Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 13. siječnja

O bl. Heldemaru, pustinjaku, utemeljitelju Arrouaisea u Belgiji

DE B. HELDEMARO EREMITA FUNDATORE AROASIÆ IN BELGIO

U Belgiji je osobito već gotovo pet stotina i pedeset godina cvjetala na glasu svetosti kongregacija regularnih kanonika iz Arrouaisea, koju su oko godine 1090. osnovala trojica pobožnih muževa, prezbiteri Heldemar i Konon te laik Roger, na mjestu zvanom Arrouaise, odakle je i dobila ime. Arrouaise se nalazi na drugu milju od grada Bapaumea u Artoisu, a u puku se naziva Arouage ili Arouaise: ali kako je samostan u bjesnilu ratova između Belgijaca i Francuza češće bio razaran, mnogo je opao od prijašnjega sjaja.

Viguit sanctitatis opinione, in Belgio præsertim, a quingentis jam sere et quinquaginta annis, Aroasiensis Canonicorum regularium congregatio; quam tres viri religiosi Heldemarus et Conon Presbyteri, ac Rogerus laicus instituere circiter annum 1090, in loco Aroasia dicto, unde et nomen accepit. Sita est Aroasia altero lapide a Bapalma Artesiæ oppido, vulgoque Arouage, vel Arouaise, appellatur: sed, sævientibus inter Belgas et Francos bellis sæpius everso monasterio, multum a pristino splendore descivit.

2 Ustanovu Arrouaiseovaca preporučuje Jakov iz Vitryja, drevni i ugledni pisac, u djelu historia occidentalis, 23. poglavlje, ovim riječima: Postoje i drugi regularni kanonici koji se nazivaju iz Arrouaisea, zato što se prva opatija ove ustanove, koja je glava svih ostalih, tako zove, a smještena je u biskupiji Arras. Oni naime, zadržavajući temelj pravila bl. Augustina, da bi svoje tijelo s manama i požudama još čvršće razapeli, uklonili su meso iz svoje blagovaonice. Osim toga, ne služe se košuljama, nego noću u svojoj spavaonici počivaju u vunenim tunikama. Dodali su također i neke druge nužne i časne odredbe, razborito gradeći na spomenutom temelju i čuvajući se od prijetećih pogibelji. I budući da ništa više ne čuva krepost redovništva ondje gdje ima više kongregacija i samostana nego obzir prema jednomu poglavaru koji pod sobom upravlja različitim udovima i drži ih na okupu kao najviša i vrhovna glava, jednom se u godini sastaju pod prvim i glavnim opatom da proslave opći sabor, kako bi svi opati ovoga reda jednodušno, prema onome što vide da koristi redovništvu, ispravili što treba ispraviti, odrezali suvišno, ustanovili i dodali što treba nadodati, ili prema promjeni vremena ili prilika promijenili što treba promijeniti, te da se pri uvođenju novoga staro odbaci tako da se najdrevnije odredbe starih, to jest prve ustanove drevnih otaca, čvrsto i nepromjenjivo obdržavaju. Koliko naime glavni opat, marljivo pohodeći sam ili po prikladnim muževima svoje kćeri, to jest niže opatije, pruža potporu redovništvu da zbog nemara ne oslabi ili da zbog raspuštenosti oslabljeno stanje redovništva ne propadne, jasno je iz onih samostana i kongregacija koji, oviseći samo o jednome opatu i gledajući samo u jednoga poglavara, najčešće propadaju kad on propadne, jer nemaju odakle bi se drugdje poduprli. To kaže onaj koji dodaje i još više o tome zašto se pojedine zajednice redovnika ne mogu lako obraniti ako se ne sjedine u savez i društvo te kao jedno tijelo s drugima.

2 Commendatur Aroasiensium institutum a Jacobo de Vitriaco vetusto et gravi scriptore in historia occidentali cap. 23, his verbis: Sunt alii regulares Canonici, qui de Aroasia nuncupantur; eo quod prima hujus institutionis Abbatia, quæ caput est omnium aliarum, sic vocetur, in diœcesi Atrebatensi sita. Hi siquidem fundamentum regulæ B. Augustini retinentes, ut carnem suam cum vitiis, et concupiscentiis arctius crucifigerent, carnes a refectorio suo subtraxerunt. Camisiis insuper non utuntur, sed cum tunicis laneis nocte in dormitorio suo quiescunt. Quasdam etiam alias institutiones necessarias et honestas, supra prædictum fundamentum prudenter ædificantes, contra imminentia pericula sibi præcaventes, adderunt. Et quoniam nihil magis virtutem religionis conservat ubi plures sunt Congregationes et Conventus, quam respectus ad unum Superiorem, qui diversa sub se membra regit et continet, quasi summum et supremum caput; semel in anno sub primo et principali Abbate generale concilium celebraturi conveniunt, ut omnes unanimiter hujus ordinis Abbates, secundum quod religioni viderint expedire, corrigant gant corrigenda, resecent superflua, instituant, et addant quæ fuerint superaddenda, vel secundum temporum aut rerum mutationem, quæ fuerint commutanda commutent, et novis supervenientibus ita vetera rejiciantur, quod vetustissima veterum, prima scilicet antiquorum Patrum instituta, firmiter et invariabiliter observentur. Principalis siquidem Abbas filias suas, inferiores scilicet Abbatias, per se vel per viros idoneos studiose visitando, quantum religioni subministret fulcimentum, ne per negligentiam defluat, vel per dissolutionem status religionis enervatus corruat, ex his liquet conventibus et congregationibus, quæ ex uno tantum Abbate pendentes et uni soli Superiori intendentes, cum corruente plerumque corruunt, cum non habeant unde alias fulciantur. Hæc ille, qui et plura subjungit, quamobrem singulæ se tueri haud facile queant religiosorum hominum familiæ, nisi in fædus et societatem, quasique corpus unum cum aliis coalescant.

3 Robert od Monta, Sigebertov nastavljač, suvremenik Jakova iz Vitryja, pod godinom 4114. piše ovako: U gradu Beauvaisu Konon, legat Apostolske Stolice, slavi koncil. Taj je Konon jedan od onih redovnika koji su najprije provodili pustinjački život kod Truncum Berengera i postali začetnici reda iz Arrouaisea, koji red sve do danas cvjeta i raste.

3 Robertus de Monte Sigeberti continuator, Jacobi de Vitriaco æqualis, ad annum 4114 ita scribit: In civitate Belvacensi a Conone Sedis Apostolicæ Legato Concilium celebratur. Hic est Cono unus ex illis religiosis, qui eremiticam vitam apud Truncum Berenger primo duxerunt, et Arroasiani ordinis auctores extiterunt, qui ordo usque hodie floret et crescit.

4 Nadalje, o kreposti Arrouaiseovaca bio je nadaleko raširen dobar glas i prije vremena tih pisaca, tako da je sv. Lovro, nadbiskup Dublina, nagovorio svjetovne kanonike svoje Crkve da prihvate tu ustanovu, te ju je, koliko je bilo moguće, prihvatio i on sam. Tako piše anonimni pisac njegova životopisa, koji ćemo donijeti 14. studenoga.

Stoga je sveti i bogobojazni muž, ljubitelj čestitosti i revnitelj redovništva, uložio trud i marljivost da svjetovne klerike koji su u katedralnoj Crkvi u Dublinu bili postavljeni za kanonike, promijenivši ih nabolje prema unutarnjem i vanjskom čovjeku, preobrazi u regularne kanonike. I da bi to potvrdio vlašću vrhovnoga prvosvećenika, poslao je dvojicu svojih kanonika u Rim radi običaja i navike reda iz Arrouaisea, po kojima je ispunjena želja svetoga muža, te je postavio regularne pjevače da stoje oko oltara i hvale sveto ime Gospodnje, i dao je ljepotu u slavljima, a njihovim glasovima podario slatke napjeve. Da bi dakle bl. Lovro sigurno vojevao svome Gospodinu, uređujući izabrane vojnike duhovne borbe i naoružavajući se njihovim oružjem i znamenjima, uzeo je spomenuto odijelo regularnih kanonika i pravilo življenja te ga nastojao obdržavati. Jer je gotovo neprestano, kad god mu je bilo dopušteno, jeo s istim kanonicima u blagovaonici, na dužnim mjestima i u dužne sate obdržavao šutnju, gotovo svake noći ulazeći s njima u kor na jutarnju, zajedno s njima slavio bdjenja i pohvale Gospodnje. Znajući dakle da je napisano kako će bdjenje čestitosti istopiti tijelo, gorljiv u pobožnosti bdio je u molitvama i mrtvio svoje tijelo. Nakon završetka jutarnjih pohvala, kad bi ostali odlazili na počinak, on je sam ostajao u crkvi, iako ne uvijek sam, ipak kao samotnik, te je po običaju odlazio pred znamen Gospodnje muke, gdje je kao u zrcalu života promatrao mjedenu zmiju uzdignutu na drvu križa i njezinim slatkim spomenom ozdravljao od svojih slabosti, te je pjevao psalme Gospodinu sa strahopoštovanjem, i sad stojeći, sad sjedeći, a sad i prigibajući koljena, izgovarao čitav psaltir. Potvrdila su doista pobožna braća koja su češće od ostalih ustrajala u molitvama da je sveti muž sa spomenutim križem vodio najslađi razgovor, o kojemu se spominju mnoga čudesa i koji se od davnih vremena pohodi s velikim štovanjem hodočasnika. Kad bi pak svanuo dan, izlazio je na groblje i ondje neko vrijeme šetajući pjevao preporuku vjernih pokojnika. Živio je sv. Lovro u 12. stoljeću, a u popis svetaca uvrstio ga je Honorije III. godine 1225.

4 Ea porro de Aroasiensium virtute late vulgata erat fama, etiam ante horum Scriptorum ætatem, ut S. Laurentius Dubliniensis Archiepiscopus Ecclesiæ suæ secularibus Canonicis ut id susciperent institutum persuaserit. idque qua licuit ipse quoque susceperit. Ita ejus vitæ, quam 14 Novemb. dabimus, auctor anonymus.

Ideo vir sanctus et timoratus, honestatis amator, et zelator religionis, operam dedit et industriam, ut clericos seculares, qui in Cathedrali Ecclesia Dublinensi fuerant instituti Canonici, secundum interiorem et exteriorem hominem commutatos in melius in regulares Canonicos transformaret. Et ut hoc ipsum summi Pontificis auctoritate confirmaret, duos de suis Canonicis misit Romam, propter usum et consuetudinem Arroacensis ordinis, per quos sancti viri desiderium adimpletum est, fecitque regulares stare cantores circa altare ut laudarent nomen sanctum Domini, et dedit in celebrationibus decus, et in sonos eorum dulces fecit modulos. Ut igitur

B. Laurentius suo Domino securus militaret, spiritualis certaminis milites electos ordinans, armis eorum et signis se muniens, habitum prædictum regularium Canonicorum, et vivendi normam suscepit, et studuit observare. Nam pene continue dum ei licebat, cum eisdem Canonicis in refectorio comedebat, locis et horis debitis silentium observabat, ad matutinas singulis fere noctibus chorum cum eisdem intrans una cum eis vigilias, et laudes Domini celebrabat. Sciens igitur scriptum, quia vigilia honestatis tabefaciet carnes, devotione fervens vigilabat in orationibus, et attenuabat carnem suam. Finitis enim laudibus matutinis, pausatum euntibus ceteris, ipse in ecclesia remanebat, etsi non semper solus, tamen ut solitarius, et ibat ex consuetudine ante signum Dominicæ passionis, ubi velut in speculo vitæ contemplabatur serpentem æneum elevatum in stipite crucis, et ejus dulci memoria sanabatur a languoribus suis, psallebatque Domino cum tremore, et nunc stando, et nunc sedendo, nunc etiam flectendo genua, totum psalterium resonabat. Affirmatum est equidem a fratribus religiosis, qui præ ceteris frequentius orationibus insistebant, quod vir sanctus cum cruce prædicta dulcissimum habebat colloquium, de qua multa mirabilia memorantur, quæ magna peregrinorum veneratione a multis temporibus frequentatur. Facto vero die exibat in cæmiterium, et illic aliquantisper deambulans commendationem defunctorum fidelium percantabat. Vixit S. Laurentius seculo 12 relatus in album Sanctorum ab Honorio III, an. 1225.

5 O istoj kongregaciji govore mnogi od novijih pisaca: Johannes Molanus u Natal. SS. Belgii pod 4. svibnja; Aubert Le Mire u Originibus Canonicorum regularium, 10. i 26. poglavlje, te u Chronico; Christianus Massaeus, 16. knjiga Chronicor; Guillaume Gazet u francuskoj, a naš Heribert Rosweyde u nizozemskoj crkvenoj povijesti Belgije; Ferry de Locre u Chronico Belgico; Gabriele Pennotti u historia Canonicorum regularium, 2. knjiga, 38. i 62. poglavlje.

5 De eadem congregatione agunt plurimi e recentioribus: Joannes Molanus in Natal. SS. Belgii ad 4 Maii. Autbertus Miræus in Originibus Canonicorum regularium cap. 10 et 26, et in Chronico. Christianus Masæus lib. 16 Chronicor. Guilielmus Gazæus in Gallica, et Heribertus Rosweydus noster in Teutonica Belgii Ecclesiastica historia. Ferreolus Locrius in Chronico Belgico. Gabriel Pennottus in historia Canonicorum regularium lib. 2, cap. 38 et 62.

6 Rođendan Heldemara, koji je s Kononom, kasnijim kardinalom, prvi ustanovio tu kongregaciju, na ovaj dan ovako bilježi Filippo Ferrari: Na ovaj dan spomen bl. Heldemara, utemeljitelja samostana u Arrouaiseu. Blaženim ga također nazivaju Gazet i Arnold Raissius u Auctario ad Molani Natales. Navodi se i u Fastis Sanctorum Rosweydea, koji je vlastitom rukom prepisao njegov životopis iz spomenika samoga samostana u Arrouaiseu, ili radije, kako se čini, predgovor knjige povelja o posjedima i povlasticama nekoć darovanima istomu samostanu. U njemu se također naziva svetim u naslovu epitafa.

UTEMELJENJE SAMOSTANA U ARROUAISEU, iz vjerodostojnoga rukopisnog kodeksa.

Budući da se malobrojnost ljudskih dana brzo završava, i život je čovjekov na zemlji poput vojevanja onih koji se na polju ovoga svijeta bore kroz slijed vremena, hrabra i slavna djela ostaju posve nepoznata te zbog kratkoće vremena i njegova lakoga prolaza (od kojega ništa ne trči brže) iščezavaju ako se, zapisana trajnim slovima, nečijim marom ne prenesu u sjećanje potomaka. Jer dok prema onoj pjesničkoj izreci vrijeme sve odnosi, a zaborav, drsko nasrćući na prolazne stvari, guta u trbuhu svoje proždrljivosti sve što se među ljudima događa, jedino se pismo muževno njemu suprotstavlja, naprežući protiv njega sve svoje snage, ovjekovječuje sretnu uspomenu i, postižući da ništa ne može iščeznuti, sve što prenosi budućim naraštajima neprestano prikazuje kao da je sadašnje. Imajući dakle pred očima taj razlog, pobožni i Bogu predani muževi, koji ostavljajući svijet i ono što je u svijetu radi Kristova imena te čineći zajedničkim sve što su posjedovali, slijede raspetoga Gospodina noseći svoj križ za Kristom, držeći sva vremenita dobra ne iz privrženosti nego u uporabi nužde, običavaju prihvaćati ono što može dostajati za njihove i braćine potrebe. I da ne bi ni za trenutak bili ometani od vrhunca razmatranja i najboljeg dijela Marijina, nastoje brigu Martinu povjeriti nekima od svojih. Jer dok se s više naklonosti naslađuju Rahelinim zagrljajima, kod Lije se gnušaju jedino slabosti očiju, ali ne i plodnosti utrobe: no budući da prečesto slušaju Krista kako govori: Da ste od svijeta, svijet bi svoje ljubio; ali budući da niste od svijeta, zato vas svijet mrzi, od sinova ovoga svijeta trpe neprestani progon upravo u posjedovanju vremenitih dobara koja imaju od svijeta i koja su od svijeta. Da bi obuzdali njihovo nasrtanje, nastoje pismenom potvrdom sačuvati ono što su posjedovali i prenijeti to u sjećanje potomaka da tijekom vremena ne iščezne. Također, da bi isukali duhovni mač protiv onih koji su ih napali zbog onoga što posjeduju od darežljivosti kraljeva i knezova ili od prinosa vjernika, pozivaju Kristove namjesnike te se za potvrdu onoga što im je darovano osiguravaju pismenim ispravama kako manjih tako i dijecezanskih biskupa, urešenima bulom ili pečatom. Ali budući da ima toliko povlastica i darovatelja i potvrditelja koliko i milostinja, činilo se ne bez razloga prikladnim nekim crkvenim poglavarima sve sabrati u jednu zbirku, da se isprave ili pečati ne bi oštetili dok se nose, otvaraju i čitaju, te da bi čitatelji, kad sve vide sabrano na jednome mjestu, lakše mogli prepoznati i čvršće zapamtiti što odgovara kojemu poslu i kako potvrda odgovara darovanome.

6 Natalem Heldemari, qui cum Canone, dein Cardinale, eam congregationem primus instituit, hoc die ita consignat Philippus Ferrarius: Hac die memoria B. Heldemari, fundatoris cœnobii Aroasiensis. Beatum quoque appellat Gazæus et Arnoldus Raissius in Auctario ad Molani Natales. Recensetur et in Fastis Sanctorum Rosweydi, qui sua manu vitam illius ex monumentis ipsius Aroasiensis monasterii descripserat, sive potius, ut apparet, præfationem libri diplomatum de fundis et privilegis eidem monasterio olim donatis. In ea quoque Sanctus appellatur in titulo Epitaphii.

FUNDATIO MONASTERII AROASLÆ, Ex fide digno codice MS.

Quoniam paucitas dierum hominum finitur brevi, et quasi militia est vita hominis super terram, in hujus mundi campo pugnantium per temporum successiones, gesta fortia et præclara penitus ignorantur, et pro brevitate temporis, facili ejus transitu (quo nihil excurrit velocius) elabuntur, nisi tenacibus exarata litteris, ad posterorum memoriam alicujus industria transferantur. Cum enim juxta illud poeticum, Ætas omnia ferat; et procaciter insistens transeuntibus oblivio, quidquid apud homines agitur, ventre suæ capacitatis absorbeat; sola viriliter ei se opponens, et adversus eam, quidquid habet virium, exerens, felicem memoriam scriptura perpetuat; et ne quid elabi possit obtinens, quidquid transferiret supervenientibus generationibus, quasi præsens sit jugiter, repræsentat. Hujus igitur rationis intuitu religiosi et Deo dediti viri, qui mundum, et ea quæ in mundo sunt, pro Christi nomine relinquentes, et quidquid possederunt commune facientes, Crucifixum Dominum, crucem suam post Christum bajulando, sequuntur, temporalia cuncta non affectu, sed in usu necessitatis habentes, ea quæ ad suam fratrumque necessitates sufficere possint, admittere solent. Et ne a contemplationis arce et optima parte Mariæ nec puncto temporis disturbentur, Marthæ sollicitudinem quibusdam de suis delegare student. Quia cum Rachelis amplexibus affectuosius delectentur, solam in Lia oculorum lippitudinem, non autem secunditatem ventris abhorrent: sed quia Christum audiunt persæpe loquentem: Si de mundo fuissetis, mundus quod suum erat diligeret; nunc autem quia de mundo non estis, propterea odivit vos mundus; a mundi filiis in possessione dumtaxat temporalium, quæ de mundo habent, et mundi sunt, persecutionem continuam patiuntur. Ad quorum reprimendam instantiam ea quæ possederunt litterarum stipulatione servare, et, ne processu temporis elabantur, ad posterorum memoriam transferre nituntur. Ad exerendum etiam spiritualem gladium adversus eos, qui supra his, quæ de munificentia Regum et Principum, vel oblationibus fidelium possident, ipsos impetierunt, Christi vicarios adsciscunt, et ad confirmationem sibi collatorum, tam minorum quam diœcesanorum Pontificum litteralibus instrumentis, bulla vel sigillo ornatis, se muniunt. Sed quia tam conferentium, quam confirmantium tot sunt privilegia, quot eleemosynæ, non abs re visum est, quibusdam Ecclesiarum Prælatis in unum corpus cuncta redigere, ne dum feruntur, exploduntur, leguntur, instrumenta vel sigilla rumpantur: et ut legentes dum in unum omnia collecta perspexerint, quid cui negotio conveniat, quomodo collatis confirmatio respondeat facilius agnoscere et tenacius retinere possint.

2 Potaknut dakle njihovim primjerima, ja, najmanji od svih službenika Crkve, nedostojni sluga braće iz Arrouaisea, nastojao sam u jednu zbirku sabrati sve što je kod nas bilo napisano a odnosi se na posjede ove Crkve. I da bi lakše našao što želiš, smatrao sam dostojnim samu zbirku razdijeliti po pojedinim poglavljima i ta poglavlja s njihovim brojevima staviti na početak ovoga djela. Sviđa mi se pak u ovom predgovoriću malo se udaljiti i izložiti o vremenu utemeljenja i zaslugama utemeljitelja ove Crkve ono što sam saznao iz pripovijedanja naših starijih, te preporučiti sjećanju budućih naraštaja pod kojima je također poglavarima i pastirima ili zaštitnicima ovaj dom cvjetao sve do ovih naših vremena.

2 Horum igitur provocatus exemplis, Ego omnium ministrorum Ecclesiæ minimus, Fratrum Aroasiensium servus indignus, cuncta, quæ apud nos scripta erant, ad possessiones hujus Ecclesiæ pertinentia, sub uno corpore colligere studui. Et ut facilius invenias, quod volueris, ipsum corpus per singula capitula distinguere, et distincta cum suis numeris in principio hujus operis afficere, dignum duxi. Libet autem in hac præfatiuncula paullulum evagari, et de tempore foundationis, et meritis fundatorum hujus Ecclesiæ, quæ a majoribus nostris relatione didici, rationem reddere: sub quibus etiam Præsulibus et Pastoribus sive Patronis, domus ista usque ad hæc tempora nostra viguerit, futurorum memoriæ commendare.

POGLAVLJE I. Položaj samostana u Arrouaiseu.

CAPUT I. Situs monasterii Aroasiæ.

Ovo mjesto, dakle, podignuto uz javnu cestu i smješteno u šumi koja se zove Aridagamantia (koja se šuma u to vrijeme neprekinuto protezala od utvrde zvanea Dusta sve do rijekeb Sambre), nekoć je bilo razbojnička špilja: odakle ga neki u puku nazivaju i Truncum Berengarii po poglavici razbojnika istoga imena, zato što pripovijedaju da su njegovi pratioci nakon njegove smrti običavali pred deblo koje su bili izdubili dovoditi svakoga koga bi zarobili, a unutar njega jedan bi od njih, govoreći kao tobože sam Berengar, zarobljenicima određivao svotu otkupnine koju nikomu nije bilo dopušteno umanjiti niti promijeniti.

Hic itaque locus super stratam publicam constitutus in silva, quæ dicitur Aridagamantia situs, (quæ quidem silva a castro, quod dicitur a Dusta, usque ad fluviumb Sambre tunc temporis continua protendebatur;) olim spelunca latronum fuerat: unde et hunc quidam Truncum Berengarii ab ejusdem nominis latronum Principe vulgo denominant, pro eo quod post mortem ejus solitos esse ferunt satellites illius, trunco, quod cavaverant, captos a se quoslibet præsentare; infra quod quidam ex ipsis, quasi idem Berengarius loquens, summam captivis redemptionis imponebant, quam nulli minuere vel mutare liceret.

4 Ali uc povijesti muka Iraca Luglija i Luglijana,d čija se tijela časte u crkvi kod utvrde koja se zove Montdidier, jasno piše da su ti isti sveci, prolazeći ovim krajevima, rukama bezbožnika, to jest spomenutoga Berengara i njegove braće Bovona ie Helcelina te njihovih suučesnika, bili ovjenčani mučeništvom. No budući da se tvrdi da je taj zločin počinjen u kraju Thérouannea, jasnije je od svjetla da su isti bezbožnici ne samo u ovom mjestu nego i u susjednim mjestima unaokolo, a osobito trčeći nadaleko i naširoko javnim cestama, dokle god im je bilo dopušteno, vršili i produljivali svoju zlobu.a Ferry de Locre objavio je početak ovoga životopisa iz rukopisnih spomenika samostana u Arrouaiseu i ovdje čita Enera, što je francuski gradić između Bapaumea i Corbieja.b Locre ima Sombræ. To je Sabis, pučki Sambre, koji izvire iznad grada Landreciesa u Hainautu, a ulijeva se u Meuse kod grada Namura.c Koju ćemo donijeti 23. listopada.d Ovo je ispustio Locre. Njihove se moći čuvaju u gradu Lillersu.e Locre ima Hescelini. U povijesti sv. Luglija i Luglijana (osim ako nije pogreška zbog nemara prepisivača) naziva se Escelmus.

4 Sed inc historia passionum Luglii et Lugliani Hybernensium,d quorum corpora apud castrum, quod Mons Desiderii dicitur, in ecclesia venerantur, perspicue scriptum legitur, quod iidem Sancti per has regiones transeuntes, per manus impiorum, prædicti videlicet Berengarii, et fratrum suorum Bovonis ete Helcelini, et eorum complicum fuerint martyrio coronati. Sed quia hoc scelus in pago Teruanensi fuisse asseritur perpetratum, luce clarius apparet eosdem impios, non in hoc tantum loco, sed et in finitimis circumquaque locis, et maxime per stratas publicas longe lateque dicurrentes, quamdiu licuit, suam exercuisse et protelasse malitiam.

a Locrius hujus vitæ exordium ex Aroasiensis cænobii MSS. monumentis edidit, et hic legit Enera, quod oppidum est Francorum inter Bapalmam et Corbeiam.
b Locr. Sombræ. Sabis est, vulgo Sambre, qui supra Landericiacum Hannonix oppidum oritur, misceturque Mosæ ad Namurcum civilatem.
c Quam dabimus 23 Octob.
d Hac omissa sunt a Locrio. Reliquiæ eorum in Lilleriensi oppido asservantur.
e Locr. Hescelini. In SS. Luglii et Lugliani historia (nisi mendum sit ab incuria librarii) Escelmus dicitur.

POGLAVLJE II. Ustanovljenje istoga po Heldemaru i Kononu.

CAPUT II. Institutio ejusdem per Heldemarum et Cononem.

Nakon mnogo godina koje su tako protekle, u ovom još uvijek razbojništvima i zasjedama punom mjestu, u biskupiji Cambrai i na granici grofovija Flandrije i Vermandoisa, oko godine Gospodnjega utjelovljenjaa 1090., kako smo najpouzdanije mogli pronaći, trojica pustinjaka okupljena u ime Trojstva (da ondje gdje je obilovao grijeh još više obiluje i milost) podižu sebi ćeliju za služenje Gospodinu te grade molitvenicu u čast Presvetoga Trojstva i sv. Nikole biskupa, o kojemu su se zbog njegovab nedavnoga prijenosa tada po svijetu širila česta čudesa; a njezin krov i zidove zatvaraju i prekrivaju vrijeskom i lišćem ili grančicama.

Post multos itaque decursi temporis annos, in hoc adhuc loco latrociniis et insidiis pleno, in Episcopatu Cameracensi, et confinio Flandrensis et Veromandensis Comitatus, circa annum Dominicæ Incarnationis a MXC, ut certius invenire potuimus, in Trinitatis nomine congregati Eremitæ tres (ut ubi abundavit delictum, superabundaret et gratia) cellam sibi ad serviendum Domino statuunt, oratoriumque in honore S. Trinitatis et S. Nicolai Pontificis, cujus exb recenti translatione crebra tunc per orbem evulgabantur miracula, construunt; tectumque ejus, et parietes myricis et foliis, sive ramusculis claudunt et contegunt.

6 Prvi od njih imenom Heldemar, rodom iz Tournaija, a drugi Konon, podrijetlom Nijemac, obojica izvrsni svetošću, službom prezbiteri, a zavjetom kanonici, s bratom laikom Rogerom, rođenim u obližnjem seluc Tranloy, polažu ovdje temelje kanoničkoga reda i ne bojeći se razbojničkih zasjeda (jer se pravednik pouzdaje kao lav) svojom vjerom i nevinošću, ali i tjelesnom nazočnošću čine sigurnima usred zasjeda i sve prolaznike. Pripovijeda se da su dvojica od njih, naime Heldemar i Konon, u Engleskoj, kamo ih je bila privukla briga za učenje, uzeli odijelo kanoničkoga reda te pod engleskim kraljemd Vilimom i najpobožnijom kraljicom Matildom obnašali službu njihovih kapelana.
(R:c Izr 28, 1.)

6 Horum primus Heldemarus nomine, Tornacensis genere; alter vero Cono gente Teutonicus; ambo sanctitate præstantes, officio Presbyteri, professione Canonici, cum fratre Rogero laico de proxima villulac Tranloy nato; religionis hic Canonicæ fundamenta jaciunt, et non timentes latronum insidias (quia justus ut leo confidit) omnes etiam transeuntes sua fide et innocentia, sed et corporali præsentia securos inter insidias reddunt. Ex his duos, Heldemarum videlicet et Cononem, in Anglia, ad quam eos studendi cura taxerat, ferunt Canonicæ religionis habitum suscepisse, et sub Rege Anglorumd Guilielmo, et Regina Mathilde religiosissima, Capellaniæ ipsorum officium tenuisse.
c Prov. 28. 1.

7 Ali kad su prezreli kraljevske udobnosti, želeći, pošto su se oprostili od Engleza, iz pobožnosti pohoditi zagovore svetaca, pronašavši ovdje spomenutoga laika koji je često sam prebivao u pustinji, iz želje za dragom samoćom za kojom su dugo žudjeli, prionuše uza nj. Kakav je i koliki od njih bio Heldemare po dobi i zasluzi, kako je kao siromašan duhom i nedužan djelom prezreo sva vremenita dobra i malo ili ništa zemaljskoga posjedovao niti htio ovdje steći za posjedovanje, kako se također, kako pripovijedaju, proslavio znacima čudesa i za života i poslije smrti, te kako je odbio ponuđeni mu priorat kanonika Crkve u Vermandoisu: budući da to zahtijeva zasebnu knjižicu, radije sam prešutio negoli da, dotičući to sažeto jer sam pozvan na drugo, kažem malo ili nešto nedostojno tako velika muža.a Ta je godina izražena ovim dvostihom: Anno milleno Domini deciesque noveno, Norma Berengarii Trunco nova cœpit haberi.b Godine 1087. tijelo sv. Nikole doneseno je u Bari u Apuliji, kao što ćemo reći 9. svibnja.c Locre ima Transloy.d To je Vilim I. Normanski, koji je godine 1066. zauzeo Englesku, a umro 9. rujna 1087.e Čini se da nedostaje primus.

7 Sed cum Regum mollia contempsissent, dum valedictis Anglis suffragia Sanctorum devotionis gratia vellent invisere, prædicto laico hic invento, qui saepe solus inhabitabat eremum, ex desiderio gratæ solitudinis, quam diu concupiverant, adhaesisse. Quorum Heldemaruse ætate et merito qualis et quantus fuerit, quomodo pauper spiritu, et innocens actu, temporalia cuncta contempserit, parumque vel nihil terrenum possederit, vel possidendum hic acquirere voluerit; quomodo etiam signis miraculorum, ut ferunt, et in vita et post mortem claruerit, quomodo Prioratum Canonicorum Viromandensis Ecclesiæ sibi oblatum refutaverit, quia hæc proprium expetunt libellum, malui reticere, quam summatim tangens, pro èo quod ad alia vocor, pauca aut non digna tanto viro dicere.

a Is annus hoc disticho expressus, Anno milleno Domini deciesque noveno, Norma Berengarii Trunco nova cœpit haberi.
b Anno 1087, corpus S. Nicolai Barium Apuliæ allatum est, ut 9 Maii dicemus.
c Locr. Transloy.
d Hic est Guilielmus I, Normannus, qui anno 1066 Angliam occupavit, obiit an. 1087, 9 Sept.
e Videtur deesse primus.

POGLAVLJE III. Odvajanje biskupije Arras od Cambraija.

CAPUT III. Divisio Atrebatensis Episcopatus a Cameracensi.

U isto je vrijeme Crkva doista trpjela od teškoga raskola, dok je vrhovni prvosvećenika Urban čuvao odredbe svoga prethodnikab Grgura Sedmoga, koji je izopćio sve laike koji crkvene osobe uvode u službu prstenom i štapom, te zapovijedao da se one čvrsto obdržavaju po čitavom latinskom svijetu. I budući da, kad boli glava, običavaju boljeti i ostali udovi, i sama je Crkva u Cambraiju, nakon smrti svoga biskupac Gerarda, zbog dvojice, to jestd Walchera i Manaseja, koji su se otimali za biskupiju, bila teško uzdrmana sve do pokolja i ubojstava. Ugrabivši pak odatle priliku,e klerici iz Arrasa, uz naklonost Gvida, nadbiskupaf Limogesa, i francuskoga kraljag Filipa, pristupe vrhovnomu prvosvećeniku Urbanu i po njegovoj ruci, dok je Cambrai šutio, daju da im se godine Gospodnjei 1093. za biskupa zaredi neki Lambert izh Guînesa, te su, pošto je njihova Crkva izuzeta ispod vlasti Cambraija, odsada s povlasticama svoje slobode počeli uživati vlastitoga biskupa; odakle se i dogodilo da je, kad su župe biskupije s obiju strana razdijeljene,k Rocquigny, matična crkva ovoga mjesta, ostala unutar granica Arrasa.a Urban II., posvećen 12. ožujka 1088., umro 29. srpnja 1099.b Bl. Grgur VII., posvećen 22. travnja 1073., umro 25. svibnja 1085. Sljedeće godine, na dan Duhova, izabran je nasljednik Viktor III., umro 16. rujna 1087.c Gerard II., biskup Cambraija i Arrasa, umro je u kolovozu 1092.d Naziva se Gualcherus u rukopisnom primjerku Sigebertove kronike iz Lobbesa, a u Le Mireovu izdanju Gualterus.e Iz drevnoga popisa pokrajina jasno je da je Arras jednako kao i Cambrai nekoć imao vlastitoga biskupa. Ali kad su barbari opustošili Galiju, smatra se da su obje stolice dugo bile bez poglavara, te su naposljetku zajedno povjerene sv. Vedastu; onaj koji ga je treći po redu naslijedio, Vedulf, prenosi se da je svoje sjedište učvrstio u Cambraiju, tako ipak da je Crkva u Arrasu pod svojim naslovom uvijek imala dvojicu arhiđakona i da su se biskupski čini te biskupije obavljali samo u njoj. Tako otprilike iz Thouova rukopisa navodi Claude Robert. Kako su pak ishodili posebnoga biskupa, opširno spominje Locre u Chronico pod godinom 1095.f Rosweyde je smatrao da treba čitati Remorum, jer je očito znao da Limoges nema nadbiskupa niti se ta stvar tiče njihova biskupa, nego metropolita Druge Belgije u Reimsu. Ali u Reimsu tada nije stolovao nikakav Gvido, nego Rainald, koji u toj parnici toliko nije bio sklon Arrasu da je čak i na zapovijed prvosvećenika odbio posvetiti Lamberta. Tada je pak Crkvom u Limogesu upravljao Gvido od Lorona, koji se možda pokazao zaštitnikom Arrasa kod kralja ili prvosvećenika.g To je Filip I., koji je vladao Francima od godine 1060. do 1108. Što je u tom poslu učinio, ne iznosi Locre, koji navodi pismo pape Urbana Robertu, grofu Flandrije (čija je sestra bila udana za Filipa), u kojemu mu čestita novo dostojanstvo njegove pokrajine zbog obnove te biskupske stolice.h Vara se dakle Jakov iz Guisea koji ga podrijetlom čini iz Lillea. Drugi smatraju ne samo da je rodom iz grada Guînesa, nego i iz slavne obitelji grofova od Guînesa. Bio je slušatelj Iva iz Chartresa i kantor Crkve sv. Petra u Lilleu.i Tek godine 1093., i to da ga je u Rimu zaredio sam Urban, piše Locre.k To je selo u blizini Arrouaisea koje se niže u 3. poglavlju naziva Rochini, a u povlastici biskupa Lamberta Rochennies, kod drugih Rocquennies.

Epodem sane tempore gravi schismate laborabat Ecclesia, dum summus Pontifex a Urbanus, et prædecessoris suib Gregorii septimi, qui laicos omnes personas Ecclesiasticas per annulos et baculum investientes excommunicaverat, decreta servaret, et per totam latinitatem firmiter observari præciperet. Et quia dolente capite solent et cetera membra dolore, ipsa quoque Cameracensis Ecclesia, defunctoc Gerardo Episcopo suo, per duosd Walcherum scilicet et Manassen, qui de Episcopatu contendebant, graviter usque ad cædes et homicidia disturbatur. Hinc vero occasione captae Atrebatenses Clerici, favente sibi Widonef Lemovicorum Archiepiscopo, et Francorum Regeg Philippo, summum Pontificem Urbanum adeunt, et per ejus manum Cameraco tacente quemdam Lambertumh Guisnensem, anno Domini i MXCIII Episcopum sibi ordinari faciunt, et Ecclesia sua a dominio Cameracensis exempta, cum suæ libertatis privilegiis suo deinceps Episcopo gaudere cœperunt; unde et parochiis Episcopatus utrimque recisis, k Rochenias hujus loci matrem Ecclesiæ, infra terminos Atrebatensium contigit remanere.

a Urbanus II, consecratus iv Id. Martii 1088, obiit iv Kal. Aug. 1099.
b B. Gregorins VII, consecratus x Kal. Maii 1073, obiit 25 Maii 1085. Anno sequenti, die Pentecostes electus est successor Victor III, obiit xvi Kal. Oct. 1087.
c Gerardus II, Cameracensis et Atrebatensis Episcopus obiit n Aug. 1092.
d Gualcherus appellatur in Lobiensi MS. exemplari chronici Sigeberti; in editio ne Miræi Gualterus.
e Ex antiqua Notitia provinciarum constat Atrebates xque ac Cameracenses proprium olim habuisse Episcopum. Sed cum vastatæ a'barbaris Galliæ essent, utraque Sedes diu caruisse Antistite existimatur, ac tandem S. Vedasto simul commissa; cui qui tertio loco successit Vedulphus, is domicilium fixisse Cameraci traditur, ita tamen ut Atrebatensis Ecclesia suo titulo duos semper habuerit Archidiaconos, et non nisi in ea illius diæcesis Episcopalia tractarentur. Ita fere ex MS. Thuani Cl. Robertus. Quomodo vero peculiarem Episcopum impetrarint, fuse commemoral Locrius in Chronico ad an. 1095.
f Existimabat Rosweydus legendum Remorum; quod scriet nimirum Lemovices non habere Archiepiscopum, neque ad eorum Episcopum eam rem perlinere, sed ad Remensem Belgicæ secundæ Metropolitanum. At Remis nullus tum Wido sedit, sed Baynoldus, dus, qui Atrebatensibus adeo non savit in hac caussa, ut etiam jubente Pontifice abnuerit Lambertum consecrare. Regebat vero tum Lemovicensem Ecclesiam Guido de Loron, qui fortassis patronum se Atrebatensibus præbuit apud Regem aut Pontificem.
g Hic Philippus I, ab anno 1060, ad 1108, Francis imperavit. Quid hoc in negotio egerit, non prodit Locrius, qui litteras recitat Urbani Papæ ad Robertum Flandriæ Comitem (cujus soror nupta erat Philippo) ei novam suæ provinciæ ex restituta hac Episcopali Sede dignitatem gratulantis.
h Fallitur ergo Jacobus Guistius, qui patria Insulensem facit. Alii existimant non solum Ghisnis oppido oriundum, sed ex illustri Ghisnensium Comitum familia. Fuerat Ivonis Carnotensis auditor, Cantor Ecclesiæ S. Petri Insulis. i Non nisi 1093, et ab ipso quidem Urbano Romæ ordinatum scribiti Locrius. k Vicus est Aroasiæ propinhuis, qui infra cap. 3, Rochini appellatur, et in privilegio Lamberti Episcopi Rochennies, aliis Rocquennies.

POGLAVLJE IV. Smrt sv. Heldemara.

CAPUT IV. Mors S. Heldemari.

Dok je dakle u Arrasu biskupovao Lambert, svete uspomene Heldemar bi smrtno ranjen od nekoga samo po imenu klerika koji se pretvarao da će s njima služiti Bogu, pošto je ovaj najprije ubio nedužnoga laika Rogera. On je ipak potpuno oprostio ubojici i molio Gospodina za njega, štoviše želio mu je pružiti i cjelov da je bio nazočan, te pošto se poslije nikada nije posve oporavio, unutar godine dana, kao zaslužni borac, 13. siječnja svlačeći čovjeka prenosi se u bolji život.

Episcopante igitur Atrebati Lamberto, sanctæ memoriæ Heldemarus a quodam nomine tenus Clerico, qui se cum eis Deo serviturum simulaverat, interfecto prius ab ipso innocente Rogero laico, lethaliter vulneratur. Ipse tamen homicidæ plene indulgens, et pro eo Dominum rogans, imo et osculum, si præsens esset, offerre cupiens, nunquam postea curatus ad plenum, infra annum tamquam emeritus Idibus Januariis hominem exuens ad meliora transfertur.

NATPIS NA GROBU SV. HELDEMARA, UTEMELJITELJA samostana u Arrouaiseu.

EPITAPHIUM S. HELDEMARI FUNDATORIS Cænobii Aroasiensis.

Koga pokriva ovaj kamen, bio je ures našega svijeta, Marta radom za stado, a duhom Marija za sebe. Snažan duhom, moćan djelom i blistav znamenjima, prezirući najniže i težeći jedino za najvišim. Utemeljujući ova mjesta, Heldemar ih rosonosno natapa spasonosnim daždom, premda su prije bila suha. Ovdje probodenih sljepoočnica željezom nečista razbojnika, mučenik postiže nagrade mučeništva. 13. siječnja daje mu Bog život bez kraja, počinak bez truda i dan bez noći. Sveti Heldemare, prezbitere i pustinjače, moli za nas.

Konon proširuje Arrouaise zgradama i posjedima.

Nasljednik i baštinik njegove zasluge i mjesta Konon, koji se zove i Hugon, podrijetlom Nijemac, ubrzo okuplja drugove, doduše malobrojne, ali obdarene pobožnošću. I budući da se čestitošću i pobožnošću isticao nad svima, time stječe ljubav uglednih i čestitih ljudi. Odakle mu spomenuti Lambert, biskup Arrasa, godine Gospodnjega utjelovljenja 1117. daruje u trajni posjed čitavu župu Rocquigny s povlasticoma slobode. Mnoge također posjede koji graniče s ovim mjestom daruju kaštelan i slobodni građani Péronnea. Mjesto zvano Margelles, s vodama i pašnjacima koji mu pripadaju, daruje Odon od Hama, a na njegovu molbu Balderik, biskup Noyona, dopušta mu da ondje sagradib molitvenicu.

12 Pošto je dakle srušena drvena molitvenica, marom časnoga Konona na ovome se mjestu gradi kamena crkva te je godine Gospodnje 1106., 23. rujna, uz dopuštenje i na molbu Lamberta, biskupa Arrasa, posvećujuc Gotfrid, biskup Amiensa, id Ivan, biskup Thérouannea. Kad su ga redovnici sv. Kventina s brda teško napadali zbog njegova groblja i htjeli ga posve otjerati se aloda koji su tada obojici bili zajednički i nepodijeljeni, oslonivši se tada na savjet i pomoć čestitih ljudi koji su se ondje zatekli, poziva ih pred Apostolsku Stolicu; te povjerivši brigu o svome siromašnom domu svome prisnom prijatelju Riheru, prioru izf Licquesa, radi toga pozvanomu iz svoga samostana, moli papu Paskala, koji je naslijedio Urbana, zatečenoga ug Troyesu, za oslobođenje svoga groblja, te što moli, to i dobiva i potvrđuje.

13 Vrativši se s apostolskom povlasticom i slobodom svoga groblja koju je po nalogu vrhovnoga prvosvećenika ishodio od redovnika, nakon kratkoga vremena, pošto je ovdje sve uredio, pohita natrag u Rim vrhovnomu prvosvećeniku koji mu je bio zapovjedio da se vrati k njemu. Vrhovni ga je prvosvećenik zadržao uza se i, dovoljno prokušana kako zaslugom života tako i naukom, po savjetu braće zaredio u gradu Palestrini (udaljenom od grada Rimah trideset i tri milje) za svoga pomoćnogai kardinala biskupa. Poslije toga on ga također prije ostalih kardinala izabire da bude legat Apostolske Stolice po galiskim pokrajinama.a Ovu povlasticu navodi Locre, izdanu na sinodi u Arrasu godine 1097., u kojoj Lambert piše Kononu ovo: Naime, tvojim dolaskom i dolaskom blage uspomene gospodina Heldemara, tvoga učitelja i susvećenika itd.b Rosweyde je bio napisao ab Alderico. Ali nismo pronašli nijednoga biskupa Noyona toga imena. Balderik, pisac Kronike Cambraija, stolovao je od godine 1098. do 1112.c To je sv. Gotfrid, o kojemu ćemo govoriti 8. studenoga.d Životopis bl. Ivana, biskupa Thérouannea, donijet ćemo 27. siječnja.e Tako se nazivaju zemljišta i drugi slobodni posjedi koji nisu lena niti koga čine nečijim čovjekom ili vazalom.f To je Licques ili Lisques u biskupiji Boulogne, nekoć u biskupiji Thérouanne. Pripovijeda se da su ondje najprije bili postavljeni svjetovni kanonici, zatim regularni, a naposljetku je Milon, biskup Thérouannea, oko godine 1111. uveo premonstrate.g Paskal II. otišao je godine Kristove 1106. u Galiju, a zatim je sljedeće godine održao koncil u Troyesu.h Štoviše radije dvadeset i treću. Tako imaju zemljovidi: Rim, Via Praenestina, Gabiji XII, Praeneste XI. Antoninov itinerar: Praenestina, od Grada Gabiji XV, Praeneste XI. Ali možda je u prvom broju stavljeno 15 umjesto XII. Strabon kaže da je Praeneste udaljen od Rima 200 stadija, to jest oko 25 tisuća koraka. Danas jedni broje XVII, drugi 20 milja. Ali učeni su muževi opazili da su se stari Rimljani služili manjim miljama.i Chacón kaže da je postavljen na mjesto Konrada, kardinala Palestrine. Ali griješi u mnogočemu. Piše naime da je bio ambrozijanskoga reda, a trebao je reći iz Arrouaisea. Zatim kaže: Taj je bio jedan od onih redovnika koji su najprije provodili pustinjački život kod Truncum Berengera i postali začetnici reda u Arrouaiseu u biskupiji Arras pod pravilom sv. Benedikta. A nisu živjeli pod pravilom sv. Benedikta, nego Augustina, u Arrouaiseu, kod Truncum Berengarii, u biskupiji Arras. Naposljetku kaže da je u Galiji imenovan kardinalom, dok se ovdje izričito tvrdi da se vratio u Rim prvosvećeniku.

Šalje moći sv. Savina u Arrouaise i gradi molitvenicu nad grobom sv. Heldemara.

On se pobrinuo da nam godine Gospodnje 1112., uz dopuštenje spomenutoga pape, pošalje još uvijek neraspadnutu tjelesnu rukua sv. Savina, mučenika i biskupa, te moći mnogih svetaca. I došavši k nama već kao legat, dao je nad grobom svoga učitelja Heldemara sagraditi molitvenicu te ju je sam, sa svećeničkim i levitskim ruhom koje je ondje darovao, posvetio u čast sv. Marije Magdalene.a Slavi se više mučenika i biskupa Sabina, kao što ćemo reći 7. i 30. prosinca te drugdje. Čije su ovo moći, još nismo doznali.

Konon slavi koncil u Beauvaisu.

Vraćajući se odatle, sazvavši metropolite Reimsa, Sensa i Bourgesa te njihove sufraganske biskupe, proslavio je opći koncil u gradu Beauvaisu godinea 1116.a Gore navedeni Robert od Monta piše da je ovaj koncil proslavljen godine 1114., kao i Baronije, koji na više mjesta u 12. svesku hvali Kononovu postojanost protiv neprijatelja Apostolske Stolice. Nadalje, ovaj se koncil spominje u životopisu sv. Gotfrida 8. studenoga.

Naposljetku, dovršivši poslanstvo koje je u Jeruzalemu i po čitavoj Siriji obavio pod vrhovnim prvosvećenicimaa Kalistom ib Honorijem (c u čije je vrijeme bio), vrativši se u svoj zavičaj, grad Palestrinu, svoje sjedište, kad mu je duh pozvan k Bogu, 9. kolovoza počastio ga je grumenom svoga tijela godine Gospodnjed 1117.a Kalist II. izabran je za prvosvećenika godine 1119., 1. veljače, a umro 13. prosinca 1124.b Honorije II. naslijedio je Kalista, umro 14. veljače 1130.c Već je prije u vrijeme Paskala II. bio u Siriji. Ali i od Gelazija II. poslan u Njemačku, Konon je održao koncile u Kölnu i Fritzlaru, kako prenosi Baronije pod godinom 1118., broj 20.d Nije mogao umrijeti ove godine ako je obavljao poslanstvo pod Kalistom i Honorijem.

Quem tegit iste lapis, nostri decus exstitit Orbis, Martha labore gregi, mente Maria sibi. Mente vigens, actuque potens, signisque refulgens, Infima despiciens, solaque summa petens. Hæc Heldemarus loca fundans, ipsa salubri, Arida quæ fuerant, rorifer imbre rigat. Furis hic impuri transfossus tempora ferro, Martyr martyrii præmia consequitur. Idibus huic Jani vitam sine fine, quietem Absque labore, diem dat sine nocte Deus. Sancte Heldemare Presbyter Eremita ora pro nobis.

Cono Aroasiam ædificiis et prædiis amplificat.

Cujus meriti et loci successor et hæres Cono, qui et Hugono, gente Teutonicus, in brevi socios, licet paucos, sed religione præditos, congregat. Et cum probitate et religione præminens esset universis, illustrium et proborum hinc sibi amorem conciliat. Unde et a prædicto Lamberto Atrebati Episcopo tota illi parochia de Rochini possidenda in perpetuum, cum libertatis a privilegio, anno Dominicæ Incarnationis mcxvii condonatur. Multa quoque prædia hunc locum adjacentia a Castellano et liberis Peronensibus conferuntur. Locus, qui Margellas, cum aquis et pascuis illi contiguis, ab Odone Hamensi confertur: et oratorium ibidem construereb a Balderico Noviomensi Episcopo petenti conceditur.

12 Everso igitur ligneo oratorio, per venerabilis Cononis industriam, ecclesia in hoc loco lapidea construitur, etc Godefrido Ambianensi, etd Joanne Tervanensi Episcopis anno Domini mcvi, ix Kal. Octob. permissu et rogatu Lamberti Atrebati Episcopi, dedicatur. Quem cum monachi S. Quintini de monte super cæmiterio suo graviter impeterent, et abe allodiis, quæ utrisque communia et indivisa tunc erant, penitus deturbare vellent, proborum hominum, qui forte aderant, tunc fretus consilio et auxilio, ad Sedem Apostolicam eos appellat; et commissa pauperculæ suæ domus cura, familiari suo Richero Priori def Lisques hac de caussa de suo monasterio evocato, Paschalem Papam, qui Urbano successerat,g Trecis repertum super emancipatione sui cæmiterii sollicitat, et quod petit, impetrat et confirmat.

13 Revertensque cum privilegio Apostolico, et cæmiterii sui libertate ex mandato summi Pontificis a monachis impetrata, parvo tempore elapso, omnibus hic ordinatis, ad Pontificem summum, qui eum ad se redire præceperat, Romam recucurrit. Quem summus Pontifex secum retentum, tam vitæ merito, quam doctrina satis approbatum, in Prænestina civitate (milliario ab urbe Romah trigesimo tertio distante) ex consilio Fratrum collateralem sibi i Cardinalem ordinavit Episcopum. Post hæc etiam præ ceteris Cardinalibus ab eo eligitur, ut fiat Legatus, Sedis Apostolicæ per provincias Galliarum.

a Privilegium hoc recitat Locrius, in Synodo Atrebatensi datum an. 1097, in quo ista ad Cononem Lambertus: In adventu enim tuo, et bonæ memoriæ Domini Heldemari Magistri et Consacerdotis tui etc.
b Scripserat Rosweydus ab Alderico. At nullum hujus nominis reperimus Noviomensem Episcopum. Baldericus, auctor Chronici Cameracensis, sedit ab anno 1098 ad 1112.
c Hic est S. Godefridus, de quo agemus 8 Novemb.
d B. Joannis Episcopi Tervanensi vitam dabimus 27 Janu.
e Sic appellantur fundi aliæque possessiones liberæ, quæ non sunt feuda, nec alterius hominem, sive vasallum faciunt.
f Est Lisques, sive Lisques in Ibononiensi, olim in Tervanensi diæcesi. Isthic primum Canonici seculares constituti feruntur, tum regulares; ac landem a Milone Episcopo Tervanensi introducti Præmonstratenses circuler annum 1111.
g Paschalis II, anno Christi 1106, in Gallias profectus, anno deinde sequenti Concilium Trecis celebravit.
h Ino potius vicesimo tertio. Ita Tabulæ: Roma, via Prænestina, Gabios xii, Præneste x1. Antonini itinerarium: Prænestina, ab Urbe Gabios xv, Præneste x1. Sed forte in priori numero xv pro xii positum. Strabo ait Præneste Roma distare stadiis 200, id est millibus passuum circuler xxv. Hodie alii xvii, alii xx millia numerant. Sed observatum a vîris doctis, veteres Romanos minutioribus usos milliaribus. i Ciacconius ait Chunrado Cardinali Prænestino, suffectum. Sed hallucinatur in multis. Scribit enim ordinis Ambrosiani fuisse; Aroasiani dicere debuit. Tum. Hic, inquit, unus ex his religiosis fuit, qui eremiticam vitam apud Truneum Berenger primitus duxerunt, et Arrossiæ ordinis in Dairbatensi diæcesi, sub regula S. Benedicti auctores exiterunt. Cum non sub regula S. Benedicti, sed Augustini, Aroasiæ, apud Truncum Berengarii, in diæcesi Atrebatensi vixerint. Dentque ait in Galliis Cardinalem creatum, cum hic diserteasseratur Romam ad Pontificem reditsse.

Reliquias S. Savini ad Aroasiam mittit, et oratorium super sepulcrum S. Heldemari exstruit.

Hic ad nos manum adhue incorruptam carneam a S. Savini Martyris atque Pontificis, et multorum Sanctorum reliquias, de concessione prædicti Papæ anno Domini mcxii transmittere studuit. Et Legatus jam factus ad nos veniens, super sepulcrum ejus Heldemari, Magistri sui, oratorium construi fecit, et ipse illud vestimentis sacerdotalibus et Leviticis ibidem oblatis in honore S. Mariae Magdalenæ consecravit. a Plures celebrantur Sabini Martyres ac Pontifices, ut 7 et 30 Decemb. atque alibi dicemus. Cujus hæ sint reliquiæ nondum comperimus.

Conon Concilium Belluaci celebrat.

Hinc rediens convocatis Remensi, Senonensi, Bituricensi Metropolitanis, et Suffraganeis eorum Episcopis, civitate Belluaco generale Concilium anno a MCXVI celebravit. a Robertus de Monte supra citatus, anno 1114, celebratum hoc concilium scribit, uti et Baronius, qui pluribus locis tomo 12. Cononis constantiam adversus hostes Apostolicæ Sedis prædicat. Hujus porro concilii mentio fit in vita S. Godifridi 8 Novemb.

Tandem expleta legatione, qua in Hierosolyma et per totam Syriam sub a Calixto etb Honorio summis Præsulibus (c quorum tempore fuerat) reversus ad propria, Præneste civitatem Sedis suæ, spiritu suo ad Deum evocato, v Id. Aug. gleba sui corporis honoravit anno Dominid MCXVII. a Callistus II, creatus est Pontifex anno 1119, 1 Febr. obiit

13 Decemb. 1124.b Honorius II, Callisto successit, obiit

14 Febr. 1130.c Jam ante Paschalis II, tempore in Syria fuerat. Sed et a Gelasio II, in Germaniam missus Conon, Coloniæ et Fridlariæ concilia celebravit; ut refert Baronius ad an. 1118, nu. 20.d Non potest hoc anno obiisse, si sub Callisto et Honorio legatione functis.

Moći koje je Konon donio u Arrouaise.

Reliquiæ a Conone ad Aroasiam allatæ.

17 Različite moći u Arrouaiseu. 17. 7. svibnja godine od Kristova rođenja 4112. iz grada Rima donesene su u crkvu sv. Trojstva i sv. Nikole u Arrouaiseu moći blaženih mučenika Sebastijana, Hipolita i njegovih drugova; Četvorice okrunjenih; Felicisima; Agapita; Cecilije djevice; Julite; također od groba Gospodnjega; od jaslica Gospodnjih; rukom gospodina pape Paskala II. i gospodina Konona, biskupa kardinala grada Palestrine, koji je bio legat u Galiji, a poslije u čitavoj Siriji, nakon što je upravljao samostanom u Arrouaiseu.

17 Nonas Maii anno a Christo nato 4112, ab urbe Roma allatæ sunt in ecclesiam S. Trinitatis et S. Nicolai in Aroasia reliquiæ beatorum Martyrum Sebastiani, Hippolyti, sociorumque ejus. Quatuor coronatorum. Felicissimi. Agapiti. Cæciliæ Virginis. Julittæ. Item sepulcri Domini. Præsepii Domini. Manu Domini Paschalis Papæ II, et Domini Cononis Episcopi Cardinalis Prænestinæ civitatis, qui Legatus erat in Gallias, et postea in omnem Syriam, postquam rexisset monasterium Aroasiense.

Druge moći u Arrouaiseu.

Aliæ in Aroasia reliquiæ.

b

b

18 Od svetoga Križa.b Sv. Ignacija. Od svete spužve. Sv. Lovre. Od stijene mjesta Kalvarije. Sv. Antuna. Sv. Augustina biskupa. Sv. Gangulfa.aa Sv. Monike. Sv. Kalista. Sv. Vedasta. Sv. Viktora mučenika. Sv. Ivana Krstitelja. Sv. Agate. Sv. Ivana Evanđelista. Sv. Margarete.c Sv. Andrije apostola.c Sv. Kastule. Sv. Jakova Mlađega. Sv. Kordule. Sv. Kristofora,d i mnogih drugih čija se imena ne znaju.a Pripovijeda se da je ove moći arrouaiseovski prior Walter donio iz Ostije u Arrouaise godine 1142. To će se ispitati 4. svibnja.b Raissius i naš Halloix u životopisu sv. Ignacija, 13. poglavlje, pišu da se ondje čuvaju dva rebra sv. Ignacija Antiohijskoga.c Raissius je naziva Kastula i kaže da je bila iz družbe sv. Uršule.d Zub sv. Apolonije, kako kaže isti Raissius.

18 De sancta Cruce.b S. Ignatii.De sancta spongia.S. Laurentii.De petra calvariæ loci.S. Antonii.S. Augustini Episcopi.S. Gingulphi.aa S. Monicæ.S. Calixti.S. Vedasti.S. Victoris Martyris.S. Joannis Baptistæ.S. Agathæ.S. Joannis Evangelistæ.S. Margaretæ.cS. Andreæ Apostoli.c S. Castulæ.S. Jacobi minoris.S. Cordulæ.S. Christophori.d et plurium aliorum, quorum nomina ignorantur. a Has reliquias tradunt Walterum Priorem Aroasiensem Ostia Aroasiam delulisse anno 1142. Quod ad 4 Maii examinabitur.b S. Ignatii Antiocheni costas duas isthic asservari scribit Raissius, et Halloix noster in vita S. Ignatii cap. 13.c Castulam vocat Raissius, aitque fuissee sodalibus S. Ursulæ.d S. Apolloniæ dentem, ut idem ait Raissius.

Imena samostana koji su nekoć bili podložni samostanu u Arrouaiseu.

Nomina a Phil. monasteriorum, quæ olim monasterio Arcasiensi fuere subjecta.

19 Opat Arrouaisea, glava svoga reda i generalni otac čitavoga svoga reda, ima 28 posebnih Crkava, naime:

19 Abbas Aroasiæ caput sui Ordinis, et Pater generalis totius sui Ordinis, habet Ecclesias speciales xxviii, videlicet.

Crkvu u Héninu. U Betlehemu u Njemačkoj. Bl. Marije u Boulogneu. U Phalempinu. Sv. Krispina u špilji u Soissonsu. Bl. Marije u Atreu. Sv. Vulmara u Boulogneu. Sv. Patrika u Irskoj. U Sissonneu. U Doux-Valu. U Beaulieuu. U Voormezeleu. Sv. Ivana u Chocquesu. Sv. Marije u Šumi. U Zonnebekeu. U Izvoru sv. Eligija. U Eekhoutu u Bruggeu. Bl. Nikole u Tournaiju. U Warnetonu. U Chaunyju. U Châtresu. Sv. Leodegara u Soissonsu. U Châtillonu. U Mareuilu. U Doudeauvilleu. U Clairefontaineu. Sv. Ivana u Valenciennesu. U Wrocławu u Poljskoj.a Ove samostane točnije izlaže Le Mire, a iz njega Pennotti: ali dvojicu ispuštaju, naime Voormezele i Chauny; jer premda ovoga imenuje Le Mire, ipak misli da je isti sa samostanom Izvora sv. Eligija. O pojedinima će se drugdje pružiti prilika govoriti, u raznim životopisima svetaca, osobito belgijskih.

Ecclesiam de Hinniaco.De Bethleem in Alemannia.B. Mariae de Bolonia.De Falempino.S. Crispini in cavea Suessionensi.B. Mariae de Atreo.S. Ulmari in Bolonia.S. Patricii in Hibernia.De Scizonio.De Dulci-valle.De Bello-loco.De Formezella.S. Joannis de Chocques.S. Mariae de Nemore.De Zinnebeca.De S. Eligii fonte.De Eccoult in Brugis.B. Nicolai de Tornaco.De Warneston.De Calviaco.De Castriciis.S. Leodegarii Suessio-nensis.De Castellione.De Mareolo.De Dodouilla.De Claro-fageto.S. Joannis in Valencenis.De Vratislavia in Polonia. a Hæc cænobia accuratius exponit Miræus, atque ex eo Pennottus: sed duo omittunt, videlicet De Formezella et de Calviaco; nam etsi hoc nominet Miræus, putat tamen idem esse cum monasterio Fontis S. Eligii. De singulis occurret alibi agendi occasio, in variis Sanctorum, præsertim Belgarum, vitis.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

13. siječnja Kalendar godine