Ista povijest
iz djela Historia Antoniana Ajmara Falkona.
Povod Jocelinova polaska na Istok.
Kako je odredbom božanske providnosti trebalo doći do toga da se tijelo blaženoga Antuna iz carigradskih krajeva prenese u pokrajinu Vienne na pomoć smrtnicima, dogodilo se, kako čitamo napisano, da je neki veoma plemenit i moćan barun spomenute pokrajine Vienne, zvan Vilim Cornutus, gospodar novoga kaštela Albenciana i Mota sv. Deziderija, kao i mnogih drugih utvrda i mjesta, muž tijekom čitavoga života veoma vičan oružju, nakon veoma čestih pogibelji kojima se mnogo puta izlagao u ratnim pothvatima, napokon potaknut pobožnošću, položio zavjet da će ponizno i skrušeno pohoditi Jeruzalem i sveta mjesta našega otkupljenja. No spriječen nekom veoma teškom bolešću, nije nipošto mogao ispuniti svoju nakanu. Uvidjevši to, sastavio je svečanu oporuku i pod tim uvjetom svoga jedinog sina, imenom Jocelina, postavio sveopćim baštinikom, da se čim prije nakon smrti samoga Vilima spremi na put spomenutoga jeruzalemskog hodočašća i oslobodi oca od položenoga zavjeta. To je sam Jocelin spremno obećao. Nedugo zatim isti je Vilim preminuo.
2 Premda se Jocelin smatrao istaknutim po pobožnosti, ipak je, zaokupljen drugim poslovima, dugo odgađao ispuniti obećanje koje je dao umirućem ocu; no ipak zbog toga nije prestajao crkvenim molitvama i pobožnim milostinjama brižno preporučivati Bogu dušu već spomenutoga svoga oca. Ali kako se činilo da je s prolaskom godina posve zanemario sjećanje ili uspomenu na preuzeto hodočašće i izvršenje očeva zavjeta, čitamo da je znamenitim događajem bio božanski ukoren zbog krivnje predugoga odgađanja i čudesno opomenut da ispuni obećanje dano ocu, na ovaj način. Bio je, kako pripovijedaju, sam Jocelin hrabar u oružju i u tome preslavni nasljedovatelj očeve slave; njega je kao vojskovođu veoma revno slijedilo plemstvo pokrajine Vienne i mladež odana oružju. Stoga, kada se u to vrijeme na području Helvećana, nedaleko od planine Jure, vodio rat, i sam je Jocelin onamo pošao praćen nemalom četom mladića iz spomenute pokrajine Vienne; zametnuvši krvav boj s neprijateljima, žestoko se s jedne i druge strane borilo sve do noći, te se pripovijeda da su mnogi ondje poginuli. Pritom je Jocelin, boreći se muževno i hrabro, zadobio tri veoma strašne rane, bio zbačen s konja i dugo je ležao oboren na bojnom polju; napokon su ga njegovi pod noć podigli kao beživotno truplo i položili u neku drevnu kapelicu ondje u blizini, koja je bila posvećena bl. Antunu, dok su suborci kraj njega probdjeli noć u žalosti i suzama, gorko oplakujući tako tešku nesreću toga muža.
4 Rekavši to, samo je viđenje iščeznulo, a bolesnik je, na čuđenje svih koji su bili nazočni, uz jecaje i uzdahe počeo pružati ruke prema nebu. Nedugo zatim, kad su mu rane zacijelile i kad je zadobio zdravlje, vratio se živ i zdrav kući. Je li pak to istinito ili izmišljeno, sam Bog zna.b Priznajem doduše da to nije zapisano u vjerodostojnim, nego u nekim privatnim spisima; stoga samu tu pripovijest prepuštam svakome na volju da je prihvati ili odbaci.
a Ovo je uzeto iz drugoga dijela djela Historia Antoniana Aymara Falcona, preneseno njegovim vlastitim riječima, izostavivši samo ono što se činilo manje potrebnim za našu svrhu; na rubu su zabilježena poglavlja iz kojih su pojedini dijelovi prepisani. On se služio spomenicima antonijanske kuće, ali čini se da nije imao povijest prijenosa koju smo mi donijeli, jer se u vremenu prijenosa od nje uvelike razlikuje.
b Iz ovoga upoznaj iskrenost pisca. Ne zaslužuje povjerenje onaj tko događaje pripovijeda s većom sigurnošću nego što ih je primio. Smatramo da je dužnost vjernoga povjesničara priznati odakle je doznao ono što spominje, osim ako to sam nije vidio. Iz toga razloga donosimo stil starih pisaca, često neuglađen i grub.
Jocelinovo hodočašće i zadobivene relikvije.
Uredivši stoga prilike kod kuće za neko vrijeme, Jocelin se, praćen nemalom četom plemenitih muževa, morskim putem zaputio u Jeruzalem i veoma pobožno pohodio mjesta posvećena presvetim otajstvima našega Otkupljenja. Koje se pak godine to dogodilo, budući da nisam našao nigdje zapisano niti od ikoga predano, nipošto ne mogu sa sigurnošću tvrditi a da ne povrijedim povijesnu vjernost; ali koliko mogu dokučiti nagađanjem i vjerojatno procijeniti iz kasnijega slijeda događaja, smatram da se to dogodilo a oko tisuću sedamdesete godine Gospodnjega Utjelovljenja. Pohodivši dakle veoma pobožno Gospodnji grob i druga časna mjesta na spomen Spasitelja, već spomenuti se Jocelin brižno raspitao u kojem se kraju nalazi tijelo bl. Antuna; i doznao je, po kazivanju glasa, da su svete relikvije toga preblaženoga tijela davno bile prenesene u carigradski grad i da se ondje pohranjene čuvaju. Ipak se u ono vrijeme putovanje u te krajeve činilo slabo sigurnim, te se govorilo da se ondje vode veoma okrutni ratovi i da vladaju razni prevrati. No ne uplašivši se nikakve opasnosti, Jocelin je, nadajući se da će mu svugdje biti na pomoći božanska milost i zaštita bl. Antuna, odlučio odmah se onamo uputiti i, odgodivši svako oklijevanje, otputovati u Carigrad.
6 Završivši dakle obilazak svetih mjesta u Judeji, Jocelin je odlučio poći u Carigrad, gdje je doznao da je pohranjeno tijelo preblaženoga Antuna. I premda se putovanje zbog ondješnjih nemira činilo nesigurnim, ipak je, nadajući se da će mu uvijek biti na pomoći božanska blagost, a i zaštita presvetoga Antuna, doplovio onamo sa svojima, te čim je pristao, odmah je pozdravio cara, od kojega je bio veoma ljubazno primljen. Bio je naime sam Jocelin istaknut ljepotom i plemenitošću ponašanja te veoma upućen u vještine rata i mira. Osim toga car je smatrao da je za učvršćivanje temelja svoje vlasti, osobito u nemirnim prilikama, prijeko potrebno pribaviti si i pridružiti pomoć svih, pa i stranaca. A nije mu bilo nepoznato da je galsko plemstvo oduvijek bilo slavno u ratnim pothvatima i veoma spremno prihvatiti se ratovanja. Tada se također pronosio glas da se u to vrijeme ub Baziliji i Italiji obavljaju neke pomorske pripreme. Stoga je car s velikom naklonošću primio spomenutoga Jocelina i njegove pratioce te je s njima veoma uljudno postupao. Jocelin pak i njegovi pratioci, kako bi ostvarili svoju želju, a obradovani i izvanrednom carevom uljudnošću, ostali su kod njega neko vrijeme. I to nipošto besposleno, nego su mnogim preslavnim djelima kod kuće i u vojsci stekli najveće poštovanje.
7 Kako su pak sam Jocelin i njegovi pratioci iz pobožnosti češće odlazili u staru crkvu u kojoj je bilo pohranjeno sveto tijelo bl. Antuna, i kako su opazili da je samo to mjesto zbog ratnih meteža gotovo napušteno, ili da ga u vrijeme mira čuvaju samo crkveni ljudi, i to oni koji oskudijevaju u svemu, lako su nagovorili te iste redovničke muževe da se sa svetim relikvijama presele u Galiju, u bolja i sigurnija sjedišta, gdje će im biti dodijeljeno veoma lijepo i prikladno mjesto i gdje će oni sami biti u većoj cijeni i štovanju nego u Grčkoj. A kako je za tu stvar nedostajao jedino carev pristanak, Jocelin je žarko pristupio carskom veličanstvu i ponizno to zatražio kao najveći dar; i kako je vjerojatno, uz pomoć božanske milosti da to postigne i uz pobožnu naklonost samoga bl. Antuna, ishodio je ono što je želio.
8 Radostan dakle zbog dara tolikoga blaga, Jocelin je zahvalio istome caru, uzeo svete relikvije, kao i nekoliko crkvenih ljudi, te se sretnom plovidbom i povoljnim putovanjem vratio u pokrajinu Vienne, gdje je bio primljen s velikom radošću i klicanjem sviju. Znam da su neki napisali da Jocelin ovaj sveti dar nije primio od cara, nego od samoga careva sina, što se meni nimalo ne čini vjerojatnim. Ali bilo da je to dobio od samoga cara ili od careva sina, s najsigurnijom se vjerom zna da je spomenuto sveto tijelo isti Jocelin božanskom odredbom prenio u pokrajinu Vienne. To se nalazi posvjedočeno ne samo pripovijedanjem vjerodostojnih pisaca nego i pismima i poveljama mnogih negdašnjih rimskih prvosvećenika, kao i careva i kraljeva, a napokon je i od svete Apostolske Stolice konzistorijalno proglašeno.
a Zašto nisam htio slijediti ovo njegovo nagađanje, gore je naznačeno; ipak hvalimo njegovu iskrenost.
b Razumije li Aymar pod imenom Bazilije Skandinaviju i druge sjeverne pokrajine, ili pak, bliže Bizantu, neki grad ili kraj Skitije, ne nagađamo; nalazi se da su stari pisci ime Bazilije rabili u oba značenja.
Sagrađena crkva sv. Antuna.
Pogl. 25. Nakon što je slavni muž Jocelin, obogaćen predostojnim blagom svetoga tijela, božanskom dobrotom stigao u pokrajinu Vienne, morila ga je nemala briga i skrb da pronađe gdje bi mogao pohraniti ovaj božanski dar da se časno čuva te da mu odredi prikladno sjedište i pogodno mjesto. Ali u međuvremenu, kamo god je išao, nosio je sa sobom relikvije svetoga tijela, tako da ni u bitke i ratne meteže nije polazio bez spomenutoga svetog tijela. U to su se vrijeme naime u Galiji vodili veoma krvavi ratovi.
10 Kad je pak nastao mir od ratova, Jocelin je, potaknut (kako pripovijedaju) zapovijeđu Prvosvećenika, upravio duh gradnji crkve na čast preblaženoga Antuna, u koju bi potom pohranio relikvije svetoga tijela. Za tu se stvar dakle prikladnim mjestom učinilo naselje Mota, nad kojim je on sam imao svjetovnu vlast i sudbenost. Bilo je naime u to vrijeme to mjesto napučeno stanovnicima i ukrašeno domovima mnogih plemenitih obitelji, premda neki, zavedeni zabludom, misle da je ono mjesto u to doba bilo šumovito i neobrađeno, što najstarije isprave pokazuju da nipošto nije istina. No nije istina ni ono što su neki smatrali, da se to isto mjesto nekoć nazivalo Mota-Fangiasii. Naime mjesto Mota-Fangiasii smješteno je oko četiri milje od ovoga drugog mjesta Mote s one strane rijeke Isère, a najstarijim se ispravama bez ikakve sumnje dokazuje različitost tih mjesta. Stoga se to naselje nije zvalo Mota-Fangiasii, nego radije Mota sv. Deziderija. U to je pak vrijeme na onome mjestu gdje se sada nalazi glavna crkva sv. Antuna, kako svjedoče stare isprave, bila župna crkva posvećena bl. Mariji, u kojoj je pravo patronata i predlaganja prikladnoga župnika pripadalo istome Jocelinu. Na ovome dakle sretnom mjestu, budući da se sama ona župna crkva koja je tada ondje bila sagrađena činila premalenom, vjeruje se da je spomenuti Jocelin, sazvavši veoma mnoge velikaše gore spomenute pokrajine i nadbiskupa Viennea, oslonjen na njihov savjet i pomoć, kao i na pristanak čitavoga naroda, položio temelje prvostolnoga hrama, odnosno glavne crkve: tako naime da je sama nova crkva bila okrenuta gotovo prema ravnodnevnom izlasku sunca, dok je druga, koja je ondje prije bila, bila okrenuta prema sjeveru; time se dogodilo da se jedna protezala poprijeko u odnosu na drugu. Ipak ona drevna župna crkva tada nipošto nije bila srušena, nego je ostala još netaknuta i zatvorena unutar prostora nove, koja je bila prostranija; i to su bili počeci glavnoga hrama prije nego što je ondje bilo položeno časno tijelo bl. Antuna.
14 Premda je Jocelin od početka veoma gorljivo nastavljao započeto djelo, ipak je, ubrzo rastresen drugim brigama, ili zato što su ga salijetale molbe veoma mnogih crkava da se kod njih pohrane spomenute svete relikvije, počeo mlako postupati oko samoga djela. I premda mu je odlukom crkvene vlasti bilo zabranjeno zadržavati sveto tijelo na svjetovnom mjestu, ipak je slabo pospješivao samu stvar. Među tim pak događajima, zahvaćen teškom bolešću, iznenadnom je smrću završio život.
12 A kako je on umro bez djece, njegova je baština po pravu srodstva prešla na Guiga Deziderija, muža istaknuta po plemenitosti. I on je sam, kako pripovijedaju stare isprave, domogavši se relikvija svetoga tijela, nosio ih sa sobom kamo god bi pošao; polažući u krepost Sveca zaštitu ne samo u miru nego i u ratu, posvuda je po taborima i krvavim bitkama nosio nosiljku istoga blaženog tijela. Premda se to nije činilo bez osjećaja pobožnosti, kao što čitamo da su nekoć sinovi Izraelovi katkad nosili Kovčeg saveza u rat, ipak je trebalo posve osuditi da se to čini po migu i volji svjetovnoga čovjeka. No budući da se tada radilo o obrani domovine i, kako smatram, o spasu čitavoga naroda, možda je kod Boga bilo oprostivo ono što se činilo s nekim svetim i pobožnim pouzdanjem, a ne iz nepromišljene lakomislenosti.
13 U to je vrijeme svetoj Rimskoj Crkvi bio na čelu Urban, drugi toga imena, koji je, sažalivši se nad obeščašćenjem svetoga Gospodnjeg groba i svetih mjesta, kao i nad gaženjem i ropstvom kršćana u istočnim krajevima, osobito na poticaj Petra Pustinjaka, pošao u Galiju da potakne duše vjernika te je u Clermontu sazvao opći sabor. Taj je dakle preblaženi Prvosvećenik, putujući kroz pokrajinu Vienne, doznao da se časno tijelo presvetoga Antuna nedolično nalazi u rukama svjetovnih i vojničkih ljudi te da se posvuda naokolo nosi. Zbog toga je, ispitavši stvar, apostolskom vlašću i pod kaznom anateme zabranio Guigu Dezideriju da se ubuduće usuđuje činiti takvo što, nego da čim prije to presveto tijelo dolično i časno pohrani na nekom redovničkom mjestu.
14 Primivši stoga apostolsku zapovijed, Guigo je Deziderije uz veliku naklonost naroda počeo obnavljati djelo koje je već davno započeo Jocelin kod Mote. No budući da se ono nije moglo tako brzo dovršiti niti upotpuniti, u međuvremenu je od lagane građe sagradio malenu kapelicu na mjestu glavnoga oltara i ondje smjestio relikvije spomenutoga svetog tijela, postavivši čuvare koji će po Guigovoj volji primati prinose i pobožne darove vjernika da se utroše na gradnju. Stoga je samo to mjesto sa spomenutim relikvijama uvijek na taj način ostajalo u vlasti svjetovnjaka, premda se znalo da isto to mjesto, budući da se naslanja na gore spomenutu župnu crkvu, pripada istoj crkvi. Ali sam je Guigo bio tolike moći i ugleda da se nitko nije usuđivao oko toga prepirati niti mu se na bilo koji način usprotiviti ili oduprijeti. Stoga se stvar tako odvijala tijekom nekoliko godina, a ono je sveto mjesto bilo od svjetovnjaka, protivno pravnom obliku, prisvojeno i zadržavano.
15 Nakon što je prošlo nekoliko godina, Guigo je Deziderije, dirnut grižnjom savjesti i spoznavši koliko je nedolično i neprikladno da se onim mjestom sa svetim relikvijama raspolaže ili upravlja po njegovoj, a ne po crkvenoj volji, pozvao monahe Benediktinskoga reda iz samostana sv. Petra u Montmajouru, koji su držali stanovite obližnje nadarbine i priorate, te im je predao, prepustio i pod određenim uvjetima dodijelio samo to mjesto (zadržavši čuvanje za sebe i svoje buduće nasljednike); i od toga je vremena na istome mjestu počeo postojati redovnički priorat Reda sv. Benedikta, dok je prije bila svjetovna župna crkva.
16 Kako se pak gore spomenuto prepuštanje, budući da ga je o crkvenoj stvari izvršio svjetovnjak, smatralo pravno nedovoljno valjanim ako ne pristupi suglasnost ili dijecezanskoga biskupa ili vrhovnoga Prvosvećenika, učinilo se najboljim da se od Crkve u Vienneu ishodi potvrda već spomenutoga prepuštanja. A kako se ona nikako nije mogla dobiti ako se najprije ne ukloni ljaga prisvajanja koje su davno počinili svjetovnjaci, stvar je napokon uređena tako da se prije svega samo to mjesto vrati spomenutoj Crkvi u Vienneu. Kad je to učinjeno, vikar i kaptol iste Crkve, udovoljavajući Guigovoj želji i volji, ustupili su spomenutim redovničkim muževima crkvu sv. Antuna koja se gradila, kao i staru koja je u samoj većoj, kao što je prije rečeno, bila obuhvaćena i zatvorena, a jednako tako i crkvu sv. Deziderija u kaštelu te crkve sv. Marcelina i sv. Hilarija. O tome postoje vjerodostojne isprave a Guntarda, biskupa Valencea, a ujedno i vikara Viennea dok je nadbiskupska stolica bila upražnjena, kojima je isti časni biskup među ostalim htio da budu zamoljeni svi Kristovi vjernici, a povrh toga je vlašću koju je obnašao svima naložio da se samo to mjesto drži u najvećoj časti i poštovanju zbog relikvija tolikoga Zaštitnika. Čita se pak da je to isto odmah zatim svojom vlašću potvrdio blage uspomene Gvido, nadbiskup Viennea, dok je Urban Drugi još upravljao Rimskom Crkvom, kako svjedoče vjerodostojni spisi. a To je Gontard kod Claudija Roberta, koji piše da je on ugostio Urbana II. kada je putovao na sabor u Clermont.
Crkvu posvetio Kalist II.
Urbana II., nakon što je preminuo, naslijedio je Gelazije, koji je, bježeći od progona cara Henrika, pošao u Galiju i preminuo u samostanu Cluny. Nakon što je on crkveno pokopan, kardinali koji su ondje bili nazočni izabrali su za rimskoga prvosvećenika Gvidona, nadbiskupa Viennea, potekloga (kako prenose povjesničari) iz roda kraljeva Francuske, Engleske i Njemačke i brata burgundskoga grofa; on nije htio prihvatiti papinstvo prije nego što dobije suglasnost kardinala koji su se nalazili u Rimu i rimskoga puka. Ovaj je dakle preblaženi Prvosvećenik, potaknut iskrenom pobožnošću prema istome Svecu, odmah nakon svoga uzdignuća došao pohoditi tijelo istoga blagoga Priznavatelja te je veoma revno posvetio i blagoslovio novu crkvu u kojoj je ono počivalo, podijelivši za sva vremena potpuni oprost svih grijeha, kao i otpuštenje grijeha svima koji istoga dana pohode tu crkvu u nadi da će zadobiti oproštenje. Odluka pak o ovome posvećenju čita se u arhivu iste crkve u ovome obliku:
18 Gospodin naš Isus Krist, koji prebiva prije vjekova, jedan Bog s Ocem i Duhom Svetim, na svršetku vjekova od prave majke postao je pravim čovjekom i udostojao se svima koji u njega vjeruju pravom vjerom i dostojnim djelovanjem posredstvom ljudske naravi otvoriti pristup nebeskom životu. On je također, na veliki znak ljubavi, svojim apostolima, stvorenima od iste zemaljske tvari kao i mi i neoslonjenima ni na kakvu izvrsnost tjelesne mudrosti ili dostojanstva, podijelio vlast vezivanja i odrješivanja grijeha, rekavši bl. Petru apostolu, u osobi sveopće Crkve, ovako: Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, i što god svežeš, bit će svezano, i što god odrješiš, bit će odrješeno. Obnašajući njegovu službu, premda nedostojni, posvetili smo crkvu časnu po tijelu blaženoga Priznavatelja Antuna, na hvalu i ime svetoga i nerazdjelljivoga Trojstva i na čast bl. Marije vazda Djevice, pod okriljem tolikoga Zaštitnika, dana 20. ožujka. Svima dakle koji se k njoj utječu u nadi da će zadobiti milosrđe želimo i podjeljujemo spasenje i apostolski blagoslov te otpuštenje grijeha, ako se od srca pokaju, vlašću bl. Petra i Pavla apostola. Napadače pak i oskvrnitelje groblja, ili dobara monaha i klerika koji u njoj služe Bogu i ostalih ljudi koji joj pripadaju, odijeljene od svega kršćanstva, stavljamo pod izopćenje anateme, dok ne dođu dati zadovoljštinu i ne vrate nepravedno oteto. Ovomu je dekretu kao hvalitelj i potvrditelj nazočio Guigo Deziderije sa svojim sinovima, koji je, stavivši svoju ruku pod našu, prisegom potvrdio da ubuduće neće vršiti nikakav upad ni nasilje nad dobrima monaha ili klerika Crkve; a ako bi to slučajno učinio, da će to popraviti u roku od xiii dana nakon opomene, te da će on i njegovi držati nepovrijeđenima međe određene groblju. Nazočili su ostijski biskup, Ivan iz Creme i naši kardinali. G. prior. B. kapelan. D. kanonik iz Romansa itd. Soferde B. prezbiter. Nantelmo. Gago. P. provincijal. G. Raschas, s ostalim klericima i laicima. Godine Gospodnje tisuću stotinu devetnaeste od Utjelovljenja.
Crkva obogaćena. Relikvije prenesene.
Neki su u stanovitim privatnim bilješkama napisali da je Guigo Deziderije, svjetovni gospodar mjesta Mote i Castri-novi, darovao monasima sedam crkava i dodijelio im veoma bogate prihode; što nipošto nije istina. Jer im je prepustio samo mjesto i započetu i nedovršenu građevinu nove crkve, zajedno s pravom patronata stare župne crkve koja je ostala zatvorena i obuhvaćena unutar opsega nove građevine, odnosno glavne crkve, a jednako tako i pravo patronata crkve sv. Deziderija. Tome je po Guntardu, vikaru Viennea, dodana crkva sv. Marcelina, kao i sv. Hilarija, uz potvrdu nadbiskupa Gvidona koja je potom uslijedila. Zatim je crkvu bl. Marije od Montanee s desetinama istoga mjesta dao i darovao plemić Bernard de Eschanagniis, uz odobrenje istoga nadbiskupa Gvidona. Osim toga neki plemeniti muž, imenom Konstantin, dao je kapelu de Chapaysia. Nantelmo pak de Monte-Lucido, zajedno s Poncijem Rufom, darovao je crkvu mjesta de Vinaiis i četvrtinu desetine istoga mjesta. Povrh toga Ardenhije de Vinaiis dao je crkvu sv. Ivana, koji se naziva žitni, i devetinu desetine. Naposljetku se čita da je Petar Sofreys darovao dio koji je imao u crkvama de Vinaiis i de Monte-Lucido. Za te se pak darovnice govorilo da su učinjene o crkvama, premda su spomenuti plemići u njima imali samo pravo predlaganja prikladnoga župnika kad bi se one ispraznile. Darovanje pak tih istih crkava kasnije su papaa Lucije Treći, a jednako tako ib Inocent Treći, dodavši crkve de Roybone i de Quincevo, potvrdili apostolskom vlašću.
20 Čita se također da je naprijed imenovani Guigo Deziderije darovao ono mjesto na kojem se sada nalazi opatska kuća, kao i susjedni vinograd. Osim toga podijelio je istoj Crkvi i neke povlastice. Nalazi se pak da su Franko i Mallen, sinovi istoga Guiga, darovali spomenutoj Crkvi stanovite desetine. Sam je pak Mallen dodao i neke vinograde. Tako je naime on (kako je zapisano) uredio svoje poslove da svake godine nešto od svojih dobara daruje istoj Crkvi na blagdan našašća bl. Antuna. Taj je dan naime tada bio učinjen još slavnijim čestim čudesima. Čita se također da je Vilim, arhiđakon Crkve u Vienneu, sin spomenutoga Guiga, potaknut pobožnom odanošću, darovao crkvi bl. Antuna mjesto de Condaminanes. U ta je jednako vremena Franko, muž istaknut po plemenitosti, polazeći u Jeruzalem da izmoli Božje milosrđe, darovao spomenutoj Crkvi mnoga vremenita dobra; napokon se, vrativši se s istoga hodočašća, sam u istoj crkvi pod redovničkim odijelom posvetio Kristu. Čita se osim toga da su veoma mnogi drugi plemeniti muževi, potaknuti žarom pobožnosti, u ona vremena darovali istoj Crkvi nemala dobra.
21 Kada je pak plemeniti i moćni Guigo Deziderije opazio da Gaston i njegovi drugovi i subraća s velikim žarom pobožnosti vrše djela milosrđa prema siromasima osakaćenima svetom vatrom, uvidjevši da oni nemaju dovoljno prostrano i prikladno mjesto za to, i želeći i sam postati dionikom zasluga, s iskrenom je pobožnošću i blagim osjećajem za tako sveto djelo darovao kuću koja se otada nazivala Ubožnicom. Neki ipak prenose da on nije sagradio kuću, nego da je darovao samo mjesto, odnosno zemljište na kojem je kasnije sagrađena sama kuća. To se mišljenje meni čini vjerojatnijim, ponajviše stoga što u dodatku staroga Martirologija i na nekim drugim mjestima čitamo da je veću bolnicu sagradio svećenik Stjepan. Za toga se pak Stjepana čita da je preminuo gotovo iste godine kao i sam Guigo Deziderije, naime tisuću stotinu i tridesete. U nekim sam pak spisima zapazio da se kućom Ubožničara nazivala ona u kojoj su boravila braća, a ne ona u kojoj su bili smješteni siromasi. Kuća pak boravišta braće bila je blizu crkve bl. Marije, koja se nazivala od Milostinje, smještena sa sjeverne strane i uz vinograde; u njoj se sada vide žitnice, tijesak, vijećnica i knjižnica.
22 Dok je Gelziard bio prior crkve sv. Antuna, kako se dokazuje svjedočanstvom starih spisa, vlašću preblaženoga pape Kalista II., nakon što su sazvani veoma mnogi muževi velikoga ugleda i plemenitosti, s dužnim je štovanjem i na očigled javnosti, uz najstrožu stražu, bila otvorena nosiljka, odnosno škrinja ili drevni kovčeg dovezen iz Carigrada, te je u njemu pronađeno časno tijelo presvetoga Antuna, zajedno s nekom haljinom za koju su neki smatrali da je pripadala Pavlu, prvomu pustinjaku. Izbrojivši stoga pojedinačno svaku kost tijela na menzi glavnoga oltara, samo je sveto tijelo preneseno u novu škrinju koju je muž najviše pobožnosti i svetosti Sofred, prior Excubiarum, živeći veoma pobožno i redovnički u Kartuzijanskom redu, vlastitom rukom i jednostavnim umijećem izradio od čempresa. Glavna pak i prvotna kuća Kartuzije tada se zvala priorat Excubiarum. starijega, kao i Rajmund, njegov nećak i prior crkve istoga mjesta, priskrbili su potreban trošak, kako uči natpis.
24 Godine tisuću dvjesto trideset i sedme, dok je Rajmund držao priorat crkve sv. Antuna, s velikom je svečanošću otključana i otvorena škrinja u kojoj je pohranjeno sveto tijelo; iz nje je po časnom ocu gospodinu Ivanu, nadbiskupu Viennea i legatu Apostolske Stolice, izvađena jedna od ruku i zasebno pohranjena kako bi se njezinim promatranjem udovoljilo pobožnoj odanosti vjernika; i ona se sve do današnjega dana čuva izvan škrinje te se izlaže na štovanje i cjelivanje narodu koji pristiže. Ovome su vađenju nazočili biskup Uzèsa i više crkvenih prelata, kao i presvijetla grofica Viennea praćena mnogim plemenitim osobama. Ova je pak sveta ruka kasnije, darežljivošću i pobožnošću presvijetlih milanskih vojvoda, bila optočena zlatom i draguljima te ukrašena veličanstvenim i raskošnim radom.
a Lucije III., okrunjen za prvosvećenika 30. kolovoza 1181., umro 24. studenoga 1185.
b Inocent III., posvećen 13. veljače 1198., umro 17. srpnja 1216.
Čudesa sv. Antuna.
§ I. Sveta vatra. Čudesa kod relikvija sv. Antuna.
Već su cijelo stoljeće relikvije sv. Antuna bile u Galiji kada je osobito počela harati sveta vatra i pokazala sv. Antuna svijetu kao izvrsnoga liječnika. Sigebert u djelu Chronicon pod godinom Kristovom 1089., i slijedeći ga Vincent u knjizi 25 djela Speculum historiale, pogl. 84, ovako opisuju ovu bolest: Kužna godina, osobito u zapadnom dijelu Lotaringije, gdje mnogi, dok im sveta vatra izjeda utrobu, trunu, s izjedenim udovima koji crne poput ugljena, te ili bijedno umiru, ili, osakaćeni istrulih ruku i nogu, ostaju na još bijednijem životu; mnogi se pak muče izobličeni grčenjem živaca. Jakov Meyer u knjizi 3 djela Annales Flandriae ovako izvješćuje da je ova vatra bila poslana nakon prethodnoga nebeskog znamenja: Godine 1088., 30. kolovoza, viđen je ognjeni zmaj kako leti posred neba i iz svojih usta bljuje kao plamenove; i odmah je uslijedila ona kužna bolest koja se naziva sveta vatra, a koju su tada neki nazivali ožeglina. I godine 1089. žestoko je u Flandriji bjesnila sveta vatra, koju su zvali ognjenom kugom. I godine 1092. u Tournaiju je biskup Rabodon na dan Uzvišenja svetoga Križa ustanovio pobožnu prošnju zbog kuge koju su zvali ognjenom, to jest svetom vatrom. Svugdje su se s velikom pobožnošću obavljali sveti obredi kako bi se otklonila znamenja koja su se događala i umirio Božji gnjev. Jer dok su jedni crnjeli poput ugljena, a drugi kopnjeli jer im je bolest izjela utrobu, dio ih je bijedno ostajao bez udova; nevjerojatno je reći koliko je mnogo smrtnika proždrla ta sveta vatra. Naime, kao što je Vergilije na kraju 3. knjige djela Georgica opjevao o svojem vremenu:
Nedugo zatim onome tko bi zastao sveta bi vatra izjedala zahvaćene udove. Na tom mjestu u bilješkama pod brojem 25 o toj vatri učeno raspravlja i objašnjava njezine razne nazive naš Juan Luis de la Cerda. Iste godine piše opat iz Ursperga u djelu Chronicon da je nastala velika kuga ljudi i stoke. U stadima se ta pošast naziva pusula. Tako Kolumela u pogl. 5, knj. 7: Postoji također neizlječiva sveta vatra koju pastiri nazivaju pusula.
2 Više o svetoj vatri koja je tada harala donosi naš Buzelin u knjizi 4 djela Annales Gallo-Flandriae, gdje za njezino gašenje nabraja kako druge lijekove udijeljene s neba, tako i da su preblažena Djevica te sv. Martin, Pijaton i Riktruda mnogima pružili spas i pomoć. Kako je pak ta pošast u isto vrijeme bjesnila u drugim dijelovima Galije i, prema svjedočanstvu Huga Farseta kod Aymara Falcona, činilo se da je tada protivničkoj sili i neprijatelju ljudskoga roda bilo dopušteno udariti tom kugom ljude različite dobi i spola, tako da su im zapaljena tijela istodobno gorjela uz nepodnošljive muke, u ta se, kažem, vremena sv. Antunu počelo iskazivati veće štovanje; time se dogodilo da je nastao golem priljev bolesnika u njegovu baziliku u Moti te su veoma mnogi njegovim zaslugama bili izliječeni od sve te pošasti. To ovako opisuje Aymar Falco, dio 2, pogl. 31: To se dogodilo otprilike u ono vrijeme kada su, kako prenose gore spomenuti povjesničari Sigebert i Vincent, strašna pošast i ognjene bolesti, odnosno progon svete vatre, u zapadnim i sjevernim krajevima proždirali veoma mnoge smrtnike, a mnoge sakatili okrutno spalivši njihove udove. Pokazalo se da trenutačan i najučinkovitiji lijek toj bijedi i strašnoj nevolji donosi pobožno zazivanje zaštite i zagovora preblaženoga Antuna. Stoga, nakon što su relikvije istoga svetog tijela bile časno pohranjene kod Mote, nije lako reći koliki je priljev naroda i koliko mnoštvo smrtnika onamo stjecalo iz različitih krajeva. U tome se vidjelo da se djelotvorno ispunjava i događa ono što je nekoć o živom Antunu izrekao Atanazije, čak i nakon što je on bio pridružen nebeskim sjedištima, naime kad sam Atanazije kaže: Ljudi iz cijeloga svijeta natjecali su se u pohrljivanju k Antunu i čeznuli su vidjeti muža ratobornoga protiv zloduha. Iz dana u dan pak postajala su slavna različita i zapanjujuća čudesa koja je Krist na istome mjestu neprestano činio po zagovoru svoga slavnog Priznavatelja. Nakon što su relikvije svetoga tijela u mjestu koje se prije zvalo Mota, kao što je već rečeno, bile pohranjene i časno smještene, dok su narodi priticali sa svih strana, samo je to mjesto kod svih počelo postajati slavnije i smatrati se daleko glasovitijim, pa je, potisnuvši stari naziv, postupno poprimilo drugo ime. Jer ono koje se prije zvalo Mota odmah se zatim, zbog proslave primljene od toga svetog Oca, u puku počelo nazivati Sv. Antun, kao što se očito pokazuje iz javnih isprava osobito susjednih mjesta.
3 Isti u pogl. 13: Mogao bih na ovome mjestu iznijeti gotovo nevjerojatne, premda najistinitije događaje; ali sada nije naša nakana dulje se zadržavati na pripovijedanju onoga što bi se činilo da samo po sebi zahtijeva čitav svezak. Niti smatram da itko pisanjem može dosegnuti broj čudesa. A u pogl. 40, govoreći o velikom mnoštvu hodočasnika koje na dan Gospodnjega Uzašašća običava hrliti na svečanu procesiju, ovako nastavlja: U veoma pobožnoj pak proslavi ove procesije, premda je od početka sveto tijelo pohranjeno u škrinji običavao nositi gospodar mjesta, kao i neke plemenite i slavne osobe pokrajine Vienne, ipak su već gotovo dvjesto godina milanski vojvode prisvojili sebi to pravo da ponizno i pobožno osobno ili po izaslanicima zauzimaju drugo mjesto u obavljanju te službe i uživaju u izvršavanju te najželjenije dužnosti.
4 Također se na isti svečani dan od starine sve do naših vremena obdržavalo da se relikvije spomenutoga svetog tijela polijevaju vinom, koje se zatim čuva i daje te pruža pridošlom puku kao najkorisnije sredstvo protiv različitih bolesti. Bezbrojnim je doista pokusima dokazano da krepost toga posvećenog vina donosi trenutačan lijek protiv požara svete vatre. I u ovoj istoj godini u kojoj smo ovo napisali znamo da su veoma mnogi škropljenjem i prskanjem toga vina bili izliječeni od te pošasti svete vatre, ne bez najvećega svjedočanstva božanske moći. I po našem je sjećanju očito da su se kraljevi i knezovi služili tim spasonosnim lijekom. Zbog toga je Apostolska Stolica odobrila posvećivanje istoga vina i odredila da nikome nije dopušteno pripravljati takvo vino, osim u samome samostanu bl. Antuna, u kojem počivaju relikvije svetoga tijela. Ovo piše Aymar.
5 Baronije pod godinom Kristovom 1089., br. 18, iz djela Historia Antoniana kaže da je poštovanje prema Svecu još više poraslo time što su, kao što su oboljeli od te bolesti običavali ozdravljati, tako zdravi koji bi sagriješili protiv istoga Sveca, bilo krivokletstvom bilo kakvom drugom huleći ili pogrdnom riječju nanesenom protiv njega, ubrzo običavali iskusiti istoga kao osvetnika te su smjesta bili pogođeni istom bolešću svete vatre: to strašno čudo za sve traje sve do danas, tako da je prešlo u poslovicu: Nitko nekažnjeno ne griješi protiv Antuna. To će se niže potvrditi novijim čudesima.
6 Ivan Gerson, pariški kancelar, u govoru održanom na saboru u Konstanzu, svezak 1 djela Opera, divi se mnogostrukim ozdravljenjima od svete vatre koja su se dogodila: Kolikim je čudesima, kaže, za života, kolikim dobročinstvima i pomoćima nakon smrti zasjao Antun, osobito u ovoj nekoj posebnoj povlastici da iz tijela tjera svetu vatru, u znak da u srcima kada ga se zazove hladi pogubniju vatru požudne strasti! Neka kušani na žar ove paklene vatre zavapi: O sveti Antune, pomozi mi. Isti razlog navodi u sv. 4, govor 3, o sv. Antunu: Lako je povjerovati, kaže, da je sv. Antun primio od Boga posebnu milost liječenja tjelesne vatre u udovima bolesnika zato što je tako pobijedio duhovnu vatru opake putenosti, a osvrćući se na mnoštvo čudesa u prvom govoru održanom pred burgundskim vojvodom, tvrdi da ne nabraja njegova najprovjerenija čudesa jer ne bi rekao ništa novo, budući da su ona najpoznatija po cijelom svijetu. Aymar Falco: U ovoj istoj godini, kaže, u kojoj smo ovo napisali, to jest Kristovoj 1530., uz Božje svjedočanstvo znali smo da su veoma mnogi koji su bolovali od te strašne bolesti, zazvavši zaštitu istoga Sveca i opravi ili poškropivši mjesto bolesti onim vinom u koje su bile uronjene relikvije svetoga tijela, bili vraćeni u prijašnje zdravlje. Spominje ih Saussay 13. lipnja: U Vienneu, u diljem svijeta slavnoj bazilici njegova imena, koja je ujedno i glava redovničkoga Reda, pohranjeno (tijelo sv. Antuna) počiva s doličnom čašću i blista neprestanim milosnim čudesima s neba primljene pomoći u onima čije udove izjeda sveta vatra.
§ II. Čudesa u Belgiji i Njemačkoj.
Kraj Bailleula, grada u Flandriji, običavao je nastajati veoma slavan stjecaj puka k sv. Antunu radi odagnanja ognjene kuge, koji je godine Kristove 1626., kada je bolest naokolo ponovno harala, ne bez utjehe veoma mnogih bio obnovljen, pošto je ondje osnovano društvo, odnosno Bratovština sv. Antuna, koju je iste godine 26. lipnja odobrio papa Urban VIII. i obogatio najobilnijim oprostom pokora. Kapelica koja se ondje posjećuje pripada benediktinskim monasima samostana sv. Ivana, koji je nekoć bio uz zidine Morina, odnosno grada Thérouannea, odande prenesen u Bailleul, a potom u Ypres. O njemu i o čudesima koja su se ondje nedavno dogodila knjigu je izdao Petar Rainerus, redovnik istoga samostana; u njoj svjedoči da je uz pomoć sv. Antuna ozdravilo četrdeset osoba koje su bile zahvaćene svetom vatrom; i to od jedne noge bolovali su Ludovik Wassenhove iz Ypresa, Ivan Snellart iz Hoogledea, Ivan de Konninck iz Noordpeenea, Karlo Vander straet iz Cassela, Šimun Janssonius iz Leffingea rodom iz Franca, Haring Lanckriet, Franciska vande Walle i Ivana Mesdach iz Tielta, Franciska Bubbe i Petronila Swinghedau iz Bailleula, Marija Liteyn iz Zillebekea s područja Ypresa, Marija Caproen i Levina Vanden Steen iz Ypresa. Jednu potkoljenicu grozni su čirevi i mnogostruka trulež izjedali Valentinu Filipu iz Artoisa i Petru Brueysu iz Bailleula; obje Matiji Laliju iz Bailleula, Judoku Kemeleu iz Bovekerkea na području Diksmuidea, Ivanu Abundiju Talijanu, Suzani de Raedt iz Niepkerkea uz rijeku Lys; potkoljenicu i obje ruke Mariji, sluškinji Ivana Rabaudta, građanina Cassela; jednu ruku Petru Stormu iz Méterena, Barbari de Sante, redovnici Reda sv. Franje u Nieuwpoortu, Petronili Swyngedau iz Bailleula, njima jednu; ali obje Franciski Gruson iz Méterena; a desnu ruku s bokom i ramenom Petru de Wincku iz Cassela; jednu šaku Petru de Bruneu iz Adinkerkea, Ivani Bubbe iz Bailleula, Mariji Vroyelinck iz Cassela, obje Mariji Werkin iz Ypresa; šake i stopala Katarini de Breyne rođenoj u Cominesu uz Lys; jedno stopalo Petronili de Koninck rodom iz sela Kemmela i Mihaeli Velle iz Bailleula; nožne prste Mariji Pont iz Nieuwkerkea; koljeno Judoki Borrewals iz Ypresa; bedra i koljena Mariji Banzel iz Bailleula, desni bok Mariji le Mettre iz Peenea; cijelo tijelo djetetu Hadrijanu Varelleu iz Saint-Omera. Od istoga zla bili su oslobođeni, a da nije naveden dio tijela koji je osjetio trulež, Franjo Huysman i Ivan Vermote iz Tielta. Od drugih jednako opasnih bolesti uz pomoć sv. Antuna oslobođeni su: od dugotrajnih i nepoznatih Cecilija de Thielt iz Ypresa; od gnojnih i upaljenih potkoljenica Vilim Jonckheere iz Izegema s područja Kortrijka, Livin van Damme, Ivan van Ackere i supruga Andrije van Dammea rodom iz Istočne Flandrije te Izabela Formanoir, redovnica Reda sv. Klare u Ypresu; od neizlječive i neistražene boli u ruci Margareta Laben, redovnica iz Ypresa iz samostana Nonnebossch Reda sv. Benedikta; napokon od spore četverodnevne groznice Ivan van Ackere iz Bailleula i Ivan Rysport, plemeniti muž koji je više puta obnašao službu konzula u Bailleulu, čija je kći Judoka van Rysport uz pomoć istoga Sveca ozdravila od kuge. Ovo opširno donosi Petar Rainerus, navodeći posvuda svjedoke ili čak javne bilježnike koji su to zapisali; mi smo najkraće prikupili imena i vrste bolesti. Ovu knjigu spominje Antun Sanderus u djelu De claris Antoniis.
8 I u ostalim se belgijskim gradovima sv. Antunu, zbog čestih čudesa koja je učinio, iskazuje slavno štovanje, a njegovim su imenom obilježene ugledne bratovštine samostreličara. U Arrasu je njemu na čast već nekoć posvećena Bratovština, kako je zovu, ili družba i danas u tolikom procvatu da gotovo nema građanina koji joj ne pristupa, prema svjedočanstvu Sandera gore. U raznim župama Artoisa podignute su ovakve bratovštine pod naslovom sv. Antuna, kao i u selu Bousbecque uz Lys na području Lillea, kamo se iz susjednih mjesta, makar i bjesnila zima, s velikom pobožnošću ide na prošnju. Slavna je nekoć u Roubaixu, mjestu koje belgijska obitelj Montmorency drži s naslovom kneževine, bila Bratovština koja je nedavno obnovljena. Štovan je uz velik stjecaj naroda u prioratu kraj Monsa, glavnoga grada Hainauta, koji se naziva sv. Antuna i dodijeljen je kolegiju Družbe Isusove podignutom u istome gradu. Da ne budemo preopširni, prešućujemo druga mjesta Brabanta, Gelderlanda i ostalih pokrajina, od kojih će se neka niže dotaknuti u čudesima.
9 Pouzdan i znamenit javno uspostavljen znak da su dobročinstva istoga Sveca pri haranju te bolesti trajala sve do sada jest to što se prikaz ove svete vatre sa slikom Sveca na veoma mnogim mjestima vidi naslikan pred vratima privatnih kuća, što su zapazili i Sanderus gore i Molanus u knjizi 3 djela De historia sacrarum imaginum, pogl. 5; premda on ovdje navodi i drugi razlog naslikane vatre iz sv. Tome, jer mu je dano biti zaštitnikom protiv paklene vatre, koja se gore kod Gersona označuje vatrom požude, a u djelu Historia translationis svetom vatrom. U starom misalu Crkve u Liègeu, u himnu koji nazivaju posljednicom, čita se ovo: Tko god je mučen paklenom vatrom, oslobađa se njegovom zaslugom.
10 I u Kölnu su nekoć ljudi zaraženi kužnom Antunovom vatrom, kaže Winheim u djelu Sacrarium Agrippinae, crkva 17, imali velik stjecaj k relikvijama toga svetog Oca (za koje smo gore rekli da se čuvaju u hramu antonijanskoga samostana). U tu svrhu u ulici susjednoj crkvi i danas imaju određenu i odvojenu bolničku zgradu, kao što u zidu crkve, nasuprot glavnome oltaru, pokazuju i rešetke kroz koje iz bolesničke sobe mogu slušati službu Božju i vidjeti svetu hostiju. Drugdje po Njemačkoj nekoć su sv. Antunu bili posvećeni veoma mnogi oltari, kapelice, ćelije, bolnice i crkve, a mnoge su od njih bile posjećivane stjecajem pobožnih ljudi koji su dolazili iz tuđine. Posvuda se vidi slika istoga Sveca, čak i na selu.
14 Smiješno je to što ni sami kalvinistički brbljavci, navikli posvuda riječju, a drugdje željezom ili vatrom bjesnjeti protiv slika svetaca kao protiv idolâ zloduha, nisu uspjeli posve ukloniti sliku sv. Antuna. Posvjedočio nam je učen i ozbiljan muž naš Ivan Grothusius (od kojega smo dobili veoma mnogo izvatka iz Aymarove povijesti, koju je bio stekao dobrotom mnogopoštovanoga gospodina Rutgera Velena, generalnoga preceptora kuće sv. Antuna u Kölnu); posvjedočio je on da je prije tri godine u 's-Heerenbergu, gradu u Zutphenu nedaleko od Rajne i Emmericha u Clevesu, ušao s predikantom u staru katoličku crkvu koju su zauzeli kalvinisti i da ondje nije opazio ništa sveto, nikakav trag drevne pobožnosti, osim jednoga jedinog lika sv. Antuna na staklenom prozoru, i to naslikanoga sasvim nedavno nakon odbacivanja pravovjernih svetinja. Kad se tome začudio, predikant mu je odgovorio da je tako zapovjedio onaj koji je darovao prozor. Tako je drevna pobožnost prema Svecu usadila korijen u dušama da je nisu mogle posve izbrisati ni novije opsjene fanatičnih nauka.
§ III. Slika i ostali pabirci različitoga štovanja.
Uostalom, ovamo možda spada i objasniti na koji se način običava slikati ili klesati. Zašto mu je u ruke umetnut štap, gore je naznačeno u epilogu života, a o vatri je ovdje već bilo riječi. Običava se doslikati zvono i crkva sa zvonikom: ovo potonje kao slika prve antonijanske kuće, kakav je simbol Gospe iz Scherpenheuvela hrast, a Loretske Nazaretska kućica; ono prvo pak zato što su ga glasnici antonijanske ubožnice, obilazeći radi prikupljanja milostinje, običavali nositi s relikvijama u znak svoga dolaska. Štoviše, i svinji, koja se za njih hranila o javnom trošku gradova, bilo je o vrat obješeno zvonce.
13 O svinji koja se običava smještati do nogu sv. Antuna ovako piše Aymar, dio 1, pogl. 48: Do nogu preblaženoga muža naslikana je krmača, odnosno prikazana svinja, jer je Bog po svojem sluzi učinio čudesa i na toj životinji. Štoviše, svinja se doslikava, kako smatra Molanus u knjizi 3 djela De historia sacrarum imaginum, pogl. 5, kako bi se priprosti puk poučio da se njegove životinje njegovim zagovorom čuvaju od zla. Jer za izmoljenje i očitovanje toga dobročinstva u većini se mjesta od općine hrani svinja, koju nazivaju svinjom sv. Antuna. Može biti i to da naši preci, kada su mu najprije doslikali svinju radije nego koju drugu životinju, nisu imali na umu ovo, nego nasrtaje zloduha koje je pretrpio. Zlodusi se naime prikladno označuju svinjama. Stoga, kada se u Rimu katoličkim posvećenjem posvećivala arijanska crkva, iz nje je izišla svinja, doduše nevidljiva, ali takva da je sve pokraj kojih je prošla ispunila divljenjem. To je, kaže Grgur, božanska dobrota pokazala zato da svima postane očito kako iz istoga mjesta izlazi nečisti stanovnik.
14 Nadalje, kao što su naši preci posjećujući svetišta svetaca rado za sebe nabavljali malu sliku Sveca, tako su i za svoju stoku iz svetišta sv. Antuna nabavljali zvonce koje bi joj vezali oko vrata, očitujući na taj način da zaslugama svetoga Priznavatelja mole i uzdaju se da će njihove životinje biti sačuvane od kuge; da su to obdržavali i Rimljani, pokazuju pjesme Ambrozija Novidija. Govoreći naime o rokćućoj svinji koja se doslikava Antunu, dodaje:
O vratu trese moju mjed, da je možeš prepoznati i da se ne naudi, kaže. I nosi moju mjed, koju vidiš na ovom štapu, i koju nosi moleći bolesnik te mnogi vratovi.
13 Napokon ovamo spadaju himan, responzorij, antifona i zborna molitva, odnosno molitva mnogih crkava, koje ovdje pridodajemo. Protiv kuge se osobito običava zazivati zaštita petorice nebesnika, među kojima je sv. Antun. Otuda stari himan u Misalu iz Tournaija: Neka se štuje ovaj Zaštitnik, kojega ima nebesko prijestolje, koji dijeleći dobročinstva ispunja svijet radošću. On dajući božanski miris tjera kugu i klonulost, poput ruža ili ljiljana miriše u Crkvi.
16 Himan iz staroga brevijara iz Saint-Omera.
Blaženi grade Vienne i blaženi puče, oronuli mužu i starče, mladiću i djetešce, kod kojih se ne sumnja da je sluga Božji.
Ruku koja zapovijeda bolestima dao je Gospodin sluzi, da kad zapovijedi silom naravi dođe kraj bolesti i da se ukloni pakleni a herpes esthiomenus.
To se po učinku jasnije očituje na ovome mjestu, gdje se po istome Svecu češće događaju čudesa i očito je da se sveta vatra još čudesnije gasi.
Mi bolesni, mi koji ležimo u grijesima ljudi, trebamo, oče, tvoje molitve Gospodinu, da se oslobodimo od zla i od spona zločina.
O koliko se bolesnika slijeva u njegovu crkvu, moleći po njemu božansku blagost, i ondje prima milost zdravlja!
Okruži naše domove zidom providnosti, da uklonjene lakomislenosti ili nemara kroz prozore k nama ne uđe smrt požude.
Podaj, Oče, k kojemu teži naš duh, pristup, i koji si nas obnovio na život po Jedinorođencu, daruj nam Duha koji od obojice izlazi, amen.
17 Responzorij iz starih brevijara, iz Tournaija, Hildesheima itd.
Plješći rukom, Vienne, obdaren tolikim Zaštitnikom, kojega ti je Egipat dao kao dragi zalog.
Udara i liječi, gasi i raspiruje vatre, i goruće prijetnje grmi Antun.
Molitva iz staroga Rimskog misala i većine starih brevijara: Bože, koji po zagovoru bl. Antuna, svoga ispovjedaoca i opata, dopuštaš da se ugasi kužna vatra i pruži okrepa bolesnim udovima, milostivo učini da mi, njegovim zaslugama oslobođeni od požara pakla, budemo čitavi dušom i tijelom sretno privedeni k tebi u slavu. a "Ερπης εθειόμενος jest čir od gušćega i oštrijega obilja žute žuči, nazvan od ἔρπεν, to jest puzati, i εθειον, jesti, proždirati. Etimologiju i narav izrazio je Lukrecije u knjizi 6, stih 660:
Nastaje sveta vatra i pužući pali tijela, kojeg se god dijela dočepa, i gmiže po udovima.
§ IV. Kazne za bogohulnike i druge bezbožnike.
Pisac firentinske povijesti, a nakon njega i nimalo beznačajni autori, prenose da se u vrijeme rimskoga prvosvećenika Grgura XI. u talijanskom gradu Ceseni dogodilo ovo zapanjujuće čudo. Kad su se naime ondje nalazile čete Bretonaca i kad je jedan od samih Bretonaca u nekoj crkvi na oltaru pri samom pljačkanju grada okrutno zaklao nekoliko male djece te pijan od bijesa krvavim mačem udarcima napao sliku bl. Antuna naslikanu na zidu, odmah ga je spopala vatra, zahvativši i proždirući njegovo meso, uz strašan prizor. I dok je izgarao od neizmjernih bolova, potrčao je k moru i, bacivši se u vodu, ondje je od vatre sav izgorio zajedno s kostima.
19 Nije drukčije ni ono za što je poznato da se po našem sjećanju dogodilo kod Borgo San Donnina, nedaleko od Piacenze. Ondje je naime neki vojnik francuske vojske jednakim primjerom okajao kaznu za svoju drskost, bijedno spaljen svetom vatrom, dok je upravo to gledao veoma velik dio vojske.
20 b U Rimu se u crkvi sv. Antuna vidi naslikana slika čovjeka koji gori, s ovim natpisom: Vojnik Marko iz Brescie, primaknuvši ruku oltaru sv. Antuna, krivokletnik, zahvaćen osvetničkom vatrom Božanstva, umire 13. kolovoza godine 1373.
21 Ulomak junačke pjesme presvijetloga kneza Ivana Franje Pica, gospodara Mirandole i grofa Concordije, upućene sv. Antunu: tvoja slava, nepodložna nijednoj smrti, kroz užarenu Libiju i moćnu Aziju prelazi u Europu; cvala je i uvijek će cvasti slava, neograničena nikakvim međama, kročeći sretnim krilima po svim predjelima promjenjivoga mora, po krajevima svijeta te po nebu i među nebesnicima: i što se više tare zubima dalekoga vijeka, to više sjaji izvanrednim cvijetom mladosti. I sjećam se, kad god su je bezbožnici počeli oskvrnjivati, da nisu drugdje podnijeli veće kazne osvetničkoga dima i plamena koji ih progoni. Neću ja spominjati Aloide oborene munjom nakon bitaka na izmišljenoj Flegri, niti bezbožne udove golemoga Kapaneja što se dime od trozube strijele.
Vidjeli smo opaljene udove i kosti kako kao vječni primjer vise o dovratcima svetoga hrama. Vidjeli smo cijelo truplo proždrto od mesa: kojim je iznenada planuo, oskvrnuvši ime Velikoga Antuna, i iznenada je povukao požar u najdublje žile čim je bezobraznim jezikom izustio pogrde. Tolikim te učinio Stvoritelj nebesnika, neba i zemlje, i ovu je plaću dodijelio prezrenoj slavi.
22 c Godine 1576., 11. lipnja, dok je vojvoda od Alençona,d brat francuskoga kralja, bio u gradu Châtillonu i dok su se u selu koje se zove Soulcy, udaljenom od spomenutoga grada otprilike jednu milju, držale straže pješačkih četa, trojica razuzdanih vojnika zatekoše pred vratima kip sv. Antuna podignut u kamenu: i nakon mnogih sablazni, ruganja i poruga nabacanih na nj, glavu su kipa opremili kacigom, a ruke naoružalie helebardom, bljujući ovakve riječi s prokletim bogohulstvima: Ti, ako išta vrijediš, ako imaš kakvu moć, pokaži je sada odmah protiv nas i obrani se. Rekavši to, navališe na kip svojim oružjem mnogim udarcima. Ne zadovoljivši se time, jedan od njih, opalivši dva ili tri puta iz puške, poče napadati taj kip; i pogodivši ga topovskim zrnom u lice između brade i donje usne, svetogrdnik ga razdere. Ali ne nekažnjeno: jer istoga trenutka taj bezbožnik, vičući velikim jaukom i strašno urličući, reče: Sav gorim, sav izgaram, i odmah se sruši mrtav na zemlju. Na njegovu je licu, na istome mjestu gdje je zrnom oskvrnuo kip, uzvraćenom mjerom, vatra osvetnica zločina, koja mu je odatle ispunila cijela usta, kao probivši put, izbila i zasjala, proždirući ga čak i kad je već bio ispustio bijednu dušu.
23 Drugi pak, ništa manje osjećajući ruku svemogućega Boga, također vikne da ne može podnijeti snagu vatre te, želeći vodom pobjeći od unutarnjih muka, strmoglavo skoči u obližnji potok: ali ipak nije umakao Božjoj nazočnosti. Jer odmah potopljen vodom i ugušen poginu.
24 Nadalje, treći, videći bijedan svršetak svojih drugova, izvan sebe i sav bez duše sruši se na tlo te, prenesen u najbližu kuću, sav je gorio od najžešćih groznica, i to toliko silovitih da je svima pružao bijedan prizor o sebi. Potaknuti njegovom bijedom, rođaci, prijatelji, a osobito katolički suborci, utekoše se u crkvu kao u utočište te (potraživši svećenika) Bogu Ocu svečanim pjevanjem pred slikom bl. Antuna prinesoše žrtvu Posrednika, i jednodušno hrpimice nagrnuvši kako vojnici tako i stanovnici spomenutoga mjesta, s najvećom su pobožnošću duše molili Boga za spas bijednoga brata, a nakon žrtve i mnogih molitava pohodiše bolesnika, te ga svećenik, izgovorivši prije toga mnoge druge molitve, poškropi blagoslovljenom vodom. Odmah taj bijednik dođe k sebi, prizna zločin, zazove Božje milosrđe i, pružajući ruke k nebu, ispovjedivši i optuživši svoju zabludu poniznim i velikim molitvama, ponizno zatraži zagovor svih da se za njega zauzmu kod najblažega Boga. I nije izostalo božansko milosrđe: jer odmah bi vraćen prijašnjem zdravlju i razumu, te ga i danas uživa. Ovo, što se istinito i javno dogodilo pred očima više od tri tisuće ljudi, uči kakvo poštovanje dugujemo časnim slikama svetaca: jer premda u njima nema nikakva božanstva, ipak nam uvijek iznova osvježuju spomen onih koje predstavljaju i potiču mnoge kršćane na hvaljenje slavnih Božjih djela u njegovim svecima i na zazivanje njihove pobožne zaštite. Štoviše, i uvreda nanesena njima odražava se na Božje sluge, pa i na zajedničkoga Gospodina: koji, premda se ovdje katkad čini da šuti, ipak neće šutjeti zauvijek.
25 f One geuzovske godine 1566.,g dok su diljem Belgije ikonoklasti bjesnjeli protiv časnih slika svetaca,h u 's-Hertogenboschu se dogodilo da su neki mačevima, teslom i sjekirama sasjekli na komade kip sv. Antuna kako bi ga spalili na javnoj cesti. i Ali ono što se dogodilo bezbožnici nisu podnijeli nekažnjeno: odmah ih naime spopade ona pošast koju mi kršćani već odavno nazivamo pošast sv. Antuna (jer su pobožni ljudi često iskusili njegovu zaštitu kod Boga za njezino odagnanje), te po cijelom tijelu obojice poput zrna papra izbije onaj kužni oganj: vrate se kući nesretnici, čijom su ranom prestrašeni drugovi dršćući napustili lomaču. Tako okrutnim i proždrljivim požarom po cijelom tijelu izgarali su bijednici da su sutradan ispustili bezbožnu dušu i ostavili zlokobna trupla obilježena biljezima raznih boja, modrim, zelenim i crnim. To je toliko poznato u cijeloj okolici da smo ne samo čuli mnoge kako složno i živo opisuju povijest toga događaja, dodajući čak i imena kako svetogrdnika tako i njihovih ukućana, nego smo vidjeli i svjedočanstvo javnoga bilježnika, nimalo nedostojnoga povjerenja niti nepoznatoga.
26 k Javnim govorom mnogih i objavljenim spisima poznato je, a i danas su još na životu muževi najdostojniji povjerenja koji su nam ispripovjedili da je u ono isto vrijeme, dok su geuzi dizali nemire u Belgiji i dok je l Vilim, grof od Berga, šurjak kneza Vilima Oranskoga, rušio franjevački samostan blizu Emmericha, koji su nekoć, kako se priča, pobožno utemeljili preci istoga grofa (posljednje čine toga rušenja, koje je trajalo uzastopce nekoliko mjeseci, i ja sam vidio), naišao neki čovjek izbezumljen novim naucima te, pošto su već svi kipovi, slike i oltari bili opustošeni i izbačeni, našao još preostali kip sv. Antuna: njega je taj odmah drskom rukom zgrabio, tresnuo o zemlju, pogazio nogama i na sve moguće načine zlostavljao.
Dogodilo se pak da je slučajno bila nazočna neka katolička žena, koja se obratila čovjeku i rekla: Što ti je skrivio sv. Antun da njegov kip tako nedostojno zlostavljaš? On je odmah prasnuo u ovu drsku riječ: Što mi ti brbljaš o sv. Antunu? Ako ima kakvu snagu ili moć, neka je pokaže. Bez odgode: odmah je taj bogohulnik protiv Sveca zahvaćen svetom vatrom, koju nazivaju vatrom sv. Antuna, te se po cijelom tijelu počeo peći; i naposljetku, sav izmučen svetom vatrom, dok se Bog osvećivao, ispusti dušu. ma To pripovijeda Aymar Falco, 1. dio, pogl. 47.b Prenose Ottavio Panciroli, 2. regija Grada, 44. crkva, i Tilmann Bredenbach, doktor svete teologije, 3. knjiga djela sacrarum Collationum, pogl. 26.c Knjižica napisana na francuskom i tiskana u Parizu godine 1576., kad se to dogodilo, kod Guillaumea Merlina, koju smo mi sami čitali. Willem Lindanus u 2. knjizi djela de fugiendis idolis objavio je tu povijest koju je sam, kako u predgovoru kaže, nevješto preveo na latinski. Iz njega isto prenose Thomas Bozius u 18. knjizi djela de signis Ecclesiæ, pogl. 12; naš Antoine d'Averoult, 2. dio djela Catechismi historialis, naslov 69, primjer 8; Bredenbach gore u pogl. 30; pisac knjižice koja nosi naslov Historia miraculorum illustrium, izdane u Douaiju god. Kr 1593. zajedno s dvjema knjigama de Miraculis Petra Časnoga; naš Jacques Gautier u djelu Tabula Chronographica u 16. stoljeću, god. Kr 1576., koji dodaje da je u to vrijeme čuo kako se taj isti događaj razglasio gotovo po cijeloj Galiji.d Isti je vojvoda Franjo od Alençona 17. siječnja, na sam blagdan sv. Antuna godine 1583., pokušao opljačkati Antwerpen, ali su ga građani, osobito katolici (iako su pravovjerna bogoslužja u gradu bila ukinuta i prestala od oranskoga vladara i kalvinista; no ljubav prema domovini nadvladala je osjećaj nepravde), sramotno protjerali iz grada, pri čemu je tisuću i petsto Francuza što posječeno što utopljeno u jarku zidina u koji su skočili. Na Kipdorpskim vratima, kroz koja su prijevarno ušli, uklesan je kronogram: aXVLIVM sVIs DeVs. A sada se u Antwerpenu sv. Antun slavi svečanim štovanjem u više crkava.e Gautier kaže kopljem; možda da bi izbjegao barbarsku riječ.f Willem Lindanus, 2. svezak djela Apologetici ad Germanos, pogl. 11, i 2. knjiga djela de fugiendis idolis, pogl. 1, a iz njega Bozius, d'Averoult primjer 7, Bredenbach pogl. 29, pisac djela historiæ miraculorum mirabilium, Gautier pod god. 1566., svaki u prije navedenim knjigama, te Molanus, 3. knjiga djela de historia sacrarum imaginum, pogl. 8.g Taj bijes krivovjeraca sjajno opisuje Famiano Strada u djelu de Bello Belgico, 1. dekada, 8. knjiga. Belgijski su krivovjerci sami sebi uzeli ime geuza (prosjaci) prema rugalici nekih velikaša.h Buscum-ducis, ili Silvaducis, Belgijcima 's-Hertogenbosch, Francuzima Bois-le-Duc i Bolduc, najutvrđeniji grad Brabanta na granicama Gelderna i Nizozemske. Ondje je bila crkva Sveca kod Hinthamskih vrata i slavno štovanje dok je tome gradu bilo dopušteno obavljati drevne obrede, koje je nedavno, na neutješnu žalost najboljih građana, uklonio batavski Mars. i Ove su bezbožne riječi oni izgovorili: Antuniću, pokaži ako imaš kakve snage. Tako se građani još sjećaju. k Bredenbach, pogl. 27, i iz njega d'Averoult, primjer 6.
l O njemu valja čitati Stradu, knj. 3 i 7. Sinovi su se poslije pomirili s Katoličkim kraljem, od kojih su Fridrik i od njega rođeni Albert, koji sada živi, markgrof od Bergen op Zooma, gospodari sela sv. Antuna, revno promicali njegovo štovanje, obojica izvanredno pravovjerni. To je selo smješteno u pokrajini Cuijk, između močvare Peel i rijeke Meuse, dvije milje od gradića Gravea, a zbog slavnoga štovanja sv. Antuna, stjecanja hodočasnika i drevnoga spomena na čudesa od pamtivijeka se naziva Svetište sv. Antuna (Fanum S. Antonii). m Pierre Reynier u knjižici de sacello S. Antonii Belliolano ejusque miraculis spominje i ovo te šest drugih njima nimalo različitih čudesa.
Red sv. Antuna.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.