Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 13. siječnja

Bl. Godefrid iz Cappenberga, od grofa kanonik premonstratskoga reda

B. GODEFRIDUS CAPPENBERGENSIS, EX COMITE CANONICUS ORD. PRÆMONSTRAT

Sadržaj (30)
  1. Povijesnom raspravom rasvijetlio
  2. Ivan gamans iz Družbe Isusove.
  3. § I. Rođendan bl. Gotfrida.
  4. § IV. Grofovija.
  5. § V. Sjedište grofovije.
  6. § VIII. Obraćenje.
  7. § IX. Samostan Cappenberg, kći münsterske Crkve.
  8. § X. Popis prepozita Cappenberga.
  9. § XI. Cappenberška crkva. Relikvije.
  10. § XII. Drugi samostani koje su sagradili bl. Gotfrid i brat.
  11. § XIII. Djelotvoran primjer bl. Gotfrida.
  12. Prolog autora.
  13. Život bl. Gotfrida proveden u svijetu.
  14. Obraćenje njega, brata i supruge.
  15. Kreposti, čudesa i proročanstva sv. Norberta.
  16. Raznoliko prokušana postojanost bl. Gotfrida.
  17. Druge njegove slavne kreposti.
  18. POGLAVLJE X. Poniznost, bolest, smrt.
  19. POGLAVLJE XI. Čudesa nakon smrti.
  20. Prijenos relikvija u Cappenberg.
  21. Rodoslovlje bl. Gotfrida.
  22. O istome bl. Gotfridu.
  23. Iz životopisa sv. Norberta, 32. poglavlje.
  24. Drugi životopis.
  25. III. POGLAVLJE. Redovničke kreposti.
  26. Smrt i čudesa.
  27. § II. Napada ga tast.
  28. § III. Otmičar Franko prijeti mu smrću: sluge i prijatelji na različite načine negoduju.
  29. § IV. Njegove redovničke kreposti.
  30. § V. Vlast nad demonom.

Povijesnom raspravom rasvijetlio

Ivan gamans iz Družbe Isusove.

§ I. Rođendan bl. Gotfrida.

Ide, odnosno XIII. dan siječnja, kako životopis tako i ostali pisci određuju kao rođendan bl. Gotfridu; i ponajprije rukopisni Florarium SS. ima ovo na ovaj dan: Gotfrida, grofa od Cappenberga. Kanizije u Martyrol. Germanico: U samostanu Ilbenstadt blažena uspomena Gotfrida, grofa od Cappenberga. Ghini u Natalib. SS. Canonicorum: U Magdeburgu rođendan bl. Gotfrida grofa: griješi glede Magdeburga, jer se odande već bio vratio i umro na putu u Ilbenstadtu ili Elfestadtu, kako stoji u životopisu, 10. poglavlje. Najnovije Jan Chrysostomus van der Sterre, opat sv. Mihovila u Antwerpenu, u Natalib. SS. ord. Præmonstraten.: U samostanu Ilbenstadt bl. Gotfrida, od grofa od Cappenberga kanonika premonstratskoga reda. Isto i u djelima Hagiologium i Sidera. Da su nam njegove i Serarijeve bilješke bile od koristi, zabilježili smo na svome mjestu. Mosander, Haræus i Fasti Mariani također na ovaj dan ukratko pripovijedaju njegov životopis.

2 Odakle ga Ferrari u općem Catalogo SS. pogrešno navodi 7. svibnja: U Njemačkoj sv. Gotfrida, grofa od Cappenberga i redovnika. Navodi doduše Martyrolog. monasticum, ali ga njegov pisac Wion ni riječju ne spominje; isto tako Kanizija, Cratepolija ili Mersaeusa: ali ovaj ne stavlja siguran dan, a onaj navodi samo 13. siječnja. Le Mire u Fastis Belgicis o istome pod 25. studenoga; ne zato što bi Gotfridu pripisao rođendan, nego njegovu suvremeniku, istoga primjera, domovine i reda, grofu bl. Ludoviku od Arnsteina, premda pogreškom prepisivača koji je 25. studenoga uzeo umjesto 25. listopada, odnosno 26. listopada, pravoga rođendana bl. Ludovika. Van der Sterre u Natalibus dodaje 12. veljače primanje u Cappenbergu i 16. rujna polaganje moći bl. Gotfrida, a ispušta slavniji prvi prijenos obavljen u Ilbenstadtu 13. siječnja. O njima pak izvan životopisa, 12. poglavlje, br. 37., 58., 59., ne govori nitko drugi.

3 Uostalom, već jedanaeste godine nakon njegove smrti,

Kristove 1138., Werner, biskup Münstera, u javnom pismu, koje ćemo niže navesti, naziva ga sretne uspomene i sveta glasa. Biskup Oton naziva ga svete uspomene. Poslije pak pisac životopisa posvuda, kao i svi gore navedeni, osim Florariuma, Baronije, 12. svezak, godina 1126., Spondanus, Serarije i drugi uz pohvalu svetosti nazivaju ga blaženim ili blažene uspomene, a Fasti Mariani svetim. Njima se pridružuje Werner Rolevinck, pitomac kölnske kartuzije, učen i pobožan pisac, što svjedoče kako Fasciculus temporum i druge bez imena tiskane knjižice, tako i neobjavljeni svesci, od kojih se mnogi u rukopisu vide u glasovitoj knjižnici iste kartuzije. On u djelu de Westphalorum laudibus, 3. knjiga, 8. poglavlje, nabrajajući svete muževe i moći Vestfalije, dodaje: u Cappenbergu, samostanu premonstratskoga reda, bl. grof Gotfrid. Mersaeus također u Catalogo SS. Germaniæ: Sv. Gotfrid, grof od Cappenberga, muž po svijetu slavan, u viteštvu srčan, u savjetu razborit, ali u strahu Božjem i pobožnosti ništa manje spreman i izvrstan. Proslavio se pod carem Henrikom IV. godine Gospodnje 1124. Premda je na svijetu bio preslavan i razmatrao da je slava svijeta tašta i prolazna, ostavivši sve, dao je da se i sam njegov glasoviti i veličanstveni dvorac posveti u samostan protiv volje svojih. On sam je zatim pod sv. Norbertom uzeo redovničko odijelo i nije se stidio niti mu je bilo teško slijediti savjet i stope toga svetoga muža. Postao je kao drugi onaj Vilim, vojvoda Akvitanije pod Karlom Velikim. Taj je Gotfrid umro ne bez glasa svetosti. Je li uvršten među svece ili je o njemu provedeno proglašenje svetim, ne zna se.

4 Mosander i Serarije kažu da, koliko oni znaju, još nije uvršten među svece. Pouzdano je ipak poznato da se nadbiskup Mainza već odavno trudio da bude uvršten. Kamo sreće da se, kao što je započeta kanonizacija sv. Norberta, prekinuta zbog javnih nemira, po opatu iz Parca pokraj Leuvena u Belgiji, potaknutom Molanusovom prosudbom, kako kaže Le Mire u Chronico Præmonstrat. pod godinom 1578., ponovno oživjela, tako sličnom revnošću za slavu svetaca reda i domovinskoga naroda iznova pobrine i za Gotfridovu. Ali iz Cappenberga smo doznali da se nekoć običavao zazivati i slaviti u javnim molitvama: što je ipak već odavno prekinuto, a ne zna se kojom je vlašću jedno i drugo učinjeno.

Životopis bl. Gotfrida, djelomice iz rukopisa, a djelomice iz tiskanih izdanja, trostruk je. Prvi je prilično opširan i, ako sve ne vara, izvoran. Pisac se u predgovoru na različitim mjestima ili boji pogibelji nezahvalnosti ako se velika Božja djela iskazana u bl. Gotfridu sinovima njegova zavjeta ne predaju potomstvu; ili se unaprijed ograđuje da preuzetom pohvalom ne želi nauditi nikomu drugomu tko bi o tome istom pisao; ili kori opću tromost u tako dugoj šutnji o slavno učinjenim djelima. Sve to ne bi imalo smisla da je tko drugi prije njega napisao životopis. Nadalje, ovaj je iz rukopisa višega premonstratskoga samostana u Ilbenstadtu prvi iznio na svjetlo, kako u 12. svesku ističe Baronije, sam sjaj svjetla njemačke Crkve naš Nikola Serarije, dodavši nekoliko bilježaka. Preuzet od njega, kao u najnovijem Surijevu izdanju, ovdje se donosi, ali nešto prikladnije razdijeljen na poglavlja i odlomke.

6 Pisac je dosad nepoznat, ipak je kanonik Crkve u Cappenbergu, po svjedočanstvu svih i njega samoga kad u predgovoru kaže: O bl. Gotfridu grofu, utemeljitelju samostana u Cappenbergu, to jest našega mjesta. Slično ima pod brojem 12., 32., 34. i drugima. Ipak u Cappenbergu ili drugdje teško da je živio s bl. Gotfridom, jer ne pripovijeda nijedno njegovo djelo koje bi sam opazio, štoviše izričito unaprijed napominje: Pokušat ćemo razložiti ono što je učinjeno ili rečeno pred očima naše braće. I pod brojem 23.: To mi je naš stariji brat, koji je to neprestano gledao svojim očima, posvjedočio istinitim i vjernim svjedočanstvom. Slično posvuda pod brojem 26., 37., 39., 46. i drugdje. Ali ipak, da je nakon odlaska bl. Gotfrida kako iz Cappenberga tako i iz ovoga života boravio ondje, potvrđuje se iz često navođenoga pripovijedanja braće bliske Gotfridu i njegovih slugu, a i od drugud pod brojem 12. i 46. Dok mi još nismo znali za njegovo preminuće u Cappenbergu, 11. poglavlje, broj 32. i drugdje. Osim toga, ondje je živio još i godine 1149. za kasnijega prijenosa bl. Gotfrida, 12. poglavlje. Vossius, 2. knjiga de Historicis Latinis, 49. poglavlje, piše da se oko vremena cara Lotara II. proslavio premonstratski redovnik nepoznata imena, pisac životopisa svoga suvremenika Gotfrida, grofa od Cappenberga. Ali sam pisac pod brojem 56. svjedoči da je za vladanja Konrada, koji je bio nasljednik Lotara preminuloga godine 1137. ili 1138., prvi prijenos obavljen godine 1148., koji je poslije ili prvi put napisao zajedno sa samim životopisom ili ga barem dopisao.

7 Isto tako na više mjesta, govoreći sam o sebi, upotrebljava množinu, a ujedno ono što je zajedničko premonstratima i čitavoj cappenberškoj obitelji, kao u uvodu strah od opće nezahvalnosti te krivnju javnoga nemara i šutljivosti, s vlašću uzima na sebe da okaje. Budući da to običavaju činiti sami predstojnici kongregacija ili, ako drugima zapovjede da to učine, to najčešće unaprijed napomenu, čini se da je u Cappenbergu obnašao službu prepozita. To gotovo dokazuje i duboka šutnja posvuda o migu ili zapovijedi starijih kojom bi bio potaknut da se lati ovoga pisanja, što gotovo nitko od pisaca onoga doba, ako živi u samostanu pod tuđom stegom, ne propušta u predgovoru spomenuti. Zatim i ono pod brojem 39.: Mi itd. ovome našemu Josipu (Gotfridu) neprestanim molitvama povjeravamo dom (cappenberški) na upravljanje. A prema računu vremena nije ondje bio nitko drugi doli Oton, prvi toga imena, a drugi po redu prepozit, koji je godine 1123., kako će se niže reći, došavši u Cappenberg oko početka vladavine Lotarove, zatim ondje od godine 1135. bio na čelu braći, većim dijelom pod kraljem Konradom sve do godine 1135., kad je umro, kako stoji niže. Uostalom, njegovu učenost otkrivaju mnogi navodi iz svetih i svjetovnih knjiga lijepo rasuti po spisu na sjaj građe i užitak čitatelja.

8 Ovome životopisu dodali smo kao dodatak iz životopisa sv. Norberta, kako rukopisnoga tako i onoga koji je nakon pomne usporedbe s raznim rukopisima objavio opat Jan Chrysostomus, dva poglavlja koja rasvjetljuju čitavo obraćenje bl. Gotfrida; stoga se u rukopisu iz Ilbenstadta, kojim se služio Serarije, dodaje barem jedno od njih, ali bez navođenja toga životopisa...

9 Drugi je rukopisni životopis iz prvoga, kao što pokazuju završetak predgovora i slaganje riječi i rečenica u ostalom pripovijedanju, sastavljen doduše sažeto, ali prikladno, te je osim boljega poretka događaja i vremena bogatiji i za jedno čudo. Pisac daje naslutiti da je kanonik iz Cappenberga kad dvorac Cappenberg naziva našom Crkvom, a njegove grofove našim grofovima. A možda je drugdje bio i biskup, jer dodaje: Mnogi od naše braće izvan nas na različitim su mjestima stekli biskupije, opatije, prepoziture, prelature i druga dostojanstva, gdje ono izvan nas poneki tumači kao osim nas. Ali čini se da si sam proturječi kad kaže da su biskupi uzeti iz naše Crkve. Ne bi on Cappenberšku ili koju drugu Crkvu u kojoj je položio zavjete, nego vlastitu Crkvu, posebnom vezom povezanu s njim kao biskupom, radije nazivao našom Crkvom. Zatim, ono izvan nas ne proteže se ondje samo na biskupe nego i na ostale niže poglavare; stoga se još više dokazuje da je bio prepozit u Cappenbergu, i to četvrti po redu, bl. Herman, grof od Area, koji je prepozituru preuzetu godine 1171. ostavio umrijevši godine 1210.

10 Pa sve i da je bio biskup: ali gdje ili tko je bio? Werner, dvadeset i prvi biskup Münstera, kako je netko slutio, zasigurno nije bio, jer niti je on bio premonstrat, a umro je već godine 1132., kad je dobio nasljednika Fridrika, po svjedočanstvu Otona Freisinškoga niže, niti je ikako mogao dosegnuti vremena biskupstva bl. Isfrida, kojega pisac među ostalima navodi kao biskupa svoga suvremenika ili starijega od sebe. On je naime postavljen na mjesto bl. Evermoda, biskupa Ratzeburga, umrloga oko godine 1177. Tako pišu Le Mire u Chronico Præmonstrat; Helmold u Annal., 2. knjiga, 26. poglavlje, Krantz u Metropol; 6. knjiga, 40. poglavlje, i u Wandaliæ, 3. knjiga, 42. poglavlje. Prema tome valja ispraviti Mosandera u dodatku Suriju, koji donosi ovaj isti životopis, donekle izmijenjena stila i skraćen, te tvrdi da ga je napisao suvremenik bl. Gotfrida.

11 Osim ova dva, treći rukopisni životopis u latinskom stihu čuva van der Sterre. Četvrti i noviji uvrstio je u Historiæ SS. Præmonstratensium, napisanu u njemačkom stihu, Christoph Pilckman, opat Božjega doma u Steinfeldu i revni obnovitelj reda po Vestfaliji i Češkoj. Peti je naposljetku dao godine 1633. u Bibliotheca Præmonstratensi Jean Le Paige, pariški teolog, premonstratski kanonik i sindik reda. Ali te, tek nanovo sabrane iz prvoga rukopisa, Serarija, Mosandera i drugih, ispuštamo: ipak iz njih vadimo sve što unose od drugud.

Godefridus, Godfridus, Gotfridus, Gofridus, Gaufridus, Gaudefridus itd., isto ime, različito samo po obliku, označava kako božanski ili dobar mir tako i čovjeka koji teži takvu miru; a izvodi se od njemačkoga Frid, što znači mir, a u barbarskom latinskom glasi Fredum; tomu su bliži oblici Godefredus, Gothofredus, Gottofredus, Gaufredus itd. kod Launoya u raspravici de Cancellariis, kao i Manfredus, Fredegundis, Alfredus itd. U Ripuarskim zakonima 18. kod grofa Hermana od Neuenahra Fredum se tumači kao nagodba kojom tko od vladara ishodi mir. Lazius, 3. knjiga de migrat. gent; kaže: Vrede, mir, danas Frid: odatle Freda, globa za narušeni mir.

13 Nadalje, to je ime u ono doba bilo uobičajeno kod slavnih muževa: kod trierskog izbornika, grofova od Leuvena, Bradata i njegova sina, namurskog, arnsberškog i drugih, a poimence kod vojvode od Bouillona, koji je, dok je naš Gotfrid bio još sasvim mladić, sretno krenuo u Svetu zemlju i ondje preminuo, a na čijem se pečatu u životopisu časnoga Petra Pustinjaka od d'Outremanna čita urezano Codtfridus, po drevnom pravopisu, također rimskom (kao što kaže Lipsius, de pronunt. ling. Lat; 13. poglavlje), koji G mijenja u C ili K, ne toliko zbog neke srodnosti koliko svjedočeći staru uporabu blagoga i mekoga C ili K, dosad neimenovanoga slova: što je u biranoj raspravi Disceptatione philologica de natura et usu litterarum, 7. poglavlje, nedavno ustvrdio prečasni i preplemeniti dekan Crkve u Münsteru i kanonik u Mindenu gospodin BERNARD VON MALLINCKRODT te jasno pokazao na njemačkim riječima Gott, Bog, geben, dati itd., koje se običavaju izgovarati kao Kott, Keben. U svima njima, naime, premda se piše G, ipak se izgovara blago K: u čemu se uzdam da ću imati pristaše u svima koji poznaju naš jezik, bili oni gornji Nijemci, bili naši zemljaci ili Belgijci. Tako kaže onaj čijom nam je iznimnom ljubaznošću pruženo veoma mnogo građe za sastavljanje ove rasprave o bl. Gotfridu.

§ IV. Grofovija.

Da se Gotfrid isticao grofovskim dostojanstvom povezanim s utvrdom i gospoštijom Cappenberg, osim pisaca životopisa, veličanstveno svjedoči i sam knez Švaba na carskom saboru, 7. poglavlje: a Rolevinck u djelu laudibus Westphaliæ, 1. knjiga, 1. poglavlje, među vestfalskim grofovijama i slavnim kućama nabraja Cappenberg. Ondje je pak bilo više grofova, kakvi se i danas susreću, u jednoj pokrajini, no ipak se svi posvuda nazivaju grofovima iste pokrajine, premda pojedini drže neki njezin dio ili samo naslov. Tako je upravo cappenberški grof Gotfrid u pokrajini Vestfaliji, 1. poglavlje životopisa, obnašao službu grofovije, a u rukopisnom životopisu sv. Norberta, 31. poglavlje, naziva se nekim najmoćnijim grofom Vestfalije. U ono vrijeme, dakle, kad se čitava Vestfalija dijelila na biskupije koje je ustanovio Karlo Veliki, vojvodstva i grofovije, kao i sada, više je grofova vladalo nad određenim područjem zemalja u istoj Vestfaliji, kao što i danas nemali broj vlada, bilo svaki zasebno, bilo da se više njih sjedinjuje u jedno, kako zemljama tako i naslovima zemalja kroz razne isprave i ugovore. Štoviše, u čitavoj ovoj raspravi i životopisu bl. Gotfrida imenuje se nekoliko vestfalskih grofova koji su i danas slavni. Više je također kod povjesničara vlastitih vojvoda Vestfalije i Saske: Magnus iz kuće Billunga, dok je Gotfrid još bio dječak, a u ostalom dijelu života Lotar, grof od Supplinburga i Arnsberga, naposljetku car. Niži od njih, a onima ravan ili nadmoćniji uz tok donjega Lippea isticao se grof od Cappenberga svojom utvrdom i grofovijom, kao što se u drugom dijelu Vestfalije isticala utvrda i loza Arnsberga, o kojoj govori 4. poglavlje itd., što se u rodoslovljima, budući da su od smrtnika, običava izmjenjivati. Stoga se u navedenom poglavlju životopisa sv. Norberta Gotfridu dodaje naslov najmoćnijega grofa Vestfalije, a na istom mjestu kaže se da utvrda Cappenberg drži vlast nad Vestfalijom, i to nad čitavom, kako ima kraći životopis: očito prostraniju od ostalih, a osobito u čitavoj biskupiji Münster, u kojoj je jedino Cappenberg bio uzdignut na dostojanstvo grofovije, a Stromberg na dostojanstvo vikontije ili burggrofovije Svetoga Rimskoga Carstva, vidi § 3.

15 K tomu Serarije u 6. bilješci opaža da se u 32. poglavlju životopisa sv. Norberta Gotfrid naziva knezom: svakako kako zato što je bio među prvacima domovine, tako i zato što je, rođen od kraljevske loze, bogatstvom i vlašću bio ravan ili veći od knezova, kao što se na istom mjestu grof Šampanje Teobald naziva najplemenitijim knezom Francuske. A i sam Gotfrid, vješt naslovima, u 9. poglavlju životopisa, broj 42., ovako oslovljava svoga tasta Fridrika, grofa od Arnsberga: U pučkom govoru nazivaš se knezom i jednim od prvaka ovoga vijeka.

16 Nekadašnji obiteljski grb grofova od Cappenberga bio je: zlatni štit, gore širok s blago zaobljenim ili ravnim gornjim rubom, a dolje klinast i zašiljen, gotovo kao drevni samnitski i kasniji starih plemića. Srednje polje štita i trećinu čitave površine ispunjava grimizna greda, poput vojnoga pojasa. Na vrhu sjedi sučelice okrenuta ravna kaciga, rastvorena i ukrašena sa sedam prečki, kakve običavaju imati markgrofovi, prekrivena pernatim kiticama poput perjanica koje prikazuju široko i savijeno lišće: njima, urešenima izmjeničnim sjajem mješovite grimizne boje i zlatne kovine, sama je kaciga straga, sa strane i oko vanjskoga štitića lijepo obavijena. Ona je pak po povlastici vojvoda prostrane i slobodne gospoštije okrunjena tako da iz zlatne kružne trake optočene biserima izrastaju četiri zlatna hrastova lista, dok između njih u jednakim razmacima izbijaju četiri žira. S tjemena kacige uzdižu se, kao da ulijevaju strah, dva zlatna roga, okrenuta leđima jedan drugomu, a svaki po sredini obavija znak sa štita. Običaje ovih i sličnih grbova objašnjava Lipsius, 3. knjiga de milit. Rom; a potpunije Silvestro Pietrasanta u Tesseris gentilit; 26. poglavlje. I ovaj se izvorni grb danas vidi naslikan u cappenberškoj kuriji u Münsteru u Vestfaliji, u samom samostanu i na grobu bl. Gotfrida i Otona, samo štit bez kacige. Isti grb zadržavaju i danas baštinici samih grofova, prečasni gospodin prepozit Cappenberga i prečasna gospoda zbor kanonika. S njime se, bez vanjskoga uresa, slaže i grb münsterskoga biskupa te samoga grada, osim što ovaj nije urešen perjanicama: a grb katedralne Crkve prikazuje lik sv. Pavla do pojasa kako se uzdiže iznad grede štita.

17 Pohvale sv. Norberta na 22. slici, u ovalnom štitu (koji su upotrebljavali i drugi, ne znam je li po starom heraldičkom pravilu), prikazuju dvije grede i krunu štita gusto optočenu biserima na gornjem obodu, što je svojstveno grofovima. Naš Serarije dao je uklesati srebrni štit razdijeljen dvostrukom zelenom gredom, kacigu s pet prečki, a na vrhu dvije ruke podignute uvis, ispruženih šaka, s rukavima u bojama štita, te između njih kuglu koja sjedi na kacigi i završava paunovim repom.

§ V. Sjedište grofovije.

Cappenberg, glavno sjedište grofova, u Vestfaliji, u biskupiji Münster, udaljen je gotovo milju od grada Lünen, smještenoga na rijeci Lippe. Mjesto je uzvišeno, utvrđeno i ljupko; Serarije u Bilješkama 2 kaže da je to najglasovitija utvrda po cijeloj Vestfaliji; bl. Herman od Scheide, suvremenik bl. Gotfrida, niže kaže da je vrlo velika ugleda i znamenitosti; u životopisu br. 23 stoji da je smješteno na znamenitu mjestu te u posve zdravu i ugodnu položaju; pod br. 3 stoji kakvo su doista prvi graditelji utvrda običavali birati na selu, a u preljubazno napisanom pismu opisuje ga BERNARD VON MALLINCKRODT: Nekoć je, kaže, u kraju Cappenberga bio slavan lov, na koji i danas potiče duh mjesta, jer prostrana šuma sa svih strana okružuje samostan, a s južne se strane pogled pruža nadaleko prema grofoviji Mark, na vestfalska brda, polja, sela i vrlo mnoge gradove: Dortmund, Kamen, Unnu, Hamm, Lünen itd. Uz granice šume, ondje gdje gleda prema metropoli Münsteru, prostire se zajednička pašnjačka ravnica duga dva sata hoda, u puku zvana Die Magheide, koja se u djelu Speculum Saxonicum navodi među glavnim kraljevskim lovištima, to jest područjima zemalja i šuma te lovačkim poljima, u puku zvanima Wildtbahn. Osim toga, da je ondje stajala zemaljska utvrda, svjedoči kako ratna oprema Fridrika od Arnsberga dok je pripremao opsadu, u životopisu br. 20, tako i uzvišeniji položaj koji se od davnine običavao birati za utvrde; takve vrste, smještene na rijetkim i slabo uzdignutim brdima na području Münstera, nalazim još drugu ili treću: Stromberg, nekoć carsku grofoviju (Burggraviatum), i Horstmar, koje je bilo moćno vlastelinstvo. Četvrtom brdskom utvrdom može im se pribrojiti Huneburg, o kojemu u § 6. Za vrijeme Karla Velikoga Egbert, grof Saske s ove strane Wesera, stanovao je na istoj obali rijeke Lippe koja ondje protječe, ili, kako Uffing kaže u životopisu njegove supruge sv. Ide 4. rujna kod Surija, u pokrajini Dreni; to ime (upotrijebljeno i u Franačkim ljetopisima) još uvijek nosi onaj predio münsterske Crkve na desnoj obali Lippe, od Cappenberga smještenoga na njezinim granicama sve do grada Lippe, nekoć sjedišta Bruktera. U Herzfeldu, selu koje se nadvija nad Lippe, isti je Egbert, grof Vestfalije, sagradio baziliku i obdario je obližnjim posjedima, a u njoj je njemu i njegovoj supruzi, koja je ondje običavala boraviti, postavljen nadgrobni spomenik. Vjeruje se da je obližnji Hovestadt bio Egbertov dvor, a Eckelburg selo s utvrdom, takoreći Egbertov grad (Burgus). Niti je Soest udaljen više od pola sata, slavan već od doba kralja Dagoberta i sv. Kuniberta.

19 Gotovo jednaku starinu Cappenberga odaje prolog kraćega životopisa: U vrijeme bl. Ludgera, prvoga biskupa Münstera, i kralja Karla Velikoga brdo Cappenberg uvijek je bilo nastanjeno. Nije ni nevjerojatno da se već tada ubrajalo među utvrde (Firmitates), odnosno čvršća mjesta pokrajine, koja su stanovnici pokrajine, kao i gradove, osim preostalih prebivališta na selu (nemalo ih se nabraja u Djelima sv. Evalda, Sviberta, Ludgera te u starim darovnicama), predali Karlu kao pobjedniku kod Bocholta, među kojima svakako valja brojiti i sam Cappenberg. Duži životopis u pogl. 13 predaje da su i tada stari posjednici te utvrde vukli podrijetlo od kćeri sestre istoga Karla. Štoviše, da su u to vrijeme to brdo i šumu nastavali vlastiti knezovi Vestfalaca ili namjesnici Widukinda odnosno Karla, te da su je posjećivali sljedbenici zajedno s pripadajućim kraljevskim lovištem ili lovačkim poljem, osim pogodnosti položaja i vrsnoće vrlo plodnoga tla s one strane rijeke, uvjerava nas ratni i miroljubivi pohod Franaka Dagoberta, Martela, Pipina i Karlomana, koji se prijašnjih godina češće ponavljao ovim putem u Friziju i Sasku. Niti je Karlo Veliki rijetko prolazio onuda, prešavši Rajnu kod Lippe, što se na raznim mjestima potvrđuje kod du Chesnea u 1. svesku djela Historia Francica. Ljetopisi iz Tiliusova rukopisa: Godine 780. bila je sinoda kod Dürena; i odatle stazama (to jest putovima, kako Fest kaže pod riječju actus, a Varon u 4. knjizi De Lingua Latina: Actus je put u poljima koji se utire gonjenjem stoke, kao putovi kojima su vozili) u krajeve Saske prema Lippehamu; i Sasi su se htjeli oduprijeti na mjestu koje se zove Bocholt, ali nisu mogli, nego su bježeći ostavili sve svoje gradove, a Franci su, pošto im se otvorio put, ušli u Vestfaliju i sve pokorili. Drugi ljetopisi iz Loiselova rukopisa: God. 779. put je bio stazama u krajeve Saske prema Lippiahamu. Prelazi se rijeka Rajna, i Sasi su se htjeli oduprijeti na mjestu koje se zove Bocholt, ali uz pomoć Gospodnju nisu nadvladali, nego su bježeći odatle ostavili sve svoje utvrde, i Francima se otvorio put, te su ušavši u Vestfaliju sve ih pokorili. Ponovno ljetopisi iz Tiliusova rukopisa: God. 785. gospodin kralj prešao je kod Lippiahama i ušao u Sasku, te poslao svoga sina protiv Vestfalaca. Einhard u Ljetopisima o istom pohodu kaže: God. 784. s vojskom je prešao Rajnu na mjestu koje se zove Lippeheim. Ovdje i drugdje, kao što za potonje mjesto postoji različito čitanje Buoholz, Bouholtz, Bolhoz, Botolz, Bozols, Boucholt, tako i za prvo: Lippia, Lippeam, Lippiam, Lippiham, Lippiaham, Lipihaam, to jest u poznatijem narječju, kao kod Einharda, Lippeheim. Oboje označava Werner u djelu De laudibus Westphaliæ, knj. 2, pogl. 3: Godine 779., prevevši vojsku na mjestu koje se zove Lippekant blizu Wesela, nasuprot tomu Sasi su podigli tabor blizu Bocholta, želeći spriječiti kralja. Naime, kao što su Ruhrort, Angerort, IJsseloort ušće i kraj rijeka Ruhr, Anger i IJssel, tako se sam rub i s obje strane pripadajuća obala rijeke Lippe ondje gdje se ulijeva u Rajnu naziva kut ili kraj Lippe, odnosno na narodnom jeziku Lippekant, kao što se drugdje predio uz Meuse naziva die Maeskant. Grof od Neuenahra u djelu Commentaria de Gallia Belgica kaže: Kod zidina Wesela Lippe se spaja s Rajnom. Doznao sam da se to u vrijeme Karla Velikoga nazivalo Luppiæmunda, kao što se također nazivaju Angermünde i Roermond, jer su Germani na taj način običavali nazivati ušće, kao usta, ždrijelo ili rub rijeke koja istječe. Osim toga Karlo, prešavši Rajnu kod granica i ušća Lippe, čas u miru i ratu napreduje prema izvorima iste rijeke i Padera kroz između smješteno polje Cappenberga, čas u Dortmundu postavlja sjedište kraljevskoga dvora ili opskrbe, kako se kaže u 4. svesku djela Theatrum Urbium, čas osvaja i ponovno zadobiva obližnji Syburg, čas zimuje u Eresburgu sa suprugom i kćerima itd.

20 Ako je dakle Cappenberg već u to doba stajao, postaje vjerojatno da je nekoliko stoljeća prije, prije onih dugotrajnih ratova Friza i Sasa protiv Franaka, u početku bio kaštel ili utvrda starih, ili kula i znamenita postaja drevnih Bruktera, koji su narodi držali kraj opasan rijekama Lippe i Ems, kao što je jasno iz Tacitovih Ljetopisa, knj. 1, i Cluverija u djelu Germania; njih su u istom kraju poslije naslijedili Hamavi i Angrivarijci, u doba cara Trajana. To svjedoči i tome se raduje Tacit u djelu De Germanorum moribus: Uz Tenktere nekoć su se susretali Brukteri: sada se pripovijeda da su se Hamavi i Angrivarijci uselili (u njihova sjedišta) (prve godine Trajanova vladanja, god. Kristove 97., koje je godine napisao tu knjigu o Germaniji), pošto su Brukteri bili protjerani i posve istrijebljeni slogom susjednih naroda, bilo iz mržnje prema oholosti, bilo zbog slasti plijena, bilo nekom naklonošću bogova prema nama. Jer nisu nam uskratili ni prizor bitke. Preko 60 tisuća palo ih je ne od rimskoga oružja i kopalja, nego, što je još veličanstvenije, na nasladu i pred očima. Mjesto bitke je nepoznato, ipak blisko nekoj rimskoj posadi, tako da se mogla promatrati. Oni od Bruktera koji su preživjeli toliki pokolj naselili su se na obali Rajne nasuprot Kölnu, kako dokazuje Cluverije u djelu Germania, knj. 3, pogl. 13, iz Nazarijeva Panegirika, a Grgur iz Toursa u knj. 2, pogl. 9, o Arbogastu, vojskovođi cara Teodozija, kaže: Skupivši dakle vojsku, prešao je Rajnu (kod Kölna, kako je prije naveo) te opustošio Bruktere najbliže obali, a također i kraj koji nastanjuju Hamavi. Odatle se zaključuje, i to ne bez razloga, budući da su Hamavi bili susjedi ovim Brukterima, da su oni nakon onoga davnog istrebljenja Bruktera također prešli Lippe i naselili neki dio kraja ili župe; od njih je poteklo ime današnjega grada Kamena ili Caemena, udaljenoga milju od Lippe, kao i na drugoj obali na jednakoj udaljenosti smještenoga brda ili utvrde Hamava, Chamenburg i Chamenberg. Prvo je ime do danas ostalo u cjelovitom obliku; drugo je s vremenom pretrpjelo promjenu jednoga slova kroz različite mijene jezika i govora, tako da se kod nekih naziva Campenberch i Capenburgum, kao niže u § 9, a uobičajenije Capenberg i Capenberga. Niti jedno jedino izbačeno i uporabom izmijenjeno slovo može više smetati nego što se smatra da više slova i slogova drugdje odsječenih smeta da zadrže staro i prvotno značenje, kao Aliso, Elsen; Susatum, Soest; Monasterium, Münster; i stotine drugih. Nadalje, kakvim su stupnjevanjem od Siega i Sigambra (kako se slažu učeni ljudi, Junije u djelu Batavia, Cluverije u djelu Germania, knj. 3, pogl. 8 i 9) izvedeni Siegen i Sigena, grad grofovije Nassau, Siegburg ili Sicamburgum, kako ga naziva Kaerius u duguljastoj karti Rajne na sutoku Ruhra i Lenne, te Siegberg, slavna opatija na rijeci Sieg; posve su slično od Hamava nastali Caemen, Camenburg, Camenberg ili Capenburgum i Capenberga. Stoga, ako ondje prije nije bilo nikakve utvrde ili postaje Bruktera, svakako je poslije bila postaja Hamava, posve prikladna uz rijeku koja je oplakivala ili presijecala njihovo područje; u šumi koja je zauzimala gotovo cijelu pokrajinu; na gotovo jedinom, uzvišenom i središnjem brdu cijeloga kraja, koje pod oči stavlja sam Kamen i daljnja brda Sikambrije, odnosno Vestfalije i Sauerlanda, kraj Dortmunda ili Tremoniju, kako piše u 4. svesku djela Theatrum Urbium, te ostalo u najduljem i najširem protezanju polja i šuma. Na njega duži životopis u pogl. 1 ukazuje ovim riječima: na znamenitu mjestu; a kraći životopis na početku: Capenberch se prema kakvoći svoga položaja tumači kao brdo promatranja: kao od Gapen i Kapen, što je stanovnicima, pa i drevnima, značilo gledati i promatrati, gotovo na način dokoličara. Svidjelo se pak obojici pisaca ciljati na tu etimologiju, koja je u starim stvarima ponajčešće nesigurna.

Rod valjana muža je krepost: ipak je ona, kao što dolazi iz lijepa tijela, tako i iz slavna rodoslovlja ugodnija. Taj ures Gotfridu pripisuje pisac životopisa u pogl. 13: Predaje se da su stari posjednici utvrde Cappenberg potekli iz roda Karla Velikoga i kralja Widukinda preko Imeze, koja počiva u Xantenu (jer je, kako kažu, Karlo dao kćer svoje sestre, kao zalog mira, za ženu Widukindovu sinu, i od čijih smo potomaka dobili dvor Wifde). Znam da se kolijevke slavnih ljudi često ukrašavaju znamenjima starih careva i kraljeva, a osobito u saskim rodoslovljima znamenjima Karolinovića i Widukindovića, kako bi obitelji koje se rađaju, umotane u te priče kao u povoje, već pri prvom postanku izgledale uzvišenije. Ipak, tim dokazom, kao oružjem pripravljenim za rušenje drevnoga plemstva, posvuda se po volji rugati veličanstvenu podrijetlu, kada ih osim nesigurna straha onoga tko nagađa ne pobija nikakav razlog, svojstveno je čovjeku koji, da najblaže kažem, nimalo ozbiljno ne važe važnost vjerojatnih stvari. Stoga Imezu, nećakinju Karla Velikoga po sestri, premda je dosad slabo poznata iz pisaca, ipak ne valja zbog toga nepromišljeno odbaciti, budući da se njezina obitelj već 500 godina potvrđuje vlastitim imenom, pouzdanim mjestom muževljeva ukopa i sigurnim posjedima potomaka, poznatima iz dugoga tijeka vremena i svjedočanstva predaka.

22 Sličnim dokazivanjem služi se Brower u djelu Annales Trevirenses, knj. 8, god. 809., ne samo u potvrđivanju Ade, nego i Oficije. Adu su iz tame već prije izveli Lazius i Brusch, navevši i nadgrobni natpis: ADA SLUŽBENICA KRISTOVA, SESTRA KARLA VELIKOGA; jasnije ju je pak obranio kako isti Brower u Ljetopisima, tako i Zillesius u obrani samostana sv. Maksimina. Oficiju ili Eficiju Brower je izvukao iz rukopisnih kodeksa iz Rettela, za koju postoji postojana i tijekom vremena prenošena predaja da je temelje nekadašnjega benediktinskog, a poslije kartuzijanskog samostana između Triera i Thionvillea dovela do vrha, da je pokopana u oratoriju sv. Stjepana te da je crkvu posvetio papa Lav bl. papi Sikstu. Nadalje, Fauchet u djelu Antiquités et Magistrats de France i blizanci Sainte-Marthe u djelu Historia Genealogica Franciæ, sv. 1, knj. 3, pogl. 3, nabrajaju tri sestre Karla Velikoga od majke Berte: Rothaidu i Adelhaidu, umrle u nježnoj dobi i pokopane u Metzu, te Gizelu (drugima Itisbergu), opaticu, ženu sveta života, koju je od smrti majke isti brat Karlo štovao kao drugu majku, kako će se reći uz njezin životopis 21. svibnja, a predaje i isti Brusch u samostanu Kempten; ondje dodaje više kćeri iste Berte od Pipina: Adu, službenicu Kristovu, Bertu, majku hrabroga vojvode Rolanda, i Simforijanu, suprugu vojvode Amberta, plodnu slavnim potomstvom. Lazius u djelu De migratione Gentium, knj. 3, u popisu Karolinovića tvrdi da su sve one (osim Adelhaide, koje se ne spominje) kćeri kralja Pipina, koji je bio otac Karlu Velikom, od druge žene Leutburge, koju Brusch priznaje doduše ne njihovom majkom, ali zakonitom Pipinovom suprugom, i naziva je Leutburgom ili Talatinom, saskom ženom. No obojica se varaju, jer je prva i jedina Pipinova supruga bila Berta, koja je nadživjela muža, preminuloga 24. rujna god. 768., sve do mjeseca srpnja god. 783. Fauchet i braća Sainte-Marthe smatraju da su te kćeri rođene od priležnice, ako su uopće doista bile Pipinove kćeri. Ali da su postojale, barem one dvije koje je na svjetlo iznio Brower, nimalo ne dvojim. Za Simforijanu također, kao i za Bertu, svjedoče njihova djeca i potomci, koje ne odbacuju ni ugledni genealozi. Obje pak one neudane, zajedno s prve tri od Berte, proslavile su za života prebivalištima, a nakon smrti grobovima rijeku Moselle između Metza i Triera, te su na njezinoj obali i obali Rajne posjedovale određene posjede od oca Karla, poslije dodijeljene različitim crkvama. Spomenici crkve sv. Kastora svjedoče da su i u Koblenzu postojale kuće i posjedi njihove nećakinje od Ljudevita Pobožnoga, bl. Rice, također nepoznate piscima, gdje je pokopana i sjaji čudesima i štovanjem pobožnika. Stoga je nepravedno, da ne kažem svetogrdno, sve njih izbacivati iz rodnih sjedišta, posjeda, grobova i isprava samo tim dokazom što ih izostavljaju povjesničari, koji nabrajaju gotovo samo sinove. I budući da su kćeri franačkih kraljeva, bilo vlastitom sklonošću bilo vodstvom roditelja, boravile ponajprije u Ripuariji uz Rajnu i Moselle, manje se treba čuditi što je Imeza bila udana s one strane Rajne i pokopana uz nju u Xantenu.

23 Uostalom, nije jasno je li ta ista Imeza potekla od neke od već spomenutih Karlovih sestara, ili od neke druge krvne rođakinje ili čak samo svojte, koje se češće časte sestrinskim imenom. Braća Sainte-Marthe navode da pisac rodoslovlja Huga Capeta (Pontus, kako smatram, de Tyard, slavan po spisima, biskup Chalona) predaje da je Berta, kći Karlomana, kralja Soissonsa i Germanije, od strica Karla Velikoga dana u brak kralju ili vojvodi Sasa Widukindu nakon sklopljena mira i primljene Kristove vjere. To ipak drugdje još nisam zapazio; niti se itko spominje Karlomanove kćeri, nego samo sinova, kako povjesničari običavaju: a Paulus Aemilius u djelu o Karlu Velikom kaže da su oni zajedno s majkom Bertom, nakon zauzeća Verone, još kao dječaci odvedeni u Franačku. Čini se da šutnja povjesničara o ostatku njihova života dokazuje da nisu umrli mnogo stariji. Inače ništa ne smeta različitost imena Berte i Imeze, budući da se ona u rodoslovljima jedva uzima u obzir ako postoji slaganje u stvarima; a ono se donekle pokazuje po tome što je staro i često da bratovu ženu drugi brat naziva sestrom.

24 Bilo dakle da je Berta bila Karlova šogorica, bilo Imeza kći njegove sestre, on ju je dao velikomu i starijemu, poslije svetomu, Widukindu samo kao zalog mira, ali za ženu njegovu sinu, kao vršnjaku po mladenačkoj dobi. No kojemu od sinova? Zar Wigbertu, starijemu po rođenju i baštiniku u Vestfaliji? Ili Widukindu Mlađemu, gospodaru područja između Saale i Labe, kako smatraju genealozi Lazius, Krantz, Emmius i Bertius u djelu Germania, knj. 2, pogl. 11? Za prvoga govori Cappenberg, dio Vestfalije, poslije odvojen od njegove prostranije očevine. Ali kod istih svaki ima svoju suprugu: Wigbert kćer frizijskoga kralja Radboda, Sinicillu ili Smicillu, a Widukind Niladu ili Inladu, te svoju djecu od njih. Možda je, nakon što je poslije više godina bio okončan Saski rat, kojemu je vođa i začetnik bio Widukind, bez ikakve sumnje već zrele dobi i iznimne snage, umrla žena jednoga ili drugoga sina, tako da je za drugu uzeo Imezu. Kako god bilo, taj brak potvrđuje činjenica da je otprilike u isto vrijeme, u istom kraju uz Lippe, moćan i slavan muž grof Egbert, najdraži Karlu Velikom, uz njegovu naklonost i posredovanje, iz same Galije uzeo za ženu sv. Idu, kćer grofa najvišega roda i kraljevske naravi, te se s njome, postavljen od istoga Karla za upravitelja Vestfalije, nastanio uz Lippe, kako ćemo reći 4. rujna. Zašto ne bi Karlo dao svoju nećakinju za ženu i najmoćnijemu vojvodi Angrije i Vestfalije? Osobito jer za blago pridruživanje Bogu i franačkom narodu duhova tih vojvoda i njihovih sunarodnjaka, nesigurnih i oporih prema miru i Kristovoj vjeri, ništa nije bilo prikladnije ni saveznicima ugodnije?

23 Odatle su potekli prvi posjednici Cappenberga, i to ne samo jednim potomstvom i lozom, budući da niže Oton, biskup Münstera, grof od Bentheima, kaže da potječe iz krvne loze grofova od Cappenberga i naziva ih našim krvnim srodnicima. Pisac životopisa također kaže: Čija se izvrsna velikodušnost i danas u mnogima ističe. Odatle nužno uvodimo jednoga grofa Hermana, zajedno s njegovom najpobožnijom suprugom Gerbergom od Huneburga, osobitoga štovatelja Boga. Taj jedan od mnogih, čestit među rijetkima, slavan po čudesima za života, jest Herman, djed bl. Gotfrida, o kojemu u životopisu, pogl. 1.

26 Baka po ocu bila je Gerberga od Huneburga. Povelja Ljudevita Pobožnoga kod Crusija u djelu Annales Suevici, dio 2, knj. 1, pogl. 12, i u djelu Vindiciæ Ecclesiæ Wirtenbergiæ, svjedoči da je utvrda Huneburg, na drugoj milji od Schwäbisch Halla, srušena po nalogu istoga cara i pripala u gradnju crkve samostana u Murrhardtu koji je on sam utemeljio, te da je među ostalim dobrima darovano 30 ministerijala, a poslije: Imena pak ministerijala iz utvrde Hunneburg, zatim: Kao i druge hrabre vitezove te utvrde, Diethana, Waldmaru, Tila i Widukinda. Nije sigurno je li Gerberga potekla od tih ministerijala ili vitezova, uglednijih po stupnju plemstva, ili od grofova od Honburga i Hohenburga koji se slave u istim Vindiciæ, u Hundtovoj Metropolis i drugdje. Drugo se može činiti vjerojatnijim iz potvrde utemeljenja samostana u Alpirsbachu reda sv. Benedikta, koju je izdao Henrik V. u Strasbourgu god. 1123., gdje se među više grofova u sredini navodi Folmar, grof od Huneburga, koji je po dobi bio nešto mlađi od naše Gerberge, a suvremenik bl. Gotfrida. Svakako su ostali koji se u istoj ispravi navode kao svjedoci grofovi i vojvode Alzasa i susjednih područja, tako da se može naslutiti da su i Folmar i Gerberga potekli iz istoga kraja.

27 No Hermanu se mogla dovesti supruga iz Huneburga iz same Vestfalije, iz veće blizine. Naime (kako nas je u svojim pismima poučio češće hvaljeni presvijetli muž BERNARD VON MALLINCKRODT), nedaleko od Horstmara, u istom lancu brda ili brežuljaka u kojem je smještena ona utvrda münsterskoga biskupa, u župi Laer, slavnoj od prvina kršćanske vjere (ondje čudom zasađene po sv. Evaldima, kako svjedoči Werner Rolevinck, građanin istoga mjesta, u djelu De Westphaliæ laudibus, knj. 2, pogl. 1, i knj. 3, pogl. 8, i drugi), i danas se vide vrlo jasni tragovi srušene utvrde Huneborg, nekoć po običaju toga stoljeća utvrđene trostrukim kružnim opsegom zidina; ona dijelom kao gospodara priznaje moga šogora Kaspara Valkena, gospodara u Rokelu i Laeru, a to je mjesto danas i već mnogo godina unatrag obraslo bukvama. Niti sumnjam da je ondje u davnini obitelj od Huneburga imala sjedište i odatle povukla prezime. Naš puk smatra da je naziv ostao od Huna koji su se nekoć ondje nastanili (isto i za Huneburg u Švapskoj navodi Crusius). Jesu li bili grofovi ili baruni i koji je bio povod rušenju, ne mogu reći. Niti je u drevna vremena postojalo tako strogo razlikovanje da se često isti na ovom mjestu ne bi nazivali grofovima, a na drugom gospodarima ili vlastelinima. Budući da ipak u cijeloj münsterskoj biskupiji, osim grofova od Cappenberga i burggravija od Stromberga, ne nalazim nikakvih drugih (možda će ipak biti Bentheimi, koje prema običaju toga vremena dijelom valja ubrojiti među grofove, jer je donja grofovija u duhovnim stvarima bila podložna utrechtskom biskupu), a vlastelini od Vechte, Ahausa, Horstmara, Lohna, Ottensteina i Gemena služili su se samo naslovom gospodara, smatrao bih da su i Huneburzi pripadali istom staležu.

28 Hermanu i Gerbergi rodila su se nadalje tri sina: prva dvojica su uhvaćena u zasjedi i poklana, kao u pogl. 13. Jedan od njih bio je Oton, otac presvete opatice Gerberge, o kojoj u pogl. 2. A Gotfrid, njihov brat, poslije je uzeo za ženu Beatricu iz Švapske, koja mu je rodila našega Blaženika. Majka pak Beatricina, Gotfridova baka, grofica od Hohenlohea uz Švapsku, bila je sestra bake Fridrika II., vojvode Švapske. Vidi niže pogl. 13, br. 61. Napokon se sam bl. Gotfrid oženio kćeri najplemenitije kuće Arnsberg. Tako nije čudno što se on s bratom smatrao srodnikom po majci i supruzi kako cara Henrika tako i Fridrika, vojvode Švapske, obojice poteklih iz kraljevske loze Franaka i Švaba, te drugih obitelji najuglednijih po starini i dostojanstvu, i što ga biskup Egbert niže naziva najplemenitijim mužem iz naše zemlje, to jest Vestfalije.

29 Rodoslovlje pak, premda nepotpuno, ipak obilnije prikazuje stari rukopis iz Cappenberga: Piše se da je Karlo Veliki kćer svoje sestre, imenom Imezu, dao u brak sinu kralja Widukinda kao zalog mira; od njih se (nakon više naraštaja) rađa Herman prvi, grof u Cappenbergu, djed utemeljitelja, koji je uzeo Gerbergu iz najplemenitije obitelji Huneborg ili Humberg, od koje je spomenuti grof Herman dobio tri sina, od kojih se najmlađi po rođenju zvao Gotfrid, otac utemeljitelja Gotfrida; dvojicu starijih, čija imena nisu poznata, ubio je Eckerik u šumi Grevenlo. Preživjeli Gotfrid uzeo je ženu iz Švapske, imenom Beatricu, s kojom je rodio sinove Gotfrida i Otona, te dvije kćeri, Beatricu i Gerbergu; ona je ovdje u samostanu djevica, primivši sveti veo, živjela i umrla, a ova je, potajno odvedena, udana za nekoga plemića Wernera od Erperodea. Nadalje, nakon smrti Gotfrida, oca bl. Gotfrida, udovica se udala za Henrika, grofa od Rietberga, brata grofa Fridrika u Arnsbergu. Od nje je grof Henrik dobio jedinu kćer, imenom Eiliku, koja je poslije, združena brakom s Egilmarom, grofom od Oldenburga, rodila braću Henrika, Kristijana i Otona, te Eiliku, majku Šimuna, grofa u Tecklenburgu. Gotfrid pak, utemeljitelj samostana u Cappenbergu, uzeo je kćer Fridrika, grofa u Arnsbergu, imenom Jutu, s kojom nije imao nikakva potomstva. Oton je pak u celibatu stupio u red.

To životopis iscrpno poučava u pogl. 11: 13. siječnja preminuo je Kristu godine Gospodnjega utjelovljenja 1126., a u gotovo XXX. godini svoje dobi. Slaže se manji životopis i Anzelmo iz Gemblouxa u dodatku uz Sigeberta. Ali tu godinu valja shvatiti prema starom obredu Galske Crkve koja godinu počinje od Uskrsa; to je računanje u Münsteru i Cappenbergu bilo na snazi do god. 1310., kada je napokon ukinuto na Kölnskoj sinodi pod nadbiskupom Henrikom, kako predaje Gelenius u životopisu sv. Engelberta. Nije dakle prema suvremenoj rimskoj eri umro godine 1126., kako smatraju Baronije u sv. 12, Mudzaert u djelu Historia Ecclesiastica Belgica, sv. 2, i van der Sterre u životopisu sv. Norberta napisanom na nizozemskom, knj. 3, pogl. 1, nego je bl. Gotfrid preminuo godine 1127.

31 Budući da je naime prije smrti bio poslan iz Cappenberga s bratom u Prémontré, kako se kaže u pogl. 10, br. 48, a nakon godinu dana pozvan natrag k Norbertu već kao nadbiskupu, br. 49, nije mogao umrijeti na početku god. 1126., 13. siječnja, jer je tek u ljeto te godine Norbert bio izabran za nadbiskupa, kako će malo poslije pokazati sklop životopisa i sama pripovijest o smrti, koja ga je zadesila god. 1134., u srijedu Duhova, 6. lipnja, odnosno, kako ima nadgrobni natpis, iste godine 6. lipnja; a slažu se Anzelmo iz Gemblouxa, Urspergenac, Trithemius u djelu Chronicon Hirsaugiense i Baronije u sv. 12. Iz toga nužno slijedi da je došao izabranomu Norbertu potkraj jeseni, prije Božića, te da je odatle, primivši Očev blagoslov i skrenuvši u Ilbenstadt, ondje preminuo sljedeće godine 1127., dana 13. Jer ako se od vremena smrti sv. Norberta unatrag odbroje prethodne godine sve do godine 1126., dobit će se točno osam godina manje jedan mjesec koliko je bio nadbiskup; a prva od njih bit će ista godina 1126., u kojoj je, kako pokazuje u životopisu navedeni dan smrti šesti lipnja, istoga mjeseca ili početkom sljedećega prije osam godina bio izabran, a 18. srpnja, odnosno 18. srpnja, kako predaje Bibliotheca Præmonstratensis, knj. 2, pogl. 32, u nedjelju, uveden na nadbiskupsku katedru. To se u životopisu u pogl. 41 dovoljno dokazuje gorućom revnošću kanonika magdeburškoga kaptola, koji su u Speyeru na saboru pred kraljem Lotarom i knezovima između trojice sebi predloženih odmah izabrali sv. Norberta. Nije se mogao, kaže pisac, slab čovjek obraniti, nije mu bilo dopušteno razmišljati niti razmišljanjem išta o sebi odrediti: nego čim je bio ugrabljen, kralj ga je pohvalio, svi prisutni odobrili, a potvrdio ga je i sam legat Rimske Crkve. Odvodi se čovjek noseći sa sobom otežani teški teret, odvodi se na mjesto koje nije poznavao: vuče se, kažem, itd. Tako je žar onih koji su ga birali odmah prihvatio žar onih koji su ga odvodili. Onomu tko to proučava očito je da se u djelu Bibliotheca Præmonstratensis sv. nadbiskupu Norbertu pogrešno pripisuje osam godina manje jedan mjesec, a istodobno se postavlja godina smrti 1134., 6. lipnja, i stupanje u nadbiskupiju god. 1127. Između obje krajnje točke u sredini je naime samo sedam godina manje jedan mjesec, dok bi trebalo biti osam godina manje jedan mjesec, ili barem posljednja godina nepotpuna, kako smatra Baronije u sv. 12.

32 Niti tim osam godinama treba dodati nekoliko mjeseci, kako smatra pisac nizozemskoga životopisa sv. Norberta, knj. 3, pogl. 1, što kaže da će opširnije dokazati u djelu Candida militia. U životopisu naime, i rukopisnom i tiskanom, svugdje se njegovo nadbiskupstvo određuje samo na osam godina, bez ikakva dodavanja mjeseci koji bi lako narasli na sedam ili jedanaest, ako je Norbertova smrt nakon navršene osme godine biskupstva, ili one koja je upravo imala završiti, pala na šesti lipnja po očitom svjedočanstvu životopisa: tako da bi se moralo reći da je kao nadbiskup živio čak devet godina manje jedan mjesec, a ne samo osam. Nadalje, dokaz uzet iz životopisa bl. Gotfrida koji umire godine 1126., 13. siječnja, i prije smrti pristupa Norbertu već kao nadbiskupu, slab je; jer tu godinu, prema računanju toga doba i Crkve, valja protumačiti na isti način, te tako protumačena jasnim redom daje početak i kraj nadbiskupstva. Napokon, god. 1125., u kojoj ga kao izabranoga navode spomenuti životopis, Mudzaertova Historia Ecclesiastica, sv. 2, i Elogia S. Norberti, slika 25, te zbog koje treba dodati onih nekoliko posljednjih mjeseci te godine, Norbert je boravio u Vestfaliji u Cappenbergu, na Rajni i drugdje. Došavši odatle u Prémontré, iste je godine otišao u Regensburg i Rim, te se na njezinu izmaku vratio, a zatim je godine 1126. pošao u Speyer i bio izabran za nadbiskupa. Potvrđuju to iz premonstratskoga samostana Steingaden u Bavarskoj kratke tablice djela sv. Norberta kod Servacija Lairveltza u djelu Optica regularium, zrcalo CXI: Zatim je godine 1126. u Speyeru izabran za nadbiskupstvo partenopolitanske, inače magdeburške Crkve. Isto tako Dodechin, nastavljajući Marianov Chronicon do god. 1200.: Godine 1126. umro je Arnold, biskup Speyera, umjesto kojega je postavljen Sigefrid, a Norbert, pobožan muž, postavljen je na čelo Crkve kod Wormsa. Ondje mijenja mjesto izbora i prešućuje grad na čiju je Crkvu postavljen: ali da je ovaj bio Magdeburg, a ono Speyer, jasno je iz suglasja ostalih. Niti je u to vrijeme u Wormsu katedra bila upražnjena, kako svjedoči Brusch u 1. svesku djela De Germaniæ Episcopis i Eisengrein u djelu Episcopi Spirenses, niti je ondje ikada bio ili djelovao neki Norbert. To je očito iz popisa biskupa Wormsa kod Bruscha, Democharesa, Kl. Roberta, Merssaeusa, Bertiusa i Eisengreina. No ako se kod Dodechina posljednje riječi stave ispred prvih, prema tijeku događaja, i to će još jasnije zasjati: Arnold, biskup Magdeburga, biva ubijen. Norbert, pobožan muž, postavlja se na čelo Crkve kod Wormsa. To potvrđuje Trithemius u djelu Chronicon Hirsaugiense god. 1127.: Nakon što je umro spomenuti nadbiskup Rudger, a građani ubili Arnolda koji je bio nasilno zauzeo biskupiju, klerici poslaše glasnike caru i zatražiše da im se dade biskup. Slučajno je ondje bio prisutan Norbert. Krantz u djelu Metropolis, knj. 6, pogl. 12: Magdeburška se Crkva na početku vladanja Lotarova bunila zbog biskupa; trojica su se naime natjecala za njezino biskupstvo. Jedan od njih bio je dakle Arnold, i zato ga je Dodechin nazvao biskupom, premda ga magdeburški katalog kod Krantza i drugih ne navodi. Ipak je bio na čelu merseburške Crkve, kako svjedoči Albert iz Stadea, i ujedno se slaže u godini izbora sv. Norberta: Godine 1126. ubijen je Arnold, biskup Merseburga. Rudgera je naslijedio Norbert na magdeburškoj stolici. A Compilatio Historica u 1. svesku Pistorijevih Scriptores Germaniæ: God. Gospodnje 1126. proslavio se Norbert, nadbiskup u Magdeburgu.

33 Time se ujedno pobijaju ostali koji početak njegova nadbiskupstva smještaju ili u tisuću stotinu dvadeset sedmu godinu, kao Robert, nastavljač Sigeberta, i Baronije u sv. 12, ili u god. 1128., kao Trithemius u djelu Chronicon Hirsaugiense i Miraeus u djelu Chronicon Præmonstratense. Nakon toga napokon Gotfrid, pozvan iz Prémontréa, u jesen god. 1126. dolazi k nadbiskupu Norbertu, te otpušten s blagoslovom umire u Ilbenstadtu 13. siječnja god. 1127., kako i Miraeus bilježi u djelu Chronicon Belgicum: Gotfrid od Cappenberga, nekoć grof u Vestfaliji itd., usnu u Gospodinu.

34 Pošto je sada utvrđena ta kobna godina, lako je odrediti godinu rođenja. Ako naime 13. siječnja godine 1127. umire u dobi od gotovo 30 godina, onda se kao smrtnik rodio god. Kristove 1097.

§ VIII. Obraćenje.

Prije primjerom nego riječima Norbertovim (a doista je on djelotvorniji) Gotfrid je bio potaknut na revnost izvanredne pobožnosti. Je li prije toga među njima postojalo poznanstvo, bilo iz suživota na carskom dvoru, bilo zato što Cappenberg nije bio daleko od Xantena, grada u Clevesu (gdje je Norbert bio prepozit, a i sam je potekao iz slavne obitelji u istom kraju), a Gotfrid je imao prostrane posjede kod Wesela blizu Xantena, ne mogu sa sigurnošću reći. Jedno je sigurno iz Norbertova životopisa: dok se glas o njemu vrlo često i slavno širio zbog znamenja tolikoga čovjeka, duhom siromaštva bio je ganut neki najmoćniji grof Vestfalije, imenom Gotfrid, koji mu je pristupio jer je o njemu mnogo čuo. Čuo je pak tada možda o njegovu čudesnom obraćenju, a i o onome što je učinio u Kölnu kada je onamo pošao u mjesecu rujnu godine 1121. kako bi zadobio relikvije za novi hram u Prémontréu koji je namjeravao podići, kako u povijesti Našašća sv. Gereona kod Surija 24. studenoga spominje opat Rudolf, koji je bio prisutan. Ondje su ga, kako se kaže u samom Norbertovu životopisu, pogl. 22, radije slušali u propovijedi i ispovijedi jer su ga prije poznavali kao mladića, a sada su ga gledali čudesno promijenjena: i budući da običaj naroda obično oponaša novost, mnogi su na njegovu riječ i poticaj, kako laici tako i klerici, pritrčali, postali nasljedovatelji Kristova siromaštva i slijedili ga. Tridesetoricu je poveo sa sobom u Prémontré. Ne tvrdim je li se tada s njim susreo Gotfrid. Čini se da je tada u njegovu dušu bačeno sjeme koje je poslije uzraslo u najobilnije plodove. I možda je već od tada počeo postupno poticati duše supruge i brata, koje nije bilo tako lako odjednom osvojiti.

36 Ozbiljno je napokon i potpuno godine 1122. predao Bogu sebe, njih i svoja dobra; te godine, kako stoji u prologu kraćega životopisa, utvrda Cappenberg postaje kuća redovništva. Kako je tada mogao biti prisutan Norbert, razabrat će onaj tko bude čitao njegov životopis. Vrativši se iz Kölna u Prémontré god. 1121., na sam dan Rođenja Gospodnjega sa svojima je položio zavjete po pravilu sv. Augustina, kako se navodi u pogl. 23. Zatim, pošto je ukazanjem raspetoga Krista označeno mjesto gradnje hrama, pogl. 26, iskopani je temelj posvetio biskup Laona, pogl. 27. Tada je napokon izišao propovijedati, izišao je ponovno sijati sjeme ne svoje, nego Gospodnje, ostavivši one koji će upravljati započetim djelom i ostavivši one koji će biti na čelu svemu ostalom, pogl. 28, te je usput posjetivši, kako smatram, Floreffe, samostan započet 25. siječnja iste godine 1121., odnosno, kako sada računamo, 1122., ponovno krenuo u kraj uz Meuse i Rajnu: to je očito iz pogl. 2 Gotfridova životopisa, br. 9, gdje stoji ovo: Pojavila se u Vestfaliji gotovo u isto vrijeme izvanredna zraka Crkve, onaj znameniti Božji glasnik Norbert. Njegovim je čestim poticajima popustio Gotfridov brat Oton. I suprugu je napokon sam Gotfrid uvjerio da se više ne opire Božjem Duhu: on je 31. svibnja, u 26. godini svoje dobi, a 1122. Kristovoj, darovao Cappenberg Bogu za prebivalište premonstratske obitelji. Potvrđuju to Merssaeus u popisu i Miraeus u djelima Chronicon Præmonstratense i Chronicon Belgicum, te pouzdana predaja cappenberške Crkve i drevni brojčani stihovi koje su nam, kao i mnogo toga drugoga, na pohvalu svoga svetog utemeljitelja preljubazno poslali kanonici iz Cappenberga: pobožnošću dostojno sja drevni Norbert: obilje cappenberške utvrde pripade Kristu.

37 Pisac djela Bibliotheca Præmonstratensis piše da se to dogodilo godine 1123., kako u životopisu bl. Gotfrida tako i u životopisu sv. Norberta, te navodi ljetopis koji naziva cappenberškim, a drugdje vestfalskim: ali ono što iz njega uzima preuzeto je iz životopisa bl. Gotfrida, u koji je on sam umetnuo godinu: Pojavila se, kaže, u Vestfaliji oko tih vremena, naime godine Gospodnje 1123., izvanredna zraka Crkve, onaj znameniti Božji glasnik Norbert. Povod da tako misli bilo mu je to što, budući da smatra kako se posveta premonstratske crkve dogodila 28. travnja, ili, kako stoji u naslovu osamnaestoga poglavlja, četvrtoga dana svibnja godine 1122., čini se da Norbert, koji je bio prisutan, nije poslije mogao otići u Vestfaliju, ondje se sastati s Gotfridom, njegova brata koji se dugo opirao privesti redovničkom životu i napokon 31. svibnja biti prisutan dok su oni sve svoje darivali Bogu: stoga je to prebacio u sljedeću godinu. No on tu posvetu premonstratske crkve prerano pripisuje mjesecu svibnju. Norbert je naime, vrativši se iz Kölna i položivši zavjete na Rođenje Gospodnje 1121., tek tada počeo graditi hram; o njemu ista Bibliotheca i sam Svečev životopis u pogl. 27 kažu: Zgrada je vrlo brzo rasla te je u roku od devet mjeseci dovršena i završena, i posvećena od spomenutoga biskupa Laona. Budući da dakle nije započeta prije siječnja ili veljače, kako je odatle do najbližega svibnja moglo proteći devet mjeseci? Vjerojatnije je da je dovršena i posvećena u mjesecu listopadu ili studenome. Doista, i kad se na sam dan posvete zbog navale naroda pomaknuo glavni oltar i kamen se razlabavio te stoga nije bio prikladan za bogoslužje, Norbert je s biskupom potajno odredio dan za ponavljanje posvete na osminu sv. Martina. Nije dakle ona prijašnja posveta bila obavljena mnogo prije toga: niti bi se dugo željena uporaba tako brzo sagrađenoga i posvećenoga hrama odgađala za toliki razmak, od svibnja do studenoga.

38 Na dan pak Uznesenja preblažene Djevice Marije, kako piše pisac životopisa u pogl. 4, br. 23, koja je nama najveća svetkovina, biskup je posvetio okružje ovoga mjesta; iste te godine, kako pišu Merssaeus i Miraeus i predaju Cappenberžani. Taj je biskup pak bio Teodorik od Winzenburga, koji se drugima zove Henrik. On je nekoć bio zakonito izabran, ali ga je raskolnički car Henrik IV., nametnuvši Burcharda, protjerao, a Henrik V. ponovno; kad je napokon Burchard, poslan od cara kao poslanik u Carigrad, umro na putu, vraćen je ili snagom prijašnjega izbora ili novim glasovanjem kaptola, godine (kako se većina slaže) 1121., pošto su upornost građana teškim nevoljama ukrotili Lotar Saski i drugi knezovi, pri čemu je možda i bl. Gotfrid pridružio oružje, čiju ratničku hrabrost i neprijateljstva sa samim Münsteranima spominje pisac životopisa. To predaju Urspergenac, Gobelin, Krantz, Merssaeus i drugi, a neki doista prilično zamršeno. Pri tom povratku Teodorikovu u slučajnom su požaru izgorjeli katedralna crkva i najveći dio grada. Stoga se on, kako piše Krantz, posvetio vrlo potrebnoj obnovi građevina i popravku ćudoređa te ih je doveo u dobro stanje prije nego što je završio život; a završio ga je godine 1127., kobne za mnoge biskupe.

39 Ono pak okružje mjesta za koje se kaže da ga je biskup posvetio obuhvaća samo klaustar s nekom kapelom posvećenom Bl. Djevici. Crkva je naime sagrađena poslije, pošto je preostala utvrda već bila prilagođena redovničkom samostanu, i njezina se posveta slavi 10. rujna. Posve iste godine i na isti način Norbert je u Floreffeu na početku samostana sagradio malu crkvu sa spavaonicom, odnosno okružjem i klaustrom koji se obično gradi ispod spavaonica.

40 Gotfrid je malo poslije s bratom, kako se kaže u životopisu, pogl. 2, br. 9, promijenivši svjetovnu odjeću, primio redovničku tonzuru s habitom svetoga zavjetovanja. Ipak ne čim je utvrda darovana Bogu 31. svibnja, niti kad su posvećeni okružje i kapela 13. kolovoza. Nego da bi se brže pobrinuo za koristi triju samostana koje je podizao i odbio napade tasta i drugih protivnika, neko se vrijeme služio svjetovnim odijelom, uslugama i pratnjom slugu, ali skromnom, kako životopis uči na više mjesta. Naime, pod br. 31 kaže se da je još opasan mačem pošao posjetiti samostan u Varlaru sa svojim slugom Giselbertom, a u pogl. 8, br. 40: Trebalo je u neko vrijeme da ovaj Božji sluga, još noseći mač jer je tako zahtijevala korist braće, dođe na razgovor sa svojim rođakom carem Henrikom. Ima više takvih mjesta. Napokon je godine, kako se može naslutiti, 1124. obukao svetu odjeću i ošišao kosu.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

13. siječnja Kalendar godine