Rodoslovlje bl. Gotfrida.
Nadalje, o drevnim posjednicima grada Cappenberga, za koje predaja kaže da su potekli od roda Karla Velikoga i kralja Widukinda preko Imize, koja počiva u Xantenu (jer je, kako kažu, Karlo kćer svoje sestre dao kao zalog mira za ženu Widukindovu sinu, a od njezinih potomaka dobivamo dvor Wifde), čija se izvrsna velikodušnost i danas u mnogima jasno očituje.
61 Odatle nužno uvodimo jednoga grofa Hermana zajedno s njegovom najpobožnijom suprugom Gerbergom od Huneburga, vrsnoga Božjega štovatelja, čiji plemeniti rod, koji dopire sve do nas, ne smijemo mimoići šutnjom radi pohvale Kristove milosti. Svemogući Bog naime, čija se odredba u vlastitom uređenju ne može prevariti, u njegovim je sinovima koji su imali podijeliti baštinu pokazao velik dokaz svoje dobrote kada se, pošto su svi bili opkoljeni izdajom bezbožne urote, udostojao barem jednoga istrgnuti pokolju i sačuvati za korist budućih naraštaja.b Naime neki moćan i plemenit Ekerik, premda je istim sinovima, svojim gospodarima, prisegnuo vjerno podložništvo, počeo im se iznova, dok se oni ničemu takvu nisu nadali, potajnim spletkama protiviti, tražeći kakvim bi varkama pogubio one čijoj je vlasti i ustima potvrdio potpunu vjernost i dugovao je obvezan dobročinstvima. Postavivši napokon zasjede u skrovištima,c pozva ih ponizno, dapače prijevarno, kao da će poduprijeti njegovu parnicu na sudskom saboru u Lünenu. No Božjom voljom treći, koji je ujedno bio i najmlađi, ranivši dan prije nogu, nipošto nije pristao poći. Čemu duljiti? Stižu na mjesto prijevare, i kad su iz sredine šume, koja sve dosad od samoga pokolja nosi imed Grevenlo, odasvud iskočili vojnici, dvojica su bila ubijena zajedno s dvojicom najvjernijih slugu. Za taj je zločin nedugo zatim vjerolomni ubojica bio obezglavljen i sramotno obješen nogama okrenutim prema gore. Jedini je Gotfrid (to je naime bilo ime preživjeloga), ostavši kod kuće, kako rekosmo, umaknuo; od njega je potekao i po njemu dobio ime naš Gotfrid, koji je zasjao kao svjetlo vestfalskoga kraja.
62 e Osim toga dogodilo se da su se cappenberški grofovi Gotfrid i Oton, ostavivši sve, podvrgli Kristovu jarmu te, posjedujući uz Švapsku dva grada, Kräheneck i Hildrizhausen, i veoma mnogo ministerijala te oko dvije tisuće selišta, požurili što prije svući sa sebe i sve to, baš kao i ostalo. Stoga švapski vojvoda Fridrik, uhvativši priliku, pristupi tim grofovima tražeći, zbog srodstva (njihove su bake naime bile sestre), da spomenute posjede ne otuđuju iz njegove ruke, jer iako ih nije mogao dostojno procijeniti, ipak je rado nudio stanovitu cijenu po njihovoj volji. Njemu su kao svome rođaku slavni muževi iskazali veoma mnogo dobrohotnosti, te je dao samo pet stotina maraka, a umjesto stotinu maraka relikvije apostola Ivana, prilično uporno tvrdeći da bi radije dao tu svotu novca negoli blago tolike milosti. Te je dakle znamenite relikvije časni Oton, osobiti ljubitelj Ivanov, radostan unio u našu Crkvu i pohranio u pozlaćeni relikvijar glave, kojima je s velikim osjećajem ljubavi dodijelio i prihode za trajne svjetiljke, te najmanje pola srebrne marke za kupnju riba braći, a s obale Rajne i pola bačve vina za svečanu proslavu uznesenja istoga apostola. Slično također i na njegov blagdan pred Latinskim vratima. To nam se dakle svidjelo zasad zabilježiti o našem zaštitniku, kako bi se, budući da se ne sumnja u istinitost ovoga blaga, u svima pobudilo veće pouzdanje i gorljivija pobožnost u pohvalama blaženoga apostola.
63 g Otac grofova Gotfrida i Otona zvao se Gotfrid, a majka im Beatrica. Otac im je bio rodom iz Vestfalije, a majka iz Švapske. Pošto je umro njihov otac Gotfrid, Beatrica uze za muža grofa Henrikah od Rietberga, naime brata staroga grofa Fridrika i od Arnsberga. Već spomenuti grof Henrik rodio je s groficom Beatricom kćer po imenu k Eilika, koju je Eiliku uzeo za ženu grof Egilmar od Oldenburga, koji je od iste Eilike rodio sinove grofove Henrika i Kristijana te njihova brata Otona i Eiliku, majku grofa Šimuna od Tecklenburga.
a Nekomu se može činiti da je ono što slijedi dodao drugi pisac.
b On je stanovao u utvrdi Buddeburg. Postoji utvrda toga imena (koja se na Mercatorovim kartama naziva Bedburg) uz rijeku Lippe, ispod gradića Lünena; pripada plemenitoj obitelji von Frydag. Ali za onu koju je držao Ekerik kažu da joj postoje tragovi u šumi Lohe.
c Cappenberški rukopis ima da ih je na gozbu bio pozvao
IZ ŽIVOTOPISA Ekerik, kako bi mu poslije naime pomogli na saboru, odnosno sudu ili sudskom ročištu kod staroga Lünena, odnosno Altlünena.d Ne zato što bi ova riječ značila pokolj grofova, nego zato što se prije zvalo Loo, pa je dodano da se kaže Grofovski Loo, odnosno Greven-loo. Što pak Loo znači, pisci se baš ne slažu. Kod gornjih Nijemaca lo, loo, lohe isto je što i plamen ili žar žeravice: tako one koje Latini nazivaju grofovima od visokoga plamena, oni sami nazivaju od Hohenloa, ili Hohenlooa i Hohenlohea, kako su opazili Lazius i drugi. Kod donjih pak, kao kod Vestfalaca i Belga, znači ili šumu, kao ovdje i kod Divaeusa u knj. 2 djela Rerum Brabanticarum, ili uzvišeno mjesto, kako tvrdi Lipsius u djelu Lovanium, knj. 1, pogl. 2; Goropius u knj. 1 djela Origines kaže da se ovom riječju označuju uzvišenija mjesta, osobito ipak ona koja leže uz vode i močvare, odnosno bare: tako Loo-veen, Veen-loo. U istom značenju rabe i Loen; tako Stadtloen, Stadtloo, gradić u Vestfaliji. Tako grofovija Loon u Belgiji, pučki Loen, jer se s obje strane izdiže nešto više iznad močvara Donnerslag i Peel. Borgloon, gradić u istoj grofoviji, nekoć Locastria, kao castrum-Loo. Tako Camden u djelu Britannia mjesto Stanlaw u grofoviji Chester tumači kao kameniti brežuljak. Veoma mnogo mjesta u Belgiji izgovara se s ovom dodanom riječju: Tongerloo, Tessenderloo, Staveloo, Calloo, Westerloo itd. Kilian u djelu Etymologicum osim gornjega značenja kaže da se Loo u starini nazivalo uleknutim mjestom, ali ne navodi nikakva autora.e Ni ono što slijedi ne čini se da se dovoljno slaže s prethodnim.f Njegov dan rođenja za nebo, kao i Bogorodice Djevice, naziva Uznesenjem, jer se vjeruje da je, poput nje, nakon svoga usnuća i tijelom bio prenesen na nebo, što ćemo drugdje pretresti. Blagdan obojega Grci nazivaju μετάστασιν, što je zapravo prijenos: na koji je način Génébrard u Grčkom kalendaru 26. rujna (koji je dan kod Grka posvećen sv. Ivanu) također protumačio ovu riječ.g Ovo je treći dodatak, koji je prišiven odnekud drugdje i, kao i prijašnji, smatran dijelom životopisa.h Čini se da je iz ove obitelji potekao Konrad od Rietberga, 32. osnabrüčki biskup. Ima onih koji smatraju da ovdje valja čitati grof od Rietberga. Rietberg je preslavna utvrda u Vestfaliji nedaleko od rijeke Lippe. Drevni su grofovi od Rietberga zasigurno potekli od arnsberških, kako prenosi Kleinsorg. Posljednja baštinica Adelajda udala se za grofa Otona od Hoye; njezin je sin Konrad uzeo grb i naslov Rietberga. Više o obitelji Arnsberških donosi Gelenius uz životopis sv. Engelberta. i Njegov je sin bio Fridrik Ratoborni, zet bl. Gotfrida. O Henriku govori Gobelin, doba 6, pogl. 58, god. 1111., i kaže da je među taocima koje je Henrik V. dao papi bio jedan Henrik, brat Fridrika, grofa Vestfalije od Arnsberga. k Reineccius u dodatku kronike Alberta Stadenskoga, u rodoslovlju Oldenburga, o njoj piše: „Elika, drugim imenom Lucca, grofica cappenberška.” Ali griješi: bila je doduše Eilikina majka udovica cappenberškoga grofa, ali u drugome braku udana za grofa od Rietberga, kojemu je rodila Eiliku.
O istome bl. Gotfridu.
Iz životopisa sv. Norberta, 32. poglavlje.
U ono vrijeme, dok se glas o izvanrednim djelima tolikoga čovjeka vrlo često i nadaleko širio, bi duhom siromaštva ganut neki premoćni grof Vestfalije, imenom GOTFRID; on pristupi k njemu jer je o njemu mnogo čuo, a kad je, po pouci Duha Svetoga koji je po njemu djelovao, otkrio još veće stvari, otvori mu svu svoju namisao i volju. I onaj koji se iznutra već sav bio posvetio Bogu, bez odgode biva izvana poučen o ostavljanju svega i prihvaćanju dragovoljnoga siromaštva. Bio je naime bogat, moćan u oružju, kao mlad čovjek, prilično obogaćen mnogim posjedima, slugama i sluškinjama; odreknuvši se odmah svega toga, predade sebe i sve svoje Bogu na raspolaganje po rukama Božjega čovjeka, uz sklopljeni dogovor da će preinačiti krovove vlastitoga doma, naime utvrde Cappenberg, radi posvećenja, kako bi ondje gdje je vladalo prokletstvo poroka mjesto krepostima načinilo posvećenje božanskoga blagoslova.
2 Što da učini mladić koji se spremao voditi najteži rat? Doista bih rekao najteži rat, jer je imao ženu i brata mlađega od sebe, koji su se na svaki način protivili svemu što je bio odlučio učiniti. Protivili su se također njegovi vazalia, sluge i sluškinje te svi njegovi dvorjanici. Protivio se i grof Fridrik, otac njegove žene, te je govorio da je velik dio milostinje koju je učinio od miraza njegove kćeri. Što da kažem? Ruka njegova protiv svih njih, i ruke svih njih protiv njega. Vodi se rat ne tjelesnim oružjem, nego vjerom; ne svađama, nego razborom; ne mnoštvom naoružanih ljudi, nego zagovorom anđela, okrunjen kacigom nebeske nade i zaštićen oklopom višnje kreposti. Naposljetku pobijedi ponizna ustrajnost, koju su u pravi čas usadili i pratili nada u nebesko blaženstvo i savršena poniznost. Pobijedi doista, jer je žena pristala, a brat, odloživši lavlji bijes, poprimi janjeću blagost, te oboje uzeše redovničko odijelo za koje su znali da ga želi i sam grof Gotfrid.
3 Obradova se otac Norbert, obradova se i grof; i vrativši caru sve što je carevo, a zadržavši za Boga što je Božje, sagradi od vlastitih alodijalnih dobara tri crkve po odredbi oca Norberta. Kad su u njih smještena braća i uređen redovnički život, dok se služba Božja dolično obavljala, nije nedostajalo kušnje i progona zlih duhova. Naime grof Fridrik, otac grofove žene, popuštajući svojoj častohlepnosti jer je utvrda Cappenberg držala gospodstvo nad Vestfalijom, izgovarajući se da je to miraz njegove kćeri, zaprijeti braći da će ih sve pobiti ako se što brže ne udalje odande. Nekoliko je puta čak sa svojim konjaništvom dolazio sve donde, prijeteći ocu Norbertu da će ga, ako ga se dočepa, objesiti zajedno s njegovim magarcem kako bi na pravednoj vagi iskušao tko je od njih teži. Takvu oholu govoru protivili su se nazočni biskupi ili drugi knezovi te su mu čak i zbog te riječi prijetili gnjevom Božjim. Već je naime onaj otac Norbert oko Rajne i s one strane Rajne kod svih bio na veliku glasu, pa nisu mogli ravnodušno podnijeti ako bi mu tko prijetio ili ga proklinjao.
4 Braća pak u Cappenbergu, dovedena u tjesnac i nemajući nikakva izbavitelja osim Boga iz ruke moćnika i nepravednika, poslaše po svoga oca da im pomogne, javljajući mu ujedno drske riječi ohologa čovjeka. Primivši tu vijest, prikupivši snagu vjere i nade u onoga i po onome koji je rekao: „Uzdajte se, ja sam pobijedio svijet”, sav se uputi k njemu te javno objavi da će sa svojim magarcem ući u njegovu zemlju i stati mu na raspolaganje. Što duljiti? Premda je put bio dug, ipak nije htio promijeniti svoga magarca, nego prešavši Rajnu ubrzo sa svojim magarcem, nenaoružan i slab, uđe u zemlju onoga grofa Fridrika:b a nedugo zatim onaj najokrutniji neprijatelj, zahvaćen bolešću, izdahnu te ujedno učini kraj i zlobi i životu. Valja stoga promisliti tko je i čiji vojnik bio onaj koji je, jašući na magarcu i zamahnuvši izdaleka mačem Božjega gnjeva u osvetu za sebe i svoju braću, probo neprijatelja i odnio pobjedu nad okrutnim tiraninom. Kad se tako sve smirilo i kad su izabrana bogobojazna braća, odredi da se u trima, kako je prije rečeno, crkvama od istoga alodija u svako vrijeme vrši služba Božja, naime u Cappenbergu, Ilbenstadtu i Varlaru, u kojima sve do današnjega dana cvate zajednica mnoge braće i sestara i u božanskom bogoslužju napreduje čestit redovnički život.
a U rukopisima posvuda: feodati.
b Drugi rukopisi koje navodi Krizostom van der Sterre ovdje imaju: Kad mu se rasprsnuo prsni koš, isti Fridrik sjedeći za objedom puknu napola.
Mnogo bi se toga moglo pripovijedati o tolikome ocu, ali se ipak vrlo mnogo toga izostavlja, jer nije dano jednomu čovjeku znati sve što je Bog po njemu učinio. Bio je naime doista goruća svjetiljka, vrlo uočljiva u novija vremena, svjetlo stavljeno ne pod posudu, nego na goru, i kako u Njemačkoj tako i u Francuskoj njegovo se ime smatralo velikim i slavnim. Stoga se dogodilo da se, kad se vraćao u Francusku i kad se na čuđenje mnogih proširio glas o obraćenju gore spomenutoga kneza, jer je s odijelom promijenio život u redovnički te ukinuo utvrde, njihovu vojnu posadu i cijelu grofoviju i sve podložio službi Božjoj, potaknut i ganut njegovim primjerom neki preplemeniti knez Francuske, naime grof Teobald, obrati Božjemu čovjeku da na sličan način zatraži savjet o svome spasenju i oproštenju svojih grijeha. Razmatrajući pak rječitost Božjega čovjeka, otmjenost njegova lica te zrelost u njegovim riječima i odgovorima, duh mu se osjećajem pobožnosti tako prožeo ljubavlju prema Božjoj milini i svakoj blagosti da je odmah svega sebe, sa svim svojim posjedom, podložio vlasti Božjega muža. Bio je naime i sam razborit i dobro učen čovjek, te je zdrav nauk i mudrost Božjih riječi mudro i hvalevrijedno sabirao u svome srcu.
6 No Božji muž naprotiv, videći plemenito srce velikodušnoga kneza, plemenit i pobožan prinos koji je dobro rasuđujući nudio od samoga sebe te paljenicu koju je činio od svih dobara i bogatstava, zatraživši nekoliko dana odgode za odgovor, još je pomnije preporučivao ovu namisao Gospodinu Bogu. Doznao je naime da taj knez ima preobilna imanja i vrlo mnogo utvrda, te da se ne može sve lako ukinuti i podložiti nekom redu, kako zbog umanjenja kraljevstva, tako i zbog propasti mnogih drugih plemenitih knezova koji su pod istim knezom bili vazalni knezovi. Čuo je također da je on preizdašan u davanju milostinje, u gradnji crkava, samostana i ostalih redovničkih radionica, pružajući i veliku pomoć u ostalim potrebama. Isto je tako čuo da je on otac siročadi, zaručnik udovica, hranitelj siromaha i povrh toga utjeha gubavaca; pa u svakom pogledu razboriti muž nije se usuđivao propisivati drukčiji način života onomu za kojega je smatrao da ga je Bog izabrao za upravitelja svega toga.
7 Onaj je pak očekivao odgovor o preziru svijeta i odreknuću od svega; njemu Božji muž, primivši nakon dane odgode savjet odozgo, reče: „Neće biti tako: nosit ćeš naime jaram Gospodnji, kao što si započeo, zajedno s jarmom bračne zajednice, a tvoje će potomstvo s blagoslovom tvojih pređa posjedovati tvoju prostranu zemlju, jer nama nije dopušteno u tebi rušiti ono što je božanska providnost prije svih vremena u ovim posljednjim vremenima htjela odrediti o tebi.” Na to knez dometnu: „Ako tako potvrđuješ da je potrebno, prečasni oče, po volji Božjoj, Gospodnja je zemlja i sve na njoj, i nitko iz nje ne smije išta posjedovati osim po njemu. Budući da dakle to zapovijedaš u njegovo ime, ne mogu se protiviti; ali neka ti bude sigurno da nijednu neću uzeti za ženu osim one koju mi Gospodin Bog po tebi htjedne sjediniti.” Neka stoga svaki slušatelj prosudi kolika je u tom mužu bila krepost razboritosti, kad je od dvojice knezova jednoga potaknuo da ostavi sve, a drugomu zapovjedio da, kao da ništa nema, posjeduje sve. Promotrio je naime u jednome da je otimao tuđe čak i od siromaha, a u drugome da nije prestajao dijeliti vlastito potrebitima.
Drugi životopis.
Od nepoznatoga pisca, a iz rukopisa.
Podrijetlo bl. Gotfrida i život proveden u svijetu.
U vrijemeb bl. Ludgera, prvoga biskupa Münstera, i kralja Karla Velikoga, brdo Cappenberg bilo je uvijek nastanjeno. Da će to brdo jednoga dana biti predano božanskoj službi, Gospodin je mnogo prije objavio po viđenjima vjernika. Godine Gospodnje 1122. ova utvrda Cappenberg postaje kuća redovništva: od toga vremena mnogi su od naše braće izvan nas u različitim mjestima zadobili biskupije, opatije, prepoziture, prelature i druga dostojanstva te su crkve kojima su upravljali usavršili u mnogim dobrima. A imena su ovih biskupa za koje čitamo da su tako uzeti iz naše crkve ova: Norbert, biskup Magdeburga;c Hisfrid id Evermod, biskupie Ratzeburga; Valon, biskupf Havelberga; Vitger, biskupg Brandenburga; Floger, biskuph Żagańa u Poljskoj. I budući da vjerujemo da se to dogodilo po zaslugama naših grofova Gotfrida i Otona, za koje smo ustanovili da su nam mnogo puta pritekli u pomoć u nevoljama, pobrinuli smo se njihov život ovdje djelomice sažeto zabilježiti, kako bismo po njemu uzeli pravilo ispravnoga življenja i potaknuli sve čitatelje na slična djela.
2 U vrijeme slavnoga vladara Henrika i, koji je četvrti toga imena upravljao Rimskim Carstvom, bila je u Vestfaliji utvrda imenom Cappenberg, koja se po kakvoći svoga položaja tumači kao brdo Sion, to jest brdo promatranja. Njezini drevni posjednici potekli su od Karla Velikoga i sina kralja Widukinda, po Imezi koja počiva u Xantenu: nju, kćer svoje sestre, Karlo je kao zalog mira dao za ženu sinu kralja Widukinda. Od njih dvoje posredno su potekli naši utemeljitelji, preplemeniti grofovi Gotfrid i Oton, iz kraljevske loze. Njihov otac Gotfrid bio je rodom iz Vestfalije, a majka Beatrica iz Švapske.
3 Grof Herman, djed Gotfrida i Otona, imajući za ženu prepobožnu Gerbergu od Huneberga, bio je najveći štovatelj Boga i osobit djelitelj milostinje. Od njegove je milostinje živio neki siromah koji je jednoga dana tvrdio da mu je s neba objavljeno kako će povratiti vid ako na oči stavi vodu kojom je grof oprao ruke. Stavio je dakle vodu na oči i odmah progledao.
4 Unuk toga velikog muža bio je naš Gotfrid, muž u svemu preblag, častan po milini, čudesno plemenit, hvalevrijedan po dobroti, zvjezdanih očiju, rječit u govoru, razborit u savjetu, hrabar u vojničkoj vježbi, ali gorljivo željan da što prije vojuje za vrhovnoga Kralja i nosi goli Kristov križ.
5 Kad bi katkada opazio da njegovi ljudi otimaju tuđe, molio je svemogućnost Spasitelja govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, zaklinjem visinu tvoje dobrote da me istrgneš iz sredine ove opačine i učiniš da na dan suda budem pronađen spreman i neokaljan. Znam naime, najpravedniji suče, da na moju glavu pada sve što moji ljudi zgriješe, i svaki nemar moga prešućivanja bit će po tvojoj strogosti zasluženo kažnjen.” Kad su građani Münstera protiv njega, još u svjetovnom odijelu, poveli rat, jedan od njegovih slugu sa suučesnicima prikupio je obilan plijen stoke; taj je plijen, dok je grof stajao na vratima, doveo kao da se hvasta. A kad je pobožni muž, prijatelj pravednosti, upitao što je to i doznao stvar po redu, odmah potaknut svetim gnjevom reče nazočnim slugama: „Idite i recite opakom pljačkašu da se nikada ne usudi doći pred naše oči dok ne zadovolji onima kojima je bezbožno naškodio, vrativši u cijelosti sve što je oteo. Ako se naime ljudi toga grada sada nama protive, kako možda i zaslužujemo, zar će zbog toga taj drznik pod okriljem našega imena pljačkati seljake i sve nedužne?” Na te riječi onaj se prestraši te s velikom brižljivošću vrati svakomu njegovo.
a Ovaj je životopis prepisan iz staroga kodeksa kölnske kartuzije, koji je napisao Šimun iz Utrechta, nekoć sakristan kroz 40 godina i starješina iste kartuzije, te je sravnjen s drugim starim kodeksom.
b Životopis sv. Ludgera donijet ćemo 26. ožujka; umro je 809. godine, pet godina prije Karla Velikoga.
c Drugdje Isfrid. O njemu piše Krantz u djelu Metropolis, 6. knjiga, 40. poglavlje, gdje nabraja i njegova čudesa.
d Bio je drugi biskup Ratzeburga, Isfridov prethodnik. O njemu piše Krantz u djelu Metropolis, 6. knjiga, 28. poglavlje. Spominje se i u životopisu sv. Norberta.
e Drugdje Raceburgenses, Razburgenses, Racisburgenses.
f Drugdje Havelburgensis, na rijeci Havel, u Brandenburškoj marki, pod nadbiskupijom Magdeburg.
g Uz istu rijeku smješten je ovaj grad, po kojemu je nazvana prostrana pokrajina.
h Nama je ovaj grad u Poljskoj nepoznat, osim ako nije riječ o Żagańu u Šleskoj. i Ako naime gledaš rod i dostojanstvo, a ne i djela: okrutno je naime mučio Crkvu prisvojivši si vlast svetih investitura. Naslijedio je oca Henrika, koji je umro 5. listopada 1056., a umro je 7. kolovoza 1106., lišen carstva od vlastitoga sina.
Obraćenje na različite načine i teško napadano.
Muž pun Boga, Gotfrid, uz Božju pomoć privede svoga brata Otona, mlađega od sebe i koji je poput lava bjesnio protiv reda, k svetoj odluci koju je i sam imao; a svoju suprugu, koja se posve opirala i koja je bila jedinica Fridrika, grofa od Arnsberga, po kojoj bi (jer je bila jedina nasljednica) zadobio cijelo gospodstvo svoga tasta da je ostao u svijetu, spasonosnim nagovorima potaknu da uzme sveti veo, te vjerno prikazavši Bogu samu utvrdu Cappenberg i sve svoje, na blagdan djevice Petronile namijeni to za potrebe Kristovih siromaha; i osim više crkava za sestre koje je podigao, sagradi tri samostana za braću u Cappenbergu, u Varlaru i u Ilbenstadtu, koje je pojedinačno obogatio svojim posjedima. U njima je odredio da se braća uzdržavaju od upotrebe masti i mesa.
7 Zbog toga su ga njegovi dvorjanici i najniže sluge silno napadali pogrdama, govoreći da je poludio što slijedi onoga varalicu i obmanjivača Norberta, na čiji poticaj ludo napušta tako uzvišenu slavu ovoga svijeta i njih ostavlja kao napuštene i bez glave. Njima je, među mnogim drugim riječima, ovako odgovorio: „Kad biste me ljubili, radovali biste se dakako što idem k Ocu.”
8 I premda je od svojih podnosio navedeno i tome slično, ipak su ga knezovi u udaljenim krajevima, diveći se njegovim djelima, nadasve štovali. I car Henrik, njegov rođak, kojemu je prije obraćenja običavao dolaziti svečano i s velikom pratnjom, a kojemu je nakon obraćenja, kad je to zahtijevala korist braće, došao siromašan, ubog i neuredne kose s nekolicinom, čim je ugledao grofa, odbacivši sve što mu je bilo pri ruci, premilostivo ga primi, bacivši mu se u zagrljaj i kličući te govoreći: „O predragi rođače, neizmjerno zahvaljujem našem Bogu što sam te danas zavrijedio vidjeti; nisam naime mislio da ću ovoga dana vidjeti takva, tolika i meni tako osobito draga muža.”
9 Bezbožni grof Fridrik, raspaljen zubljama lakomosti, zaurla i izmisli lažne optužbe govoreći da mu je kći lukavo prevarena te da joj je prijevarnim zavođenjem oduzet pripadajući dio baštine. Tom je prigodom svetoga muža izložio različitim nepravdama i mučio ga mnogim pogrdama, tvrdeći da ista kći ne smije biti lišena Cappenberga, za koji je govorio da je njezin miraz i da je držao gospodstvo nad cijelom Vestfalijom.
10 U te je dane u Utrechtu pred carem Henrikom bio okupljen sabor grofova, markgrofova i drugih plemića, među koje je došao i spomenuti grof Fridrik od Arnsberga. Dok su dakle nakon raspravljenih poslova sjedili, gle, jedan švapski knez, prikrivajući da uopće poznaje tko je Fridrik, poče ga najduhovitijom uljudnošću pred tim vijećem pobijati, uvodeći na ovaj način obraćenje Gotfrida i njegova brata: „Udostojte se”, reče, „junaci i suborci, malo poslušati. Čulo se i slavnim se govorom proširilo u našim krajevima znamenito čudo milosti Božje, da su naime dva grofa iz Cappenberga, potaknuta božanskim nadahnućem, sve svoje i same sebe predali Bogu: doista sretni muževi koji su u naše vrijeme svim Kristovim vjernicima pružili veličanstven primjer svetosti i dragovoljnoga siromaštva. No gle (o strahote!), neki sin đavlov u tom susjedstvu, imenom Fridrik od Arnsberga, kako se priča, nastoji spriječiti dobro tolike svetosti te, zaslijepljen oblakom lakomosti, protiv samoga Boga, u što nijedan kršćanin ne sumnja, snuje nesretne ratove. Ja pak izjavljujem da ću, ako našega Boga ikada nadvlada ovaj najgori od smrtnika, ubuduće manje rado služiti onomu Bogu koji nije htio odbiti toliku uvredu svoga imena.” Na te podrugljive kneževe riječi onaj nesretnik, shrvan najtežom sramotom, obori pogled amo-tamo, ne mogavši podnijeti pogled govornika niti se usuđujući u takvu zboru zbog bezbožnosti savjesti ni pisnuti.
11 Bio je pak taj Fridrik takav da je uvijek imao mnogo zarobljenika, okovanih i utamničenih, kojima na času svoje smrti ni na čije molbe nije iskazao milosrđe, niti se popravio zbog prije spomenute sramote. Naime zaprijetio je ocu Norbertu grmeći da će ga, ako ga uhvati, objesiti zajedno s njegovim magarcem kako bi na pravednoj vagi isprobao tko je od njih teži; a svu je braću, sad prijeteći, sad se s vojničkom četom približavajući njihovim granicama, ponekad potresao tolikim strahovima da su jednodušno s Gotfridom i ocem Norbertom, ispovjedivši se jedni drugima, poput ovaca za klanje pripravljali vratove i dobrovoljno otvorivši vrata bez sumnje i spremno iščekivali mučeništvo. No Gospodin ga je natjerao da se vrati istim putem kojim je došao, osujećen u svakom trudu i nepromijenjene volje.
12 Njegovu je bradu poslije Božji muž pred velikim mnoštvom naroda, nakon što je s obje strane izmijenjeno mnogo riječi, uhvatio govoreći: „Bijedni čovječe, zašto se toliko žestiš zbog prolaznih i najnižih stvari? Htio ne htio, već se primiče vrijeme kad ćeš se pretvoriti u prah.” Tako je Božji muž umrijeti za Krista smatrao najvećom radošću. Reče naime: „Želim doista da se, kao što se metla istrošena dugom upotrebom naposljetku baca u plamen, tako i moje tijelo, iscrpljeno u Kristovoj službi, napokon spali ognjem nevolje.”
13 Dok je bezbožni Fridrik prema riječi Božjega muža dočekao zasluženu i dostojnu propast, za kojega je jedan od braće prije njegove naviještene smrti u viđenju spoznao da ga proždire strašan lav, gle, neki zločinački Franko na đavolski poticaj ote suprugu blaženoga muža, koja je već bila uzela sveti veo. Njemu Božji muž nenaoružan pođe u susret tražeći suprugu natrag; a kad je bijesni Franko zgrabio mač da ubije Božjega muža, isti Božji muž, poput janjeta vođena na klanje, stade bez glasa i odmah pruži vrat, ali onaj, prestrašen božanskim migom, nije mogao udariti. Naposljetku Božji muž vrati u samostansku ćeliju svoju otetu suprugu, koju je tražio raznim trudovima, a onaj otmičar nedugo zatim poginu proboden kopljem. Iz toga se proširi glas koji doleti sve do Meuse da se Gotfrid pokajao zbog redovničkoga odijela, da je odbacio redovništvo i braću te ponovno uzeo ženu.
14 Na dan Uznesenja Blažene Djevice Marije, kada je bio posvećen naš samostanski okrug, tko bi dostojno spomenuo kakve je navale kušnji i kolike valove nagovaranja nadvladao, dok su ga jedni vukli ovamo, drugi odvlačili onamo te mu s čudnom bezobzirnošću savjetovali da ne napušta mjesto tolike časnosti i tolika ugleda, dok mu je i sam biskup, mudrujući po tijelu, obećavao zamjenu za drugo boravište? No Kristov se vojnik nije mogao ni strahom prestrašiti niti vihorom slomiti. Reče naime: „Ni pod kojim uvjetom neću podnijeti da se ubuduće iz ove utvrde služi svjetovnoj taštini. Vjerujte mi, čak i kad bi se ponudila četverostruka naknada posjeda, nikada ne bih pristao da ova utvrda bude zauzeta svjetovnim poslovima.” Također je stotinu i pet dvorjanika, njihove žene i djecu, sve bogato obdarene lenima, zajedno s drugim slavnim darovima poklonio Münsteroj Crkvi, osim mnogih drugih dobara koja je predao Kölnskoj Crkvi i drugim mjestima, kako su upravitelji tih mjesta molili.
III. POGLAVLJE. Redovničke kreposti.
Nakon što mu je pak bilo dano da odahne od teškoga potresa i da u samostanu njeguje miroljubive misli, kako je tada zablistao najčišćim ćudoređem, svjedočim Bogom da siromaštvo ljudskoga govora nipošto neće moći izreći. Taj se svetac odlikovao čudesnom uzdržljivošću te se najčešće hranio samo kruhom i vodom. Kad bi sjedao za zajedničku okrepu, ili kad bi molio, ili slušao riječ Božju, iz čežnje za vječnim dobrima ronio je preobilne i učestale potoke suza. Nastojao je povrh toga u svemu tražiti prezir samoga sebe, te se nije ustručavao nikakvih nedostojnih i najnižih službi, kao da se pokazuje čistačem zahoda. Štovanje pak koje su mu iskazivala braća ponizno je otklanjao; nije prezirao nijednoga gubavca ni bolesnika te je pio iz najprljavije posude bolesnika; također je imao toliku ljubav prema milosrđu i milostinji da je vlastitim trudom sagradio ubožnicu gdje je prao noge siromasima, dijelio novac i milostinju, noseći prema svima očinsko srce; odbijao je kao otrov da mu daju naslov grofa; povrh toga ljubio je sve neprijatelje radi Boga, najstrpljivije je podnosio uvrede klevetnika, a spomenutoga grofa Fridrika, koji je izdahnuo u velikom smradu, oplakao je na Davidov način, jer je bio utemeljen na čvrstoj stijeni.
16 Kad su mu neka mlaka braća predložila da malo ublaži strogost reda, Božji muž, pun Duha Svetoga, odgovori: „Oni koji namjeravaju lađom prijeći veliku rijeku počinju ploviti daleko uzvodno od određene obale, jer ih silina rijeke zanosi natrag: tako i mi, braćo, koji se trudimo rukama preplivati ovo veliko i prostrano more, gdje su gmazovi kojima nema broja, učvrstimo svoju odluku za neprekidan uspon, jer je tromost ljudskoga nemara uvijek na silaznoj putanji; i veoma se bojim da će red, jer onaj tko zanemaruje male stvari postupno propada, spuštajući se u budućnosti ponovno pasti u prijašnju mlakost.”
17 Na njegovim je usnama bila razlivena i tolika milina poticanja da je bl. Norbert čestitajući rekao o njemu: „Nakon što ja umoran klonem u trku propovijedanja, podići ću umjesto sebe svoga sina Gotfrida, po uzoru na jelene za koje se pripovijeda da, kad osjete da su pod navalom lovca izmoreni preko svojih snaga, umjesto sebe podižu neke druge da budu gonjeni.” Ovoga oca Norberta bl. opat Bernard zbog slatkoće propovijedanja naziva nebeskom sviralom.
18 Bio je jedan muž velike svetosti i ozbiljnosti kojega je one godine kad je stupio u red zli neprijatelj napadao mnogim kušnjama, tako da je neprestano osjećao kako mu sam demon sjedi na plećima i odvraća ga od svake pobožnosti. Također, kad bi se taj brat u molitvi prostro pred oltarom i zazivao božansku pomoć, češće je viđao nakaznoga demona, najodvratnijega po držanju i licu: kad god bi bio tako mučen, trčao je i tražio nazočnost svetoga muža; čim bi ga ugledao, demon bi pobjegao od njega, a on bi osjetio čudesnu okrepu kako tijela tako i duha. Ako pak taj brat nije mogao vidjeti nazočnoga grofa, čim bi začuo njegov glas, odmah bi primio milost kao i prije. Povrh toga, Božji je muž po Duhu Svetom, a da mu nitko od smrtnika nije otkrio, znao kolike takve nevolje podnosi taj brat: k njemu je stoga u vrijeme takve patnje često žurio i izvanredno ga tješeći krijepio dok se godinu dana borio u tjeskobi.
19 Naposljetku, da mu ne bi nedostajala poslušnost nalik poslušnosti vrhovnoga patrijarha, otac mu Norbert reče: „Iziđi iz zemlje svoje, iz zavičaja svoga i iz doma oca svoga, i pođi u zemlju koju ću ti pokazati.” On se pokori da to bez odgode ispuni, te spremajući se na polazak zajedno sa svojim bratom gospodinom Otonom reče: „O evo, brate moj, ako je dosad ostalo išta što nismo pogazili savršenim odreknućem, sada u ime Kristovo sve iz temelja ostavimo i radosno požurimo na put poslušnosti.” Došao je dakle u mjesto doista prema svome imenu unaprijed pokazano od Gospodina, gdje je započeo i početak našega reda: ondje je sa svojim bratom zaređen za akolita, i ondje su obojica svojim primjerom anđeoskoga življenja okrijepila vrlo mnogu braću. Nastojala su naime svu braću preteći u poniznosti, kao što su ih prije nadmašivala svjetovnim dostojanstvom.
20 Osim toga, taj je sveti muž gorio čudesnom i neprocjenjivom željom da prijeđe Kristu: jer često, dok su se drugovi na putu odmarali, on bi sam, kako se na sprovodima mrtvih običavaju složiti udovi, ležeći nauznak sklopio svoje ruke i mišice govoreći vapajem najdubljega srca: „O kad bi došao taj čas našega prijelaza! O kad bi me za taj čas udostojao pripraviti, Gospodine Bože moj!” Zbog toga je Bog požurio izvesti ga iz sredine opačine.
Smrt i čudesa.
Nakon godinu dana opozvan iz Prémontréa k Norbertu, tada već magdeburškom nadbiskupu, kako je pogled svetoga muža teško podnosio sjaj i buku svijeta, dok je Gospodin već odlučio nagraditi svoga izabranika, poče ga pogađati polagana bolest te se, primivši blagoslov oca Norberta, povuče u samostan Ilbenstadt; kad se ondje iz dana u dan pogoršavala tegoba nemoći, uz njega je bio njegov brat s ostalom braćom, kojima je on govorio da već sasvim žudi za svojim prijelazom. A kad jedan od nazočnih reče: „Bože sačuvaj, gospodine, nipošto nas nemoj ostaviti napuštene”, blaženi muž kao s negodovanjem na licu odgovori: „Ta brate, što je to što govoriš? Zašto smo, molim te, uzeli pokorničko odijelo, zašto se i cijeli dan trudimo umirati za Krista, ako se po ovim naporima ne trudimo što prije preseliti Kristu? Treba mi željeti da pođem blažim putem i da ranije stignem k gledanju Kristova lica, za kojim sam uvijek čeznuo.” Kad se na te riječi njegov brat stao satirati teškom tugom i žalošću, tješeći ga blaženi muž među mnogim drugim riječima reče ovako: „Zato smo se, brate moj, svega odrekli radi Boga jer smo najsigurnije znali da ćemo umrijeti; niti ćemo moći primiti željenu nagradu za svoja djela ako se ne dogodi da odavde iziđemo kušajući smrt.”
22 Zatim, pošto je bio pomazan tekućinom svetoga ulja, dade poljubac mira svoj braći govoreći ovako: „Ja sam doista iz revnosti za red i božansku čast nekima katkad govorio žešće: a stoga, ako sam koga od vas uvrijedio, molim neka mi se udostoji oprostiti.” Na te riječi nije odgovoreno govorom, nego plačem, a kad su se svi ražalostili, malo poslije ovako reče bratu: „Brate moj, čujem glas koji govori: Iziđite mu u susret.” I nakon ponovne stanke, kad ga je brat koji je brižno sjedio uz njega upitao kakvu nadu ima, sveti muž odgovori na latinskom jeziku: „Imam veliku nadu; već naime ni za cijeli svijet ne bih želio ni malo dulje ostati u ovom progonstvu.” Nakon toga malo otpočinu te, otvorivši oči duha, s golemim je klicanjem iznenada govorio: „Dolaze glasnici Gospodina Stvoritelja mojega.” Rekavši to, 13. siječnja preseli se Kristu, godine Gospodnjega utjelovljenja 1126., a u gotovo tridesetoj godini svoga života.
23 Nadalje, opatica Gerberga, kći njegova strica, o kojoj smo prije govorili, osobito je ljubila svetoga muža; njega je, kad je odlazio od nje, češće opominjala da je uskoro pohodi ili živ ili mrtav. Njoj se stoga u času svoga prijelaza, koji se dogodio u biskupiji Mainz, ukazao u samostanu ovjenčan čudesnim sjajem i okrunjen zlatnim dijademom. Ona ga, ne znajući za njegov prijelaz, upita govoreći: „Što je to, predragi, da tako okrunjen stupaš?” A on reče: „Znaj da sam upravo sada, bez ikakva odgađanja i bez ikakve pogibelji teškoga ispitivanja, preselio u palaču vrhovnoga Kralja, i stoga sam poput kraljeva sina odjeven blaženom besmrtnošću. Da u to nimalo ne posumnjaš, evo prepoznaj natpis ispisan na mome dijademu.” Pogleda, promotri i pročita ovako napisano: Odjenuo me Gospodin haljinom spasenja i ogrnuo me plaštem radosti, te me kao zaručnicu uresio krunom. Tada ona spozna da je to božanska objava, odmah javi braći u Cappenbergu o takvu prijelazu te dade za nj slaviti mise. Poslije deset dana dođe gospodin grof Oton i s radošću svima navijesti sretni bratov prijelaz u isti sat u koji se ukazao nećakinji.
Hram preobrazi, obraćenicima utvrde predade, I učini da one odjekuju vječnom hvalom. djela milosrđa. BILJ. 33. Tada punim rukama svoje razdavaše siromasima, Neprestano nalažući braćic da se udovice Zubobolja izliječena njegovim zagovorom:
24 Postoji mjesto zvano Elten, u kojem živi mnoštvo redovnica; jedna je od njih patila od najžešće zubobolje, a kako nije imala nikakva lijeka, pade joj na pamet bl. Gotfrid, kojega je poznavala dok je živio. Njega je dakle svim žarom srca počela zazivati da svojim molitvama kod Boga pritekne u pomoć tolikoj boli. Čudesna stvar; ubrzo je naime sva bol nestala. Od iste je boli bio mučen i jedan od naše braće, koji je bio blizak svetomu mužu još dok je živio: on je, čim je zazvao našega zaštitnika, bio izliječen. Uzdržavaju, a svi ubogi da se hrane: drugoga: Jer je njegovao bijedniked kao vlastitu djecu.
također druga teška bolest: 23 Bio je u Cappenbergu neki župnik koji je provodio pobožan život. On je u neko vrijeme nasmrt obolio i u toj nemoći bio napadan priviđenjima mnoštva zlih duhova. Kad je dakle već naposljetku bio otpisan, noću bi opomenut po sebi samome da posjeti mjesto ukopa istoga grofa Gotfrida i okrijepi se dobrom muževom milostinjom: učinio je to i ubrzo se osjetio zdravim u cijelom tijelu, a iznenada je od njega pobjegla i lažna prikaza.
2 Sve je sirotice, starije i malene, Kao otac njegovao, dok je nad njima tugovao. Svrha zapovijedi, ljubav prema tuđincima, Potaknula je sveca: jer im je kuća bila otvorena; Njima jee i pomoć hrane pružao blaženi muž, Muž slijepima oko, slabima štap, Zaštitnik očeva, pobožna utjeha majki, Muž snaga mladića i obrana staraca, Muž svet i pravedan, premda pobožnošću ljupki, Muž dobar i strpljiv, koji ništa nevaljalo ne čini:e BILJ. 54. Kako da nabrojim darove njegove čestitosti ili hrabrosti Kad im broja nema? BILJ. 53.
26 Bio je jedan svećenik od naše braće, kojega sub fistule kroz mnogo dana toliko oslabile da se jedva mogao kretati: njega su tuđe ruke nosile u crkvu. U međuvremenu dođe godišnjica smrti grofa Gotfrida: i gle, taj brat jedva pužući dođe u crkvu u kor da bi slavio bdjenje za Božjega muža. Ondje je iz dubine duše, sav obliven suzama, molio začetnika spasenja da po zagovoru Božjega muža zavrijedi primiti zdravlje. Molio je i bi uslišan: jer kad mu je bez odgode Gotfrid pritekao u pomoć, bolest ubrzo poče pomalo nestajati, štap bi odbačen, a uslijedi zdravlje.
Sam sagradi kuću u koju je pobožan vodio čete Udova Gospodnjih, kojih se upravo sjećam. Njima je noge oprao, stol s kruhom postavio, Novac razdijelio svakomu kako je mogao.
također druga.b I nije mu bilo dovoljno što je siromaštvu potrebitih Pamet začinjena solju tako pomagala; Nego je, postavši ubog, na djela siromašnoga brata Sebe spuštao i sve izvršavao.
poslušnost.
Neki od njega potaknut na molitvu.
Svemu se pokoravaof što je Očevo pravilo zapovijedalo,g Spreman na naloge poglavara podnositi tegobe, Na čije je odredbe, ostavivši domovinu i dom, Previše pobožan podnio progonstvo.
c Anđeoski licem, častan siromašnim odijelom, 50 Siromah, siromasima sjena, lijek i hrana. a Ovaj smo životopis kasno dobili marom slavnoga muža gospodina Mallinckrodta i kanonika iz Cappenberga: jer nakon što smo uzalud slijedili bliže potočiće, kad je već prvi dio ove rasprave bio predan u tisak, utekosmo se onamo da slobodnije zagrabimo sa samoga izvora. No onaj je cappenberški kodeks bio toliko izjeden od moljaca, gotovo uništen samom starošću i pun pogrešaka da je katkad jedva bilo moguće izvući izvorno čitanje. Pisac je bio kanonik iz Cappenberga, možda isti onaj koji je napisao i prijašnji životopis: sažeto ga je doista prenio u stihove, ali gotovo skladnijim redom. A iz toga što se ovdje nimalo ne spominju relikvije, može se zaključiti da je napisan prije njihova prijenosa.b Rukopis: po tvorcu.c d Rukopis: i.e Rukopis: iz pomoći.f Rukopis: jer.g Rukopis: zapovjedio.
§ II. Napada ga tast.
DRUGI ŽIVOTOPIS U STIHOVIMA No budući da (kao što znate) zavidni neprijatelj uvijek bjesni, To nipošto ne trpi, takva djela progoni. OD NEPOZNATOGA PISCA, Podiže oružje izvana, a baca iznutra strijele boli, Snuje sablazni i napada čime može. a Iz prastaroga cappenberškog rukopisa. Podiže i nekoga, osobu kažem strašnu, U oružju užasnu, u opačinama vještu. § 1. Bl. Gotfrid posvećuje sebe i svoje Bogu. Taj se usudio pristupiti mužu čudesne hvale, Oružjem ga potresti, prijevarama ga napasti. Predgovor. Ipak mu je onaj bio tast, odakle je pomoć Dugovao radije kao saveznik ugovora.b No lakomo srce pljačkaša, vješto u prijevari, S obzirom na zločine ne smatra ga zetom. Tast ga napada oružjem; Podrijetlo bl. Gotfrida, Dapače nanosi prijetnje, strahove i pljačke, Izabranom vojskom teži prema propasti. prezir svijeta, No najviši čuvar, navikao braniti pravednike, Izruga ohologa i odbi pohlepnoga. Koji na Šaulov način bjesneći velikim bijesom, Bez pameti bjesni protiv sluge Gospodnjega. Ali kao što je David izbjegao Šaulove spletke, Tako je Gospodin osujetio zločin opakoga. Povrh toga drevni zmaj nagovara da nepravedni mužb Protiv zeta vodi parnicu i iznosi izmišljotinu. Traži naime da se upišu dugovi koji su mu navodno oduzeti, Kopneći od zavisti, nemajući nimalo razbora.b u sudu od njega traži izmišljeni dug. 75 Jer više je dugovao onaj koji je tražio dugove; A to je u kratkom roku napustio razbor. Jer rječiti muž, ni od koga manji u kreposti, Pozvan na sud, ali ne po zasluzi; Sigurnije je od sigurnoga da je zablistao rječitim ustima I pokazaoc krivim onoga koji ga je okaljao,c d Pobijajući opakoga, ni od kakva strahae ne kolebajući se,d e
Pobija ga Gotfrid, Nego moćan razborom i blistajući pravednošću. Da je Franko odvede i ne dopusti da bude vraćena: OD PISCA Tako se za tebe, Kriste, uzdiže ovaj svetac, U susret otmičaru iziđe plačući sveti čovjek NEPOZNATOGA, Usavršujući se po zlima i pobožno podnoseći teške stvari. 150... Slučajno na putu: evo se pokazuje pobožna duša. IZ RUKOPISA. Da bi naime bio dostojan lovora, čini se jednakim zlatu, Jer onaj bijesni, dok izriče tisuću pogrda, a Što ga plamen pročišćava od raznovrsne troske. I protiv Božjega sluge okreće se prema dršku, Prijetećemu smrću pruža grlo. / Neprijatelj, i ne htijući, premdaf vješt u zasjedama, Trgajući mač da izvrši golem zločin, Umnaža mu zaslugu dok mu pripravlja propast. Onaj pripravljab grlo kao naslov za krv. Kolikim ga kušnjama napada, tolikim poukama Kako je to grof učinio, onaj bijednik zadrža desnicu,b Poučava njega ne htijući i zbog toga silno tugujući. I ne provodeći mržnju, obuzda mač. A budući da krepost kori nerazumnu dušu, Ovaj ipak, goreći odlukom i cijelim srcem, Tako sažalijevajući bijednika kori ovdje tasta: Svjedok bijaše ružičast, krvlju grimizan. kori njegovu lakomost. Što bjesniš, bijedniče! Kakva te isprazna slava muči, S pravom se kruni onaj komu je dana tako čvrsta duša, Pali kuga lakomosti i zavisti! I komu je vjera bila snažna, a nada postojana. Zašto tako lakomo progoniš bogatstva? Iznutra su ga mučile sluge, koje su branile pothvat; Kakvo je stanje čovjeka? Zar nije trulež, pepeo? I dok su vikali, mnogo su gunđali,g Zar ćeš, makar bio bogat, živjeti uvijeke? Govoreći: „Zašto se usuđuješ ovo podnositi? Zar je itko gomilu blaga odnio u grob? Ovaj je bezumnik posve izgubio pamet. Sluge ga smatraju ludim. / Zar ne preostaje umrijeti? Kojemu, reci, dostojanstvu smrt prašta? Evo ostajemo napušteni i kao obezglavljeni. Urezuje u pamet paklene kazne, 100 Kakvi god bili, zar nismoh pepeo i zemlja? Tko će sada (o zločina!) biti naš gospodar? c Ali lakomca nije mučila bol i kazni:c Uhvatimo ga stoga i okujmo u lance, Odande ognjeni žar, odande studen mraza. Dok mu se ne vrati pamet, da tako ne luduje. Tako se zlikovac steže da sada trpi studen, Mnogo griješi onaj koji tako ostavlja svoje udove, I naizmjence mijenja plamen vrteći smolu. Da bi radije umakao ili također nosio glavu.” k Ondje crv grize ugrizom, zmaj i guja ranjavaju, Tako, tako udaran blaženi sluga učiteljev Gdje je uvijek plač i neprestani strah. Sve je podnio i tako je pobožno opominjao. Kad zubi škrguću, pakao se smije tim škrgutima: A naš biskup, ponovno neispravan savjetnik, U sadašnje prihvatljivo vrijeme promisli o tome. Savjetovao je svecu, navaljivao i htio, l Pripazi da ti sramotni dobitak ne pripravi žegu, Dad se sačuva ovo mjesto, a dade drugo,d I kakve muke hrani lakomost. Zvučno slavom Božjom i dobro po namisli. Kad budeš izveden iz udova i dođeš na mjesta žalosti, Govoreći da Vestfalcima nastaje šteta takvom Steže te posve smrt bez nade u povratak. Propasti tako veličanstvenoga mjesta: Biskupu koji ga odvraća od posvete utvrde To su vikali ostali i opterećivali sveca, m Tada ćeš uzalud lijevati suze ili udarati se u prsa: odupire se. Dok su ga različitim nastojanjima odvraćali. Jer tko tada otkupljuje, ondje smrt ne dokrajčuje, No uzalud su nastojali,e kao cedar rajae Gdje mučitelj traje i ne mari za plačljivu molbu, Potresti, a kamoli iščupati. Pred licem demona sumpor sa ledom? Dok je bio izložen strelicama i udaran prigovorima, Sada, koje si prevario ili nepravedno opljačkao, Sve je nadvisio, nikakvo zlo nije pretrpio. Njima vrati njihovo i udijeli od svoga. Stajao je utemeljen na stijeni spomenuti muž, potiče na pokoru. Tako se, molim te, pobrini izbjeći buduća zla; Ne bojeći se vjetrova, prezirući bujice. Tako se boj strašnoga i već se čuvaj onoga čega se valja čuvati. I odgovori im kao pravim farizejima: Oplači počinjeno, tako ćeš izbjeći bezdan: „Uzalud se trudite mene, slugu Gospodnjega, Naći ćeš i po ovim plodovima oproštenje.” Odvratiti od započete odluke, kao od lude: Tako je pjevao mudrac, a zmija je odbijala Odlučio sam predati ono što sam dobro naumio. 125 Sluh, navikla da bude pokrivena gustim tminama. Samu utvrdu, iz koje su nasilje, rat, Ovaj uči vječne stvari; onomu se sviđa mračna spilja, Ubojstva i raznovrsne pljačke izlazile, n Dok se skriva u paklenoj jami srca. Potpuno ću promijeniti i Kristu posvetiti, n Čiji je svršetak bio kakav je odredio n... Da u njoj odjekuju pjesme dostojne Boga. Koji opakoga određuje za stigijsku propast. tuguje čuvši za njegovu smrt. Nikakav strah, ali ni ikakva zabluda A sluga Gospodnji, doznavši za smrt tiranina, Neće to ukloniti iz moga srca, uz Božju pomoć. Udari u plač i tugova kao David: Zar trebam dopustiti da zločinački pljačkaši Spoznajući da takvoga doista čekaju muke, Ovdje traže skrovišta i čine prijašnje gadosti? Koji se nije pokajao niti vratio oteto. Zar trebam dopustiti da mnogi opljačkani, Tako je bio raspoložen, otkriven plačem pobožnosti, Zbog zala koja su pretrpjeli, gaze naše pragove, Onaj koji je tugovao nad njim, kojemu je ovaj želio zla. Oplakujući se i glasno vičući, Evo, slijedit ću običaje pobožnih otaca koje nam Da Gospodin sudac kazni ovaj zločin; Prikazuje stranica kako spominje. Žaleći se i gorkim srcem moleći Samuel gubi prvenstvo, a krivnju naroda Da ovo mjesto propadne i grof pogine? Molitvama umanjuje, da zli narod ne pogine. Zar ću, molim, to dopustiti ne odbijajući pljačku? Dok bjesni, prijeti da će kamenovati Mojsija; Daleko bilo: neću dopustiti, da ne postanem kriv. On ipak molitvama pruža pomoć okrutnima. Samo neka ti se, Kralju Kriste, svidi ovo mjesto, Te primjere dobroga zaštitnika slijedi život, Koje ti iskrenom ljubavlju prinosim na dar.” Posve usporediv sa spomenutim svecima. Ali ni utjehu nije uskratio, ni slatkif...f Kad ponizni predvodnik daje nadu slugama Govoreći: „Radujte se radije i bojte se Gospodina; Evo ja predajem sebe Bogu i Gospodinu svome. Neka mi se pridruže, i neka udovi slijede svoju glavu: Tko god mene slijedi, postaje meni jednak. Sluzi se po osobi daje jednaka jednakost krune; Dapače i veća, ako bude čestitiji. Jedna vjera, jedno krštenje i jedan Bog, Koliko god poniznoga, čini ga njemu sličnim. Pazeći na to, obratite srca Kristu, Koji bez pristranosti daje svakomu svoja dobra.” Time se neki raspale i slijede Gospodina, Neki od slugu postaju redovnici. Diveći se uistinu riječima i vjeri muža.
a Rukopis: leži.
b Samo se u prijašnjem životopisu kaže da je Fridrik tražio natrag utvrdu Cappenberg kao kćerin miraz.
c Rukopis: kad.
d Možda: opakoga.
e Rukopis: rođenoga.
f Rukopis: zavideći.
g Rukopis: Jer.
h Rukopis: iskrila je zemlja. i Rukopis: mučio je. k Rukopis: Njima. l Rukopis: jer. m Rukopis: Toliko. n Ono što ovdje nedostaje nije se moglo pročitati u rukopisu, kao ni ono niže.
§ III. Otmičar Franko prijeti mu smrću: sluge i prijatelji na različite načine negoduju.
Ovdje neka se ne izostavi da se s pravom naziva mučenikom Onaj sluga Božji čije je grlo bilo Podloženo maču pljačkaša u nadi borbe, U nadi mučeništva ne bojeći se mača. A kad mu je već bio oteo suprugu i nju
OD PISCA a Rukopis: gozbe.b Možda: grlo.c Prijašnji životopis ne spominje da su sluge došle do tolike drskosti da bi vikale kako ga treba svezati. NEPOZNATOGA,d Rukopis: sačuvalo bi se.e U rukopisu je bilo dodano: jesu; pogrešno. IZ RUKOPISA.f Možda: govor.
§ IV. Njegove redovničke kreposti.
Njemu je bila udijeljena velika milost suza, Plakao je naime u sebi, prinoseći zavjete molitava. 225 Dapače, plakao je i kada je samostan blagovao, Sjedeći ondje sam i jedući pomalo. Često je naime postio i krotio tijelo, Rado je pio gorko, često pijući vodu iz potoka; I divila su se braća jecajima blaženika, Što nije prestajao ni kada je uzimao hranu.
a A netko u sebi govori: „Zašto tako plače? Smatram zato što vidi da služba Kristova gori, i sam se raduje gledajući Kako ovdje, gdje još donedavno nitko nije mogao ni pomisliti, Nastaje takvo dobro od brda razbojnika I kuće pljačkaša?” Zbog togab plače sveti čovjek.
Ili pak jadikuje, i tišti ga duboka bol, Zbog čežnje kojom želi, zadržan u sadašnjem progonstvu, Živjeti zajedno sa Svemogućim, Ostavivši svijet i odloživši tijelo. I ne tješi se dok posve ne zavrijedi Uživanje ovoga dara i vječnoga dobra.
Ili najčešće plače iz oba razloga, Sad spominjući zahvalnost, sad žureći umrijeti. I s pravom: jer oba razloga preporučuje S naslovom vjere obilna milost Božja.
c To mi je pripovjedioc onaj koji je nazočan to zabilježio, Što sam iznio razmišljajući i kazujući mnogima.
Dovoljno postojan u odluci pobožnosti, 250 Opirao se lijenimad i davao ovakav nauk: „U svakom se času trudimo prema onome što je pred nama; Neka posvuda prevlada strogost i snaga odluke. Neka se nitko ne umori, neka se svatko pripravi na hrabra djela, Neka nitko ne klone; daje se obilna kruna.
Zahvalno sam raspoložen zbog cjelovitosti reda, A zbog pada bit ću brižno žalostan.
Pružam pravilo o redu kojeg se ne treba bojati: Neka svatko uzme primjer, da bude mudar.
Zar ne vuku pramac uzvodno uz obalu rijeke Oni koji se lađome povjere rijeci?
Zašto? Jer ih odbijaju valovi i nipošto im se ne dopušta Da uz buku valova plove po volji.
Silina valova, žestok udarac voda Goni tijek lađef i vuče je nizvodno.
Na takav se način, braćo, u duhovnom Redu stvar odvija, ako se dobro promotri.
Evo trudimo se da u redu napredujemo, Odluka je dopuštena, ništa se zabranjeno ne čini.
Redovništvo cvate, uzajamna ljubav gori, Svi paze naprijed, preziru bespuća.
Ali nakon žara bojim se da ne preostane mlakost; Na kraju predviđam da si sklon ovoj mani: Vi stjegonoše, postojani i strogi, Nemojmo s lijenošću stajati u ovom bojnom redu.
g 275 S kacigom, štitom i oštrim mačemg služimo se, Neka u desnici ujedno bude koplje s tobolcem.
Neka ne nedostaje pokrivalo oklopa ni oštrica koplja, Da vas u ovoj vojsci ne rane poroci.
Ne okrećimo leđa, radije natjerajmo neprijatelja u bijeg, Da potomstvo vidi kojim putem treba ići.
Ako ga pak ne želi slijediti, nama se ne može uračunati U krivnju, kad se put pokazuje kao vođa.
Sveci su nekoć bili mučeni, ali ne i pobijeđeni Nikakvom kaznom, ni molbom, ni cijenom: Divimo se njihovim stopama i ne budimo lijeni, Okrijepljeni nadom, podnositi sve tegobe.”
Tako je govorio kolebljivima ovaj blaženik, Raspaljujući mlake i učvršćujući plašljive.
Doista hvalevrijedan muž, posve dostojan veličanja, Koji je riječju poticao i korisno poučavao.
h No tko bi se čudio ako se slavnim po nauku smatra Muž tako ugledan, po ćudoređu nedužan? Njegov je nauk bio lijek ožalošćenima, Nagovarajući na slatke stvari, orošen kišom i Duha. Sjajio je radosnim srcem i skladnim ustima, Mnoge izgrađujući i srca veseleći. I sam otac Norbert, rječit svetim ustima, Zadivio se tome daru, što nipošto nije prešutio. Jer suosećajući u radosti reče: „Kad mnogo govoreći 300 Budem umoran i oslabljen nadom, Ovaj, jer je rječit jezikom i dubok smislom, Bit će učitelj umjesto mene; to će doista moći. Jer kao što umorni jelen u stadu budi druga, Kad uzalud bježi onaj koji se boji pasjih ralja, Tako će ovaj istrčati umjesto mene, i vještim će jezikom Mnogima koristiti, poučavati i obrazovati.”
Sveti je muž čuo ono što je želio čuvati; Nije mu naime promaklo da je Bog ovako poučio: „Budući da sam blag i miran ponizna srca, Od mene učite, spoznajte i promotrete. Blagima preostaje počinak unutarnjega mira, Koji budu ponizni srcem, meni slični.”
Osim toga bio je blag bez vihora svađe, Pokoravajući se tim riječima i lišen oholosti.
Koliko je bila veća plemenitost i svjetovna moć, Toliko je pred slugama zablistao ponizniji.
Zbunjen se prestrašio kad je netko k ponovio drevno Ime grofa: „I što, molim vas, činite? Zašto me uznemirujete?” reče, „i opterećujete takvim Imenom l kojega se bojim i kojim se manje potičem?
Mnogo sam naime zla učinio pod takvim imenom, Ovo je m ime grofa stajalo na putu nedopuštenome.
To sada valja oplakivati i plačem okajati, Da suze očiste mrlje duše.
325 Odsad se već nazivam vašim slugom i poslužiteljem, Koji sam n odlučio novo, a prijašnje stavio iza sebe.”
a Možda: A.
b Rukopis: od.
c Rukopis: jer.
d Rukopis: takav nauk.
e Rukopis: povjeri.
f Rukopis: vuče nizvodno.
g Rukopis: služimo.
h Rukopis: Ako. i Rukopis: odatle. k Rukopis: imenom. l Rukopis: koji. m Rukopis: imenom. n Rukopis: sada.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.