Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 13. siječnja

O bl. Heldemaru, pustinjaku, utemeljitelju Arrouaisea u Belgiji

DE B. HELDEMARO EREMITA FUNDATORE AROASIÆ IN BELGIO

Sadržaj (8)
  1. POGLAVLJE I. Položaj samostana u Arrouaiseu.
  2. POGLAVLJE II. Ustanovljenje istoga po Heldemaru i Kononu.
  3. POGLAVLJE III. Odvajanje biskupije Arras od Cambraija.
  4. POGLAVLJE IV. Smrt sv. Heldemara.
  5. NATPIS NA GROBU SV. HELDEMARA, UTEMELJITELJA samostana u Arrouaiseu.
  6. Moći koje je Konon donio u Arrouaise.
  7. Druge moći u Arrouaiseu.
  8. Imena samostana koji su nekoć bili podložni samostanu u Arrouaiseu.

U Belgiji je osobito već gotovo pet stotina i pedeset godina cvjetala na glasu svetosti kongregacija regularnih kanonika iz Arrouaisea, koju su oko godine 1090. osnovala trojica pobožnih muževa, prezbiteri Heldemar i Konon te laik Roger, na mjestu zvanom Arrouaise, odakle je i dobila ime. Arrouaise se nalazi na drugu milju od grada Bapaumea u Artoisu, a u puku se naziva Arouage ili Arouaise: ali kako je samostan u bjesnilu ratova između Belgijaca i Francuza češće bio razaran, mnogo je opao od prijašnjega sjaja.

2 Ustanovu Arrouaiseovaca preporučuje Jakov iz Vitryja, drevni i ugledni pisac, u djelu historia occidentalis, 23. poglavlje, ovim riječima: Postoje i drugi regularni kanonici koji se nazivaju iz Arrouaisea, zato što se prva opatija ove ustanove, koja je glava svih ostalih, tako zove, a smještena je u biskupiji Arras. Oni naime, zadržavajući temelj pravila bl. Augustina, da bi svoje tijelo s manama i požudama još čvršće razapeli, uklonili su meso iz svoje blagovaonice. Osim toga, ne služe se košuljama, nego noću u svojoj spavaonici počivaju u vunenim tunikama. Dodali su također i neke druge nužne i časne odredbe, razborito gradeći na spomenutom temelju i čuvajući se od prijetećih pogibelji. I budući da ništa više ne čuva krepost redovništva ondje gdje ima više kongregacija i samostana nego obzir prema jednomu poglavaru koji pod sobom upravlja različitim udovima i drži ih na okupu kao najviša i vrhovna glava, jednom se u godini sastaju pod prvim i glavnim opatom da proslave opći sabor, kako bi svi opati ovoga reda jednodušno, prema onome što vide da koristi redovništvu, ispravili što treba ispraviti, odrezali suvišno, ustanovili i dodali što treba nadodati, ili prema promjeni vremena ili prilika promijenili što treba promijeniti, te da se pri uvođenju novoga staro odbaci tako da se najdrevnije odredbe starih, to jest prve ustanove drevnih otaca, čvrsto i nepromjenjivo obdržavaju. Koliko naime glavni opat, marljivo pohodeći sam ili po prikladnim muževima svoje kćeri, to jest niže opatije, pruža potporu redovništvu da zbog nemara ne oslabi ili da zbog raspuštenosti oslabljeno stanje redovništva ne propadne, jasno je iz onih samostana i kongregacija koji, oviseći samo o jednome opatu i gledajući samo u jednoga poglavara, najčešće propadaju kad on propadne, jer nemaju odakle bi se drugdje poduprli. To kaže onaj koji dodaje i još više o tome zašto se pojedine zajednice redovnika ne mogu lako obraniti ako se ne sjedine u savez i društvo te kao jedno tijelo s drugima.

3 Robert od Monta, Sigebertov nastavljač, suvremenik Jakova iz Vitryja, pod godinom 4114. piše ovako: U gradu Beauvaisu Konon, legat Apostolske Stolice, slavi koncil. Taj je Konon jedan od onih redovnika koji su najprije provodili pustinjački život kod Truncum Berengera i postali začetnici reda iz Arrouaisea, koji red sve do danas cvjeta i raste.

4 Nadalje, o kreposti Arrouaiseovaca bio je nadaleko raširen dobar glas i prije vremena tih pisaca, tako da je sv. Lovro, nadbiskup Dublina, nagovorio svjetovne kanonike svoje Crkve da prihvate tu ustanovu, te ju je, koliko je bilo moguće, prihvatio i on sam. Tako piše anonimni pisac njegova životopisa, koji ćemo donijeti 14. studenoga.

Stoga je sveti i bogobojazni muž, ljubitelj čestitosti i revnitelj redovništva, uložio trud i marljivost da svjetovne klerike koji su u katedralnoj Crkvi u Dublinu bili postavljeni za kanonike, promijenivši ih nabolje prema unutarnjem i vanjskom čovjeku, preobrazi u regularne kanonike. I da bi to potvrdio vlašću vrhovnoga prvosvećenika, poslao je dvojicu svojih kanonika u Rim radi običaja i navike reda iz Arrouaisea, po kojima je ispunjena želja svetoga muža, te je postavio regularne pjevače da stoje oko oltara i hvale sveto ime Gospodnje, i dao je ljepotu u slavljima, a njihovim glasovima podario slatke napjeve. Da bi dakle bl. Lovro sigurno vojevao svome Gospodinu, uređujući izabrane vojnike duhovne borbe i naoružavajući se njihovim oružjem i znamenjima, uzeo je spomenuto odijelo regularnih kanonika i pravilo življenja te ga nastojao obdržavati. Jer je gotovo neprestano, kad god mu je bilo dopušteno, jeo s istim kanonicima u blagovaonici, na dužnim mjestima i u dužne sate obdržavao šutnju, gotovo svake noći ulazeći s njima u kor na jutarnju, zajedno s njima slavio bdjenja i pohvale Gospodnje. Znajući dakle da je napisano kako će bdjenje čestitosti istopiti tijelo, gorljiv u pobožnosti bdio je u molitvama i mrtvio svoje tijelo. Nakon završetka jutarnjih pohvala, kad bi ostali odlazili na počinak, on je sam ostajao u crkvi, iako ne uvijek sam, ipak kao samotnik, te je po običaju odlazio pred znamen Gospodnje muke, gdje je kao u zrcalu života promatrao mjedenu zmiju uzdignutu na drvu križa i njezinim slatkim spomenom ozdravljao od svojih slabosti, te je pjevao psalme Gospodinu sa strahopoštovanjem, i sad stojeći, sad sjedeći, a sad i prigibajući koljena, izgovarao čitav psaltir. Potvrdila su doista pobožna braća koja su češće od ostalih ustrajala u molitvama da je sveti muž sa spomenutim križem vodio najslađi razgovor, o kojemu se spominju mnoga čudesa i koji se od davnih vremena pohodi s velikim štovanjem hodočasnika. Kad bi pak svanuo dan, izlazio je na groblje i ondje neko vrijeme šetajući pjevao preporuku vjernih pokojnika. Živio je sv. Lovro u 12. stoljeću, a u popis svetaca uvrstio ga je Honorije III. godine 1225.

5 O istoj kongregaciji govore mnogi od novijih pisaca: Johannes Molanus u Natal. SS. Belgii pod 4. svibnja; Aubert Le Mire u Originibus Canonicorum regularium, 10. i 26. poglavlje, te u Chronico; Christianus Massaeus, 16. knjiga Chronicor; Guillaume Gazet u francuskoj, a naš Heribert Rosweyde u nizozemskoj crkvenoj povijesti Belgije; Ferry de Locre u Chronico Belgico; Gabriele Pennotti u historia Canonicorum regularium, 2. knjiga, 38. i 62. poglavlje.

6 Rođendan Heldemara, koji je s Kononom, kasnijim kardinalom, prvi ustanovio tu kongregaciju, na ovaj dan ovako bilježi Filippo Ferrari: Na ovaj dan spomen bl. Heldemara, utemeljitelja samostana u Arrouaiseu. Blaženim ga također nazivaju Gazet i Arnold Raissius u Auctario ad Molani Natales. Navodi se i u Fastis Sanctorum Rosweydea, koji je vlastitom rukom prepisao njegov životopis iz spomenika samoga samostana u Arrouaiseu, ili radije, kako se čini, predgovor knjige povelja o posjedima i povlasticama nekoć darovanima istomu samostanu. U njemu se također naziva svetim u naslovu epitafa.

UTEMELJENJE SAMOSTANA U ARROUAISEU, iz vjerodostojnoga rukopisnog kodeksa.

Budući da se malobrojnost ljudskih dana brzo završava, i život je čovjekov na zemlji poput vojevanja onih koji se na polju ovoga svijeta bore kroz slijed vremena, hrabra i slavna djela ostaju posve nepoznata te zbog kratkoće vremena i njegova lakoga prolaza (od kojega ništa ne trči brže) iščezavaju ako se, zapisana trajnim slovima, nečijim marom ne prenesu u sjećanje potomaka. Jer dok prema onoj pjesničkoj izreci vrijeme sve odnosi, a zaborav, drsko nasrćući na prolazne stvari, guta u trbuhu svoje proždrljivosti sve što se među ljudima događa, jedino se pismo muževno njemu suprotstavlja, naprežući protiv njega sve svoje snage, ovjekovječuje sretnu uspomenu i, postižući da ništa ne može iščeznuti, sve što prenosi budućim naraštajima neprestano prikazuje kao da je sadašnje. Imajući dakle pred očima taj razlog, pobožni i Bogu predani muževi, koji ostavljajući svijet i ono što je u svijetu radi Kristova imena te čineći zajedničkim sve što su posjedovali, slijede raspetoga Gospodina noseći svoj križ za Kristom, držeći sva vremenita dobra ne iz privrženosti nego u uporabi nužde, običavaju prihvaćati ono što može dostajati za njihove i braćine potrebe. I da ne bi ni za trenutak bili ometani od vrhunca razmatranja i najboljeg dijela Marijina, nastoje brigu Martinu povjeriti nekima od svojih. Jer dok se s više naklonosti naslađuju Rahelinim zagrljajima, kod Lije se gnušaju jedino slabosti očiju, ali ne i plodnosti utrobe: no budući da prečesto slušaju Krista kako govori: Da ste od svijeta, svijet bi svoje ljubio; ali budući da niste od svijeta, zato vas svijet mrzi, od sinova ovoga svijeta trpe neprestani progon upravo u posjedovanju vremenitih dobara koja imaju od svijeta i koja su od svijeta. Da bi obuzdali njihovo nasrtanje, nastoje pismenom potvrdom sačuvati ono što su posjedovali i prenijeti to u sjećanje potomaka da tijekom vremena ne iščezne. Također, da bi isukali duhovni mač protiv onih koji su ih napali zbog onoga što posjeduju od darežljivosti kraljeva i knezova ili od prinosa vjernika, pozivaju Kristove namjesnike te se za potvrdu onoga što im je darovano osiguravaju pismenim ispravama kako manjih tako i dijecezanskih biskupa, urešenima bulom ili pečatom. Ali budući da ima toliko povlastica i darovatelja i potvrditelja koliko i milostinja, činilo se ne bez razloga prikladnim nekim crkvenim poglavarima sve sabrati u jednu zbirku, da se isprave ili pečati ne bi oštetili dok se nose, otvaraju i čitaju, te da bi čitatelji, kad sve vide sabrano na jednome mjestu, lakše mogli prepoznati i čvršće zapamtiti što odgovara kojemu poslu i kako potvrda odgovara darovanome.

2 Potaknut dakle njihovim primjerima, ja, najmanji od svih službenika Crkve, nedostojni sluga braće iz Arrouaisea, nastojao sam u jednu zbirku sabrati sve što je kod nas bilo napisano a odnosi se na posjede ove Crkve. I da bi lakše našao što želiš, smatrao sam dostojnim samu zbirku razdijeliti po pojedinim poglavljima i ta poglavlja s njihovim brojevima staviti na početak ovoga djela. Sviđa mi se pak u ovom predgovoriću malo se udaljiti i izložiti o vremenu utemeljenja i zaslugama utemeljitelja ove Crkve ono što sam saznao iz pripovijedanja naših starijih, te preporučiti sjećanju budućih naraštaja pod kojima je također poglavarima i pastirima ili zaštitnicima ovaj dom cvjetao sve do ovih naših vremena.

POGLAVLJE I. Položaj samostana u Arrouaiseu.

Ovo mjesto, dakle, podignuto uz javnu cestu i smješteno u šumi koja se zove Aridagamantia (koja se šuma u to vrijeme neprekinuto protezala od utvrde zvanea Dusta sve do rijekeb Sambre), nekoć je bilo razbojnička špilja: odakle ga neki u puku nazivaju i Truncum Berengarii po poglavici razbojnika istoga imena, zato što pripovijedaju da su njegovi pratioci nakon njegove smrti običavali pred deblo koje su bili izdubili dovoditi svakoga koga bi zarobili, a unutar njega jedan bi od njih, govoreći kao tobože sam Berengar, zarobljenicima određivao svotu otkupnine koju nikomu nije bilo dopušteno umanjiti niti promijeniti.

4 Ali uc povijesti muka Iraca Luglija i Luglijana,d čija se tijela časte u crkvi kod utvrde koja se zove Montdidier, jasno piše da su ti isti sveci, prolazeći ovim krajevima, rukama bezbožnika, to jest spomenutoga Berengara i njegove braće Bovona ie Helcelina te njihovih suučesnika, bili ovjenčani mučeništvom. No budući da se tvrdi da je taj zločin počinjen u kraju Thérouannea, jasnije je od svjetla da su isti bezbožnici ne samo u ovom mjestu nego i u susjednim mjestima unaokolo, a osobito trčeći nadaleko i naširoko javnim cestama, dokle god im je bilo dopušteno, vršili i produljivali svoju zlobu.a Ferry de Locre objavio je početak ovoga životopisa iz rukopisnih spomenika samostana u Arrouaiseu i ovdje čita Enera, što je francuski gradić između Bapaumea i Corbieja.b Locre ima Sombræ. To je Sabis, pučki Sambre, koji izvire iznad grada Landreciesa u Hainautu, a ulijeva se u Meuse kod grada Namura.c Koju ćemo donijeti 23. listopada.d Ovo je ispustio Locre. Njihove se moći čuvaju u gradu Lillersu.e Locre ima Hescelini. U povijesti sv. Luglija i Luglijana (osim ako nije pogreška zbog nemara prepisivača) naziva se Escelmus.

POGLAVLJE II. Ustanovljenje istoga po Heldemaru i Kononu.

Nakon mnogo godina koje su tako protekle, u ovom još uvijek razbojništvima i zasjedama punom mjestu, u biskupiji Cambrai i na granici grofovija Flandrije i Vermandoisa, oko godine Gospodnjega utjelovljenjaa 1090., kako smo najpouzdanije mogli pronaći, trojica pustinjaka okupljena u ime Trojstva (da ondje gdje je obilovao grijeh još više obiluje i milost) podižu sebi ćeliju za služenje Gospodinu te grade molitvenicu u čast Presvetoga Trojstva i sv. Nikole biskupa, o kojemu su se zbog njegovab nedavnoga prijenosa tada po svijetu širila česta čudesa; a njezin krov i zidove zatvaraju i prekrivaju vrijeskom i lišćem ili grančicama.

6 Prvi od njih imenom Heldemar, rodom iz Tournaija, a drugi Konon, podrijetlom Nijemac, obojica izvrsni svetošću, službom prezbiteri, a zavjetom kanonici, s bratom laikom Rogerom, rođenim u obližnjem seluc Tranloy, polažu ovdje temelje kanoničkoga reda i ne bojeći se razbojničkih zasjeda (jer se pravednik pouzdaje kao lav) svojom vjerom i nevinošću, ali i tjelesnom nazočnošću čine sigurnima usred zasjeda i sve prolaznike. Pripovijeda se da su dvojica od njih, naime Heldemar i Konon, u Engleskoj, kamo ih je bila privukla briga za učenje, uzeli odijelo kanoničkoga reda te pod engleskim kraljemd Vilimom i najpobožnijom kraljicom Matildom obnašali službu njihovih kapelana.
(R:c Izr 28, 1.)

7 Ali kad su prezreli kraljevske udobnosti, želeći, pošto su se oprostili od Engleza, iz pobožnosti pohoditi zagovore svetaca, pronašavši ovdje spomenutoga laika koji je često sam prebivao u pustinji, iz želje za dragom samoćom za kojom su dugo žudjeli, prionuše uza nj. Kakav je i koliki od njih bio Heldemare po dobi i zasluzi, kako je kao siromašan duhom i nedužan djelom prezreo sva vremenita dobra i malo ili ništa zemaljskoga posjedovao niti htio ovdje steći za posjedovanje, kako se također, kako pripovijedaju, proslavio znacima čudesa i za života i poslije smrti, te kako je odbio ponuđeni mu priorat kanonika Crkve u Vermandoisu: budući da to zahtijeva zasebnu knjižicu, radije sam prešutio negoli da, dotičući to sažeto jer sam pozvan na drugo, kažem malo ili nešto nedostojno tako velika muža.a Ta je godina izražena ovim dvostihom: Anno milleno Domini deciesque noveno, Norma Berengarii Trunco nova cœpit haberi.b Godine 1087. tijelo sv. Nikole doneseno je u Bari u Apuliji, kao što ćemo reći 9. svibnja.c Locre ima Transloy.d To je Vilim I. Normanski, koji je godine 1066. zauzeo Englesku, a umro 9. rujna 1087.e Čini se da nedostaje primus.

POGLAVLJE III. Odvajanje biskupije Arras od Cambraija.

U isto je vrijeme Crkva doista trpjela od teškoga raskola, dok je vrhovni prvosvećenika Urban čuvao odredbe svoga prethodnikab Grgura Sedmoga, koji je izopćio sve laike koji crkvene osobe uvode u službu prstenom i štapom, te zapovijedao da se one čvrsto obdržavaju po čitavom latinskom svijetu. I budući da, kad boli glava, običavaju boljeti i ostali udovi, i sama je Crkva u Cambraiju, nakon smrti svoga biskupac Gerarda, zbog dvojice, to jestd Walchera i Manaseja, koji su se otimali za biskupiju, bila teško uzdrmana sve do pokolja i ubojstava. Ugrabivši pak odatle priliku,e klerici iz Arrasa, uz naklonost Gvida, nadbiskupaf Limogesa, i francuskoga kraljag Filipa, pristupe vrhovnomu prvosvećeniku Urbanu i po njegovoj ruci, dok je Cambrai šutio, daju da im se godine Gospodnjei 1093. za biskupa zaredi neki Lambert izh Guînesa, te su, pošto je njihova Crkva izuzeta ispod vlasti Cambraija, odsada s povlasticama svoje slobode počeli uživati vlastitoga biskupa; odakle se i dogodilo da je, kad su župe biskupije s obiju strana razdijeljene,k Rocquigny, matična crkva ovoga mjesta, ostala unutar granica Arrasa.a Urban II., posvećen 12. ožujka 1088., umro 29. srpnja 1099.b Bl. Grgur VII., posvećen 22. travnja 1073., umro 25. svibnja 1085. Sljedeće godine, na dan Duhova, izabran je nasljednik Viktor III., umro 16. rujna 1087.c Gerard II., biskup Cambraija i Arrasa, umro je u kolovozu 1092.d Naziva se Gualcherus u rukopisnom primjerku Sigebertove kronike iz Lobbesa, a u Le Mireovu izdanju Gualterus.e Iz drevnoga popisa pokrajina jasno je da je Arras jednako kao i Cambrai nekoć imao vlastitoga biskupa. Ali kad su barbari opustošili Galiju, smatra se da su obje stolice dugo bile bez poglavara, te su naposljetku zajedno povjerene sv. Vedastu; onaj koji ga je treći po redu naslijedio, Vedulf, prenosi se da je svoje sjedište učvrstio u Cambraiju, tako ipak da je Crkva u Arrasu pod svojim naslovom uvijek imala dvojicu arhiđakona i da su se biskupski čini te biskupije obavljali samo u njoj. Tako otprilike iz Thouova rukopisa navodi Claude Robert. Kako su pak ishodili posebnoga biskupa, opširno spominje Locre u Chronico pod godinom 1095.f Rosweyde je smatrao da treba čitati Remorum, jer je očito znao da Limoges nema nadbiskupa niti se ta stvar tiče njihova biskupa, nego metropolita Druge Belgije u Reimsu. Ali u Reimsu tada nije stolovao nikakav Gvido, nego Rainald, koji u toj parnici toliko nije bio sklon Arrasu da je čak i na zapovijed prvosvećenika odbio posvetiti Lamberta. Tada je pak Crkvom u Limogesu upravljao Gvido od Lorona, koji se možda pokazao zaštitnikom Arrasa kod kralja ili prvosvećenika.g To je Filip I., koji je vladao Francima od godine 1060. do 1108. Što je u tom poslu učinio, ne iznosi Locre, koji navodi pismo pape Urbana Robertu, grofu Flandrije (čija je sestra bila udana za Filipa), u kojemu mu čestita novo dostojanstvo njegove pokrajine zbog obnove te biskupske stolice.h Vara se dakle Jakov iz Guisea koji ga podrijetlom čini iz Lillea. Drugi smatraju ne samo da je rodom iz grada Guînesa, nego i iz slavne obitelji grofova od Guînesa. Bio je slušatelj Iva iz Chartresa i kantor Crkve sv. Petra u Lilleu.i Tek godine 1093., i to da ga je u Rimu zaredio sam Urban, piše Locre.k To je selo u blizini Arrouaisea koje se niže u 3. poglavlju naziva Rochini, a u povlastici biskupa Lamberta Rochennies, kod drugih Rocquennies.

POGLAVLJE IV. Smrt sv. Heldemara.

Dok je dakle u Arrasu biskupovao Lambert, svete uspomene Heldemar bi smrtno ranjen od nekoga samo po imenu klerika koji se pretvarao da će s njima služiti Bogu, pošto je ovaj najprije ubio nedužnoga laika Rogera. On je ipak potpuno oprostio ubojici i molio Gospodina za njega, štoviše želio mu je pružiti i cjelov da je bio nazočan, te pošto se poslije nikada nije posve oporavio, unutar godine dana, kao zaslužni borac, 13. siječnja svlačeći čovjeka prenosi se u bolji život.

NATPIS NA GROBU SV. HELDEMARA, UTEMELJITELJA samostana u Arrouaiseu.

Koga pokriva ovaj kamen, bio je ures našega svijeta, Marta radom za stado, a duhom Marija za sebe. Snažan duhom, moćan djelom i blistav znamenjima, prezirući najniže i težeći jedino za najvišim. Utemeljujući ova mjesta, Heldemar ih rosonosno natapa spasonosnim daždom, premda su prije bila suha. Ovdje probodenih sljepoočnica željezom nečista razbojnika, mučenik postiže nagrade mučeništva. 13. siječnja daje mu Bog život bez kraja, počinak bez truda i dan bez noći. Sveti Heldemare, prezbitere i pustinjače, moli za nas.

Konon proširuje Arrouaise zgradama i posjedima.

Nasljednik i baštinik njegove zasluge i mjesta Konon, koji se zove i Hugon, podrijetlom Nijemac, ubrzo okuplja drugove, doduše malobrojne, ali obdarene pobožnošću. I budući da se čestitošću i pobožnošću isticao nad svima, time stječe ljubav uglednih i čestitih ljudi. Odakle mu spomenuti Lambert, biskup Arrasa, godine Gospodnjega utjelovljenja 1117. daruje u trajni posjed čitavu župu Rocquigny s povlasticoma slobode. Mnoge također posjede koji graniče s ovim mjestom daruju kaštelan i slobodni građani Péronnea. Mjesto zvano Margelles, s vodama i pašnjacima koji mu pripadaju, daruje Odon od Hama, a na njegovu molbu Balderik, biskup Noyona, dopušta mu da ondje sagradib molitvenicu.

12 Pošto je dakle srušena drvena molitvenica, marom časnoga Konona na ovome se mjestu gradi kamena crkva te je godine Gospodnje 1106., 23. rujna, uz dopuštenje i na molbu Lamberta, biskupa Arrasa, posvećujuc Gotfrid, biskup Amiensa, id Ivan, biskup Thérouannea. Kad su ga redovnici sv. Kventina s brda teško napadali zbog njegova groblja i htjeli ga posve otjerati se aloda koji su tada obojici bili zajednički i nepodijeljeni, oslonivši se tada na savjet i pomoć čestitih ljudi koji su se ondje zatekli, poziva ih pred Apostolsku Stolicu; te povjerivši brigu o svome siromašnom domu svome prisnom prijatelju Riheru, prioru izf Licquesa, radi toga pozvanomu iz svoga samostana, moli papu Paskala, koji je naslijedio Urbana, zatečenoga ug Troyesu, za oslobođenje svoga groblja, te što moli, to i dobiva i potvrđuje.

13 Vrativši se s apostolskom povlasticom i slobodom svoga groblja koju je po nalogu vrhovnoga prvosvećenika ishodio od redovnika, nakon kratkoga vremena, pošto je ovdje sve uredio, pohita natrag u Rim vrhovnomu prvosvećeniku koji mu je bio zapovjedio da se vrati k njemu. Vrhovni ga je prvosvećenik zadržao uza se i, dovoljno prokušana kako zaslugom života tako i naukom, po savjetu braće zaredio u gradu Palestrini (udaljenom od grada Rimah trideset i tri milje) za svoga pomoćnogai kardinala biskupa. Poslije toga on ga također prije ostalih kardinala izabire da bude legat Apostolske Stolice po galiskim pokrajinama.a Ovu povlasticu navodi Locre, izdanu na sinodi u Arrasu godine 1097., u kojoj Lambert piše Kononu ovo: Naime, tvojim dolaskom i dolaskom blage uspomene gospodina Heldemara, tvoga učitelja i susvećenika itd.b Rosweyde je bio napisao ab Alderico. Ali nismo pronašli nijednoga biskupa Noyona toga imena. Balderik, pisac Kronike Cambraija, stolovao je od godine 1098. do 1112.c To je sv. Gotfrid, o kojemu ćemo govoriti 8. studenoga.d Životopis bl. Ivana, biskupa Thérouannea, donijet ćemo 27. siječnja.e Tako se nazivaju zemljišta i drugi slobodni posjedi koji nisu lena niti koga čine nečijim čovjekom ili vazalom.f To je Licques ili Lisques u biskupiji Boulogne, nekoć u biskupiji Thérouanne. Pripovijeda se da su ondje najprije bili postavljeni svjetovni kanonici, zatim regularni, a naposljetku je Milon, biskup Thérouannea, oko godine 1111. uveo premonstrate.g Paskal II. otišao je godine Kristove 1106. u Galiju, a zatim je sljedeće godine održao koncil u Troyesu.h Štoviše radije dvadeset i treću. Tako imaju zemljovidi: Rim, Via Praenestina, Gabiji XII, Praeneste XI. Antoninov itinerar: Praenestina, od Grada Gabiji XV, Praeneste XI. Ali možda je u prvom broju stavljeno 15 umjesto XII. Strabon kaže da je Praeneste udaljen od Rima 200 stadija, to jest oko 25 tisuća koraka. Danas jedni broje XVII, drugi 20 milja. Ali učeni su muževi opazili da su se stari Rimljani služili manjim miljama.i Chacón kaže da je postavljen na mjesto Konrada, kardinala Palestrine. Ali griješi u mnogočemu. Piše naime da je bio ambrozijanskoga reda, a trebao je reći iz Arrouaisea. Zatim kaže: Taj je bio jedan od onih redovnika koji su najprije provodili pustinjački život kod Truncum Berengera i postali začetnici reda u Arrouaiseu u biskupiji Arras pod pravilom sv. Benedikta. A nisu živjeli pod pravilom sv. Benedikta, nego Augustina, u Arrouaiseu, kod Truncum Berengarii, u biskupiji Arras. Naposljetku kaže da je u Galiji imenovan kardinalom, dok se ovdje izričito tvrdi da se vratio u Rim prvosvećeniku.

Šalje moći sv. Savina u Arrouaise i gradi molitvenicu nad grobom sv. Heldemara.

On se pobrinuo da nam godine Gospodnje 1112., uz dopuštenje spomenutoga pape, pošalje još uvijek neraspadnutu tjelesnu rukua sv. Savina, mučenika i biskupa, te moći mnogih svetaca. I došavši k nama već kao legat, dao je nad grobom svoga učitelja Heldemara sagraditi molitvenicu te ju je sam, sa svećeničkim i levitskim ruhom koje je ondje darovao, posvetio u čast sv. Marije Magdalene.a Slavi se više mučenika i biskupa Sabina, kao što ćemo reći 7. i 30. prosinca te drugdje. Čije su ovo moći, još nismo doznali.

Konon slavi koncil u Beauvaisu.

Vraćajući se odatle, sazvavši metropolite Reimsa, Sensa i Bourgesa te njihove sufraganske biskupe, proslavio je opći koncil u gradu Beauvaisu godinea 1116.a Gore navedeni Robert od Monta piše da je ovaj koncil proslavljen godine 1114., kao i Baronije, koji na više mjesta u 12. svesku hvali Kononovu postojanost protiv neprijatelja Apostolske Stolice. Nadalje, ovaj se koncil spominje u životopisu sv. Gotfrida 8. studenoga.

Naposljetku, dovršivši poslanstvo koje je u Jeruzalemu i po čitavoj Siriji obavio pod vrhovnim prvosvećenicimaa Kalistom ib Honorijem (c u čije je vrijeme bio), vrativši se u svoj zavičaj, grad Palestrinu, svoje sjedište, kad mu je duh pozvan k Bogu, 9. kolovoza počastio ga je grumenom svoga tijela godine Gospodnjed 1117.a Kalist II. izabran je za prvosvećenika godine 1119., 1. veljače, a umro 13. prosinca 1124.b Honorije II. naslijedio je Kalista, umro 14. veljače 1130.c Već je prije u vrijeme Paskala II. bio u Siriji. Ali i od Gelazija II. poslan u Njemačku, Konon je održao koncile u Kölnu i Fritzlaru, kako prenosi Baronije pod godinom 1118., broj 20.d Nije mogao umrijeti ove godine ako je obavljao poslanstvo pod Kalistom i Honorijem.

Moći koje je Konon donio u Arrouaise.

17 Različite moći u Arrouaiseu. 17. 7. svibnja godine od Kristova rođenja 4112. iz grada Rima donesene su u crkvu sv. Trojstva i sv. Nikole u Arrouaiseu moći blaženih mučenika Sebastijana, Hipolita i njegovih drugova; Četvorice okrunjenih; Felicisima; Agapita; Cecilije djevice; Julite; također od groba Gospodnjega; od jaslica Gospodnjih; rukom gospodina pape Paskala II. i gospodina Konona, biskupa kardinala grada Palestrine, koji je bio legat u Galiji, a poslije u čitavoj Siriji, nakon što je upravljao samostanom u Arrouaiseu.

Druge moći u Arrouaiseu.

b

18 Od svetoga Križa.b Sv. Ignacija. Od svete spužve. Sv. Lovre. Od stijene mjesta Kalvarije. Sv. Antuna. Sv. Augustina biskupa. Sv. Gangulfa.aa Sv. Monike. Sv. Kalista. Sv. Vedasta. Sv. Viktora mučenika. Sv. Ivana Krstitelja. Sv. Agate. Sv. Ivana Evanđelista. Sv. Margarete.c Sv. Andrije apostola.c Sv. Kastule. Sv. Jakova Mlađega. Sv. Kordule. Sv. Kristofora,d i mnogih drugih čija se imena ne znaju.a Pripovijeda se da je ove moći arrouaiseovski prior Walter donio iz Ostije u Arrouaise godine 1142. To će se ispitati 4. svibnja.b Raissius i naš Halloix u životopisu sv. Ignacija, 13. poglavlje, pišu da se ondje čuvaju dva rebra sv. Ignacija Antiohijskoga.c Raissius je naziva Kastula i kaže da je bila iz družbe sv. Uršule.d Zub sv. Apolonije, kako kaže isti Raissius.

Imena samostana koji su nekoć bili podložni samostanu u Arrouaiseu.

19 Opat Arrouaisea, glava svoga reda i generalni otac čitavoga svoga reda, ima 28 posebnih Crkava, naime:

Crkvu u Héninu. U Betlehemu u Njemačkoj. Bl. Marije u Boulogneu. U Phalempinu. Sv. Krispina u špilji u Soissonsu. Bl. Marije u Atreu. Sv. Vulmara u Boulogneu. Sv. Patrika u Irskoj. U Sissonneu. U Doux-Valu. U Beaulieuu. U Voormezeleu. Sv. Ivana u Chocquesu. Sv. Marije u Šumi. U Zonnebekeu. U Izvoru sv. Eligija. U Eekhoutu u Bruggeu. Bl. Nikole u Tournaiju. U Warnetonu. U Chaunyju. U Châtresu. Sv. Leodegara u Soissonsu. U Châtillonu. U Mareuilu. U Doudeauvilleu. U Clairefontaineu. Sv. Ivana u Valenciennesu. U Wrocławu u Poljskoj.a Ove samostane točnije izlaže Le Mire, a iz njega Pennotti: ali dvojicu ispuštaju, naime Voormezele i Chauny; jer premda ovoga imenuje Le Mire, ipak misli da je isti sa samostanom Izvora sv. Eligija. O pojedinima će se drugdje pružiti prilika govoriti, u raznim životopisima svetaca, osobito belgijskih.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

13. siječnja Kalendar godine