Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 13. siječnja

Bl. Godefrid iz Cappenberga, od grofa kanonik premonstratskoga reda

B. GODEFRIDUS CAPPENBERGENSIS, EX COMITE CANONICUS ORD. PRÆMONSTRAT

Sadržaj (30)
  1. Povijesnom raspravom rasvijetlio
  2. Ivan gamans iz Družbe Isusove.
  3. § I. Rođendan bl. Gotfrida.
  4. § IV. Grofovija.
  5. § V. Sjedište grofovije.
  6. § VIII. Obraćenje.
  7. § IX. Samostan Cappenberg, kći münsterske Crkve.
  8. § X. Popis prepozita Cappenberga.
  9. § XI. Cappenberška crkva. Relikvije.
  10. § XII. Drugi samostani koje su sagradili bl. Gotfrid i brat.
  11. § XIII. Djelotvoran primjer bl. Gotfrida.
  12. Prolog autora.
  13. Život bl. Gotfrida proveden u svijetu.
  14. Obraćenje njega, brata i supruge.
  15. Kreposti, čudesa i proročanstva sv. Norberta.
  16. Raznoliko prokušana postojanost bl. Gotfrida.
  17. Druge njegove slavne kreposti.
  18. POGLAVLJE X. Poniznost, bolest, smrt.
  19. POGLAVLJE XI. Čudesa nakon smrti.
  20. Prijenos relikvija u Cappenberg.
  21. Rodoslovlje bl. Gotfrida.
  22. O istome bl. Gotfridu.
  23. Iz životopisa sv. Norberta, 32. poglavlje.
  24. Drugi životopis.
  25. III. POGLAVLJE. Redovničke kreposti.
  26. Smrt i čudesa.
  27. § II. Napada ga tast.
  28. § III. Otmičar Franko prijeti mu smrću: sluge i prijatelji na različite načine negoduju.
  29. § IV. Njegove redovničke kreposti.
  30. § V. Vlast nad demonom.

Raznoliko prokušana postojanost bl. Gotfrida.

Ali o tome toliko. Sada nadalje svrnimo pozornost na blaženoga grofa i iznesimo već sada na vidjelo kako ga je stara zmija, videći njegove kreposti i zavideći mu, preko svojih slugu pokušala spriječiti. Čim se pročula pobožnost svetoga muža, bezbožni grof Fridrik, više antikršćanin nego kršćanin, raspaljen bakljama lakomosti zaurla, izmisli lažne spletke, govoreći da je njegova kći lukavstvom prevarena i da joj je prijevarnim zavođenjem oduzet pripadajući dio baštine. Tom je prilikom blaženomu mužu nanio različite nepravde i zlostavljao ga mnogim uvredama, premda je on o svemu davao najspremniji račun i s pouzdanjem prekoravao njegovo besramno ludilo, kako je i bilo dostojno. Ipak onaj nesretnik nije mirovao, imajući u sebi više pelina nego meda; kad je jednom, okružen skupinom svojih ljudi, prijetio zetu mnogim stvarima, dok mnogi od nazočnih zbog poštovanja prema tolikomu mužu nisu mogli zadržati suze, Božji je muž, zaštićen bedemom savjesti do kojega bjesnećem ludilu nije bilo dopušteno doprijeti, mirno ismijavao sav nalet njegova bijesa; i naposljetku dozvavši jednoga od svojih ukućana reče: „Možda me ovaj nesretnik namjerava zarobiti, ali ti reci ocu Norbertu da, čak i ako budem bačen u tamnicu, ne ulaže nikakav, ni najmanji trud za moje oslobođenje. Ja bih naime za zakon svojega Boga kamo sreće bio nađen dostojnim ne samo da budem zatvoren, nego i da umrem u tamnici. Ja ću u tamnici moliti svojega Boga, u tamnici ću radosno iščekivati njegovo milosrđe i smilovanja. Želim naime da, kao što se metla istrošena uporabom naposljetku baca u plamen, tako i moje tijelo, iscrpljeno u Kristovoj službi, napokon izgori u ognju nevolje.” Gle kolike li postojanosti blaženoga muža: odlučivao je doduše sve pretrpjeti za Krista, ali ga je blagi Gospodin još čuvao za naš napredak.

20 Osim toga Fridrik, potaknut nezasitnom lakomošću (na što naime ne tjera smrtna srca prokleta glad za zlatom?), prijeteći da će opsjesti utvrdu Cappenberg i samoga oca Norberta objesiti pred zidinama (jer kakav strah ili stid ikada ima lakomac koji hita?), dotle je dodajući zla zlima gomilao sebi gnjev dok ga Svevišnji, koji je strpljivi naplatitelj, nije udario zasluženom kaznom: za njega je i jedan od braće prije njegove naviještene smrti u viđenju spoznao kako ga proždire strašni lav.

21 Ali ni tako ona zmija, premda joj je jedna glava bila odsječena, nije mirovala od otrova svoje zavisti, izazivajući doduše svetomu mužu nevolju i bol, ali mu u tome, premda protiv svoje volje, pružajući veću prigodu za krepost. To je naime nedokučivi ponor Božjih sudova, koji đavla s njegovim udovima prisiljava da služi napretku izabranih; u njegovu je dubinu gledao i blaženi Apostol kad je rekao: „Znamo da onima koji ljube Boga sve surađuje na dobro, onima koji su po odluci pozvani da budu sveti.” Jedina je naime božanska sila kojoj su i zla dobra, dok se njima prikladno služeći, da ne bi u njezinu kraljevstvu išta bilo dopušteno drskosti, izvlači učinak nekoga dobra. To će u onome što slijedi zasjati jasnije od svjetlosti. Jednu dakle gospođu koja bijaše primila svetu koprenu neki je zločinac Franko oteo po đavolskom poticaju; kad je on, naoružan i ohol, blaženomu mužu koji mu je nenaoružan slučajno izišao u susret i pobožno progonio toliku njegovu zloću rekao: „Zar si ti onaj koji se usuđuješ raditi na moju štetu?”, sveti je muž, kako je napisano: „U strahu Gospodnjem je pouzdanje jakosti” i „Pravednik će biti pouzdan kao lav bez straha”, najpostojanije odgovorio: „Ja nimalo ne vrebam na tvoju štetu, nego dapače nadasve želim istrgnuti te iz zuba staroga neprijatelja, čiji si rob postao.” I kad je on bjesneći zgrabio mač, reći ću, reći ću (da bi veliki niz vjekova iznova spoznao), reći ću kako je Božji muž, kao janje vođeno na klanje, stao bez glasa i odmah ispružio vrat; ali prestrašen božanskim migom, onaj nije mogao udariti. Zar dakle ovoga muža ne bih nazvao Kristovim mučenikom, koji se ne samo dušom nego i pripravnim grlom tako bez oklijevanja izlagao mučeništvu? Tko će ovoga borca rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja, ili tjeskoba, ili progonstvo, ili glad, ili golotinja, ili pogibelj, ili mač? Naposljetku je svoju otetu suprugu, potraženu kroz različite zaobilaznice napora, napokon vratio u ćeliju, a onaj je otmičar nedugo zatim poginuo najgorom smrću, kakva priliči grešnicima, proboden kopljem.

22 Što pak da kažem o nekolicini nerazumnih ministerijala i najnižih slugu, koji su ga obasipali mnogim pogrdama, govoreći da je poludio što slijedi onoga varalicu i obmanjivača Norberta, što ludo napušta tako uzvišenu slavu ovoga svijeta i ostavlja ih napuštene i kao bez glave? No usred svega toga naš borac, dok prima sve nasrtaje, ostaje iste strpljivosti, snažan protiv svih pljuskova strijela, te iz časnoga srca uzvraća i ove riječi: „Kad biste me ljubili,” reče, „svakako biste se radovali jer idem k svomu Bogu, jer želim mimoići brodolom ovoga svijeta, jer žudim približiti se svomu Stvoritelju.”

23 Na dan pak Uznesenja preblažene Djevice Marije, koji je za nas najveća svetkovina, kada je i okružje ovoga mjesta bilo posvećeno od biskupa, tko bi dostojno spomenuo kakve je navale kušnja i kolike valove nagovaranja nadvladao, dok su ga jedni vukli ovamo, drugi odvlačili onamo i s čudesnom mu drskošću savjetovali da ne napušta utvrdu tolikoga ugleda i tolikoga sjaja, dok mu je i sam biskup, misleći tjelesno i vukući srce po zemlji, obećavao zamjenu drugoga boravišta? Ali nepobjedivi Kristov vojnik, i uistinu utemeljen na Kristu, usred kiša i bujica, kao i tolikih naleta vjetrova, ustrajući u nepokolebljivoj strpljivosti, nije se mogao ni strahom satrti ni vihorom slomiti. Jaka je naime kao smrt ljubav, i mnoge vode nisu mogle ugasiti ljubavi. Ništa se Božjemu slugi nije sviđalo od sjaja njegova mnogostrukog posjeda, jer je u njegovu umu sjala jedino jasnoća dragocjenoga bisera, to jest božanske ljubavi. Stotinu i pet ministerijala, osim drugih slavnih darovanja, s najdostatnijim je posjedima darovao Münsterskoj crkvi, osim onih koje je predao Kölnskoj crkvi i drugim mjestima, kako su sami molili.

Druge njegove slavne kreposti.

Napokon dakle, pošto su zajedničke prilike i običaji bili sretno uređeni, nakon što mu je bilo dano predahnuti od teškoga potresa te u samostanu njegovati miroljubive osjećaje i brige rastopiti u miru, Boga uzimam za svjedoka koliko se odlikovao najčišćim ćudoređem, što siromaštvo ljudskoga govora nipošto neće moći iskazati. Nastojao je ponajprije u svemu težiti za vlastitim prezirom, ne gnušati se nikakvih nedostojnih i najnižih službi te najponiznije otklanjati poštovanje koje su mu braća iskazivala. Duboko je naime u srcu čuvao ono što je primio od Učitelja poniznosti koji govori: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.”

25 Slušajući riječ Božju ili izlijevajući molitvu Gospodinu, ronio je preobilne suze, koje su u njemu dovoljno očitovale žar i pobožnost unutarnje čistoće. O tome je svjedočio i jedan od starijih govoreći: „Kod ovoga svetog muža češće sam gledajući se divio tome što je, kada bi zajedno s nama sjeo za zajedničku okrepu, ne samo odlikovao se čudesnim uzdržavanjem od jela nego je bio i orošen tako preobilnim i prečestim potocima suza da sam zapanjen u sebi ovako razmišljao: Dobri Bože, što se to zbiva u ovome preblaženom čovjeku? Kakav misliš da je razlog ovih uzdaha? Koji je uzrok tolikih suza? Zar se troši od prevelikoga obilja duhovne radosti, naime zahvaljujući i s najljubaznijim promišljanjem važući božanske službe koje je sam na ovome mjestu zauvijek uredio i koje već sada vidi kako u njegovoj nazočnosti plamte? Zar se, kažem, zbog tih veličanstvenih Božjih dobročinstava toliko raduje da se ne može suzdržati od tako obilnih suza? Ili ga radije obuzima tako neizmjerna, tako nestrpljiva, tako neutješna čežnja za vječnim dobrima da mu se pri pogledu na nju i gađenju prema zemaljskome uopće ništa drugo ne mili osim plakati? Doista je u oba uzroka spasonosna i hvalevrijedna pobožnost, u oba skrušenja blažena i takvu Božjemu sluzi posve dolična uzvišenost. To mi je naš starješina, koji je to neprestano gledao vlastitim očima, posvjedočio istinitim i vjernim svjedočanstvom.”

26 Osim toga primio je sjeme Božje riječi plodnim srcem, a tolika se i tako česta milost poticanja razlila po njegovim usnama da se pripovijeda kako je otac Norbert o njemu čestitajući rekao: „Pošto ja posustanem izmoren u trci propovijedanja, podići ću svoga sina Gotfrida po običaju jelena za koje se spominje da, kada osjete kako su navalom lovaca izmoreni preko svojih snaga, podižu druge jelene da budu gonjeni umjesto njih.” Stoga pobožnu duhu neće biti mrsko svratiti pozornost barem na jednu od njegovih znamenitih izreka, koju sam doznao od braće. Dok je poticao braću da ne mare za opake usne i neumjesne laži klevetnika, jer samo neiskusnima godi lažna čast i plaši ih lažna sramota, reče: „Laž ne može dugo opstati, a istina ustraje postojana i čvrsta. Laž naime sjedi na naglom konju, a istina na magarcu.” I posve je ispravna usporedba da istina sjedi na magarcu, jer je moj Gospodin, koji kaže: „Ja sam istina”, udostojao se sjesti na magarca.

27 Također je i svoje tijelo stegom krotio po apostolskom primjeru te ga lomio trajnim postom; i znajući da je „Najviši mir ne željeti ništa više nego što traži dužna potreba, kako bi jednostavna hrana i jedna haljina pokrila slabe udove i umjereno ih okrijepila”, bio je posve zadovoljan malim, češće pijući vodu, a osim samoga kruha jedva da je uzimao ikakvu drugu hranu.

28 Kada su mu pak neka mlaka braća predlagala da ublaži strogost reda, sveti muž, pun Duha Božjega, odgovorio je ovom usporedbom: „Oni koji namjeravaju lađom prijeći veliku rijeku počinju ploviti daleko uzvodno od određene obale, jer ih neprestana silina struje potiskuje natrag te su, htjeli ne htjeli, prisiljeni na neki način spuštati se niz rijeku. Tako i mi, braćo, koji nastojimo rukama prijeći ovo veliko i prostrano more, gdje su gmazovi kojima nema broja, dodajmo uspon, ojačajmo svoju odluku, jer je tromost ljudskoga nemara uvijek na nizbrdici; i veoma se bojim da u budućnosti naš red, spuštajući se ili previše posrćući (jer tko prezire sitnice, malo-pomalo propada), ne klizne natrag u tijek prijašnjega vremena.”

Sveti običaji i u svijetu.

Jednoga vremena, dok su građani Münstera poticali svađe i pokretali ratove protiv našega grofa, koji je još nosio svjetovno ruho, jedan od njegovih slugu sa svojim sudruzima provali u ono susjedstvo, skupi obilan plijen te mnogo stoke koju bijaše opljačkao dovede kao hvališući se dok je grof stajao na vratima. A kada je pobožni muž, prijatelj pravednosti, raspitavši se što je to, doznao cijelu stvar po redu, odmah potaknut svetim gnjevom reče nazočnim slugama: „Idite i recite opakome pljačkašu neka se nikada ne usudi pojaviti pred našim očima dok ne zadovolji one koje je bezbožno oštetio, vrativši u cijelosti sve što je oteo. Ako nam se naime ljudi onoga grada sada protive, kako možda i zaslužujemo, zar će zbog toga ovaj drznik pod sjenom našega imena pljačkati seljake i sve nedužne?” Na to se onaj silno prestraši i, smatrajući da tada ništa nije želio manje čuti, što brže ode te, ne usuđujući se od pljačke ništa zadržati za sebe, s velikom brižljivošću vrati svakome njegovo. Stoga, premda se u Gotfridu divimo mnogim čudesnim djelima, još se više običavamo diviti onim dobrim djelima koja je izvršio u svjetovnom dostojanstvu.

30 Među ostalim darovima nebeske milosti, u Božjem je čovjeku, dok još nije bio svukao svjetovne poslove, obilovalo i izvanredno suosjećanje. Nije prezirao ni gubavce ni bilo kakve bolesnike najnižega staleža, toliko da je, na čuđenje slugu, kao pobožan i najponizniji posjetitelj sjedio uz nekoga krajnje siromašnoga bolesnika kod sebe. Nije se gnušao piti zajedno s njime iz njegove najprljavije posude, u svemu se prilagođavajući bolesniku i, prema apostolskoj pouci, pomažući mu onako kako bi želio da se njemu pomogne kada bi bolovao od iste ili slične bolesti.

31 Nipošto neću prešutjeti ni ovo o ovome najdarežljivijem sluzi Božjem: dok je još bio opasan mačem i išao pohoditi samostan Varlar sa svojim slugom Gizelbertom, kojega smo poslije vidjeli kao brata laika, susretne ga prosjak moleći milostinju. Odmah premilosrdni muž, nimalo ne podnoseći da siromah ode praznih ruku, reče Gizelbertu: „Je li, molim te, ostalo što u kesama?” Odgovori onaj: „Jest, gospodine.” „Daj”, reče, „siromahu.” Pošto je to učinjeno, zapovjedi da se ponovno potraži ima li još kakva ostatka, te je i opet dano siromahu. Ali ni tu se nije smirila darežljiva dobrohotnost svetoga muža sve dok i treći put sve što bijaše preostalo nije bilo darovano siromahu. Tako pravi ispovjedalac i štovatelj pobožanstvenjujućega Trojstva nipošto nije dopustio da siromah prođe bez trostrukoga dara. A svome je sluzi i rekao: „Dajmo, molim, potrebitima sve što god uzmognemo, kako bi se dobrota našega Boga udostojala učvrstiti novu sadnicu naše braće u Cappenbergu i Varlaru.”

32 Njegov rođeni brat Oton, što ne valja mimoići, dok je boravio kod Ilbenstadta, u tim je krajevima Božjim darom umnožio štovanje božanske službe. Naime Manegold, plemenit i moćan muž, čija su bila dva grada, Hagen i Wirberg, bio je od svojih protivnika ubijen zajedno sa sinom. Ostala je pak baštinica svega posjeda jedina kći po imenu Aurelija. Dok su je mnogi prosili za ženu (bila je naime prilično skladna stasa), dođe Oton te je, davši joj savjet o trajnoj čistoći, noću, ne bez pogibelji po život, uz njezin pristanak odvede. Zatim je, oslonjen na biskupsku i kraljevsku vlast, mnogim i različitim trudovima postigao da je zajedno s Aurelijom sva baština bila predana božanskim službama. Stoga je sam grad Hagen uništio požarom, a u drugome danas cvate redovnički život braće i sestara.

Prezir svijeta, ljubav prema bližnjemu.

S kolikom je pak čistoćom i kolikom jednostavnošću predanja Gotfrid sve ostavio, posve je jasno očitovano i iz njegova odgovora kojim je zadovoljio Eukruvina. U ono vrijeme naime kada je s mnogo truda tražio gospođu koju je oteo Franko, glasina, koja je jednako postojana u izmišljanju zla i laži kao što je glasnica istine, ubrzo se posvuda raširila da je grof Gotfrid, potaknut kajanjem, uzeo natrag svoju suprugu te svu braću s nepravdom istjerao iz grada koji su redovnici već bili zaposjeli. Kada su se takve izmišljotine razglasile sve do rijeke Meuse, dođe iz tih krajeva Eukruvin, rođeni brat našega Henrika, nadajući se da će isti Henrik otići s njime; pozdravivši grofa i bivši dobrohotno primljen, upitan za razlog svoga dolaska, izlagao je govoreći: „Došao sam, gospodine, svoga brata, koji je kod vas brat laik i kojega osobito ljubim, pozvati natrag u prijašnji stalež, jer se već odavna nadaleko i naširoko javlja da ste vi, uzevši sve natrag, počeli tjerati svu braću.” Tada Božji čovjek vedra lica odgovori: „Što dakle? Zar svojim očima, prijatelju, sada ne potvrđuješ da je sve izmišljeno? Veoma se doduše čudim izmišljotinama tolike drskosti. Ta kakvom bih smionošću nepromišljenosti prisvajao sebi ono nad čime mi danas više ne preostaje nikakvo vlasništvo i što je dodijeljeno službi jedinoga Boga? Ti znaš, Bože moj, da bih, čak i kad bih od one žene imao djecu koju valja hraniti, radije prosjačeći od vrata do vrata za našu potrebu i noseći mališane na svome vratu tražio milostinju negoli se ikako usudio oskvrnuti bilo što od onoga što pripada Bogu i njegovim slugama.” Čuvši to, nazočni su se svagdje ne bez suza divili tolikoj iskrenosti tako velikoga muža i njegovu najdubljem siromaštvu.

34 U vrijeme kada je najžešće bjesnio progon grofa Fridrika protiv Božjega čovjeka, ne smijem prešutjeti kako je od istoga njegova bijesa barem donekle bila slomljena okrutnost toga nasilnika. Dogodilo se da se onih dana ua Utrechtu, u nazočnosti i po zapovijedi cara Henrika, održavao sabor grofova, markgrofova i drugih plemića, gdje se zatekao nazočan i sam Fridrik. Dok je dakle car, pošto su raspravljeni neki poslovi Carstva, sjedio po strani u svojoj pisarnici, knezovi su, sjedeći vani, kako to biva, među sobom vodili mnoge i različite razgovore. Kadli evo jedanb švapski knez, dobar kršćanin, posve se pretvarajući da ne prepoznaje tko je Fridrik, poče ga najduhovitijom uglađenošću, pred slušateljstvom onoga vijeća, pobijati, uvodeći na ovaj način obraćenje našega Gotfrida i njegova brata: „Udostojite se”, reče, „junaci i suborci, malo svratiti pozornost. Čulo se i slavnim se govorom u našim krajevima razglasilo znamenito čudo Božje milosti, naime da su dvojica grofova od Cappenberga, potaknuta božanskim nadahnućem, sve svoje predala Gospodinu Bogu našemu, tako da sva njihova baština zauvijek pripadne na službu Kristovim siromasima koji neprestano služe Bogu. Sretni su doista i veoma blaženi muževi kojima je Gospodin udijelio plemenitost tolike kreposti i čija se volja za tako uzvišenom odlukom sretno ostvarila, koji su u naše dane svim Kristovim vjernicima podarili veličanstven primjer svetosti i dragovoljnoga siromaštva, ne oklijevajući ni sami sebe ponizno ubrojiti u zajednicu istih Božjih siromaha! Ali gle (o strahote!), neki sin đavolski u onome susjedstvu, imenom Fridrik odc Arnsberga, kako se priča, nastoji spriječiti dobro tolike svetosti te, zaslijepljen oblakom lakomosti, kuje nesretne ratove protiv samoga Boga, u što nijedan kršćanin ne sumnja. Ja pak izjavljujem da ću, ako ovaj najgori od smrtnika i pljačkaš ikada nadvlada našega Boga, ubuduće manje rado služiti samome Bogu koji nije htio odbiti toliku uvredu svoga imena. Pa ipak ne mogu očajavati, jer će u ovome sukobu pobjeda pripasti Bogu.” Dok je knez izgovarao ove podrugljive riječi, onaj je nesretnik, shrvan najtežom zbunjenošću, okretao lice sad amo sad tamo, ne mogavši podnijeti pogled govornika niti se usuđujući u takvu zboru, zbog bezbožnosti svoje savjesti, išta promrmljati.

35 Ovo nam je ipak poznato i pouzdano: nakon toga sabora, vrativši se kući, počeo je postupati nešto blaže te je, poslavši glasnika, s velikom blagošću zamolio Božjega čovjeka da se udostoji doći u Arnsberg na razgovor s njime. Nadajući se da će on raspravljati nešto o spasenju svoje duše, ovaj uze sa sobom nekolicinu svojih vjernih te na Uznesenje blažene Djevice Marije pouzdano dođe na to mjesto. Ondje, pošto je zatekao mnoge zarobljenike, okovane i utamničene (taj je najokrutniji čovjek uvijek imao koga će mučiti iscrpljena u lancima), potaknut nad njima, po svome običaju, dubokom samilošću, ponajprije pristupi da zamoli za njih. No na sve umilne molbe onaj se opirao poput nepomične morske hridi, ne udostojavajući se svratiti pozornost ni na milost tolike svetkovine, ni na poštovanje prema tako velikome mužu, ni naposljetku na žaljenja vrijednu bijedu zarobljenika.

36 Čemu se pak čuditi ako u ono vrijeme najokrutniji čovjek nije prihvatio nikakav lijek pobožnosti, kada ni na samome času svoje smrti, ne prihvaćajući ničije molbe ni ničiji savjet, nije htio osloboditi nijednoga jedinoga od zarobljenika. Umro je bezbožnik u muci tako odvratnoga smrada, kako kažu, da je i gospođa koja je sjedila uz njega ubrzo nakon toga izdahnula; a zarobljenici, radujući se zbog udarca koji je pogodio nasilnika, tek su tada bili oslobođeni, premda uzalud, jer su neki od njih, oslabljeni dugotrajnom tamničkom bijedom, ubrzo ispustili duh.

37 Dok je pak Gotfrid žalio što mu se ne otkriva razlog zbog kojega je bio pozvan, uze ga Fridrik voditi uokolo, razmećući se zgradama zidina i ostalom raznovrsnošću svoga pokućstva; no sveti se muž svemu tome smijao te, namignuvši jednome od svojih, koji mi je upravo to posvjedočio, šapnu mu na uho: „Ovaj čovjek misli da se ja naslađujem ovakvim taštinama, ali ja sam ovaj put kao iz nužde prisiljen ugađati mu, premda za sve njegovo bogatstvo kojim se razmeće ne bih zamijenio vrijednost trule trske.” Zatim ga s nekoliko riječi potaknuvši, nestrpljiv od svake daljnje odgode, požuri na povratak. Uvijek je naime s najvećom tegobom podnosio buku svijeta, smatrajući samostansku tišinu rajem i pretpostavljajući mir svoje ljubljene samoće svemu Krezovu bogatstvu.

38 Nakon toga pak, kada je doznao za propast svoga progonitelja, s osjećajem istinske sućuti, sjećajući se blagosti, a zaboravljajući zloću, prolio je suze, znajući po Duhu koji je u njemu prebivao kakvim je i kolikim mukama takva duša pravednim Božjim sudom bila odnesena. U isto vrijeme dođoše i neki od njegovih slugu govoreći: „Evo, gospodine, kakva bi vam i kolika baština pripala da vam se nije svidjelo dragovoljno odbaciti slavu ovoga svijeta koju ste mogli posjedovati.” Njih on odvrati gnjevna lica i reče: „Što je to čime se kao nečim velikim hvalite? Zar nisam trebao sve ostaviti, baš kao što je i ovaj umirući ostavio? Evo, propao je, i više neće uzeti ništa, niti će s njime sići slava njegova. Ti znaš, Gospodine Bože, da čak i kad bih bio unaprijed vidio da će se tako zbiti, ipak nipošto ne bih zbog toga odgodio milost obraćenja, osim možda radi još širega širenja službe tvoje hvale. Što sam uostalom veliko učinio ostavljajući ono što po samoj naravi stvari nije moglo ostati sa mnom? Zar nije Sve što vrijeme donosi i što svršetak odnosi bezvrijedno zbog svoje kratkoće?

Odgovorite, molim vas. Kad bi vam bilo dano kupiti najbogatiji grad za jednu rogačicu, biste li u tako unosnoj trgovini radije uskratili tu rogačicu, ljubeći više rogačicu negoli najprostraniji grad?” Kad oni na to odgovoriše govoreći: „To bi bilo najluđe učiniti”, reče on: „Daleko je luđi i daleko bezumniji onaj tko oklijeva zamijeniti bilo koliko veliko bogatstvo ovoga svijeta za kraljevstvo nebesko. Tko će se hvaliti, dapače tko će s pravom tražiti nagradu za to ako vrati svome stvoritelju ono što je od njega primio? Pa ipak nam je milostivi Gospodin i u tome dao priliku za spasenje, što se bez sumnje događa jedino dobrotom njegove neiscrpne dobrote.”

a Naime donji, koji se obično naziva Utrecht. Ondje je godine 1122. Rođenje Gospodnje proslavio Henrik V., kako navode Ursperžanin i Krantz u djelu Saxonia, knj. 5, pogl. 43.
b Bio je to možda Fridrik II., vojvoda švapski, veoma drag svome ujaku caru Henriku V., muž, kako piše Oton Freisinški, hrabar u ratovima, domišljat u poslovima, vedar licem i duhom, uglađen u govoru itd.
c Kod drugih Arnesburg, Arnsburg, Arnsberg. Braun u sv. 4 djela Theatrum urbium piše: „Ima onih koji čitaju Angersberg jednako kao Arnsberg, kao da je ondje započelo vojvodstvo Angarija.” Ime je izvedeno od orla i brda na kojem je smješten: nekoć su ga nosili grofovi, a sada kölnski nadbiskup, gospodar Arnsberga, bijeloga orla na crvenom štitu. Utvrda je i danas snažna na gorskom grebenu, na čijoj padini visi dvostruki gradić, stari i novi, a u podnožju je samostan premonstratenškoga reda Wedinghausen, kao da kažeš kuća Widukindova (možda onoga velikoga i svetoga): njega je utemeljio Henrik, nećak ovoga Fridrika, te je i sam položio zavjete u tom redu godine 1157.

Njegova svetost je strah đavlima, a knezovima poštovanje.

Poznavao sam osim toga jednoga od braće, muža velike svetosti i ozbiljnosti, koji mi je, dok sam s njime razgovarao o Gotfridovim zaslugama, odgovorio ovim riječima: „Oh, brate Ilija, tko je danas od smrtnika kadar u potpunosti procijeniti zasluge njegove svetosti? Ja sam osobno po njegovoj svetoj nazočnosti iskusio očitovanje tako velikoga čuda da bih smatrao daleko manjim kad bi meni slijepome vratio vid, ili hromome korak, ili pak gluhome sluh. Samim pogledom naime i djelotvornošću njegova svetoga lica svakodnevno je od mene bio odgonjen napasni demon.” Čuvši to, priznajem, zapanjih se te rekoh onomu koji je to pripovijedao: „Zaklinjem te onim koji jest istinska ljubav da mi ne uskratiš spoznaju o ovoj tako plodonosnoj i tako božanskoj stvari.” Tada on reče: „One godine kada sam, promijenivši odijelo, prvi put došao u samostan, drevni me neprijatelj neprestano napadao mnogim dosadama i mnogim žalcima napasti, tako da sam neprekidnim mučenjem osjećao kako mi sam demon na neki način sjedi na plećima i nepodnošljivo me zadržava od svake pobožnosti posla. Kada sam jednoga dana protiv toga demona, koji je još žešće navaljivao, opirući se koliko sam mogao, prostrt u molitvi pred svetim oltarom zazivao božansku pomoć, Gospodin mi ga je pokazao i vidljivim, izobličena izgleda i najstrašnijega lica. Kad god bih dakle tako bio mučen, trčao bih i tražio nazočnost svetoga muža, i čim bih ga ugledao, bio bih kao obliven nekakvom rosom, te bih odmah osjetio bijeg demona i čudesno osvježenje kako tijela tako i duha. A ako ga slučajno nisam mogao vidjeti nazočna, nego bih bio dostojan čuti samo njegov glas, odmah bih bio okrijepljen nimalo različitom milošću utjehe, tako da nipošto nisam mogao sumnjati da u njemu takvo što čini najmoćnija djelotvornost Duha Svetoga. Prosvijetljen tim Duhom, on je i dok sam ja šutio poznavao moje tjeskobe te je, kao da je u sebi iskusio sve moje nevolje, oblikovao i prikladnu riječ utjehe govoreći: Brate moj, utješi se, muževno postupaj, i kad god si toliko pritisnut da ne možeš ni jednu jedinu molitvu izliti pred Gospodinom, izdrži vrijeme njegova smilovanja i odahni u nadi buduće Božje utjehe, znajući najpouzdanije da prema istinitom glasu Proroka: Ako je i odbacio, smilovat će se po mnoštvu milosrđa svojih. Tako me je najslađim govorom i jezikom zaslađenim Božjim medom krijepio, te sam tako gotovo neprekidno godinu dana vojevao, i kojega god dana ne bih kojim slučajem zavrijedio vidjeti ili čuti Božjega čovjeka, bio sam satiran najtežim uznemirivanjem demona, kako sam već rekao.” Te riječi i djela našega svetoga brata nipošto nisam dopustio prekriti šutnjom, kako bi svaka pobožna duša spoznala kolika je veličina višnje milosti bila pohranjena u našemu Gotfridu.

40 Jednoga je vremena trebalo da ovaj sluga Božji, dok je još nosio mač, budući da je to zahtijevala korist braće, dođe na razgovor svome rođaku caru Henriku. A njegov kapelan bijaše Eppo, koji se poslije obratio primjerom tako velikoga muža, ali mu u međuvremenu nisu bili baš po volji počeci obraćenja njegova gospodara. Uzevši dakle njega sa sobom i sasvim malo slugu, dok je pokušavao krenuti na put, onaj se usudio reći: „Kako će, o gospodine, car dočekati vaš dolazak? Kakvim mislite da će vas licem pogledati ovako potrebita i siromašna odijelom ili neugledna kosom, kada mu sada dolazite bez uobičajene pratnje vojnika?” Njemu Božji čovjek najmirnije odgovori: „Sve to, brate, prepuštam našemu Bogu, u čijoj je ruci srce kraljevo, i kamo god htjedne, priklonit će ga.” Kada je dakle stigao u palaču, car ga, premda zaokupljen različitim poslovima, ugledavši, odbaci sve i izdaleka potrča u njegov zagrljaj, kličući i govoreći: „O predragi rođače, našem Bogu neizmjerno zahvaljujem što sam te danas zavrijedio vidjeti. Nisam naime mislio da ću ovoga dana vidjeti takva i tolikoga i meni tako osobitoga muža.” Tako ga je, primivši ga s čudesnom ljubavlju, zadržavao i s velikom čašću te ga je, na kapelanovo rumenilo, držao prisnije nego ostale, a napokon ga je ne bez nježne tuge otpustio u miru.

Njegova odluka napadana na mnogo načina.

Nadalje, kada je i münsterski biskup, na poticaj mnogih, nastojao dobiti grad Cappenberg kako ne bi pripao Kristovim slugama, te blaženomu mužu uz odobravanje svih nudio veoma mnoga mjesta u zamjenu, on se, istinski utemeljen na stijeni, najpostojanije opirao, odgovarajući biskupu ovako: „Uzalud se, oče, svi trude koji god prijetnjama ili laskanjima nastoje spriječiti našu odluku o prenamjeni ovoga mjesta, nadahnutu Božjim darom; jer ni na koji način neću podnijeti da se, dok sam ja na životu, ubuduće na ovome mjestu služi svjetovnoj taštini, nego štoviše valja nastojati oko toga da ondje gdje je dosad bjesnjela razuzdana navala vojnika, odsada slijedi ustrajnost nebeske službe: dostatni su naime gubitci prošloga vremena da se ispuni volja bezumnika koji su hodili, kako je pisano, u razuzdanostima i požudama svojim. Vjerujte mi, čak i kad biste u naknadu ponudili četverostruko toliko posjeda, nikada ne bih pristao da ovaj grad ubuduće bude zaokupljen poslovima svijeta.” Pobijeni tolikom postojanošću blaženoga muža i takvom odlučnošću odgovora, ni biskup ni svi ostali nisu se usudili išta dalje pokušavati u toj stvari.
1 Pt 4, 3.

42 Ali i nasilnik kojega smo već često spomenuli iskusio je strašnu munju njegovih riječi, jer je ovaj muž bio jedan od onih o kojima čitamo da će, ako im tko bude htio nauditi, oganj izići iz njihovih usta i proždrijeti njihove neprijatelje. Dok je naime Gotfrid, svjestan urođene slobode, prezirom svijeta podizao protiv sebe Levijatana, odmah se uznemiriše knezovi edomski, silnike moapske obuze bijes, razgnjeviše se stanovnici kanaanski: među njima najistaknutiji Fridrik, raspaljen plamenom lakomosti (dah đavolski naime čini da žeravica gori), zbog svoje kćeri žudio je za grofovim posjedima, navaljivao, vodio vojsku protiv grofa, često vodio parnice i služio se bezbožnošću umjesto pobožnosti. Ugovorenoga dakle dana, u nazočnosti velikoga mnoštva, nakon što su s obje strane izrečeni mnogi govori, napokon Božji čovjek, istaknut čistoćom nedužnosti i posve slobodan, baci na nj ovakve munjevite strijele Duha Svetoga govoreći: „Hej, bijedni čovječe, zašto toliko izgaraš za najnižim i prolaznim stvarima? Zašto hlepiš za susjednim njivicama prezirući međe? Zar ćeš ti jedini stanovati posred zemlje? Zar ćeš proždrijeti čitav svijet! Neka bude; a što ti koristi ako sav svijet stekneš, a duši svojoj naudiš? Ti nam doduše navodiš izliku svoje kćeri, ali svi znamo kolika te bolest nezasitne lakomosti opsjeda, tebe koji, pred svijetom kao svjedokom, nisi poštedio ni kćer svoga pokojnog brata, nego si joj, bjesneći od iste lakomosti, nanio nepravde zatočeništva.” Izgovarajući te riječi s čudesnom smionošću, na zaprepaštenje mnogih, uhvati ga za bradu i prodrma je te doda i ovo: „Gle, lice tvoje već sada počinje venuti, gle, meso lica tvoga već kopni; htio ti ili ne htio, već se približava vrijeme kada ćeš se pretvoriti u prah i tvoj će se vrat svesti u blato. Knezom i jednim od prvaka ovoga svijeta nazivaju te usta puka: ali smatram da se valja bojati da u budućem vijeku ne zaslužiš biti ubrojen ne među prve, nego ni među posljednje i najprezrenije.” Tada onaj podrugljivo sa strahom odgovori: „Vi doduše, o gospodine, niste toliko od Boga ispunjeni Duhom Božjim da se ja ne bih mogao spasiti jednako kao vi i onaj vaš sluga zavodnik Norbert.” Tako je dakle oganj, kako rekoh, silazeći s duhovnoga neba, pekao i izjedao neprijatelja istine, mučio ga, a nije ga prosvjetljivao.
Otk 11, 3. Slobodno kori grešnike.
Izl 15, 15.

43 Nedugo zatim onaj je nesretnik umro i svijet je odahnuo oslobođen takve kuge. Jer je i svu braću, sad prijeteći, sad se s vojničkom četom približavajući njihovim granicama, ponekad bio potresao tolikim strahovima da su jednodušno zajedno s Gotfridom i ocem Norbertom, ispovjedivši se međusobno, poput ovaca za klanje pripravili svoje vratove te, dragovoljno otvorivši vrata, bez sumnje i radosno očekivali mučeništvo. Ali Gospodin, koji svoje sluge, koje kuša preko posuda bezakonja, zna izbaviti iz napasti, a nepravednike sačuvati za dan suda da budu mučeni, izrugujući svojom moći njegov izlazak, bezumlje i oholost, stavi mu brnjicu u nosnice i uzdu na usne te ga putem kojim bijaše došao prisili da se vrati, doduše osujećen u svakom naporu, ali nepromijenjene volje. I on je doduše spomenutim Kristovim siromasima,
a
Žestoko ga uznemiruje tast. siromasima, poput Šaula koji je Davidu želio zlo, radio o glavi u sve dane; pa ipak ih Gospodin nije predao u njegove ruke, ove kušajući nevoljama, a njegovu zloću čudesno podnoseći i prezirući. a Gobelin, doba 6, pogl. 48: „God. 1123. umro je Fridrik, grof Vestfalije od Arnsberga, najokrutniji čovjek, koji je godinu dana prije svoje smrti obnovio grad Wewelsburg, u starini sagrađen u doba Huna, odakle nije prestajao mnogovrsnim nametima mučiti čitavo susjedstvo.” Slaže se Gelenius u djelu Engelbertus, knj. 3, pogl. 42, i drugi.

POGLAVLJE X. Poniznost, bolest, smrt.

Dok je pak Gotfrid, boraveći usred braće, blistao anđeoskim životom, sva su ga braća, kako je bilo dostojno, častila i katkada ga prijašnjim imenom dostojanstva nazivala grofom. Ali on, čijim je primjerom poniznosti svatko bio primoran prezirati vlastiti život, silno prestrašen izbjegavao je taj počasni naziv te reče braći: „Zaklinjem vas Kristovom ljubavlju, predragi, da mene, slugu sviju vas, ubuduće nikada ne žalostite takvim nazivom. Pod tim sam imenom naime priznao da sam u mnogome sagriješio: tugujući i uzdišući prepoznajem da su i moji pod vlašću toga imena veoma mnogo skrivili.” Ali to je najmanji znak poniznosti, budući da se katkad, što ne mogu prešutjeti da bih postidio našu oholost, ponižen najponiznijom ili najnižom službom, pokazao i čistačem zahoda naše kuće.

45 Nadalje, tolika ga je ljubav prema milosrđu i milostinji bila vezala da je sam o svome trošku sagradio gostinjac koji se a i danas vidi, sam je u njemu, kao službenik i čuvar Gospodnje uredbe, često prao noge siromasima te dijeleći novčiće pojedincima iskazivao djelo milosrđa, gajeći prema njima u svemu očinski osjećaj, tako da je s blaženim Jobom istinski govorio iz srca: „Otac bijah siromasima i srce udovice razveselih.” Također: „Ako sam zalogaj svoj jeo sam, a nije ga sa mnom jelo siroče, jer je od djetinjstva sa mnom raslo smilovanje i iz utrobe majke moje izišlo je sa mnom.” Razdijelio je naime sve i dao siromasima, da pravednost njegova ostane uvijeke i rog se njegov uzvisi u slavi.

46 Također, ne trom nasljedovatelj evanđeoske zapovijedi, ljubio je neprijatelje čistoćom nedužnosti te je kao najsnažniji čuvar strpljivosti velikodušnom ravnodušnošću podnosio sve uvrede klevetnika. Sjećam se i dobre riječi koju sam radostan primio od jednoga od naših bliskih prijatelja, koji je izvrsno poznavao svetoga muža, na ovaj način: „Doista, brate, što da ti više kažem? Muž o kojem govoriš bio je utemeljen na čvrstoj stijeni.”

47 Koji bi red vjernika tražio veća čudesa od ovih kreposti, kada su upravo one tako divna znamenja svetosti? Ona su bez sumnje čudesa božanskoga djelovanja koja se ne mogu imati zajednički s odbačenicima i zbog kojih Prorok kliče govoreći: „Ti si Bog koji činiš čudesa.” No osim ovih i drugih darova duhovne milosti, koje smrtni um doista ne shvaća niti ih rječitost dostojno izriče, sveti je muž gorio čudesnom i neprocjenjivom željom za prijelazom k Kristu te je uzdisao neizrecivim uzdasima, zbog čega je i Gospodin požurio izvesti ga iz sredine bezakonja. Jer i često, dok bi se drugovi na kakvu putu sjedeći odmarali, on bi, onako kako se na pogrebima mrtvaca običavaju sklopiti udovi, ležeći na leđima sklopio ruke i podlaktice govoreći iz dubine duše i s najžešćim uzdahom: „O kad bi došao onaj čas našega prijelaza! O kad bi se udostojao za taj čas osposobiti me i pripraviti, Gospodine Bože moj!”

48 Napokon, da mu ne bi nedostajala ni poslušnost najvišega patrijarha, reče mu otac Norbert: „Iziđi iz zemlje svoje i iz rodbine svoje i iz doma oca svoga, i dođi u zemlju koju ću ti pokazati.” Da to bez odgode ispuni, najposlušnije se pokori te, već spreman za odlazak zajedno s časnim gospodinom Otonom, svojim bratom, reče: „Evo, brate moj, ako je dosad ostalo išta što nismo savršenim odricanjem zgazili, sada to u ime Kristovo iz temelja ostavimo i, ne zadržavajući više ništa vlastito, radosno požurimo na put poslušnosti.” Dođe dakle na mjesto koje je uistinu, premab svome imenu, bilo od Gospodina unaprijed pokazano, izabrano i predodređeno, gdje je započeo i početak našega reda, gdje je s bratom zaređen za akolita i ondje veoma mnoge učvrstio primjerima svoga anđeoskoga života.

49 Nakon godinu dana pak, pozvan natrag k ocu Norbertu, već magdeburškom nadbiskupu, budući da je pogled svetoga muža teško podnosio sjaj ili buku svijeta, dok je Gospodin uređivao da nagradi svoga izabranika, poče ga udarati polagana bolest; primivši blagoslov oca Norberta, povuče se u samostan Ilbenstadt, odakle se nakon ne mnogo dana ovim redom preselio.

50 Dok se tegoba slabosti postupno iz dana u dan pogoršavala, uz njega je s pobožnom brižljivošću bio njegov rođeni brat Oton s nekolicinom braće, kojima je on izjavljivao da već sada čezne za svojim prijelazom. A kad jedan od nazočnih reče: „Ne dao Bog, gospodine! Nipošto nas nećete ostaviti neutješene, još ste nam prijeko potrebni”, blaženi muž kao ljutita lica odgovori: „Hej, brate, što to govoriš? Zašto smo, molim, uzeli odijelo pokore, zašto se i cijeli dan trudimo umrtvljivati za Krista ako ovim trudovima ne čeznemo što prije preseliti se k Kristu? Treba mi poželjeti poći kraćim putem i ranije stići pred lice Kristovo, za kojim sam uvijek čeznuo.” Kad se na te riječi njegov rođeni brat počeo satirati teškom tugom, tješeći ga blaženi reče: „Zato smo se, brate moj, svega odrekli radi Boga jer smo najpouzdanije znali da ćemo doći do nužde ovoga časa, to jest da ćemo umrijeti, želeći i nastojeći da nas oluja ove pogibelji ne zatekne nepripravne. Prigrlimo dakle ovo putovanje iz tijela, učinimo iz nužde krepost, radujući se i zahvaljujući što iz truda prelazimo u pokoj, iz bijede u blaženstvo. Ta nećemo moći primiti željenu nagradu za svoja djela ako ne bude dano odavde izići kušajući smrt.” Budući da je pak početak nagrade sigurnost duha na samrti, mogao si ga vidjeti kako nimalo ne oklijeva, nimalo ne dršće, nego dapače silno kliče, tako da si u ovome svecu jasno prepoznavao da vjerni sluga poznaje čas bliske smrti i raduje se slavi nagrade. Budnoga ga je naime našao Gospodin, opasana pojasom čistoće i sa svjetiljkama svijetlih primjera u rukama.

51 Zatim, pošto je bio pomazan tekućinom svetoga ulja, dade poljubac mira svoj braći govoreći ovako: „Ja sam doduše, braćo, radi reda i iz revnosti za Božju čast katkad nekima govorio žešće. Stoga, ako sam koga od vas uvrijedio, molim, neka se ne ustručava oprostiti.” Nakon tih riječi nije bilo odgovora govorom, nego plačem; a dok su svi jednako tugovali, malo poslije ovako progovori bratu: „Brate moj, čujem glas koji govori: Iziđite mu u susret.” I pošto je opet prošao kratak razmak, kad ga je brat koji je brižno sjedio uz njega upitao kakvu nadu ima, sveti muž na latinskome jeziku odgovori: „Imam veliku nadu. Ta ni za cijeli svijet ne bih htio još malo ostati u ovome progonstvu.” Nakon toga malo se umiri te, otvorivši oči duha, iznenada s golemim klicanjem govoraše: „Dobro došli, glasnici Gospodina Stvoritelja moga.” Rekavši to, preda Stvoritelju dužni duh te je 13. siječnja, na koji dan sveta Crkva slavi Kristovo krštenje, ona blažena duša, oslobođena tijela, obukla bjelinu vječnoga preporoda: godine Gospodnjega utjelovljenja 1126., u dobi od gotovo 30 godina, preselio se k Kristu, komu je čast i slava u vijeke vjekova. Amen.

a I danas postoji kuća s kapelom sv. Nikole smještena pred samostanom. Cappenberžani dijele desetine od svega siromasima.
b Neki smatraju da je ime mjestu nastalo od Kristova ukazanja; drugi pišu da se prije zvalo Pratum monstratum, ili Pré-montré. U životopisu sv. Norberta, pogl. 19, kaže se: „Izabrao je mjesto veoma pusto i samotno, koje su stanovnici od davnine nazivali Prémontré.”

POGLAVLJE XI. Čudesa nakon smrti.

Nadalje, opatica Gerberga, o kojoj smo prije govorili, osobito ljubeći svetoga muža, češće ga je na odlasku zaklinjala da je ubrzo pohodi bilo živ bilo mrtav. Kadli joj se on, u samome času prijelaza, ukaza urešen čudesnim sjajem i okrunjen zlatnom dijademom. Kada ga je ona, ne znajući za njegov prijelaz, ponovno upitala: „Što je to, predragi, da tako okrunjen stupaš?”, on odgovori: „Znaj da sam se upravo sada, bez ikakva odgađanja i bez ikakve pogibelji teškoga ispitivanja, preselio u palaču vrhovnoga Kralja, te sam stoga poput Kraljeva sina okrunjen blaženom besmrtnošću. Da u to nimalo ne posumnjaš, evo prepoznaj natpis ispisan na mojoj dijademi.” Ona odgovori i pogleda te nađe ovako ispisano: „Odjenuo me Gospodin haljinom spasenja i ogrnuo me plaštem radosti, te me kao zaručnicu uresio krunom.” Tada ona, ne zaboravljajući ono što je pisano: „Slavom i čašću okrunio si ga”, te također: „Stavio si, Gospodine, na glavu njegovu krunu od dragoga kamenja”, vjerno prepozna božansku objavu te odmah, dok mi još nismo ništa znali, dade za nj služiti a mise; kadli evo nakon gotovo deset dana dođe njegov brat i svima navijesti da se njegov blaženi prijelaz dogodio u isti onaj sat u koji se ukazao nećakinji.

53 Nakon preminuća svetoga muža Gospodin je po njemu učinio veoma mnoga dobročinstva ozdravljenja, koja nama, do kojih jedva dopire slabašan dašak glasa, nisu sva poznata niti ih itko može lako pojedinačno nabrojiti. Smatram ipak vrijednim truda dotaknuti se dvaju od mnogih. Postoji mjesto u kojem zajedno živi mnoštvob redovnica, nazvanoc Elten, gdje je jedna od redovnica trpjela od najžešće zubobolje. Kako se tegoba iz dana u dan pogoršavala i nije mogla dobiti nikakva lijeka, uznemirena duša napokon nađe savjet. Gospodin joj je naime stavio u pamet spomen blaženoga muža, kojega je još dok je bio živ dobro poznavala, a nakon njegove smrti doznala je mnoge slavne stvari o njegovim krepostima. Stoga ga je svim žarom srca počela zaklinjati da svojim molitvama kod Boga pritekne u pomoć tolikoj boli. Čudesna stvar: čim je završila molitva one koja je pobožno vjerovala i uzdala se u svetoga muža, sva je bol odmah nestala.

54 Istom je pogibelji te boli bio veoma mučen i oslabljen i jedan od naših, koji je bio blizak svecu dok je još bio živ. Rečeno mu je i savjetovano da zatraži puštanje krvi na ruci: učinivši to, nije postigao nimalo zdravlja. Naposljetku, kad je doznao za spomenuti lijek redovnice, počeo je i sam vjerno zazivati našega zaštitnika. Učinio je to i ubrzo ozdravio.

35 Ovaj je Božji sluga duhom s nama, radujući se s Apostolom i gledajući naš red i čvrstoću vjere koja je u Kristu. Kada je naime jedan od braće ranije ustao da pođe na jutarnje himne, slučajno je malo sjeo na krevetić, i dok su mu oči sklopile iznenadni san, povorka je izišla. Odmah je svijetli Božji čovjek stao pokraj usnuloga i, pozvavši ga po imenu, reče: „Brate moj, ustani što brže, jer samostanska zajednica već ulazi u kor.” Na njegov je glas smjesta ustao i brzim korakom sustigao braću koja su išla naprijed.

a Prekomjerna je bila ova opreznost pobožne žene, osim ako se ili bojala da se u ukazanju ne krije kakva varka, ili je u znak zahvalnosti htjela Bogu prinijeti žrtve.
b Tom se riječju ne označuju samo redovnice, nego i kanonikinje, kako je vidljivo iz djela Regula sanctimonialium canonice viventium, u galskim saborima Sirmonda i Miraeusa; štoviše i djevice i udovice koje su u svijetu zavjetovale uzdržljivost, bilo primivši sveti veo, bilo posebnim načinom čednijega odijevanja.
c Pighius u djelu Hercules Prodicius piše: „Preko Rajne nasuprot Kleveu na brdu Altinus, gdje je danas samostan plemenitih djevica koji nazivaju Eltenski.” Njega je grof Wichmann oko god. 960. utemeljio i bogato obdario, posvetivši crkvu sv. Vitu, te ga povjerio Luthardovoj kćeri, prvoj opatici, koju je naslijedila nećakinja Adela. Otonovci su ga uresili raznim povlasticama i odredili da bude jednak slavnim samostanima u Essenu, Quedlinburgu i Gandersheimu. Povelje navodi Gelenius u djelu Engelbertus: u njima se naziva Eltnon, Heltnon, Altenis, Altena, Eltica; pučki Eltenberg ili Hoch-Elten, jer niže, nedaleko od brda, leži Neder-Elten.

Prijenos relikvija u Cappenberg.

Godine Gospodnjega utjelovljenja 1148., jedanaeste indikcije, dok je Apostolskom Stolicom predsjedao papa Eugen, a vladao slavnia Božji štovatelj Konrad, vraćajući se s hodočašća na Sveti grobb, kako bi udovoljio želji cappenberške braće, časni gospodin Oton otputovao je u Ilbenstadt te je, sazvavši braću, rekao da već napokon valja prenijeti u Cappenberg kosti njegova znamenitoga rođenog brata Gotfrida. „To je naime”, reče, „dok je ovdje ispuštao posljednji duh, od mene svim srcem tražio; što je doduše dosad bilo zanemareno mojom lijenošću, sada je napokon prikladno da se bez odgode radosno ispuni.” Smjesta su se svi ražalostili, sve je obuzeo jednak drhtaj i uznemirenost; jedna je bila volja svakoga pojedinoga i isto mišljenje: da nikada neće biti lišeni nazočnosti svoga tako velikoga utemeljitelja i gospodara niti ostati bez njegove zaštite. „Došli ste”, kažu, „opustošiti ovo mjesto vi koji nastojite odavde odnijeti njegova zaštitnika: ako se to ikako usudite učiniti, sve nas od najvećega do najmanjega odmah tjerate iz ovoga samostana. Nama je naime predan i nama je odredbom Božje milosti darovan. Ono što nam je dakle Bog udijelio, kako se čovjek usuđuje oduzeti?” Na to časni Oton sa svojima odgovori: „Mogli bismo vas, braćo moja, pismima Apostolske Stolice prisiliti na nužnost ove stvari čak i protiv vaše volje, mogli bismo na neki način slobodnije i smionije postupati s vama kad ne bismo više željeli da se sve dovrši složnim pristankom vaše zajednice. Već smo naime rekli da je on to za života želio, jer je cappenberški samostan ljubio više nego ostale, a i ja sam, što ne mogu zanijekati, pred braćom obećao njemu, koji je već bio na samrti, da ću to spremnije izvršiti.” Oni naprotiv, kao i prije, viču da će otići te da se nikakvim strahom bilo koje vlasti nikada neće postići da daju jednodušan pristanak na toliku štetu svoga mjesta. I dok se dizala beskrajna prepirka, časni Oton, uzburkan velikom plimom briga, brzi um okreće sad amo sad tamo, razvlači ga na različite strane i sve prevrće. Naposljetku, sazvavši starije, njemu koji se kolebao to se mišljenje učinilo boljim te je po njihovu savjetu pristao prikloniti se tome dac podijele one relikvije, kako bi bile trajna zaštita postojanosti i mira i onoga i našega samostana.

57 Napokon, pošto je upravo to jedva bilo dopušteno, i kad su se na sam dan njegova prijelaza znamenite relikvije uz velik zbor puka prenosile iz manje u veću crkvu, ne smijem na Kristovu slavu prešutjeti ono što su mi braća istoga samostana vjerno posvjedočila da se dogodilo Božjom providnošću. Naime neka gospođa iz prilično ugledne obitelji, imenom Matija, koja je dotad izgarala od groznice i nitko je nije mogao izliječiti, svemoću onoga Liječnika koji je nazočnošću svoga čovještva oslobodio Šimunovu punicu od groznice, kod Gotfridovih je relikvija iznenada ozdravila. Stoga je i ona, ne budući nezahvalna, poslije uz njegov sveti grob bdjela pažljivije od ostalih te je svete relikvije pohađala neumornim darovima svojih molitava.

58 Nakon toga, dan prije veljačinih ida, dio relikvija koji nam je pripao naša su braća primila s radošću najveće pobožnosti, tako da je toga dana čitava zajednica naše braće bila prožeta nekim novim i čudesnimd klicanjem čestitanja, te nam je na neki način zasjao jubilej, koji je godina puna klicanja. Jer kao što čitamo:

„Jubilej je tu (godina oproštenja); otuđenje vlastitoga imanja drevnom se gospodaru vraća; prisiljene na službu izgubljena sloboda traži; teške dugove oprašta vjerovnik, i stari prag domovine ugleda prognanik.”

Tako je bez sumnje i naša zajednica po dolasku ovoga zaštitnika, kao da je odbacila tugu drevnoga ropstva, bila obdarena milošću nove slobode i klicanja, osjećajući da je po njemu postigla obilniji blagoslov božanskoga pogleda.

39 Zatim sljedeće godine, 16. rujna, svete je kosti, u nazočnosti mnogih, münsterski biskup Werner s poštovanjem pohranio ue novom svetištu. Od toga smo vremena naime samim iskustvom spoznali da smo iznutra i izvana sve više i više obasipljani obiljem višnjega dara, tako da se možemo sjetiti one povijesti u kojoj se kaže: „I blagoslovi Gospodin kuću zapovjednika vojske te umnoži kako u kućama tako i na poljima sav njegov imetak zbog Josipa.” Mi dakle, poput onoga zapovjednika vojske, ovome našemu Josipu ustrajnim molitvama povjerimo kuću na upravljanje, predavši mu sve, jer bez sumnje imamo pouzdanje da će sve naše pod rukom njegovih zasluga biti trajno blagoslovljeno i unaprijeđeno.

a Tako o njemu piše Vilim Tirski u knj. 17, pogl. 8: „Za nekoliko je godina umro u Bambergu, gdje je i veličanstveno pokopan u većoj crkvi: muž pobožan i milosrdan, naočit tijelom, istaknut plemenitošću, savršeno iskusan u ratnom umijeću, životom i ćudoređem u svemu hvalevrijedan, čija je uspomena u blagoslovu.” Oton Freisinški, brat istoga cara Konrada, u djelu De gestis Friderici, knj. 1, pogl. 63, kaže: „Bamberška Crkva, odlučivši da je to najprikladnije i najčasnije i za tu Crkvu i za Carstvo, pokopa ga kraljevskim sjajem uz grob cara Henrika, utemeljitelja toga mjesta, koji je nedavno vlašću Rimske Crkve bio uzdignut među svece te se štuje kao svetac.” Drugi tvrde da je pokopan drugdje: u Beču, Magdeburgu, Lorchu, Speyeru itd.
b Počeo se vraćati, kako je vidljivo iz Otona Freisinškoga i Vilima Tirskoga, god. 1148., stigao je u Njemačku god. 1149. te je Duhove proslavio u Juvaviji, odnosno Salzburgu.
c Gornji dio svetoga tijela ostavljen je u Ilbenstadtu, a drugi je prenesen u Cappenberg.
d 11. siječnja, kada se govorilo o sv. Baltazaru, rečeno je da se tripudium uzima u značenju radosnoga klicanja i svečanoga sklada. Premda je vjerojatno da su se nekoć na takvim svetim svečanostima o blagdanima i prijenosima svetaca priređivali pravi plesovi, ali čedni, štoviše pobožni. Tako i danas u Prümu i Echternachu, najslavnijim samostanima na trierskom području, u određene dane u godini, po starom običaju, hodočasnici idu plešući, takozvani springhende Heylighen: taj prizor u promatrača običava pobuditi velik osjećaj pobožnosti. Tako je u Würzburgu nekoć na njegov blagdan bio svečani ples sv. Kilijana, Sant Kilans-dantz. Na to se možda osvrnuo bilo Lav IX., bilo tko god je napisao bulu kojom se relikvije sv. Dionizija pripisuju Regensburžanima, kod Binija u sv. 3 koncila, određujući da se dan prijenosa svake godine slavi sa svom ljupkošću i radošću, te neka sav kraj Nijemaca kliče, ne nezahvalan zbog dolaska tako velikoga oca i zaštitnika. Drugdje također kod Belga (kao u Halleu, gradiću slavnome po čudesima Bogorodice, koja je opisao Justus Lipsius) običavali su hodočasnici, po završetku božanskih službi, oko crkve, na trgu i raskrižjima izvoditi plesove, pjevajući zajedno pobožne pjesmice dok su svečano zvonila zvona.
e Tako nazivaju gornji kor crkve; u njegovoj su sredini, nasuprot glavnom oltaru, u uzdignutu grobnicu bile položene kosti bl. Gotfrida, a poslije i Otona; grobnicu je nedavno srušio heretički vojnik, kako je prije rečeno.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

13. siječnja Kalendar godine