Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 17. siječnja

O sv. Antunu Velikom opatu u Tebaidi

DE S. ANTONIO MAGNO ABBATE IN THEBAIDE

Sadržaj (65)
  1. § 1. Različita podjela Egipta. Rodno tlo sv. Antuna.
  2. § II. Dvostruka pustinja, gora i samostan sv. Antuna.
  3. § IV. Dob sv. Antuna uspoređena sa slijedom careva.
  4. § V. Učenici sv. Antuna u Donjoj Tebaidi.
  5. § VI. Učenici sv. Antuna po ostalom Egiptu.
  6. § VII. Učenici sv. Antuna izvan Egipta. Monaštvo rašireno po svijetu.
  7. § VIII. Životopis sv. Antuna napisan grčki.
  8. § IX. Životopis preveden na latinski jezik.
  9. § X. Životopis uzalud napadan od krivovjernika.
  10. § XI. Odakle je ovdje izdan.
  11. §. XII. Korisno je čitati ovaj životopis.
  12. §. XIII. Javno štovanje sv. Antuna.
  13. §. XIV. Nauk sv. Antuna.
  14. Proslov pisca.
  15. Pobožan odgoj sv. Antuna, pustinjački život.
  16. Prva pobjeda nad đavlom, strogo uzdržavanje.
  17. Povlačenje u grobnicu. Razni napadi zloduha.
  18. Povlačenje u pustinju. Čudesa. Sagrađeni samostani.
  19. Poticanje na žar duha.
  20. POGLAVLJE VI. Opomene o lukavstvima zloduha.
  21. Druge opomene o nemoći zloduha.
  22. Pravila o razlikovanju duhova.
  23. Prethodne opomene potvrđene primjerima Antunovih kušnji.
  24. Zaključni govor i plod poticaja.
  25. Želja za mučeništvom. Čudesa.
  26. Povlačenje u unutarnju pustinju. Kušnje.
  27. Pohod prijašnjim samostanima.
  28. Oslobođenje opsjednutih. Poznavanje odsutnih stvari.
  29. Dar ozdravljenja, stanje duša.
  30. Štovanje klera, mržnja na herezu.
  31. Rasprava s filozofima.
  32. Pisma careva sv. Antoniju. Predviđena nevolja Crkve.
  33. Zaštita nevoljnika.
  34. Posljednje opomene pispiritskim monasima.
  35. Priprema za smrt. Smrt. Pokop.
  36. POGLAVLJE XXII. Pogovor sv. Atanazija.
  37. A pogovor prevoditelja Evagrija.
  38. Izreke i razgovori
  39. Odreknuće od svijeta.
  40. Pokora. Strpljivost.
  41. POGLAVLJE III. Kušnje. Razboritost.
  42. POGLAVLJE IV. Poniznost. Mrtvljenje.
  43. Ljubav prema Bogu. Čista nakana.
  44. Ljubav prema bližnjemu i njegovo poučavanje.
  45. Poučavanje Eulogija Aleksandrijskoga i drugoga.
  46. POGLAVLJE VIII. Vježbanje sv. Pavla Pripadnika jednostavnoga života.
  47. O PRIJENOSU I. I II. Relikvija sv. Antuna.
  48. POVIJEST PRIJENOSA, iz oficija Antunova reda tiskanih u Rimu 1592.
  49. Ista povijest
  50. Pripovijest.
  51. Ista povijest
  52. Povod Jocelinova polaska na Istok.
  53. Jocelinovo hodočašće i zadobivene relikvije.
  54. Sagrađena crkva sv. Antuna.
  55. Crkvu posvetio Kalist II.
  56. Crkva obogaćena. Relikvije prenesene.
  57. Čudesa sv. Antuna.
  58. § I. Sveta vatra. Čudesa kod relikvija sv. Antuna.
  59. § II. Čudesa u Belgiji i Njemačkoj.
  60. § III. Slika i ostali pabirci različitoga štovanja.
  61. § IV. Kazne za bogohulnike i druge bezbožnike.
  62. Red sv. Antuna.
  63. Podrijetlo i znak Reda.
  64. Generalni učitelji. Opati.
  65. Drugi red sv. Antuna u Egiptu i Etiopiji.

Dar ozdravljenja, stanje duša.

I komes Arhelaj, kad ga je zatekao na vanjskoj gori, zamolio ga je da se pomoli za Polikratiju, a koja je bila ub Laodiceji, čudesnu i Kristu odanu djevicu. Trpjela je naime najteže bolove u želucu i boku, koje je navukla prekomjernim postovima i bdjenjima, te je bila posve nemoćna cijelim tijelom. Antun se pomolio, a Arhelaj je zabilježio dan u koji je molitva bila izgovorena. Vrativši se u Laodiceju, zatekao je djevicu zdravu. Raspitavši se za dan ozdravljenja, otkrio je da se vrijeme izlječenja podudara sa zabilješkom. I svi su se zadivili, prepoznajući da ju je Gospodin oslobodio bolova u ono vrijeme u koje je Antun moleći za nju zazvao Spasiteljevu dobrotu.

82 Često je također onima koji su mu dolazili i dane i mjesece unaprijed proričući naviještao i razloge i vrijeme dolaska. Jer jedne je privlačila sama želja da ga vide, druge nemoć, a neke tijela opsjednuta zlodusima: ipak se nitko nikada nije potužio na tegobu ili štetu naporna putovanja; svi su se vraćali puni duhovne hrane. A on je zapovijedao da to divljenje ne smiju pripisivati njegovoj hvali, nego Gospodinu, koji je ljudima udijelioc spoznaju o sebi prema sposobnosti smrtnosti.

83 Jednom je pak prilikom, kad je izašao u vanjske samostane i bio zamoljen od braće da se pomoli na jednoj lađi s monasima koji su polazili na put, ušao i jedini od sviju osjetio najodvratniji smrad. Svi su tvrdili da je to zadah usoljenih riba id sušene ribe smještene u lađi. No on je tvrdio da osjeća smrad nečega drugoga. Dok je on još govorio, neki mladić opsjednut zloduhom, koji see ranije bio sakrio uz kobilicu lađe, iznenada je povikao. Kad ga je Antun u ime Gospodina našega Isusa Krista odmah izliječio, svi su shvatili da jef onaj smrad bio od đavla.

84 Doveden mu je također jedan drugi opsjednuti muž, plemenita roda među svojima, toliko shrvan ludilom da nije znao da se nalazi kod Antuna, a jeo je i izlučine svoga tijela. Stoga je starac, zamoljen od onih koji su ga doveli da za njega moli Gospodina, toliko suosjećao s mladićevom bijedom da je cijelu noć bdijući s njim vodio borbu protiv bolesnikova ludila. Ali kad je već svitalo i opsjednuti nasrnuo na Antuna te ga snažno gurnuo, počeli su se ljutiti oni koji su ga doveli zašto je starcu nanio uvredu. Njima Antun reče: „Nemojte tuđu krivnju pripisivati jadnom mladiću: ovaj bijes pripada opsjedatelju, a ne opsjednutomu. Zato je pak bolni neprijatelj jurnuo u ovu drskost jer mu je Gospodin zapovjedio da ode u bezvodan kraj; a ovaj nasrtaj na mene bio je znak istjeranoga Sotone.” Bez odgode nakon tih riječi, mladić je, došavši k sebi, i zahvalio Bogu, i prepoznao mjesto gdje se nalazi, te je sa svom ljubavlju zagrlio i izljubio Antuna.

85 Bezbrojni su i drugi ovakvi znakovi koje smo često doznali iz jednodušnoga pripovijedanja monaha. Ali ne treba se čuditi samo njima, jer ono što slijedi mnogo više nadilazi stanje naše krhkosti.g Oko devete ure, kad je prije jela počeo moliti, osjetio je da je zanesen u duhu i da ga anđeli nose u visinu: dok su mu zlodusi priječili prolaz kroz zrak, anđeli su se usprotivili i počeli pitati koji bi bio razlog zadržavanja kad u Antunu nema nikakvih zločina. Kad su pak oni od samoga početka rođenja nastojali nabrajati grijehe, anđeli su zatvorili njihova klevetnička usta govoreći da ne smiju iznositi prijestupe od njegova rođenja, koji su već bili izbrisani Kristovom dobrotom: ako pak znaju štogod odh onoga vremena kad je postao monah i posvetio se Bogu, dopušteno im je to iznijeti. Zlodusi su ga optuživali drsko lažući mnoge stvari: a kako klevetnicima nisu dostajali dokazi, Antunu se otvori slobodan uspon. I odmah, vrativši se k sebi na onome mjestu na kojemu je bio počeo stajati, ponovno je vidio da je ono što je i bio.

86 Tada je pak, zaboravivši na hranu, od one ure proveo noć u jecaju i naricanju, razmišljajući u sebi o mnoštvu ljudskih neprijatelja, o borbi tolike vojske, o napornom putu kroz zrak prema nebu i o ovoj Apostolovoj riječi kojom kaže: „Jer nije nam se boriti protiv krvi i tijela, nego protiv kneza vlasti ovoga zraka”; znajući da zračne vlasti zato uvijek kušaju, bore se i sukobljavaju kako nam ne bi bio slobodan prolaz u nebo, poticao je opominjući: „Uzmite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti u dan zli”, kako bi neprijatelj, nemajući ništa zlo što bi mogao reći o vama, bio posramljen. Mi se pak sjetimo apostolske riječi koja kaže: „Da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam: Bog zna.” I Pavao je doduše bio uznesen sve do trećega neba i sišao nakon što je ondje čuo neizrecive riječi; a Antun je, uzdignut sve i do zračnoga prostora, nakon borbe izašao slobodan.

87 Imao je i ovakav dar: ako mu je, dok je sjedio na gori, neka stvar bila nepoznata te je u sebi tražio njezinu spoznaju, dok je molio, Gospodin mu ju je otkrivao, i bio je, prema onomu što je pisano, poučen od Boga. Naposljetku, kad su braća vodila ovaj razgovor i pomno ga ispitivala kako se duša ponaša nakon tereta tijela i koje joj se mjesto dodjeljuje nakon izlaska, iduće noći glas odozgo, zazvavši njegovo ime, reče: „Antune, ustani, izađi i vidi!” On ustade i izađe: znao je naime komu treba odgovoriti. I podigavši oči prema nebu, k vidio je nekoga visoka i strašna, kako glavu uzdiže sve do oblaka: vidio je također neke krilate kako se žele uzdići u nebo, a onaj im je ispruženim rukama priječio prolaz: neke je od njih hvatao i obarao na zemlju, dok je druge uzalud nastojao zadržati, žaleći što iznad njega prelijeću u nebeske visine; i tako su pobijeđeni i pobjednici pružali najveću radost pomiješanu sa žalošću. Odmah mu dođe glas govoreći: „Promotri što vidiš.” I tada je prosvijetljena srca počeo shvaćati da je to uspon duša i đavao koji ga priječi: koji zadržava one koji su mu podložni, a muči se zbog uzleta svetaca koje nije mogao prevariti. Potaknut ovim primjerima viđenja, svakodnevno je rastao prema boljemu. Nije pak ono što mu je bilo objavljeno priopćavao braći radi hvastanja, nego je, dok je moleći neprestano hvalio Božju pomoć, bio prisiljen kazati onima koji su ga ispitivali: niti je čistom dušom u Kristu htio išta sakriti svojim duhovnim sinovima, osobito zato što je pripovijedanje takvih znakova i pothranjivalo ljubav prema odluci i pokazivalo plod truda. uznesenju vidi se neka sličnost između krštenja i ulaska u redovništvo, te kao što se u krštenju otpušta svaka kazna dugovana za grijehe, tako se u određenom razmjeru događa i pri prihvaćanju monaškoga života. Što isti pisci i Rosweyde ovdje izvrsno potvrđuju svjedočanstvima starih otaca, primjerima svetaca i naukom skolastika. i Rukopis iz Ripatransonea i sv. Maksim imaju: „do zraka”. k Ovo viđenje pripovijedaju Pashazije u 7. knjizi djela De Vitis Patrum, 19. poglavlje, br. 4, i Paladije u 8. knjizi, 27. poglavlju, gotovo istim riječima.

Štovanje klera, mržnja na herezu.

Nikada on ni potaknut tako iznenadnom povredom nije prekinuo strpljivost, ni uzdigao poniznost u slavu. Jer sve klerike sve do posljednjega stupnja prisiljavao je da mole pred njim, a i biskupima i prezbiterima, kao učenik poniznosti, prigibao je glavu da ga blagoslove. Đakone pak koji su mu dolazili radi neke potrebe, dok je u njihovoj prisutnosti raspravljao za njihovu pomoć, stavljao je ispred sebe da mole Gospodina, ne srameći se da i sam uči. Jer je i često ispitivao one s kojima je bio, i ako je od njih čuo nešto potrebno, priznavao je da mu je pomoglo.

89 Imao je pak i na licu veliku milost, i od Spasitelja je primio i ovaj čudesni dar. Kad bi ga naime netko nepoznat, tko ga nije poznavao, poželio vidjeti među mnoštvom monaha, bez ičijeg pokazivanja, ostavivši ostale, trčao je k Antoniju, i po licu je prepoznavao čistoću duše, te je kroz zrcalo tijela promatrao milost svetoga uma. Jer noseći uvijek radosno lice, jasno je pokazivao da razmišlja o nebeskome, kao što kaže Pismo: Kad se srce raduje, lice cvate, a u žalosti se rastužuje. Tako je i Jakov prepoznao da njegov tast Laban kuje spletke protiv njega, rekavši njegovim kćerima: Lice vašega oca nije prema meni kao jučer i prekjučer. Tako je Samuel prepoznao Davida: Jer je imao radosne oči i zube bijele poput mlijeka. Slično se prepoznavalo i Antonija: jer zadržavajući uvijek isto lice usred povoljnih i nepovoljnih prilika, nije se ni uzdizao u uspjehu ni slamao u nevoljama. Bio je naime i na licu ljubezan i u čistoći vjere divljenja vrijedan.

90 Nikada se nije pridružio zajedništvu raskolnika, znajući njihovu staru pokvarenost i prijestup. Nikada manihejcima ni drugim hereticima nije uputio barem prijateljske riječi, osim samo onih koje su ih mogle odvratiti od zablude bezakonja, proglašavajući da su prijateljstva i razgovori takvih ljudi propast duše. Tako se gnušao i nad arijancima da je svima govorio kako se ne treba ni približavati njima. Jer kad su došli nekib arijomaniti, nakon što je ispitao i otkrio njihovu krajnje nevjernu sljedbu, istjerao ih je s gore govoreći da su riječi ovih ljudi mnogo gore od zmija.

91 Kad su pak arijanci ponekad lagali da Antonije vjeruje kao i oni, zgrožen njihovom drskošću i potaknut gnjevnim pravednim bolom, te zamoljen od biskupa i svekolike braće,c sišao je u Aleksandriju: ondje je u javnom govoru osudio arijomanite, tvrdeći da je ovo posljednja hereza i preteča Antikrista, te je u puku propovijedao da Sin Božji nije stvorenje, niti iz nepostojećega, nego vlastiti Sin, iste biti s Ocem, da se ne bi prije činilo da je stvorenje, ili posinjenje, ili puki naziv, govoreći da je bezbožno i u mislima zamisliti: Bio je kad ga nije bilo, budući da je Riječ Božja Bog, koji jest uvijek, su vječan Ocu, jer je rođen od Oca koji jest uvijek. Odatle je govorio: Neka s arijancima među vama ne bude nikakva zajedništva. Jer kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Vi koji vjerno vjerujete, kršćani ste, a oni koji Riječ, to jest Sina koji je od Boga Oca, nazivaju stvorenjem, ni po čemu se ne razlikuju od pogana, koji služe stvorenju radije nego Stvoritelju, koji je blagoslovljen u vijeke. Sama se, vjerujte mi, srde počela, i sveukupno stvorenje, prema apostolovoj izreci,d uzdiše u porođajnim bolima protiv arijanske bjesnoće, jer vidi da se njemu pridružuje njegov Gospodin, po kojemu je sve i u kojemu je sve stvoreno.

92 Ovo propovijedanje tako velikoga čovjeka ne može se iskazati koliko je učvrstilo puke u vjeri. Radovali su se naime što stup Crkve baca anatemu na neprijateljsku i Kristu protivnu herezu. Nijedna dob, nijedan spol tada nije ostao kod kuće. Šutim o kršćanima: i pogani i sami svećenici idola hrli su ud dominik, govoreći: Molimo da vidimo Čovjeka Božjega, jer je to kod svih bilo ime za Antonija. Nastojali su također dotaknuti barem rub njegove odjeće, vjerujući da će im i sam dodir mnogo koristiti. Koliko ih je tada bilo oslobođeno od đavolskoga opsjednuća i raznih bolesti? Koliki su plijen oteli idolima? Koliki su također bili otrgnuti od poganske zablude i pridruženi našem stadu? Toliki zasigurno da su obraćenici od idolopokloničkoga praznovjerja u razdoblju od nekoliko dana nadmašili mnoštvo vjernika kroz cijelu godinu. Osim toga, kad su pratitelji odbijali naviruće mnoštvo, smatrajući da će okupljanje puka njemu biti mučno, on je mirna duha govorio: Zar je ovaj skup demona veći od mnoštva? Zar je mnoštvo poslušnih brojnije od četa naših protivnika na gori?

93 Dogodilo se također da je, kad smo ga pratili pri povratku kod vrata, straga neka žena povikala govoreći: Pričekaj, čovječe Božji, kćer mi muči najokrutniji demon, pričekaj, zaklinjem te, pričekaj, da i ja ne padnem i poginem. Čuvši to, čudesni starac, opomenut od nas, ali i sam dragovoljno, nakratko je zastao. I kad je, dok se žena približavala, djevojka ležala oborena, pomolio se u sebi Gospodinu Isusu, ie na samo spominjanje njegova imena odmah je izašao nečisti duh. Djevojka je bila zdrava, puk u hvalama Bogu, a majka u radosti. Sam se pak radovao jer se vraćao u željenu samoću. Bio je pak veoma mudar, i u sebi je imao ovo čudesno: iako nije učio knjige, bio je iznimno bistra i razborita uma.

a Ti su stupnjevi podijeljeni na veće i manje svete redove, tako nazvani jer se postupno uzlazi od najnižega prema najvišemu. Tako Prvi sabor u Bragi, pogl. 38: Laik poučen kroz stupnjeve neka dođe do svećeništva.
b Arijomaniti nazvani Arianti, jer su bili obuzeti Arijem μανα ili bjesnilom.
c Sv. Jeronim u poslanici 33. Kastruciju, i Rufin niže u Apophth. br. 40, pišu da je sv. Atanazije doveo sv. Antonija u Aleksandriju da opovrgne arijance.
d Grčki, εις χριαχόν, što znači hram posvećen Kristovu štovanju. Tako je i prvi dan tjedna, ili dan sunca, iz istoga razloga počeo se zvati Dominica ili Κυριαχόν. Neki smatraju da je od te riječi izvedena germanska riječ Kirche ili Kercke, koja znači crkvu. Rosweyde, Surije i drugi otisnuli su ad Dominicum imperium, što se ne sviđa, i riječ imperium izostavljena je iz rukopisa Ripat. Gore u br. 17. prevodi se kao seoski dom, dok se na grčkom čitalo τὸ τῆς χώμες χριαχόν, seoski hram, ili ako možda još nije bila određena javna zgrada za obavljanje bogoslužja, svakako će se razumjeti neka glavna kuća, kakva je možda bila njegovih roditelja, ili seosko središte vlasti. Takve se naime zgrade i kod naših ljudi nazivaju Heeren-huysen, χριαχοί αἰνες, gospodnje kuće.
e Grčki: χαί τὸν Χριστὸν δνομάσατος χιέρβη, i kad je Krist spomenut ustala je. Surije, Rosweyde i drugi: ad comminationem ejus. Bolje nominationem, kako imaju rukopisi Ripat. i Sv. Maksim; to jest čim je spomenuo Krista Isusa.

Rasprava s filozofima.

Ponekad su naime k njemu dolazila dva poganska filozofa, misleći da mogu prevariti Antonija, a on je bio naa vanjskoj gori. Kad ih je ugledao, po licu je shvatio da su pogani, pa je izašavši pred njih počeo ovako govoriti prekob tumača: Zašto su se mudraci htjeli toliko mučiti dolazeći tako daleko k ludu čovjeku? Kad su oni rekli da on nije lud, nego čak i previše mudar, pronicljivo je odgovorio: Ako ste došli k ludaku, vaš je trud suvišan, a ako smatrate da sam mudar i da imam mudrost, dobro je da podražavate ono što odobravate, jer dobra treba podražavati. Da sam ja došao k vama, podražavao bih vas, ali budući da ste vi došli k meni kao k mudracu, budite kršćani kao što sam ja. Filozofi su otišli diveći se obojeme, i oštrini uma i izgonjenju demona.

95e I druge je također mudrace ovoga svijeta, koji su ga željeli ismijati jer nije poznavao knjige, svezao ovakvom raspravom govoreći: Odgovorite mi, što je starije, osjetilo ili knjige? I što je čiji početak? Nastaje li osjetilo iz knjiga, ili knjige nastaju iz osjetila? Kad su oni tvrdili da je osjetilo začetnik i pronalazač knjiga, rekao je: Dakle, ako je osjetilo zdravo i neoštećeno, ono ne treba knjiga. Tko od prisutnih nakon ovoga nadmetanja ne bi uzviknuo, kad su zapanjeni ostali i sami oni koji su pobijeđeni, diveći se tolikoj oštroumnosti duha u čovjeku neukom u knjigama? Jer se, iako je boravio u samoći i na gorama i ondje provodio sav svoj život, nije ponašao seljački i kruto, nego je bio ugodan i susretljiv, a govor je, prema apostolovoj zapovijedi, začinjao božanskom solju, tako da nije bilo zavisti i da je zadobio ljubav sviju.

96 Usred toga, kao da je bilo malo što je poganstvo dvaput bilo pobijeđeno, po treći su put k njemu došli ljudi zaslijepljeni oblakom svake svjetovne mudrosti i najučeniji u svim filozofskim naukama po procjeni svojih umijeća. Tu, kad su od njega zahtijevali obrazloženje vjere koju imamo u Kristu i nastojali ga ismijati oštroumnim pitanjem sofizama o božanskom križu, on je na kratko stišao glas u tišini, najprije se sažalivši nad njihovim zabludama, a zatim je preko tumača, koji je njegove riječi najpomnije izražavao na grčkom jeziku, ovako započeo govoreći: Što je ljepše ili što je časnije, štovati križ, ili pripisivati preljube, oceubojstvo ili rodoskvrnuće onima koje štujete, kad je u jednome prezir smrti, znamen vrlina, a u drugome sramotna religija, učiteljica opscenosti? Što je bolje reći, da je Riječ Božja ostajući ono što je bila, radi našega spasenja uzela ljudsko tijelo, da nas zajedništvom smrtnosti ne bi uzdigla k nebu i učinila dionicima nebeske naravi, ili, kao što vi tvrdite,d prikloniti glavu da se štuju zemaljske stvari i u oblike stoke i zmija zatvoriti nebesko ime? Kojim ustima se usuđujete ismijavati lakovjernost kršćana, koji govore da je Krist, Sin Božji, bez svoje štete i počeo biti ono što nije bio i ostao ono što je bio, dok vi, odvlačeći dušu s nebesa, imate običaj ukopavati jee ne samo u tijela ljudi nego i zmija i stoke? Kršćanska vjera svjedoči da je njezin Bog došao radi spasenja svijeta, a vi, propovijedajući urođenu dušu, premještate je tamo-amo. Kršćanska vjera, koja štuje svemogućnost i milosrđe Božje, dosljedno kaže da je Bogu bilo moguće utjelovljenje, ali tako da snishođenje nije poništilo uzvišenost, dok vi koji se hvalite da je duša koja izvire iz najsjajnijega Božjega izvora sramotno pala, i koji se usuđujete tvrditi da je nakon svoga umanjenja promjenjiva i preobraziva, bezbožnim jezikom vrijeđate i onu narav koja je gospodarica vjekova. Jer slika koja prema vama zadržava prirodnu sličnost svoga tvorca, s kojim ima jednu i istu bit iz koje je potekla, vlastita poniženja i uvrede dosljedno vraća na svoje ishodište. Zato pazite da se uvrede duša po vašem bogohuljenju ne preliju na oca, kako ga vi nazivate, tih duša.

97 Ovdje nam se nameće križ Krista, Gospodina i Boga našega. Pitam kakva je to sramotnost religije? Nije li bolje strpljivo podnijeti križ ili neku vrstu smrti koju su nanijeli nepravedni ljudi, nego oplakivati Izidu nakon Ozirisa kroz lutajuća i nesigurna lutanja? Neka vas, molim, bude sram Tifonovih spletki, neka vas bude sram Saturnova bijega i najokrutnijega proždiranja djece. Zacrvjenite se zbog Jupiterova oceubojstva i rodoskvrnuća, zacrvjenite se zbog njegove otmice i spolnoga općenja sa ženama i dječacima. On je, kako izmišljaju vaši pjesnici, da bi utažio bjesnilo najzvjerskije požude, ispuštao nježno cmizdrenje za ljubav, on se slio u Danajino krilo, sam ljubavnik i otkupnina, on je kao raspjevana ptica tražio Ledine zagrljaje, on je bijesneći na vlastiti spol oskvrnuo kraljevskoga dječaka preko ptica koje su mu služile. To vi vjerujete, to štujete, to su ukrasi vaših hramova. Pravednim sudom, preklinjem vas radi vašega spasenja, odmjerite naše riječi. Treba li u kršćanskim knjigama vjerovati svemu ili ničemu? Ako ničemu, ne priznajete ni ime Križa kojemu prigovarate. Ako treba vjerovati svemu, zašto, kad se u istim knjigama uz križ vezuje uskrsnuće, bezumnim govorom rastrgate božansku muku i ne pridružujete joj odmah vid slijepih, sluh gluhih, hod hromih, očišćenje od gube, more koje služi svome Bogu dok hoda po njemu, izgonjenje demona, uskrsnuće mrtvih i povratak pokojnika iz podzemlja? Sve je to uneseno u božanska Pisma kojimag prigovarate, i u istim se svescima nalaze i navještaji veličanstva i sramote smrti. Stoga, odbacivši mržnju kojom ste prožeti, odmah ćete otkriti da je Isus pravi Bog i da je radi ljudskoga spasenja uzeo krhku narav.

98 Ipak nam, ako vas nije sram, ispripovijedajte svoju religiju. Ali kakve će štovanja moći iznijeti nesretna zabluda o tolikoj gadosti i bezumlju stvari? Osim ako možda, kako čujem, izmišljate da su priče o vašim bogovima, i opscenosti, i okrutnosti, i ispraznosti, i smrti, pokrivajući ihh alegorijskim koprenama, tumačeći otmicu Libere kao zemlju, poluhromoga i slaboga Vulkana kao vatru, Junonu kao zrak, Apolona kao sunce, Dijanu kao mjesec, Neptuna kao mora, a poglavara požuda Jupitera kao eter. I nakon ove drskosti opravdanja ne prihvaćate Boga, nego stvorenja, prezrevši Stvoritelja. A ako vas je ljepota počela privukla da ih štujete, trebalo je čuvati mjeru, i valjalo se samo diviti, a ne štovati, da štovanje stvorenja ne bi bilo uvreda stvoritelja. Jer prema takvoj naopako postavljenoj logici koju vi slijedite, čast graditelja prelazi na kuću, i umijeće liječnika pripisuje se lijekovima, a i zasluge ili pohvale svih majstora prenose se na djela. Što na to kažete, da bismo spoznali kakvo je to vama sramotnoi priznanje smiješnoga križa?

99 Dok su na ovu raspravu filozofi okretali oči jedan prema drugome i u isti mah mrmljali, smiješeći se Antonije ponovno reče preko tumača:k Jer se svakomu djelu čini krajnje teškim kad se, pogazivši pravedan poredak cijele stvari, zasluge truda pripisuju djelima više nego tvorcima. Počela doduše, kao što sam spomenuo, već samim svojim izgledom potvrđuju svoje podložništvo. Ali budući da vi sve zaključujete prema dijalektičkom promatranju koje smatrate nužnim, tim umijećem prisiljavate i nas da potvrdimo svoju religiju. Odgovorite mi: Kako se spoznaja Boga očitije potvrđuje, nizanjem riječi ili djelovanjem vjere? I što je starije, djelovanje vjere ili rasprava koja napreduje kroz dokaze? Kad su oni odgovorili da je djelovanje čvršće od govora i da je ono jasna spoznaja o Bogu, složio se da su i sami dobro rekli, jer djelovanje koje proizlazi iz vjere rađa duševne nagnuća, dok je dijalektička rasprava začetak suprotstavljanja uzela iz vještine onih koji je sastavljaju. Kad dakle, reče, netko ima djelovanje vjere smješteno u duši, bit će suvišno slaganje riječi kojim pokušavate iščupati vjeru začetu u našem umu, a ipak često ne možete protumačiti naša shvaćanja. Tako su čvršća djela uma nego prijevarni zaključak sofizama.

100 Mi kršćani nemamo otajstvo svoga života pohranjeno u mudrosti svijeta, nego u snazi vjere, koja nam je dana od Boga po Kristu. Istinitost ovoga moga govora potvrđuje redoslijed događaja koji se svakodnevno zbivaju: nama neukima i nepoznavaocima vaših knjiga za spoznaju Boga dovoljne su samo njegove riječi. Gle, mi otrgnuti od tolikih stada poganstva svakodnevno se širimo po svemu svijetu, a vama su nakon dolaska Gospodnjega zakazale zamršene vještine sofizama. Gle, mi koji poučavamo jednostavnu Kristovu vjeru svladali smo idolopoklonstvo, i propovijedanjem sramotnoga Križam srušili su se pozlaćeni hramovi. Vi, ako možete, pokažite kojim ste spletom riječi uvjerili da se poganstvo pretpostavi Kristu. Po svim je zemljama već prepoznat Krist kao pravi Sin Božji, nikakva rječitost sofista, nikakva filozofska rasprava ne može nauditi mnoštvu vjernika. Spomenemo Raspetoga, i svi demoni, koje vi štujete kao bogove, riču i bježe iz opsjednutih tijela na prvi znak Gospodnjega Križa. Gdje su ona bajkovita proročanstva? Gdje su egipatske čarolije? Čemu su poslužile pjesme maga? Zaista je tada sve bilo uništeno kad je Krist zagrmio o svome Križu. Unatoč tomu vi, zanemarivši mnoštva oslabljenih, pokušavate ismijati slavnu Isusovu smrt.

101 A kakvo je pak to što poganstvo, koje nikada nije bilo uzdrmano kraljevskim progonom, štoviše, bilo je drago svijetu i poduprto ljudskom zaštitom, sada propada? Mi sluge Kristove što se više tlači, to se više uzdižemo i cvatemo. Vaši idoli, nekoć ukrašeni u ograđenim zidovima, već su se srušili od starosti. A Kristov nauk, koji se vama čini ludošću i igrom, iako je podnio tiranske nasrtaje progoniteljskih vladara, iako su ga napadale razne strahote, ipak nije zatvoren ni u kojem krugu zemalja niti je spriječen kakvom granicom barbarskih naroda. Jer kada je zasjao toliki sjaj božanskoga znanja? Kada su se toliko vrline odjednom ujedinile u sebi? Uzdržljivost u braku, djevičanstvo u Crkvi. Cvjeta slavna postojanost mučenika za svoga Gospodina, a svemu je tomu počelo Kristov Križ.

102 Dok vi u međuvremenu među tolikim zborovima vrlina razapinjete mreže silogizama i istinsko svjetlo zbilje pokušavate obaviti mračnim raspravama, evo mi, kao što je rekao naš Učitelj, ne uvjeravamo u poganskom uvjeravanju, nego u najočitijoj vjeri, koja ima običaj preduhitriti potvrdu riječi. Prisutni su naime bolesnici koje muče demoni, i kad ih je izveo u sredinu, ponovio je riječi govoreći: Sada vi svojim nizovima i kakvom god hoćete zlokobnom pjesmom istjerajte svoje bogove, kakvima ih smatrate, a ako ne možete, položite poraženo oružje i utecite se Kristovim trofejima, pa će odmah moć veličanstva pratiti vjeru u Raspetoga. Reče, i zazvavši Isusovo ime, kad je utisnuo životvorni znak u svetom broju Trojstva na čela, zajedno s izagnanim demonima bila je opovrgnuta isprazna mudrost prisutnih filozofa. Jer su se uplašili zapanjeni čovjekom kojemu je uz toliki um obilno dotjecalo božansko darivanje znakova. A on je, pripisujući sve Kristu koji je izliječio, upotrijebio uzvraćeno obraćanje i rekao: Nemojte misliti da sam ja ovima dao zdravlje, Krist čini ta čudesa po svojim slugama. Vjerujte i vi, i vidjet ćete da vjera predana Bogu, a ne tašta nadutost rječitosti, zaslužuje takve znakove. Utecite se zakonu Raspetoga i oponašajte nas njegove sluge, te zadovoljni ovim ciljem znanja, nemojte odsada tražiti dokaze svjetovne nerazboritosti. Kad je Antonije tako govorio, filozofi, pogođeni čudesnim zaprepaštenjem, odlazeći od njega uz častan pozdrav, priznavali su da im je viđenje s njim mnogo koristilo.

a Rosweyde, na gornjoj, ali Surije i rukopis Ripat. na vanjskoj, i na grčkom εν τὸν δρεί τὸν ἐξω. O vanjskoj i unutarnjoj gori raspravljano je u prolegomenima, § 2.
b Izak se u životu sv. Hilariona naziva tumačem Antonijevim. Zatim je bio Kronije, u Apophth. br. 49. Pogledaj § 14. u prolegomenima.
c Na ovo je mjesto aludirao Sinezije u spisu o Dionu, ili o ustrojstvu života, i njegov sholijast, premda se pogrešno čita Δροῦς umjesto Ἀνδροῦς, a riječi pojedinaca opširnije povezuje Rosweyde ovdje, br. 89.
d Baronije pod god. Kr 328, br. 10, smatra da su to bili platonski filozofi koji su govorili da je duša izlijevanje i bit božanskoga uma, gdje izvrsno uzdiže ovo rasuđivanje sv. Antonija.
e Rukopis Ripat. sopire. Ovu glupu pitagorejsku metempsihozu na sve strane pobijaju naši filozofi.
f Izida, božica Egipćana, čijega je muža i brata Ozirisa raskomadao brat Tifon. O tome raspravlja Girald u djelu Historia Deorum, sintagma 8. i 12, kao i o Saturnu, Jupiteru, Kastorima rođenim od Lede, sintagma 2, 4. i 3, a o Danaji Arnobije u knj. 5. i 7. i drugi.

PO SV. ATANAZIJU.ghiklm Rukopis Ripat. interpellastis.h O ovim alegorijskim koprenama raspravljaju sv. Augustin u djelu De Civitate Dei, knj. 4, pogl. 10. i knj. 7, pogl. 16, Arnobije u knj. 3. i 5, Klement u knj. 10. Recognit; pogl. 8, Fulgentije Plancijad, a od novijih opširno Natale Conti u djelu Mythologiarum libri. i Rukopis Ripat. confusio. Na grčkom, Ei ἄξειον τι χλεύνη δ σταυρός ἐχει. Ako križ ima nešto dostojno ruganja. k Cijela ova rečenica, sve do Elementa, nedostaje u rukopisima Ripat. i Maksim; kao i u grčkome tekstu. l Rukopis Ripat. complexionem. Na grčkom, δι ἄποδείξεις λεγων, po dokazivanju govora. m O srušenom Jupiterovu hramu, čiji su zidovi i pod blistali obloženi srebrnim pločama, ili, kako drugi imaju, zlatnim, i svodovi sjajni od najčišćega zlata i bisera ili dragoga kamenja, govorili smo 9. siječnja u djelima sv. Julijana i drugova, pogl. 12. posuđujući glas: Prijeti, kaže, neko veliko i svim vjekovima nečuveno bezakonje. Velikim će vihorom biti srušena katolička vjera, i ljudi slični teglećoj stoci razgrabit će Kristove svetinje. Vidio sam naime Gospodnji žrtvenik okružen mnoštvom mula koje su čestim udarcima kopita sve razbijale. To je razlog mojih uzdisaja koje ste čuli. I začuo se glas Gospodnji koji govori: Omrznut će moj žrtvenik. I bez odgode viđenje je slijedio učinak: jer nakoni dvije godine provalila je okrutna arijanska bezumnost. Tada su bila pljačkanja crkava, tada oskvrnjivanje božanskih posuda, tada su onečišćene svete službe onečišćenim rukama pogana, tada su okupljene snage poganskih obrtnika protiv Krista, kad su kršćani uz nošenje palmi, što je u Aleksandriji znak idolopoklonstva, bili prisiljavani ići u crkvu da bi se smatralo da su arijanski puk. O zločina, duša se zgraža ponoviti ono što se dogodilo: oduzeta je čednost djevicama i udatim ženama, krv Kristovih ovaca prolivena u Kristovu hramu poškropila je žrtvenike koje treba štovati, krstionica je onečišćena po volji pogana. Ništa nije nedostajalo istinitosti viđenja, kao što je pokazao učinak, da je razuzdanost mula koje udaraju kopitima bila bezbožnost arijanaca.

Pisma careva sv. Antoniju. Predviđena nevolja Crkve.

U ovoga je čovjeka čudesno to što su čovjeka smještenoga na krajnjem rubu svijeta slavili i naklonost vladara i sav kraljevski dvor. Jer su ia car Konstantin i njegova djecab Konstans tec Konstancije, saznavši za takve stvari, često mu slali pisma i zaklinjali ga kao oca da ih razveseli uzvratnim dopisom. Ali on je ostajao onakav kakav je bio i prije nego što su pisma došla k njemu, nije se dao pokolebati pozdravima vladara, nego je, sazvavši monahe kao da pisma nisu ni primljena, govorio: Kraljevi ovoga svijeta poslali su nam pisma, kakvo čuđenje kršćani trebaju zbog toga pokazati? Jer iako je dostojanstvo različito, ipak je isti položaj rađanja i umiranja. Ono treba čuvati sa svakim poštovanjem, i to treba zadržati svim žarom duše, da je Bog ljudima napisao zakon i da je po svome Sinu obogatio Crkve vlastitim riječima. Kakve veze ima monah s pismima kraljeva? Zašto da primam pisma kojima ne znam uzvratiti uobičajene pozdravne počasti? Stoga, zamoljen od sve braće da svojim pismima okrijepi kršćanske kraljeve, da se naime ne bi razljutili zbog njegove šutnje, na primljena je pisma odgovorio priličnim dopisom. Najprije je pohvalio što štuju Krista, zatim je savjetovao ono što je spasonosno, da ne smatraju velikom kraljevsku vlast, da ne bi, naduti vlašću sadašnjega tijela, zaboravili da su ljudi i da će im Krist suditi, a na kraju ih je opomenuo na blagost prema podanicima i na pravednost, te na brigu za siromahe, i u pismima je posvjedočio da je jedan vječni Kralj svih vjekova Isus Krist. Primivši to, vladari su se silno radovali. Kod svih je također gorjeloe uvjerenje o Antoniju, tako da su željeli da ih nazivaju njegovim sinovima. Jer je velika susretljivost prema onima koji su dolazili okrenula k njemu zanimanje sviju.n

Dn 4, 16. 104 Nakon što su dakle pogani bili pobijeni u raspravi, vladari opomenuti, a braća od njega okrijepljena utjehom, vratio se na unutarnju goru i na uobičajenu strogost, i ondje je često hodajući s onima koji su ulazili ili sjedeći bio zanesen, kao što je zapisano u Danijelu, a nakon proteka sati odgovarao je na ono što je slijedilo, da bi se razumjelo da je vidio neke tajne objave. Jer je i nalazeći se na gori, predviđajući ono što se daleko događalo u Egiptu, ispripovjedio to biskupuf Serapionu koji je ondje bio postavljen.g 103 Slijedi žalosnog viđenje, koje treba oplakivati svim izvorom suza. Dok je naime radio dok je braća sjedila oko njega, netremice je upravio oči u nebo, uzdišući i jecajući, i nakon nekog vremena, kad je započela objava, zadrhtao je od prevelike boli, i odmah pao ničice na koljena pred Božjim licem i pomolio se da Bog svojim milosrđem odvrati budući zločin. Molitvi slijede suze, golemi strah obuzima prisutne, zaklinju ga da izloži viđenje tako velike nesreće. Jecaji zaokupljaju glas, jezik je sputan suzama, i usred pokušaja govor se prekida uzdisajem. Jedva je napokon tužnim povikom rekao: Bolje je bilo, djeco moja, da ste predstojeće zločinstvo preduhitrili brzom smrću. Tako započinjući ponovno biva svladan suzama, i usred mučnih uzdisaja napokon na prsan

106 Ali tu je žalost utješio radosnim ishodom sljedeće objave i rekao: Nemojte se, djeco moja, posve prepustiti tuzi, jer kao što se Gospodin rasrdio, tako će se ponovno smilovati, i Crkva će brzo povratiti svoj ures, a one koji su u progonstvima sačuvali vjeru Gospodnju vidjet ćete kako sjaje uobičajenim sjajem. Vratit će se u svoje jazbine zmije, i vjera će se širiti dalje, samo pazite da se čistoća vaše vjere ne uprlja arijanskom ljagom. To nije nauk apostola, nego demona i njihova oca đavla, zato je po nerazumnosti tegleće stoke njihov duh izražen kao sličan stoci.n

107 Dotle Antonije. Ali nama nikako ne priliči sumnjati da je tako veliko čudo moglo biti naviješteno po čovjeku. Obećanje je naime Spasitelja, koji ovako kaže: Ako budete imali vjere koliko je zrno gorušičino, reći ćete ovoj gori: Premjesti se, i premjestit će se, i ništa vam neće biti nemoguće. I ponovno: Zaista, zaista kažem vam, sve što zaištete od Oca u moje ime, dat će vam. Ištite i primit ćete. Jer on je, obećavajući svojim učenicima i svemu stadu vjernika čas podlaganje demona čas izlječenje raznih bolesti, govorio: Besplatno ste primili, besplatno dajte. Zar je Antonije liječio zapoviješću svoje moći? Zar je smatrao da je ono što je učinio u njegovoj sposobnosti? Molitvama, a ne zapovijedima uzmicali su demoni i bolesti, i na zazivanje imena Krista, našega Boga, uvijek se sve dovršavalo. Neka nitko od mudraca ne pripisuje čuđenje ozdravljenja Antoniju, nego Gospodinu Isusu, koji, iskazujući uobičajenu dobrohotnost prema svojim stvorenjima, i sada to blago izvršava po svome izabranom sluzi. Antonije je samo molio, a Gospodin je sve davao zbog zasluga njegova života.

a Umro je Konstantin Veliki u predgrađu Nikomedije, na sam dan Pedesetnice god. Kr 337.
b Konstans, rođen god. Kr 320, ubijen god. 350.
c Konstancije, nadživjevši oba brata Konstantina i Konstansa, umro je blizu Tarza 3. studenoga 361.
d O ovim pismima raspravlja Baronije pod god. Kr 328, br. 7, ali koje su godine napisana, nije pouzdano.
e Drugdje fragrabat.
f Sv. Serapion, biskup Tmuisa, slavi se 21. ožujka. Sv. Jeronim piše u Catal. illust. Eccl. Script; pogl. 99, da je bio drag sv. Antoniju.
g Ovo viđenje spominju sv. Zlatoust u homiliji 8. na Mateja, pogl. 2, Sozomen u knj. 6, pogl. 5, čije smo riječi donijeli u Prolegomenima, Nikifor u knj. 10, pogl. 43. i drugi.
h Sozomen, u snu, Nikifor u snovima, ali pogrešno. i Naš Alfons Pisanus u knj. 1. De Actis quæ Concilium Nicænum antecesserunt navodi ovo viđenje sv. Antonija u cijelosti prepisano odavde, i pridružuje mu drugo koje se dogodilo biskupu sv. Petru Aleksandrijskom, iz Djela njegova mučeništva. Ali vara se u vremenskom određenju, jer je ovo bilo otkriveno sv. Antoniju dugo nakon mučeništva sv. Petra, pa i nakon samoga Nicejskoga sabora održanoga god. Kr 325. Naprotiv, Simforijan Kampegije u poslanici Dallu, priloženoj pismima sv. Antonija, tvrdi da je u duhu predvidio buduću sablazan Crkve po Julijanu Apostati, koji će od kršćanina postati poganin. Sozomen u knj. 6, pogl. 5. kaže: Ne samo u ovome, kako je vjerojatno, što se dogodilo Crkvi u vremenima Konstancija, nego i ono što se poslije zbilo pod Valentom, ali ovdje naznačeno dvogodišnje razdoblje odnosi se na god. Kr 341, kada je u petoj godini Konstancija, kao što u Kronici poučava sv. Jeronim, radi posvete Konstantinove bazilike u Antiohiji održan konvencikl u petoj godini nakon Konstantinove smrti, kako prenosi Sozomen u knj. 3, pogl. 5, i Sokrat u knj. 2, pogl. 3, koji navodi konzule Marcela, po drugima Marcelina, i Probina. U tom konvenciklu, nakon što je protjeran sv. Atanazije, na njegovo je mjesto postavljen arijanac Grgur Kapadokijac, koji je počinivši golem pokolj vojnom rukom provalio u tu Crkvu uz pomoć prefekta Filagrija. Baronije to bilježi pod sljedećom godinom 342.

K Tada nanesene nesreće opisuje isti Atanazije u poslanici Ad Orthodoxos, u skladu s onim što se ovdje pripovijeda. Crkvama i krstionicama podmetnuta je vatra. Velika je dakle bila žalost, naricanje i jadikovka po gradu. Građani su teško podnosili ono što se činilo, vikali su namjesniku, prosvjedovali protiv nasilja, jer su svete i neokaljane djevice trpjele nečuvena zlodjela na otkrivenim tijelima, a ako bi se tvrdokornije opirale, prijetila im je smrtna kazna, monasi su izdisali pogaženi nogama, drugi su bili predavani državnoj riznici, drugi ubijani mačevima i toljagama, drugi su odlazili teško izmučeni ranama i udarcima. A na presvetom stolu, o, kolika je bezbožnost i zlodjela počinjena? Vidi se naime da su prinosili ptice i pinije, hvalospjevima uzdizali svoje idole, na našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista i Sina živoga bacali pogrde i uvrede riječi, spaljivali svete knjige Pisama koje su nalazili u crkvama, u svetu krstionicu, o, Višnje sile, ušli su bogoubojice Židovi i bezbožni pogani bez ikakva poštovanja i otkrivenih tijela činili takvu sramotu riječi i djela da je sramotno i strašno pripovijedati. Nisu izostali ni bezbožni ljudi, oponašatelji najljućih progonitelja, koji su ruku pod ruku vukli djevice i suzdržljive, razvlačili ih i prisiljavali na bogohuljenje i zatajenje Gospodina, a one koji su to odbijali učiniti sjekli i gazili nogama.

Zaštita nevoljnika.

Često je pak i protiv svoje volje bio vođen od braće na vanjsku goru. I kad su suci, koji zbog težine puta, mnoštva pratnje i strašne samoće nisu mogli ići do unutarnjegaa arhisterija, molbeno zatražili da uživaju u njegovu pogledu, a nisu mogli postići, jer je vrlo teško podnosio uznemiravanje dolazaka, slali su k njemu same okovane koje je sputala krivnja ili javna vlast, znajući da takve Antonije ne može prezreti, te je, svladan njihovim suzama, bio odvlačen na vanjsku goru, prepoznajući da će njegov trud biti koristan bijednima, i poticao je suce koji su ga pozvali da pri izricanju presude i mržnji i naklonosti pretpostave strah Božji, te da ne smiju ne znati ono što je zapisano: Kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, ali je usred razgovora mislio na svoju dragu samoću. Nakon prisilne nazočnosti, koju su iznudile molbe vojvode i, što je istinitije, suze bijednika, nakon spasonosnih opomena, nakon preporuke optuženika, a nekih i oslobođenja, kad je vojvoda zatražio da mu malo izdašnije udijeli svoju nazočnost, rekao je da ondje ne može dulje ostati, posluživši se prikladnim primjerom da kao što ribe izvađene iz vode ubrzo ugibaju na suhoj zemlji, tako i monasi koji se zadržavaju sa svjetovnjacima odmah gube snagu u ljudskim razgovorima. Stoga, rekao je, kao što priliči da se ribe vrate u more, tako pohitimo mi na goru, da nam dok odugovlačimo ne uslijedi neki zaborav svrhe. Zadivljen tolikom mudrošću toga čovjeka, vojvoda je o njemu izrekao pravedan i istinit sud, rekavši: Uistinu je ovaj sluga Božji, i nije moglo nikada biti tolike mudrosti u neukom čovjeku da njime ne upravlja božanska ljubav.

109 Osim toga, kad je Balacije, koji je podd Nestorijem, prefektom Aleksandrije, bioe vojvoda Egipta, čovjek najrevniji pristaša arijanske bezbožnosti, tako progonio Kristovu Crkvu da je u mahnitom duhu javno bičevao gole djevice i monahe, Antonije mu je poslao pismo, kojega je ovo smisao: Vidim da na tebe dolazi gnjev Božji, prestani progoniti kršćane, da te ne zadesi gnjev koji ti već prijeti bliskom propašću. Jadnik je pročitao poslanicu, ismijao je, pljunuo na nju i bacio je na zemlju, a i donositeljima je nanio mnoge uvrede te zapovjedio da se Antoniju javi ovo: Budući da se toliko brineš za monahe, i do tebe će prijeći stega moje snage. Ali odmah je prijetitelja zadesila kazna, i nakon pet dana božanska je osveta obuzdala toga razuzdanoga čovjeka. Jer izlazi na prvui postaju od Aleksandrije, koja se zovek Herej, zajedno s gore spomenutim prefektom Egipta Nestorijem, i jašu na konjima koje je, kao najpitomije od svih, uzgajao sam Balacije, čiji su bili. Dok su se dakle konji po običaju međusobno poigravali, pitomiji,l na kojem je jahao Nestorije, iznenadnim ugrizom srušio je Balacija na zemlju, i tako razjapivši ralje na njemu rastrgao mu je i izgrizao bedra da je, čim je vraćen u grad, nakon trećega dana umro, te su svi prepoznali da je ispunjenje prijetnji koje je Antonije unaprijed najavio uslijedilo što je moguće brže, dovršivši se dostojnim krajem progonitelja. Ostale koji su mu dolazili Antonije je s čudesnom skromnošću opominjao da, zaboravivši svjetovno dostojanstvo, teže za blaženstvom povučenijega života. Ako su pak neki bili pritisnuti većom vlašću i nisu mogli postići pravdu, tako ih je uporno branio da se činilo da on sam trpi nepravdu za njih. Mnogima je bio koristan govor glasovitoga starca, mnogi su ostavivši velika bogatstva i viši vojni čin prionuli uz njegove stope. I da neizmjerno sažmem u kratak govor, Krist je Egiptu podario dobra liječnika. Tko kod Antonija nije promijenio žalost u radost? Tko nije pretvorio srdžbu u mir? Tko nije ublažio tugu gubitka najbližih pri pogledu na njega? Tko nije, odbacivši tugu siromaštva kojim je bio pritisnut, odmah i prezreo bogatstva bogataša i obradovao se svome siromaštvu? Tko se od monaha nakon klonulosti nije okrijepio njegovim poticajima? Tko od mladića, raspaljen strastima, nije po njegovoj opomeni postao ljubitelj čednosti? Tko je, mučen od đavla, otišao bez lijeka? Tko se, rastrgan mislima neprijatelja, nije vratio mirna duha kad se stišala slijepa oluja? Znao je naime kakvom nevoljom tko pati, i prepoznajući iz zasluga života razlučivanje duhova, primjenjivao je lijek riječi onako kakve su bile rane. Odatle je proizašlo da su se nakon njegova nauka otkrivale sve đavolje zamke. Mnoge su također zaručene djevojke, udaljujući se od njegova pogleda gotovo od same ložnice, smjestile u krilo majke Crkve. Što da kažem više? Ljudi cijeloga svijeta stjecali su se k njemu, i raznolikost svih naroda žudjela je vidjeti čovjeka najborbenijega protiv demona, nitko se nije potužio da je onamo došao uzalud, svima je razmjena truda bila ugodna i radosna. Jer je zamor puta donosio dobitak popudbine, kao što je pokazao ishod stvari. Jer su nakon njegova odlaska, izuzevši zajedničku ranu gubitka najbližih, pojedinci oplakivali vlastitoga roditelja.

a Arhisterij, po Rosweydeu unutarnja i glavna Antonijeva ćelija. U Životu sv. Eufraste kaže se da ženski samostan ima sto trideset arhisterija. Život sv. Valburge: predvorje svetoga arcisterija, i groblje uz arcisterij. Život sv. Vilibaldi: arcisterijalni jaram. Pavao Langije u Chronicon Citizense pod god. Kr 1469. naziva Burhfeldense archisterium. Papija: Archisterium na grčkom samostan, ili je čitano ἐσκητεριου i postupno tako iskrivljeno? Sokrat u knj. 4, pogl. 18: τὰ ἐν 'Αργύπτῳ ἐσκητερια τῶσω ἐκ μαχράν τῶν χρενων ἐλλαβε τὴν ἐρχὴν. Asketeriji su u Egiptu možda davno započeli. Da li se u nekim glosarima sterion naziva postaja, a archos prvak, i odatle se kaže archisterion, neka procijene drugi jesu li te riječi izvorne i rabljene u čistoj grčkoj.
b Istu izreku sv. Antonija navodi Pelagije u knj. 5, knjiž. 2, br. 1, i pod imenom Mojsija u knj. 3. De Vitis Patrum, br. 109.
c Pelagije, unutarnjega čuvanja. Na grčkom, μὰ ἐπιλαθμεῖα τῶν τῶσω, da ne zaboravimo ono što je unutra.
d Prefektu Nestoriju pisao je car Konstancije. Dvostruko pismo donosi sv. Atanazije, jedno u poslanici onima koji žive samotničkim životom, u kojoj ponovno spominje prefekta Nestorija, a drugo u Apologiji 2. Ovo citira Metafrast u životu sv. Atanazija, gdje se naziva Νεστωρια Ἀλγουσταλία, kojim se imenom naziva i u životu sv. Atanazija nepoznatoga autora. Baronije pod god. Kr 349, br. 21, nakon što je naveo Konstancijevo pismo njemu iz Apologije 2. sv. Atanazija, dodaje: Ovo je upućeno Nestoriju, koji se spominje u Aktima progonstva arijanaca protiv Aleksandrijske Crkve, bio je i taj isti tada u službi, pružajući pomoć arijancima. Ali upitno je je li u to vrijeme bio prefekt Aleksandrije, ili Egipta, kako se ubrzo kaže, ili je poslije naslijedio Filagrija, kojega sv. Atanazije u knjizi onima koji žive samotničkim životom, gdje spominje ovu povjest, naziva prefektom Egipta, a ne Nestorija, a u grčkom primjerku se niže samo spominje kao Balacijev pratitelj na putu, i možda se preuranjeno naziva Ἔπαρχος τῆς Ἀλγύπτου.
e Na grčkom Στατταλάτες, vojvoda, ili zapovjednik vojske. U poslanici onima koji žive samotničkim životom ovako se opisuje: Phósoι τε ἄλλοι μονάχεζοντες ἐμαστείζονο καθείζομενου Γρηγορίου μητά Βαλαχίου τεύλεγομένου Δουχός; πόσοι Επίσχοποι θέποντοι? Koliko je drugih koji su nasljedovali monaški život bilo mučeno dok je za sudbenim stolom sjedio Grgur s onim koji se zove vojvoda Balacije? Koliko je biskupa bilo udarano? Gdje su prevoditelji i u grčko-latinskom izdanju Komelinovu i Pariškom umjesto Grgura stavili Filagrija.

U navedenoj poslanici želi da su pisma bila poslana lažnom biskupu Grguru: Ako je ikada dakle otac Antonije pisao s gore, kao što je pobožnost grješniku odvratna, tako se gnušao pisama sveca.g U istoj poslanici: Antonijevo pismo koje mu je nekoć bilo napisano predao je vojvodi Balaciju da ga popljuje i baci.h Rukopis Ripat. rigoris. Na grčkom ἄδη χαι σε μετελεύσομα, sada ću te i ja progoniti. i Postaja, na grčkom μονά, određeno i stalno mjesto za odmor na putu, tako niže u Apophth. br. 51, iz Paladija, pogl. 28: Pavao Jednostavni prelazi osam postaja. k Sv. Grgur Nazijanski u govoru 21. u pohvalu sv. Atanaziju navodi da se Herej na putu od Aleksandrije naziva prema Nilu. l U navedenoj poslanici kaže se da ga je vlastiti konj na kojem je jahao, okrenuvši vrat, ugrizao za bedro i zbacio. Rosweyde zbog ove razlike pomalo sumnja je li to pismo sastavio sv. Atanazije. Baronije pod god. Kr 342, br. 24. smatra da se to dogodilo pogreškom prepisivača. Nije li mogao sv. Atanazije povjest poslije bolje ispitati i, opomenut od nekoga o pojedinostima koje nisu bile točno izražene, opširnije i točnije je iznijeti u životu sv. Antonija? Premda je i konj bio Balacijev na kojem je jahao Nestorije. Tu proturječnost preuveličava Rivet, a ona je ipak uistinu neznatne važnosti. m Drugi, ostarjeli su. Na grčkom ἐμειναν τῷ Χριστῷ παρθύσοι, ostali su djevci za Krista.

Posljednje opomene pispiritskim monasima.

A kakav je bio svršetak njegova života, dostojno je i da ga ja spomenem i da ga vi sa željom čujete, jer je i to u njemu svima bilo za podražavanje. Po običaju je došao pohoditi braću koja su bila na vanjskoj gori, i ondje saznavši od božanske providnosti o svojoj smrti, ovako je započeo: Posljednju, djeco moja, čujte očevu riječ, jer ne mislim da ćemo se u ovome svijetu ponovno vidjeti. Prisiljava naravni zakon da se nakona broja od stotinu, koji nadilazim za pet godina, već rastavim. Govoreći tako, ražalostio je srca slušatelja: uzdasi i suze uslijedili su za ožalošćenim riječima. Svi su ga grlili kao da će već otići s ovoga svijeta. A on je, kao da ostavlja tuđe krajeve i odlazi u svoju domovinu, s velikom radošću naređivao da se nemarnost ne smije uvući u njihov zavjet, nego da kao oni koji će svakodnevno umirati, kao što je prije prorekao, čuvaju dušu od prljavih misli i svako natjecanje usmjere na sve svece, a da seb meletijanskim raskolnicima ne približavaju ni blizu. Znate naime, govorio je, njihovu staru izopačenost. Ni sc arijancima se nemojte povezivati u zajedništvu, jer je njihova bezbožnost već svima očita. Tomu je dodavao i ono da nijedan kršćanin, kad vidi da se svjetovne vlasti bore za pokvarenost arijanaca i meletijanaca, ne smije uplašen odstupiti od Kristove istine, jer je to obrana smrtnika i varljiva prividnost ne može dugo potrajati. Stoga, govorio je, treba čuvati pobožnu vjeru u Kristu i bogobojaznu predaju Otaca koju ste naučili čitanjem Pisama i čestim opomenama moje malenkosti.

114 Kad je završio govor, braća su ga silno zadržavala, želeći da se uresa slavnoga Oca nađu na njegovu svršetku. Ali on se usprotivio zbog mnogih razloga, koje je pokazivao i šutnjom, a ponajviše zbog umišljenoga običaja Egipta. Običaj je naime kod Egipćana da tijela uglednika, a osobito blaženih mučenika, doduše oviju lanenim platnom i ne uskrate uobičajenu brigu oko sprovoda, ali ih ne sakrivaju u zemlju, nego ih položene na ležaje zadržavaju u kući. Da se ta čast iskazuje onima koji počivaju, prenijela je ispraznostd ukorijenjenoga običaja. Zbog toga je Antonije često molio i biskupe da narod isprave crkvenim opomenama, a sam je strože pristupao laicima, muškarcima i ženama, govoreći da to nije ni zakonito ni Bogu ugodno, jer grobovi patrijaraha i proroka, koji traju sve do nas, pobijaju ta djela. Naređivao je također da treba promatrati primjer Gospodnjega tijela, koje je položeno u grob bilo zatvoreno kamenom sve do trećega dana uskrsnuća, i na te je načine korio pogrešku u Egiptu prema pokojnima, čak i kad bie to bila sveta tijela, govoreći: Što može biti veće ili svetije od Gospodnjega tijela, za koje znamo da je prema običaju drugih naroda pokopano u zemlju? Ovo pravedno uvjeravanje iskorijenilo je ukorijenjenu zabludu mnogih, i položivši tijela u zemlju, zahvaljivali su Gospodinu na dobrom poučavanju. Bojeći se dakle gore spomenutoga običaja da ne bi i oko njega zapali u istu zabludu, brzo se oprostivši od monaha koji su se stekli, vratio se u prebivalište prijateljsko kreposti.

a Na grčkom: Etimi γάρ ἐγγυς ετάν πύτε χαι ἐκατὸν. Godina imam gotovo sto i pet.
b Melecije, nazvan biskupom Egipta, osuđen zbog mnogih zločina, a ponajprije zato što je žrtvovao idolima, svrgnut je na zajedničkom sinodu biskupa od sv. Petra, aleksandrijskoga biskupa, koji je zatim postao mučenik. Zbog toga je oklevetao sv. Petra i njegove nasljednike Ahilu i Aleksandra te izazvao raskol, toliko da su se njegovi sljedbenici umjesto kršćanima nazivali meletijancima. Tako sv. Atanazije u Apologiji 2. O njima raspravljaju također sv. Epifanije u Herezi 68, Teodorit u knj. 4. Haeret. fab; pogl. 10. i drugi noviji.
c Pahomije je na samrti opomenuo isto: Neka vam ne bude nikakva zajednica sa sljedbenicima Melecija, ili Arija, ili Origena, ili drugih koji se protive Kristovim zapovijedima.
d Ovaj ukorijenjeni običaj pokazuju Pomponije Mela, filozof Sekst, Lukijan, Silije Italik i Ciceron koje ovdje u br. 131. navodi Rosweyde. Ciceronove riječi u 1. Tusk. su: Egipćani balzamiraju pokojnike i čuvaju ih kod kuće. Podrijetlo i razlog toga navodi Kasijan u Collat. 15, pogl. 3, po kazivanju opata Nesterota: Taj je običaj, kaže, Egipćanima donijelo izlijevanje rijeke Nila, jer se, budući da se sva širina one zemlje u ne malom dijelu godine pokriva uobičajenim izlijevanjem voda, tako da nikomu tada nije dana mogućnost putovanja osim prijevozom čamcima, tijela pokojnika, balzamirana mirisnim tvarima, pohranjuju u uzdignutim odajama.
e Sv. Ivan Damaščanin, citiran kod Rosweydea u br. 132, smatra da je sv. Atanazije, pa tako i sv. Antonije, tñ ἐπαθον εἰος τὸν Διγυπτίον καταργήσαι βουλόμαν, htio ukinuti besmisleni običaj Egipćana. Isto se kaže u rukopisnoj kateni na Luku prikupljenoj od grčkih Otaca, koja se nalazila u Palatinskoj knjižnici, kako prenosi među Fragmentima djela sv. Atanazija Petar Felckmann Koronaks, koji je u Komelinovoj tiskari vodio grčko-latinsko izdanje sv. Atanazija god. Kr 1600, i dokazuje da su to riječi sv. Atanazija. Ali da nisu postigli ono što su željeli, zaključujemo iz sv. Augustina u govoru 120. De diversis, koji je prvi traktat o uskrsnuću mrtvih, pogl. 12, gdje kaže da se tijela koja su Egipćani tako osušila i učinila poput bronce nazivaju Gabbarama.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

17. siječnja Kalendar godine