Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 13. siječnja

Bl. Godefrid iz Cappenberga, od grofa kanonik premonstratskoga reda

B. GODEFRIDUS CAPPENBERGENSIS, EX COMITE CANONICUS ORD. PRÆMONSTRAT

Raznoliko prokušana postojanost bl. Gotfrida.

B. Godefridi varie probata constantia.

Ali o tome toliko. Sada nadalje svrnimo pozornost na blaženoga grofa i iznesimo već sada na vidjelo kako ga je stara zmija, videći njegove kreposti i zavideći mu, preko svojih slugu pokušala spriječiti. Čim se pročula pobožnost svetoga muža, bezbožni grof Fridrik, više antikršćanin nego kršćanin, raspaljen bakljama lakomosti zaurla, izmisli lažne spletke, govoreći da je njegova kći lukavstvom prevarena i da joj je prijevarnim zavođenjem oduzet pripadajući dio baštine. Tom je prilikom blaženomu mužu nanio različite nepravde i zlostavljao ga mnogim uvredama, premda je on o svemu davao najspremniji račun i s pouzdanjem prekoravao njegovo besramno ludilo, kako je i bilo dostojno. Ipak onaj nesretnik nije mirovao, imajući u sebi više pelina nego meda; kad je jednom, okružen skupinom svojih ljudi, prijetio zetu mnogim stvarima, dok mnogi od nazočnih zbog poštovanja prema tolikomu mužu nisu mogli zadržati suze, Božji je muž, zaštićen bedemom savjesti do kojega bjesnećem ludilu nije bilo dopušteno doprijeti, mirno ismijavao sav nalet njegova bijesa; i naposljetku dozvavši jednoga od svojih ukućana reče: „Možda me ovaj nesretnik namjerava zarobiti, ali ti reci ocu Norbertu da, čak i ako budem bačen u tamnicu, ne ulaže nikakav, ni najmanji trud za moje oslobođenje. Ja bih naime za zakon svojega Boga kamo sreće bio nađen dostojnim ne samo da budem zatvoren, nego i da umrem u tamnici. Ja ću u tamnici moliti svojega Boga, u tamnici ću radosno iščekivati njegovo milosrđe i smilovanja. Želim naime da, kao što se metla istrošena uporabom naposljetku baca u plamen, tako i moje tijelo, iscrpljeno u Kristovoj službi, napokon izgori u ognju nevolje.” Gle kolike li postojanosti blaženoga muža: odlučivao je doduše sve pretrpjeti za Krista, ali ga je blagi Gospodin još čuvao za naš napredak.

Sed hæc hactenus. Jam deinceps ad beatum Comitem reflectamus articulum, et qualiter serpens antiquus virtutes ejus videns et invidens, per satellites suos illi obviare tentaverit, jam nunc adducamus in medium. Ubi primum sancti viri religiositas innotuit, Fridericus a Comes profanus et Antichristianus potius quam Christianus, avaritiæ facibus accensus infremuit, fallaciæ commenta exquisivit, dicens filiam suam arte circumventam, hereditatis quoque debitæ portionem fraudulenta illi seductione sublatam. Qua occasione diversis beatum virum affecit injuriis, multis vexavit contumeliis, cum ille tamen expeditissimam de omnibus redderet rationem, et impudentem ejus vesaniam, prout dignum erat, confidenter argueret. Verumtamen infelix ille non quiescens, et plus aloes quam mellis habens, cum aliquando suorum concione vallatus, complura genero minaretur, multis astantium tamen ob tanti viri reverentiam lacrymas continere non valentibus, vir Dei conscientiæ vallo munitus, quo grassanti vesaniæ aspirate fas non erat, omnem furoris illius impetum securus irridebat; vocatoque demum uno ex familiaribus suis ait: Forte infelix iste me captivare disponit disponit, tu vero Patri Norberto dicito, quatenus etiamsi incarceratus fuero, ne quem pro mei absolutione laborem vel exiguum impendat. Ego enim pro lege Dei mei non solum incarcerari, sed etiam in carcere mori utinam condignus inveniar. Ego in carcere Deum meum deprecabor, in carcere misericordiam et miserationes ejus alacriter præstolabor. Opto siquidem, ut quemadmodum scopa usu detrita novissime flammis injicitur, sic corpus meum Christi exhaustum servitio, tribulationis demum igne consummetur. Ecce quanta beati viri constantia, omnia quidem pro Christo perpeti decernebat, sed pius Dominus nostris eum adhuc profectibus reservabat.

20 Osim toga Fridrik, potaknut nezasitnom lakomošću (na što naime ne tjera smrtna srca prokleta glad za zlatom?), prijeteći da će opsjesti utvrdu Cappenberg i samoga oca Norberta objesiti pred zidinama (jer kakav strah ili stid ikada ima lakomac koji hita?), dotle je dodajući zla zlima gomilao sebi gnjev dok ga Svevišnji, koji je strpljivi naplatitelj, nije udario zasluženom kaznom: za njega je i jedan od braće prije njegove naviještene smrti u viđenju spoznao kako ga proždire strašni lav.

20 Fridericus præterea inexplebili stimulante avaritia, (Quid enim non mortalia pectora cogit auri sacra fames?) castrum Capenberg, obsidere, ipsumque Patrem Norbertum pro muris suspendere minitans, (nam quis metus aut pudor est unquam properantis avari?) eousque mala malis adjiciens iram sibi thesaurizavit, donec Altissimus, qui patiens est reditor, condigna illum animadversione percussit: quem et unus e Fratribus ante denuntiatum ejus interitum a leone horrendo transglutiri per visum agnovit.

21 Ali ni tako ona zmija, premda joj je jedna glava bila odsječena, nije mirovala od otrova svoje zavisti, izazivajući doduše svetomu mužu nevolju i bol, ali mu u tome, premda protiv svoje volje, pružajući veću prigodu za krepost. To je naime nedokučivi ponor Božjih sudova, koji đavla s njegovim udovima prisiljava da služi napretku izabranih; u njegovu je dubinu gledao i blaženi Apostol kad je rekao: „Znamo da onima koji ljube Boga sve surađuje na dobro, onima koji su po odluci pozvani da budu sveti.” Jedina je naime božanska sila kojoj su i zla dobra, dok se njima prikladno služeći, da ne bi u njezinu kraljevstvu išta bilo dopušteno drskosti, izvlači učinak nekoga dobra. To će u onome što slijedi zasjati jasnije od svjetlosti. Jednu dakle gospođu koja bijaše primila svetu koprenu neki je zločinac Franko oteo po đavolskom poticaju; kad je on, naoružan i ohol, blaženomu mužu koji mu je nenaoružan slučajno izišao u susret i pobožno progonio toliku njegovu zloću rekao: „Zar si ti onaj koji se usuđuješ raditi na moju štetu?”, sveti je muž, kako je napisano: „U strahu Gospodnjem je pouzdanje jakosti” i „Pravednik će biti pouzdan kao lav bez straha”, najpostojanije odgovorio: „Ja nimalo ne vrebam na tvoju štetu, nego dapače nadasve želim istrgnuti te iz zuba staroga neprijatelja, čiji si rob postao.” I kad je on bjesneći zgrabio mač, reći ću, reći ću (da bi veliki niz vjekova iznova spoznao), reći ću kako je Božji muž, kao janje vođeno na klanje, stao bez glasa i odmah ispružio vrat; ali prestrašen božanskim migom, onaj nije mogao udariti. Zar dakle ovoga muža ne bih nazvao Kristovim mučenikom, koji se ne samo dušom nego i pripravnim grlom tako bez oklijevanja izlagao mučeništvu? Tko će ovoga borca rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja, ili tjeskoba, ili progonstvo, ili glad, ili golotinja, ili pogibelj, ili mač? Naposljetku je svoju otetu suprugu, potraženu kroz različite zaobilaznice napora, napokon vratio u ćeliju, a onaj je otmičar nedugo zatim poginuo najgorom smrću, kakva priliči grešnicima, proboden kopljem.

21 Sed nec sic serpens ille, uno licet succiso capite, a veneno suæ conquievit invidiæ, sancto quidem viro tribulationem et dolorem exuscitans, sed in his quamquam invitus majorem illi virtutis occasionem subministrans. Hæc enim est inscrutabilis abyssus judiciorum Dei, quæ diabolum cum membris suis electorum cogit deservire profectui, cujus profundum et beatus Apostolus intuebatur, cum diceret: Scimus quoniam diligentibus Deum omnia cooperantur in bonum, his qui secundum propositum vocati sunt sancti. Sola enim est divina vis, cui et mala bona sunt, dum eis competenter utendo, ne quid in regno ejus temeritati liceat, boni alicujus effectum elicit. Quod in sequentibus luce clarius elucebit. Matronam igitur, quæ sacrum velamen assumpserat, Franco quidam scelestus diabolico rapuit instinctu, qui beato viro inermi forte obvianti, tantamque illius nequitiam pie persequenti, cum armatus et elatus diceret: Tunc ille es, qui detrimentis meis operam dare perliberis? Vir sanctus quemadmodum scriptum est, In timore Domini fiducia fortitudinis; et Justus quasi leo confidens absque terrore erit, constantissime respondit: Ego detrimentis tuis nequaquam invigilo, quin potius hostis antiqui dentibus, cujus mancipium factus es, te summe eruere desidero. Cumque ille vesaniens gladium arriperet, dicam, dicam (magnus ab integro seclorum ut noverit ordo) dicam quomodo vir Dei tanquam ad victimam agnus ductus, sine voce astitit, cervicem protinus tetendit; sed nntu divino conterritus ille ferire non prævaluit. Numquid ergo hunc virum Christi Martyrem non dixerim, qui non solum animo, sed et jugulo præparato, tam incunctanter se ingerebat martyrio? Quis hunc athletam separet a caritate Christi? Tribulatio, an angustia, an persecutio, an fames, an nuditas, an periculum, an gladius? Denique raptam suam variis laborum anfractibus requisitam cellulæ demum restituit, et raptor ille morte pessima, quæ peccatorum est propria, non longe post lancea perfossus interiit.

22 Što pak da kažem o nekolicini nerazumnih ministerijala i najnižih slugu, koji su ga obasipali mnogim pogrdama, govoreći da je poludio što slijedi onoga varalicu i obmanjivača Norberta, što ludo napušta tako uzvišenu slavu ovoga svijeta i ostavlja ih napuštene i kao bez glave? No usred svega toga naš borac, dok prima sve nasrtaje, ostaje iste strpljivosti, snažan protiv svih pljuskova strijela, te iz časnoga srca uzvraća i ove riječi: „Kad biste me ljubili,” reče, „svakako biste se radovali jer idem k svomu Bogu, jer želim mimoići brodolom ovoga svijeta, jer žudim približiti se svomu Stvoritelju.”

22 Quid autem de nonnullis insensatis ministerialibus, et servis etiam infimis referam, qui multis illum pulsavere conviciis, dicentes eum amentem factum, sequi falsarium et impostorem illum Norbertum, tam sublimem hujus mundi gloriam stulte deserere, seque desolatos, et quasi acephalos relinquere? Verum inter omnia haec athleta noster dum omnes excipit assultus, permanet ejusdem patientia, fortis ad omnes telorum nimbos, reddit et has contra venerando pectore voces: Si diligeretis, inquit, me, gauderetis utique, quia ad Deum meum tendo, quia naufragium seculi hujus præterire desidero, quia Creatori meo proximari concupisco.

23 Na dan pak Uznesenja preblažene Djevice Marije, koji je za nas najveća svetkovina, kada je i okružje ovoga mjesta bilo posvećeno od biskupa, tko bi dostojno spomenuo kakve je navale kušnja i kolike valove nagovaranja nadvladao, dok su ga jedni vukli ovamo, drugi odvlačili onamo i s čudesnom mu drskošću savjetovali da ne napušta utvrdu tolikoga ugleda i tolikoga sjaja, dok mu je i sam biskup, misleći tjelesno i vukući srce po zemlji, obećavao zamjenu drugoga boravišta? Ali nepobjedivi Kristov vojnik, i uistinu utemeljen na Kristu, usred kiša i bujica, kao i tolikih naleta vjetrova, ustrajući u nepokolebljivoj strpljivosti, nije se mogao ni strahom satrti ni vihorom slomiti. Jaka je naime kao smrt ljubav, i mnoge vode nisu mogle ugasiti ljubavi. Ništa se Božjemu slugi nije sviđalo od sjaja njegova mnogostrukog posjeda, jer je u njegovu umu sjala jedino jasnoća dragocjenoga bisera, to jest božanske ljubavi. Stotinu i pet ministerijala, osim drugih slavnih darovanja, s najdostatnijim je posjedima darovao Münsterskoj crkvi, osim onih koje je predao Kölnskoj crkvi i drugim mjestima, kako su sami molili.

23 In die vero Assumptionis beatissimæ Virginis Mariæ, quæ summa nobis est solemnitas, quando et hujus loci ambitus ab Antistite consecratus est, quis digne commemoret, quales tentationum impetus, quantos impulsionum fluctus evicerit, aliis eum hinc trahentibus, aliis inde retrahentibus, ac mira improbitate suggerentibus, ne tantæ honestatis, tantæque spectabilitatis castrum desereret, cum et ipse Antistes carnem sapiens, et cor in terra trahens, alterius ei mansionis concambium repromitteret? Sed Christi miles invictissimus, et vere super Christum fundatus, inter imbres et flumina, tot quoque ventorum flamina, immobili persistens tolerantia, nec terrore teri potuit, nec turbine frangi. Fortis enim est ut mors dilectio, et aquæ multæ non potuerunt extinguere caritatem. Nihil servo Dei de multiplicis possessionis suæ complacebat specie, quia sola pretiosæ margaritæ, hoc est, caritatis divinæ claritas fulgebat in mente. Ministeriales centum et quinque, præter alias donationes gloriosas, cum sufficientissimis possessionibus Monasteriensi Ecclesiæ donavit, præter eos, quos Ecclesiæ Coloniensi, aliisque locis, prout ipsi oravere, contradidit.

Druge njegove slavne kreposti.

Aliæ præclaræ ejus virtutes.

Napokon dakle, pošto su zajedničke prilike i običaji bili sretno uređeni, nakon što mu je bilo dano predahnuti od teškoga potresa te u samostanu njegovati miroljubive osjećaje i brige rastopiti u miru, Boga uzimam za svjedoka koliko se odlikovao najčišćim ćudoređem, što siromaštvo ljudskoga govora nipošto neće moći iskazati. Nastojao je ponajprije u svemu težiti za vlastitim prezirom, ne gnušati se nikakvih nedostojnih i najnižih službi te najponiznije otklanjati poštovanje koje su mu braća iskazivala. Duboko je naime u srcu čuvao ono što je primio od Učitelja poniznosti koji govori: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.”

Tandem ergo compositis rerum morumque secundis in commune bonis, postquam a concussione dura respirare datum est illi, claustroque fovere pacificos sensus, et in otia solvere curas, quantum purgatissimis moribus entiuerit, Deum testor, quod humani sermonis inopia nullatenus explicabit. Studebat primum in omnibus sui despectum appetere, indigna quælibet atque extrema servitia non abhorrere, oblatam sibi a Fratribus venerationem humillime declinare. Alto enim corde retinuit, quod a Magistro humilitatis accepit dicente: Discite a me, quia mitis sum et humilis corde, et invenietis requiem animabus vestris.

25 Slušajući riječ Božju ili izlijevajući molitvu Gospodinu, ronio je preobilne suze, koje su u njemu dovoljno očitovale žar i pobožnost unutarnje čistoće. O tome je svjedočio i jedan od starijih govoreći: „Kod ovoga svetog muža češće sam gledajući se divio tome što je, kada bi zajedno s nama sjeo za zajedničku okrepu, ne samo odlikovao se čudesnim uzdržavanjem od jela nego je bio i orošen tako preobilnim i prečestim potocima suza da sam zapanjen u sebi ovako razmišljao: Dobri Bože, što se to zbiva u ovome preblaženom čovjeku? Kakav misliš da je razlog ovih uzdaha? Koji je uzrok tolikih suza? Zar se troši od prevelikoga obilja duhovne radosti, naime zahvaljujući i s najljubaznijim promišljanjem važući božanske službe koje je sam na ovome mjestu zauvijek uredio i koje već sada vidi kako u njegovoj nazočnosti plamte? Zar se, kažem, zbog tih veličanstvenih Božjih dobročinstava toliko raduje da se ne može suzdržati od tako obilnih suza? Ili ga radije obuzima tako neizmjerna, tako nestrpljiva, tako neutješna čežnja za vječnim dobrima da mu se pri pogledu na nju i gađenju prema zemaljskome uopće ništa drugo ne mili osim plakati? Doista je u oba uzroka spasonosna i hvalevrijedna pobožnost, u oba skrušenja blažena i takvu Božjemu sluzi posve dolična uzvišenost. To mi je naš starješina, koji je to neprestano gledao vlastitim očima, posvjedočio istinitim i vjernim svjedočanstvom.”

25 Verbum Dei audiens, seu orationem Domino fundens, uberrimis profluebat lacrymis, quæ satis in illo declarabant ardorem ac devotionem internæ puritatis. Qua de re unus quoque seniorum testabatur dicens: De hoc viro sancto illud ego frequentius videns admiratus sum, quod cum una nobiscum ad communem discumberet refectionem, non modo mira ciborum pollebat abstinentia, verum etiam tam uberrimis atque creberrimis lacrymarum rigabatur fluentis ut stupens hæc intra me reputarem: Deus bone, quid in hoc agitur homine beatissimo? quæ putas horum ratio gemituum? quæ tantarum causas est lacrymarum? Num ex nimia spiritualis laetitiæ se conficit abundantia, gratias nimirum agens et amantissima consideratione perpendens divina, quæ hoc loco ipse in perpetuum ordinavit, ministeria, quæque jam nunc adeo videt in sui servere præsentia? Num, inquam, pro his magnificis Dei beneficiis, in tantum gratulatur, ut a lacrymis tam affluentibus temperare non valeat? An vero potius tam immenso, tam impatienti, tam inconsolabili rapitur æternorum desiderio bonorum, ut illius intuitu, terrenorumque fastidio nihil omnino ei nisi flere libeat? Utriusque profecto caussæ salubris et laudanda religiositas, utriusque compunctionis beata talique Dei servo condigna sublimitas. Hæc senior noster, quæ assidue oculis suis intuitus est, veraci ac fideli milii testimonio prosecutus est.

26 Osim toga primio je sjeme Božje riječi plodnim srcem, a tolika se i tako česta milost poticanja razlila po njegovim usnama da se pripovijeda kako je otac Norbert o njemu čestitajući rekao: „Pošto ja posustanem izmoren u trci propovijedanja, podići ću svoga sina Gotfrida po običaju jelena za koje se spominje da, kada osjete kako su navalom lovaca izmoreni preko svojih snaga, podižu druge jelene da budu gonjeni umjesto njih.” Stoga pobožnu duhu neće biti mrsko svratiti pozornost barem na jednu od njegovih znamenitih izreka, koju sam doznao od braće. Dok je poticao braću da ne mare za opake usne i neumjesne laži klevetnika, jer samo neiskusnima godi lažna čast i plaši ih lažna sramota, reče: „Laž ne može dugo opstati, a istina ustraje postojana i čvrsta. Laž naime sjedi na naglom konju, a istina na magarcu.” I posve je ispravna usporedba da istina sjedi na magarcu, jer je moj Gospodin, koji kaže: „Ja sam istina”, udostojao se sjesti na magarca.

26 Semen præterea verbi divini secundo corde percepit, tantaque ac tam crebra exhortationis gratia diffusa erat in labiis ejus, ut Pater Norbertus de ipso gratulatorie dixisse perhibeatur: Postquam ego in prædicationis cursu lassatus defecero, Godefridum filium meum suscitabo more cervorum, qui cum se venatorum instantia supra vires lassari persenserint, alios pro se cervos exagitandos suscitare memorantur. tur. Proinde vel unum ex dictis ejus, quod a Fratribus didici memorabile, piæ menti non ingratum erit advertere. Cum Fratres exhortaretur non curare labia iniqua; et detrahentium inepta mendacia, quia imperitos tantum falsus honor juvat, et mendax infamia terret: Mendacium, inquit, diu subsistere non valet, veritas autem stabilis perseverat et solida. Mendacium enim in præcipiti sedet equo, veritas autem in asino. Et recta plane similitudo, veritatem sedere in asino, quia Dominus meus qui ait: Ego sum veritas, in asino sedere dignatus est.

27 Također je i svoje tijelo stegom krotio po apostolskom primjeru te ga lomio trajnim postom; i znajući da je „Najviši mir ne željeti ništa više nego što traži dužna potreba, kako bi jednostavna hrana i jedna haljina pokrila slabe udove i umjereno ih okrijepila”, bio je posve zadovoljan malim, češće pijući vodu, a osim samoga kruha jedva da je uzimao ikakvu drugu hranu.

27 Corpus etiam suum et Apostolico castigabat exemplo, ac perenni frangebat jejunio; sciensque, quod Summa quies nil velle super quam postulat usus Debitus, ut simplex alimonia, vestis et una

Infirmos tegat, ac recreet mediocriter artus, modicis omnino contentus erat, aquam frequentius bibens, et pane solo excepto, vix aliud quippiam alimentorum sumpsit.

28 Kada su mu pak neka mlaka braća predlagala da ublaži strogost reda, sveti muž, pun Duha Božjega, odgovorio je ovom usporedbom: „Oni koji namjeravaju lađom prijeći veliku rijeku počinju ploviti daleko uzvodno od određene obale, jer ih neprestana silina struje potiskuje natrag te su, htjeli ne htjeli, prisiljeni na neki način spuštati se niz rijeku. Tako i mi, braćo, koji nastojimo rukama prijeći ovo veliko i prostrano more, gdje su gmazovi kojima nema broja, dodajmo uspon, ojačajmo svoju odluku, jer je tromost ljudskoga nemara uvijek na nizbrdici; i veoma se bojim da u budućnosti naš red, spuštajući se ili previše posrćući (jer tko prezire sitnice, malo-pomalo propada), ne klizne natrag u tijek prijašnjega vremena.”

Sveti običaji i u svijetu.

Jednoga vremena, dok su građani Münstera poticali svađe i pokretali ratove protiv našega grofa, koji je još nosio svjetovno ruho, jedan od njegovih slugu sa svojim sudruzima provali u ono susjedstvo, skupi obilan plijen te mnogo stoke koju bijaše opljačkao dovede kao hvališući se dok je grof stajao na vratima. A kada je pobožni muž, prijatelj pravednosti, raspitavši se što je to, doznao cijelu stvar po redu, odmah potaknut svetim gnjevom reče nazočnim slugama: „Idite i recite opakome pljačkašu neka se nikada ne usudi pojaviti pred našim očima dok ne zadovolji one koje je bezbožno oštetio, vrativši u cijelosti sve što je oteo. Ako nam se naime ljudi onoga grada sada protive, kako možda i zaslužujemo, zar će zbog toga ovaj drznik pod sjenom našega imena pljačkati seljake i sve nedužne?” Na to se onaj silno prestraši i, smatrajući da tada ništa nije želio manje čuti, što brže ode te, ne usuđujući se od pljačke ništa zadržati za sebe, s velikom brižljivošću vrati svakome njegovo. Stoga, premda se u Gotfridu divimo mnogim čudesnim djelima, još se više običavamo diviti onim dobrim djelima koja je izvršio u svjetovnom dostojanstvu.

28 Cum autem Fratres quidam tepidi de rigore ordinis relaxando illi suggererent, vir sanctus Dei Spiritu plenus hac similitudine respondit: Qui magnum fluvium navigio transmeare proponunt, longe superius a destinata ripa navigare incipiunt, quia violentia retorquentur incessabili, et velint nolint, cum fluvio quodammodo descendere compelluntur: Ita et nos fratres, qui hoc mare magnum, et spatiosum manibus pertransire contendimus, ubi sunt reptilia, quorum non est numerus, adjungere ascensum, nostrum roboremus propositum, quia humanæ torpor negligentiæ semper in descensu est: et vereor plurimum, ne in futurum ordo noster descendendo vel prolabendo nimium, (quia qui modica spernit, paullatim defluit) ad temporis pristini relabatur decursum.

Etiam in seculo sancti mores.

Quodam tempore cum cives Monasterienses adversus Comitem nostrum, seculari adhuc habitu detentum, jurgia concitarent, et bella moverent, unus ex ministris ejus cum suis complicibus, in viciniam illam excurrens, prædam congregavit copiosam, animalia quoque multa, quæ diripuerat, stante in porta Comite, tamquam gloriabundus adduxit. Cumque vir pius æquitatis amicus, inquirens quid hoc esset, rem didicisset ex ordine, continuo sancta indignatione permotus, ministris astantibus: Ite, inquit, dicite prædoni iniquo, ne nostros umquam præsumat adire conspectus, donec eis, quos impie læsit, satisfaciat, omnibus quæ rapuit ad integrum restitutis. Si enim homines civitatis illius ad præsens nobis, prout forte sumus digni, adversantur, numquid ob hoc præsumptor iste villanos et innocentes quosque, nostri sub nominis umbra, deprædabitur? Ad hoc ille perterritus, et nil tunc minus auditurum sese arbitratus, quantocyus discessit, ex rapina nil sibi retinere præsumens, sua cuique multa cum sollicitudine resignavit. Itaque cum in Godefrido multa stupeamus mirifica, ea plus mirari solemus, quæ in seculari dignitate bona executus est.

30 Među ostalim darovima nebeske milosti, u Božjem je čovjeku, dok još nije bio svukao svjetovne poslove, obilovalo i izvanredno suosjećanje. Nije prezirao ni gubavce ni bilo kakve bolesnike najnižega staleža, toliko da je, na čuđenje slugu, kao pobožan i najponizniji posjetitelj sjedio uz nekoga krajnje siromašnoga bolesnika kod sebe. Nije se gnušao piti zajedno s njime iz njegove najprljavije posude, u svemu se prilagođavajući bolesniku i, prema apostolskoj pouci, pomažući mu onako kako bi želio da se njemu pomogne kada bi bolovao od iste ili slične bolesti.

30 Inter cetera cælestis gratiæ dona, eximia quoque in viro Dei, necdum seculi rebus exuto, abundabat compassio. Nec leprosos, aut quamlibet infimæ conditionis ægrotos despexit; adeo ut, stupentibus ministris, pauperrimo cuidam apud se languenti pius atque humillimus visitator assideret. De sordidissimo ejus vasculo una bibere non exhorruit, per omnia infirmanti se contemperans; et, juxta Apostolicam eruditionem, ita subveniens, quemadmodum sibi vellet subveniri, si eadem vel simili ægritudine laboraret.

31 Nipošto neću prešutjeti ni ovo o ovome najdarežljivijem sluzi Božjem: dok je još bio opasan mačem i išao pohoditi samostan Varlar sa svojim slugom Gizelbertom, kojega smo poslije vidjeli kao brata laika, susretne ga prosjak moleći milostinju. Odmah premilosrdni muž, nimalo ne podnoseći da siromah ode praznih ruku, reče Gizelbertu: „Je li, molim te, ostalo što u kesama?” Odgovori onaj: „Jest, gospodine.” „Daj”, reče, „siromahu.” Pošto je to učinjeno, zapovjedi da se ponovno potraži ima li još kakva ostatka, te je i opet dano siromahu. Ali ni tu se nije smirila darežljiva dobrohotnost svetoga muža sve dok i treći put sve što bijaše preostalo nije bilo darovano siromahu. Tako pravi ispovjedalac i štovatelj pobožanstvenjujućega Trojstva nipošto nije dopustio da siromah prođe bez trostrukoga dara. A svome je sluzi i rekao: „Dajmo, molim, potrebitima sve što god uzmognemo, kako bi se dobrota našega Boga udostojala učvrstiti novu sadnicu naše braće u Cappenbergu i Varlaru.”

31 Illud quoque de hoc liberalissimo Dei servo nequaquam regam silentio, quod gladio adhuc accinctus, dum iret ad visitandum Varlarense coenobium cum famulo suo Giselberto, quem postea Conversum vidimus, occurrit mendicus eleemosynam petens. Mox vir misericordissimus nullatenus ferens vacuum abire pauperem, Giselberto ait: Remansit, oro, quicquam in loculis? Respondit ille, Etiam Domine: Da, inquit, pauperi. Quo facto, rursus quæri jussit, siquid adhuc foret residuum, iterum ergo datum est pauperi. Sed nec sic quievit sancti viri larga benignitas, quousque tertio quoque totum quod remanserat, pauperi donaretur. Ita Trinitatis Deificæ verus confessor et cultor, sine trino munere inopem præterire nequaquam passus est. Famulo quoque suo dixit: Demus, quæso, egenis quidquid valuerimus, quatenus Dei nostri bonitas novellam plantationem Fratrum nostrorum in Capenberg et Varlare confirmare dignetur.

32 Njegov rođeni brat Oton, što ne valja mimoići, dok je boravio kod Ilbenstadta, u tim je krajevima Božjim darom umnožio štovanje božanske službe. Naime Manegold, plemenit i moćan muž, čija su bila dva grada, Hagen i Wirberg, bio je od svojih protivnika ubijen zajedno sa sinom. Ostala je pak baštinica svega posjeda jedina kći po imenu Aurelija. Dok su je mnogi prosili za ženu (bila je naime prilično skladna stasa), dođe Oton te je, davši joj savjet o trajnoj čistoći, noću, ne bez pogibelji po život, uz njezin pristanak odvede. Zatim je, oslonjen na biskupsku i kraljevsku vlast, mnogim i različitim trudovima postigao da je zajedno s Aurelijom sva baština bila predana božanskim službama. Stoga je sam grad Hagen uništio požarom, a u drugome danas cvate redovnički život braće i sestara.

Prezir svijeta, ljubav prema bližnjemu.

S kolikom je pak čistoćom i kolikom jednostavnošću predanja Gotfrid sve ostavio, posve je jasno očitovano i iz njegova odgovora kojim je zadovoljio Eukruvina. U ono vrijeme naime kada je s mnogo truda tražio gospođu koju je oteo Franko, glasina, koja je jednako postojana u izmišljanju zla i laži kao što je glasnica istine, ubrzo se posvuda raširila da je grof Gotfrid, potaknut kajanjem, uzeo natrag svoju suprugu te svu braću s nepravdom istjerao iz grada koji su redovnici već bili zaposjeli. Kada su se takve izmišljotine razglasile sve do rijeke Meuse, dođe iz tih krajeva Eukruvin, rođeni brat našega Henrika, nadajući se da će isti Henrik otići s njime; pozdravivši grofa i bivši dobrohotno primljen, upitan za razlog svoga dolaska, izlagao je govoreći: „Došao sam, gospodine, svoga brata, koji je kod vas brat laik i kojega osobito ljubim, pozvati natrag u prijašnji stalež, jer se već odavna nadaleko i naširoko javlja da ste vi, uzevši sve natrag, počeli tjerati svu braću.” Tada Božji čovjek vedra lica odgovori: „Što dakle? Zar svojim očima, prijatelju, sada ne potvrđuješ da je sve izmišljeno? Veoma se doduše čudim izmišljotinama tolike drskosti. Ta kakvom bih smionošću nepromišljenosti prisvajao sebi ono nad čime mi danas više ne preostaje nikakvo vlasništvo i što je dodijeljeno službi jedinoga Boga? Ti znaš, Bože moj, da bih, čak i kad bih od one žene imao djecu koju valja hraniti, radije prosjačeći od vrata do vrata za našu potrebu i noseći mališane na svome vratu tražio milostinju negoli se ikako usudio oskvrnuti bilo što od onoga što pripada Bogu i njegovim slugama.” Čuvši to, nazočni su se svagdje ne bez suza divili tolikoj iskrenosti tako velikoga muža i njegovu najdubljem siromaštvu.

32 Cujus germanus Otto, quod prætereundum non est, cum esset apud Elofstat, illis in partibus divinæ servitutis cultum dono Dei ampliavit. Manegoldus enim vir nobilis et potens, cujus erant castra duo, Hagen, et Wirberg, ab adversariis suis una cum filio interemptus est. Remansit autem totius possessionis heres unica filia, nomine Aurelia. Quam multis uxorem petentibus (erat enim satis elegantis formæ) venit Otto, et dato ei perpetuæ castitatis consilio, noctu eam non sine vitæ periculo, voluntariam abduxit. Deinde Pontificali et regali auctoritate subnixus, multis et variis exegit laboribus, quod simul cum Aurelia hereditas tota divinis ministeriis mancipata est. Castrum igitur Hagen ipse delevit incendio, in altero autem fratrum et sororum hodie viget religio.

Mundi contemptus, caritas erga proximum.

Quantæ vero puritatis, quantæque simplicitatis devotione Godefridus cuncta reliquerit, et ex responso ipsius, quo Eucruvino satisfecit, plenissime declaratum est. Ea namque tempestate, qua raptam a Francone matronam laboriose requisivit, fama, quæ tam pravi fictique tenax quam nuntia veri est, mox undique percrebuit, Comitem Godefridum pœnitudine ductum, suam recepisse conjugem, Fratresque omnes de castro, quod jam religiosi occupaverant, cum injuria perturbasse. Talibus figmentis ad Mosam usque divulgatis, venit de finibus illis Eucruvinus, nostri Henrici germanus, eumdem Henricum secum sperans abcessurum: et salutato Comite, cum benigne susceptus foret, caussam adventus sui requisitus, exponebat dicens: Veni, Domine, fratrem meum, qui apud vos Conversus est, quem et unice diligo, pristinæ revocare professioni, quia jam pridem vos, receptis omnibus, universos Fratres expellere cœpisse, longe lateque nuntiatur. Tunc vir Dei alacri vultu respondit: Quid ergo? Nonne tuis, amice, oculis in præsentiarum comprobas, ficta esse omnia? Miror quidem valde tantæ impudentiæ figmenta. Qua enim temeritatis audacia mihi ea usurparem, quorum hodie nulla proprietas omnino mihi residua est, quæque Dei solius sunt attributa servitio? Scis tu, Deus meus, quod etiamsi filios nutriendos ex femina illa suscepissem, stipem potius necessitatis nostræ ostiatim mendicando, parvulosque in cervice mea gestando conquirerem, quam eorum quippiam, quæ Dei sunt atque servorum ejus, aliquatenus temerare auderem. Hæc audientes qui aderant, tantam tanti viri sinceritatem, altissimamque paupertatem usquequaque non sine fletu mirati sunt.

34 U vrijeme kada je najžešće bjesnio progon grofa Fridrika protiv Božjega čovjeka, ne smijem prešutjeti kako je od istoga njegova bijesa barem donekle bila slomljena okrutnost toga nasilnika. Dogodilo se da se onih dana ua Utrechtu, u nazočnosti i po zapovijedi cara Henrika, održavao sabor grofova, markgrofova i drugih plemića, gdje se zatekao nazočan i sam Fridrik. Dok je dakle car, pošto su raspravljeni neki poslovi Carstva, sjedio po strani u svojoj pisarnici, knezovi su, sjedeći vani, kako to biva, među sobom vodili mnoge i različite razgovore. Kadli evo jedanb švapski knez, dobar kršćanin, posve se pretvarajući da ne prepoznaje tko je Fridrik, poče ga najduhovitijom uglađenošću, pred slušateljstvom onoga vijeća, pobijati, uvodeći na ovaj način obraćenje našega Gotfrida i njegova brata: „Udostojite se”, reče, „junaci i suborci, malo svratiti pozornost. Čulo se i slavnim se govorom u našim krajevima razglasilo znamenito čudo Božje milosti, naime da su dvojica grofova od Cappenberga, potaknuta božanskim nadahnućem, sve svoje predala Gospodinu Bogu našemu, tako da sva njihova baština zauvijek pripadne na službu Kristovim siromasima koji neprestano služe Bogu. Sretni su doista i veoma blaženi muževi kojima je Gospodin udijelio plemenitost tolike kreposti i čija se volja za tako uzvišenom odlukom sretno ostvarila, koji su u naše dane svim Kristovim vjernicima podarili veličanstven primjer svetosti i dragovoljnoga siromaštva, ne oklijevajući ni sami sebe ponizno ubrojiti u zajednicu istih Božjih siromaha! Ali gle (o strahote!), neki sin đavolski u onome susjedstvu, imenom Fridrik odc Arnsberga, kako se priča, nastoji spriječiti dobro tolike svetosti te, zaslijepljen oblakom lakomosti, kuje nesretne ratove protiv samoga Boga, u što nijedan kršćanin ne sumnja. Ja pak izjavljujem da ću, ako ovaj najgori od smrtnika i pljačkaš ikada nadvlada našega Boga, ubuduće manje rado služiti samome Bogu koji nije htio odbiti toliku uvredu svoga imena. Pa ipak ne mogu očajavati, jer će u ovome sukobu pobjeda pripasti Bogu.” Dok je knez izgovarao ove podrugljive riječi, onaj je nesretnik, shrvan najtežom zbunjenošću, okretao lice sad amo sad tamo, ne mogavši podnijeti pogled govornika niti se usuđujući u takvu zboru, zbog bezbožnosti svoje savjesti, išta promrmljati.

34 Tempore quo maxime Friderici Comitis adversus virum Dei fervebat persecutio, quemadmodum ab eodem furore suo vel ad modicum tyranni refracta fuerit immanitas, occultare non debeo. Accidit ut illis diebus apud a Trajectum fieret, præsente ac jubente Imperatore Henrico, Comitum, Marchionum, aliorum conventus nobilium; ubi et ipsum contigit contigit adesse Fridericum. Dum ergo tractatis nonnullis Imperii negotiis seorsim in secretario suo resiret Imperator, considerentes forinsecus Principes, ut assolet, multa inter se vario sermone ferebant. Cum ecce unusb Suevorum Princeps bene Christianus, dissimulans omnino se, quis esset Fridericus, agnoscere, cœpit illum facetissima urbanitate, in illius senatus audientia, confutare, hoc modo Godefridi nostri, ejusque fratris conversionem inducens: Paullulum, inquit, o Heroes et commilitones dignamini advertere. Auditum est, et celebri sermone vulgatum in finibus nostris memorabile gratiæ Dei miraculum, quod videlicet Capenbergenses Comites duo, divina inspiratione compuncti, omnia sua Domino Deo nostro reddidere, ita ut omnis hereditas ipsorum in obsequium pauperum Christi, Deo jugiter servientium, cedat in perpetuum. Felices nimirum viri multumque beati, quibus a Domino tantæ virtutis est collata ingenuitas, tamque sublimis propositi feliciter est consummata voluntas, qui nostris diebus universis Christi fidelibus magnificum sanctitatis ac voluntariæ paupertatis largiti sunt exemplum, seipsos quoque non dubitantes humiliter in eorumdem Dei pauperum aggregare consortium! Sed ecce (o nefas!) quidam in vicinia illa filius diaboli, Fridericus nomine dec Arnesberg, tantæ sanctitatis bonum, ut fama est, præpedire nititur, atque nubilo cœcatus avaritiæ in ipsum Deum, quod nullus ambigit Christianus, infelicia bella machinatur. Ego vero si Deo nostro hic pessimus mortalium aliquando prædo prævaluerit, minus libenter ipsi Deo me deinceps serviturum profiteor, qui tantam nominis sui injuriam propulsare noluerit. Nec tamen desperare queo, in confictu isto Dei futuram esse victoriam. Inter hæc autem irrisoria Principis verba, infelix ille gravissima confusione dejectus, huc illuque vultum declinabat, loquentis aspectum ferre non sustinens, nec in tali conventu, præ conscientiæ impietate, vel mutire præsumens.

35 Ovo nam je ipak poznato i pouzdano: nakon toga sabora, vrativši se kući, počeo je postupati nešto blaže te je, poslavši glasnika, s velikom blagošću zamolio Božjega čovjeka da se udostoji doći u Arnsberg na razgovor s njime. Nadajući se da će on raspravljati nešto o spasenju svoje duše, ovaj uze sa sobom nekolicinu svojih vjernih te na Uznesenje blažene Djevice Marije pouzdano dođe na to mjesto. Ondje, pošto je zatekao mnoge zarobljenike, okovane i utamničene (taj je najokrutniji čovjek uvijek imao koga će mučiti iscrpljena u lancima), potaknut nad njima, po svome običaju, dubokom samilošću, ponajprije pristupi da zamoli za njih. No na sve umilne molbe onaj se opirao poput nepomične morske hridi, ne udostojavajući se svratiti pozornost ni na milost tolike svetkovine, ni na poštovanje prema tako velikome mužu, ni naposljetku na žaljenja vrijednu bijedu zarobljenika.

35 Hoc tamen compertum nobis et certum est, quod post conventum illum regressus domum, aliquantum cœpit agere mitius, missoque nuntio, virum Dei magna cum lenitate deprecatus est, uti dignaretur Arnesberg ad suum venire colloquium. Hic sperans eum de animæ suæ remedio quippiam tractaturum, paucis fidelium suorum assumptis in Assumptione B. Mariae Virginis confidenter venit ad locum. Ubi dum captivos, compeditos, et incarceratos plerosque reperisset (semper enim homo crudelissimus habebat, quos in catenis maceratos affligeret) super his, more suo, viscerali flexus clementia, primo omnium pro his rogaturus accessit. Verum ad omnes supplicationum blanditias ille velut pelagi rupes immota resistebat, non tantæ solemnitatis gratiam, non tanti viri reverentiam, non denique lamentabilem captivorum miseriam dignatus advertere.

36 Čemu se pak čuditi ako u ono vrijeme najokrutniji čovjek nije prihvatio nikakav lijek pobožnosti, kada ni na samome času svoje smrti, ne prihvaćajući ničije molbe ni ničiji savjet, nije htio osloboditi nijednoga jedinoga od zarobljenika. Umro je bezbožnik u muci tako odvratnoga smrada, kako kažu, da je i gospođa koja je sjedila uz njega ubrzo nakon toga izdahnula; a zarobljenici, radujući se zbog udarca koji je pogodio nasilnika, tek su tada bili oslobođeni, premda uzalud, jer su neki od njih, oslabljeni dugotrajnom tamničkom bijedom, ubrzo ispustili duh.

36 Quid autem mirum si eo tempore homo sævissimus nullum pietatis admisit remedium, qui et ipsa mortis suæ hora nullius preces, nullius consilium admittens, nec unum quidem ex captivis relaxare voluit. Mortuus est impius tam tetri, ut aiunt, putoris molestia, ut matrona quæ illi assidebat, ipsa etiam post paullulum expiraret: et percussione tyranni gratulantes captivi, tunc demum absoluti sunt; frustra tamen, quia ex eis nonnulli diuturno carceris squalore infirmati spiritum in brevi reddiderunt.

37 Dok je pak Gotfrid žalio što mu se ne otkriva razlog zbog kojega je bio pozvan, uze ga Fridrik voditi uokolo, razmećući se zgradama zidina i ostalom raznovrsnošću svoga pokućstva; no sveti se muž svemu tome smijao te, namignuvši jednome od svojih, koji mi je upravo to posvjedočio, šapnu mu na uho: „Ovaj čovjek misli da se ja naslađujem ovakvim taštinama, ali ja sam ovaj put kao iz nužde prisiljen ugađati mu, premda za sve njegovo bogatstvo kojim se razmeće ne bih zamijenio vrijednost trule trske.” Zatim ga s nekoliko riječi potaknuvši, nestrpljiv od svake daljnje odgode, požuri na povratak. Uvijek je naime s najvećom tegobom podnosio buku svijeta, smatrajući samostansku tišinu rajem i pretpostavljajući mir svoje ljubljene samoće svemu Krezovu bogatstvu.

37 Dolente autem Godefrido, causam sibi, pro qua vocatus esset, non aperiri, assumptum eum circumducere cœpit Fridericus, murorum ædificia, vel ceteram supellectilis suæ varietatem ostentando: cum tamen vir sanctus omnia hæc irrideret, et cuidam suorum, qui idipsum mihi attestatus est, innuens, hæc auribus ejus instillaret: Existimat hic homo, me hujusmodi vanitatibus oblectari, sed ego hac vice velut ex necessitate morem ei gerere compellor, cum tamen pro cunctis ejus, quas ostentat divitiis, putris calami pretium non commutarem. Paucis deinde illum exhortatus, omnis protinus dilationis impatiens, festinavit ad reditum. Semper enim seculi tumultus molestissime ferebat, paradisum æstimans claustrale silentium, et dilectæ sibi solitudinis quietem omnibus Crœsi superponens divitiis.

38 Nakon toga pak, kada je doznao za propast svoga progonitelja, s osjećajem istinske sućuti, sjećajući se blagosti, a zaboravljajući zloću, prolio je suze, znajući po Duhu koji je u njemu prebivao kakvim je i kolikim mukama takva duša pravednim Božjim sudom bila odnesena. U isto vrijeme dođoše i neki od njegovih slugu govoreći: „Evo, gospodine, kakva bi vam i kolika baština pripala da vam se nije svidjelo dragovoljno odbaciti slavu ovoga svijeta koju ste mogli posjedovati.” Njih on odvrati gnjevna lica i reče: „Što je to čime se kao nečim velikim hvalite? Zar nisam trebao sve ostaviti, baš kao što je i ovaj umirući ostavio? Evo, propao je, i više neće uzeti ništa, niti će s njime sići slava njegova. Ti znaš, Gospodine Bože, da čak i kad bih bio unaprijed vidio da će se tako zbiti, ipak nipošto ne bih zbog toga odgodio milost obraćenja, osim možda radi još širega širenja službe tvoje hvale. Što sam uostalom veliko učinio ostavljajući ono što po samoj naravi stvari nije moglo ostati sa mnom? Zar nije Sve što vrijeme donosi i što svršetak odnosi bezvrijedno zbog svoje kratkoće?

Odgovorite, molim vas. Kad bi vam bilo dano kupiti najbogatiji grad za jednu rogačicu, biste li u tako unosnoj trgovini radije uskratili tu rogačicu, ljubeći više rogačicu negoli najprostraniji grad?” Kad oni na to odgovoriše govoreći: „To bi bilo najluđe učiniti”, reče on: „Daleko je luđi i daleko bezumniji onaj tko oklijeva zamijeniti bilo koliko veliko bogatstvo ovoga svijeta za kraljevstvo nebesko. Tko će se hvaliti, dapače tko će s pravom tražiti nagradu za to ako vrati svome stvoritelju ono što je od njega primio? Pa ipak nam je milostivi Gospodin i u tome dao priliku za spasenje, što se bez sumnje događa jedino dobrotom njegove neiscrpne dobrote.”

a Naime donji, koji se obično naziva Utrecht. Ondje je godine 1122. Rođenje Gospodnje proslavio Henrik V., kako navode Ursperžanin i Krantz u djelu Saxonia, knj. 5, pogl. 43.
b Bio je to možda Fridrik II., vojvoda švapski, veoma drag svome ujaku caru Henriku V., muž, kako piše Oton Freisinški, hrabar u ratovima, domišljat u poslovima, vedar licem i duhom, uglađen u govoru itd.
c Kod drugih Arnesburg, Arnsburg, Arnsberg. Braun u sv. 4 djela Theatrum urbium piše: „Ima onih koji čitaju Angersberg jednako kao Arnsberg, kao da je ondje započelo vojvodstvo Angarija.” Ime je izvedeno od orla i brda na kojem je smješten: nekoć su ga nosili grofovi, a sada kölnski nadbiskup, gospodar Arnsberga, bijeloga orla na crvenom štitu. Utvrda je i danas snažna na gorskom grebenu, na čijoj padini visi dvostruki gradić, stari i novi, a u podnožju je samostan premonstratenškoga reda Wedinghausen, kao da kažeš kuća Widukindova (možda onoga velikoga i svetoga): njega je utemeljio Henrik, nećak ovoga Fridrika, te je i sam položio zavjete u tom redu godine 1157.

Njegova svetost je strah đavlima, a knezovima poštovanje.

Poznavao sam osim toga jednoga od braće, muža velike svetosti i ozbiljnosti, koji mi je, dok sam s njime razgovarao o Gotfridovim zaslugama, odgovorio ovim riječima: „Oh, brate Ilija, tko je danas od smrtnika kadar u potpunosti procijeniti zasluge njegove svetosti? Ja sam osobno po njegovoj svetoj nazočnosti iskusio očitovanje tako velikoga čuda da bih smatrao daleko manjim kad bi meni slijepome vratio vid, ili hromome korak, ili pak gluhome sluh. Samim pogledom naime i djelotvornošću njegova svetoga lica svakodnevno je od mene bio odgonjen napasni demon.” Čuvši to, priznajem, zapanjih se te rekoh onomu koji je to pripovijedao: „Zaklinjem te onim koji jest istinska ljubav da mi ne uskratiš spoznaju o ovoj tako plodonosnoj i tako božanskoj stvari.” Tada on reče: „One godine kada sam, promijenivši odijelo, prvi put došao u samostan, drevni me neprijatelj neprestano napadao mnogim dosadama i mnogim žalcima napasti, tako da sam neprekidnim mučenjem osjećao kako mi sam demon na neki način sjedi na plećima i nepodnošljivo me zadržava od svake pobožnosti posla. Kada sam jednoga dana protiv toga demona, koji je još žešće navaljivao, opirući se koliko sam mogao, prostrt u molitvi pred svetim oltarom zazivao božansku pomoć, Gospodin mi ga je pokazao i vidljivim, izobličena izgleda i najstrašnijega lica. Kad god bih dakle tako bio mučen, trčao bih i tražio nazočnost svetoga muža, i čim bih ga ugledao, bio bih kao obliven nekakvom rosom, te bih odmah osjetio bijeg demona i čudesno osvježenje kako tijela tako i duha. A ako ga slučajno nisam mogao vidjeti nazočna, nego bih bio dostojan čuti samo njegov glas, odmah bih bio okrijepljen nimalo različitom milošću utjehe, tako da nipošto nisam mogao sumnjati da u njemu takvo što čini najmoćnija djelotvornost Duha Svetoga. Prosvijetljen tim Duhom, on je i dok sam ja šutio poznavao moje tjeskobe te je, kao da je u sebi iskusio sve moje nevolje, oblikovao i prikladnu riječ utjehe govoreći: Brate moj, utješi se, muževno postupaj, i kad god si toliko pritisnut da ne možeš ni jednu jedinu molitvu izliti pred Gospodinom, izdrži vrijeme njegova smilovanja i odahni u nadi buduće Božje utjehe, znajući najpouzdanije da prema istinitom glasu Proroka: Ako je i odbacio, smilovat će se po mnoštvu milosrđa svojih. Tako me je najslađim govorom i jezikom zaslađenim Božjim medom krijepio, te sam tako gotovo neprekidno godinu dana vojevao, i kojega god dana ne bih kojim slučajem zavrijedio vidjeti ili čuti Božjega čovjeka, bio sam satiran najtežim uznemirivanjem demona, kako sam već rekao.” Te riječi i djela našega svetoga brata nipošto nisam dopustio prekriti šutnjom, kako bi svaka pobožna duša spoznala kolika je veličina višnje milosti bila pohranjena u našemu Gotfridu.

38 Post hæc vero, cum persecutoris sui cognovisset interitum, veræ compassionis affectu, memor clementiæ, immemor malitiæ, lacrymas fudit, per Spiritum in se habitantem sciens ad quæ vel quanta supplicia talis anima justo Dei raperetur judicio. Venerunt quoque sub idem tempus nonnulli ex ministris ejus dicentes: Ecce Domine, qualis et quam ampla vobis abvenisset hereditas, si hujus mundi gloriam, quam possidere valebatis, non ultro placuisset abjicere. Quos ille indignantis vultu reverberans: Quid est, ait, quod pro magno jactatis? Numquid non omnia relicturus eram, quemadmodum et iste moriendo reliquit? Ecce interiit, nec jam sumet omnia, neque descendet cum eo gloria ejus. Scis tu Domine Deus, quod etiamsi sic futurum prævidisem, nequaquam ob hoc tamen conversionis distulissem gratiam, nisi forte ad amplius dilatandam laudationis tuæ servitutem. Quid porro magnum feci ea relinquendo, quæ ipsa naturæ conditione mecum permanere non poterant? Nonne Omnia quæ tempus peragit, quæque exitus aufert, Vilia sunt brevitate sui?

Respondete quæso. Num si vobis opulentissimam civitatem una siliqua comparare daretur, siliquam illam tam lucroso commercio eligeretis subtrahere, plus diligendo siliquam, quam civitatem amplissimam? Ad quod illi cum respondentes dicerent: Hoc factu stultissimum: Longe, inquit, stolidior, longeque vesanior est, qui quamlibet amplam hujus mimdi substantiam pro regno caelesti commutare dissimulat. Quis gloriabitur, imo quis merito de hoc remunerari postulabit, si auctori suo restituat, quod ab ipso accepit? Et tamen pius Dominus, etiam in hujusmodi nobis occasionem salutis constituit, quod sola nimirum dignatione fit ejus inexhaustæ bonitatis.

a Inferius nempe, quod vulgo Ultrajectum. Hic anno 1122 natalem Domini celebravit Henricus V, ut Urspergensis, et Crantzius Saxoniæ l. 5, cap. 43.
b Fuit hic fortassis Fredericus II, Dux Sucviæ, Henrico V, Cæsari, avunculo suo, apprime gratiosus, vir, ut Frisingensis scribit, in bellis fortis, in negotiis ingeniosus, vultu et animo serenus, in sermone urbanus, etc.
c Aliis Arnesburg, Arnsburg, Arnsberg. Brunus to. 4, Theatri urbium: Sunt qui Angersberg haud secus quani Arnsberg legunt, quasi ibi Angariæ Ducatus inceperit. Ab aquila ductum nomen, et monte in quo situm: et gestarunt olim Comites, nuncque Archiepiscopus Coloniensis Arnsbergæ dominus, albam in sculo rubeo aquilam. Aræ etiamnum valida est injugo montis, in cujus acclivi geminum pendet oppidum vetus et novum, ad radicem cænobium ordinis Præmonstratensis Wedinckhusen, quasi Widekindi (fortassis magni illius et Sancti) domum dicas: id Henricus hujus Friderici nepos fundavit, idem ipse institutum professus anno 1157.

Sanctitas ejus terrori est diabolis; Principibus venerationi.

Novi præterea unum e Fratribus magnæ sanctitatis et gravitatis virum, qui mihi secum de Godefridi meritis conferenti, hoc sermone respondit: Elia Frater, quis est hodie mortalium, qui merita sanctitatis ejus ad plenum æstimare sufficiat? Ego tanti miraculi exhibitionem per sacram illius præsentiam præsens expertus sum, ut longe inferius reputarem si vel cæco mihi visum, vel claudo gressum, seu etiam surdo restauraret auditum. Solo enim intuitu, sacrique vultus ejus efficacia quotidie infestum a me repellebatur dæmonium. His auditis obstupui, fateor, et hæc referenti: Per illum, inquam, te obtestor, qui est vera caritas, ne hujus tam fructuosæ, tamque divinæ rei me fraudes notitia. Tum ille: Eo, inquit, anno quo primum mutato habitu monasterium petii, multis me tædiis hostis antiquus, multisque tentationum aculeis incessanter agressus est, ita ut ipsum dæmonem scapulis meis quodammodo insidentem, et intolerabiliter me ab omni operis devotione retardantem, continua vexatione sentirem. Hunc ego dæmonem aliquando vehementius insistentem, cum pro posse reluctans, in oratione coram altari sancto prostratus, divinum invocarem auxilium, Dominus mihi etiam visibilem ostendit, habitu deformem, vultuque teterrimum. Quotiescumque igitur sic affligebar, currebam et inquirebam sancti viri præsentiam, et continuo eo viso, quasi quodam rore perfundebar, moxque fugam dæmonis, et mirabile tam corporis quam spiritus sentiebam refrigerium. Quod si præsentem forte videre non valebam, sed tantummodo solam vocem ipsius audire merebar, confestim non dissimili consolationis gratia refrigeratus sum, adeo ut nullatenus ambigere possem, talia in eo operari præsentissimam Spiritus sancti efficaciam. Quo Spiritu ille illustratus, meas quoque me tacente cognovit angustias, et velut omnia in se mea expertus incommoda, congruam quoque consolationis vocem formabat dicens: Frater mi, consolare, viriliter age, et quoties in tantum affligeris, ut ne unam quidem orationem coram Domino fundere prævaleas, sustine tempus miserendi ejus, atque in spe futuræ consolationis Dei respira, certissime sciendo, quia juxta Prophetæ veridicam vocem: Si abjecit, et miserebitur secundum multitudinem miserationum suarum. Ita me dulcissimo sermone, et mellita Dei melle lingua refovebat, sique annum fere continuum agonizabam, et quocumque die virum Dei casu aliquo videre vel audire non merui, gravissima, ut præfatus sum, dæmonis infestatione conterebar. Hæc ego dicta vel acta sancti Fratris nostri nequaquam passus sum tegi silentio, quatenus pia omnis cognoscat anima, quanta in Godefrido nostro reposita fuerit supernæ gratiæ magnitudo.

40 Jednoga je vremena trebalo da ovaj sluga Božji, dok je još nosio mač, budući da je to zahtijevala korist braće, dođe na razgovor svome rođaku caru Henriku. A njegov kapelan bijaše Eppo, koji se poslije obratio primjerom tako velikoga muža, ali mu u međuvremenu nisu bili baš po volji počeci obraćenja njegova gospodara. Uzevši dakle njega sa sobom i sasvim malo slugu, dok je pokušavao krenuti na put, onaj se usudio reći: „Kako će, o gospodine, car dočekati vaš dolazak? Kakvim mislite da će vas licem pogledati ovako potrebita i siromašna odijelom ili neugledna kosom, kada mu sada dolazite bez uobičajene pratnje vojnika?” Njemu Božji čovjek najmirnije odgovori: „Sve to, brate, prepuštam našemu Bogu, u čijoj je ruci srce kraljevo, i kamo god htjedne, priklonit će ga.” Kada je dakle stigao u palaču, car ga, premda zaokupljen različitim poslovima, ugledavši, odbaci sve i izdaleka potrča u njegov zagrljaj, kličući i govoreći: „O predragi rođače, našem Bogu neizmjerno zahvaljujem što sam te danas zavrijedio vidjeti. Nisam naime mislio da ću ovoga dana vidjeti takva i tolikoga i meni tako osobitoga muža.” Tako ga je, primivši ga s čudesnom ljubavlju, zadržavao i s velikom čašću te ga je, na kapelanovo rumenilo, držao prisnije nego ostale, a napokon ga je ne bez nježne tuge otpustio u miru.

Njegova odluka napadana na mnogo načina.

Nadalje, kada je i münsterski biskup, na poticaj mnogih, nastojao dobiti grad Cappenberg kako ne bi pripao Kristovim slugama, te blaženomu mužu uz odobravanje svih nudio veoma mnoga mjesta u zamjenu, on se, istinski utemeljen na stijeni, najpostojanije opirao, odgovarajući biskupu ovako: „Uzalud se, oče, svi trude koji god prijetnjama ili laskanjima nastoje spriječiti našu odluku o prenamjeni ovoga mjesta, nadahnutu Božjim darom; jer ni na koji način neću podnijeti da se, dok sam ja na životu, ubuduće na ovome mjestu služi svjetovnoj taštini, nego štoviše valja nastojati oko toga da ondje gdje je dosad bjesnjela razuzdana navala vojnika, odsada slijedi ustrajnost nebeske službe: dostatni su naime gubitci prošloga vremena da se ispuni volja bezumnika koji su hodili, kako je pisano, u razuzdanostima i požudama svojim. Vjerujte mi, čak i kad biste u naknadu ponudili četverostruko toliko posjeda, nikada ne bih pristao da ovaj grad ubuduće bude zaokupljen poslovima svijeta.” Pobijeni tolikom postojanošću blaženoga muža i takvom odlučnošću odgovora, ni biskup ni svi ostali nisu se usudili išta dalje pokušavati u toj stvari.
1 Pt 4, 3.

40 Oportebat quodam tempore hunc Dei servum, adhue ferentem gladium, cum Fratrum ita poposcisset utilitas, ad Imperatoris Henrici cognati sui venire colloquium. Erat autem Capellanus ejus Eppo, qui postmodum tanti viri exemplo conversus est, cui tamen interim non valde fuerunt accepta conversionis Domini sui principia. Hunc ergo cum paucissimis famulis assumens, dum iter agredi tentaret, ille ausus est dicere: Qualiter, o Domine, tuum Imperator adventum excipiet? quali putas vultu te egenum aspiciet, et pauperem habitu, vel crine deformem? absque solita militum frequentia modo ad se venientem? Cui vir Dei placidissime respondit: Hoc, Frater, Deo nostro totum committo, in cujus manu cor Regis est, et quocumque voluerit, inclinabit illud. Cum ergo venisset ad palatium, Imperator, licet variis occupatus negotiis, eum videns, rejectis omnibus a longe cucurrit in amplexus ejus, exclamans atque dicens: O cognate dilectissime, Deo nostro immensas gratias ago, quod te videre hodie merui. Nec enim hac die talem ac tantum, tamque mihi præcipuum virum me visurum æstimavi. Ita miro susceptum amore, magno quoque eum honore detinebat, et præ ceteris, ad Capellani ruborem, familiarius habitum, demum non absque affectuoso mœrore dimisit in pace.

Propositum ejus multis modis impugnatum.

Antistes quoque porro Monasteriensis, cum suggerentibus plurimis, castrum Capenberg, ne in partem servorum Christi cederet, obtinere niteretur, plurimaque loca beato viro in concambium cunctis acclamantibus offerret, ipse super petram vere fundatus constantissime resistebat, ita respondens Episcopo: Frustra, Pater, universi conantur, quicumque terroribus vel blandimentis propositum nostrum de loci hujus mutatione Dei dono inspiratum, impe-
dire laborant; quia nulla feram ratione, nt, me superstite, deinceps in hoc loco mundanæ vanitati serviatur, quin potius id elaborare necesse est, ut ubi hactenus licentiosa militum grassabatur incursio, illic amodo cælestis obsequii succedat assiduitas: sufficiunt enim præteriti dispendia temporis ad stultorum voluntatem consummandam, qui ambulaverunt, ut scriptum est, in luxuriis et desideriis suis. Mihi credite, etiamsi quadruplo tantum possessionum recompensantes offerretis, numquam castrum hoc ulterius seculi negotiis occupari consentirem. Tanta beati viri constantia, talique responsionum strenuitate confutati, nil Antistes, nil ceteri omnes ultra super hac re tentare præsumpserunt.
1. Pet. 4. 3.

42 Ali i nasilnik kojega smo već često spomenuli iskusio je strašnu munju njegovih riječi, jer je ovaj muž bio jedan od onih o kojima čitamo da će, ako im tko bude htio nauditi, oganj izići iz njihovih usta i proždrijeti njihove neprijatelje. Dok je naime Gotfrid, svjestan urođene slobode, prezirom svijeta podizao protiv sebe Levijatana, odmah se uznemiriše knezovi edomski, silnike moapske obuze bijes, razgnjeviše se stanovnici kanaanski: među njima najistaknutiji Fridrik, raspaljen plamenom lakomosti (dah đavolski naime čini da žeravica gori), zbog svoje kćeri žudio je za grofovim posjedima, navaljivao, vodio vojsku protiv grofa, često vodio parnice i služio se bezbožnošću umjesto pobožnosti. Ugovorenoga dakle dana, u nazočnosti velikoga mnoštva, nakon što su s obje strane izrečeni mnogi govori, napokon Božji čovjek, istaknut čistoćom nedužnosti i posve slobodan, baci na nj ovakve munjevite strijele Duha Svetoga govoreći: „Hej, bijedni čovječe, zašto toliko izgaraš za najnižim i prolaznim stvarima? Zašto hlepiš za susjednim njivicama prezirući međe? Zar ćeš ti jedini stanovati posred zemlje? Zar ćeš proždrijeti čitav svijet! Neka bude; a što ti koristi ako sav svijet stekneš, a duši svojoj naudiš? Ti nam doduše navodiš izliku svoje kćeri, ali svi znamo kolika te bolest nezasitne lakomosti opsjeda, tebe koji, pred svijetom kao svjedokom, nisi poštedio ni kćer svoga pokojnog brata, nego si joj, bjesneći od iste lakomosti, nanio nepravde zatočeništva.” Izgovarajući te riječi s čudesnom smionošću, na zaprepaštenje mnogih, uhvati ga za bradu i prodrma je te doda i ovo: „Gle, lice tvoje već sada počinje venuti, gle, meso lica tvoga već kopni; htio ti ili ne htio, već se približava vrijeme kada ćeš se pretvoriti u prah i tvoj će se vrat svesti u blato. Knezom i jednim od prvaka ovoga svijeta nazivaju te usta puka: ali smatram da se valja bojati da u budućem vijeku ne zaslužiš biti ubrojen ne među prve, nego ni među posljednje i najprezrenije.” Tada onaj podrugljivo sa strahom odgovori: „Vi doduše, o gospodine, niste toliko od Boga ispunjeni Duhom Božjim da se ja ne bih mogao spasiti jednako kao vi i onaj vaš sluga zavodnik Norbert.” Tako je dakle oganj, kako rekoh, silazeći s duhovnoga neba, pekao i izjedao neprijatelja istine, mučio ga, a nije ga prosvjetljivao.
Otk 11, 3. Slobodno kori grešnike.
Izl 15, 15.

42 Sed et tyrannus, quem sæpe jam diximus, tremendum verborum ejus fulmen expertus est, cum foret ex illis unus vir iste, de quibus legimus, quod si quis eos nocere voluerit, ignis de ore ipsorum egrediens, devorabit inimicos eorum. Dum enim ingenitæ libertatis memor Godefridus, contra se Leviatan, mundi despectu, suscitaret, mox conturbati sunt Principes Edom, robustos Moab obtinuit furor, indignati sunt habitatores Chanaan: quorum præcipuus Fridericus avaritiæ flamma succensus (halitus quippe diaboli prunas ardere facit) possessionibus Comitis, filiæ occasione, inhiabat, instabat, exercitum adversus Comitem ductabat, crebro placitabat, impietate pro pietate utebatur. Condicta igitur die in magnæ multitudinis frequentia, collatis multis hinc inde sermonibus, demum vir Dei innocentiæ puritate conspicuus, atque liberrimus, hujusmodi fulminea sancti Spiritus jacula in illum contorsit, dicens: Eia, miser homo, quid tantopere infimis et caducis rebus æstuas? Quid finitimis inhias contempto limite agellis? Numquid tu solus habitabis in medio terræ? Numquid mundum vorabis universum! Esto; Et quid tibi proficit, si totum mundum lucreris, animæ vero tuæ detrimentum patiaris? Tu quidem filiæ nobis occasionem adducis, verum universi novimus, quantus te insatiabilis avaritiæ obsideat morbus, qui, mundo teste, nec defuncti fratris tui filiæ pepercisti, sed eadem avaritia vesaniens, captivitatis eam injuriis affecisti. Inter hæc verba mirabili confidentia, multorum cum stupore, mentum illius apprehensum concutiens adjecit etiam hæc: Ecce facies tua jam jamque marcere incipit, ecce caro vultus tui jam contabescit, velis, nolis, jam tempus imminet, quo resolveris in pulverem, et redigetur in lutum cervix tua. Princeps, et unus ex hujus seculi primis, ore vulgari nominaris: sed timendum æstimo, ne in futuro seculo non inter primos, verum nec inter novissimos ac despectissimos computari merearis. Tunc ille irridens cum timore respondit: Vos quidem, o Domine, non tam a Deo Dei Spiritu repleti estis, quin ego fieri queam salvus æque ut vos, et vester ille servus seductor Norbertus. Ita ergo ignis, ut dixi, de spirituali celo descendens, veritatis inimicum urebat atque consumebat, cruciabat non illuminabat.
Apocal. 11. 3. Peccatores li- bere reprehen- dit.
Exod. 15. 15.

43 Nedugo zatim onaj je nesretnik umro i svijet je odahnuo oslobođen takve kuge. Jer je i svu braću, sad prijeteći, sad se s vojničkom četom približavajući njihovim granicama, ponekad bio potresao tolikim strahovima da su jednodušno zajedno s Gotfridom i ocem Norbertom, ispovjedivši se međusobno, poput ovaca za klanje pripravili svoje vratove te, dragovoljno otvorivši vrata, bez sumnje i radosno očekivali mučeništvo. Ali Gospodin, koji svoje sluge, koje kuša preko posuda bezakonja, zna izbaviti iz napasti, a nepravednike sačuvati za dan suda da budu mučeni, izrugujući svojom moći njegov izlazak, bezumlje i oholost, stavi mu brnjicu u nosnice i uzdu na usne te ga putem kojim bijaše došao prisili da se vrati, doduše osujećen u svakom naporu, ali nepromijenjene volje. I on je doduše spomenutim Kristovim siromasima,
a
Žestoko ga uznemiruje tast. siromasima, poput Šaula koji je Davidu želio zlo, radio o glavi u sve dane; pa ipak ih Gospodin nije predao u njegove ruke, ove kušajući nevoljama, a njegovu zloću čudesno podnoseći i prezirući. a Gobelin, doba 6, pogl. 48: „God. 1123. umro je Fridrik, grof Vestfalije od Arnsberga, najokrutniji čovjek, koji je godinu dana prije svoje smrti obnovio grad Wewelsburg, u starini sagrađen u doba Huna, odakle nije prestajao mnogovrsnim nametima mučiti čitavo susjedstvo.” Slaže se Gelenius u djelu Engelbertus, knj. 3, pogl. 42, i drugi.

43 Nec multo post infelis ille mortuus est, et respiravit mundus a tali peste liberatus. Nam et Fratres universos nunc minitando, nunc militari manu terminis eorum proximando, tantis aliquando terroribus concusserat, ut unanimiter una cum Godefrido ac Patre Norberto facta invicem confessione, tamquam oves occisionis cervices pararent, et portis ultro apertis, martyrium indubitanter atque alacriter expectarent. Sed Dominus qui servos suos, quos per vasa iniquitatis probat, de tentationibus novit eripere, iniquos vero in diem judicii cruciandos reservare, egressum ejus, insaniam, ac superbiam sua potentia irridens, circulum in naribus, et frænum in labiis ejus posuit, et per viam qua venerat, omni quidem labore frustratum, sed voluntate non immutatum redire coegit. Et ille quidem præfatis Christi pauperibus,
a
Dire a socero infestatur. pauperibus, tamquam Saul malum David quærebat cunctis diebus; verumtamen Dominus non tradidit illos in manus ejus, istos per tribulationes axaminans, illius vero malitiam mire tolerando contemnens. a Gobelinus æt. 6, cap. 48. An. 1123. Fridericus Comes Westfaliæ de Arnsburg, homo ferocissimus, mortuus est; qui castrum Weuelsburg, antiquitus Hunnorum tempore constructum, restauraverat uno anno ante obitum suum; a quo totam viciniam multiplicibus angariis vexare non cessavit. Consentit Gelenius in Engelberto I. 3, cap. 42 et alii.

POGLAVLJE X. Poniznost, bolest, smrt.

CAPUT X. Humilitas, ægritudo, mors.

Dok je pak Gotfrid, boraveći usred braće, blistao anđeoskim životom, sva su ga braća, kako je bilo dostojno, častila i katkada ga prijašnjim imenom dostojanstva nazivala grofom. Ali on, čijim je primjerom poniznosti svatko bio primoran prezirati vlastiti život, silno prestrašen izbjegavao je taj počasni naziv te reče braći: „Zaklinjem vas Kristovom ljubavlju, predragi, da mene, slugu sviju vas, ubuduće nikada ne žalostite takvim nazivom. Pod tim sam imenom naime priznao da sam u mnogome sagriješio: tugujući i uzdišući prepoznajem da su i moji pod vlašću toga imena veoma mnogo skrivili.” Ali to je najmanji znak poniznosti, budući da se katkad, što ne mogu prešutjeti da bih postidio našu oholost, ponižen najponiznijom ili najnižom službom, pokazao i čistačem zahoda naše kuće.

Cum autem in medio Fratrum positus Godefridus, vita refulgeret Angelica, Fratres eum universi, prout dignum erat, honorabant, et pristino dignitatis nomine Comitem interdum nuncupabant. Sed ille, cujus exemplo humilitatis vitam quisque suam dispicere cogebatur, hoc honoris vocabulum vehementer expavendo refugit, Fratribusque dixit: Per caritatem Christi vos obtestor dilectissimi, ne me servum omnium vestrum deinceps unquam tali vocabulo contristetis. Sub hoc enim nomine me in multis excessisse profiteor: meos quoque sub hujus auctoritate nominis plurimum deliquisse, dolens et gemens recognosco. Sed minimum est hoc humilitatis indicium, cum aliquando etiam, quod ad confutandam superbiam nostram silere non possum, se cloacarium domus nostrae humillima seu extrema servitute dejectus exhibuit.

45 Nadalje, tolika ga je ljubav prema milosrđu i milostinji bila vezala da je sam o svome trošku sagradio gostinjac koji se a i danas vidi, sam je u njemu, kao službenik i čuvar Gospodnje uredbe, često prao noge siromasima te dijeleći novčiće pojedincima iskazivao djelo milosrđa, gajeći prema njima u svemu očinski osjećaj, tako da je s blaženim Jobom istinski govorio iz srca: „Otac bijah siromasima i srce udovice razveselih.” Također: „Ako sam zalogaj svoj jeo sam, a nije ga sa mnom jelo siroče, jer je od djetinjstva sa mnom raslo smilovanje i iz utrobe majke moje izišlo je sa mnom.” Razdijelio je naime sve i dao siromasima, da pravednost njegova ostane uvijeke i rog se njegov uzvisi u slavi.

45 Porro caritatis et eleemosynæ tantus amor eum devinxerat, ut ipse domum hospitalem, quæ a hodie cernitur, per se construeret, per se quoque inibi pauperum pedes, Dominicæ institutionis minister et custos, frequenter ablueret, ac nummos distribuendo singulis misericordiæ opus impenderet, paternum circa eos affectum gerens per omnia, ita ut cum B. Job veraciter loqueretur affectu: Pater eram pauperum, et cor viduæ consolatus sum. Item: Si comedi buccellam meam solus, et non comedit pupillus ex ea, quia ab infantia mecum crevit miseratio, et de utero matris meæ egressa est mecum. Dispersit enim omnia et dedit pauperibus, ut justitia ejus maneatit in seculum seculi, et cornu ejus exaltetur in gloria.

46 Također, ne trom nasljedovatelj evanđeoske zapovijedi, ljubio je neprijatelje čistoćom nedužnosti te je kao najsnažniji čuvar strpljivosti velikodušnom ravnodušnošću podnosio sve uvrede klevetnika. Sjećam se i dobre riječi koju sam radostan primio od jednoga od naših bliskih prijatelja, koji je izvrsno poznavao svetoga muža, na ovaj način: „Doista, brate, što da ti više kažem? Muž o kojem govoriš bio je utemeljen na čvrstoj stijeni.”

46 Evangelici etiam præcepti non segnis imitator inimicos innocentiæ puritate diligebat, omnesque obtrectatorum injurias fortissimus patientiæ custos magnanima æquanimitate sufferebat. Recolo quoque verbum bonum, quod a quodam familiarium nostrorum, qui optime noverat sanctum virum, in hunc modum lætus accepi: Vere, inquit, Frater, quid amplius tibi dicam? Vir de quo agis, fundatus erat supra firmam petram.

47 Koji bi red vjernika tražio veća čudesa od ovih kreposti, kada su upravo one tako divna znamenja svetosti? Ona su bez sumnje čudesa božanskoga djelovanja koja se ne mogu imati zajednički s odbačenicima i zbog kojih Prorok kliče govoreći: „Ti si Bog koji činiš čudesa.” No osim ovih i drugih darova duhovne milosti, koje smrtni um doista ne shvaća niti ih rječitost dostojno izriče, sveti je muž gorio čudesnom i neprocjenjivom željom za prijelazom k Kristu te je uzdisao neizrecivim uzdasima, zbog čega je i Gospodin požurio izvesti ga iz sredine bezakonja. Jer i često, dok bi se drugovi na kakvu putu sjedeći odmarali, on bi, onako kako se na pogrebima mrtvaca običavaju sklopiti udovi, ležeći na leđima sklopio ruke i podlaktice govoreći iz dubine duše i s najžešćim uzdahom: „O kad bi došao onaj čas našega prijelaza! O kad bi se udostojao za taj čas osposobiti me i pripraviti, Gospodine Bože moj!”

47 Qais ordo fidelium ampliora his virtutibus expetat miracula, cum hæc ipsa sint tam admirandæ sanctitatis insignia? illa nimirum sunt divinæ operationis prodigia, quæ cum reprobis non possunt haberi communia, et de quibus Propheta gratulatur dicens: Tu es Deus qui facis mirabilia. Verum præter has, aliasque spiritalis gratiæ dotes, quas profecto mortale non capit ingenium, nec digne promit eloquium, vir sanctus mirabili atque inæstimabili ad Christum transeundi flagrabat desiderio, ac inenarrabilibus anhelabat suspiriis, propter quod et Dominus properavit educere illum de medio iniquitatis. Nam et frequenter, sociis in itinere quolibet residendo pausantibus, ipse quemadmodum in exequiis mortuorum membra componi solent, manus et brachia sua composuit supinus, dicens clamore intimo, gemituque vehementissimo: O si veniat hora illa nostri transitus! o si ad hanc horam aptare ac præparare me digneris Domine Deus meus!

48 Napokon, da mu ne bi nedostajala ni poslušnost najvišega patrijarha, reče mu otac Norbert: „Iziđi iz zemlje svoje i iz rodbine svoje i iz doma oca svoga, i dođi u zemlju koju ću ti pokazati.” Da to bez odgode ispuni, najposlušnije se pokori te, već spreman za odlazak zajedno s časnim gospodinom Otonom, svojim bratom, reče: „Evo, brate moj, ako je dosad ostalo išta što nismo savršenim odricanjem zgazili, sada to u ime Kristovo iz temelja ostavimo i, ne zadržavajući više ništa vlastito, radosno požurimo na put poslušnosti.” Dođe dakle na mjesto koje je uistinu, premab svome imenu, bilo od Gospodina unaprijed pokazano, izabrano i predodređeno, gdje je započeo i početak našega reda, gdje je s bratom zaređen za akolita i ondje veoma mnoge učvrstio primjerima svoga anđeoskoga života.

48 Denique ut summi etiam Patriarchæ non deeset obedientia, dictum est illi a Patre Norberto: Exi de terra tua, et de cognatione tua, et de domo patris tui, et veni in terram quam monstravero tibi. Ad quod sine mora implendum obedientissime paruit, jamque discessurus una cum venerabili Domino Ottone fratre suo: Ecce, inquit, frater mi, si quid hactenus residuum fuit, quod non perfecta renuntiatione calcavimus, jam funditus in nomine Christi deseramus, nihilque ultra proprium retinentes ad iter obedientiæ alacriter properemus. Venit ergo ad locum vere, juxtab nomen suum, a Domino præmonstratum, electum, ac prædestinatum, ubi et origo nostri ordinis cœpit, ubi cum fratre Acolythus ordinatus est, ibique quamplurimos Angelicæ suæ conversationis exemplis roboravit.

49 Nakon godinu dana pak, pozvan natrag k ocu Norbertu, već magdeburškom nadbiskupu, budući da je pogled svetoga muža teško podnosio sjaj ili buku svijeta, dok je Gospodin uređivao da nagradi svoga izabranika, poče ga udarati polagana bolest; primivši blagoslov oca Norberta, povuče se u samostan Ilbenstadt, odakle se nakon ne mnogo dana ovim redom preselio.

49 Post annum vero revocatus ad Patrem Norbertum jam Archiepiscopum Magdeburgensem, cum seculi pompam vel strepitum sancti viri ægre ferret aspectus, Domino electum suum remunerare disponente, lenta cœpit pulsari ægritudine, acceptaque benedictione Patris Norberti, ad Elofstadense declinavit cœnobium, ubi hoc ordine post non multos dies migravit.

50 Dok se tegoba slabosti postupno iz dana u dan pogoršavala, uz njega je s pobožnom brižljivošću bio njegov rođeni brat Oton s nekolicinom braće, kojima je on izjavljivao da već sada čezne za svojim prijelazom. A kad jedan od nazočnih reče: „Ne dao Bog, gospodine! Nipošto nas nećete ostaviti neutješene, još ste nam prijeko potrebni”, blaženi muž kao ljutita lica odgovori: „Hej, brate, što to govoriš? Zašto smo, molim, uzeli odijelo pokore, zašto se i cijeli dan trudimo umrtvljivati za Krista ako ovim trudovima ne čeznemo što prije preseliti se k Kristu? Treba mi poželjeti poći kraćim putem i ranije stići pred lice Kristovo, za kojim sam uvijek čeznuo.” Kad se na te riječi njegov rođeni brat počeo satirati teškom tugom, tješeći ga blaženi reče: „Zato smo se, brate moj, svega odrekli radi Boga jer smo najpouzdanije znali da ćemo doći do nužde ovoga časa, to jest da ćemo umrijeti, želeći i nastojeći da nas oluja ove pogibelji ne zatekne nepripravne. Prigrlimo dakle ovo putovanje iz tijela, učinimo iz nužde krepost, radujući se i zahvaljujući što iz truda prelazimo u pokoj, iz bijede u blaženstvo. Ta nećemo moći primiti željenu nagradu za svoja djela ako ne bude dano odavde izići kušajući smrt.” Budući da je pak početak nagrade sigurnost duha na samrti, mogao si ga vidjeti kako nimalo ne oklijeva, nimalo ne dršće, nego dapače silno kliče, tako da si u ovome svecu jasno prepoznavao da vjerni sluga poznaje čas bliske smrti i raduje se slavi nagrade. Budnoga ga je naime našao Gospodin, opasana pojasom čistoće i sa svjetiljkama svijetlih primjera u rukama.

50 Cum languoris molestia sensim per dies ingravesceret, aderat ei devota sollicitudine germanus ejus Otto cum nonnullis Fratribus, quibus ipse transitum suum jam jamque desiderare perhibebat. Cumque astantium unus diceret: Absit Domine. Nequaquam nos desolatos relinquetis, nobis adhuc pernecessarius estis: vir beatus velut indignantis vultus respondit: Eia Frater, quid est quod loqueris? Ut quid, oro, poenitentiæ habitum suscepimus, ut quid etiam pro Christo tota die mortificari contendimus, si non per labores hos quantocyus ad Christum emigrare concupiscimus? Optandum mihi est via breviori pergere, atque ad conspectum vultus Christi, quem semper optavi, maturius pervenire. Ad hæc dicta cum germanus ejus gravi se mœrore conficeret, consolans eum Beatus ait: Idcirco, mi frater, universa propter Deum abdicavimus, quia nos ad hujus horæ necessitatem perventuros, hoc est, morituros, certissime noveramus, præoptantes atque satagentes, ne hujus nos procella discriminis obruat imparatos. Amplectamur ergo hanc a corpore peregrinationem, faciamus de necessitate virtutem, gaudentes et gratias agentes quod de labore ad requiem, de miseria ad beatitudinem transmigramus. Nec enim poterimus operum nostrorum retributionem desideratam percipere, nisi contigerit hinc per mortis gustum exire. Quia vero initium est retributionis in obitu securitas mentis, videres illum nihil hæsitantem, nihil pavitantem, quinimo vehementer exultantem, ita ut liquido in hoc Sancto recognosceres, quod fidelis servus vicinæ mortis tempus agnoverit, de gloria retributionis hilarescit. Vigilantem enim illum invenit Dominus, castimoniæ zona præcinctum, et lucernas exemplorum lucis gestantem in manibus.

51 Zatim, pošto je bio pomazan tekućinom svetoga ulja, dade poljubac mira svoj braći govoreći ovako: „Ja sam doduše, braćo, radi reda i iz revnosti za Božju čast katkad nekima govorio žešće. Stoga, ako sam koga od vas uvrijedio, molim, neka se ne ustručava oprostiti.” Nakon tih riječi nije bilo odgovora govorom, nego plačem; a dok su svi jednako tugovali, malo poslije ovako progovori bratu: „Brate moj, čujem glas koji govori: Iziđite mu u susret.” I pošto je opet prošao kratak razmak, kad ga je brat koji je brižno sjedio uz njega upitao kakvu nadu ima, sveti muž na latinskome jeziku odgovori: „Imam veliku nadu. Ta ni za cijeli svijet ne bih htio još malo ostati u ovome progonstvu.” Nakon toga malo se umiri te, otvorivši oči duha, iznenada s golemim klicanjem govoraše: „Dobro došli, glasnici Gospodina Stvoritelja moga.” Rekavši to, preda Stvoritelju dužni duh te je 13. siječnja, na koji dan sveta Crkva slavi Kristovo krštenje, ona blažena duša, oslobođena tijela, obukla bjelinu vječnoga preporoda: godine Gospodnjega utjelovljenja 1126., u dobi od gotovo 30 godina, preselio se k Kristu, komu je čast i slava u vijeke vjekova. Amen.

51 Deinde cum sacri olei fuisset liquore inunctus, pacis osculum Fratribus dedit universis, ita dicens: Ego quidem, Fratres, gratia ordinis ac zelo divini honoris, quosdam vehementius quandoque allocutus sum. Unde si quem vestrum offendi, quæso, ne dedignetur ignoscere. His dictis, non sermone responsum, sed fletibus, pariterque contristatis omnibus paullo post fratri sic locutus est: Frater mi, audio vocem dicentem: Exite obviam ei. Et facto item intervallo, cum frater qui ei sedulus assidebat, ab eo inquireret, quid spei haberet, vir sanctus Latino sermone respondit: Magnam spem habeo. Jam enim pro toto mundo paullo diutius in hoc nollem morari exilio. Post hæc paullulum conquievit, apertisque mentis oculis cum ingenti subito exultatione dicebat: Beneveniunt nuntii Domini creatoris mei. Quo dicto debitum Creatori reddidit spiritum, atque Idibus Januar. quo die baptismum Christi sancta recolit Ecclesia, beata illa anima carne soluta, æternæ regenerationis induit candidatum: anno Dominicæ Incarnationis MCXXVI, ætatis autem suæ ferme XXX, migravit migravit ad Christum, cui est honor et gloria in secula seculorum, Amen.

a I danas postoji kuća s kapelom sv. Nikole smještena pred samostanom. Cappenberžani dijele desetine od svega siromasima.
b Neki smatraju da je ime mjestu nastalo od Kristova ukazanja; drugi pišu da se prije zvalo Pratum monstratum, ili Pré-montré. U životopisu sv. Norberta, pogl. 19, kaže se: „Izabrao je mjesto veoma pusto i samotno, koje su stanovnici od davnine nazivali Prémontré.”

a Superest etiamnum domus cum sacello S. Nicolai. ante monasterium sita. Erogant Capenbergenses omnium rerum decimas in pauperes.
b Nomen a Christi apparitione factum loco autumant quidam: alii diclum prius Pratum monstratum, sive Pre monstre, scribunt. Vitæ S. Norberti cap. 19, dicitur: Elegit locum valde desertum et solitarium, qui ab incolis antiquitus Præmonstratum vocabatur.

POGLAVLJE XI. Čudesa nakon smrti.

CAPUT XI. Miracula post mortem.

Nadalje, opatica Gerberga, o kojoj smo prije govorili, osobito ljubeći svetoga muža, češće ga je na odlasku zaklinjala da je ubrzo pohodi bilo živ bilo mrtav. Kadli joj se on, u samome času prijelaza, ukaza urešen čudesnim sjajem i okrunjen zlatnom dijademom. Kada ga je ona, ne znajući za njegov prijelaz, ponovno upitala: „Što je to, predragi, da tako okrunjen stupaš?”, on odgovori: „Znaj da sam se upravo sada, bez ikakva odgađanja i bez ikakve pogibelji teškoga ispitivanja, preselio u palaču vrhovnoga Kralja, te sam stoga poput Kraljeva sina okrunjen blaženom besmrtnošću. Da u to nimalo ne posumnjaš, evo prepoznaj natpis ispisan na mojoj dijademi.” Ona odgovori i pogleda te nađe ovako ispisano: „Odjenuo me Gospodin haljinom spasenja i ogrnuo me plaštem radosti, te me kao zaručnicu uresio krunom.” Tada ona, ne zaboravljajući ono što je pisano: „Slavom i čašću okrunio si ga”, te također: „Stavio si, Gospodine, na glavu njegovu krunu od dragoga kamenja”, vjerno prepozna božansku objavu te odmah, dok mi još nismo ništa znali, dade za nj služiti a mise; kadli evo nakon gotovo deset dana dođe njegov brat i svima navijesti da se njegov blaženi prijelaz dogodio u isti onaj sat u koji se ukazao nećakinji.

Porro Gerbergis Abbatissa, de qua præfati sumus, unice sanctum virum diligens, sæpius eum discedentem contestata fuerat, uti vel vivus vel mortuus in brevieam visitaret. Cum ecce illi, in ipso transitu, apparuit miro decore redimitus, aureoque diademate coronatus. Quem illa, transitum ejus ignorans, cum requireret deciens: Quid est dilectissime, quod sic coronatus incedis? Ille respondit: Noveris me modo sine dilationis interstitio, sine ullo gravis examinationis periculo, ad summi Regis migrasse palatium, ideoque tamquam Regis filium beata immortalitate coronatum. Quod ne aliquatenus dubites, ecce scripturam in diademate mœo digestam agnosce. Respondit et attendit, atque hoc modo digestum invenit: Induit me Dominus vestimento salutis, et indumento lætitiæ circumdedit me, et tamquam sponsam decoravit me corona. Tum illa non ignorans quod scriptum est: Gloria et honore coronasti eum; item: Posuisti Domine super caput ejus coronam de lapide pretioso, divinum advertit fideliter oraculum, statimque, nobis adhuc ignorantibus, a Missas pro eo celebrari fecit, cum ecce frater ejus post ferme dies decem veniens, felicem illius transitum hora eadem, qua nepti apparuit, completum, omnibus denuntiavit.

53 Nakon preminuća svetoga muža Gospodin je po njemu učinio veoma mnoga dobročinstva ozdravljenja, koja nama, do kojih jedva dopire slabašan dašak glasa, nisu sva poznata niti ih itko može lako pojedinačno nabrojiti. Smatram ipak vrijednim truda dotaknuti se dvaju od mnogih. Postoji mjesto u kojem zajedno živi mnoštvob redovnica, nazvanoc Elten, gdje je jedna od redovnica trpjela od najžešće zubobolje. Kako se tegoba iz dana u dan pogoršavala i nije mogla dobiti nikakva lijeka, uznemirena duša napokon nađe savjet. Gospodin joj je naime stavio u pamet spomen blaženoga muža, kojega je još dok je bio živ dobro poznavala, a nakon njegove smrti doznala je mnoge slavne stvari o njegovim krepostima. Stoga ga je svim žarom srca počela zaklinjati da svojim molitvama kod Boga pritekne u pomoć tolikoj boli. Čudesna stvar: čim je završila molitva one koja je pobožno vjerovala i uzdala se u svetoga muža, sva je bol odmah nestala.

53 Post excessum sancti viri plurima sanitatum beneficia per illum Dominus operatus est, quæ nobis quidem, ad quos vix famæ tenuis perlabitur aura, nec omnia comperta sunt, nec facile a quoquam sigillatim enumerari possunt. Duo tamen ex pluribus operæ pretium reor attingere. Est locus, in quob sanctimonialium cohabitat multitudo,c Eltene nuncupatus, ubi una ex sanctimonialibus acerrimo dentium dolore laborabat. Cumque ingravescente per singulos dies incommodo nihil obtinere posset remendii, turbata mens consilium denuo invenit. Misit enim Dominus in mentem ejus beati viri memoriam, quem adhuc viventem bene notum habebat, et morte obita de virtutibus ejus præclara multa compererat. Hinc toto cordis affectu coepit implorare, quatenus suis apud Deum precibus tanto subveniret dolori. Mira res: ubi completa est pie credentis et de sancto viro præsumentis oratio, dolor omnis aufugit continuo.

54 Istom je pogibelji te boli bio veoma mučen i oslabljen i jedan od naših, koji je bio blizak svecu dok je još bio živ. Rečeno mu je i savjetovano da zatraži puštanje krvi na ruci: učinivši to, nije postigao nimalo zdravlja. Naposljetku, kad je doznao za spomenuti lijek redovnice, počeo je i sam vjerno zazivati našega zaštitnika. Učinio je to i ubrzo ozdravio.

54 Eodem quoque doloris periculo quidam ex nostris, qui Sancto adhuc viventi familiaris extiterat, permultum vexatus et infirmatus est. Dictum est illi et consultum, uti ad brachii minuendum sanguinem phlebotomum posceret: quod agens, nihil omnino salutis consecutus est. Novissime cum edidicisset prædictum sanctimonialis remedium, coepit et ipse nostrum fideliter invocare patronum. Fecit hoc, et mox curatus est.

35 Ovaj je Božji sluga duhom s nama, radujući se s Apostolom i gledajući naš red i čvrstoću vjere koja je u Kristu. Kada je naime jedan od braće ranije ustao da pođe na jutarnje himne, slučajno je malo sjeo na krevetić, i dok su mu oči sklopile iznenadni san, povorka je izišla. Odmah je svijetli Božji čovjek stao pokraj usnuloga i, pozvavši ga po imenu, reče: „Brate moj, ustani što brže, jer samostanska zajednica već ulazi u kor.” Na njegov je glas smjesta ustao i brzim korakom sustigao braću koja su išla naprijed.

35 Hic Dei famulus spiritu nobiscum est, gaudens cum Apostolo, et videns ordinem nostrum ac firmamentum fidei, quæ est in Christo. Cum enim e Fratribus unus ad hymnos matutinos processurus celerius surrexisset, paullulum forte resedit in lectulo, et repentino sopore concidentibus ejus oculis, egressa est processio. Moxque vir Dei clarus astitit dormitanti, et vocans eum ex nomine: Frater mi, ait, surge quantocyus; quia chorum jam ingreditur conventus. Ad cujus illico vocem surrexit, et citato gradu Fratres procedentes consecutus est.

a Prekomjerna je bila ova opreznost pobožne žene, osim ako se ili bojala da se u ukazanju ne krije kakva varka, ili je u znak zahvalnosti htjela Bogu prinijeti žrtve.
b Tom se riječju ne označuju samo redovnice, nego i kanonikinje, kako je vidljivo iz djela Regula sanctimonialium canonice viventium, u galskim saborima Sirmonda i Miraeusa; štoviše i djevice i udovice koje su u svijetu zavjetovale uzdržljivost, bilo primivši sveti veo, bilo posebnim načinom čednijega odijevanja.
c Pighius u djelu Hercules Prodicius piše: „Preko Rajne nasuprot Kleveu na brdu Altinus, gdje je danas samostan plemenitih djevica koji nazivaju Eltenski.” Njega je grof Wichmann oko god. 960. utemeljio i bogato obdario, posvetivši crkvu sv. Vitu, te ga povjerio Luthardovoj kćeri, prvoj opatici, koju je naslijedila nećakinja Adela. Otonovci su ga uresili raznim povlasticama i odredili da bude jednak slavnim samostanima u Essenu, Quedlinburgu i Gandersheimu. Povelje navodi Gelenius u djelu Engelbertus: u njima se naziva Eltnon, Heltnon, Altenis, Altena, Eltica; pučki Eltenberg ili Hoch-Elten, jer niže, nedaleko od brda, leži Neder-Elten.

a Abundans hæc piæ feminæ cautela fuit; nisi aut verita est, ne qua fraus apparitioni subesset, aut in gratiarum actionem offerri Deo sacrificia voluit.
b Ea voce non solæ monachæ significantur, sed et Canonicæ, ut patet ex Regula sanctimonialium canonice viventium, in Gallicanis conciliis Sirmondi, et Mira; imo et virgines viduæque, continentiam in seculo, aut sacro suscepto velamine, aut peculiari modestioris habitus ratione, professæ.
c Pighius in Hercule Prodicio: Trans Rhenum e regione Clivorum in Altino monte, ubi nunc nobilium virginum est coenobium, quod Allense nominant. Id Wichmannus Comes circiter an. 960, condidit, ampleque dotavit, ecclesia S. Vilo dicata, commisit que Luthardi filiæ, prinæ Abbatissæ; quam secuta Athela neptis. Ottones variis illud privilegiis ornarunt, atque Essendiensi, Quedelburgensi, Gandersheimensi illustribus cænobiis par esse sancierunt. Diplomata recitat Gelenius in Engelberto: in iis Eltnon, Heltnon, Allenis, Altena, Eltica appellatur; vulgo Eltenbergh, aut Hoch-Elten; nam inferius haud a monte procul Neder-Elten jacet.

Prijenos relikvija u Cappenberg.

Translatæ Cappenbergam reliquiæ.

Godine Gospodnjega utjelovljenja 1148., jedanaeste indikcije, dok je Apostolskom Stolicom predsjedao papa Eugen, a vladao slavnia Božji štovatelj Konrad, vraćajući se s hodočašća na Sveti grobb, kako bi udovoljio želji cappenberške braće, časni gospodin Oton otputovao je u Ilbenstadt te je, sazvavši braću, rekao da već napokon valja prenijeti u Cappenberg kosti njegova znamenitoga rođenog brata Gotfrida. „To je naime”, reče, „dok je ovdje ispuštao posljednji duh, od mene svim srcem tražio; što je doduše dosad bilo zanemareno mojom lijenošću, sada je napokon prikladno da se bez odgode radosno ispuni.” Smjesta su se svi ražalostili, sve je obuzeo jednak drhtaj i uznemirenost; jedna je bila volja svakoga pojedinoga i isto mišljenje: da nikada neće biti lišeni nazočnosti svoga tako velikoga utemeljitelja i gospodara niti ostati bez njegove zaštite. „Došli ste”, kažu, „opustošiti ovo mjesto vi koji nastojite odavde odnijeti njegova zaštitnika: ako se to ikako usudite učiniti, sve nas od najvećega do najmanjega odmah tjerate iz ovoga samostana. Nama je naime predan i nama je odredbom Božje milosti darovan. Ono što nam je dakle Bog udijelio, kako se čovjek usuđuje oduzeti?” Na to časni Oton sa svojima odgovori: „Mogli bismo vas, braćo moja, pismima Apostolske Stolice prisiliti na nužnost ove stvari čak i protiv vaše volje, mogli bismo na neki način slobodnije i smionije postupati s vama kad ne bismo više željeli da se sve dovrši složnim pristankom vaše zajednice. Već smo naime rekli da je on to za života želio, jer je cappenberški samostan ljubio više nego ostale, a i ja sam, što ne mogu zanijekati, pred braćom obećao njemu, koji je već bio na samrti, da ću to spremnije izvršiti.” Oni naprotiv, kao i prije, viču da će otići te da se nikakvim strahom bilo koje vlasti nikada neće postići da daju jednodušan pristanak na toliku štetu svoga mjesta. I dok se dizala beskrajna prepirka, časni Oton, uzburkan velikom plimom briga, brzi um okreće sad amo sad tamo, razvlači ga na različite strane i sve prevrće. Naposljetku, sazvavši starije, njemu koji se kolebao to se mišljenje učinilo boljim te je po njihovu savjetu pristao prikloniti se tome dac podijele one relikvije, kako bi bile trajna zaštita postojanosti i mira i onoga i našega samostana.

Anno Dominicæ Incarnationis MCXLVIII, Indictione xi, præsidente Sedi Apostolicæ Papa Eugenio, regnante glorioso a Dei cultore Conrado, et de peregrinatione sancti sepulchrib redeunte, ut Fratrum Capenbergensium satisfaceret desiderio, venerabilis Dominus Otto, Elofstad profectus est, convocatisque Fratribus dixit, se memorabilis Godefridi germani sui ossa Capenberg transferre, jam tandem oportere. Hoc enim, inquit, dum extremum hic spiritum ageret, a me toto postulavit affectu, quod et hactenus mea neglectum desidia, nunc demum opportunum est, ut sine dilatione gratanter adimpleatur. Illico contristati omnes, æqualis omnium tremor ac perturbatio; una singulorum voluntas, eademque sententia, numquam se tanti fundatoris ac domini sui fraudandos præsentia, vel patrocinio carituros. Istum, aiunt, locum desolare venistis, vos qui patronum ipsius hinc auferre contenditis: quod si ullatenus præsumptum fuerit, omnes nos a majore ad minorem de hoc coenobio in præsentiarum effugatis. Nobis enim oblatus, et nobis per divinæ gratiæ ordinationem donatus est. Quod ergo Deus nobis concessit, homo qualiter auferre præsumit? Adhæc venerabilis Otto respondit cum suis: Poteramus quidem, Fratres mei, vos Apostolicæ Sedis litteris ad hujus rei necessitatem etiam invitos compellere, poteramus liberius et audacius quodammodo vobiscum agere, si non magis optaremus omnia consummari vestræ universitatis assensione concordi. Jam siquidem diximus, quod hoc vivus expetivit, quia cænobium Capenbergense præ ceteris diligebat, sed etego, quod diffiteri non valeo, id me promptius executurum jam jam migraturo coram Fratribus pollicitus șum. Illi e contrario, ut supra, se discessuros jactitant, nec id ullius unquam terrore potestatis elaborandum, ut huic in tanto loci sui detrimento, consensus unanimitatem adhibeant. Et cum infinita surgeret altercatio, venerabilis Otto magno curarum fluctuans æstu, nunc huc, nunc illuc celerem dividit animum, in partesque rapit varias, perque omnia versat. Novissime vocatis majoribus hæc alternanti potior sententia visa est, et ipsorum consilio ad hoc deflecti consensit, ut reliquias illasc partirentur, quatenus et illius, et nostri cænobii perpetuæ stabilitatis et pacis forent tuitio.

57 Napokon, pošto je upravo to jedva bilo dopušteno, i kad su se na sam dan njegova prijelaza znamenite relikvije uz velik zbor puka prenosile iz manje u veću crkvu, ne smijem na Kristovu slavu prešutjeti ono što su mi braća istoga samostana vjerno posvjedočila da se dogodilo Božjom providnošću. Naime neka gospođa iz prilično ugledne obitelji, imenom Matija, koja je dotad izgarala od groznice i nitko je nije mogao izliječiti, svemoću onoga Liječnika koji je nazočnošću svoga čovještva oslobodio Šimunovu punicu od groznice, kod Gotfridovih je relikvija iznenada ozdravila. Stoga je i ona, ne budući nezahvalna, poslije uz njegov sveti grob bdjela pažljivije od ostalih te je svete relikvije pohađala neumornim darovima svojih molitava.

57 Denique cum idipsum ægre permissum fuisset, atque ipso die transitus ejus, memorabiles reliquiæ cum magni frequentia concursus, de minori ad majorem transferrentur ecclesiam, hoc quod ejusdem cænobii Fratres divinitus accidisse mili fideliter attestati sunt, ad Christi gloriam reticere non debeo. Matr ona enim quædamamplæ satis familiae,Matthia nomine, quæ eatenus febribus urebatur, nec ab aliquo curari poterat, per ejus medici omnipotentiam, qui per suæ humanitatis præsentiam socrum Simonis a febribus liberavit, ad Godefridi reliquias repente sanata est. Unde ipsa quoque non ingrata deinceps ad sacram ejus tumbam præ ceteris attentius excubabat, et sanctas reliquias indefessis orationum suarum frequentabat muneribus.

58 Nakon toga, dan prije veljačinih ida, dio relikvija koji nam je pripao naša su braća primila s radošću najveće pobožnosti, tako da je toga dana čitava zajednica naše braće bila prožeta nekim novim i čudesnimd klicanjem čestitanja, te nam je na neki način zasjao jubilej, koji je godina puna klicanja. Jer kao što čitamo:

„Jubilej je tu (godina oproštenja); otuđenje vlastitoga imanja drevnom se gospodaru vraća; prisiljene na službu izgubljena sloboda traži; teške dugove oprašta vjerovnik, i stari prag domovine ugleda prognanik.”

Tako je bez sumnje i naša zajednica po dolasku ovoga zaštitnika, kao da je odbacila tugu drevnoga ropstva, bila obdarena milošću nove slobode i klicanja, osjećajući da je po njemu postigla obilniji blagoslov božanskoga pogleda.

58 Post hæc, pridie Idus Februarii, portio reliquiarum, quæ nobis obvenerat, a Fratribus nostris, cum cum summæ devotionis alacritate suscepta est, ita ut in die illo, novo quodam et mirabili gratulationisd tripudio Fratrum nostrorum perfusa universitas sit, et quodammodo nobis illuxerit Jubilæus, qui est annus jubilationis plenus. Nam sicut legimus,

Jubilæus adest; (annus remissionis) proprii distractio ruris Antiquo donatur hero: servire coactos Libertas amissa petit; mala debita laxat Creditor, et limen patriæ vetus aspicit exul.

Ita nimirum et nostra societas in hujus patroni adventu, velut antiquæ servitutis mœrore projecto, novæ libertatis et exultationis gratia donata est, sentiens per eum uberiorem divini respectus benedictionem consecutam.

39 Zatim sljedeće godine, 16. rujna, svete je kosti, u nazočnosti mnogih, münsterski biskup Werner s poštovanjem pohranio ue novom svetištu. Od toga smo vremena naime samim iskustvom spoznali da smo iznutra i izvana sve više i više obasipljani obiljem višnjega dara, tako da se možemo sjetiti one povijesti u kojoj se kaže: „I blagoslovi Gospodin kuću zapovjednika vojske te umnoži kako u kućama tako i na poljima sav njegov imetak zbog Josipa.” Mi dakle, poput onoga zapovjednika vojske, ovome našemu Josipu ustrajnim molitvama povjerimo kuću na upravljanje, predavši mu sve, jer bez sumnje imamo pouzdanje da će sve naše pod rukom njegovih zasluga biti trajno blagoslovljeno i unaprijeđeno.

a Tako o njemu piše Vilim Tirski u knj. 17, pogl. 8: „Za nekoliko je godina umro u Bambergu, gdje je i veličanstveno pokopan u većoj crkvi: muž pobožan i milosrdan, naočit tijelom, istaknut plemenitošću, savršeno iskusan u ratnom umijeću, životom i ćudoređem u svemu hvalevrijedan, čija je uspomena u blagoslovu.” Oton Freisinški, brat istoga cara Konrada, u djelu De gestis Friderici, knj. 1, pogl. 63, kaže: „Bamberška Crkva, odlučivši da je to najprikladnije i najčasnije i za tu Crkvu i za Carstvo, pokopa ga kraljevskim sjajem uz grob cara Henrika, utemeljitelja toga mjesta, koji je nedavno vlašću Rimske Crkve bio uzdignut među svece te se štuje kao svetac.” Drugi tvrde da je pokopan drugdje: u Beču, Magdeburgu, Lorchu, Speyeru itd.
b Počeo se vraćati, kako je vidljivo iz Otona Freisinškoga i Vilima Tirskoga, god. 1148., stigao je u Njemačku god. 1149. te je Duhove proslavio u Juvaviji, odnosno Salzburgu.
c Gornji dio svetoga tijela ostavljen je u Ilbenstadtu, a drugi je prenesen u Cappenberg.
d 11. siječnja, kada se govorilo o sv. Baltazaru, rečeno je da se tripudium uzima u značenju radosnoga klicanja i svečanoga sklada. Premda je vjerojatno da su se nekoć na takvim svetim svečanostima o blagdanima i prijenosima svetaca priređivali pravi plesovi, ali čedni, štoviše pobožni. Tako i danas u Prümu i Echternachu, najslavnijim samostanima na trierskom području, u određene dane u godini, po starom običaju, hodočasnici idu plešući, takozvani springhende Heylighen: taj prizor u promatrača običava pobuditi velik osjećaj pobožnosti. Tako je u Würzburgu nekoć na njegov blagdan bio svečani ples sv. Kilijana, Sant Kilans-dantz. Na to se možda osvrnuo bilo Lav IX., bilo tko god je napisao bulu kojom se relikvije sv. Dionizija pripisuju Regensburžanima, kod Binija u sv. 3 koncila, određujući da se dan prijenosa svake godine slavi sa svom ljupkošću i radošću, te neka sav kraj Nijemaca kliče, ne nezahvalan zbog dolaska tako velikoga oca i zaštitnika. Drugdje također kod Belga (kao u Halleu, gradiću slavnome po čudesima Bogorodice, koja je opisao Justus Lipsius) običavali su hodočasnici, po završetku božanskih službi, oko crkve, na trgu i raskrižjima izvoditi plesove, pjevajući zajedno pobožne pjesmice dok su svečano zvonila zvona.
e Tako nazivaju gornji kor crkve; u njegovoj su sredini, nasuprot glavnom oltaru, u uzdignutu grobnicu bile položene kosti bl. Gotfrida, a poslije i Otona; grobnicu je nedavno srušio heretički vojnik, kako je prije rečeno.

39 Deinde anno sequenti, sextodecimo Kalendas Octobris, sacra ossa, multis astantibus, ine sanctuario novo venerabiliter ab Antistite Monasteriensi Wernero reposita sunt. Ex quo nimirum tempore ipsa rerum experientia cognovimus, quod superni muneris abundantia intus et foris, magis magisque cumulati sumus, ita ut historiæ illius recordari possimus, qua dicitur: Benedixitque Dominus domui Principis militum; et multiplicavit tam in ædibus, quam in agris, cunctam ejus substantiam propter Joseph. Nos itaque quemadmodum ille Princeps exercitus, huic nostro Joseph votis assiduis donum delegemus gubernandam, creditis illi omnibus, quia profecto nostra omnia sub meritorum ejus manu perpetuo benedicenda et promovenda indubitanter confidimus. a Ita de co Guilietmus Tyrius lib. 17, cap. 8. Infra paucos annos apud Bauenberg mortuus est, ubi et magnifice in ecclesia majore sepultus est: vir pius et misericors, corpore conspicuus, generositate insignis, rei militaris ad perfeccum habens experientiam, vita et moribus per omnia commendabilis, cujus memoria in benedictione est. Otto Friingensis ejusdem Conradi Imperatoris frater, de gestis Frederici lib. 1, cap. 63. Bambergensis Ecclesia convenientissimum et honestissimum, et Ecclesiæ illi et Imperiodecernens, juxta tumbam Imperatoris Herrici ejus loci fundatoris, qui nuper auctoritate Romanæ Ecclesiæ in loca sancta levatus, pro Sancto habetur. regio cultu eum sepelivit. Alii alibi sepultum volunt. Viennæ. Magdeburgi, Loraci, Spiræ, etc.b Redire capit, ut ex Frisingensi et Tyrio patet, an. 1148, pervenit in Germaniam an. 1149, ac Pentecosten Juvaviæ, sive Saltzburgi celebravit.c Pars sacri corporis superior Hmstadii relicta, altera delata Capenbergam.d xi Janu. cum de S. Balthasare ageretur, dictum est tripudium pro jubilo festoque concentu accipi. Quamquam prol abile sil vera olim instituta ad sacras ejusmodi panegyres in natalitiis translationibusque Sanctorum tripudia, sed modesta, imo religiosa. Ita etiamnum Pruniam et Eplernacum, celeberrima in ditione Trevirensi cænobta ærtis anni diebus, vetere instituto, peregrini saltantes deducuntur; springhende Heylighen: quæ res magnum in spectantibus ciere sensum pietatis solet. Sic Herbipoli S. Kliani solenne olim tripudium, ejus natali die, Sant Kilans-dantz. Huc fortassis respexit, sive Leo IX, seu quisquis bullam scripsit, qua S. Dionysii asseruntur Natisponensibus reliquiæ, apud Binium to. 3, concil. statuens ut dies translationis anni singulis cum omni jucundhitate et gaudio celebretur: totaque tripudiet regio Germanorum, tanti patris et patroni adventu non ingrata. Alibi quoque apud Belgas, (ut Hallis oppido nobili miraculis Deipare, a Justo Lipsio descriptis) consuevere peregrini, absolutis divinis officiis, circum templum, inforo et compitis tripudia ugiare, pias una cantilenas concinentes, festive interea sonantibus campanis.e Ita superiorem templi chorum appellant; in cujus medio,e regione summi altaris, tumulo elevato B. Godefridi, ac deinceps Ottonis condita ossa; tumulum nuper hæreticus miles subruit, ut ante dictum.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

13. siječnja Kalendar godine