učenike, reče im: „Recite starcu neka zakune Boga da mi se dade odgoda od samo deset dana, i nadam se da ću mu dati zadovoljštinu.” On je unutar pet dana umro.

8 g Pohvališe jednoga brata monasi kod opata Antuna: a kad je on došao k njemu, iskuša ga hoće li podnijeti uvredu: i kad je spoznao da je ne može podnijeti, reče mu:h „Sličan si kući koja je sprijeda doduše ukrašena, a straga opljačkana od razbojnika.”

9 i Opatu Amonu prorokovao je bl. Antun govoreći: „Mnogo imaš napredovati u strahu Božjem.” I izvedavši ga iz ćelije, pokaza mu kamen i reče mu: „Idi i grdi ovaj kamen te ga bez prestanka udaraj.” Kad je to učinio, upita ga sv. Antun je li mu kamen išta odgovorio. A on reče: „Nije.” Njemu opat Antun reče: „Tako ćeš i ti dospjeti do te mjere da ćeš smatrati kako ti se ne čini nikakva uvreda.”

10 k Neka braća, došavši k opatu Antunu, tražila su da od njega čuju riječ po kojoj bi se spasila. Njima on reče: „Pisma ste čuli i znate što vam je dovoljno od Krista.” A oni su navaljivali da im se i on sam udostoji nešto reći. Tada im reče: „Evanđelje kaže: Ako te tko udari po l desnom obrazu, pruži mu i drugi.” A oni rekoše da to ne mogu učiniti. Odgovori starac: „Ne možete pružiti drugi? m Barem podnesite ako vas ponovno htjedne udariti po istome.” Ali kad su posvjedočili da ni to ne mogu učiniti, reče im starac: „Dakle, ako to ne možete, n nemojte vraćati zlo za ono što ste primili.” A kad su ponovili istu riječ koju su prije rekli, reče opat Antun svomu učeniku: „Idi i o pripravi im jela da jedu, vidiš naime da su veoma slabi.” I reče njima: „Ako naime ovo ne možete, a drugo nećete, što tražite od mene? Kako vidim, potrebna vam je molitva po kojoj će se izliječiti vaša slabost.”

11 p Neki je brat upitao opata Antuna govoreći: „Što obdržavajući ću se svidjeti Bogu?” Odgovori starac: „Čuvaj ono što ti kažem. Kamo god ideš, imaj uvijek Boga pred svojim očima, i koje god djelo obavljaš, q uzmi primjere iz božanskih Pisama; i na kojem god mjestu sjedneš, nemoj se odande brzo micati, nego strpljivo ostani na istom mjestu. Čuvajući naime ovo troje, bit ćeš spašen.”

a Pashazije, knj. 7, pogl. 38, br. 1.
b Pelagije, knj. 5, knjiž. 15, br. 2. Sv. Efrem, Izreke 3, ili tko god je pisac Izreka Otaca, koje su u latinskom prijevodu Gerarda Vossija dodane 2. svesku njegovih djela. Sv. Pemenije, odnosno Pastor, štuje se 27. kolovoza, vidi § 6 u Prolegomenima.
c Grčki „ἡ ἔργασία”, služba, vježba.
d Kod Efrema prema Vossijevu prijevodu: da svoju zabludu kojom je opterećen baci pred Boga.
e Pelagije, knj. 5, knjiž. 8, br. 1.
f Matta je prostirka ispletena od rogoza, Grgur iz Toursa, knjiga De Vitis Patrum, pogl. 11. O Antunovu ležaju rečeno je u § 15 u Prolegomenima.
g Pelagije, knj. 5, knjiž. 8, br. 2, i Rufin, knj. 3, br. 88.
h Rufin: Sličan si zgradi koja, premda ima ukrašen ulaz, ipak na stražnja vrata biva osvojena od razbojnika. i Pashazije, knj. 7, pogl. 9, br. 3. Dodatak djelu Vitae Patrum, pogl. 20, br. 8, gdje se naziva Amona, te je poslije postao biskup. Sv. Atanazije u poslanici Drakonciju spominje Amonija i njegova druga Serapiona, biskupe iz redova monaha. Smatramo da je to onaj kojega je ovdje vježbao sv. Antun. k Pashazije, knj. 7, pogl. 6, br. 2. Ivan, knj. 6, knjiž. 4, br. 11. l Ivan ovdje ima: lijevi; pogrešno. m Ivan: barem po jednom podnesite strpljivo. n Isti: nemojte željeti više udarati nego biti udareni. o Isti: pripravi im juhe, to jest čorbe ili jušna jela. p Rufin, knj. 3, br. 108, kod sv. Efrema, Izreke 2, Pelagije, knj. 5, knjiž. 1, br. 1. q Pelagije: priloži svjedočanstvo Svetoga pisma. Sv. Efrem: ponajprije to potvrdi svjedočanstvom božanskoga Pisma.

POGLAVLJE III. Kušnje. Razboritost.

Reče opat Antun: „Tko sjedi u samoći i miruje, izbavlja se od triju ratova, to jest sluha, govora i vida: i imat će borbu samo protiv jednoga, to jest srca.”

13 b Reče opet opat Antun: „Bog ne dopušta da se podignu ratovi u ovom naraštaju jer zna da su slabi i ne mogu ih podnijeti.”

14 c Jednoga vremena dvojica nekih filozofa, čuvši glas o bl. Antunu, pođoše k njemu. Pošto su među sobom imali neka pitanja, filozofi prezreše sv. Antuna kao neuka i nepismena muža te se vratiše od njega. Želeći ga pak, ako mu već nisu mogli više naškoditi, barem magijskim opsjenama i spletkama zloduha uznemiriti u njegovoj ćeliji, poslaše na njega najopakije zloduhe u napad, pogođeni zavišću i pakosti zbog toga što su mnogi ljudi svakodnevno dolazili k njemu kao Božjemu sluzi. A kako se najokrutniji zlodusi, dok je on čas utiskivao na svoja prsa i čelo znak križa, a čas ponizno ustrajao u molitvi, nisu usuđivali ni približiti mu se, vraćali su se bez uspjeha onima koji su ih poslali. Tada oni ponovno poslaše druge, tobože moćnije. A kad su se i oni vratili umorni, ponovno protiv Kristova vojnika poslaše druge, još moćnije i žešće, koji nisu nimalo nadvladali jer im se Antun muževno odupirao. Tako dakle ništa nisu koristile tolike i takve njihove zasjede, smišljene svom magijskom vještinom id nekromancijom, nego su time najočitije dokazale da u kršćanskom ispovijedanju prebiva velika krepost, jer one tako okrutne sjene ne samo da nisu mogle nimalo naškoditi Antunu, nego ga nisu mogle ni za tren uznemiriti u njegovu prebivalištu. Zapanjeni stoga ovim divljenjem, filozofi odmah dođoše k sv. Antunu, otkriše mu veličinu svojih napada te uzroke i zasjede svoje zavisti, i odmah zatražiše da postanu kršćani. A kad ih je on upitao za dan očitovanoga napada, oni ga pokazaše: bl. Antun potvrdi da je tada bio udaran najgorčim poticajima misli.

15 e Reče opat Antun: „Ima nekih koji satiru svoja tijela u uzdržavanju; ali budući da nisu imali razboritosti, postali su daleki od Boga.”

16 f Jednoga vremena skupiše se veoma mnogi starješine kod bl. Antuna, koji je boravio u krajevima Tebaide, radi istraživanja savršenosti i radi duhovnoga razgovora. I kad se razgovor protegnuo od večernjih sati sve do svitanja, pitanje razboritosti zauzelo je najveći dio noći. Dugo se naime među njima istraživalo koja bi to krepost ili obdržavanje moglo sačuvati monaha neozlijeđenim od đavolskih zamki, ili ga zasigurno ravnom stazom i čvrstim korakom dovesti k Bogu. I dok je svatko prema dometu svoga uma iznosio mišljenje u sredinu, jedni su to polagali u revnost postova i bdjenja, drugi u golotinju i prezir stvari, treći su smatrali da je to povučeniji život i skrovitost pustinje, a neki su određivali da ponajprije valja slijediti dužnosti ljubavi, to jest čovječnosti, jer se one pobožno iskazuju prema braći i putnicima revnošću gostoprimstva; i dok su se na taj način natjecali u pobožnoj raspravi, a najveći dio noći već bio prošao, odgovarajući naposljetku svima reče bl. Antun: „Sve je ovo doduše što ste rekli potrebno i korisno onima koji žeđaju za Bogom: ali da tome pridamo glavnu zaslugu, nipošto nam ne dopuštaju bezbrojni padovi i iskustva mnoge braće. Često smo naime vidjeli braću koja su držala ova obdržavanja kako su iznenadnim padom prevarena zbog toga što u dobru koje su započela nimalo nisu držala razboritost. Niti se naime otkriva ikoji drugi uzrok njihova pada osim što, nedovoljno poučeni od starijih, nimalo nisu mogli steći načelo ove razboritosti, koja uči monaha da uvijek hoda kraljevskim putem te niti dopušta da pretjeranom uzdržljivošću prijeđe mjeru, niti dopušta da skrene u mane. U svemu dakle što činimo valja na prvo mjesto staviti razboritost. Najočitije se naime pokazuje da nijedna krepost bez milosti razboritosti ne može ni postati savršenom ni opstati.” I kad je to Antun rekao, odlukom sviju bi određeno da je razboritost ona koja čvrstim korakom vodi neustrašiva monaha k Bogu i neprestano čuva spomenute kreposti neozlijeđenima. Roditeljica je naime, čuvarica i upraviteljica svih kreposti razboritost.

a Pelagije, knj. 3, knjiž. 2, br. 2.
b Isti, knjiž. 10, br. 4.
c Kasijan, knj. 4 djela De Vitis Patrum, pogl. 35, iz njegova 8. Razgovora, pogl. 18 i 19. Ondje to pripovijeda opat Seren, pod čijim su imenom naslovljeni 7. i 8. Razgovor. O njemu se govori u djelu Vitae Patrum, knj. 4, pogl. 30, kod Focija u Bibliotheca, odsječak 197, i kod Petra de Natalibus, knj. 3, pogl. 48, pod danom 23. veljače.
d Nedostaje u Razgovoru, ali se posve slaže sa sjenama, koje često označuju zloduhe, a često duše pokojnika.
e Pelagije, knj. 3, knjiž. 10, br. 10.
f Kasijan, knj. 4 djela De Vitis Patrum, pogl. 42, iz 2. Razgovora, pogl. 2, gdje to pripovijeda opat Mojsije, pod čijim je imenom naslovljen 2. Razgovor.

POGLAVLJE IV. Poniznost. Mrtvljenje.

a Također je bl. Antun pripovijedao da je vidio sve zamke neprijateljeve razapete po svoj zemlji, i kad je uzdahnuvši rekao: „Tko će moći proći kroz ove?”, začuo je glas koji mu govori:b „Jedino poniznost prolazi, Antune; nju se oholi nikako ne mogu ni dotaknuti.”

18 c Također, dok je bl. Antun molio u svojoj ćeliji, dođe mu glas koji reče: „Antune, još nisi dospio do mjere kožara koji je u Aleksandriji.” Čuvši to, starac ustade ujutro, uze štap i žurno dođe u grad Aleksandriju. A kad je ušao k označenom čovjeku, on se, ugledavši tolikoga muža, zapanji. Njemu starac reče: „Ispripovjedi mi svoja djela, jer sam zbog tebe, ostavivši pustinju, došao ovamo.” On odgovarajući reče: „Ne znam da sam ikada učinio išta dobra: stoga i ujutro ustajući sa svoje postelje, prije nego što sjednem na svoj posao, kažem da sav ovaj grad od najmanjega do najvećega ulazi u kraljevstvo Božje zbog svojih pravednosti; a ja ću jedini zbog svojih grijeha ući u vječnu kaznu.” Tu riječ, prije nego što navečer počinem, ponavljam iz istine svoga srca. Čuvši to, bl. Antun odgovori: „Uistinu, sine, kao dobard obrtnik sjedeći u svojoj kući s mirom si zadobio kraljevstvo Božje; a ja, provevši sve svoje vrijeme u samoći kao bez razboritosti, još nisam dosegnuo mjeru tvoje riječi.”

19 e Upitao je brat opata Antuna govoreći: „Što znači da čovjek samoga sebe smatra ništavnim?” Odgovori: „Smatrati sebe sličnim nerazumnim živinčetima zbog toga što ništa ne prosuđuju, kao što je pisano: A ja postadoh kao živinče pred tobom, i ja sam uvijek s tobom.”

20 f Došli su jednom starci k opatu Antunu, a s njima bijaše i opatg Josip. Želeći pak opat Antun iskušati ih, zapodjenu razgovor o Svetom pismu. I poče ispitivati od mlađih što znači ova ili ona riječ. I pojedinci su govorili koliko su mogli. A on im govoraše: „Još niste pronašli.” Nakon njih pak reče opatu Josipu: „Kako ti kažeš da glasi ova riječ?” On odgovori: „Ne znam.” I reče opat Antun: „Uistinu je jedini opat Josip pronašao put, jer je odgovorio da ne zna.”

21 h Upitao je opat Pambon opata Antuna govoreći: „Što da činim?” Odgovori mu starac: „Nemoj se uzdati u svoju pravednost, i i nemoj žaliti za onim što je prošlo, i budi uzdržljiv u svom jeziku i trbuhu.”

22 k Bl. Antun opominjao je svoga učenika govoreći: „Gnušaj se svoga trbuha, i potreba ovoga svijeta, i zle požude, i časti, kao da si odsutan iz ovoga svijeta, i posjedovat ćeš pokoj.”

23 l Reče opat Antun: „Smatram da tijelo ima u sebi utkan naravni pokret koji ne djeluje ako duša ne želi, nego se samo očituje u tijelu kao m bestrasni pokret. Postoji pak i drugi pokret iz toga što se tijelo hrani i njeguje jelima i pićima, iz kojih toplina krvi potiče tijelo na djelovanje. Zbog toga kaže Apostol: Nemojte se opijati vinom, u kojemu je razuzdanost. I ponovno Gospodin zapovijedajući učenicima u evanđelju reče: n Pazite da vam srca ne otežaju u proždrljivosti i pijanstvu. Postoji pak i neki treći pokret kod onih koji se bore u monaškom životu, a dolazi iz zasjeda i zavisti zloduha. Stoga valja znati da postoje tri tjelesna pokreta: jedan je naravni, drugi je iz obilja jela, a treći je od zloduha.”

24 o Upitao je brat sv. Antuna: „Kako to da Bog obećava dobra duši po ustrajnosti u Pismima, a duša ne želi ostati u dobrima, nego naginje k prolaznim, propadljivim i nečistim stvarima?” Odgovori: „Tomu se pridružuje ono što kaže Psalmist: Ako sam u srcu svome gledao na bezakonje, Bog me neće uslišati. Zar ne znaš da, kad se trbuh napuni jelom, odmah provru velike mane? Njih je naš Spasitelj unaprijed navijestio u evanđelju: Ne onečišćuje dušu čovjekovu ono što ulazi u usta; nego iz srca izlazi ono što čovjeka sunovraćuje u propast. Vidi što je rekao najprije: zle misli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva i hule. Jer onaj tko još nije okusio slast nebeskih dobara da bi svim srcem tražio Boga, zato se vraća k nečistim stvarima; on će moći s pravom reći: Kao živinče postadoh pred tobom, i ja sam uvijek s tobom.”

25 p Došla su neka braća k opatu Antunu da mu jave prikaze koje su viđala i da od njega doznaju jesu li istinite ili ih obmanjuju zlodusi. Imali su pak sa sobom magarca, i uginuo im je na putu. Kad su dakle stigli k starcu, on ih preduhitri govoreći: „Kako je uginuo onaj magarac na putu?” Rekoše mu: „Odakle znaš, oče?” A on reče: „Zlodusi su mi pokazali.” Rekoše mu: „I mi smo zbog toga došli upitati te, jer smo vidjeli prikaze, a ponajviše se događaju u stvarnosti, da možda ne bismo zalutali.” I starac im dade zadovoljavajući odgovor, uzevši primjer s magarcem i pokazujući da to dolazi od zloduha. Naiđe pak neki čovjek koji je u šumi lovio divlje životinje, i vidje opata Antuna kako se raduje s braćom, pa mu se to nije svidjelo. Želeći mu pak starac pokazati da ponekad valja popustiti braći, reče mu: „Stavi strijelu na svoj luk i nategni”: i on tako učini. I reče mu: „Ponovno nategni”; i on nategnu. I opet mu reče: „Nategni još”; i on nategnu. Reče mu lovac: „Ako nategnem preko mjere, slomit će se luk.” Reče mu opat Antun: „Tako je i u djelu Božjem: ako natežemo više od mjere, braća brzo malakšu. Korisno je dakle s vremena na vrijeme opustiti njihovu strogost.” Čuvši to, lovac se skrušio i, mnogo napredovavši po starčevoj riječi, otišao; a braća su se okrijepljena vratila u svoje mjesto.

26 q Opat Antun reče: „Monah koji nekoliko dana radi, pa se ponovno opusti, i opet radi, a zatim zanemari, taj ništa ne postiže niti će posjedovati ustrajnost strpljivosti.”

27 r Dok je sv. opat Antun jednom sjedio u pustinji, njegov duh zapade u s čamu i zbrku misli, te govoraše Bogu: „Gospodine, želim se spasiti, a ne dopuštaju mi moje misli; što da činim u ovoj nevolji? Kako ću se spasiti?” I malo ustavši, poče izlaziti van, te vidje nekoga poput samoga sebe kako sjedi i radi; zatim ustaje od posla i moli; i ponovno sjeda i plete t uže od palmina lišća, te odande ponovno ustaje na molitvu. Bijaše to pak anđeo Gospodnji u poslan da Antunu dade ukor i oprez. I začu glas anđela koji govori: „Ovako čini, i bit ćeš spašen.” Čuvši pak to, on zadobi veliku radost i pouzdanje. I čineći tako, pronađe spasenje koje je tražio.

a Rufin, knj. 3, br. 129; sv. Efrem, Izreke 4.
b Efrem: Poniznost će ih razdvojiti i neće je dosegnuti.
c Rufin, knj. 3, br. 130; Pashazije, knj. 7, pogl. 13, br. 2.
d Tako ima Pashazije, dok Rufin ima: zlatar. Osim toga, kod obojice su iste riječi.
e Sv. Martin iz Dumija u Dodatku djelu Vitae Patrum, br. 83.
f Pelagije, knj. 5, knjiž. 13, br. 4.
g Josip je bio drug sv. Pemena, odnosno Pastora, kako se čita u knj. 5, knjiž. 10, br. 29, i posvuda u djelu Vitae Patrum.
h Pelagije, knj. 5, knjiž. 1, br. 2; sv. Martin iz Dumija u Dodatku, br. 54. i Iz Dumija: nemoj misliti o prolaznim stvarima. k Pashazije, knj. 7, pogl. 26, br. 4. l Pelagije, knj. 5, pogl. 5, br. 1; sv. Efrem, Izreke 7. m Grčki kod sv. Efrema „ἀπαθὴς κίνησις”, pokret lišen nemira i strasti, kako prevodi Vossius. n Vulgata: Pazite na se da vam možda ne oteža itd. o Pashazije, knj. 7, pogl. 40, br. 1. p Pelagije, knj. 5, knjiž. 10, br. 2. q Pashazije, knj. 7, pogl. 27, br. 1. r Pelagije, knj. 5, knjiž. 7, br. 1; Rufin, knj. 3, br. 103; sv. Efrem, Izreke 1. Pisac govora braći u pustinji pod imenom sv. Augustina, u 27. govoru, piše ovome slično o sv. Antunu. s Sv. Efrem: podložan tromosti i raznim tminama misli. Rufin: kušan duhom čame i zapleten različitim mislima. t Grčki kod sv. Efrema „τὰς σειράς”, lance prevodi Vossius; Rufin: uže, vidi Rosweydeov Onomastikon. u Efrem: poslan da upravlja, poučava i štiti Antuna. Kod sv. Augustina čita se ovako: Začu Antun: „Antune, želiš li se svidjeti Bogu? Moli, a dok ne možeš moliti, radi rukama i uvijek nešto čini. Čini što je u tebi, radi što možeš, i neće ti nedostajati pomoć iz svetišta.”

Ljubav prema Bogu. Čista nakana.

a I da shvatite čuvstvo istinske molitve, neću vam iznijeti svoje, nego mišljenje bl. Antuna: za kojega znamo da je katkad tako ustrajao u molitvi da smo ga, dok je često molio u tom zanosu duha kad bi se počeo razlijevati izlazak sunca, čuli kako u žaru duha viče: „Što me ometaš, sunce, koje već sada izlaziš da me odvratiš od sjaja ovoga istinskoga svjetla?” Njegova je također i ova nebeska i nadljudska izreka o cilju molitve: „Nije”, kaže, „savršena molitva u kojoj monahb shvaća sebe ili samo to da moli.” u zanosu: 29c Reče opat Antun: „Ja se već ne bojim Boga, nego ga ljubim, jer je ljubav izagnala strah.”d 30d Opat Amon iz mjesta Nitrije dođe k opatu Antunu i reče mu: „Vidim da ja podnosim veći trud nego ti, pa kako je tvoje ime slavno među ljudima iznad mojega?” I reče mu opat Antun: „Jer i ja ljubim Boga više nego ti.”f 31e Često je govorio bl. Antun: „Kad pekar ne bi pokrio oči životinjif, ona bi sama pojela svoju plaću koju prima. Tako i mi po Božjoj providnosti primamo vodstvo da ne možemo zapažati dobra koja činimo, kako se ne bismo mogli uzoholiti proglašavajući sami sebe blaženima i izgubili vlastitu plaću. Jer i zbog toga, kada bivamo prepušteni prljavim mislima, potrebno je da predvidimo samo ovo, da osudimo same sebe i svoje mišljenje: i ono što je u nama prljavo neka u nama zasjeni ono naše maleno dobro djelo. Nikada naime čovjek nije dobar, makar želio biti dobar, ako Bog ne prebiva u njemu: jer nitko nije dobar osim jedinoga Boga. Valja pak da same sebe uvijek istinito optužujemo. Kad naime tko samoga sebe ne kori, gubi vlastitu plaću.”g 32g Bl. Antun običavao je govoriti svomu učeniku: „Ako težiš za šutnjom, nemoj smatrati da vježbaš krepost, nego priznaj da si nedostojan govoriti.”h 33h Opat Antun, klonuvši u razmatranju dubine Božjih sudova, zamoli govoreći: „Gospodine, kako to da neki umiru u kratkom vremenu svoga života, a neki dožive duboku starost? I zašto su neki oskudni, a drugi se bogate imecima? I kako su nepravedni bogati, a pravedni pritisnuti siromaštvom?” I dođe mu glas koji reče: „Antune, pazi na samoga sebe; jer ovo su sudovi Božji i ne dolikuje da ih ti znaš.” i 34 i Stara je naime i divljenja vrijedna izreka bl. Antuna da monah koji nakon zajedničarskoga života nastoji dosegnuti vrhunce uzvišenije savršenosti te je, usvojivši prosudbu razboritosti, već sposoban stajati na vlastitom rasuđivanju i dospjeti do tvrđave pustinjaštva, nipošto ne smije od jednoga čovjeka, makar bio i najveći, tražiti sve vrste kreposti. Jedan se naime resi cvjetovima znanja, drugi se čvršće utvrđuje načelom razboritosti, treći se temelji na ozbiljnosti strpljivosti; jedan se ističe krepošću poniznosti, drugi uzdržljivosti; jedan se krasi milošću priprostosti; ovaj se nad ostale uzdiže velikodušnošću, onaj milosrđem, ovaj revnošću u bdjenjima, onaj šutljivošću, a onaj marljivošću u radu. I zato monah koji želi sabrati duhovni med mora poput najrazboritije pčele sabirati pojedinu krepost od onih koji je prisnije posjeduju i brižljivo je pohranjivati u posudu svojih grudi: niti treba istraživati čega netko ima manje, nego promatrati samo to što ima od kreposti i revno to ubirati. Kad bismo naime htjeli sve posuditi od jednoga, ili bi se teško, ili se zasigurno nikada ne bi mogli pronaći prikladni uzori za nasljedovanje.

a Kasijan, Collatio 9, pogl. 31, gdje to pripovijeda opat Izak. Prvi dio izvađen odatle nalazi se u 4. knjizi djela De Vitis Patrum, pogl. 58, na kraju.
b Kao da naime ne misli ni na što drugo osim na Boga. Tko može shvatiti, neka shvati i neka zahvali Bogu.
c Pelagije, knj. 5, knjiž. 17, br. 1; sv. Efrem, Izreke 5.
d Isti Pelagije, ondje, br. 3. Ovo je pak sv. Amon, čiju je dušu sv. Antun vidio kako se uznosi na nebo, kao što je rečeno u životopisu, pogl. 14.
e Pashazije, knj. 7, pogl. 13, br. 1; Rufin, knj. 3, br. 128; Pelagije, knj. 5, knjiž. 13, br. 80, pod imenom nepoznatoga starca.
f Pelagije dodaje: uz žrvanj koji se okreće, životinja bi se okrenula, itd.
g Pashazije, knj. 7, pogl. 32, br. 1.
h Pelagije, knj. 5, knjiž. 13, br. 1. i Kasijan, knj. 5 djela Institutiones, pogl. 4; sv. Atanazije gore u životopisu, br. 6 i 8.

Ljubav prema bližnjemu i njegovo poučavanje.

a Dogodila se jednom kušnja bratu u zajednici opata Ilije, te izbačen odande ode u goru k opatu Antunu. I kad je ostao neko vrijeme kod njega, posla ga natrag u zajednicu iz koje je bio izišao. A oni ga, ugledavši ga, ponovno izbaciše: on slično pođe k opatu Antunu govoreći: „Nisu me htjeli primiti, oče.” Posla dakle starac k njima govoreći: „Lađa je pretrpjela brodolom na pučini i izgubila teret koji je nosila, te je s mukom prazna lađa dovedena do kopna. Hoćete li vi dakle potopiti lađu spašenu na kopno?” A oni, spoznavši da ga je opat Antun poslao natrag, odmah ga primiše.b 36b Dogodila se nekomu bratu pogreška u samostanu: i dok su ga ostali korili, pošao je k opatu Antunu. A braća ga sustigoše želeći ga vratiti natrag i počeše mu predbacivati pogreške. On je pak poricao da je počinio pogrešku. Zatekao se ondje opatc Pafnucije, kojemu bijaše nadimak Kefala, te je u skupštini braće iznio ovakvu nečuvenu prispodobu: „Vidio sam”, reče, „na obali rijeke čovjeka utonula u mulj sve do koljena: dođoše pak neki da ga pruženom rukom izvuku, pa ga gurnuše sve do vrata.” Tada bl. Antun o bl. Pafnuciju reče: „Evo čovjeka koji uistinu može spašavati duše.” Skrušeni tom njegovom riječju, braća učiniše pokoru i pozvaše natrag u samostan onoga koji je bio otišao.d 37d Reče ponovno: „Od bližnjega dolazi život i smrt: ako naime pridobijemo brata, pridobit ćemo Boga; ako pak sablaznimo brata, protiv Krista griješimo.”e 38e Reče brat opatu Antunu: „Moli za me.” A odgovori mu starac: „Niti ti se ja smilujem, niti Bog, ako se sam za sebe ne pobrineš i ne zamoliš od Boga.”f 39f Upitao je neki brat bl. Antuna govoreći: „Što je ogovaranje, a što je suditi drugoga?” On odgovori: „Ogovaranjem se u svemu naziva svaki zao govor koji se netko ne usuđuje izreći u nazočnosti svoga brata; a suditi znači kad tko za nekoga kaže: Taj je brat trgovac i lakomac, i ostalo.”

IZ DJELA VITAE PATRUM. To je suditi bližnjega. Osudio si takve postupke, a to je gore od ogovaranja.g 40g Jednoga vremena, kad je sv. Atanazije, aleksandrijski biskup, doveo bl. Antuna u grad radi pobijanja heretika, dođe k njemu Didim, najučeniji muž, slijep na oči. I dok su mnogo razgovarali o Svetom pismu, među ostalim razgovorima koje su vodili o svetim knjigama, dok se Antun divio njegovoj nadarenosti i hvalio oštroumnost njegova duha, zapitavši reče mu: „Zar nisi žalostan što nemaš tjelesnih očiju?” A kad je on od stida šutio, Antun ga po drugi i treći put upita te naposljetku izvuče iz njega da priprosto prizna tugu svoga duha. Njemu Antun reče:h „Čudim se da razborit muž tuguje zbog gubitka one stvari koju imaju mravi, muhe i komarci, a ne raduje se radije posjedovanju onoga što su zaslužili sveci i apostoli. Mnogo je naime bolje gledati duhom nego tijelom, i posjedovati one oči u koje ne može upasti trun grijeha, i nego one koje samim pogledom kroz požudu mogu čovjeka baciti u propast pakla.”

41 k Bio je neki pustinjak po imenu Pior, od drevnih otaca, kojega je bl. Antun kao mladića poučio u svetom monaškom naumu: boravio je pak kod bl. Antuna nekoliko godina. A kad mu je bilo dvadeset i pet godina, ode na drugo skrovito mjesto pustinje kako bi živio kao samotnik, uz volju i pristanak bl. Antuna. I reče mu sv. Antun: „Idi, Piore, i stanuj gdje htjedneš, a kad ti Gospodin nekom razumnom prigodom objavi, doći ćeš k meni...” Njegova sestra, budući da je bila udovica i imala dva sina već mladića, posla ih u pustinju da potraže njezina brata Piora. Kad su oni obišli različite samostane tražeći ga, jedva ga naposljetku pronađoše i rekoše mu: „Mi smo sinovi tvoje sestre, koja s prevelikom željom čezne vidjeti te prije svoje smrti.” On pak nije pristao na njihovu molbu. Pođoše stoga mladići k čovjeku Božjem bl. Antunu, iznoseći mu razlog zbog kojega su došli. Posla pak bl. Antun i pozva ga k sebi te mu reče: „Zašto, brate, toliko vremena nisi došao k meni?” On odgovarajući reče mu: „Zapovjedio si mi, preblaženi oče, da dođem k tebi kad mi Gospodin nekom prigodom objavi, i evo sve dosad nije mi bilo objavljeno.” Reče mu bl. Antun: „Idi, da te vidi tvoja sestra.” Tada uze sa sobom drugoga monaha i pođe k mjestu i kući svoje sestre: i stojeći vani pokraj vrata dvorišta, zatvorenih očiju, stajao je da ne bi vidio svoju sestru. Ona pak došavši baci se pred njegove noge, jer se od prevelike radosti gotovo ugušila. Reče joj Pior: „Evo, ja sam Pior, tvoj brat, gledaj me dakle koliko hoćeš”: i nakon toga odmah se vrati u pustinju u svoju ćeliju. To je pak učinio kako bi poučio monahe da im se ne daje dopuštenje da, kad im se prohtije, posjećuju svoje roditelje ili rođake.

42 l Došao je jednom opat Hilarion iz Palestine k opatu Antunu na goru, i reče mu opat Antun: „Dobro došao, Danice, koja ujutro izlaziš.” A reče opat Hilarion: „Mir tebi, stupe svjetlosti, koji podupireš krug zemaljski.” m i plemenita žena Aristeneta.

43 m Aristeneta, supruga Elpidija, koji je poslije bio pretorijanski prefekt, veoma plemenita među svojima, vraćajući se sa suprugom i troje djece od bl. Antuna, zadržala se u Gazi zbog njihove bolesti. Ondje su naime sluge Božje istodobno oboljele od polutrodnevne groznice te su svi bili otpisani od liječnika. Majka se naričući bacila na tlo kod Hilarionove ćelije, učestalo vičući: „Hilarione, slugo Božji, vrati mi moju djecu; one koje je Antun čuvao u Egiptu, neka budu sačuvani od tebe u Siriji.”

a Pelagije, knj. 5, knjiž. 9, br. 1.
b Rufin, knj. 3, br. 138.
c Pafnucija Kefalu hvali Paladije, koji je boravio s njim, u pogl. 91, jer osamdeset godina nije imao istodobno dvije tunike te je poznavao Sveto pismo kao „θεοδίδακτος”.
d Pelagije, knj. 5, knjiž. 17, br. 2.
e Isti, knjiž. 10, br. 3.
f Dodatak djelu Vitae Patrum, pogl. 20, br. 13.
g Rufin, knj. 3, br. 218, iz 33. poslanice sv. Jeronima Kastruciju. Njihov susret navode isti Rufin, knj. 2 djela Historia Ecclesiastica, pogl. 7, i Sokrat, knj. 4, pogl. 20. Ondje se pogrešno čita „u vrijeme Valensa” umjesto „Konstantina”, kao što je rečeno u Prolegomenima, § 4, i u životopisu, br. 91.
h Rufin u djelu Historia Ecclesiastica: Raduj se jer imaš oči kakve imaju anđeli, kojima se gleda Bog i po kojima ti se pali veliko svjetlo znanja; na te oči aludira sv. Jeronim u predgovoru Didimovoj knjizi De Spiritu Sancto i u 32. poslanici Abigaju. i Sljedeće nedostaje u poslanici sv. Jeronima. k Rufin, knj. 3, br. 31. l Pelagije, knj. 5, knjiž. 17, br. 4. m Sv. Jeronim u djelu Vita S. Hilarionis. Niže se Aristeneta ponovno naziva prefektovom suprugom, gdje je ponovno namjeravala poći k sv. Antunu, da je sv. Hilarion, božanski poučen o njegovu preminuću, nije na to upozorio. Amijan u 23. knjizi piše da je Elpidije potekao iz Paflagonije i da je promaknut u prefekturu.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

17. siječnja Kalendar godine