Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 17. siječnja

O sv. Antunu Velikom opatu u Tebaidi

DE S. ANTONIO MAGNO ABBATE IN THEBAIDE

Sadržaj (65)
  1. § 1. Različita podjela Egipta. Rodno tlo sv. Antuna.
  2. § II. Dvostruka pustinja, gora i samostan sv. Antuna.
  3. § IV. Dob sv. Antuna uspoređena sa slijedom careva.
  4. § V. Učenici sv. Antuna u Donjoj Tebaidi.
  5. § VI. Učenici sv. Antuna po ostalom Egiptu.
  6. § VII. Učenici sv. Antuna izvan Egipta. Monaštvo rašireno po svijetu.
  7. § VIII. Životopis sv. Antuna napisan grčki.
  8. § IX. Životopis preveden na latinski jezik.
  9. § X. Životopis uzalud napadan od krivovjernika.
  10. § XI. Odakle je ovdje izdan.
  11. §. XII. Korisno je čitati ovaj životopis.
  12. §. XIII. Javno štovanje sv. Antuna.
  13. §. XIV. Nauk sv. Antuna.
  14. Proslov pisca.
  15. Pobožan odgoj sv. Antuna, pustinjački život.
  16. Prva pobjeda nad đavlom, strogo uzdržavanje.
  17. Povlačenje u grobnicu. Razni napadi zloduha.
  18. Povlačenje u pustinju. Čudesa. Sagrađeni samostani.
  19. Poticanje na žar duha.
  20. POGLAVLJE VI. Opomene o lukavstvima zloduha.
  21. Druge opomene o nemoći zloduha.
  22. Pravila o razlikovanju duhova.
  23. Prethodne opomene potvrđene primjerima Antunovih kušnji.
  24. Zaključni govor i plod poticaja.
  25. Želja za mučeništvom. Čudesa.
  26. Povlačenje u unutarnju pustinju. Kušnje.
  27. Pohod prijašnjim samostanima.
  28. Oslobođenje opsjednutih. Poznavanje odsutnih stvari.
  29. Dar ozdravljenja, stanje duša.
  30. Štovanje klera, mržnja na herezu.
  31. Rasprava s filozofima.
  32. Pisma careva sv. Antoniju. Predviđena nevolja Crkve.
  33. Zaštita nevoljnika.
  34. Posljednje opomene pispiritskim monasima.
  35. Priprema za smrt. Smrt. Pokop.
  36. POGLAVLJE XXII. Pogovor sv. Atanazija.
  37. A pogovor prevoditelja Evagrija.
  38. Izreke i razgovori
  39. Odreknuće od svijeta.
  40. Pokora. Strpljivost.
  41. POGLAVLJE III. Kušnje. Razboritost.
  42. POGLAVLJE IV. Poniznost. Mrtvljenje.
  43. Ljubav prema Bogu. Čista nakana.
  44. Ljubav prema bližnjemu i njegovo poučavanje.
  45. Poučavanje Eulogija Aleksandrijskoga i drugoga.
  46. POGLAVLJE VIII. Vježbanje sv. Pavla Pripadnika jednostavnoga života.
  47. O PRIJENOSU I. I II. Relikvija sv. Antuna.
  48. POVIJEST PRIJENOSA, iz oficija Antunova reda tiskanih u Rimu 1592.
  49. Ista povijest
  50. Pripovijest.
  51. Ista povijest
  52. Povod Jocelinova polaska na Istok.
  53. Jocelinovo hodočašće i zadobivene relikvije.
  54. Sagrađena crkva sv. Antuna.
  55. Crkvu posvetio Kalist II.
  56. Crkva obogaćena. Relikvije prenesene.
  57. Čudesa sv. Antuna.
  58. § I. Sveta vatra. Čudesa kod relikvija sv. Antuna.
  59. § II. Čudesa u Belgiji i Njemačkoj.
  60. § III. Slika i ostali pabirci različitoga štovanja.
  61. § IV. Kazne za bogohulnike i druge bezbožnike.
  62. Red sv. Antuna.
  63. Podrijetlo i znak Reda.
  64. Generalni učitelji. Opati.
  65. Drugi red sv. Antuna u Egiptu i Etiopiji.

Poučavanje Eulogija Aleksandrijskoga i drugoga.

a Neki mi je Kronije, prezbiter iz Nitrije, pripovjedio: „Kad sam”, reče, „u početku bio mlađi te zbog tjeskobe duše i žalosti pobjegao iz samostana svoga arhimandrita, lutajući sam stigao na goru sv. Antuna. Boravio je pak bl. Antunb između Babilona i Herakleje u prostranoj pustinji koja vodi prema Crvenomu moru, otprilike trideset milja od rijeke. Kad sam dakle došao u njegov samostan koji je blizu rijeke, u kojem su boravili njegovi učenici Makarije i Amata, u onome mjestu koje se zove Pisper, a koji su ga i pokopali kad je usnuo, čekao sam pet dana da susretnem sv. Antuna. Govorilo se pak da dolazi u taj samostan katkada nakon deset dana, katkada nakon dvadeset, a katkada nakon dvadeset pet, već prema tome kako je koristilo za dobro onih koji su dolazili u samostan. Skupila su se tako različita braća iz različitih razloga: među njima bijaše i Eulogije, aleksandrijski monah, a s njim i drugi, osakaćenih udova; oni su pak došli iz ovakva razloga.c Punih petnaest godina Eulogije je s dobrohotnošću njegovao togac koji bijaše osakaćen, kao otac, tako da ga je svojim rukama prao, mazao, grijao i nosio, te ga čuvao iznad njegova dostojanstva, a u bolesti ga prikladno okrepljivao. Nakon petnaest godina pak uđe zloduh u onoga koji bijaše osakaćen, želeći Eulogija odvratiti od zapovijedi i nauma, a osakaćenoga od okrepe i zahvaljivanja Bogu; te podigne pobunu protiv Eulogija i počne ga progoniti mnogim pogrdama, toliko da ga je već napadao kletvama. Kad ga je zloduh tako razjario, Eulogije poslije ode k obližnjim monasima i reče im: Što da činim? Osakaćeni me doveo do očaja. Oni mu rekoše: Zašto? On pak reče: Teško me muči i ne znam što da činim. Da ga odbacim? Ali dao sam desnicu Bogu i bojim se. Da ga ne odbacim? Ali danju i noću loše postupa sa mnom. Ne znam što da činim. Oni mu odlučno rekoše: Još živi onaj Veliki (tako su naime zvali sv. Antuna); popni se k njemu, ukrcavši osakaćenoga na lađu, odvezi ga u samostan i čekaj dok Veliki ne dođe iz špilje, pa njemu iznesi sud; i što ti rekne, ostani pri njegovoj odluci. Bog će ti naime po njemu progovoriti. Eulogije posluša njihove riječi te, umiljavajući se osakaćenomu, pošto ga jed ukrcao u pastirski čamac, noću iziđe iz grada i odveze ga u samostan učenika Velikoga Antuna.”

46 „Dogodilo se pak da je drugoga dana Veliki došao kasno navečer, kako je pripovijedao Kronije, odjeven u kožni ogrtač. Ušao je dakle u svoj samostan, a njegov je običaj bio da se obrati Makariju i upita ga: Brate Makarije, jesu li ovamo došli neki? Makarije je odgovarao: Došli su. Govorio je pak Veliki: Jesu lie Egipćani ili Jeruzalemci? Veliki mu je naime bio dao znak rekavši: Kad vidiš da su došli neki kojima je manje stalo do duhovnoga posla, reci: Ovdje su Egipćani. A kad vidiš da su došli neki pobožniji i malo razboritiji, reci: Jeruzalemci su. Pitao je dakle Veliki po običaju brata Makarija: Jesu li braća Egipćani ili Jeruzalemci? Makarije odgovori rekavši: Mješavina je. Kad bi dakle Makarije rekao: Egipćani su, Veliki bi mu rekao:e Pripravi im leću i daj im da jedu, te bi nad njima izmolio jednu molitvu i otpustio ih. A kad bi rekao: Jeruzalemci su, sjedio bi cijelu noć i govorio im ono što se odnosi na spasenje.”

47 „Sjedeći dakle te večeri, Veliki ih sve dozva. I premda mu nitko nije rekao da nosi imef Skolastik, kad je već bila kasnag večer, zazva ga govoreći: Eulogije, Eulogije, Eulogije; i kad je triput povikao, a skolastik Eulogije nije odgovorio misleći da se netko drugi zove tim imenom, reče mu Veliki: Tebi govorim, Eulogije, koji si došao iz Aleksandrije. Tada mu reče Eulogije: Što zapovijedaš, molim? Reče mu Veliki: Zašto si ovamo došao? Odgovori mu Eulogije rekavši: Onaj koji ti je objavio moje ime, objavio ti je i stvar zbog koje sam došao. Reče mu sv. Antun: Doznao sam zašto si došao, ali reci pred braćom, da i oni čuju. Po zapovijedi pak Velikoga Eulogije reče pred svima: Ovoga sam osakaćenoga našao na trgu bačena i zanemarena; sažalivši se pak nad njim, zamolio sam Boga da mi dade milost strpljivosti prema njemu, i uzeo sam ga k sebi. Dao sam i desnicu Bogu da ću se brinuti za njega u njegovoj bolesti, kako bih se i ja po njemu spasio i on se po meni okrijepio. Prošlo je pak petnaest godina otkako zajedno boravimo, kao što je i tvojoj svetosti sve objavljeno. Ali ne znam kakvo je zlo od mene pretrpio da me nakon toliko godina silno muči, te sam naumio izbaciti ga, jer me on sam na to prisiljava. Zbog toga sam došao tvojoj svetosti da mi savjetuješ što trebam činiti i da moliš za mene; teško me naime muči.”

48 „Reče mu Veliki Antun ozbiljnim i strogim glasom: Ti da ga odbaciš, Eulogije? Ali onaj koji ga je stvorio ne odbacuje ga. Ako ga ti odbaciš, Bog će mu podignuti boljega od tebe koji će ga prihvatiti. Zašutje Eulogije i silno se prestraši kad je to čuo. Ostavivši pak Eulogija, Veliki Antun poče jezikom šibati osakaćenoga i vikati na njega:h Osakaćeni, okaljani, nedostojni zemlje i neba, zar ne prestaješ boriti se protiv Boga i dražiti svoga brata? Zar ne znaš da je Krist onaj koji ti služi? Kako se usuđuješ tako govoriti protiv Krista? Zar se nije radi Krista podložio služenju tebi? Pošto je dakle i njega obuzdao prijekornim riječima, otpusti ih i, pošto je s braćom porazgovarao o onome što je svakomu bilo potrebno, ponovno pristupi Eulogiju i osakaćenomu te im reče: Nigdje se ne zadržavajte, o braćo, nego idite u miru i ne rastavljajte se jedan od drugoga, odbacivši svaku muku koju vam je ubacio zloduh: i s dobrom se ljubavlju vratite u ćeliju u kojoj ste dugo vremena boravili; već će naime Bog poslati po vas. Ova je naime kušnja protiv vas podignuta od Sotone, jer zna da ste već stigli do svršetka i da ćete od Krista primiti vijence, on po tebi, a ti po njemu. Ništa dakle drugo nemojte pomišljati. Jer ako anđeo kad dođe ne nađe vas na istome mjestu, dogodit će se da ostanete bez vijenaca. Brzo dakle pohitavši, uđoše i dođoše u svoju ćeliju u savršenoj ljubavi; i unutar četrdeset dana preminu bl. Eulogije prešavši Gospodinu, a unutar sljedeća tri dana preminu onaj koji bijaše osakaćen tijelom, ali čvrst i snažan dušom, koji je i sam predao svoj duh u Božje ruke.”

49 „Kad je dakle Kronije neko vrijeme boravio u krajevima Tebaide, siđe u samostan u Aleksandriji, i dogodi se da je bratstvo slavilo četrdeseti dan od smrti blaženoga Eulogija, a treći od smrti osakaćenoga. Kad je to dakle doznao, Kronije se zapanji i, uzevši Evanđelje da bi mu slušatelji povjerovali, položi ga usred braće: te im se zakle, pripovijedajući o predznanju Velikoga Antuna o njima i o svemu što se dogodilo, govoreći: Ja sam bio tumač ovih riječi, jer bl. Antun nije znao grčki: ja sam pak znao oba jezika te sam im tumačio, onima koji su potom po Kristovoj milosti postali blaženi, Eulogiju i tijelom osakaćenomu, na grčkom ono što je rekao Veliki, a samomu svetomu i blaženomu Velikomu Antunu na egipatskom ono što su rekla obojica.”

a Paladije, knj. 8, pogl. 23 i 26. O Kroniju raspravlja Rufin u 2. knjizi djela De Vitis Patrum, pogl. 23, a o Eulogiju isto pripovijeda Pashazije u knj. 7, pogl. 19, br. 3.
b O ovome se mjestu raspravljalo u uvodu § 2, a o učenicima Makariju i Amati u § 5. Čini se da je Kronije iz Babilona pošao na goru sv. Antuna i odande se vratio u Herakleju, te ga stoga smješta između obaju gradova obuhvativši krug koji je sam učinio.
c Pashazije: „koji je bio mučen bolešću elefantijaze.”
d Isti: „ukrcao ga je u obalnu lađicu.”
e Isti: „učini im radost i neka uzmu hranu.” Paladije grčki: ποιησον αὐτοῖς φακον, καὶ δος αὐτοῖς φαγεῖν.
f Paladije ga naziva učenim u slobodnim umijećima.
g Pashazije dodaje: „u tami.”
h Grčki λελωβημένε, πεπηλωμένε. Pashazije: „Bolesniče od elefantijaze, strašni od blata i kala.” πηλος znači blato. Mletački rukopis kod Rosweydea br. 63: λελωβημένον καὶ πεπηλωμένον, „osakaćena i okaljana.” Stari Paladijev prevoditelj: „Gubavče, okorjeli u zlim danima.”

POGLAVLJE VIII. Vježbanje sv. Pavla Pripadnika jednostavnoga života.

a Pripovijedali su pak sveti Kristov sluga Hijeraks, i Kronije, i mnogi drugi od braće ono što ću sada reći: da se neki Pavao, priprosti ratar, osobito nedužan i jednostavnih običaja, bio oženio veoma lijepom ženom, ali pokvarenih običaja, koja je veoma dugo vremena griješila potajno od njega. Jednom pak, vrativši se iznenada s polja i ušavši u svoju kuću, zateče ih kako čine sramotna djela, jer je providnost vodila Pavla k onomu što mu je bilo korisno: i kad ju je vidio s onim s kojim je imala preljubničku vezu, uljudno se i pristojno nasmija te im uskliknu govoreći: „Dobro je, dobro je: uistinu nije mi stalo. Tako mi Isusa, više je neću uzeti; idi, imaj je sebi i njezinu djecu; ja naime odlazim i postajem monah.”

54 Ne rekavši pak nikomu ništa, prođe osam postaja i ode k sv. Antunu te pokuca na vrata. Izišavši pak, sv. ga Antun upita: „Što hoćeš?” Reče mu Pavao: „Želim postati monah.” Odgovori mu Antun: „Šezdesetogodišnji starac ne može ovdje postati monah; nego radije idi u selo, radi i provodi težački život zahvaljujući Bogu. Ne možeš naime podnijeti nevolje samoće.” Odgovori starac i reče: „Što god me poučiš, to ću činiti.” Reče mu Antun: „Rekao sam ti da si starac i da ne možeš biti monah; idi. Ako naime želiš biti monah, uđi u samostan gdje ima mnogo braće koja mogu podnijeti tvoju slabost. Ja naime ovdje sjedim sam i jedem s razmakom od pet dana, i to gladujući.” Tim je dakle riječima tjerao Pavla. Pošto ga pak nije primio, Antun zatvori vrata i tri dana nije izišao van zbog njega, čak ni radi svojih potreba. Starac je pak ostao ne mičući se. Četvrtoga pak dana, kad ga je pritisnula potreba, otvorivši vrata iziđe: i kad ponovno ugleda Pavla, reče mu: „Idi odavde, starče, zašto mi dosađuješ? Ne možeš ovdje ostati.” Reče mu Pavao: „Nemoguće je da ja umrem drugdje osim ovdje.” Kad ga je pak Antun pogledao i vidio da ne nosi ono što je potrebno za hranu, ni kruha, ni vode, ni išta drugo, te da je već četvrti dan ustrajao u postu, pomisli u sebi da ne bi možda umro, kao onaj koji nije navikao postiti, i tako okaljao moju dušu; stoga ga primi.

52 Tada mu reče Antun: „Možeš se spasiti ako budeš imao poslušnost i budeš činio ono što od mene čuješ.” Pavao pak odgovarajući reče: „Činit ću sve što god zapovjediš.” I Antun u te dane poduze takav način opora života kakav je imao kad bijaše na početku mladosti. Kušajući dakle njegov duh, Antun mu reče: „Stoj i moli na ovome mjestu dok ne uđem i ne donesem ti što ćeš raditi.” Ušavši pak u špilju, kroz prozorčić opazi da on na tome mjestub ostaje nepomičan cijeli tjedan, premda ga je pržila žega. Izišavši pak nakon tjedan dana, pošto je namočio palmine grane, reče mu: „Uzmi i ispleti uže kako vidiš da ja radim.” Pleo je starac sve do devete ure petnaest lakata s velikim naporom. Kad je pak Antun vidio ono što bijaše ispleo, to mu se nimalo ne svidje, te mu reče: „Loše si ispleo, raspleti i ponovno ispleti”, iako je već sedmi dan provodio u postu, i to u visokoj starosti. Toliko ga je pak zbog toga mučio da bi starac, teško to podnoseći, pobjegao od Antuna i od monaškoga života. On je pak te iste grane i raspleo i ponovno ispleo s velikim naporom, jer se bijahu smežurale od prvoga pletenja.

53 Kad je dakle Veliki Antun vidio da on nije ni mrmljao, ni klonuo duhom, ni uopće odvratio svoje lice, niti se i najmanje rasrdio, zbog njega se ganu. I na zalasku sunca reče mu: „Očiću, hoćeš li da pojedemo komadić kruha?” Reče mu Pavao: „Kako se tebi čini, aba.” I to je ponovno ganulo Antuna, što na vijest o hrani nije odmah dotrčao, nego je njemu prepustio odluku. „Pripravi dakle”, reče, „stol”; i on posluša. Antun donese kruhove i stavi na stol četiri dvopeka od šest unci, pa sebi namoči jedan, bijahu naime suhi, a njemu tri. Antun otpjeva psalam koji je znao: i kad ga je dvanaest puta otpjevao, dvanaest se puta pomolio, da i u tome iskuša Pavla. Starac se pak molio zajedno s njim, spremnije i hitrije od samoga Velikoga Antuna. Više je naime volio, kako smatram, pasti škorpione negoli živjeti zajedno s preljubnicom. Nakon dvanaest pak molitava Veliki Antun reče Pavlu: „Sjedi”, reče, „i ne jedi sve do večeri, nego samo gledaj jelo.” Kad je pak pala večer, a Pavao nije jeo, reče mu Antun: „Ustani, pomoli se i spavaj.” On pak, ostavivši stol, tako učini. O ponoći ga pak probudi na molitvu i produlji molitve sve do devete ure. Kad je pak stol ponovno postavljen, pošto je i ponovno pjevao i molio, kasno navečer sjedoše jesti. Kad je dakle Veliki Antun pojeo jedan dvopek, drugoga se nije dotaknuo. Starac je pak jeo sporije i još je držao dvopek koji bijaše uzeo; čekao je dakle Antun dok ga nije dovršio i reče mu: „Pojedi, očiču, još jedan drugi dvopek.” Reče mu Pavao: „Ako ti budeš jeo, i ja ću jesti; ako ti ne budeš jeo, neću ni ja jesti.” Reče mu Antun: „Meni je dosta, monah sam naime.” A on: „I meni je dosta; jer i ja želim postati monah.” Ustane ponovno, obavi dvanaest molitava i otpjeva dvanaest psalama. I nakon molitava prvoga sna malo odspavaju, te se ponovno probude na pjevanje psalama od ponoći sve do dana.

54 Zatim ga posla da obiđe pustinju, rekavši mu: „Dođi ovamo nakon tri dana.” Kad se to pak dogodilo i kad su k njemu došla neka braća, Pavao je promatrao Antuna što bi htio da učini. Ovaj mu pak reče: „Šuteći poslužuj braću i nemoj ništa okusiti dok braća ne krenu na put.” Pošto se pak navršio već treći tjedan otkako Pavao nije bio jeo, braća su ga pitala: „Zašto šutiš?” A kad on nije odgovarao, reče mu Antun: „Zašto šutiš, razgovaraj s braćom.” On je pak progovorio. Kad mu je jednom bio donesen vrč meda, reče mu Antun: „Razbij posudu i neka se med prolije.” On tako učini. I ponovno mu reče: „Skupi ponovno med školjkom, da ne uneseš kakvu nečistoću.” I ponovno mu zapovjedi da cijeli dan crpi vodu. I ponovno, pošto mu je rasparao haljinu, zapovjedi mu da je sašije. Napokon je taj muž posjedovao toliku poslušnost da mu je odozgo dana i milost da izgoni zloduhe. Pošto je dakle Veliki Antun vidio da ga je starac spremno u svemu slijedio u načinu vježbanja života, reče mu: „Vidi, brate, ako možeš tako iz dana u dan, ostani sa mnom.” Reče mu Pavao: „Ne znam možeš li mi išta više pokazati: jer ono što sam vidio da ti činiš, i ja činim lako i bez napora, uz Božju pomoć.”

35 Tada mu drugoga dana reče Antun: „U ime Isusovo, evo postao si monah.” Budući da se pak Veliki i blaženi Antun više nego dovoljno u svemu uvjerio da je Kristov sluga veoma savršene duše, kao onaj koji bijaše veoma jednostavan, nakon određenih mjeseci, uz pomoć Božje milosti bl. Antunu, načini mu zatim ćeliju na tri ili četiri milje od svoje ćelije. I reče mu: „Evo, uz pomoć Kristove kreposti postao si monah: ostani odsad odvojeno, da i sam iskusiš kušnju zloduha.” Kad je dakle Pavao Pripadnik najjednostavnijega života godinu dana stanovao sam kod sebe, udostojao se i milosti protiv zloduha i protiv svake vrste bolesti, savršeno se vladajući u kreposti vježbanja.

56 Jednoga je dakle dana neki mladić, kojega je preko svake mjere teško mučio zloduh, bio doveden k bl. Antunu, imajući u sebi veoma okrutnoga poglavicu zloduha, koji je i samo nebo napadao kletvama i pogrdama. Promotrivši dakle mladića, Veliki Antun reče onima koji su ga vodili: „Nije ovo moje djelo; jer protiv ovoga reda zloduha, naime poglavičkoga, još nisam obdaren milošću: nego je to milost Pavla Pripadnika jednostavnoga života.” Otišavši dakle Veliki Antun k prokušanomu Pavlu, dovede i njih te mu reče: „Aba Pavle, izagnaj ovoga zloduha iz ovoga čovjeka, da se zdrav vrati svojima i proslavi Gospodina.” Reče mu Pavao: „A što ćeš ti?” Reče mu Antun: „Nemam dokolice, imam drugoga posla.” I ostavivši ondje dječaka, Veliki se Antun vrati u svoju ćeliju. Kad je dakle nedužni starac ustao i izlio djelotvornu molitvu, reče izazivajući opsjednutoga: „Rekao je aba Antun: Iziđi iz ovoga čovjeka.” Zloduh je pak uz pogrde i kletve vikao govoreći: „Neću izići, izjelico, starče, brbljavče.” Uzevši stoga svoju ovčju kožu, udarao ga je po leđima govoreći: „Iziđi, rekao je aba Antun.” Zloduh je pak pogrdama napadao Pavla i Antuna: „Ovi izjelice u starosti, tromi starci, nezasitni, koji nikada nisu zadovoljni svojim, što vi imate s nama? Zašto nad nama provodite tiraniju?” Naposljetku mu reče Pavao: „Ili ćeš izići, ili odlazim to reći Kristu, a on će učiniti da ti bude jao”, itd.

57 c Kad je Taida tri godine tako bila zatvorena, sažali se opat Pafnucije i ubrzo otputova k opatu Antunu da ga upita je li joj Gospodin oprostio grijehe ili nije. Kad je dakle stigao i potanko mu ispripovjedio tako važnu stvar, opat Antun sazva svoje učenike i zapovjedi da te noći svi bdiju i pojedinačno ustraju u molitvi, kako bi Bog nekome od njih objavio razlog zbog kojega je opat Pafnucije došao. Stoga, kad su se pojedini povukli i neprestano molili, opat Pavao stariji, učenik sv. Antuna, ugleda iznenada na nebu postelju ukrašenu dragocjenim haljinama, koju su čuvale tri djevice blistave svijetlim licem. Kad je dakle sam Pavao rekao: „Nije ovo dar nikomu drugomu osim momu ocu Antunu”, začu se glas k njemu: „Nije tvoga oca Antuna, nego je Taide, bludnice.”

a Ovo ćemo opširnije protumačiti 7. ožujka, na koji se dan štuje sv. Pavao Pripadnik jednostavnoga života: ovdje, da ništa ne bi nedostajalo iz djela sv. Antuna, izdvajamo ono što se odnosi na njega. O tome pišu Paladije u knj. 8, pogl. 28, i Rufin u 2. knjizi djela De Vitis Patrum, pogl. 31, ali sažetije.
b Rufin: „kroz cijeli dan i kroz cijelu noć.”
c Djela sv. Taide, koja se štuje 8. listopada, gdje se više govori o Pafnuciju.

O PRIJENOSU I. I II. Relikvija sv. Antuna.

Da je sveto tijelo bl. Antuna pod carem Justinijanom po božanskoj objavi pronađeno, odneseno u Aleksandriju i pokopano u crkvi sv. Ivana Krstitelja, spominju 17. siječnja martirologiji: Martyrologium Romanum, te Bedin, Usuardov, Adonov, Rabanov, Notkerov, Belinov i drugi rukopisni i tiskani. Isto predaju Izidor Seviljski, veoma blizak tomu dobu, u djelu Chronicon; Beda u knjizi De sex mundi aetatibus; Frekulf u sv. 2 djela Chronicon, knj. 3, pogl. 22, i drugi. Justinijan je preuzeo carstvo za konzulata Mavorcija Kristove godine 327, 172 godine nakon smrti sv. Antuna, i vladao je 38 godina i 8 mjeseci. Ne pišu dakle ispravno Saussay u dodatku uz 17. ožujka i Oktavije Panciroli u djelu Regione 2. Urbis, Ecclesia 44, koji tvrde da je tijelo sv. Antuna bilo skriveno samo sto šezdeset godina. Bliže su istini čitanja iz vlastitih oficija Antunova reda niže, u kojima se predaje da je tijelo u skrivenom mjestu pustinje ostalo sto sedamdeset godina. Ali u kojoj se Justinijanovoj godini zbilo našašće, pisci se ne slažu, pa stoga Baronije uz Martyrologium bilježi da nije lako odrediti komu se ponajviše valja prikloniti. Adon u djelu Chronicon određuje Kristovu godinu 327, na samom početku Justinijanove vladavine. Ajmar Falkon u djelu Historia Ordinis S. Antonii, o kojem niže, dio 2, pogl. 4, kaže da je po suglasnosti svih crkvenih pisaca i povjesničara jasno kako je tijelo pronađeno druge godine cara Justinijana. Westminsterski u djelu Flores historiarum, Sigebert u djelu Chronicon i pisac rukopisnoga Florariuma 15. veljače i 11. lipnja tvrde da se našašće dogodilo Kristove godine 529, treće Justinijanove. Njima se priklanjaju čitanja i Panciroli, možda i Saussay, jer smatraju da je umro Kristove godine 359: ako naime toj godini dodaš CLXX (premda je prepisivač nemarno napisao samo CLX), dobit ćeš 529. Marijan Škot u djelu Chronicon Kristove godine 331, treće Justinijanove, nakon konzulata Lampadija i Oresta, bilježi taj prijenos: njemu se radije priklanja Baronije uz tu godinu, br. 27. Kuspinijan to odgađa u Kristovu godinu 341.

2 Nadalje, objavi tijela dodjeljuje se jedan dan, a našašću drugi: onoj od davnih vremena, kako svjedoči gore Falkon, 27. lipnja (tako Martyrologium Coloniense i Auctarium Carthusiae Coloniensis uz Usuarda: „Istoga dana objava sv. Antuna, opata i ispovjedaoca”), a ovomu 11. lipnja. Isti martirologiji imaju: „Istoga dana našašće tijela bl. Antuna, opata i ispovjedaoca.” Opširnije na taj dan ima Martyrologium Germanicum. U rukopisnom Florariumu objava, našašće i prijenos zajedno su pripisani onomu jednom danu: „Istoga je dana tijelo bl. Antuna opata, po božanskoj objavi pronađeno, preneseno u Aleksandriju godine spasenja 529.” Maurolico 13. lipnja spominje našašće i drugi prijenos, kad je prevezeno u Carigrad. Saussay dodaje i treći: „Istoga dana našašće tijela presvetoga pustinjaka Antuna, zvanoga Veliki, koje je iz Egipta preneseno u Carigrad, a odande u Galiju, te položeno u Vienneu u po cijelom svijetu glasovitoj bazilici njegova imena, koja je i glava redovničkoga reda, gdje počiva s doličnom čašću.” Prvomu je prijenosu 15. veljače u rukopisnom Florariumu posvećeno ovako: „Prijenos sv. Antuna, opata i monaha, godine spasenja 529.” U Bedinu kalendaru Antunov je spomen umetnut 9. travnja.

3 Drugi prijenos, kad je onaj božanski zalog iz Aleksandrije prevezen u Carigrad, Galezini bilježi 12. lipnja: „U Carigradu prijenos sv. Antuna opata”, koji je, kako dodaje u djelu Notationes, prvi put proslavljen Kristove godine 670. Ferarije 13. lipnja kori Galezinija kao da te relikvije nisu bile odnesene u Carigrad, nego izravno iz Egipta u Vienne: ali spomenici samostana sv. Antuna u Vienneu, koje on sam navodi u suprotnom smislu, jasno podupiru Galezinija. U Antunovim se čitanjima kaže da su relikvije prenesene u Carigrad nakon otpada Egipćana od Carigradskoga Carstva, dok su Saraceni zauzimali Arabiju. Teofan u knj. 18, pogl. 64, 65 i 66 piše da su Bosru i druge gradove Arabije zauzeli Saraceni 24. godine cara Heraklija, Kristove 633, da je sljedeće godine osvojen Damask i pokoren Egipat. Prethodne je godine Heraklije, napustivši Siriju i očajavajući, uzeo dragocjeno drvo križa iz Jeruzalema i otišao u Carigrad. Čini se da su po njegovu primjeru neki od Aleksandrinaca ili carevih namjesnika i upravitelja sa svetim blagom, u kojem su bile i ove relikvije sv. Antuna, također pobjegli u Carigrad: je li to ipak bilo još za Heraklijeva života, nije posve sigurno. U to uvjeravaju riječi čitanja i činjenica da su u godinama koje su odmah uslijedile pod istim Heraklijem cijela Palestina, Sirija i Mezopotamija, pošto su zauzeti Jeruzalem, Antiohija i Edesa, pripale Saracenima. Heraklije je umro 11. ožujka godine 641. Naslijedio ga je Konstantin, rođen od prve njegove supruge, kojega je nakon četiri mjeseca otrovala maćeha Martina kako bi sama vladala sa sinom Herakleonom; pošto su oni svrgnuti šestoga mjeseca, kormilo vlasti preuzeo je Konstantinov sin Konstans. Njega je Kristove godine 668. naslijedio sin Konstantin Pogonat, osobito katolički i pobožan vladar; pod njim su po gore navedenom Galeziniju ove svete relikvije bile prenesene, ili barem prvi put počašćene javnim štovanjem; stoga su ih neki smatrali gotovo novim našašćem te ih pomiješali s prvim, koje se dogodilo u Justinijanovo doba.

4 Gabrijel od Podio-Herbaldi, ili, kako ga drugi pišu, Putherbaeus, pučki Du-Puyherbault, u francuskom prijevodu djela Historia Sanctorum Alojzija Lipomana dodaje uz životopis sv. Antuna da su njegovo tijelo pronašli pratitelji cara Konstancija i odnijeli u Carigrad, a odande prenijeli u Vienne, u samostan koji je sagradio sin sv. Vilima, čija se svetkovina slavi 13. lipnja. Na taj dan Maurolico ovako piše: „Također našašće tijela bl. Antuna opata, koje je u vrijeme Konstantina iz Egipta prevezeno u Carigrad. Odande ga je sin grofa sv. Vilima, Jakobin, prenio u Vienne u Galiji.” A na 11. lipnja Martyrologium Germanicum ima: „Također našašće tijela preslavnoga opata sv. Antuna, koje je u vrijeme Konstantina iz Egipta odneseno u Carigrad, uz mnoga čudesa učinjena na putu i izgon zloduha iz kćeri carigradskoga cara. Onamo je zatim iz Galije došao neki grof, nadimkom Jakobin, sin sv. Vilima, koji je to sveto tijelo, primljeno na dar, odnio u Vienne u Galiji istoga onog dana kojega bijaše pronađeno. Ondje ono sve do današnjega dana blista bezbrojnim čudesima.” Opširno izvedena povijest ovoga prijenosa postoji u utrechtskom rukopisu klerika sv. Jeronima, tiskana također na nizozemskom jeziku u Zwolleu Kristove godine 1490, na njemačkom u Kölnu otprilike u isto vrijeme, te u drugim starim pasionalima ili legendarijima. No premda se u njoj veoma mnogo toga bez sumnje slaže s istinom, što Falkon u pogl. 4 smatra da je sam pisac čuo ili primio bilo od Grka bilo od Egipćana o objavi i našašću, ipak se čini da on nije bio dovoljno upućen u prilike i vremena; te je miješajući istinito s lažnim iskvareno izložio događaje, a ono što nije mogao dosegnuti istinitim pripovijedanjem, kako je dolikovalo, pokušao je nadopuniti vlastitim izmišljanjem. Izostavivši dakle to, sam Falkon u pogl. 8, koji smatra da se to dogodilo i kasnije, ovako u nekoliko riječi obuhvaća drugi prijenos:

5 „Pošto se nakon pada i opadanja Rimskoga Carstva egipatska pokrajina dugo pokoravala carigradskim carevima, naposljetku su Egipćani, siti bilo pohlepe bilo oholosti Grka, kako predaju povjesničari, oko sedamsto četvrte godine Gospodnjega utjelovljenja otpali od Carigradskoga Carstva k Saracenima. Premda je to bilo učinjeno pod tim zakonom i uvjetom da svakomu bude dopušteno bez smetnje živjeti u vlastitoj sljedbi, ipak su mnogi crkveni muževi i štovatelji svete vjere, grozeći se vladavine i gospodstva nevjernika i posve sigurno uvjereni da će Crkva Božja u budućnosti pretrpjeti teške nevolje od samih Saracena, isplovili iz Aleksandrije sa svetim relikvijama koje su imali sa sobom te preplovili k carigradskomu caru, čijoj su se vlasti prije običavali pokoravati. Njih je isti car dobrostivo primio, veoma uljudno s njima postupao i odredio im mjesto boravka. Nalazim pak u ovoj stvari veliku raznolikost među piscima: neki izvješćuju da su ovakve svete relikvije, koje bijahu donesene iz Aleksandrije, bile pohranjene u glavnoj, odnosno patrijaršijskoj carigradskoj crkvi, to jest u hramu sv. Sofije; drugi naprotiv tvrde da one nisu bile prenesene unutar grada, nego u neko prigradsko mjesto blizu istoga grada. Meni se doista čini bližim istini da ti pobožni muževi dovedeni iz Egipta nipošto nisu bili pridruženi klericima Carigradske Crkve, a još manje da su relikvije koje su donijeli sami Egipćani bile predane glavnoj crkvi, nego radije da su ih ti isti Egipćani posebno čuvali na mjestu koje im je odredio car.”

Vilim, sin Vilimov. U povijesti prijenosa naziva se sinom grofa Vilima, za kojega se vjeruje da je jedan od ratnika koji se po zasluzi svoga dobra života, za koji se pripovijeda da ga je dugo provodio u svome samostanu, naziva SV. VILIM. Falkon ga niže naziva nadimkom Rogati. Nije li to možda bio Vilim Kudeljoglavi, grof Poitiersa i vojvoda Akvitanije, šesti, a po tom imenu treći? On je nakon smrti svojih supruga Agneze i Adomalde umro kao monah u samostanu sv. Ciprijana u prigradskom polju u dubokoj starosti, oko Kristove godine 1020, kako pripovijedaju Ivan Bouchet u 3. knjizi djela Annales Aquitaniae, pogl. 1, i Klaudije Robert u djelu Abbatia S. Cypriani. O različitim Vilimima raspravljat ćemo 10. veljače.

10 Slično se raspravlja i o Jocelinovim potomcima i baštinicima. Ajmar niže u br. 12 kaže da je baština njega, koji je umro bez djece, po pravu srodstva pripala Huigonu Dezideriju, mužu glasovitu po plemenitosti; Huigon se kod drugih zove Guigo i Gigno. Baronije u sv. 11, uz Kristovu godinu 1089, br. 18, navevši Ajmara, naziva ovoga Guigona Jocelinovim sinom, a bolje bi rekao praunukom, šukununuokom ili barem baštinikom; budući da niže u povijesti prijenosa u br. 3 kako sam Jocelin, tako i njegovi potomci poslije kroz mnoga razdoblja godina davahu nositi relikvije sa sobom kamo god bi išli, a u br. 6 Guigo, koji je kao po nasljednom pravu prisvajao te iste relikvije, po primjeru svojih otaca nosio ih je sa sobom kamo god bi pošao. To potvrđuje prije utvrđenu kronologiju donesenoga tijela i zahtijeva prostor od dobrih stotinu godina koliko je proteklo od Jocelina i kralja Lotara do Guigona.

Treći je prijenos onaj kojim je iz Carigrada u Galiju donesena ova dragocjena dragocjenost. Njega opisuje prilično star pisac, za kojega se čini da je živio prije ustanovljenja Antunova reda, o kojem uskoro, budući da ga ne spominje: ipak priznaje da je ono što piše primio iz pripovijedanja drugih. Nju je donio isti utrechtski rukopis. Prilažemo razne pojedinosti iz djela Historia Antoniana Ajmara Falkona.

7 Tomu je prijenosu posvećen dan 17. ožujka u rukopisnom Florariumu, u djelu Martyrologium Coloniense, u dodatku kolnske kartuzije uz Usuarda i u djelu Martyrologium Germanicum. Slažu se čitanja koja niže navodimo, a na taj dan Saussay u djelu Supplementum ad Martyrologium Gallicanum piše: „Na području Viennea uz rijeku Furanu, u nad samostanu Antunova reda, primitak tijela sv. Antuna Velikoga opata, koje je najprije bilo pokopano na nepoznatom mjestu Tebaide i ondje ostalo skriveno sto šezdeset godina; ali naposljetku po Božjoj providnosti pronađeno, preneseno je najprije u Aleksandriju, zatim u Carigrad, a poslije u Galiju, te je s velikom čašću položeno u tom samostanu koji je bio podignut i posvećen na čast istoga presvetoga ispovjedaoca.” I ono je Galiji, kako isti piše 17. siječnja, vječni ures i neosvojiva obrana. Ferarije 13. lipnja kaže: „U Vienneu u Galiji prijenos tijela sv. Antuna opata.” Ali na taj se dan slavi neki raniji prijenos.

8 U čitanjima se kaže da se ovaj prijenos dogodio za vladavine Lotara II. On je naslijedio francuskoga kralja Luja IV. Prekomorskoga Kristove godine 954, a umro je 986. Naziva se drugim u odnosu na cara Lotara, kralja Italije, Austrazije, Provanse i Gornje Burgundije; njegov je sin Lotar vladao sužen unutar same Lotaringije, pa je stoga ovdje izostavljen u nizu vladara ili kraljeva Burgundije, čiji je dio tada bila pokrajina Vienne, kako uči Andrija du Chesne u djelu Historia Comitum Albonensium et Delphinorum Viennensium, pogl. 1; zato Ivan Gerson u govoru održanom o sv. Antunu na Koncilu u Konstanzu, sv. 1 djela, usklikuje: „O sretnim bih nazvao kraj Viennea i Burgundije, koji se resi časnim relikvijama presvetoga Antunova tijela!”

9 Te je relikvije iz Carigrada donio Jocelin ili Jacelin, kojega Maurolico i Martyrologium Germanicum nazivaju Jakobin: i to svi jednodušno priznaju, ali tko je bio taj Jocelin, nije jednako jasno. U čitanjima se naziva grofom Viennea. Panciroliju je veliki barun pokrajine Vienne. Miraeusu iz djela Historia Antoniana gospodar utvrde Albon i Motte-Saint-Didier. Baroniju potječe iz loze grofova Poitiersa. Putherbaeusu, Maurolicu i djelu Martyrologium Germanicum gore sin je sv. Vilima. Antoniju Vincentu Domeneccu u djelu Historia Sanctorum Catalauniae uz 30. kolovoza o prijenosu sv. Agneze, o kojem 21. siječnja,

11 Ovaj je pak Guigo možda bio onaj od kojega Andrija du Chesne izvodi rodoslovlje grofova Albona, odnosno utvrde Albon, i delfina Viennea, koji je zatim u Clunyju pod sv. opatom Hugonom bio monah, o kojem ćemo govoriti uz životopis istoga sveca 1. svibnja, ili svakako drugi iz iste loze, od kojega je potekao Guigo II. Debeli: osim ako nije radije sam ovaj Guigo Debeli onaj za kojega se u životopisu sv. Hugona, biskupa Grenoblea, 1. travnja čita da ga je u vrijeme mira pobožno štovao, a kad se nepobjedivo odupirao za pravdu, nanio mu nemalo ni malih nevolja, zbog čega je između njih održan velik sabor u nazočnosti nadbiskupa Viennea, koji je poslije postao papa Kalist, itd. Isti je nadbiskup, kako svjedoči Ajmar niže u br. 16, posvetio crkvu koju je u Motteu podigao Guigo, pod kojim se ujedinio i Red sv. Antuna. O Guigonovim predcima du Chesne iznosi različita mišljenja.

12 Ali Jocelin nije iz Carigrada u Galiju prenio cijelo tijelo sv. Antuna. Naime, Kristove godine 1231. Lambert, prepozit zborne crkve sv. Marije u Bruggeu, izmolio je dio ruke sv. Antuna i različite relikvije drugih svetaca te ih iz Carigrada donio u Brugge, kako se čita u spomenicima iste crkve. Jakov Meyer u 8. knjizi djela Annales Flandriae samo o relikvijama sv. Antuna svjedoči isto uz Kristovu godinu 1231: „Lantbert, predstojnik crkve bl. Marije u Bruggeu, donio je kući iz Carigrada dio ruke sv. Antuna.”

13 Njegova se brada čuva u župnoj crkvi sv. Kuniberta u Kölnu na Rajni, a pronosi se uokolo po utvrđenom mjestu grada, slavna po godišnjem čudu znoja, kao što je rečeno 13. siječnja uz životopis bl. Gotfrida, br. 37 u uvodu; to svjedoči i Erhard Winheim u djelu Sacrarium Agrippinae, crkva 33. Ondje se u crkvi Antunova reda među različitim relikvijama pobožno čuva znatan dio šake sv. Antuna u posebnoj kapeli njemu posvećenoj, kako piše isti Winheim, crkva 17. Neke njegove relikvije ima katedralna crkva u Tournaiju, kako pripovijeda Ivan Cognatus u 3. knjizi djela Historia Tornacensis, pogl. 36. Ovdje u Antwerpenu u profesnoj kući Družbe Isusove čuvamo dvije čestice relikvija istoga sv. Antuna, kako je očito u arhivu ove kuće pod slovima EFF i EEE. U Rimu su neke crkve sv. Antuna urešene njegovim relikvijama, kako svjedoči Oktavije Panciroli, od kojih je glavna crkva Antunova reda u 2. okrugu, crkva 40, glasovita po zvoncetu sv. Antuna. U drugima se osim čestica kostiju čuva nekoliko listova haljine ispletene od palme, koju je Antun primio nakon smrti sv. Pavla Tebanca i odijevao je u svečanije dane. Ostatak te haljine čuva se u Antunovu samostanu, a Ajmar ga u pogl. 7 opisuje ovako.

14 Vidi se sve do današnjega dana zajedno s presvetim relikvijama spomenutoga tijela neka nagrizena i od prevelike starosti iznošena haljina, za koju neki smatraju da je pripadala Pavlu, prvomu pustinjaku, premda većina misli da nije bila Pavlova, nego radije Antunova. Kakva je ili koje vrste njezina tvar, ne može se lako razaznati. Boja je veoma slična dimu, tkanje umjetničko, izvana glatke površine; iznutra pak dugačke i stršeće dlačice daju čupav i dlakav izgled. Straga uz vrat ima našiven oblik štita, zatvorena je sa svih strana, bez ikakva proreza ili otvora, osim za provlačenje glave. Uz to se vidi da je rub same haljine odozdo uokolo presavijen, kako se tkanje trošenjem ne bi rasplelo i resalo. Najkršćanskiji kralj Franaka Franjo, prvi toga imena, nedavno je vidjevši taj isti plašt prosudio da je od palme, s čime se većina složila. Ipak starina oduzima promatračima sigurnost u toj stvari.

POVIJEST PRIJENOSA, iz oficija Antunova reda tiskanih u Rimu 1592.

Kad je bl. Antun u stotoj i petoj godini preminuo iz ovoga života, dvojica učenika kojima je sam bio zapovjedio pokopaše njegovo tijelo prema očevoj odredbi, da ne bi po egipatskom običaju ostalo nepokopano, na skrovitom mjestu pustinje; ondje je sto sedamdeset godina ostalo nepoznato. Bog je pak, koji bijaše odlučio da se spomen njegova sluge slavi po cijelom svijetu, drukčije odredio, te je njegovo tijelo za vladavine Justinijana a Mlađega božanski pronađeno, preneseno u Aleksandriju i ondje pohranjeno u crkvi sv. Ivana Krstitelja, gdje se počelo častiti stjecanjem puka i zavjetima vjernika. Zatim su, nakon otpada Egipćana od Carigradskoga Carstva, dok su Saraceni zauzimali Arabiju, kršćanski stanovnici iznijeli iz Aleksandrije različite relikvije svetaca da ne bi dospjele u ruke nevjernika, prenijeli tijelo bl. Antuna u Carigrad i pohranili ga u drevnom hramu nedaleko od grada, dobrostivo primljeni od cara. I to je bio drugi prijenos svetoga tijela.

2 Tijekom vremena, za vladavine Lotara Drugoga, dok je strašna pošast svetoga ognja harala posvuda po zapadnim krajevima te se nije mogla ugasiti ni liječničkim umijećem ni ikakvom ljudskom pomoću, Gospodin se smilovao bolestima svojih i htio je da se relikvije toga istoga presvetoga oca, kojega bijaše nekoć dao Egiptu kao dobra liječnika, prenesu iz istočnih krajeva u pokrajinu Vienne, kako bi izliječio i zapadne krajeve. Kad je naime u to vrijeme grof Jocelin iz Viennea, muž slavan po pobožnosti i viteštvu, s mnogim plemićima i suplemenicima pošao u Jeruzalem radi izvršenja zavjeta, te kad je, izvršivši zavjet, obilazio one istočne krajeve, brižljivo je istraživao na kojem se mjestu nalaze relikvije bl. Antuna, bilo božanski opomenut (kako se pripovijeda), bilo potaknut pobožnom odanošću prema svetomu ocu Antunu jer je malo prije, zazvavši njegovu pomoć, ozdravio od smrtonosne bolesti: i doznao je da su već odavna prenesene u Carigrad i da se ondje čuvaju. Željan dakle požuriti, premda je zbog neprijateljskih četa prilaz bio zatvoren, uzdajući se ipak u božansku milost i zaštitu bl. Antuna, svladao je svaku teškoću putovanja i stigao sa svom svojom pratnjom živ i zdrav u Carigrad. Car ih je zbog plemenitosti roda časno primio.

3 Obaviješten u međuvremenu Jocelin da se relikvije bl. Antuna, zbog kojih bijaše poduzeo ovo tegobno putovanje, čuvaju u nekoj gotovo napuštenoj crkvi, manje dolično zbog oskudice i malobrojnosti poslužitelja, ponizno pristupi caru i zamoli da mu se dopusti prenijeti ih u galsku pokrajinu Vienne u pratnji poslužitelja te crkve: što je lako ishodio, jer mu je božanska milost pomogla da zadobije tako velik dar. Radostan dakle i ispunjen zavjetom, obdaren svetim darom, posluživši se sretnom plovidbom, vratio se u domovinu. I dok je tražio mjesto za pohranu tolikoga blaga koje bi bilo urešeno i štovanjem i veličanstvom, u međuvremenu nije kretao ni na kakve vojne pohode bez svetih relikvija, koji su mu zbog zasluga bl. Antuna uvijek sretno uspijevali. Kad je pak naposljetku ratom postigao mir sa susjedima i tuđincima, posvetio je brigu gradnji crkve na čast tako velika imena i pohrani svetih relikvija. Prikladnim mu se pak mjestom učinio gradić koji se tada nazivao Motte-Saint-Didier, gdje su položeni prvi temelji one uzvišene crkve sv. Antuna u Vienneu koja se danas vidi, dok je prije ondje bila samo kapelica posvećena bl. Mariji. Odatle su i ona glavna crkva i gradić Motte-Saint-Didier, promijenivši ime, dobili naziv sv. Antuna. Odakle se Antunov red, započet od tih početaka, na najveću slavu svemogućega Boga i siromaha koji trpe od svetoga ognja... sretnim širenjem proširio po cijelom svijetu. a Čini se da pisac ovih čitanja Justinu Starijemu pridaje ime Justinijana, jer je Justinijan II. bio Rinotmet, sin Konstantina Pogonata, koji je živio najmanje 130 godina nakon toga prijenosa sv. Antuna.

Ista povijest

iz staroga utrechtskoga rukopisa.

Budući da uz Gospodinovu naklonost imamo za čitanje životopis bl. Antuna, koji je blažene uspomene Atanazije, nadbiskup Aleksandrijske Crkve, na pouku vjernika sjajnim govorom sastavio za braću u pustinji, vrijedno je truda da se ništa manje u spis uvrsti kako je njegovo časno tijelo iz krajeva Tebaide dospjelo u naše krajeve, odnosno koje su osobe mogle donijeti toliko blago iz tako dalekih pokrajina. Možda se nekima čini nemogućim da je ono za što se čita da su samo dvojica učenika pokopala u pustinji spomenutoga kraja na nepoznatom mjestu, svima drugima nepoznatom dokle god su živjeli, poslije bilo iskopano i odavde čudesima doneseno. Ali to nije nemoguće Bogu.

2 Zato valja prosuditi da, budući da se Gospodin Isus Krist, kako se čita u tekstu o blaženom mužu, pošto je svladan sukob sa zlodusima, njemu vidljivo ukazao i očitovao koliko je svet, obećao je da će učiniti da se spominje po cijelom svijetu. I uistinu dobri Gospodin, kao što mu je tada u nekoliko riječi obećao, tako se sada na mnoge načine udostojava ispuniti djelima. Dok naime čudesa rastu iz dana u dan, raste i glas u narodima. Ali to su tvoji darovi, Gospodine Kriste. Jer, kao što si sam rekao u Evanđelju, ne dopuštaš da se goruća i svijetleća svjetiljka, blaženi muž Antun, sluga tvoj, sakrije u skrovištu, nego da se stavi na svijećnjak koji je u kući tvojoj, to jest na uzvišenije mjesto, da svijetli svima.

3 Tako ga naime, Gospodine, iz dana u dan činiš čudesnim da iz najudaljenijih zemalja i krajeva šalješ neke bolesnike koji se ne mogu prije osloboditi požara paklenoga ognja negoli legnu pred svetu grudu njegova tijela i pobožnom dušom zatraže njegovu pomoć. A pošto se poklone tebi i, zazvavši njegovu pomoć pred njegovim svetim relikvijama, zavjetuju da će zauvijek biti njegovi sluge, ubrzo se ili do devetoga dana odande vraćaju oslobođeni, ili u tihom miru odlazeći iz ovoga tegobnog života umiru u Gospodinu. Naime, vidjelo se da je mnogo puta ozdravio i mnoge druge pritisnute različitim bolestima, a nekima je umrlima vratio i sadašnji život. Naprotiv, vidjelo se da je neke koji su pokušavali prisvojiti štogod od posjeda njegovih slugu ili su nastojali zatajiti neki zavjet koji mu bijahu obećali, većinom spalio spomenutim žarom paklenoga ognja, bilo njih same bilo njihovu stoku: jer kako zahtijevaju njegove svete zasluge, božanska se osveta snalazi na one koji se usude nanijeti prijevaru ili nepravdu onima koji njemu pripadaju. Budući da se čini kako se to događa toliko puta da nije u našoj moći sve obuhvatiti, radije okrenimo pero k onomu što smo odlučili o njemu ispripovjediti. Sačuvavši dakle istinu, iznesimo prema svojoj mjeri ono što smo čuli.

Pripovijest.

Grof Vilim, imao je nekoga sina, imenom Jacelina, koji nije iznevjerio svoju plemenitost: on je, kad je prispio u muževnu dob, radi molitve pošao u Jeruzalem. Pošto je vjerno obavio to hodočašće, svrativši na dvor carigradskoga cara, stekao je veliku naklonost kod samoga cara i svih njegovih vojnika. Kad je pak ondje proboravio mnogo dana i svima omilio, naposljetku zaželjevši vratiti se u domovinu i ponovno vidjeti svoje, pristupi samomu caru da zamoli dopuštenje. No ovaj, veoma obradovan nazočnošću čestitoga mladića, odgađao je dati mu to dopuštenje koje je tražio, te ga je prijateljski molio da ostane s njim. Ali kad ga više nije mogao zadržati kod sebe, zapovjedi mu da iz njegovih riznica uzme što god mu se svidi. Međutim, on ne poželi zlata ni srebra niti išta takvo, nego zatraži i primi samo škrinjicu u kojoj je ležalo tijelo bl. Antuna, premda bi mu car radije darovao bilo koji drugi dar, jer je imao najveće pouzdanje u bl. Antuna, veoma ga je štovao i ljubio te je pred njim izlijevao mnoge molitve. Ipak mu ni to nije htio uskratiti, jer je odbio primiti sve druge darove.

5 Primivši dakle to radosno kao najveći dar, oprostivši se od svih, poče se žurno vraćati sa svojom četom, uzdajući se u međuvremenu u zaštitu presvetoga tijela koje je nosio, te je smatrao da mu nigdje nimalo ne može naškoditi nikakva nevolja. I uistinu, kao što Gospodin kaže da je sve moguće onomu koji vjeruje, ništa im se tužno, premda su prolazili među barbarskim narodima, nije dogodilo na tom putovanju, nego su se zdravi i čili vratili svojima. Odatle se bez sumnje dogodilo da su ga kako on sam, tako i njegovi potomci poslije kroz mnoga razdoblja godina davali nositi sa sobom kamo god bi išli i nigdje ga nisu htjeli ostaviti iza sebe. Toliko su se naime pouzdavali u njegovo vodstvo da nisu ni slutili kako bi im se moglo prikrasti išta zlo, nego su se nadali da će sve čega se god late sretno teći dokle god ga budu imali na putu. I zato su ga, kamo god bi se zaputili, kao što rekoh, uvijek davali nositi pred sobom sa sobom, te su i na vojne pohode htjeli ići pred njim. Premda ne treba sumnjati da su to činili iz pobožnosti, ipak se to gospodinu papi učinilo doličnim i nepromišljenim... kad je do njegova znanja doprlo da takve osobe nose uokolo tako velike presvete relikvije ispovjedaoca.

6 Zbog toga, kad je jedan od njih, koji se zvao Gigno Deziderijev, kao po nasljednom pravu prisvajao te iste relikvije i po primjeru svojih otaca nosio ih uokolo kamo god bi pošao, vrhovni se svećenik pobrinuo zapovjediti da ih se nipošto ubuduće ne usudi nositi sa sobom, nego da ih preda na čuvanje kojoj god hoće opatiji bogobojaznih redovnika. Čuvši tu zapovijed, izvrsni muž nije oklijevao poslušati; nego sazvavši vijeće sa svojim prijateljima, muževima koji bijahu na glasu po dobru vladanju i imenu, povjeri im ih na čuvanje. Da bi ih pak imao na svome području, predade im neko šumovito mjesto, koje se po prirodnom položaju zvalo Mota, da ga obrade i sagrade samostan gdje bi se mogle časno čuvati. U tome im je pružao toliku pomoć dok sama stvar nije privedena djelu. Predade im vječnim pravom i druga zemljišta sa sedam crkava i desetinama koje im pripadaju, od kojih bi stanovnici istoga samostana mogli imati dovoljno hrane i odjeće. Napokon darova i drugo mjesto smješteno nedaleko odatle, na kojem bi se sagradila kuća milostinje, to jest bolnica, u kojoj bi se besplatno primali Kristovi siromasi i svi oni koji bi bili opaljeni spomenutim paklenim ognjem te bi dolazili zazvati zagovor bl. Antuna. Osim toga, da nitko od onih koji bi ga po nasljednom pravu imali naslijediti ne bi htio sebi prisvojiti štogod od gore navedenih darovanja ili mogao pokrenuti kakvu parnicu, dopusti da se sve slobodno posjeduje.

7 Koliko je bio odan bl. Antunu i svim njegovim služiteljima dok je živio na ovom svijetu, nijedan ljudski jezik, kako smatram, ne bi mogao ispripovjediti. I ne bez razloga. On je naime uistinu bio Izraelac koji je, dok je još bio veoma nježan mladić, potekao iz najplemenitije loze, ipak bježeći prezreo sve zamamnosti ovoga svijeta, sva bogatstva i časti te ljude, i siromasima razdijelio sve što je mogao imati u ovoj zemlji umirućih, da bi zaslužio gledati dobra Gospodnja u zemlji živih. On je prvi nakon svetoga Pavla Pustinjaka, kojega je sam pokopao, počeo provoditi pustinjački život, i prvi je u Egiptu ustanovio način života svih cenobita i monaha: on se često borio s đavlom koji ga je napadao, ali ga đavao nikada nije svladao. Što više reći? Napokon je Božji muž imao toliku milost u liječenju bolesti nemoćnih da nitko nije došao k njemu bolestan a da ga on, izlivši molitvu Gospodinu, ne bi vratio zdrava. Sretno je dakle ovo mjesto za koje je poznato da ima takva i tolika muža, kojemu su toliki i toliki bili vrhunci kreposti i glasnici pohvala.

8 Štujmo ga stoga, predragi, kao pobožnoga zaštitnika, nasljedujući prema svojoj mjeri primjere njegova života: kako bismo po zagovoru njegovih svetih zasluga zaslužili izbjeći požare paklenoga ognja i u sadašnjosti i u budućnosti, te prispjevši Kristu, kamo je on prispio, našli i vječno blaženstvo, po milosti Gospodina našega Isusa Krista, koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova, amen.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

17. siječnja Kalendar godine