§ 1. Različita podjela Egipta. Rodno tlo sv. Antuna.
Egipat, iz kojega je redovnički život povukao svoje podrijetlo, pisci različito opisuju, dijele i omeđuju. Među njima osobito Strabon u 17. knjizi djela Geographia, Dionizije Aleksandrijski ἐν τῆς οὐκουμένῆς περινηγήσει, kojega je protumačio nadbiskup Eustatije u 28. poglavlju i sljedećima, Plinije u 5. knjizi djela Hist. natur; poglavlja 9 i 10, Diodor Sicilski u 1. knjizi djela biblioth. histor. i Ptolemej u 4. knjizi djela Geographia, poglavlje 3, svi stari pisci i stariji od Antunova vremena. Nešto od njih, osobito iz Strabona, nužno prenosimo ovamo, jer su suvremenicima mjesta podviga sv. Antuna slabo poznata, budući da je gotovo uklonjen pristup tim pokrajinama kojima su već tolika stoljeća zavladali barbari te se među sobom rugaju mržnjama i ratovima gorima od građanskih među kršćanima.
2 Nil protječe Egiptom od juga prema sjeveru i godišnjim izlijevanjem ga čini plodnim, a time i nastanjivim. Što god je uzdignutije od njegova toka, to je s obje strane, kamo gleda na istok i kamo gleda na zapad, pustinja zbog oskudice vode, pa je stoga prazno od obrađivača. Zemlje pak koje se oko obiju obala natapaju rijekom rijetko dobivaju neprekinutu nastanjivu širinu sve do tristo stadija. Stari su samo ono tlo koje se, natapano Nilom, nastanjuje od mjesta najbližih Sijeni sve do Sredozemnoga mora nazvali egipatskim. Oni koji su živjeli pod kraljevima Ptolemejima sve do rimskih careva dodali su sve što leži između Crvenoga mora i Nila i nazvali to Arabijom; a Libijom ono što gleda prema zapadnom suncu: kozmograf Ptolemej narode je nazvao Διζυζεγύπτιοι i 'Δραβαγύπτιοι. Egipt natapan Nilom podijeljen je na tri dijela: na Donji, Srednji i Gornji Egipat. Donji se češće naziva Egipat u užem smislu, a drugdje i Delta te i Augustamnika: srednji Ptolemej naziva Heptanomija, Dionizije Heptapolis, a poslije, prema svjedočanstvu Eustatija, car Arkadije Arkadijom: gornji Tebaida, ili Tebaida. Granice pojedinih dijelova prikazuju karte Ptolemeja, Ortelija i jedina koju je Rosweyde umetnuo u knjigu de Vitis Patrum, ali manje jasno.
3 Paladije u poslanici Lauzu raspoređuje boravišta monaha u četiri kao pokrajine: Egipat, Libiju, Tebaidu, Sijenu. S Paladijem se slažu Rufin, Kasijan i drugi koji su gotovo u isto vrijeme napisali Vitae Patrum; ali Libiju češće nazivaju Sketom, a Sijenu Gornjom Tebaidom. U Arabiji susjednoj Egiptu kaže se da je živio opat Ivan Perija, kod Pelagija u 3. knjizi, 6. knjižici, 7. poglavlju. Te su granice pripadale Saracenima, kako je rečeno 14. siječnja kad smo govorili o pokolju Sinajaca i Rajtunaca, i bile su izložene njihovim pustošenjima. Sketa, Skit i Skicij, kod Ptolemeja Skitska oblast, dio je Libije, i stoga se posvuda razlikuje od Egipta u Vitae P.P; knjiga 3, brojevi 22, 93 i 146, knjiga 5, knjižica 5, brojevi 21 i 35, knjižica 8, broj 10, knjižica 10, brojevi 39 i 109, knjižica 13, broj 4 i knjižica 17, brojevi 8 i 17, knjiga 7, poglavlje 33, broj 2 i poglavlje 42, broj 4. Na tim se mjestima posvuda opisuje dolazak, odlazak, bijeg iz Egipta u Skit, ili obratno iz Skita u Egipat. Odvaja se Sketa od Egipta močvarama Mareotidom i Meridom te gorama Nitrijom i Fermom. Meridi se čini susjednom gora Ferma u Egiptu, kod Paladija u 23. poglavlju, koja odvodi u prostranu pustinju Skete, a u 7. poglavlju uz Mareotidu s juga leži gora Nitrija, u kojoj počinje ona pustinja koja se iza pustinje Skete proteže do Etiopije. U toj su pustinji Kelije, o kojima je bilo riječi uz životopis sv. Makarija Egipatskoga 15. siječnja, i selo Nitrija, gdje nastaje salitra, koja je mjestu dala ime ili ga je od njega primila. Nedaleko od toga sela nalaze se samostani, odnosno šatori pedesetorice nitrijskih anahoreta, od kojih su jedni domoroci, a drugi pridošlice. Paladije u 69. poglavlju one naziva ἐγγωρίσως, rođenima u samome mjestu, a ove ξένως, gostima, odnosno strancima. Čini se da te i ostale monahe Skete i Libije sv. Atanazije u uvodu u životopis sv. Antuna naziva stranim braćom. Na grčkom tōv̄ ἐν τῇ ξένη Μοναχούς, i smješta ih izvan Egipta, hvaleći ih što se ustrajnošću u kreposti nastoje izjednačiti s egipatskim monasima i nadmašiti ih, kako će se opširnije reći uz prolog.
4 Egipat, kako isključuje Tebaidu i Libiju, odnosno Sketu, kod Atanazija, Paladija i drugih pisaca toga doba proteže se nešto šire nego kod Ptolemeja i gore navedenih kozmografa Donji Egipat, odnosno velika Delta: zato što on uključuje dio Heptanomije, odnosno Arkadije. Stoga se memfitski, arsenoitski i afroditopolitski nom ubrajaju u Egipat kod sv. Jeronima u djelu vita S. Hilarionis i kod Rufina u 2. knjizi djela de Vit. Pat; poglavlje 18.
Donja Tebaida, Ostala mjesta Heptanomije pribrajaju se Tebaidi, koja se u djelu vita S. Pauli Eremitæ naziva donjom. To Rufin izjavljuje o Herakleji u 2. knjizi, poglavlju 16, o Oksirinhu u 5. poglavlju i o Hermopolisu u 7. poglavlju, a Paladije o Antinoji u 96. poglavlju, te niže sv. Atanazije pod brojem 77 o istočnoj strani Nila, gdje su bili gora i samostan sv. Antuna, o kojima u § 2. Slijedi zatim Gornja Tebaida, koju zatvaraju Sijena i mjesta Tabenijota. O njoj drugdje: ovamo ništa ne spada, budući da je sv. Antunu božanskom opomenom bilo zabranjeno povući se u nju, broj 65.
Domovina sv. Antuna, 5 Sozomen u 1. knjizi, poglavlju 13, ovako izražava rodno mjesto sv. Antuna: Έγένετο δὲ οὐτος 'Αιγύπτιος, τῷ γένει τῶν Εὐπατρυδῶν ἀπὸ Κωμὰ. Κώμη δὲ οὐτη όμου Ψραχλείας τοῖς παρ' 'Αιγυπτίος 'Λρκασι. To je Christophorson ovako preveo na latinski: On bijaše doduše podrijetlom iz roda patricija koji su nastanjivali Komu (to je selo blizu Herakleje kod Arkadijaca susjednih Egipćanima). U Scaligerovu primjerku čita se: Κώμη δὲ οὐτη νόμου Ψραχλείου. To je selo herakleotskoga noma. Nicefor u 8. knjizi, poglavlju 4: Ψν δὲ οὐτος τῷ γένει' Αιγύπτιος, τὰ πρῶτα τῆς πατρίδος φερόμενος ἀπὸ κώμες οὐτω λεγομένης Κωμὰ. Ο μορος δ' οὐτη Ψραχλεία τῶν παρ' Αιγυπτίος Αρκαδῶν. Bijaše pak on rodom Egipćanin, zauzimajući prva mjesta u svojoj domovini, rođen u selu koje se tako zvalo Koma, a ono je susjedno Herakleji Arkadijaca koja je kod Egipćana. Sv. Atanazije: 'Αυτώνιος γένος μὲν τὴν Αιγύπτιος, εὐγενῶν δὲ γονέων καὶ πριουσίαν αὐταρκη κέπτημένων καὶ χριστιανῶν. Što je Evagrije ovako preveo: Antun, rođen od plemenitih i pobožnih roditelja, bijaše podrijetlom u Egiptu, itd. Uostalom, mjesta ne spominje osim pod brojem 8, gdje ga naziva selom: Počinjući, kaže, i sam samački život, boravio je na mjestima malo udaljenijima od sela: na grčkom: ἴρξατο καὶ αὐτος μένει ἐν τοῖς πρὸ τῆς κώμης τόποις, i pod brojem 18, povukao se u grobove nedaleko od sela, gdje na grčkom stoji: ἀπήρχετο εἰς τὰ μακρὰ τῆς κώμης τυγχώνουσα μνήματα, povukao se u grobove udaljene od sela. Možda je Koma ovdje uzeta kao opća imenica, kako nagađa Ortelije u djelu Thesaurus geographicus, pa je zatim tako nazvana po antonomaziji zbog slavnoga glasa sv. Antuna; na taj je način Epifanije Skolastik kod Kasiodora u 1. knjizi djela hist. Tripart; poglavlju 11, čini se razumio navedeno Sozomenovo mjesto: Bijaše pak Egipćanin, kaže, rođen od ugledna roda, u selu smještenu u mjestu Herakleji kod Egipćana. Rođen je dakle sv. Antun i započeo je kao mladić anahoretski život ili u herakleotskom nomu (koji je na najslavnijem otoku Nila na lijevom zavoju rijeke imao Ψραχλέους πόλιν μεγάλην, kako je naziva Ptolemej, veliki grad Herakleju) ili nasuprot tome gradu, izvan otoka u arsenoitskom nomu; jer se ovaj gotovo pripisivao Egiptu, a onaj Tebaidi: a Antun se čini Egipćaninom ne samo po rodu, nego i po rođenju, i doista je ona ustanova življenja ἀναχωργιζῶς uz vlastite kuće prije toga ponajviše bila u običaju kod Arsenoita, kako se kaže u § 3.
§ II. Dvostruka pustinja, gora i samostan sv. Antuna.
Istražujemo dvije pustinjske gore u kojima je (prešavši mladost i na neki način kućnu ἀναχώρησων te predigre strožega vježbanja) proveo preostalih sedamdeset godina života. Ostavivši domovinu, piše pod brojem 22 da se povukao u pustinju i, pregazivši Nil, skrenuo k obližnjoj gori smještenoj na njegovoj istočnoj obali te ondje nastanio pustu utvrdu. Nagađamo da ta pustinja leži između gradova Memfisa, Babilona i Afroditopolisa, ispod otoka herakleotskoga noma: jer je tu pustinju tri godine nakon smrti sv. Antuna nastanio sv. Hilarion, u kojoj je naime prije toga kod sv. Antuna, promijenivši svjetovno odijelo, obavio novicijat redovničkoga života kroz gotovo dva mjeseca, oko 306. godine Kr; kad je ovaj prvi put počeo graditi samostane, kako će se opširnije reći 21. listopada te ovdje u § 4 i 6. Ta je ista pustinja najbliža arsenoitskoj prefekturi, koju je sv. Antun odatle pohodio (broj 26), u kojoj su, kao i u ovoj pustinji, poslije sagrađeni veoma mnogi samostani. Rufin u 2. knjizi djela de Vitis Patrum, poglavlju 18, našao je kod Arsenoita Serapiona, oca deset tisuća monaha, i nebrojena mnoštva monaha u krajevima Memfisa i Babilona.
7 Naposljetku, put koji se odavde opisuje do druge gore smještene u unutarnjoj pustinji isti je onaj kojim se čita da je sv. Hilarion došao iz Afroditopolisa. Njega je sv. Antun prešao za tri dana i noći, broj 66, a sv. Hilarion je iz Afroditopolisa za tri dana kroz prostranu pustinju stigao do te gore. Ta se prostrana pustinja niže pod brojem 71 naziva suhim putem bez pitke vode; na kojem je jedan od braće umro od žeđi, drugoga je sv. Antun, spoznavši tu pogibelj s neba, oslobodio pod brojem 79, a sam je, idući ponovno posjetiti samostane prve gore, da ne bi sa svojom pratnjom poginuo od žeđi, molitvama izmolio izvor, broj 71. I u djelu vita S. Hilarionis đakon Baisan iz Afroditopolisa, unajmljujući brze deve, zbog oskudice vode u pustinji običavao je voditi one koji su išli k Antunu. Naposljetku će sam položaj druge gore potvrditi rečeno.
8 Gora dakle sv. Antuna, nazvana ἀντονομαστιζῶς, na kojoj je i preminuo, pružala se u unutarnju pustinju, prema Arabiji, odnosno Crvenom moru: a ipak nije bila udaljena od rijeke Nila više od tridesetak milja, prema svjedočanstvu Paladija u 25. poglavlju, smještena na istočnoj strani herakleotskoga noma, nedaleko od grada Angira, kako ga naziva Ptolemej, ili Ankira, kako ga naziva Stjepan, za koji nagađamo da je u vrijeme sv. Antuna bio ili razoren ili sveden na selo, zato što o njemu nema spomena u djelu Vitae Patrum niti kod drugih pisaca toga doba. Od grada Angira, odnosno istočne strane Nila, nalazi se Troička gora, kod Ptolemeja udaljena tridesetak milja od rijeke, nazvana Troički kamen: da je ona ista kao i ova gora sv. Antuna, pokazuje sama udaljenost. Tu goru ovako opisuje Strabon u 7. knjizi: Τρωικὸν πετρωδες ικανὸς ὁρος, καὶ σπηλεις ὑπ' αὐτῶ, καὶ κόμη πλησίον, καὶ τούτοις καὶ τῶ ποσαμῶ Ερωία καλουμένη. Troička prilično kamenita gora, i špilje pod njom, i selo blizu, i njima i rijeci najbliže zvano Troja. Isto donosi Stjepan iz Strabona. Ortelije na staroj karti Egipta smješta selo Troju iznad grada Angira uz Nil; ali s time što protiv autoriteta starih pisaca Troičku goru još više udaljuje i smatra je najbližom Klimaksu koji Orosije smješta u Donjem Egiptu s juga (kako primjećuje u djelu Thesaurus), nipošto se s njim ne slažemo. Ali, da se ne prepiremo oko imena, udaljenost i jednak položaj obiju pokazuju da je gora koja se kod Strabona, Ptolemeja i Stjepana zove Troička poslije u djelu Vitae Patrum nazvana gorom sv. Antuna.
9 Stjenovita, kaže sv. Jeronim u djelu vita S. Hilarionis, i visoka gora otprilike tisuću koraka, u svom podnožju istiskuje vode, od kojih jedne pijesak upija, a druge spuštajući se u niže predjele malo-pomalo tvore potok. I niže: Na visokom vrhu gore, onima koji su se gotovo kao po zavojitim stubama uspinjali s veoma teškim naporom, vidjele su se dvije ćelije iste veličine, u kojima je, bježeći od mnoštva posjetitelja i društva svojih učenika, boravio. A one su, uklesane u živu stijenu, imale samo dodana vrata. I Paladije, očevidac, naziva je u 74. poglavlju visokom gorom koja se nadvija nad rijekom, veoma strašnom i strmom, u kojoj je vidio monahe učenike sv. Antuna, o kojima u § 8, kako žive u špiljama. A niže pod brojem 66 kod sv. Atanazija naziva se veoma visokom gorom, u čijem je podnožju tekao izvor slatke vode. Strabon piše da se u toj gori vadilo kamenje od kojega su sagrađene piramide. Evo kamenite gore, špilja pod njom i potoka. Naposljetku, da ništa ne nedostaje, ondje gdje je nekoć blizu Nila bilo selo Troja, ondje je možda bilo imanje prebogatoga Pergamija, koje se spominje u djelu vita S. Hilarionis i u bilješkama niže uz 20. poglavlje, ili ono obližnje selo kamo je Antun najprije htio poslati Pavla Priprostoga, kako piše Paladije u 28. poglavlju i niže u djelu Apophth; pogl. 8, kamo je poslao i drugoga monaha da kupi mesa, kako donosi Pelagije u 3. knjizi, 6. knjižici, broju 3, Apoph; br. 1 (osim ako se na jednom ili drugom mjestu ne označava sam grad Angira), ili svakako samostan ondje sagrađen i nazvan Pisper, Pispir ili Pispiri, kod Paladija u 15. poglavlju. Rufin u 2. knjizi djela hist. Eccles., poglavlju 8, kaže: Pispiri, koji se naziva Antunova gora. Onamo je k sv. Antunu Eulogije iz Aleksandrije lađicom dovezao osakaćenoga čovjeka. Pallad; pogl. 26, Paschas; pogl. 19, broj 3 i u djelu Apophth; pogl. 7.
10 Sv. Atanazije posvuda u životopisu ovdje prepoznaje dvostruku goru, unutarnju i vanjsku. Ona unutarnja, visoka i stjenovita, udaljena oko trideset milja od Nila, drago boravište kreposti niže pod brojem 112 i unutarnje arhisterij pod brojem 108, u kojem je sjedeći Antun bio obasjan božanskim viđenjima, brojevi 78, 79, 87 i 104. Iz nje je u Pispiri, vanjsku goru i svoj samostan, odnosno samostan učenika, odlazio katkad nakon deset dana, katkad nakon dvadeset, a katkad nakon pet, kako je bilo korisno za dobrobit onih koji su dolazili u samostan, kako kod Paladija u 25. poglavlju pripovijeda Kronije; i u životopisu pod brojem 111: Došao je po običaju posjetiti braću koja su bila na vanjskoj gori. Ondje je primao strance i goste, bolesnicima dijelio zdravlje, pisao pisma carevima i drugima, raspravljao s filozofima, sa sucima vodio parnice optuženika, niže brojevi 81, 94, 103, 104 i 108. I ta se vanjska gora od same rijeke, veoma surovim putem, protezala prema unutarnjoj gori, tu i tamo ispresijecana ćelijama anahoreta. Tako u djelu Apophth; broj 35, sv. Pavlu Priprostomu načinio je ćeliju na tri ili četiri miljokaza od svoje ćelije. Neka bude dovoljno ovo što je rečeno o mjestima sv. Antuna, na temelju čega možeš ispraviti ili pojasniti korografsku kartu Rosweydea uz Vitae Patrum i Jakova Zieglera iz Landaua u Bavarskoj u djelu Terræ sanctæ et Ægypti descriptio, koji su u egipatsku Arabiju daleko prema Crvenom moru odbacili ovu goru sv. Antuna.
§ III. Prvo redovničko vježbanje u Egiptu. Sv. Atanazije niže u životopisu pod brojem 6, prije obraćenja sv. Antuna na redovnički odnosno anahoretski život, koje se, kako će se pokazati u § 4, dogodilo oko 270. godine Kr; priznaje da su u Egiptu postojali samostani, kakvi su bili tada kad je pisao nakon 360. godine Kr; premda ne tako brojni; i da su postojali anahoreti, ali koji su se poučavali nedaleko od svoga seoca, ne prodirući još u besputnu pustinju. Stari pisac djela Vita S. Pachomii, u prijevodu Dionizija Maloga, piše da je prije sv. Antuna bilo monaha, ali u usporedbi s 4. i 5. stoljećem rijetkih: Doista se tada (govori o sv. Antunu) govorilo da po Egiptu i Tebaidi još ima veoma malo monaha. Jer nakon progonstva okrutnih vladara Dioklecijana i Maksimijana (kad je sv. Antun, kako će se reći u sljedećem §, u pustoj utvrdi još uvijek živio kao samotnik, brojevi 22 i 23, bez ikakvih monaha pridruženih sebi u zajednicu svetijega života) ušlo je mnoštvo naroda, kako je božanski unaprijed određeno, i plodnost Crkve počela je donositi najobilnije plodove, itd. I niže, blizu sela Hinoboskija u Gornjoj Tebaidi, unutar tajni pustinje, stariji od Antuna ili svakako njegov vršnjak živio je sv. Palemon, kako je rečeno 11. siječnja.
12 Njihov početak od esena, iz Filonova djela lib. de vita contemplativa, izvode sv. Jeronim u djelu lib. de scriptor. Eccl. pod Markom i Filonom; sv. Epifanije u 29. krivovjerju, Euzebije, Kasijan, Sozomen, Nicefor, Beda i drugi, koje navodi i slijedi Baronije u 1. svesku, za 64. godinu Kr; brojevi 3 i 4. Belarmin u 2. svesku djela Controvers; 2. knjizi de monachis, poglavlje 5, i Prosper Stellartius u djelu de fundamine ordinum monasticorum, poglavlja 6 i 7, o čemu ćemo mi 25. travnja opširnije raspravljati u djelu Acta S. Marci. Što se ovamo odnosi, izvan zidina u vrtovima i selima živjeli su samotnici te su imali svete kuće koje su nazivali τευνεία i ροναστήρια, u kojima su se posvećivali otajstvima svetoga života: i to oko Aleksandrije uz jezero Mariju, štoviše po pojedinim prefekturama, καὶ ἐκαστον τῶν καλουμένον κόμον. Od njihovih potomaka bio je Frontonije kod Nitrije, opat sedamdesetorice braće, trinaeste godine vladanja cara Antonina, oko 150. godine Kr; cijelo stoljeće prije rođenja sv. Antuna, kako ćemo opširnije reći 14. travnja. Goru Fermu ponajviše esenima pripisuje Ortelije. Štoviše, da je ondje, a osobito u arsenoitskom nomu, sve do vremena sv. Antuna taj običaj opstao, posve uvjerava 1. knjiga djela de promissis sv. Dionizija, aleksandrijskoga biskupa, kod Euzebija u 7. knjizi djela hist. Eccl., poglavlju 19, gdje se preko svake mjere divi postojanosti braće, revnosti za istinu, spremnoj poslušnosti i razboritosti, jer su tako izvrsnim redom i s tolikom skromnošću pitali, raspravljali i s njim se slagali, itd., naposljetku su čistom savješću, iskrenim razmišljanjem te čistim i jednostavnim dušama prema Bogu odobravali ono što je bilo potvrđeno čvrstim razlozima i svjedočanstvima uzetima iz Svetoga pisma. Prenosi pak da su se ta braća kod Arsenoita ponajviše nastanila u pojedinim selima i raznim psalmima i himnima hvalila Boga, što će se 17. studenoga uz životopis sv. Dionizija potpunije izložiti. On je preminuo oko 12. godine cara Galijena, dok se sv. Antun odgajao pod stegom roditelja: tako da je onaj starac kojega je sv. Antun stekao kao učitelja samačkoga života pod brojem 6 možda bio jedan od onih s kojima je sv. Dionizije razgovarao.
13 Među samostane Egipta koji su bili podignuti prije nego što je Antun okupio ikakve zajednice svoje divne filozofije mogu se ubrojiti sveti samostani koje su ustanovili Julijan i Bazilisa: u kojima je sv. Julijan bio otac svete zajednice od oko deset tisuća monaha; a po sv. Bazilisi sjala je među djevicama i ženama uzvišenija pobjednička palma čistoće, kako se navodi u njihovim djelima koja je napisao očevidac, gore 9. siječnja, broj 10. Za te samostane doista ne bez vjerojatnoga razloga, s minejima i menologijima Grka te nekim latinskim rukopisima, nagađamo da su se okupili u Antinoji u Egiptu, ili radije u antinoitskom nomu, ponajviše na selu; ali su možda bili razoreni u Dioklecijanovu progonstvu, kad je sto četrdeset i četiri tisuće vjernika u Tebaidi okrunjeno mučeništvom, a sedamsto otjerano u progonstvo, kako smo u § 2 u predgovoru njihovim Djelima opširnije iznijeli. Čini se da naše mišljenje potvrđuje rasprava sv. Antuna s filozofima, u kojoj im predbacuje da su propovijedanjem sramotnoga križa pali pozlaćeni hramovi, što je učinio sv. Julijan, kako se opisuje u 12. poglavlju, niti je to sv. Antun, kao općepoznato zbog blizine mjesta i vremena, trebao opširnije pripovijedati. Donijeli smo 14. siječnja sv. Sabu, Izaiju i ostalih trideset i šest monaha ubijenih pod Dioklecijanom na arapskoj gori Sinaju, nedaleko od Egipta. Izostavljamo one koji su drugdje na zemlji njegovali redovnički život, premda ne proslavljen tako sjajnim glasom, tijekom prva tri stoljeća, koje ćemo raspršeno donositi u cijelom ovom djelu. Može se konzultirati Belarmin na navedenom mjestu i Stellartius u prvih šesnaest poglavlja.
14 A od onih koji su prodrli u besputnu pustinju začetnik je Pavao, prema svjedočanstvu sv. Jeronima u 22. poslanici Eustohiji, proslavitelj Antun, a prvak Ivan Krstitelj. Slaže se djelo vita S. Pachomii ovim riječima: Bl. Antun, budući da je bio nasljedovatelj velikoga Ilije i Elizeja, a također i sv. Ivana Krstitelja, s osobitom je revnošću slijedio tajne unutarnje pustinje i na zemlji je živio životom nebesnika iz ljubavi prema kreposti. I niže: Odatle su dakle oci monaha, divni muževi, nastali gotovo u svim krajevima, čija su imena zapisana u knjizi živih. Jesu li sv. Onufrije i onaj koji mu je bio učitelj anahoretskoga života živjeli u pustinji prije sv. Pavla i Antuna, reći će se 12. lipnja. No, prema piscu Sozomenu u 1. knjizi, poglavlju 13: Bilo da su Egipćani ili drugi bili začetnici ovoga pobožnog života, ono je svakako općepoznato među svima da je Antun, onaj veliki monah, savršenim pravilima pobožnosti i vježbama prilagođenima toj svrsi doveo ovu vrstu života do vrhunca. Da bi se to jasno stavilo pred oči čitatelja, smatrali smo da dob sv. Antuna treba usporediti s slijedom careva, kako koga ne bi prevarile bezobrazne i čudovišne laži krivovjeraca koji viču da je redovništvo nedavno izmišljeno, kao Filip Melanchthon u djelu Confessio Augustana, čl. 27 i drugi čije besmislice sjajno pobija Belarmin u navedenoj knjizi.
§ IV. Dob sv. Antuna uspoređena sa slijedom careva.
Magdeburški centurijatori u 4. centuriji, pogl. 6, i Kalvin u 4. knjizi djela Instit., pogl. 13, § 16, najstrože kore ustanovu pustinjaka jer su bili ubojice samih sebe prekomjernim postovima, kostrijetima i drugim dragovoljno preuzetim mučenjima. Neka uzmu pouku od Antuna, koji je sam nadživio dvadeset i više careva koji su se gotovo redom nasljeđivali, produljivši život do sto i pet godina, te je svojim primjerom poučio da post koristi zdravlju. Preminuo je, prema svjedočanstvu sv. Jeronima u djelu Chronicon, 19. godine cara Konstancija. Rođen je dakle za vladanja Decija 250. godine Kr; što isti svjedoči u Euzebijevu djelu Chronicon ovim riječima: Decije, pošto je ubio careve Filipa oca i sina, zbog mržnje prema njima pokreće progonstvo protiv kršćana. U Egiptu se rađa monah Antun. Decija, ubijenoga sa sinom 251. godine Kr; naslijedio je Gal Hostilije sa sinom Voluzijanom: kad su oni nakon dvije godine i četiri mjeseca bili pogubljeni, Emilijan je pao u trećem mjesecu vladanja. Vlast su ubrzo preuzeli Valerijan i njegov sin Galijen, od kojih je ovaj s ocem vladao gotovo sedam godina, a sam osam. Stoga je 268. godine Kristove Klaudije preuzeo carstvo, koje je, nakon što je on umro, a njegov brat Kvintil bio posječen, prešlo na Aurelijana 270. godine Kr. Sve do Klaudija, ili svakako do početaka Aurelijana, Antun je bio pobožno odgajan u očinskoj kući pod stegom kršćanskih roditelja: kad su oni preminuli, budući da je imao oko osamnaest ili dvadeset godina (broj 4), malo-pomalo usmjeruje duh k stjecanju evanđeoskoga savršenstva te započinje anahoretski život, malo udaljen od domovine, broj 6. Kad je ta vježba ojačala njegov duh usred đavolskih napada, željan veće samoće, izabrao je sebi boravište u grobovima mrtvaca još nešto udaljenije (broj 16) i ondje je ustrajao do 35. godine života, 285. godine Kristove, broj 20.
16 U međuvremenu su Rimskim Carstvom nakon Aurelijana upravljali Tacit, Prob i njegov brat Florijan, od 273. godine Kr. do 282. godine, koje je naslijedio Kar sa sinovima Karinom i Numerijanom, a kad je on s ocem poginuo, Dioklecijan je primio purpur 284. godine: u mjesecu rujnu sljedeće godine, nakon što je Karino ubijen, Dioklecijan je Maksimijana Herkuleja proglasio cezarom, a zatim 286. godine augustom: oni su oko 291. godine Kr. imenovali cezarima Konstancija Klora i Galerija Maksimijana Armentarija. U 19. i 20. godini Dioklecijana, 303. i 304. godine Kristove, toliko se bjesnjelo protiv kršćana, osobito u Egiptu, da su od toga progonstva egipatski Kopti otada brojali godine koje nazivaju godinama milosti i milosrđa, i proteklima od prijelaza mučenika, kako je rečeno 9. siječnja u predgovoru životopisu sv. Julijana i Bazilise, broj 11. Godine Kr 304., u mjesecu travnju, kad su se Dioklecijan i Herkulej dragovoljno povukli u privatni život, od cezara postadoše augusti i carevi Konstancije Klor i Galerije Maksimijan Armentarije. Što je u međuvremenu radio Antun? Prve godine Dioklecijana, 285. god. Kr; povlači se u pustinju (broj 20) pokraj Afroditopolisa i ondje u pustoj utvrdi, nekoć sagrađenoj na gori, samotnički ustraje dvadeset godina odvojen od ljudskih pogleda, čak i u vrijeme progonstva (broj 23), sve do 303. godine Kristove, koje se iste godine smatra da su cezarima proglašeni Konstantin Veliki, Sever i Galerije Maksimin, od kojih je ovaj potonji upravljao Istokom i Egiptom, okrutno bjesnio protiv kršćana i poklao nebrojene mučenike. Konstantin (da prešutim ostale) naslijedio je oca Konstancija početkom 306. godine Kr. kao cezar, a ubrzo ga je tast Maksimijan nazvao augustom. Na počecima Konstantinove vladavine, pošto je sv. Antun mnoge obratio na redovnički život, počeli su se graditi samostani (brojevi 23, 26) koji su na toj gori bili poput šatora ispunjenih božanskim zborovima onih koji pjevaju psalme, čitaju i mole, broj 38, gdje se među prvim njegovim učenicima vježbao sv. Hilarion oko 306. godine Kr; kako je jasno iz njegova životopisa. Dok je pak tiranin bjesnio protiv kršćana, Antun odlazi u Aleksandriju, hrabri mučenike (brojevi 60 i 61), stoji uz sv. Petra, aleksandrijskoga biskupa, koji umire za Krista; vraća se u prije podignuti samostan, br. 62. U međuvremenu su pobijeđeni Maksencije 312. godine Kr; sljedeće Galerije Maksimin, a treće Licinije, čijom je pogibijom 325. godine dan mir građanskim ratovima i Crkvi.
17 Sjaji Antun čudesima, broj 63. Zbog toga, obuzet dosadom zbog mnoštva posjetitelja (broj 64), bježi na goru koja mu je božanski pokazana, u unutarnju pustinju (brojevi 63 i 66), obrađuje zemlju za godišnju hranu, sije, žanje, melje i mijesi kruh sam na gori: posjećuju ga gosti, štoviše, i sam posjećuje prijašnje samostane te se ubrzo vraća na goru. U Pispiriju boravi sv. Pafnucije ispovjedalac, koji je zatim kao biskup Gornje Tebe biskup sudjelovao na Nicejskom saboru (kako ćemo reći uz njegov životopis 11. rujna) 323. godine Kr; pa se stoga nešto prije služio Antunovom stegom, premda se ne zna koje točno godine. Vidi Antun kako se Amonova duša nosi na nebo. Doveden od Atanazija, već biskupa, u Aleksandriju, ispovijeda svoju vjeru radi pobijanja krivovjeraca i raskolnika. To se dogodilo oko 330. godine Kr. ili malo poslije. Godine 333. Atanazije se pojavio na saborčiću u Tiru te je odatle bio prisiljen pobjeći Konstantinu, koji ga je 336. godine Kr. prognao u Trier. Cvate posjećenošću ljudi pispirski samostan sv. Antuna. U njemu Antun otpisuje caru Konstantinu i njegovim sinovima Konstansu i Konstanciju. Konstantin umire 337. godine Kr. na sam dan Pedesetnice. Sin Konstans, kojemu su pripali Italija, Sicilija, Afrika, Ilirik i Grčka, ubijen je blizu Pireneja 350. godine Kr. A Konstancije, kojemu su dopali Azija, Egipat i središnje pokrajine Istoka, nadživio je oba brata, Konstantina i Konstansa, te sv. Antuna. Pod njim je 339. godine Kr. Antun božanskim proroštvom opomenut o novoj, i to veoma strašnoj oluji koja prijeti narušiti mir Crkve. Dvije godine poslije, 341. godine Kr; pošto je Atanazije ponovno bio protjeran, na njegovo je mjesto postavljen Juraj Kapadočanin, koji je uz golem pokolj zauzeo Aleksandrijsku crkvu. Njega, ili svakako Balakija, egipatskoga vojvodu, pismima kori Antun, koji je već zbog starosti trebao tuđu pomoć te je petnaest godina prije smrti kao devedesetogodišnjak prihvatio službu dvojice braće, kojima je dopustio da s njim stanuju na unutarnjoj gori, naime od 340. godine. Iste je godine kao devedesetogodišnjak posjetio sv. Pavla, kako smo rekli 10. siječnja uz njegov životopis, ili svakako nekoliko godina stariji od devedeset, kako niže bilježimo uz 21. poglavlje, br. 113.
piše carevima:
predviđa progonstvo:
kao devedesetogodišnjak prihvaća tuđu službu:
umire 356. god. Kr.
18 Naposljetku, 19. godine Konstancija, prema svjedočanstvu sv. Jeronima u djelu Chronicon, monah Antun umire u pustinji u sto i petoj godini života. S Jeronimom se slaže Grgur iz Toursa u 1. knjizi djela Hist. Franc., pogl. 38, i Vincentije u djelu spec. hist., 14. knjizi, pogl. 14. Opširno ovdje Rosweyde u bilješci uz uvod u životopis sv. Antuna pokazuje da se Baronije služio iskvarenim rukopisom djela Chronicon i da se stoga u svim godinama pogrešno razilazi. Budući da je Konstancije naslijedio oca Konstantina, koji je preminuo na dan Pedesetnice 337. godine Kr; dan 17. siječnja, kojega će se niže u § 13 dokazati da je preminuo sv. Antun, nužno pada u 336. godinu Kristovu, 19. Konstancijevu. Njegovu smrt pod Konstancijem također smještaju Izidor Seviljski u djelu Chronicon, časni Beda u djelu lib. de sex mundi ætatibus, kao i uopće svi kronolozi.
§ V. Učenici sv. Antuna u Donjoj Tebaidi.
Tri učenika sv. Antuna,
Najprije istražujemo imena i djela onih koji su živjeli u Pispiriju i na gori sv. Antuna. Sv. Jeronim u djelu Chronicon, spomenuvši smrt sv. Antuna, malo zatim dodaje: „Sarmata, Amata i Makarije smatraju se glasovitim Antunovim učenicima.” Sarmate u djelu Vitae Patrum nigdje nema spomena. O njemu ponovno isti Jeronim u Chroniconu XX. godine Konstancija piše: „Saraceni provalivši u samostan bl. Antuna ubijaju Sarmatu.” Njegov se rođendan slavi u Martyrologium Romanum 11. listopada. Kronije kod Paladija u pogl. 25, niže u Apophthegmata br. 44, izvješćuje da su u samostanu sv. Antuna, koji je blizu rijeke, boravili njegovi učenici Makarije i Amata, u onome mjestu koje se zove Pisper, a u pogl. 26 u Apophthegmata br. 46 čini se da je ondje Makarije bio ekonom, odnosno upravitelj hrane koja se davala gostima: njega je sv. Antun običavao ispitivati o njihovu dolasku i kakvoći običaja, jesu li Egipćani ili Jeruzalemci; kako je ondje opazio Kronije da se dogodilo u vezi s Eulogijem, koji je čamcem iz Aleksandrije bio dovezao čovjeka bolesna od elefantijaze ili osakaćena, što se nužno zbilo prije Kristove godine 340. Od te su naime godine Amata i Makarije bili pozvani u unutarnju goru, pošto je možda Sarmata ostavljen za upravitelja samostana: i ondje su se oni, odijeljeni od sv. Antuna malenim razmakom, vježbali te mu u starosti služili, br. 113, od kojih je jedan u donošenju vode proveo s njime nemalo vremena, naime petnaest godina, br. 2 u proslovu. Ta su dva učenika izišla ususret sv. Antunu kad se vraćao od sv. Pavla, kojima je on po redu izložio sve što je doznao o Pavlu, kao gore u njegovu životopisu br. 14 i 16.
20 Njima je na samrti izrekao posljednje riječi, njima je povjerio oporuku i pokop svoga tijela, pred njima je (udijelivši im poljubac) izdahnuo: oni su tijelo, kako bijaše zapovjedio, umotano pokopali; što o obojici svjedoči i Kronije kod Paladija u pogl. 25. „Makarije i Amata”, kaže, „također su ga pokopali kad je usnuo.” Sv. Jeronim samo jednome pripisuje službu pokopa u životopisu sv. Pavla br. 1: „Amata pak i Makarije, Antunovi učenici, od kojih je prvi pokopao učiteljevo tijelo, i sada tvrde”, itd. U životopisu sv. Postumija kaže se da je Makarije pokopao učiteljevo tijelo. Ali ondje se nije tražio nikakav spomen Amate. Pošto su pokopali sv. Antuna, pobrinuli su se za ostale njegove naloge: kožuh i iznošeni plašt odnijeli su sv. Atanaziju u Aleksandriju, a drugi kožuh Serapionu u Tmuis: što se možda dogodilo tek pod carem Julijanom, kad je Atanazije nakon raznih progonstava stekao nešto mira i nastanio se u Aleksandriji; tada je od jednoga od njih dvojice, koji je sv. Antunu običavao donositi vodu, doznao ono što je napisao o njegovu životu, kako će se reći u § 8. Da su pak obojica bila na životu dok je pisao, nagovješćuje u br. 113 ovim riječima: „Nitko sve do današnjega dana, osim njih, ne zna gdje je položeno tijelo sv. Antuna.” I sv. Jeronim u životopisu sv. Antuna objavljenom rimskim stilom navodi još živuće svjedoke Amatu i Makarija, „koji”, kaže, „i sada tvrde da je neki Pavao Tebanac bio začetnik toga”, naime pustinjačkoga života. Jedan od njih dvojice napisao je životopis sv. Pavla, koji smo mi preveli s grčkoga, kao što je ondje u uvodu br. 6 dokazano.
21 Ivan Dadraeus, pariški doktor, u Euzebijevu izdanju koje je sam protumačio, bilježi uz gore navedeno mjesto iz djela Chronicon sv. Jeronima: „Sarmata, Amata i Makarije smatraju se glasovitim Antunovim učenicima”, da umjesto Amata možda treba čitati Amos, kojega pisci imenuju među Antunovim učenicima, štoviše kao prvoga. Naš je Andrija Schott u Jeronimovu primjerku kojim se služio pripisao da drugi ovoga Amatu zovu Amos: doista, ona koja se kod Paladija u pogl. 137 u ženskom samostanu u Antinoju zove Amma Talida, u Heraklidovu djelu Paradisus naziva se Amata, premda je to možda opća imenica i znači majku. Čini se pak da Paladije u pogl. 74 ovoga Amatu, učenika sv. Antuna, kojega drugi zovu Amata, naziva Amonas, a Rufin u 2. knjizi djela De Vitis Patrum, pogl. 13, Amon. „Vidjeli smo pak”, kaže Paladije, „u Tebaidi visoku goru koja se nadvila nad rijeku, veoma strašnu i strmu, i monahe koji ondje žive u špiljama. Njihov je pak otac bio Pitirion, koji je bio jedan od učenika sv. Antuna i treći koji je naslijedio to mjesto; on je doista činio mnoga čudesa i djelotvorno izgonio duhove. Budući da je naime naslijedio Antuna i njegova učenika Amonu, zasluženo je naslijedio i baštinu darova.” Gotovo isto ima i Rufin. Ovaj je dakle Amonas, Amon ili Amata nastanio unutarnju goru sv. Antuna kao neposredni baštinik: u njoj mu je služio za života i pokopao ga mrtva.
22 Vanjsku je goru za sebe izabrao, ili radije preuzeo, barem nakon ubojstva sv. Sarmate, Makarije; za tu smo goru rekli da se zove samostan u Pispiriju, u kojem je od sv. Antuna bio primio na upravljanje gotovo pedeset tisuća monaha, kako se čita u životopisu sv. Postumija, ali naslov životopisa pokazuje da treba čitati gotovo pet tisuća, jer se u njemu sv. Postumije, Makarijev nasljednik, naziva ocem pet tisuća monaha koji su stanovali od rijeke Nila sve do unutarnje gore na prostoru od gotovo trideset milja. U koje je pak vrijeme Pitirion naslijedio Amatu ili Amonu, a sv. Postumije Makarija, ne navodi se. Rufin u 2. knjizi djela Historia Ecclesiastica, pogl. 8, kaže da je u Pispiriju, koji se nazivao Antunovom gorom, vidio Pemena i Josipa te zaslužio da ga blagoslove njihove ruke. Ovoga Pemena u 5. knjizi djela De Vitis Patrum Pelagije latinski zove Pastor, a u 7. knjizi Pashazije Pimenije: je li on isti kao i Postumije, za kojega je Rosweyde uz njegov životopis u br. 1 zabilježio da se u drugim izdanjima zove Pastumije, raspravit ćemo uz životopis sv. Pemena 27. kolovoza. Rosweyde je sumnjao da su Pahomije i Postumije jedna te ista osoba, što nam se ne čini uvjerljivim. Ferarije u djelu Catalogus generalis razlikuje Pastora od Pemena i bilježi ga 25. srpnja; što je posve nevjerojatno. Pastoru se sv. Antun obraća kod Pelagija u knj. 3, sv. 3, br. 2, niže u Apophthegmata br. 6. O Makariju se raspravljalo 15. siječnja. O Amati ili Amoni raspravljat će se 26. siječnja.
23 Među monahe ovoga mjesta sv. Jeronim u životopisu sv. Hilariona ubraja Izaka i Peluzijana, od kojih je Izak bio Antunov tumač: a u životopisu sv. Taide spominje se opat Pavao stariji, učenik sv. Antuna, možda isti onaj Pavao Pripadnik jednostavnoga života, o kojem se govori u Apophthegmata pogl. 8.
§ VI. Učenici sv. Antuna po ostalom Egiptu.
Učenike sv. Antuna nabraja Rufin u 2. knjizi djela Historia Ecclesiastica, pogl. 4: „Oci monaha po zasluzi života i starine, Makarije i Izidor, te drugi Makarije, i Heraklid, i Pambo, Antunovi učenici, po Egiptu, a osobito u krajevima Nitrijske pustinje, smatrani su muževima za koje se vjerovalo da zajedništvo života i djela nemaju s ostalim smrtnicima, nego s višnjim anđelima.” Isti u djelu Invectiva 2 kaže: „Da dođem k učiteljima pustinje, gdje su Makarije, Antunov učenik, i drugi Makarije, i Izidor, i Pambo.” Sozomen iz Rufina, knj. 6, pogl. 20: „Čuli smo da su među egipatskim monasima bez sumnje prvaci bili dvojica Makarija, o kojima je prije bio spomen (knj. 3, pogl. 13, gdje se ipak ne kaže da su poučeni u stezi sv. Antuna), Pambo i Heraklid te ostali Antunovi učenici.” Isto je iz Sozomena prepisao Nicefor u knj. 11, pogl. 27. Gotovo se svi štuju među svecima: Makarije Aleksandrijski II., Egipatski i Izidor 15. siječnja, Pambo 1. srpnja. Heraklidovo ime još nismo pročitali u svetim kalendarima. Njega ponovno spominju Sozomen u knj. 3, pogl. 13, i Nicefor u knj. 9, pogl. 14. Izidor je, razgovaravši sa sv. Antunom, od njega doznao za mučeništvo sv. Potamijene, kako svjedoči Paladije u pogl. 3, navedenom 15. siječnja. Isti u pogl. 10 piše da je Pambo ovu krepost, da bude točan i savršen u govoru, uvježbao čak iznad Velikoga Antuna i iznad svih svetaca; čita se da se njemu Antun obratio kod Pelagija u knj. 3, sv. 1, br. 2, u Apophthegmata br. 21.
25 Što su dvojica Makarija učinila sa sv. Antunom, budući da je toga malo, ovdje ponavljamo. Aleksandrijski, kaže Paladije u pogl. 20, kad je kod velikoga muža i oca Antuna vidio probrane palmine grane koje je sam bio obradio, zatražio je od njega jedan snopić palminih grana. Reče mu pak Antun: „Pisano je: Ne poželi stvari bližnjega svoga.” I čim je samo to izgovorio, sve su se grane odmah osušile kao od vatre. Kad je to Antun vidio, reče Makariju: „Evo, Duh Sveti počinuo je na tebi i odsad ćeš mi biti baštinik mojih kreposti.” Egipatski se kod Rufina u 2. knjizi djela De Vitis Patrum, pogl. 28, naziva učenikom bl. Antuna, koji je posjedovao kao baštinu milosti i kreposti bl. Antuna; da to Rufin pogrešno pripisuje njemu, budući da je rečeno Aleksandrijskomu, kao što smo vidjeli, opazio je i Rosweyde ovdje u br. 49, koji smatra da je Paladije, kojeg je on u ovoj knjizi preveo na latinski, ovdje bio krivo shvaćen. Ali Pelagije u knj. 3, sv. 7, br. 9, ovako piše: „Došao je opat Makarije stariji (koji je Egipatski) k opatu Antunu u goru i, kad je pokucao na vrata, iziđe k njemu i reče mu: Tko si ti? A on reče: Ja sam Makarije. I zatvorivši vrata uđe i ostavi ga vani. A kad je poslije vidio njegovu strpljivost, otvori mu. I radujući mu se, govorio je: Dugo je vremena otkako sam te želio vidjeti slušajući o tebi. I iskazavši mu gostoljubivost, okrijepi ga; bijaše naime umoran od velikoga napora. Kad je pak pala večer, namoči sebi opat Antun nešto palmina lišća, i reče mu opat Makarije: Daj meni da i ja namočim što ću raditi. On pak reče: Nemam više. I načinivši veći svežanj, namoči ga. I sjedeći od večeri i razgovarajući o koristi duša, pleli su pletivo, a samo se pletivo kroz prozorčić spuštalo u špilju. I izišavši ujutro, sv. Antun vidje hrpu pletiva opata Makarija, zadivi se i, poljubivši njegove ruke, govorio je: Velika krepost izlazi iz njih.” Isto se čita gore 15. siječnja u njegovu životopisu.
26 Na koji su način ovi bili učenici sv. Antuna, ne predaje se. Ne priznaju ih među Antunovim učenicima navedeni 15. siječnja Sokrat ni Sozomen, ondje gdje opširnije izlažu njihova djela, prvi u knj. 4, pogl. 18 i 19, drugi u knj. 3, pogl. 13, kao i Nicefor u knj. 9, pogl. 14. Nigdje se također u djelu Vitae Patrum nijedan od ovih ne ubraja u učenike sv. Antuna, osim Makarija Egipatskoga na navedenom Rufinovu mjestu, gdje ipak postoji neka zabuna oko dvojice Makarija. Doista, svi koji bijahu vidjeli sv. Antuna radovali su se što ih nazivaju njegovim učenicima, ponajviše zato što su se ispovijedali sljedbenicima njegovih kreposti i redovničkoga ustanovljenja. Tako Rufin u 2. knjizi djela De Vitis Patrum, pogl. 25, naziva Kronija učenikom bl. Antuna, premda sam Kronije pripovijeda da je slučajno lutajući pustinjom stigao u Pispiri te tada bio tumač sv. Antuna i Eulogija. Paladije, pogl. 25, 26, 27; Pashazije, pogl. 9, br. 3, i u Apophthegmata pogl. 7.
27 Rosweyde uz Rufinovo mjesto u br. 49 i uz životopis sv. Pavla Pustinjaka u br. 6 želi da jedan od ove dvojice Makarija bude isti onaj za kojega smo prije rekli da je s Amatom stanovao kod sv. Antuna: štoviše, „posve je zamršena stvar”, kaže, „oko dvojice Makarija, da se raspozna koji je od njih bio učenik sv. Antuna”; i iznijevši različite razloge za obojicu, radije zaključuje da je Aleksandrijski bio Amatin drug; s čime smo se i mi (ako je uopće jedan od njih dvojice to bio) nekoć složili jer se nije činilo neskladnim. No kad se pomnije usporede djela pojedinih, smatramo da nijedan od njih nije bio Amatin drug. Prvo, zato što prije navedeni Sokrat, Sozomen, Nicefor, Kasijan, Jeronim i drugi pisci nigdje ne priznaju da je ijedan od njih dvojice služio sv. Antunu niti mu pridružuju Amatu kao nerazdvojnoga druga. Drugo, zato što Paladije, kojemu ponajviše valja vjerovati, ovoga Amatina druga odvaja od ostalih, kako će postati očito onomu tko čita pogl. 19, 20, 25 i 26. Pripisuju im se različita mjesta boravka, daleko udaljena od Antunova samostana, u Sketu i susjednim libijskim mjestima, Kelijama i Nitrijskoj pustinji, gdje su i umrli: Egipatski Kristove godine 391, a Aleksandrijski godine 404, kako je rečeno uz životopis Egipatskoga 15. siječnja. A onaj koji je bio Antunov učenik živio je u Tebaidi, isprva u samostanu Pispiriju, potom petnaest godina u unutarnjoj gori: napokon je nakon Antunove smrti upravljao istim samostanom i u njemu završio život, oko Kristove godine 370. ili malo poslije. Njegova je djela Paladije doznao samo iz Kronijeva pripovijedanja, premda je u Kelijama devet godina stanovao zajedno s Makarijem Aleksandrijskim. Neka dakle ovaj treći bude Makarije Tebanac. Doista, ime Makarije u tom je stoljeću bilo zajedničko mnogima, pa stoga i lako podložno zabuni. Tako je Makarija kojega je Rufin odvratio od astrologa, o kojem piše Genadije u pogl. 28 djela De Scriptoribus Ecclesiasticis, Baronije u djelu Notae uz 2. siječnja pomiješao sa sv. Makarijem Rimskim, čiji životopis postoji u 1. knjizi djela Vitae Patrum, a mi ćemo ga protumačiti uz dan 23. listopada, kao što je dobro opazio Rosweyde u bilješkama uz 36. poslanicu sv. Paulina Nolanskoga, a nakon njega Miraeus uz navedeno Genadijevo mjesto.
28 Među sketskim je monasima živio i Pior, kojega je bl. Antun još kao mladića poučio u svetom monaškom naumu. Rufin, knj. 3, br. 31, o kojem se raspravlja u pogl. 7, Apophthegmata br. 41. Opat Nisteron naziva se velikim prijateljem opata Antuna kod Pelagija u knj. 3, sv. 1, br. 11. Velikoga Ezisija i druge starce, suvremenike Velikoga Antuna, hvali Paladije u pogl. 7 i pogl. 30. Stjepan Libac bio je poznat bl. Antunu.
§ VII. Učenici sv. Antuna izvan Egipta. Monaštvo rašireno po svijetu.
Premnoge je, kaže Sozomen u knj. 1, pogl. 13, sv. Antun imao učenike, muževe doista najuglednije, od kojih su jedni u Egiptu i Libiji (o kojima se već raspravljalo), a drugi u Palestini, Siriji i Arabiji cvali velikom slavom. Jedan vrijedi za sve: Hilarion, koji je, promijenivši prijašnju odjeću, kako o njemu piše sv. Jeronim, ostao uz njega gotovo dva mjeseca, promatrajući red njegova života i ozbiljnost običaja: koliko je bio ustrajan u molitvi, koliko ponizan u primanju braće, strog u korenju, hitar u poticanju, i kako nikakva bolest nikada nije slomila njegovu uzdržljivost i oporost hrane. Zatim se s nekim monasima vratio u domovinu i ušao u pustinju koja na sedmoj milji od Majume, luke Gaze, za one koji idu obalom prema Egiptu skreće nalijevo. Gospodin pak bijaše Hilariona uzvisio do tolike slave da mu je i blaženi Antun, čuvši za njegov način života, pisao i rado primao njegova pisma. I kad bi god iz sirijskih krajeva k njemu došli bolesnici, govorio bi im: „Zašto ste se htjeli mučiti tako dalekim putem kad ondje imate moga sina Hilariona?” Je li u to vrijeme započeo i samostan Egipćana u Anazarbu u Ciliciji, o kojem piše Mosho u pogl. 51, ne istražujemo. Doista, Jeronim u njegovu životopisu tvrdi da prije sv. Hilariona nije bilo monaha u Siriji: „Još nisu”, kaže, „postojali samostani u Palestini, niti je itko prije sv. Hilariona poznavao monaha u Siriji. On je bio utemeljitelj i učitelj ovoga načina života i nastojanja u toj pokrajini. Imao je Gospodin Isus u Egiptu starca Antuna, imao je u Palestini mlađega Hilariona, Antunova učenika.” Njegovim primjerom, dodaje, po cijeloj su Palestini počeli nicati bezbrojni samostani i svi su monasi k njemu natječući se hrlili.
30 Da je pak Egiptu ostalo njegovo prvenstvo i u njegovo vrijeme, svjedoči sv. Ivan Zlatousti u 8. homiliji na Mateja, gdje blaženoga i Velikoga Antuna predstavlja najbližim apostolima, čije ime leti ustima mnogih; i tvrdi da nebo ne blista toliko različitim korovima zvijezda koliko je egipatska pustinja urešena i proslavljena bezbrojnim nastambama monaha i djevica: zato smatra Egipat gorljivijim u nastojanju oko kršćanske kreposti negoli Palestinu, koja je prva bila primila Gospodina. U Egiptu je Bazilije Veliki proveo godinu kušnje monaškoga života pod arhimandritom Porfirijem te je u Aziju uveo, oblikovao i proširio taj način života. To svjedoče Amfilohije u njegovu životopisu i sam Bazilije u 79. poslanici Eustaciju, biskupu Sebaste. Sv. Grgur Nazijanski, pošto je s Evagrijem Pontskim otputovao u Egipat i ondje razgovarao s tim pobožnim monasima, počeo je gorućom revnošću nasljedovati njihov način života, kako uči Sokrat u knj. 4, pogl. 18.
31 U Rimu je za života sv. Antuna monaški naum bio nepoznat i zbog novosti stvari sramotan, piše sv. Jeronim u životopisu sv. Marcele. Uveo ga je u Italiju sv. Euzebije, biskup Vercellija, nakon što ga je pomno upoznao dok je, kako će se reći u § 9, bio u progonstvu u Egiptu, a zatim obavljao apostolsko poslanstvo. Više o tome piše sv. Ambrozije u 13. govoru. Sv. Augustin u djelu De moribus Ecclesiae Catholicae, pogl. 33, svjedoči da je u Rimu vidio monahe po istočnjačkom običaju, za čije ime prije svoga obraćenja Kristove godine 387. nije bio ni čuo, kako priznaje u 8. knjizi djela Confessiones, pogl. 6. Ondje je, pošto su se čula Antunova čudesa u Egiptu, govor Poticijana (koji je služio u carskoj palači u Trieru) prešao na jata samostana, na običaje tvoga miomirisa (obraća se Kristu) i na plodna prostranstva pustinje, o kojima mi Afrikanci nismo ništa znali. A u Milanu je izvan gradskih zidina pod Ambrozijem kao hraniteljem postojao samostan pun dobre braće, a mi nismo znali. A u Trieru su u vrtovima uz zidine u nekoj kolibi stanovali neki tvoji sluge siromašni duhom, kojih je kraljevstvo nebesko, sa sveskom u kojem je bio Antunov životopis. Ondje su se divili Augustin i Poticijan: onaj zato što je bilo tako veliko ono što se govorilo o sv. Antunu, a ovaj zato što mu je to bilo nečuveno. A za nove je galske samostane uredbe egipatskih monaha opisao Kasijan, kako u predgovoru piše Kastoru, biskupu Apta. Napokon bogonosnim ocima toga ustanovljenja Antuna i njegove nasljedovatelje Pahomija i Makarija priznaje sv. opat Dorotej u 1. knjizi djela De renuntiatione, pouka 1. U isto je vrijeme, kako se čita u djelima sv. Pahomija, život bl. Antuna svima bio slavno postavljen za nasljedovanje. Doista, kad su se u Egiptu počele umnažati silne čete monaha i kad je glas o njihovoj kreposti i životu koji se približava nasljedovanju anđela prodro do krajeva zemlje te dopro i do samih Indijaca, potaknuo je i njih na nastojanje oko istoga života, kako je napisao sv. Ivan Damaščanski u životopisu sv. Barlaama i Joazafa, za prvoga od kojih piše da su ga mučile iste napasti koje ovdje o sv. Antunu iznosi Atanazije. Iz ovoga je dovoljno jasno da se sv. Antun s pravom naziva patrijarhom najuglednijih monaha koji su cvali na Istoku i na Zapadu, među koje Baronije u sv. 3, uz Kristovu godinu 328, br. 23, ubraja Bazilija, Grgura i Zlatoustoga.
§ VIII. Životopis sv. Antuna napisan grčki.
Sv. Hilarion, kako svjedoči sv. Jeronim u njegovu životopisu, čuvši slavno ime Antunovo, koje se pronosilo po svim narodima Egipta, zapaljen željom da ga vidi, pođe u pustinju u kojoj je on tada između Memfisa, Babilona i Afrodita, uz Nil, ispod Herakleotskoga noma, počinjao podizati samostane. Bijaše pak Hilarionu oko petnaest godina, a u šezdeset petoj godini njegove dobi umro je sv. Antun. To se dakle ime, već oko Kristove godine 306. slavno po Egiptu, počelo postupno širiti po ostalom svijetu. Najprije kad je, dok je ponovno buknuo progon, u Aleksandriji, glasovitom svjetskom trgovačkom središtu, javno hrabrio biskupa Petra i druge Kristove mučenike, i sam želeći biti mučenik, te ih ispratio sve do mjesta sretnoga boja. Zatim kad ga je Atanazije, već kao biskup, doveo u Aleksandriju te je on javnim govorom osudio arijansko krivovjerje. „Tada”, kaže Atanazije u br. 92, „nijedna dob, nijedan spol nije ostao kod kuće: štoviše, osim kršćana, i pogani i sami štovatelji kumira žudjeli su vidjeti Božjega čovjeka (to mu bijaše ime); uslijedile su rasprave s filozofima, koje su se s bezbrojnim čudesima razglasile po svijetu.”
33 Sv. Marcela, kako u njezinu životopisu piše sv. Jeronim, najprije je od aleksandrijskih svećenika i pape Atanazija, a poslije od Petra, koji su, uklanjajući se progonu arijanskoga krivovjerja, bili pobjegli u Rim kao u najsigurniju luku svoga zajedništva, doznala za život bl. Antuna koji je tada još živio, te za stegu samostana Pahomijevih u Tebaidi i djevica i udovica. Taj je Petar tada bio prezbiter, a potom Atanazijev nasljednik u biskupstvu. Baronije u sv. 3, uz Kristovu godinu 340, br. 7, odavde zaključuje da je tada sv. Atanazije u Rim donio životopis sv. Antuna koji je sam napisao. Isto misli i naš Possevin u djelu Apparatus sacer pod natuknicom Antun. Nema sumnje da je sv. Marcela o životu, to jest o slavnom načinu življenja, čudesima i krepostima sv. Antuna mnogo doznala iz pripovijedanja sv. Atanazija i drugih aleksandrijskih svećenika: ipak sv. Atanazije tada još nije bio napisao životopis ili djela sv. Antuna, kako je dobro opazio Rosweyde uz životopis sv. Marcele u br. 6. Jednako se naime kaže da je doznala od aleksandrijskih svećenika i Petra kao i od sv. Atanazija, štoviše najprije od njih, a poslije od Petra, pa se ipak njima ne pripisuje ovaj životopis sv. Antuna. Nadalje, da je napisan nakon smrti sv. Antuna jasno pokazuju riječi predgovora: „Budući da ste dakle”, kaže, „zatražili od mene da vam napišem o životu bl. Antuna, želeći doznati kako je započeo i tko je bio prije svetoga nauma, kakav je također imao svršetak života”, i odmah kaže da iznosi ono što je doznao od onoga koji je u donošenju vode proveo s njim (sv. Antunom) nemalo vremena, a za njega smo u § 4 rekli da je bio Amata ili njegov drug Makarije, koji su obojica posljednjih petnaest godina služili sv. Antunu, od kojih je jedan (ako ne i obojica), kako im bijaše zapovjeđeno, odnio kožuh i plašt sv. Atanaziju u Aleksandriju i poučio ga o cijelom njegovu životu, ili je o njemu možda sastavio sažeti spis, kakav smo o sv. Pavlu preveli na latinski, te mu ga predao da ga objavi uglađenijim stilom.
34 Zatim cijelo pripovijedanje, tekući jednim neprekinutim slijedom, pokazuje da je Antun već mrtav: niti će se lako pokazati koji bi se dio mogao činiti dodanim nakon smrti. Napokon riječi epiloga koje navodi sv. Efrem u djelu Attende tibi ipsi, pogl. 10, pod imenom sv. Atanazija (kako ćemo ondje iznijeti) ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji. Dodaj tomu ovo što je ondje navedeno, br. 116: „Ovo je bio svršetak Antunova života, ovo su počeci zasluga, koje sam, premda sam ih, kako sam unaprijed rekao (u uvodu br. 1), ispripovjedio skromnijim govorom”, itd. I ponovno br. 117: „To što su po svim pokrajinama poletjeli ljubav prema njemu i njegov glas, njega kojega nije preporučio ni sjajan govor raširenih knjiga, ni rasprava svjetovne mudrosti, ni plemenitost roda, ni beskrajno gomilanje bogatstva, komu se iz svih usta ima pripisati osim Kristu, čiji je to dar? On je, predvidjevši njegovu odanu dušu prema svome Veličanstvu, čovjeka skrivena gotovo na drugom kraju svijeta i postavljena usred tolikih pustinja, pokazao Africi, Španjolskoj, Galiji, Italiji, Iliriku, pa i samomu Rimu, koji je glava gradova. To je dobrota Stvoritelja, a ne zasluga pisca koji je objavio životopis dok je on još bio živ.” Naposljetku, nitko nikada nije rekao da je Atanazije napisao samo dio životopisa. Sv. Jeronim u djelu De Scriptoribus Ecclesiasticis, pogl. 88, kaže: „Životopis monaha Antuna opisao je u glasovitu svesku Atanazije, biskup grada Aleksandrije”, kojim riječima označuje i posljednju ruku koju je on stavio na djelo. I drugdje navodi taj isti životopis, a ne dio nedovršenoga djela.
35 I neka nam nitko ne kaže: „Zašto dakle, ako je Antun već bio preminuo, nigdje nema nikakva spomena njegova glasovitoga susreta s Pavlom Tebancem?” Jer je prešutio i većinu Antunovih učenika. Možda je u posebnoj knjižici namjeravao napisati Pavlov životopis, da se nisu ispriječile smrt ili druge zapreke. Doista, čini se da su Amata i Makarije, ili barem jedan od njih, ispripovjedili sv. Atanaziju kako djela Pavlova tako i životopis Antunov, za koje sv. Jeronim u Antunovu životopisu objavljenom na grčkom i latinskom jeziku, kao i u samom Pavlovu životopisu koji je sam izdao, svjedoči da su još bili na životu. Napokon sv. Atanazije u predgovoru opominje braću iz tuđine neka smatraju da su čuli tek najmanje od najvećega, budući da zbog žurbe donositelja pisma nije mogao pozvati monahe kako bi, doznavši štogod potpunije, poslao veće darove. Odavde zaključujemo da je napisan u posljednjem desetljeću njegova života, pod Julijanom ili sljedećim carevima, jer je sve do toga vremena od smrti sv. Antuna, prognan zbog vjere, izbivao iz Aleksandrije. Da ga je napisao sv. Atanazije svjedoče također prezbiter Paulin u proslovu životopisa sv. Ambrozija 7. prosinca, Menæa Græcorum u životopisu sv. Antuna, Honorije u djelu De Ecclesiasticis Scriptoribus, pogl. 88, te u §§ 10 i 11 koje valja navesti sv. Grgur Nazijanski, sv. Efrem, pisac životopisa sv. Pahomija, Paladije, Sokrat, Nicefor, Rufin i bezbrojni noviji pisci. Baronije u sv. 3, uz Kristovu godinu 310, br. 19, i često drugdje kaže da je Atanazije iskreno i čisto opisao djela sv. Antuna; i što je tu čudno? Vidio ga je kao mladić u vrijeme progona u Aleksandriji; doveo ga je već kao biskup ponovno protiv arijanaca; često ga je posjećivao; od Makarija ili Amate doznao je veoma mnogo, kao i iz jednodušnoga pripovijedanja monaha.
36 Baronije u sv. 3, uz Kristovu godinu 328, br. 3, piše da je sv. Atanazije te godine posjetio samostan sv. Pahomija te usput pohodio sv. Antuna i donio mu dva plašta. No kad je Atanazije došao k Pahomiju, ovaj je već prije, kako se čita u njegovu životopisu koji navodi Baronije, bio doznao za njegov sveti život i bezbrojne progone koje je bio podnio od arijanaca za ispovijedanje Krista: stoga se taj njegov posjet dogodio nakon Konstancijeve smrti, kad je sv. Antun već odavno bio umro, a Origenove zablude počele jačati među egipatskim monasima; kako zahtijevaju ostala djela sv. Pahomija, koja ćemo protumačiti 14. svibnja.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.