§ V. Vlast nad demonom.
§ V. Adversus dæmonem imperium.
Mnoga se dobra slavnoga muža mogu spomenuti, Odakle se može spoznati sjajan život toga muža. O čijim mi djelima kaže istinit svjedok: „O tko bi ispripovjedio koliki je bio ovaj čovjek! Neka svatko vjeruje onomu tko je iskusio: jer ako želiš vjerovati, Očito je da sam ja iskusio veliku zaslugu toga muža. Ne bi bilo toliko važno da je meni, dok sam podnosio bolest, Pružio desnicu i da je zlo odmah a pobjeglo. Ne bih se tako čudio da sam kao slijepac bio usrećen svjetlom, Kao hrom uspravljen, kao slab podignut, Koliko je učinio... krijepivši me, Potičući me blagim riječima i liječeći me pogledom.
Jer kad sam pobjegao od svijeta i potražio Krista, Silno me mučio težak demon. Neprestano me napadajući i mučeći tolikom boli Da sam plakao, jecao i gotovo klonuo.
A kad sam potražio sveca, ubrzo sam bio bez neprijatelja: Po zasluzi pravednika demon odmah odlazi.
Čim bi ga se samo čulo ili ugledalo, Bio sam slobodan od neprijatelja: pobjegla je naime zmija.
Glasom ili ustima toga muža propala je silovitost okrutnoga: Uzvišena milost s pravom je odveć zadivljujuća.
S pravom je bio dostojan da pred njim zli pljačkaš 350 Nipošto ne opstane, bojeći se suda.
Toliko se otpadnik bojao tako svetoga lica Te je dršćući pobjegao, skrivajući se u tminama; I iz obližnjih mjesta gromom časnoga glasa Prestrašen biva isključen: što se s pravom događa.
Jer premda jeb žestoko navaljivao i mučio brata, Pritišćući pleća i drhtave udove, Ipak je s pravom ustuknuo, pobjegao i obuzdao bijes, Kad je bio nazočan onaj koji je lako mogao Zapovjediti nazočnom neprijatelju moćnom kreposti, Čiji mu je pogled bio dio propasti.
Osjetio je propali razbojnik nazočnoga Svemogućega Na svečevu licu i u glasu pravednosti. Evo jasno svjetlo tjera užas tmina: Tupi Sotona gubi isprazne zamke. Slava ti, Kriste, neka blista u tvome Gotfridu, Koji običavaš proslavljati ponizne sluge, Koji tako veliko znamenje, dostojno tako uzvišena siromaha, Očituješ: zato da po njemu bude slavniji, Daješ mu rosu riječi i snagu jezika Kojom poučava plašljivoga i zna otkriti tajne. Tako tješi, kao dac gleda u prsa, Dok mu se snagom Božjom otvara njegovo srce. Njemu mudrac govori: „Brate moj, kada je opterećen Tvoj duh tako različitim zamkama demona, 37 S Da već misliš kako ćeš podleći,d nemoj, molim te, popustiti, Boreći se nadom i snagom vjere Ostani postojan, dok ne prođe ova navala, Dok ova bol i jecaj posve ne minu. Možda ne možeš ni moliti, ipak nemoj postati Zbog toga malodušan, nego jecaj sa suzama. Ako ti nije dano ni plakati, neka se posjeduje strpljivost; Neka tvoj duh podnosi dok se ne vrati milost: Dok je vrijeme plača, doći će vrijeme smilovanja; Duši je nazočno ono što se svidjelo Gospodinu; Neka se iščekuje onaj koji udara i liječi, Mrtve oživljuje, a žalosne razveseljuje.”
Tako su medena usta, vješta slatkom govoru, Slatko zazvučala i blago opomenula. O mužu dostojan Boga, slavan po sretnom pobjednom znaku, Primi ponizne molitve svoga sluge. Ovo sam iznio o tebi, ali na nevješt način pjesnika, Shrvava me težina plemenite građe. Sada tako, slatki gospodaru, molim da ti se svidi ovo malo, 394 Da naposljetku vidim tebe i tvoju domovinu.”e a Rukopis: pobjeći će.b Rukopis: preostajao je.c Rukopis: gledao je.d Rukopis: već.e I ovo smo dosad prikupili o bl. Gotfridu. Više očekujemo iz iste Vestfalije i rajnskih krajeva o svecima preslavnoga premonstratenškoga reda. A poglavari istoga reda koji su to obećali razumjet će je li se s pravom mogao potužiti Augustin Wichmann u 3. knjizi, 76. poglavlju djela Brabantia Mariana: Nadalje, o muževima slavnima po svetosti života ili nauku koji su cvali u ovoj Družbi (Isusovoj) i osobito štovali Bogorodicu, ili kojima je ona sama iskazala jedinstvenu naklonost, pogledaj Kalendarium Marianum Antuna de Balinghema, koji o njima i drugima iz drugih redova i staleža piše opširnije, premda o našem redu i njegovim marijanskim štovateljima sasvim škrto: što je piscima Družbe nekom sudbinom gotovo uobičajeno u većini njihovih knjiga napisanih o bilo kojoj građi. Premda o sv. Norbertu i norbertincima ima vrlo mnogo toga što bi se moglo napisati na opću korist, a kod Boga nema razlike između Grka i Židova, među ljudima pak starina ima svoje mjesto, a starost svoju prednost; koja u našem premonstratenškom redu iznosi pet stotina i više godina. Toliko on. No ako neki ne žele podijeliti svoje spise, mogu li se tužiti što nisu objavljeni, osim ako možda ne žele da sramotnom krađom prisvajamo tuđe, kao što je naš Maksimilijan Habbecke pripovijedao da su mu oteti i bez njegova znanja objavljeni njegovi spisi o Wavreu? Zar nije životopis bl. Gotfrida prvi objavio i u svoja djela uvrstio Serarije? Zar nije životopis bl. Ludovika od Arnsteina objavio Brower?
Multa viri clari possunt bona commemorari, Unde queat sciri splendida vita viri. De cujus gestis ait verax mihi testis: Eia quis referat, hic homo quantus erat! Experto quivis credat: nam credere si vis, Me patet expertum grande viri meritum. Non esset tanti, mihi si morbum toleranti Dextram porrigeret, moxque malum a fugeret. Non sic mirarer, si cœcus luce bearer, Claudus dirigerer, debilis erigerer; Quantum...endo fecit, me refovendo Hortatus comedens intuituque medens.
Nam cum fugissem mundum, Christumque petissem, Vexavit nimium me grave dæmonium. Jugiter infestans, tantoque dolore molestans, Ut flerem, gemerem, peneque deficerem.
Cumque requirebam Sanctum, mox hoste carebam: Pro justi merito dæmon abit subito.
Hic audiretur tantum, vel conspiceretur, Hoste fui liber: fugit enim coluber.
Voce vel ore viri periit violentia diri: Gratia sublimis jure stupenda nimis.
Rite fuit dignus, coram quo prædo malignus 350 Non staret penitus, judicium veritus.
Tam sacrum vultum metuebat apostata multum, Et fugit pavitans, in tenebris latitans; Contiguisque locis reverendæ fulmine vocis Territus excluditur: quod merito geritur.
Nam licetb instaret vehemens, Fratremque gravaret, Incumbens scapulis, artubus et tremulis; Jure tamen cessit, fugit, furiasque repressit, Cum præsens aderat, qui leviter poterat Hosti præsenti virtute jubere potenti, Cujus vultus ei pars erat exitii.
Sensit præsentem latro perditus Omnipotentem In Sancti facie, voceque justitiæ. En lumen clarum fugat horrorem tenebrarum: Insidias vanas perdit hebes Satanas. Gloria Christe tuo tibi fulgeat in Godefrido, Qui servos humiles glorificare soles Qui tantum signum, tam celso paupere dignum, Declaras: ideo clarior ut sit eo, Das illi rorem verbi, linguaeque vigorem Qua pavidum doceat, et reserare sciat. Sic consolatur, pectus velutc intueatur, Dum virtute Dei cor patet hujus ei. Cui sapiens fatur: Frater mi, quando gravatur Mens tua tam variis dæmonis insidiis; 37 S Ut jam te credas occumbere,d ne, rogo, cedas, Obluctando spei, viribus ac fidei Constans persiste, quam transeat impetus iste, Hic dolor et gemitus prætereat penitus. Forte nec orare potes, haud tamen efficiare Inde pusillanimis, sed geme cum lacrymis. Si nec flere datur, tolerantia possideatur; Mens tua sustineat, gratia dum redeat: Dum tempus flendi, tempus veniat miserendi: Illud adest animo, quod placuit Domino; Hic exspectetur, qui percutit atque medetur, Mortua vivificat, tristia lætificat.
Sic os mellitum, dulci sermone peritum, Dulciter insonuit, suaviter admonuit. O vir digne Deo, felici clare tropæo, Cernua vota tui suscipito famuli. Hæc retuli de te, sed inerti more poetæ, Obruor ingenuæ pondere materiæ. Nunc ita, dulcis here, precor hæc tibi pauca placere, 394 Ut demum videam te patriamque tuam.e a MS. fugiet.b MS. restaret.c MS. intuebatur.d MS. jam.e Alque hæc quidemd e B. Godefrido hactenus nacti sumus. Plura expectamus ex eadem Westphalia Rhenique confinibus de Sanctis illustrissimi ordinis Præmonstrantensis. Intelligentque qui hæc addixere, ejusdem ordinis Antistiles, num jure queri poluerit Augustinus Wichmannus Brabantiæ Marianæ lib. 3, cap. 76. Porro de viris sanctitate vitæ vel doctrina illustribus qui in hac Societate (Jesu) floruerunt, et inpensius Deiparam venerati sunt; aut qui- bus ipsa singularem favorem exhibuit, consule Kalendarium Marianum Antonii de Balingem, qui de iisdem aliisque aliorum Ordinum et statuum fusius, licet de Ordine nostro ejusque Ma- rianis clientibus parce admodum: quod Societatis scriptoribus nescio quo fato fere solenne est in plerisque suis libris de qua- cumque etiam materia conscriptis. Cum tamen de S. Norberto ac Nobertinis plurima quoque in communem utilitatem scri- berda subpetant, et apud Deum non sit distinctio Græci neque Judæi: apud homines autem antiquitas habeat locum, et sene- ctus suam præferentiam; quæ in ordine nostro Præmonstra- tensi, quingentorum, et quod excurrit, annorum est. Hæc ille. At si nolint quidam sua communicare, an queri possunt non edit nisi forte velint nos infami plagio aliena sublegere, ut Maximi- tianus Habbeckius noster Waverana sua sibi erepta, seque inscio edita referebat B. Godefridi nonne primus vitam publicavit, et ope- ribus inseruit Serarius? nonne B. Ludovici Arensteinii Braverus?
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.